Vitomir Lukić: Svijetli prahGospodin Mihovil Jerg udaje kćer. Poziva domaćicu kuće da joj “saopći dugu

listu zahtjeva za skorašnju svadbu”. Sve je profesor osmislio i predvidio, dugo je

i pomnjivo sastavljao imenik pozvanih. Doći će rođaci sa svih strana, i oni iz

Hercegovine, iz Podveležja, seljaci ljudi, sa svojim čudnim plemenskim

običajima, doći će prijatelji i poznanici, živi pređi, ali i dugi niz mrtvih,

upamćenih i neupamćenih, izuzev onih koji umriješe ubrzo po rođenju, pa im na

nadgrobnicima, ako ih i imaju, piše “rajni”, jer oni ne bi ni razumjeli prave

razloge ni smisao ovoga svečanog događaja, najvažnijega u životu gospodina

Jerga.

Ovako, otprilike, započinje, traje i razvija se prema svom neumitnom kraju roman

Vitomira Lukića (1929.), objavljen 1989, u prvome kolu kratkotrajne edicije

sarajevske Svjetlosti “Savremeni Yu roman”, uz nove knjige Milorada Pavića,

Irfana Horozovića, Slavka Janevskog, Mome Dimića i Dževada Karahasana. Tu

biblioteku, raskošno oblikovanu, temeljito uređivanu, strogu u izboru pisaca i

rukopisa, vodio je i potpisivao Ivan Lovrenović, a svaki je roman objavljen u

tiraži od pet tisuća primjeraka. Posljednje, treće kolo, tiskano je 1991, pa su

kamioni s knjigama od štamparije Mladinske knjige u Ljubljani do skladišta u

Sarajevu vozili kroz linije fronte, preko zemlje koja se upravo raspadala.

Vitomir Lukić bio je hrvatski pjesnik i prozaist iz Sarajeva. Rođen u Zeleniki,

rastao u Donjem Vakufu, išao u školu u Slavonskome Brodu, pripadnik

kuferaškoga naroda, koji je sve svoje zavičaje nosio sa sobom, te je iz naraštaja u

naraštaj živio u privremenosti i u stalnome seljakanju, kako bi očeve vodila i

premještala njihova poštanska, željezničarska, učiteljska namještenja. Nakon

studija u Sarajevu, radio je kao srednjoškolski profesor u Konjicu, a zatim je

nekoliko godina, kao lektor, predavao naše književnosti u New Delhiju.

Sedamdesetih i osamdesetih radio je na Televiziji Sarajevo, uređivao obrazovni

program, bio likovni kritičar i esejist. U zimu 1971. sastavljao je i potpisao nešto

što će se kasnije nazivati “Sarajevskom deklaracijom o hrvatskome jeziku”.

Lukić je bio od onih bosanskih pisaca koji su, svjesno ili nesvjesno, pisali

nasuprot i usprkos prevladavajućem duhu “pripovjedačke Bosne”, rođenom iz

moćne tradicije velikih pričalaca, od Petra Kočića do Ive Andrića, Zije

Dizdarevića, Hasana Kikića, Branka Ćopića, Meše Selimovića. Njegova je proza,

još od “Sobe za prolaznike”, prve knjige priča, bila visokoartificijelna,

stilizirana, izmaknuta svakom naturalizmu i dokumentarizmu, čime bi pisac kod

olakih čitača dolazio na zao i zloban glas kao hermetičan i nečitljiv. Suprotno:

Lukić je pisao jasno i skoro programatski precizno, u skladu s ujevićevskom

mišlju o mutnim mislima i reskome svjetlu. On je, doista, bio pisac reske

svjetlosti, riječi osunčanih kao južna strana otoka Hvara. Osim što u njegovim

prozama i poeziji ničega nije bilo od našega otomanskog orijenta, magle

bosanskih kotlina i muke življenja u zatvorenoj i zazidanoj provinciji, nije bilo

vezirske i fratarske povijesti, epske naracije i užitka u golom pripovijedanju,

Lukić je, donekle, bio pisac i izvan širih, južnoslavenskih, konteksta. U spoju

visokoga stila, diskretne i široke erudicije, aluzija ispunjenih zapadnim

katolištvom i istokom Indije, pisao je otprilike onako kako bi to hrvatski pisci,

zagrebačkoga gornjegradskog tipa, željeli, ali nekako im ne bi išlo, jer nisu tako

umjeli (izuzmimo Marinkovića, Novaka, koga još?).

Upoznao sam ga koju godinu pred “Hodnike svijetloga praha”. Ozbiljan, nestasit

gospodin, distanciran, ciničnog smiješka, uplašio bi me i od sebe odbio da zbog

nečega nije pokazao otvorenu i sasvim nedvosmislenu naklonost prema onome

čime sam se u to vrijeme bavio. A nisam radio bog zna što: objavljivao pjesme u

časopisima, pisao po novinama o književnosti, a jedva da sam napunio dvadesetu.

Lukić bi mi povremeno telefonirao, i onda bismo dugo razgovarali. Kada su izašli

“Hodnici svijetloga praha” skoro me je isljednički ispitao što o toj knjizi mislim.

Ne sjećam se što sam mu govorio, ali danas mi se čini da tada nisam mogao

razumjeti o čemu priča njegov roman.

S demokratskim promjenama Vitomir Lukić je, nakratko, prema meni postao

prijekoran. Bio je ministar vjera u Vladi Bosne i Hercegovine i potpredsjednik

HDZ BiH. Iz Zagreba je, s prvoga razgovora s Tuđmanom, stigao očaran. Tako su

barem pričali zajednički prijatelji, jer meni o tome ništa nije rekao. Ali već s

drugoga razgovora vratio se užasnut i gnjevan: kao da je u Visokoj vidio Smrt. Ili

mu se Smrt u proljeće 1991. prikazala u prispodobi Franje Tuđmana. Umro je

iznenada, ni dva mjeseca kasnije.

Tako će biti da su “Hodnici svijetloga praha” njegov posljednji roman. Nisam ga

čitao dvadeset i koju godinu, misleći da me nema čime iznenaditi, a onda sam ga

prije nekoliko tjedana, gotovo slučajno, izvukao iz reda čvrsto natiskanih svezaka

s vrha police. Knjiga se, krckajući, otvorila: “Danas je teško braniti Boga –

nastavi gospodin Jerg zamišljeno – od svega za što bi morao biti odgovoran. Ako

vi to činite, onda vam je potrebna posebna snaga.” To Jerg kaže svećeniku, pred

čijom se crkvom našao gotovo slučajno, u predvečernjoj šetnji, na dan kada je

domaćici kuće dao upute što sve treba obaviti pred Lucijinu svadbu. “Da –

produži Svećenik – najviše što možemo učiniti – to je da izmirimo čovjeka s

njegovom sudbinom, umjesto da je pokušavamo promijeniti.”

“Hodnici svijetloga praha” vedri je i smireni roman o umiranju. U vrijeme prvoga

čitanja, bit će, nisam primjećivao tu vedrinu i smirenost. A umiranje? Sam Bog

zna što je u to ljeto 1989, ili je već bila jesen, moglo biti umiranje. Ja ne znam,

ne sjećam se. Nekoliko godina kasnije, gledat ću film “Babetina gozba”, divan i

hedonizmom ispunjen, koji će me, kao i knjiga po kojoj je snimljen, podsjećati na

nešto, ali nikako da se sjetim na što. Nije mi, naime, bilo na kraj pameti da je u

toj nordijskoj euforiji vedrine, u tim bistrim čulima i osjećajima, isto što i u

Lukićevim “Hodnicima svijetloga praha”. Gospodin Jerg nije mudrac ni paćenik,

a skolili su ga u tom za njega najsvečanijem danu sve nevolje i svi nevoljnici

njegova života i doba. Isljednici ga isljeđuju o koječemu, stižu stare neudate

tetke, kuhari pitaju što treba kuhati, konjušari i čuvari njegovih velikih posjeda,

pa kći sa svojim pitanjima i životnim zaključcima, i još stotinu svakakvih, a da

čitatelj, sve do pred sam kraj, nikako da shvati što se to događa, kakva je to

svadba i gozba. I onda u svjetlu i vedrini, čovjeku dođe da gospodin Jerg umire. I

da od prve rečenice priče nije riječ o svadbi, nego o umiranju.

“Hodnici svijetloga praha” veliki je roman jednoga sada već nestaloga svijeta,

strateški raspoređenog po zaraslim sarajevskim katoličkim grobljima, i jedne

malene književnosti, koja se iz konjukturnih razloga, ili iz svakodnevnog

sirotinjskog preživljavanja, pokušava utopiti u susjedsku, nacionalno istovjetnu,

ali skroz različitu svehrvatsku nacionalnu kulturu. Riječ je, naravno, o malenoj

književnosti bosanskih Hrvata, o čijoj posebnosti, izdvojenosti i drukčijosti u

odnosu na zagrebačku i gornjogradsku, svjedoči već i to što je za nju Vitomir

Lukić nepoznat, nepostojeći pisac. Još za života, zagrebački su ga kritičari skoro

redovito miješali s beogradskim pjesnikom i javnim radnikom Velimirom

Lukićem. Eh, kako ga je to, nesretnika, znalo uzrujati… Vjerujem da je smisao

omaške shvatio nakon što se drugi puta susreo s Tuđmanom.

“Gospođica Angelina, obdarena psihologijom srca i odgojena na budoarskom

štivu, umjela je da ljubavnoj igri da izgled velike fabule i u slučajevima kada je

ona bila sasvim lišena strasti. U europskim salonima, mrtva od zadovoljstva,

doživjela je pravi smisao riječi: zabava. To je bio jedini pojam koji je izmirivao

suprotnosti: mišljenje i porok, kretanje i dokolicu, strast i kajanje, očaj i nadu.

I eto, upravo je opsjedala kćerku svoga brata nalazeći u njoj oduševljene sličnosti

sa svojim likom iz mladosti, idejom da uloži kapital u jedinstvenu turističku

agenciju za putovanje u kliničku smrt.”

Turistička agencija za putovanje u kliničku smrt? Dobra ideja, kojom bi se mogao

upropastiti hrvatski turizam. I svi drugi turizmi. Vitomir Lukić umro je prije nego

što se dogodilo išta od onoga od čega je načinjeno naše današnje beznađe i naš

primitivizam. Svaka je smrt nesretan događaj, ali u njegovoj je, već i zbog

pravovremenosti odlaska, 30. svibnja 1991, moralo biti neke elegancije.

Okolnosti je opisao dvije godine ranije, u “Hodnicima svijetloga praha”. Divan

roman za ljeto i more, za sunce i za puno svjetla.