Vitomir Lukić - Zaustavljeni Kalendar

7/24/2019 Vitomir Luki - Zaustavljeni Kalendar

1/83


2/83

ojavljivala doputajui da je8pozdravljaju d bila bi jako poaena time to ibi joj on pri tome skidao eir. Znao szaticati kako ljeti pognuta, kao da neto radi, prislukuje njihov razgovor. Sve viese uvjeravala u jalovost takve veze i svim utjecajem ju je zagovarala. Ne vjerujem da mu je Kristina ikada doputala neto vie nego da je dri za ruku.Subotom naveer kartali su uetvero za stolom prekrivenim kariranim stoinjakom ispodsvjetiljke nasred kuhinje. udno su se doimali sa sjenom arkada i jagodica na licu, jer su svima samo jarko svijetlila tjemena. Napuhivajui usta, namigivajui, plazei jezike da bi partneru dali znak koju kartu imaju, nalikovali su na karikatureali Kristina je usprkos tome bila lijepa i njeni pogledi koje je upuivala Slavkusadravali su i neto od prave vatrenosti probuene tek nedavno za tim stolom, na tojblizini. Tetka i ja smo ranije odustajali od igre. Ona je gotovo u isto vrijeme,ne bez potrebe, poslije deset, odlazila na spavanje. Moj leaj se nalazio u kuhinji, itako bih uo sve to su govorili, pa ak i apat u kome bi jedino malo Skripucale tolice.Nedjeljom popodne su stajali u tijesnom hodniku kamo je Kristina izila da ga isprati. Oboje su bili naslonjeni na zid jedno prema drugom i mada sam kroz u-krobljenu zavjesicu na staklenim vratima vidio rame Slavka Mariia, oni su se itavo vrijemedodirivali rukama i ponekad vrlo tijesno primicali tijelima. udio sam se zato nije tako dugo mogao da ode. Jednom sam, izlazei u nunik koji se nalazio u dnu hodnika, zatekao Mariievu ruku oko njena pasa. Ona je stajala tako mrtvo kao da ju je netko drugi tamo postavio, toliko da sam povjerovao kako Kristina samo svojim 'divnim strpljenjem uspijeva da se nosi sa ovim neinventivnim i suhoparnim ovjekom. T

o je potvrivao i njen zamor kada se konano, promrznuta od stajanja, uspjela osloboditi njegove ruke i njegovih krtih rijei i sa zimogroljivom radou sjesti na ugao mleaja gdje se svlaila brzo i bez elje za uspomenama, bez ikakve inercije jonedovra trenutka. 'Ponekad bi legla odmah lk meni da se ne zavlai u hladnu posteljinu,ili, ako sam bio budan, molila me da joj ekam lea, najodvratnija usluga koju9sam joj s vremena na vrijeme inio. Od toga bi odmah zaspala. Ono to bi pri tome govorila, okrenuta od mene na drugu stranu, vjerojatno nije imalo nikakva znaenja osim da izrazi lagodu na stepenicama u san.Jednostavno nekog dana izlazila je do svoje krojake i tada bi rekla tetki ili meni:Ako bude dolazio SlaVko, kaite da sam kod krojake; ne znate kod koje.Na te neophodne predahe u ulozi koju je tako strpljivo igrala nitko nije pokuavao

da joj uskrati pravo. Tetka je nelagodno inila sve to joj je jopreostajalo: doekiala mladia s isprikama, nastojala da se dri tako kao da se nita zapravo nije izmijenilo, a on bi sjedio, ne raskomooujiui se, sluao je i sam priao pogledajui na sat ikonano bi odlazio utirkan prinudnom ljubazno-u ispod koje se osjeala zamiljena uvost pomijeana s bijesom.Svi mi, zapravo, itava porodica, imali smo svoju tajnu. Stara Kristinima veza saLaueviem jose povlaila, Kristina se s njim sastojala u Slavonskom Brodu idui predne, a najmanje jednom u dva mjeseca on se pojavljivao u Siminoj gostionici kao crni znak prijetnje, kao vjesnik straha i ubica. Oko ponoi izlazio je mrtav pijani zvao je na dvorini prozor. inio je to u dugim razmacima i lagano. Bio je jako visok pa je mogao prstima dokuiti okna. Govorio je:Ja sam to, Matej. Ma-tej, ujeme.S tog prozora, odakle mu se nitko nije odazivao, prelazio je na drugi, sobni i n

jegova krupna kolebljiva sjena isplivala bi na ekran od izMijedjelih pak-papira.Tuda se motao po cementnoj ploi, odjekivalo je njegovo teko i usamljeno trapanje,prilazio je sasvim blizu i opet je zvao:Kristina, zar me ne uje. Nisam doao da te ubijem, Kristina. Evo to sam ja na stazzgubljenih... Bog je digao ruke od Matej a Lauevia, biveg otpravnika Vlakova. Nekavlakovi idu u provaliju. Sretno mi, Kristina i tada je iz tog mlitavog trabunjanja debelim jezikom provalio osjenani cilik nekim bolom raskrav-10ljeriih glasnica, ciao je pod prozorima, micao se, ali mu sjena nije odlazila, samo se klatila u jednom kutu.


3/83

A mi smo svi drhtali uureni iza kreveta, zaklonjeni brdom posteljine, jer, prema tetkinom uvjerenju, ako bude pucao, metak e se -zapetljati- u perju prije nego to stine do nas. Sat je bio u kuhinji. Nismo mogli doznati ni koje je vrijeme. On slua.Vani je tiho, moe uti svaki um.O, 'boe, ta sam ti zgrijeila apue Kristina. Ona plae. Tko bi mogao odrediti ma plaa. Sigurno je da su oni iskreni, iako je to izvana, i za nas samo pla, koji tetka uzima kao izraz kajanja za zajedniku patnju krivih i nedunih i kao strah od smrti koja se u rukama pijanog i zaljubljenog ovjeka mota oko nas. Svaki as trae mene, dolaze iz mraka neije ruke do mog vrata, pipkaju me za rame, privlae sebi, jerja nita nisam kriv, a ipak tu bdim ne znajui zato.Dijete mora sutra u kolu apue tetka.Idem popodne, idem popodne. Due u spavati.Pssss.Koraci su otili niz plou, uje se kripanje kapije koja vodi u gostioniko dvorite itrapanje po zvonkoj zemlji kao da se zainju u samom zidu. Sa kuhinjskog prozorane moe pucati izuzev ako se popne na sokl s vanjske strane. Premjetamo se sada u kui pitamo se dokle e to samo trajati. Proe neki kasni 0100311 vlak s onu stranu pretovamih ica kao malo svjetlosno uznemirenje, ipak puno bodrosti kad je tako odvano smjelo da prekine tajac u kome smo nas troje jedva disali.Nee li se dragi bog smilovati, ubacuje u lelujavi teket svijetleeg vlaka, da ga poete i nekuda odvede daleko od nae kue i naega mira ... E, Kristina, jesam li ja tebi...Kristina me zaklonila tijelom, jer hoe da se okaje rtvom i vjerojatno negdje mislikako se skupo i banalno plaa ljepota onih iskradanja kod stanice u Slavonskom Br

odu jedne veeri kada je dola pred mene. Bila je upadno mekana. Bez snebivanja je govorila o mojim slabim ocjenama, kojih je bilo mnogo, i imala je u pogledu sve-liga, kao u svojim najboljim trenucima, mnogo optimizma i gotovih ideja.Znata ikazala je mama ne treba nita saznati za to kako ti stoji. Ja u ve nekti, a dotle u ti nai jednog pametnog mladia, mog prijatelja, da ti malo pomogne izsvih predmeta.(Poloila mi je ruku na ramena dok smo ili prema stanici onom uskom poploenom stazomto se gubila pod nogama mnogobrojnih putnika, izmeu prljavih gostionica i malih osvijetljenih trafika i voarnica. Na stanici me svaki as zbog neeg ostavljala samoga. Propustili smo bez razloga dva vlaka, jer nje nije bilo. Osjeao sam nemo prema neizmjerljivim kretanjima bez smisla, gomila je izbezumljeno vrela oko mene, neljudski unjkavo su jeali peroni od zvunika kojim su najavljivali vlakove. Sjetio sam

se svojih, sad su negdje u bijeloj Dalma-tinevoj vili upalili svjetiljku i sjedijeli u maloj sobi isturenoj prema vonjaku. arena prozorska sjena prebirala je slijepo travu. Znam kakvi su im bili lusteri sa prijelomima u obliku plavih latica,malo staromodni, ali prijatni i iz kuhinje se odmah moglo ui u sobu. Volio sam onu prisnu tjesnou na koju se majka tuila sve je bilo tako na okupu, tako lako povezano i sa svake strane otvarale su se sve nove i udesnije stranice zimskog pejzaa.Iz te male sobe, zimi uvijek mlake, dobro zastrte i s raspremljenim posteljama,vidjele su se kitnjaste voke, bijeli eijelac i batflpce proraslog kupusa sa kapama izdignutim iz snijega. Pusto i najeeno je bila izmeu stabala razapeta modra golaica sa nekom natrulom nadalje objeenom tipalicom. Niske kue s debelim namazom na kovovima i crnim rupama za bade. Snijeg je unaokolo bio razgrnut da bi svjetlost mogla doprti do njihovih prozora. Boe, kako me to samo privlailo. Jednog jutra mi je otac neto aptao u uho: da ne idem ili da idem, ini mi se da sam u svanue postupio

tako: umotan nekoliko puta, onim dugim alom za koji su od usta ot-kidali, zaimotuljjan u kapu, runu upavu, i s punom na vrhu siao sam niz sokak ostavivi kue zahu'bjelinom, staze probijene u bljetavom oijelcu i dim, taj svi^ jetli srebrni dim,iznad svega gdje se ivjelo. Zato su me12odveli onog jutra? Tamo je jouvijek tako ista, nadnaravno nevina zima.Kristina se vratila umornih oiju nenaviklih na svjetlo. Bila je malo zbunjena i neodluna, a onda ma je rekla: On je tu, poimo zajedno. Vlak imamo za pola sata. Kazat emo da smo doffi pjeice.Visok crn ovjek stajao je u mraku naslonjen na po-cakljenu ciglu nekog zida.


4/83

To je djeak rekao je. Nisam ga viao ranije. On je bio slijep. Od prvog maha postao mi je jasnozato je Kristina zbog njega inila gluposti. Sav jako naglaen crnim, sa kontrastimau kojima je bilo neke djevojake njenosti. S jedine strane kovrde su mu se sputale nelo i krupne oi su gledale otvoreno i vatreno. Iz njegovih pokreta i snanih dlanova, kojima je paljivo doticao Kristinu proputajui je ispred sebe, zraila je tako jasa mufcaraka ljepota da nisam imao snage da je osuujem. Bio sam poraen. Odbio sam pouene bombone vrlo drsko te je ona morala da me ispriava.A tako, dobro je to se ne pretvara rekao je mada je bio uvrijeen mojim gestom.Iao je sa desne Kristinine strane i osjeao sam ispod njene mike taj veliki dlan, upravo toliko moain da bi na njemu mogao ieznuti svaki otpor.Kazat emo da smo doli pjeice- pomislio sam sada. Topla njena miica, isto kao toivala mi je na zatiljku, a ona aka vani pripadala je ovjeku koga ljubav i pijanstvo bezglavo vode kroz ivot. Je li ga to ljubav dovela noas tko zna odakle? Htio sam a kaem: Zato, zaboga, ne izae; on je blijed od none vlage.Tu je naslonjen na zid ili sjedi dotiui neim ovaj ekrk za pridravanje reetke. Akoi, noge mu vjerojatno itavom duinom prelaze preko cementnog platoa. Mogao bi se tetak saplesti kad noas proe ovuda iz slube.Nee tetak doi noas apem.Ne Kristina se stresla na tu pomisao ne, on zna kad smo same, tada dolazi.-Bi li bilo greno, govorim sam sa sobom u mislima, da ovo tu uz mene sklupano tijeskupa s njegovom13sitnom, oh, gospode, u toj stravinoj noi krivnjom, izbacimo napolje u ralje njegov

a bola u crni oajni arn-bis afekta koji ga je doveo i tako bi demoni, iji tresak iprijetnja krue oko kue, bili umireni i noanja no bi malaksala presamiena preko nabina. Vani se itavo svjetlo, to je ipak nekako moralo proticati od svjetiljki sapretovara gdje su podvriskivali razigrani grubi pretovarai, moralo troiti na njegovoj crnoj uniformi, na nareckanoj drci pitolja, ako ga je drao u ruci. Vidim kroz zid kako ga otapa vlaga, a jouvijek je u kandama ludosti. Sta ovo tijelo ima s tim? Ne plaim se toliko povrede, ni stianih umetaka prostora jedva stvarnih pri toliko malo vidjela, ni povreda tijela koja bi iz prevrelog traenja mogla da se unite,neeg drugog se bojim. To je grcavost. To je prisustvo onog treeg i nevidljivog koje sve paralizira. Ona e izii, apue mi neka potreba za doivljavanjem, i tada se poku preko htijenja u vid, golim tabanima prostirui staze od zabrane prema otvorenom. Slutnja mi je aputala da Kristina pati.I satovi u mome sluhu sitno ve iskucavaju, slau se hladni visinski ognjevi od koji

h trusi rosa, upija se bljedi-lo u predmete i izrasta, ini mi se, nagovjetaj svjetlosti iz nevidljive eljezne mree preko puta ceste i ispod va-gonskih osovina iz ubogog pelina na kolosijecima umazanog mazivom, a ovjek je moda negdje zaspao s glavom u hladnjikavoj, od vlage elastinoj praini. Ujutro, to jest jomalo i nai e ga rici s biciklima o koje zvekeu kantice sa stinutim jelom. On, crn, lei ispruen, kao og lijep i blijed.Sta kae, muha me Kristina.Ne sjeam se da sam bilo ta izgovorio.Mislili da je otiao? Klonuo je, pomislih.Tetka bez rijei upi izmeu kanti za mast. Ponekad uzdahne, ali sad ipak ne moe da otpi i hue:E Kristina, Kristina, znala sam ja to ...Ona bi sigurno kazala kako je trebalo uiniti da do ovoga ne doe, sada je kasno, mod

a ni ona sama vie nema kljua za ovo zlo. Zbog ega trpimo ona i ja? Ona14jer ju je rodila. Mora da trpi; kljuka je savjetima, ima uasnu pretenziju da govori iz nje nekom starinskom bodljikavom odmjerenou, koju ni sama nije primjenjivala. Ne mogu zamisliti Kristinu kad bi davala onakve drske odgovore i drala se kao neka divlja ruica iz rustikalnih igri koja vjeito topoe nogama i otro odvraa glavusam nikada mogao primijetiti da se do takvih oblika sputao Kristinin bijes. u trgovini pred gavanima koji su prikrivali robu i radi svoje zabave pokuavali da s lijepom djevojkom tjeraju alu, ona je znala ponosno zavitlati kosom i tada se pod plamenom koprenom njene ljutnje javljala neka obuzdana ironija puna inventivno nae


5/83

nih rijei, slobodna i iroka u pokretima gotovo da se priblii kakvoj otresitoj i nakresanoj panjolskoj igri.U njenoj je prirodi leala potreba za malo glume, onakve kako se njeno ponaanje drugima moglo prikazati. Pod ekrazitnom maskom tog crvenila jednostavnije je proputala istinu. Pri obinoj temperaturi ivahno se kretala, nasmijavala je, ali nije bilaprorok.Mirno je pola u mrak ramenima izmeu sapi fija-kerskih konja koji su dremuckali naprilazu stanici dok sam se zabrinjavao pored stvari. Mjesecima je bila dobra i samo je kod svih razgovora s tetkom klimala ozbiljno glavom. Kad sam je izgubio iz vida u prisvjedjeloj rastopljenoj lelujavosti kandilja na usidrenim kolima i eljeznikim signalima udaljenih skretnica, jedan trenutak mi je bilo jasno da je Kristina veliki tuni klaun. Porazit e me ako se bude smijala. Ona nema nikada dovoljno vremena da se osjeti nadreenom.Posljednji trei vlak kao cmi ostavljeni ajnik hladio se na stanici. Sumnjivo su mezagledale neke prljave protuhe i kiseli miris ekaonica lijepio mi se za obraze,a nisam znao kuda je iezla. Samo je poslije dola, bljedunjava, malo ozarena, i kazala to to sam malo prije proaputao. Ciglani crveni zid one Maarske kole o koju su setrali osipajui zrak fijakerskih praporaca, pust i glomazan u mraku, doapnuo mi jeda emo to platiti ovolikim ludim stravama.Onaj vani, ako nije bio ve mrtav, prevrtao je po rukama crnu masivnu igraku punu vatre. Svaki as iza15lukavog mira mogla su da se odvale okna i da Kristina umre od ljubavi koja je zanijemjela.

Pst ree tetka. Tu je uza zid. Guna.Neki koraci rasli su koncentrino iz take. Jedna svjetiljka okaena o njega njihala se u prozorima kao klatno ure etalice. Koraci su dolazili odozgo, i kako su vie ulazili u istu neposrednost koju im je zaustavljen dah omoguavao, pridruie se ritmu sra i po ploniku se vani prosu bistrina nae hrabrosti.Svjetlo se otklati. Vidimo kako lako i krupno maka-zaju velike sjenke nogu na plafonu kojim taj ovjek za-maknu u drugi ugao izvrnut naopake.Uinilo ti se, mama proapta Kristina. Nema ga vie.Ona to najbolje zna pomislih. Ali sam kazao:Kristina, ja volim ovakvu no. Kroz plave pak--papire kao kroz laikmusov filter ulazila je zora sva istanala, sva procijeena naporom i stvari izvukoe sluzave roie h sjenki. Prozor se otkinuo suvie izazovno za nae napete ivce i rascijepi se s praskom kore od lubenice iza papira sazrela zora. Bila je otrija od gleera kad uini uvr

edljivo stvarnim pojave i puste slike koje su s nama provele no.Kristina rekoh joj poto zastade obnevidjela i balzamirana ljuskom rasuenog plaa ed te svjetlosti to se jouvijek ulijevala kroz rasjekotinu vjerujeli mi?Lice joj je bilo blijedo, to sam tek sada jasno vidio. Nadviri se ispeta na prste jagodicom uz prozor, ostavi huak magle na staklu i izgovori prazno:Nema ga.Poslije kad pognute glave, kupei skute spavaice, poe preko sobe i htjede da se pribere za dan koji je ve bio tu, odjednom obrati nasmijeeno lice meni i nita mene upita.Demon je prebivao u toj eni cijelu no rekoh u sebi kad sam ga sagledao.16DAN PREMA ZATVORUi

Ujutro rano dolazi ta mala, smetena, podmukla, na-gorjelih udova i donosi vijestkoju dugo razdrmava svjetlo, udara naizmjenino svim vratima od onih dolje hod-nikih kuda je ula dopraena prijateljskom Bulikinom njukom do sobnih vrata od ormara ina koncu se pojavila u gotovom obliku bez evolucije stojei ispred nas kao ime ovog dana: Blago je zatvoren. Iza tajanstvenih stvari uvijek stoje beznaajni podteksti, malo mrcanja, opisi ina i vijest gola kao besadrajna svjetlost. Od tog lica koje je ivjelo, jelo i plakalo, za tu raun nita se vie nije moglo uzeti. Kristina je ila obuena. U nekoliko slobodnih kretnji, presigurnih od navike, ona je uzvukla arape, zakaila ih, natrake ogledala avove i dala kosi nekoliko zamaha elja s unutratrane zatiljka kao da je htjela da je odvoji od koe i uz krotko jonedovreno dranje


6/83


7/83

anja, u prijetnji koja se uselila u svaki vid ljepote zar se jomoe biti zatvoren.Onda pomisli: kako mu je? i u tom gotovo glasnom pitanju njenih mutnih premiljanja izbi vru gejzir ve nabubrele bolnosti i ona progovori steui grlo:19Sigurno ih dre unutra i kad je uzbuna? Kristina, ne naputajui masku grevite ozbilsti,ree uvjereno:Ne, odmah ih izvode u sklonite.On nije zloinac izgovori kroz pla ena.To je tako malo vano da bi se stradalo.Umorna sam uzdahnu trudna ena.Onda se opet naosmo u naporednom hodu svi troje. Prilagoavali smo joj natempo i podmetali lakto-ve da se oslanja.Uh, to sunce uzviknu Kristina kad se ve iza nasipa, iza njenog' crtea gradskih va i tvornikih dimnjaka, iza modriaste zavjese isparenja ukaza puni dan. Cestom gore iznad nas prolazila su kola.Je li to trni dan?Ne znamo tko je to pitao. Nitko nita poslije nije kazao.Poele su da nas zanimaju male sitne stvari koje se odvajaju od svrhe i prolaznimtalasima rastereenja krijepe duu. Snaha zastade da popusti pojas na kinom kaputu is nekom sazrelom prisebnou pohvali Kristom savjet da skine kaput koji bi sada jedva trpjela na sebi. Dok je tako stajala kratko odiui, iz daljine doprijee koncentrinzvui sirene. Sluh im svom snagom izie u susret i davae ve gotove oblike dizanja i putanja koje su oni prihvaali i zaposjedali do tanine precizno tako da je itav uko

lanac trenutaka proao u ispitivanju da li je to halucinacija ili stvarnost, poto je sve teklo bez pometnje, kola su tromo drmusala cestom, sna-e s podignutim rubinama su tegarile iarane koare i svijet se kretao po razbacanim stazama ivo obojenihpolja. Uzalud je zbunjena svijest traila neke znakove bliske opasnosti. Kristinapomisli kako smrt nikada nije imala neviniji izgled.To je preduzbuna viknu netko u prolazu preti-ui nas bez i malo oklijevanja.Moraju ih pustiti opet ree kroz pretpla trudna ena. Njeno lice i oi poprimie pzraz letar-ginog vodenastog oajanja i ona jostajae kao da joj se oduzela mo pokre20Ne moemo ostati ovdje ree Kristina. Pomislila je: ova moe roditi od straha. Ne zkoji je to mjesec. Otkako nisam tamo ila, to dijete je brzo naraslo. Ona trenutak ostade kod te misli o neometenoj i velianstvenoj mehanici prirodnih gibanja: godinjih doba, cvatnje i vremenski usaglaenog bubrenja embriona. To ulijeva hrabrost

uini joj se, i skoro neznatno i iznutra osmijehnuta, ona odsutno prui svoj lakat,a ova ena, povodom koje je ona razmiljala, gledala ju je sa maloumnim uenjem.Josmo malo ili nagibom visokog nasipa, njegovom lijevom stranom, mijenjajui visineprema puteljcima zapetljanim pod nogama, po poretku slinim objeenim i iz daljinezamrenim icama dalekovoda. Na svakih stotinjak metara oni bi se izdizali i bili vezani u vor na nekom poprenom kolskom putu, prekrivenom blatom ili grubim rijetkimkamenicama.Prvi je sada taj Goranoviev ree Kristina jer se oteala ena ve jedva vukla. Testi.Svaka njena rije je mirila i ulijevala povjerenje ovom golemom runom djetetu ija zabrinutost i kilavi hod nisu pristajali poraavajuem nizu naglih promjena njena karaktera. Primijetio sam kako je od svake rijei uzrastalo njeno disanje i usiljavaose hod do nekog veselog muenja na kraju kojega e doi odmor, san i neizvjesna rjeenj

patnji.Kako je vidik bio posve zaklonjen nasipom, kojega je rub bio iznad naih tjemena,rijeka, sasvim prisutna krila poruenog grada i njive tamnozelenih kukuruza izmeu nas i vrbovih obala, sve se napadno javilo kao novo, neprepoznatljivo pod drukijerasporeenom vegetacijom koja se nije obazirala na zahtjeve naeg sjeanja i na rat sanjegovim nasiljem iznakazivanja.Jednoga trenutka i meni i Kristini se uini da smo dug dio puta u neznanju prevalili kreui se u obrnutom pravcu. Pejzakoji se mirno rasprostirao do sri otvoreno prejeen platinastom lentom rijeke primi sasvim prisebno nae glave pune prolaznog nesnalaenja. Lijevo i desno od pravca naeg traenja izrastali su


8/83

21prastari nepromjenljivi predmeti koji nam povratie predstavu. Ne, iza ciglane ... jodva prijelaza, bogamu. A u sebi produi to stanje rjeitim mima: udnovatoi ja se danas zbunjujem. Njoj mora da je teko. I pogleda je kako se pokori njenimrijeima i poe bre, oito gonjena potrebom da to prije odahne. Moda je sam hod nijiko zamarao koliko taj raskreeni i unazad zabaeni stav koji je jotee izdravala kae stajala. Ipak, pomislila je uzgred Kristina pratei karikaturu njene urbe, ne bihmogla oprostiti ovoliku pre-datost oplodnji. Ona mora da se strano gubi. Ponekiljudi imaju vie nagona nego snage da ga obuzdaju i onda su svuda umanjeni. Pokua zamisliti kako njen brat u ovoj eni voli samo dijete, samo tu doslovnu naivnost ukoju se nesmetano mogu stresati raspoloenja, rijei, pokloni, sjeme i sve tamo hvata klicu i odmah buja hranjeno stihijski, bez konica i ustezanja, prijeko sa zamahom do izoblienja. Kristina koja nije imala djece ree gotovo apatom: Taj put, taj pumislei na onaj koji je vodio preko izoblienja. Ona nije doputala nagrivanje. Bila e uvjerena da e roditi, jednostavno, jednoga dana, na uenje okoline da bi izbjeglasva ona prenemaganja, tetoenja i neprijatni tromi poloaj trudnoe. U njenoj mati izasluajnog paravana, moda i netano zamiljen, javi se prozirni plazmini mjehur, ispunposebnom vrstom emulzije koja potpomae tu osmozu stvaranja oblika dok joniega nema osim ideje spremne da se po njoj zane kristalizacija. Ona i sada traje i sva rastenja u nama i oko nas idu svoj tok, osvajaju svoje namijenjeno, provode tu organizaciju nevidljivo preslikanu u ideji. Oblija ista, pomisli ona, ista budui da je brat bio jak i potentan, ila su u susret jedno drugome. Jedno lice je bilo u nastajanju

drugo u... i ona sa okom izbjegnu tu rije nesvjesno podmetnutu od determinacije.Prenese na svjetliji plan razmiljanja i podstaknu onim to je zaobila samo uvjerenjeda idemo u susret tom drugom obliju trenutno izdvojenom iz kruga.22Prestade misliti. Ostatkom svjesnih snaga utila je samo nasladu od prevaljivanjaprostora, od napornog smanjivanja razdaljine. Prijee ispred snahe, koja je ovaj dio .podnijela bez roptanja i ree potpuno uvjereno: Konano, pa se spusti u susret tnici da je podri dok se penje uz nasip.IIVrue dopodne ve je stiglo da se udomai u dvoritu tek lano i ipkasto ublaeno hladih topola ije je lie bilo gotovo prozirno. Starci bijelih, iskuha-nih ela, sa dlanoima sloenim na tapu, cjepkali su nasitno trenutke svog oduka itavog u napadno izraj nasladi to su izvan periferije opasnosti; sve su uinili za sebe i ostalo su prep

utali sudbini. Ponaali su se tako kao da su sami sebi dati na revers i sada ine onoto mogu, ali znaju da su snage protiv nesree i sluaja uvijek kratke, ako ih sudbina ne podupre svojom utjenom neizbjenou. Tako su i drali prekrtene noge cupkajui stopalima, tako su se pripremali za puenje, cmokui jezicima i okreui se oko sebe bi u tom trenutku unutranjeg trijumfa bili primijeeni; tako su i jeli sporo i daleo od sebe iz smo tul jaka koje bi donosili u depovima. Preostatak svoga vremena oni su ljubomorno uvali i tim otezanjem radnji i nebrigom uivanja oito su htjeli daga produe. O smrti su govorili s bolesnom osjetljivou kao usidjelica o godinama.Oni su nas promatrali, nas dvoje i krupnu enu koja je jedva pravila posljednje korake do klupa pod topolama jonezaposjednutih. Starci su bili dokoni i mogli su doi u ma koje doba dana, a to su inili svakodnevno po lijepom vremenu pod izgovoromjutarnje etnje.Nisu nas poznavali. Moda i jesu. ivot je tako hlapio iz njihovih glava. Sada su bi

li sposobni samo za prepoznavanje, ako ih to nije uznemiravalo.Namjestili smo se daleko od njih, iji su se dosadom i ispraznou najedeni dijalozi strovaljivali u pra-23znine, prevaslavane zamasima maramica oko crvenih zbrkanih vratova slinih pjevijojkresti. Zbog sporine refleksa oni su bili tako napadni u promatranju, zbog dosade tako pomni da im ne promakne ni najmanja sitnica. Izmeu sebe su poluglasno razgovarali o nama da smo sve mogli uti. Pitali su kamo sad ide ova mlada ena gotova za porod. Svi ljudi izmiu iz grada, dan je lijep, a ovo troje uri prema njemu. Kojije ovo djeak? Sigurno brat one zgodne ije lice je tako ledeno od ozbiljnosti.


9/83

Nagaali su bit e danas aviona, nee ih biti, jer poinje zapara i barometar je nizaali ako su javili i sada traje preduzbuna ukoeno mirna iza prvog oka, onda opasnost visi u zraku. Lie drhti na nevidljivom vjetru od vode, starci preko potrebe i mjere briu rastresenim maramicama svoja ela, dolje nie na njivama kukuruzne liske zamlataraju na ezi.Kada e ovo proi?Snaha, koja je uvijek jednom nogom u nekom drugom stanju, spremna da ga prizna,gleda nas otvorenom, izravnom upitnou svoga lica. Mislim da je najsusjed-niji biostrah.Ona je u neznanju, zagluena zujem vlastite krvi i ivotom ploda u sebi, imala malopovjerenja u svoja opaanja i, kao to ine gluhonijemi, svaki as je hvatala neki tajastveni tekst s naih lica. Primijetivi to, ja sam nastojao da je odvodim nevanim stranputicama. mirkao sam na suncu, mrtio se i brzo brisao itave stranice kao sluajnu,beznaajnu povrinsku sliku, kao igru iz zabave.Najednom je ona pitala suhim, speenim ustima, u kojima su se rijei jedva odljepljivale od nepca:To jotraje?Sta? rekoh.Njeno to nije imalo usko znaenje, odnosilo se na jedan veliki neprolazni trenutak nas samih, ovoga zato idemo, joskoro i nezapoetog, na nju, rascijepljenu na dva ivoa, na to opipljivo stvarno ali neodreeno trajanje u njenoj utrobi.24Da, ja mislim.Onda me ostavi iza svoga pogleda poto me shvatila nekom identifikacijom sa samom

sobom to je, ini se, najprostiji nain razumijevanja.U gostionici se toila kukuruzova rakija koja je neprijatno mirisala kao ve jednompojedeno ulje i uz to je sijedi suhi gazda s obinim krutim manirima samouvjerenogseljaka iznosio na papiru sir, svje, prebijel poput novog ikrea ili kiselinu na lupanim kapcima. Kod nekih prehrambenih proizvoda nije se osjeao rat. Ali ovi starci nita nisu uzimali. Oni su svaku mogunost uveavali do naslade. Sami za sebe pretakali su samo njima poznatu i ljubomornu alkemiju trajanja.Snaha je iskoristila priliku kad sam otkoraao do plota i rekla neto Kristini, kojase digla i u potrazi za neim pola neodreeno dvoritem. Jedan starac, od onih to suomatrali i nastojali da nas odgonetnu, sigurno je shvatio u emu je stvar pa je pozva sa gospoo i objasni joj da ne ide u drugo dvorite, jer u niuniku jolei mrtvjen vojnik. Posada u ukas-tozelenim uniformama s druge strane ima svoj dio dvorita ovaj ovjek je Srbin posada je besposlena, znate, i pucali su jue tako iz nadmetanj

a, iz dbijesti, gaali su u srce izrezano na zahodskim vratima, nekoliko njih ovdje je uvijek opasno. Kad tamo ovjek krvav proreetan sa sputenim hlaama nabijen u or. Sada su to zapeatili i ekaju komisiju. Malo su se smirili danas.r To je strano proaputa Kristina.Starac, ije je uho bilo poput komada isprane pustene postave, pozva je rukom nazad i upozori da o tome nita ne govori trudnoj eni. On je Kristinu, valjda zbog togato je sporo mislio, nekoliko puta otputao i pozivao da joj kae neto novo. Dokoni ludi sa puno nepotrebnog, nevanog iskustva ispoljavaju pretjeranu brigu o drugima.Nunik imate u kui. Gazda inae ne puta, ali kad kaete kakav je sluaj ...Sparina je ree meni da bi nastavio nit svoje zauzetosti. Ovaj je imao tu prednostnad ostalima to25je prvi naao priliku da se iskopa iz utnje, da se ispotlji i sada je, prebacujui se

u pravcu mene, htio da se odri. Starci su sujetni kao djeca pomislio sam.Bit e promjene kod mladia. Te rijei pustio je ispred misli, ispred aktuelnosti da i njima zabavio moju panju, a lice mu je prelazilo na sasvim druga ozbiljnija pitanja koja kasnije stigoe uobliena odmjerenom r aidoznalou.Rekao sam da su mi roake dvije mlade ene i ja ih pratim. Nisam htio objasniti kakva je svrha naeg puta. Odgovorio sam neodreeno: imamo posla.Ako se radi o hjeniku, ovdje u blizini... Rekoh da se ne radi o lijeniku. Starac prekriventilom bljedunjave ozbiljnosti i nepovjerljive slutnje otvori bezuba usta u kojima je u iliastoj, crvenkastoj duplji, kao obezglavljena aba pulsirao jezik. Pratio s


10/83

am kako mu ispod mjehuria pljuvake izrastaju grudvasiti plikovi, as iu jednu, as u rugu stranu se Mau slabine te slijepe gvale crvenog sluzavog mesa obdarenog sa^ mostalnim ivotom. Kroz iroko i nekako uplje razjapljena usta izlazilo je obilno uenOn je znao da govorim povrnu istinu iza koje je skrivena prava. Iznenaivalo ga je:kakav je smisao moje pratnje. Ali je nizom kratkih potvrivanja povlaivao neem ega nije bilo u mojim rijeima.Kad se njih dvije opet pojavie, on na vrhu skale i kao zavrni udarac batom u zategnutu kou. sparnog dopodneva razapetog izmeu nas, uzviknu otegnuto:Da, a ova... A, promjena, promjena mora doi. Nisam znao na kakvu promjenu ve po drugi putamisli starac.Mora ree ja to osjeam. Svaku i najmanju promjenu. Probudi me jeste bogami, iledam kroz prozor vidim ve je na putu, ha, tako je to.Shvatio sam konano da se radilo o vremenu.Zato preduzbuina traje tako dugo oglasi se trudna ena.' Moda nismo uli kada je sviralo.Nita nije sviralo dostavi mirnom sigurnou jedan starac. Drugi su utjeli.26Mi ipak, tako u etnji, napustismo dvorite, kao da nismo rijeili da 'krenemo, samo smo bili nestrpljivi. Moda je to bio Kristinin trak da zavaramo starce koji bi pokuali da nas odgovore.Vidjeli smo: svijet je iao cestom. Bone mree pu-teljaka tkale su one su kao unkovjedne na drugu stranu prebacivale osrednje uurbani svijet.Zar nije danas pijaca ponovo zapita mlada ena. Onda zastade i pokua da se prisjet

.Koji je danas dan?To pitanje nas je zateklo razoruane. Ja nisam znao koji je danas dan. Nisam o tome ni mislio.Kristina joj je rekla poslije due nedoumice.udnovato uskliknu mlada ena, a toliki svijetide.Najednom ja, koji sam iao prvi, ugledah kako se na oko kilometar ravne ceste kolona paralizirala kao kad zastane toak na icanoj eljeznici i vagoneti ostanu visjetiu nizu na jednoj i drugoj zajli, bez smjerova, bez tendencija kao udarcem smrtiohlaeni krvotok. Poslije toga nastade panika i kola se pomakoe iz reda u obje strane niz nasip, a svijet, bijel i mnogo upadniji u korne-anju nego to je bio u pravolinijskom hodu, poe se rasprivati kao perje iz poderanih jastuka i tako sve to nas

tade i potraja, a kad sam se uspio okrenuti da ih upozorim na to, iroki snani talasa svih sirena i paklenskih naprava dospjee do nas i tu se ve nije imalo ta objanjaati. Mi smo bili daleko na samom repu tog pogoenog i izbezumljenog gmaza koji serainjao.Moemo samo sii u oblinju kuu dok to proe ree Kristina to je mogla mirnije. Aaena ena ve poela bacati unaokolo po nama i izvan nas sulude poglede svog nesnalae. Stajala je kao da ju je neto uasnuto i smrtno muilo, a nije imala ni snage ni vremena da to iskae.Kristinu ovo maloduje gotovo naljuti i ona uzviknu kao da se to ticalo sviju nas,a bilo je upereno samo njoj.Pa kreimo zaboga. Neemo sad... htjela je vjerojatno dodati: majmunisati, jeje to odgova-27

ralo snazi njenih crta u kojima je ostala zatvorena nedoreenost.I mlada razmaena ena morade se pokoriti njenu pozivu, pokrenu se i poe za nama bre ego to je situacija nalagala. Sili smo na uzak ciglani put koji se drao ograda i blatom uprskanih fasada ispred dvorita ogluvjelih od prijetnje i uli smo u jedno urnokao da smo se sklanjali od kie. Svijet je bio unutra zabavljen poslovima koji otklanjaju misli od opasnosti. A ova je ve iz svega poela nadolaziti: iz zidova potresanih zujanjem iz nebesa vani, ne vie aurnih nego limenih, s kojih se nevidljivo,kao iz prejakih membrana zvunika, obarao preludij razaranja u svojim monim dionicama. Tutanj se sruivao odozgo pogibeljan, uaren, hvatao je stvari i gospodario njima, prisiljavao ih da mu slue iskoritavajui trenutak njihove zbunjenosti i napetog


11/83

odnosa sa tlom, a onda su se gornji zrani kamenolomi sasvim otvorili i nastalo jecijepanje itavih eona i strahot-na igra otkinutih masa nevidljivosti koje su bezprimjetnog mijenjanja slike obasipale nemono u sebe uvueno tlo. Svijest je bila zabavljena prisilnim poslom pretvaranja u sliku raspuknutih avova nebesa, onih bezmjernih energija to su se tog trenutka oslobaale.Bili su oigledno visoko i zbijeni u kaotian infer-nalni roj, izvan domaaja bitnica,molitava i mrnje. Onda su protekli ostavljajui skrene prste, varljivo fatamorganski ispreturane vidike iznakaene unutranjosti gdje su ve zbivanja dospjela da napravepustoi otjecali su postepeno, sigurno, olakavajue, kupei sa svih strana i iz svihsporednih rukavaca zaostale osjeline opadajue tutnjave, poput rijeka koje se povlae u korita nakon poplave. Nebo i zemlja, iako stvarno netaknuti, ostavljeni su usivoj letargiji dopodneva, iaenog iz vremena. Onda je svijet izlazei slab i obdareiz svojih drhtavica ulazio u poslove i kretao se robotski sav slinav i najeurenod spaenog ivota. Niti su se opet spajale, kretanja se nastavljala, i tako je dandoivljavao drugu svoju fazu bez imalo nijansi.Kao da smo davno krenuli na putovanje odijeljeni konacima i doivljajima, mi smo izgubili sposobnost)28snalaenja d sve mi ini da bismo tragom tunih kornjaa sa Pacifika, pogoenih radijacm, bez ulla pravca, odlazili suprotno od obale u vrelu pjeanu pustinju i skapavaliizvrnuti na lea. Vodili su nas putovi i tok ope struje. Nije bio trna dan, a ljudisu vrvjeli prema gradu. To je izgledalo udno.Ne znam kako je uspjela da preivi ove trenutke i ta je za to vrijeme radila. Vjerojatno je uzetost kod nje zavezala sve namjere, Ukoila joj svijest i ona je ostala

u nekoj vrsti anestezije sve dok je Kristina opet nije pokrenula i sada ide posluno, kojim god hoetempom, ne zna vie ni za umor ni za bol, ni za svrhu svega ovog. Vidi: nije se nita dogodilo. Tko zna da li to i osjea. Tako proirena, sva iznutraispunjena pritiskom, vjerojatno je preprijeila put podraajima i itav ivot, bremeniuznemirenjima, ostavila na povrini.Upravo je dobro bilo to je preputala da je drugi vode. Ono malo njenog aktivitetasvodilo se na zabunu. Plaio sam se da e kod narednog oka poludjeti.Osjeao sam da je to kraj, mislim da smo svi troje to osjeali i da bi Blago u toj hazardnoj igri mogao od ale nestati. Preostajao je josamo dananji dan, ravan mjesecima drugaijeg ivljenja, a nismo vie znali ni koje je vrijeme. Kristina je vodila ute, ja sam motrio enu, koja me, izgleda, tek sad primjeivala. Vidjela je da sam mukarac, jer mi se nesvjesno pokoravala i sad joj je bilo neprijatno. Uinilo mi se dabi se rado zaeljala i namazala usne, da bi primila koju ugodnu rije kada bi zbog s

voje vanjtine pristala da joj se kae. Pri sluajnom susretu naih pogleda na licu bi oj se javljao ispriavajui osmijeh.IIIPonovilo se jonekoliko svraanja i tako je dan bio udaljen sam od sebe, neprohodani zavijen misterijem. Poelo mi se drijemati i u takvu stanju dolazili su do ravnotee i intenzivnog proimanja vanjski utisci i sje-29anja na snove. Izvori odakle se pobuuje tlapnja bili su naeti razvij avanj em.U jednom dvoritu prepoznao sam neke stare ene iz Rita. Sjedjeli smo na klupicama okrueni kominom prosutom iz stroa. Snaha i ja smo utjeli, a Kristina je nestajala snjima i vraala se. Odjednom je pristupila nama i pitala:Jeste li gladni?Ja sam bio gladan. I trudna ena je izrazila elju za jelom.. Njeno lice, neoekivano

obasjano idejom odmora i zadovoljenjem jednog nagona, poto je sva bila od nagona,govorilo je:Kako je divno prepustiti se nekome da te vodi.Domalo smo jeli prena jaja, svjekvasen kruh i zalijevali to obilnom kavom iz visokih starinskih alica. Nisam vidio da je Kristina neto jela. Bila je od nas odijeljenja aureolom neke sveane odsutnosti, samo nam je bilo udno zato je ona, koja nas je jutros toliko pourivala, izmislila ove nepojmljive etape.Nismo ni primijetili kada je dan, koji se odvijao bez naeg uea, postao oblaan upivmah dvije nijanse svjetlosti iz svih stvari i povrina. Prijatna izmjena i nadolazak hlada stvorili su utisak kao da smo u jednom mahu bili gurnuti k veeri. Dunuo


12/83

je svjeugodan vjetar, ali smo i dalje ostali sjedjeti vani.Zet ove ene, za itavo vrijeme neutralan i otvoren ovjek, pomalo avanturist, obukaoje plavu policijsku uniformu. Sve se potvrivalo spektaklom koji se odvijao na cesti nekoliko hvati ukoso od nas gdje je on zajedno s opinskim slubenicima i pisarima uestvovao u javnoj drabi nekog naputenog domainstva, Po tome se takoer moglo vidi da je kraj. Iz njihovih pria in je ispadao nekanjiv: mjeavina snalaljivosti i njuroenog pustolovstva, ali meni se ovo inilo neoekivano. Ne bih se udio da je postakoija. Ljudi su poeli gubiti pamet i kriterije, ili je smisao za praktinost u tolioj mjeri prevladao da smo mi ostali bespomono na drugoj strani. Besmislena, upolaneskladna ilustracija njihovih naklapanja potvrivala se time to je upravo on s novom joneprilagoenom kapom i krutim opasaem30obilazio oko kola i pomagao nekim sigurno usput uhvaenim radnicima prenositi kukuruz u klipovima. Kao da se time objanjavao motiv. Ipak, injenica da se njen zet odluio na to prads kazivala je kraj.Nije vie bilo znakova da e dan smoi snage da se izvue iz ovog sada ve svuda rasprotog hlada. ilicu po ilicu, nerv po nerv, on se survavao niz blagi nagib svoje orbite.Neosjetno smo preli unutra gdje se inilo tako mrano dok se oi nisu privikle da smo e uplaili da nikada neemo stii do grada. Htjeli su valjda da nas iznenade spokojempa su uspostavili jedno od onih mrtvih popodneva zaguenih u dosadu kada isplivajuna povrinu disanja, i masnli sparuikani mirisi ostatka ruka, potisnutog u kraj tedjaka, nepomino stoje u zraku. Te starije ugojene ene kao da su prele dosadu. Biloih je koketua sa zlatnim zubima i ipkama obrubljenim rubljem, koje su samo ekale da

se ovo svri pa da dovedu enika. Svaka od njih nosila je sa sobom, ne odvajajui seni za trenutak, izlizanu konu taku sa obligaoijama i dokumentima. Sjedjele su raskreeno otkrivajui pla-vobijela nalija krakova, ni malo ne skrivajui otunu raskodorublja. Od njih je bio znoj gorak kao is-kuhana kopriva. Po itavo popodne biskalesu jedna drugu i pincetama upale sijede vlasi. Tjemena su im sjala od istoe, pa jetaj isti refleks, obojen jostranom zrelom vrstom poude, profcivurjeno rastao iz zuvanih lica odakle se irila sparina. Priale su neto apatom ili upola glasa, hihotase pokrivajui dlanom usta i odjednom naglo dolazile sebi i pipale oko sebe svojeotrcane take. Ako ih istog trenutka ne bi pronale i stavile pod svoje okrilje, donekog blesavog presjeka je opadala njihova veselost, otimale su glavu i predavale se panici. Neto divlje i neljudsko, do iznakaenosti prazno javljalo se na njihovim licima. eprljale su oko sebe i nogama i rukama i bacale na sve strane zle optuujue poglede, bile su spremne da raupaju ovjeka da bi ih otkrile u njegovoj utrobi,

poslije, nakon to bi im se opet nala pod rukom lukavom igrom sluaja, one su se31zakratko prodavale osmijesima, stidnim i zelenim od loe stilizirane isprike.Trudna ena je vie puta potraila nunik u dvoritu idui preko njega nesigurno i s boda bi negdje mogao biti vezan pas. Takva dvorita obino na neoekivanom uglu imaju tnaru i icu razapetu izmeu dva stupa po kojoj klizi psei lanac. Ovo, meutim, nije imlo. I u njoj se poelo javljati nestrpljenje. Stvarno nismo znali kakva je bila svrha ove prekomjerne duge stanice. Pretpostavljao sam po tome to su aputali i pomnopratili utovar kukuruza i starudije da se ekalo na policajca koji bi mogao pruitidragocjena obavjetenja. Nositi uniformu u tim bezglavim trenucima kada pogledi nisu imali vremena da prodiru dalje od povrine znailo je svakako neto, iako je njegva neophodnost tek trebala biti usaglaena s fizionomijom. Njegovo pravilno, blago, gotovo produhovljeno Mce bilo je uhvaeno u nju kao u miolovku. To se otkrivalo o

dmah na prvi pogled. Pola njegovih najbliih prijatelja sigurno ne zna da se u posljednjim trenucima odluio da postane naoruani redar, i to od one posljednje vrste,koji nose puke, upadne i izvaene napreac iz maga-zina.Mislio sam da je opasno i izazovno ako Kristina dopusti da se okoristimo sumnjivom uslugom ovog znanca. ovjeku se ini se, vraa neka pakost materije: jedna kapa moe da ga prepravi prema sebi. Moda je to s preoblaenjem zeta ove ene tako iznenadno na pragu posljednjih sekundi pak samo trik kojim se odlino sjetio da pnikrije svoje ilegalne planove. On je oduvijek radio ono to se drugima priinjalo neumjesno. Ne bih se sloio da pod njegovomtobonjom zatitom pro-dremo do redarstva; time bismo mogli samo upropastiti nau misiju. Htio sam da to neprimjetno kaem Kristini.


13/83

Kao da smo zaboravili zbog ega smo poli. ili se dogodilo neto nama jonepoznato, neaopeno, nikako nismo mogli da se odlijepimo od ovog popodneva i ove kue. Oni su popili jojednu crnu kavu, pa je ena koja se maloprije onoliko uznemirila zbog take izvrnula naopako sve fildane na veliki niklovani posluavnik i opet su naa prisustvabila potisnuta kucanjem sata.32Ispod svakog fildana isticao se crn curak soca i to je itavoj slici davalo jeziv tajanstven izgled pokolja, kao da je ispod zakljuanih vrata mnotva stanova puzila uhodnik traka krvi. Trudnici je bilo muno i svaki as je izlazila.U samo stinue svjetla, kad je popodne visilo josamo na slaboj peteljci, Kristinaodlui da krenemo.IVSkupa s mnotvom kola neto pred sveeravanje proli smo posljednje kue predgraa i kros zaprega sfcjetenih izmeu ruevina nali put do stuba. Bilo je Jak manje razaranja ego to se prialo, ali su prostranstva postala udno, gotovo bi se moglo rei indiskreno, razmaknuta i vidici, stidljivi od novine, zateeni u okorjeloj intimnosti godina, otvarali su put pogledu do poznatih i nevjerojatno priblienih vrtova. Barijera eljeznike pruge, podignuta do pod nebesa lunim nasipom radi uspona na most, bolnoizranavljen i krpan, mjesto najtuenije, ali zaudo neopustoeno sasvim. Sada je trebalo ostaviti nade i stupiti na prvo stepenite jakih katranom prevuenih stuba, kojesu bile uperene u zenit. Kristina nas saeka.Nas dvije emo poi do redarstva. Ona je trudna. Oekuje dijete. Valjda e to vidjetidioti. A ti dolje seta j, pazi i gledaj na prozor hodnika na katu. Pratit esve ine dolaziti dok te ne pozovem.

Bilo je teko penjati se uz tako strme i uske stube, na kojima se nije moglo ni mimoii. Da eni ne bi pozlilo, nismo dopustili da se zaustavi na samoj pruzi kad smose popeli, i Kristina te potrudi da joj svojim leima zakloni uasno smrskanu panoramu unakaenu do neprepozna-vanja, a poto siosmo, ree da moemo odahnuti jer smo ve Gdje je on, pomislila je mlada majka uzbuena sveeravanjem.Ja sam vidio nakon to su me ostavile, kako su tap-ui krajem ceste pored gomila cigle i razrivene kocke ule u hodnik koji je malo podsjeao na sjedite policije.3 Zaustavljeni kalendar33Vrata su bila zabaena, valjda detonacijom, u jedan kraj, i uope se nisu mogla pomicati. Hodnik mraan, u kutovima neke kante i otrcane metle, opet drvene stepenicebuno raspoloene prema njihovoj bojaljivoj odlunosti da dou do kraja.Trudna, razmaena ena je zaboravila da su jednom silazili i uzdahnula je: samo penj

anje, penjanje, mukotrpan put do milosti. Nejasno je to pomislila i ostala je malo razjapljenih usta pred stranim nepoznavanjem ivota.U gornjem hodniku promakli su pored prozora i poslije sam ih pratio kako se kreukao da nikoga nije bilo osim njih dvije.Ne znam zato sam bio uvjeren da to nije bila policija. Neki ulini prozori, pola kroz pukotine, pola kroz slutnju, davali su znakove osvjetljenja. Grad je poivao ulukavom trenutku smrti. Sad mi tek nije bilo jasno zbog ega smo se toliko trudilidanas da bismo stigli u gomilu pustih ruevina pritisnutih mrakom. Odjednom su seprimirile mora da su sjele na neku klupu u hodniku od uglaanog tvrdog drveta i ekale su da ih pozovu unutra. Vrata se nisu otvarala, nisam uo nikakav govor, jednostavno neobjanjivo su iezli tragovi njihova postojanja gore. Da one nisu zaboravilena mene?Sad smo svi bili razdvojeni u ovom nijemom gradu prema kome je danas bez prestan

ka grnuo svijet. Gdje je taj svijet? Jedanput sam, na nekom ljetovanju, poao uz rjeicu to se izlijevala iz jezera. Ili smo prvo kroz lijane i visoki ilavi lepuh znoan od vlage pa je gustibio smijenjen obalom od konglomerata na mjestima osutog,a zatim su se nizale okuke izgubljene u batama koje smo morali zaobilaziti. Rijekom su vijorile crne vodene zmije bezopasne ali gadne. Tjesnoa doline nas je prisilila na uzbrdicu vruu od golog bijelog kamena ispeenog na suncu. Jedva smo ekali dasiemo i skvasimo dlanove u vodi. Meutim, bili smo razoarani: ispod svoda od prepletenih lijana i trnja oblo korito netaknuta pijeska. Voda se izgubila, naalila ses nama, iskoristila nae nesnalaenje u putovima i dopustila moda da se na onom usponu neosjetno prebacimo u drugu dolinu. Vraali smo


14/83

34se koritom muno krei polugolim tijelima trnje, i upravo ispod posljednje bate voda e odjednom gubila na moda samo nekoliko metara tajanstveno i bez pred-umiUjanja, osim onog malog suvinog neodlunog dijela kojemu je trebalo korak-dva do potpunog razoaranja u vruem pijesku. A dolje se moglo uti kako je grogo-ljila u hladnim dubinama zadovoljeni cinizam svog rjeenja. Nama su preostajali samo gornji putovi, bijeli i opustoeni bezgraninom dominacijom jula.Ovaj svijet je, meutim, bio podmukliji od .ponornice: on se niim nije odavao. Ipak, rekoh u sebi, gdje je mogao propasti taj svijet?l Suvie snano me drala spoznaja razdvojenosti i ffaoga to je bilo preda mnom neodreo kao praznina. Avioni su mogli doi nou i proorati gornje prostore do grozote, raspriti zaas laratnog zamraenja grozdovima viseih raketa, unijeti takav kaos u orijaciju da si mogao bjeati u strahu ispod toga svjetla i bjeati, posr-ui po tlu prejanom od te sodomske aurore, ali mu snage ne bi mogle prekoraiti opseg odasvud vien,odasvud u posjedu ubistvenih kvadranata na bomberskim nianima i sigurno bih lipsao u nemoi samoga sebe prije nego to bi prvi tereti zaparali do posljednje ilice obraeni uzduh.Idem gore. Odnekle ipak dopire malo osvjetljenja, prljavog, nepokretnog, ne znamotkud, toliko da se naziru stube i krupne stvari bez sjenke. Imam dojam da onaizvire iz pogleda, prati ga i pomjera se s njim, jer vidim samo strogo u tom pravcu kud upravljam oi, ostalo je u sjenci. Uziem u gornji hodnik upravo> kao i one,osmijehnut od bojaljivog susreta koji mi je predstojao, ali njih nije bilo. Shvatim da su morale ui na neki poziv, jer same ne bi imale ni smjelosti ni znanja dato uine. Moda je ipak bolje da slijedim Kristinin savjet i da ostanem u neupadnoj

blizini za sluaj da njihov nestanak potraje dugo. Bio sam, dakako, jodjeak i dirljivom odvanou htio sam odagnati strah. Razgledao sam unaokolo po zidovima umrljanimzamasima metle, po pregradi od obojenih dasaka opivenih na spojevima letvama, postropu boje ustajalog aja i tek tada sam35na toj pregradi u gornjem frizu otkrio niz uskih pranjavih prozora, odakle je, valjda iz susjedne ili neke od bliskih prostorija, dopirala svjetlost. Mora da seprobijala kroz vie takvih barijera izlijevajui se iz jedne u drugu dok nije izila ovamo sasvim oslabljena, gotovo jedva upotrebljiva.Vrata se otvorie u dnu nasuprot klupe gdje su sje-djele njih dvije i uzbudljiv rasplet trenutka predusretne Kristina jednostavnou svoje pojave. Pozva me rukom da uem. Kako je redar, naoruan ulizanom pitoljskom futrolom, sjedio u kutu s desne strane ulaza kunjajui kao ostarjeli oprezni pas, ona mi objasni apatom da nisu znali d

a je ekaonica ovdje, a ono je bila (ona se nasmija) predeekaonica. Hohtapliraju ljui s prostorom. Teko, pomislio sam, da i iza straara ikoga ima. Ovo je sve lai uvlanje u varku.Moebiti s nama ree zatim Kristina. On je tu kod njih.Nisam znao ta znai ovo -tu. Nije valjda bio iza tih vrata spreman za neko suoenje ama. irina te odredbe gubila je svako praktino znaenje. Maloprije smo takoer bili Sad je on opet tu. Vano je da nas vee neka fikcija. Umorna ena je sklapala oi na u nekoj smijenoj i preplaenoj naizmjeninosti sa straarom. To nije bio san nego proazno gubljenje prostora. Otvarajui naglo oi kao zateeni na djelu, oni su se bez svijesti gledali, a onda opet utanjali u bjeloonice.Straar je primijetio promjenu u broju osoba u ekaonici, registrirao je to jednim od tih somnabulnih pogleda koji su bili lano otri, ali mu je na povrinu panje tek polije izbilo pitanje zbog ega je do toga dolo i onda je neprestano poveavao interval

e svoje budnosti i gledao me. udnovato je da me uvijek otkrivao od prve, kako bi,udaren signalom, zbunjeno i ro-botski rastvorio oi. Strogost je u njima bila zaleena, izraz koji je bio, a ne koji sada jeste model tog izraza. Surovost onih jabuica uope se nije gasila nego je takva kakva jest samo bila skrivena kapcima i otkrivana, gotova pripremljena. Vidio sam kako se svijest ko-36prca u tim pregledavanjima i otimanjima i imao sam utisak da se ovaj ovjek uasno muio. Jomalo pa mi je poeo nalikovati na neki jezivi signal pred ulaz u krematorij,napravljen od istinskog lea ije se oi otkrivaju pomou automata kao gradski semafor. Dosjetio sam se da napravim s njim malu alu i preao sam na drugu klupu. On po na


15/83

vici otvori oi, izli u pravcu mjesta na kome sam sjedio zamrlu vatru svog podzemlja i kad ne dobi zauzvrat oekivanost mog lika, on nesigurno povue kapke prema dolje, ali ih s pola puta vrati, potvrdi utisak i jednim trzajem se rastrijezni i uisto vrijeme me potrai unaokolo. Poslije toga opet zapade u prea-Inji automatizam,samo je sada pogled upravljao ovamo. 9 Je li ovaj ovjek uope iv? Bio je na ena. Kad smo uli...Da ga upitam, kad bih to smio, siguran sam da bi mi odgovorio: imao sam teak dan.To se, uostalom, vidi na njemu; itavo dranje tako rjeito ponavlja tu frazu. On nije mrtvac odgovorio sam poslije samome sebi, on je mogunost mrtvaca. Kao i mi. Ilimoda malo vea. Zato je bio opasan? Svijet joima vremena za formu.Kristina je zaposjela treu klupu. Valjda smo to inili zato da ne bismo govorili jedno s drugim i budili apatom straara. Svaka sitnica mogla je imati presudnu ulogu.Mlada se vie nije brinula ta je s njim. No nas je sve razlabavila, razvezala sasvimspone koje su nam prolazile kroz udove i sad smo kao lutke u gomili, nezavisnihdijelova zbrkano zauzimali svoje prostore, prividno manji.Htio sam zapitati Kristinu: Jeste li se najavili kod straara. Ne vjerujem da bi propustila uiniti ono to treba, ova ena ije dranje je danas preraslo u tajanstvenosPriao sam i pitao apatom ta sada ekamo.Ne znam ree ona.Na moje uenje ona isto tako odgovori grimasom uenja. Poslije joj se valjda povrati rijanja prise-bnost, die se i poe preko nauljenog poda do straara namjerno struuicima da bi ga pripremila.37Kako se zove on? Kristina ree.

Kad je doao?Vjerojatno jue. Noas smo saznali. Ovamo doao?Nije doao, doveli su ga. A mi smo doli.Ja nemam spiska, ree straar, mrzovoljan to je morao uestvovati u ovom nepredviennu. A zato ste sada doli?Slubenik je oklijevao, protirao zatiljak, zijevao i ponavljao bez strogosti da jeno i on ne moe nita uiniti.Sada nema nikoga. :Mi smo se zgledali u nedoumici to znai to nikoga.Ja nemam spiska. Nemogue je drati arhivu. Nekoliko puta nam je unitena. Nemamo sigrna mjesta ni za zatvor a kamoli za arhivu.Pa kako emo znati je li tu?Ne znam ree straar. Razmisli pa popravi labavi opasa, otpuhnuvi izvadi sveanj

i otvori "rata.Nas dvoje poosmo za njim, ne obraajui panju trudnici koja je spavala na klupi-Moga poznati?Kakvo je to pitanje, zaboga! uzviknu Kristina. Sili smo niza stube u mezanin s retkastim prozorom bljetavo osvijetljenim. Doite ovamo. Priite slobodno i kaite koji je.Nasluujui da emo se suoiti s licima, Kristina i ja smo se libei primicali pripremase na neprijatan utisak.Dolje, dolje pogledajte viknu straar.I tek tada spazismo arenu osvijetljenu reflektorima i njih koji su sjedili na podu ne okreui glava. Bili su zarasli i drali su ela u rukama kao da su smiljali svau sebi neki tajni plan za bijeg.Slobodno ohrabri nas on iznad prozora su reflektori, oni nita ne vide.

38Gledali smo, gledali, njihove nepomine poze, njihovu munu neodlunost da prihvate postelje, i prainu koja je treperila u tragu reflektora. - >Pa oni su svi isti! zaprepateno izusti Kristina. Napratilac se napravi da to nijuo. On je po-stranim dranjem pokazivao da ne uestvuje u ovoj sceni, vjerojatno bezbroj puta vienoj, i ispoljavao je znake dosade.Uspio sam da priapnem Kristini naginjui se prema reetkama: Da nas pusti unutra?Kad mu Kristina ovo predloi, on, suprotno mom oekivanju, nije ispoljio nikakvu slubenu strogost, samo, gegajui se sa svenjem kljueva o kaiprstu, ree da on to ne moe


16/83

i.Ovo nije ulaz u zatvor.A ta je onda upita Kristina. Nije ulaz ponovi straar. Sad se moemo vratiti.On, kao i prije, poto zakljua vrata kroz koja je uao, sjede na svoje mjesto i pripremi se za drijemanje. Nas dvoje ostadosmo objeenih ruku ne znajui ta da inimo, a nalicima nam se sigurno ocrtavalo oajno traenje.Sada je no promrmlja uvar mljackajui ve pljuvaku to mu je obilno isticala u uda nita ne mogu.Ali danju je opasno, kako ... Sta radite s njima za vrijeme uzbune?Ja nisam preko dana. Preko dana su drugi.Sta oni rade?Ve dva mjeseca samo nou. Mislite li da je to lako?Sigurnije je ree Kristina.A mlada zaforekla majka se protegnu, rasani, i osvrnu se u preplaenom snalaenju, pa kad ugleda nas, ne bi joj odmah jasan odnos tijela koja su stajala na prljavoji krto osvijetljenoj pozornici jouvijek iste noi. Polako se vraala u zaboravljenui u trenutku ugodne odsutnosti uljepanu stvarnost sva u zimogriljivom oku i snano ojeajui usamljenost. Zrak i vrijeme39u ovoj prostoriji priinjali su joj se u prvi mah ostarjeli. Ona nije znala to se dogodilo u njenoj jednim preletom sna pomlaenoj svijesti ostavljeni trenutak jojetrajao. Pokuavala je da shvati naa postojanja, nae pozive, misao tek roena i uspravjena na noge prelazila je bez pune panje sa pojave na pojavu i sada se kao kuglic

a u poljima cane zaustavi neoekivano na pitanju odakle izvire ova avetinjska svjetlost kao da je to objanjavalo itavu stvar. Sve udaljenosti njoj su se iz ovog ugla priinjale neizmjernim i ena pomisli, gotovo proapta, misao iznenadne objave daljina, zavrti joj se pred oima od prepreka to su je u ovom trenutku dijelile od dvijukoara prekrivenih velikim ubrusima, ostavljenih nasred kuhinje i ona pretrnu odpomisli da bi se istim putem i istim etapama morala opet vratiti. Dolazile su joj pred oi glupe slike i kao svjemlaz kisika prolazile ispod njenih od umora upaljenih kapaka. Onaj vojnik je jomorao sjedjeti u rupi od nunika pomisli ona. Sve e tako sporo, a ovo je valjda isti onaj dan. enina svijest se izgubi u nejasnoj napetosti i ona shvati da se ivot ne mjeri vremenom. Ne, proapta u sebi, danas sam mnogo ostarjela. itave sedmice su se istravale od tednjaka do postelje u susjednoj sobi, a kako siu okviri ovoga dana nedogledni uini se rasa-njenoj eni. Osjeala je pvremene treptaje ploda koji se kupao u likvoru i uivljavajui se u njegovu toplu si

gurnost, ona s osmijehom oklopi oi. Kristina pomisli:Ona je stvarno samo veliko dijete. Moj brat se odmara u onom bijelom prostoru koji omeuje njena egzistencija.Sada ree straar vi vie ne moete ostati ovdje. Za pola sata e naii deurna pJakovljevi niste se mogli sjetiti.Kazao sam vam, gospoo, ne znam, moda e dnevna smjena to znati. Jeste li ga prepoznli?Ne ree Kristina. To je bilo nemogue. Straar se zamisli, pogleda, trljajui braduri-stinino lice pa ree:40Moda on uope nije tu.Kristina se okrenu prema meni, a trudna ena nespretno ostavi svoj san i ostade s

nama u jednom zatvorenom lancu mentalnog uea. Bila je ve trezvena, uspravi se na noama, pokretom obiju ruku koji je prelazio u drhtavo protezanje, popravi kosu i ode do prozora udnovato lagana poslije spavanja. Nadviri se u tamu, oslunu i viknuradosno kao dijete:Kia!Svi poosmo za njom, ak i straar koji se pravio mrzovoljan. Doista, povrine su se sjle, mastio se crijep na sauvanim krovovima i komad ulice bez uzbuenja je tekao u odrazu prozora. Kia nije padala nego se dogaala na vanjtini stvari.Straar se zabaci laktovima unazad, ispusti ugodno krkljanje od protezanja itavog tijela i ree:


17/83

Eh, sutra e se mirno spavati.A mi se spustismo niza stube, sami u toplom romi-njanju, odjednom magijski lieninesigurnosti, okrueni slojevima vlagom natopljene noi i prekriveni njome od zvijezda, od jeze koja se rastvarala.Moda, ree Kristina kad smo krenuli, a kiica je imala ozbiljnu i dugotrajnu namjene prestane jer je sve natjerala na suuestvovanje i sasvim se nastanila u tu rije, koju joj je podmetnula Kristina.41KAKO JE OTILA KRISTINAOdmah drugi dan, nakon to je, blijeda, taknuta lakom vrtoglavicom, ispustila iz ruke metlu i sjela na krevet naslonivi glavu na njegovu stranicu, ona iznenada poebuncati. Svi legosmo do njene postelje kao da se spremamo za neko dugo i besanoputovanje. Ispreme-tasmo ponjave i zabacismo glave, ali nam je u ute razjapljenevilice upadala no to se stinjavala na pljesnji-voj slami oko tala. Mati joj je samozloslutno uala uz krevet vaui ljutu cigaru i ukoen drhtaj joj je strujio u eljuKad god bi se neko zablenut probudio upirui u pravcu utuljene svjetiljke svoj isprani pogled i suho struui kou na rebrima, vidio bi je kako upi crna i nosata nalik a staru vranu.Moja majka je straarila od po noi i prilazila joj s .ponudama i bezazlenim priama koje su iz neke bojaljivo lijepe prolosti presaivane u nejasnu budunost. Sijevalo je(ujme Isusovo), ali se nikakav zvuk ni poslije dugog iekivanja ne strovaljivae izvana, i mi svi sa strahom promljackasmo ugodnu bljutku misao da, pred ovim trenutkom moemo klonuti i progutasmo je sa zgusnutom pljuvakom.Opet negdje topovi, jadna majko uzdahnu mati, a kraj zavjese propusti kolobar sv

jeeg zraka.O smeti ih, majko Isusova, i pomrsi im misli i staze sa nekim cicanjem kao ucviljeni pas oglasi se tetka i to se pretoi u molitvu koju je ona i dotad po42svu no u sebi ispredala i sada najednom velikim ola-kavajuim i vapijuim uzdahom kojse kao brdo izva-lja iz njenih sipljivih grudi podstaknuta dalekom neujnom tutnjavom u kojoj su izdisali ljudi, izie na povrinu njena suvie lina, prema sadanjem tutku strepnje i nevolje, skladana molitva u kojoj je bilo toliko nedotjerane istine i toliko nepresunog nadahnua bola.I da nama, o Gospe preblaga i sutranja sveta nedjeljo, svane dan radosti, nama prestravljenim i ojaenim, nama koji ... i tu pue nekom jezivo tajanstvenom i razjapljeno mranom ranom sav iza sivih oiju skrivani uas naih sutranjica i sva luda histeriespomonost naih plivanja po ovom tuem neizvjesnom vremenu. Mati joj prie i zovnu je

iz tog propadanja: Daro, Daro, i apnu joj resko ma nemoj zbog nje, na to se ena sili svoje iznakaeno lice na izlomljen osmijeh, a glas joj se iz tog ponora die pro-mukao od maloumnog ozarenja i ona, sva trepetljiva slaba i upaljenih nerava odumora, poe podignutih ruku zazivati boga i preseljavati u ovaj otrovni krod otrogkrvoednog eljeza, potresa, gladi, klanja i zbjegova neki neranjivi svjetlosni svijet svoje vizije neba. Ona ga skidae rukama kao zalogaje vrueg bijelog kruha kojesmo mi, natopljeni slabanom drhtavicom, glotili svojim poudnim suhim drijelima. Kaou nekoj sveopoj molitvi poniknute svjetine, skakali smo naizmjence i blesave poglede upirali u nju, u svjetlo, i uskrsavali u sobi neproienu, raskinutu, raznoglasnu molitvu, upadajui svi naglinom naleta pljuskova i povlaei se da bi sam njen glas,preteak od kukavne milosti i napukao od velike vjere, vodio nau zajedniku misao spasenja po krivim putovima zla, iskuenja, zabezeknutih i skrhanih dumana u ogromnisvijetli dan to je ve nastupao.

Onda bismo se skljokali u postelje skidajui breme svojih uzdaha i uta ela su nam primala na sebe miran ukoen sjaj svjetiljke.Ja, koji sam sav gorljiv spavao otvorenih oiju, uo sam je kako pria. Ponekad su pokuavah da je slijede i ispomau, ali ih ona nije sluala, niti poslije oni nju, osim kada bi zvala. Odjednom bi podigla glavu, pretri-43jezna, ila i preko neke pregrade izmeu svjetova, slu-nosti i vida potraila njegovo ijelo na podu. Pogled joj je bio iv, gorljiv, ali jezivo besmjeran. Miho je cijelo vrijeme leao i puio do prozora, mrzovoljan, nije trpio molitvu, nerviralo ga jeBulikino zavijanje s veera i sada je ovo sve skupa poelo da mu se mui, osobito kad


18/83

ga je ona primoravala da stoji pored nje i slua njene prijekore. Pronala ga je i zvala. Njih dvije su skoile i prihvatile joj glavu koja se otimala u neprijatnim trzajima djeije slabanim, ali je ona s upornou pijanca traila da doe i stane pred inae e to prijei u napad bijesa, vike i ona e kao avet ustati i strovaliti se na njgov leaj. Nevoljko je odbacio deku, protro oi i pokuao da bude njean. Bio je odebeoobrve su mu se u takvim situacijama dizale preko nekog lanog nebosklona strpljenja i stajao je vrsto sloen, u providnim gaama, lako krivonog do njena visokog kreveta i ekao. Uvijek je tu njegovu la, ili neskrivenu spremnost da je poini odavalo ono susjedstvo tankog picastog nosa i neduno u sredim podignute gornje usne, prenisko i lijeno oputena mesnata ramena. Kako je stajao jednim stopalom na neijem dueku,a drugim na podu, itavo dranje postalo je od toga jokrivlje i otunije. Iako je biosasvim do stranice kreveta, pozvala ga je da prie joblie. On se, da je zadovolji,uz dobrostiv napor promekoljio i nagnuo k njoj.ta si ti, ko si ti?Pa, draga Kristina, budi razumna, znako sam, ne budi smijena i lezi, a sutra emo as dvoje. .. Sluaj, prekide ga joglasnije i rijeeno ja tebe ne poznajem.Pa u redu slee on ramenima. U glasu mu zatrepta priguenost.Znali himnu? Pri tom se sva ustremi inei nespretne i slabe napore da se oslobodi lijepljene navlake svoje perine.Oh, zaboga.Htjede napraviti gestu rukama da se otrese tog muenja, ali se savlada i ukroti svoj gnjev okrenute glave i kasnije mnogo prijaznije uhvati njene nervozne ruke44

i pokua je uvjeriti kako e sutra pjevati, poto sada ljudi spavaju. Ona zapade u udliv prkos slian razmaenom plau i suvie lomna da ga izjavi do mjere za koju je imala ijesa, bez snage za pokret i glasa za anatemu i kako je pala nauznak, rasuvi neureenu kosu po jastuku, samo se sva trzala i udarala nogama ispod pokrivaa. Kroz tetoenja i rasprianu smirujuu bezbri-nost moje majke, u kojoj je ona bila spremna da pt do njene elje skrati na najbliu mogunost, pa je ak izjavljujui njen ushieni osmpoela i pjevati bolesnica zapade u klonulu otupjelost i jonjih dvije tihim pokretima nastojae da joj uzvise jastuke.Mino je, do pojasa obuzet hladnim zrakom i uzbuenjem, halapljivo puio na prozoru.Samo kad se njih dvije pognute odmakoe od postelje da je ostave u blagodatnom snuto je nastupio, on prie da je pogleda i sjede na svoj leaj utei.Sat je zasopljeno precrpavao teku gustu no. Bijae tek dva sata.Nekako trnjivo i glavoboljno razli se po nama ve prilino ugrijan proljetni dan, ne

dade nam da odlijepimo kapke, a ipak se brzo digosmo, zakanjeli, nikom nepotrebni, izlini, i nosili smo svoje bunjave glave i nabrekle mjehure do tale i pljuskalise iz kante, pa onda tako podbuhli zvrljali dvoritem.Tetka ree da se ne vraamo gore, kupat e je.Bilo mi je neugodno i izvraeno to sam se tako rano probudio. U ustima kao da se raspadala progruana svjetlost koja mi je leala na iznojenom licu. Svijeta ne bijae popraznim dvoritima (gdje li bi mogao biti?) i polja u daljini naikana gajevima skrivala su tajnu, naivnim izgledom prekrivenu porugu.etao sam iza kue po natruloj suhoj slami iz trapa, zavirivao u bau i zaljubljeno gldao nepoznato, tek sad otkriveno nalije kue od opeka. Prozori su bili ne-obojeni iton ispranog drveta isticala se samo prljavijom i u isto vrijeme prisnom bljedoom. Motao sam se s nekim neumjesnim planovima o prepravku, ja bih stanovao na katu, ne volim da mi kokoi eprkaju ispod prozora, mirisalo bi na suncem prepeen zrak,

svjekre i ugodnu45presnou zgomiljenog ita. Velik oktagonian hladnjak sa muepkastim krilima podbacioh pod ovo zelenilo koje sada niemu ne slui. Pored tih providnih napasnih slika tinjala je misao da se s Kristinom dogaa neto udno i neprijatno.Trei dan poslije porodinih dijagnoza, utjenih znakova, uglednijih posjeta i stanovitih prolaznih ozarenja, bolest je ipak ustrajala i ne bi drugog izlaza nego pozvati lijenika iz Slavonskog Broda. Miho ga je zvao kolegom, izmjenjivao s njim latinske nazive bolesti i pomagao mu pri spaljivanju igala za price. Na koncu se ostalo pri tome da bolesnicu treba strogo topliti, hrana sasvim lagana, poto se radi


19/83

o ozbiljnijoj prehladi. Krupni lijenik se bez vidljivog razloga znojio, svaki asje vadio zguvan veliki rubac i natapao ga znojem sa svog opaljenog, oblog, kao ljunak gojaznog lica. Prisustvo nadmone zbrke, tubiasta meka taka, bijeli arafi, istr s vodom, runici, glasan govor i uvjerljiva hrabrenja na kunim stepenicama sve jeto unijelo nade za taj dan. Miho ga je ispratio do ceste, josu neto priali, gestikulirali i doktor mu je na kraju pruio ruku i odvojio eir. Taj posjet vratio mu jestanovito povjerenje, koje je od prvog trenutka izgubio, i u no to je nadolazila uli smo s poroznim uvjerenjem da ipak imamo nekog doktora u kui. Kako su mu se obraale mama i tetka, rekao bih da su briljivim traenjem savjeta za svaku sitnicu nastojale ispriati zanemarivanje u toku ova tri pometena dana.Sutradan je pristala da neto pojede. Dan je bio ist, lijep, kokoi su kokodakale podprozorima, djeca su na poljima odirala grube promukle zvukove sa mokre vrbove kore, i ivot je pozivao tako iskreno da je ona s prelaganim, gotovo planim uzbuenjemobeala da e mu se brzo vratiti. Od prvog asa nije mi se svialo drutvo toliko svetkoji su je okruivali povlaujui joj u svemu to bi eljela. Neka me avo odnese, znada se nikada nee vratiti. Oi su joj ve bile pune ukoene smrti, u njima nije gorjeludnja za proljeem nego se grevito otimala.46Opet, odmah s veera, zapade u ugodno bunilo u kom je bila djevojka i sjeala se nekih etnji po Kria-novu i u Donjem Vakufu, ali je ipak napipavala pukotine u sadanjitrenutak, traila palainke s pekmezom i pourivala ih da upale svjetiljku. Nisam nikada ni slutio u kolikoj su je mjeri zaokupljali dumani. Vrvjeli su u njenim komarima kao u snu kakve sulude ishlapjele bogomoljke, mijeali joj se u ljubav, ometalijoj planove i spremali smicalice, ali ih je ona nekom igrom sree, ili svojom stal

nom sretnom zvijezdom onemoguavala u svemu i likovanje bi je postepeno tako snanoi grozniavo obuzimalo da se napadno i strasno sva predavala u ruke monih, velikih,predobrih i njoj lino i u tom trenutku osobito sklonih svetaca. Zar joj je bio suvie djetinjast, sulud, nita prije ni poslije njega nije postojalo. Tako brzo je prestala biti djevojkom, koja je sve pobjeivala osmijehom. Utueni smo svjedoili prizoru kako se naveliki zatitnik, pred ijim su se migom otvarale aprovizacije i tvrdazelenaka srca bogatih seljaka da bismo oivjeli gladne oi sada povija pod polugom inulog ivota, ionako vie ravnodunog prema njoj. Danima smo jeli stari grah gusto skuhan u velikoj posudi da bi se zatakala potreba za kruhom. tednjak je bio u ostavii tamo smo se mi, brojna djeca na njenoj brizi, zavlaili i krali ga rukama skupas debelom korom to bi se uhvatila od stajanja i gutali ga bez vakanja. Ona nas jeipak navee zasmijavala, a njih tri su do kasno sjedjele i as ozbiljno, as pune zalkocijenjenog smijeha premetale planove za sutra. Mene je vodila sa sobom kad je

trebalo neto ozbiljno i odgovorno uraditi. Odavno me nije smatrala djetetom: povjeravala mi je svoje djevojake nevolje, otezali smo neki povratak kui u etnju, ona bi mi stavljala ruku preko ramena i kazivala da e sve biti dobro s nama, s mojom kolom povraajui mi sebe, budunost i itav ivot u jedan intiman krug kojim sam lako ovao. Sjeam se nedjelja, prilino tmurnih, umornih od amotinje koju bi ona odjednom znala razbiti kakvim izlaskom, pa bismo neoekivano proveli popodne u nekom mranom stanu njene prijateljice jedui kuhani kukuruz i obilazei obore s47krmadi, a sve je vonjalo na malaksalu zaputenost, profinjen mem i prisustvo bliskih srebrnih lakata neke rijeke po kojoj su plovili brodovi. Toliko fantastinog ineoekivanog, tugaljivog i pored svega krepkog dugovao sam njenu izuzetnom smisluza drutvenost. Ponekad je kroz suze i razmahane ljutite kretnje sa arapama srozanim ispod koljena prolazno hulila na boga donijevi kakvo razoarenje iz grada, da bi

za aisak pustila na volju svojoj vedroj neukrotivoj prirodi smijui se kroz suze obeavajuem licu sutranjeg dana. A sada je rukama, jouvijek pretjerano okomitim i pobdenim gore preko granica svojih moi visila razapeta, objeena i smijena na nevidljivim klinovima boje milosti. Rasplinuta slabost dizala mi se iz karlice i oporo seskupljala pod eljustima. ovjek poklekne samo pred monim velikim silama ispod kojihje njeno smodeno tijelo lealo kao pod stijenom otisnutom s brda. Na kraju svoje tirade pade nauznak, omjeri rukama jastuk i samo su joj za ta tri dana strano izmravjela rebra poskakivala iznad brade.Popodne nas dvojicu poslae po klistir. Babica je stanovala u susjednom selu, takoer kao izbjeglica, oko sedam kilometara odavde. Nismo znali tano gdje, i odmah kak


20/83

o zaredae prve seoske kue, zaustavljali smo djecu i odrasle, provlaili se u dvoritai naizmjenino as jedan, as drugi postavljali isto pitanje: Stanuje li tu negdje babca?Miho mi prizna da je ve umoran i ree da bi se usred svega najvie volio izvaliti negdje na suhu sprenu travu i zaspati da asak sve zaboravi. Dou, ree, tako trenuci pa e ovjeku sve ini udno, smijeno i izlino, ne vjeruje da s nekim stanjem, nekim dogai linou on ima bilo kakve veze. Zbunjenost koja ga obuzme moe sjediti u njemu dania kao neko nepomino popodne u vrbama na mei. Oi mu narastu i u njima se sasvim razlije to sumanuto uenje, pa ga ostali gledaju, sapliu se o njega, guraju ga omamljenog i skamenjenog iz jedne situacije u drugu, plaze mu jezik, naljepljuju pljuvotinama, putaju krv, a on samo gleda, mie se48tuim, porivima i nikako ne moe uiniti neto razrjeu-jue i izbaviteljsko.Babicu zatekosmo u bati. Nije nam mogla pruiti ruku, prljavu od zemlje, i dok se ispriavala, nadlanicama je podizala uperke kose. Priajui i podstiui bez razloga svrbanost, prekoraila je nizak pleter, brzo oprala ruke u koritu pored bunara i zamolila nas da saekamo, jer je kod nje nered: i ona je dola iz grada kao i mi, svimaje nama nezgodno, ometeni smo, upropatavamo se. Govorila je bez prekida; bez predaha, interpunkcije, i kad je zamakla sagnuvi se ispod niskog do-vratka i u prvoji u drugoj prostoriji tako da ve nismo mogli ni razabrati njenih rijei, ja sam sasvim glasno kazao: Da nas bog ouva. Pogledali smo se i sporazumno othu-knuli. Nestrpljivo smo ekali da se s klistirom pod mikom zaputimo u obrnutom smjeru. Tako smove unaprijed disali olakicom ovoga dana. Ponekad mi se kristalno uini da neke stvari radimo najvie zato da bismo zadovoljili svoju potrebu za rtvom. Ona moe biti jako

velika po teini, a neznatna po rezultatu, ali i u tim sluajevima skloni smo da jemazohistiki uveavamo do krvarenja da bismo se ogradili isprikom ako ona ne opravda oekivanja. Kako sam god obrtao stvar, to je bilo jedino to smo nas dvojica danasmogli uraditi.Putem me razdraeno nagrizala glad. Traio sam natuenim tabanima to deblji sloj praiu brazdama kolskih tokova, na dnu ak i ugodno hladne i ramena su me tupo boljela od duga klackanja po suncu. Srea je da nikoga nismo poznavali, imali bismo neugodnosti vie da odgovaramo na pozdrave i pitanja. Jediio nismo mogli izbjei da u svojim graanskim odijelima izgledamo malo upadni, osobito on kad je na povratku zbog praine morao zasukati nogavice plavih izglaanih hlaa.Gegajui se polako, mi smo ve putem do babice ispriali sve to smo imali i sada smo svjerojatno kajali. Ja sam ga samo sluao i pokuavao da mu pomognem u uzdizanju njegova sluaja do opeg, to je valjda slabost svih intelektualaca kada se jadaju. Od vr

emena do vremena, postajao je dijete, iznosio usred ivog i ovom trenutku neugodnosuvremeng kaosa zbivanja,' drhtave4 Zaustavljeni kalendar49isjeke svoga djetinjstva s trabakulom, bronanim licem i nedjeljnim velikim rukovimana kamenoj terasi natkrivenoj brljanom, odakle puca pogled na more i brodove to izranjaju u vidik. Gubio se u vrevi ogromnih luka kao cmokos, krivonog, spreman na pretjerivanje, pjevao naveer s mulcima uz gitaru nogu objeenih preko zida gata puog tekog zadaha ribe. Oko njega su se u blagom veernjem zraku ukrtavale mnogobrojnekatarke velikih brodova, ule su se psovke na svim jezicima svijeta, tetak mu jebio Talijan iz Barija, a otac se pojavljivao svaka tri mjeseca u kui sa brljanovomverandom, donosei darove, zaradu i miris svih slanih vjetrova sa etiri strane otvorenog svijeta. Crnokosi djeak je imao elju da se isa na more kao valjda veina nje

ih vrnjaka iz bogatih i siromanih porodica, ali je pobijedila oeva namjera da studira medicinu. To ga je neljubazno iz svijetlih visina junog podneblja spustilo u ovaj trenutak gdje se zatekao na komadu ledine pored ceste s klisti-rom pod rukomna koji su ekali, imao je nasmrt bolesnu enu, bez moi, bez snalaljivosti, sam na pla puta do kue i sunce je ve naginjalo izduujui sjene.Skoismo i pretjeranom urbom nastojasmo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. inilo nam semnogo due nego to je zapravo bilo, vjerojatno zato jer neke daljine to ih misao prevali podrazumijevaju pravo vrijeme otrajalo u nepovratnoj prolosti.Ako budu pitali zato smo se toliko zadrali kai da smo ekali.Plaio sam se da e nas kod kue susresti s nekom neugodnom vijeu, inae sam znao kak


21/83

duno izgledati lice ovog ovjeka koji bi istog asa volio uskoiti u prvu pukotinu kojbi otvorio neki poremeaj u zbivanjima i postati djeak, jednostavno sprati sve obaveze nametnute svojim pozivom mua. hranitelja, zeta, vojnika i ovjeka. Lica su nambila sasvim ozbiljna pod dojmom onoga s ime se moramo suoiti.Potreba za klistirom, kako nam je suvie tiho saopila mama, prola je, jer se ispostavilo da zatvor nije nikakvo udo kod bolesnika koji nita ne jedu.50Da, bogamu, o tome nitko nije ni vodio rauna ree on pustivi poraeno ruke niza si dodade (sa onim autoritetom od juer): Ipak ne bi bilo loe da pokuamo s obzirom navisoku temperaturu.Jou hodu zbacivao je lako celtanu vjetrovku pro-kvaenu na pleima i istim pokretompreao na zasukiva-nje rukava, traei lavor i ve prireene komadie sapuna za irigacive je to inio tako uurbano da bi onemoguio neki prigovor. Tetka mu je utke donosilasve to je traio i ta njena utnja oglaavala se kao stalno prisutni prijekor koji je zrujavao.Kad sam se vratio poslije pola sata, Kristina je bila u krevetu lea visoko podignutih uz pune perjate jastuke. Ruke, tanke i plave, umorno su poivale preko jor-ganske navlake s konanom dugmadi. Izmuenost i olakanje ogledali su joj se na licu koje je bilo isto poput tjestane jufke. Koristila se trenutkom prijatnog odmora poslije malog tjelesnog napora, jer joj je ve dodijalo nepomino leanje i kao da se razumno i opratajue osmjehivala ludorijama koje su s njom inili. Dobila je elju da jedeneto kiselo, mnogo prenih krompira, i popije aicu rakije, i priala je sa svima sliljenih usta i mrtei se s onom bolnou to je izbolovano tijelo osjea od potresanja tupe praznine izmeu nepca i tjemena. Zvuk biva sitan, sav od zagluujuih elinih kug

a, slian tutnju brodskog vijka pod vodom i naroito se uveava i postaje bolan i tlaau rijeima u kojima ima zvunih suglasnika.Zaeljela je da izvede nekamo djecu. Obratila se meni s pitanjem: gdje sam bio i da li mislim na svoju kolu. Zvala je tetku da je poljubi. Hvatajui moju mamu drhtavom prelaganom rukom za punu punu naza-badanih ukosnica, dotakla ju je u lice dugim paralizirano tromim poljupcem i nekim nervoznim i neprirodnim usklicima pourivala bi ih da bre pripreme veeru.Pri upaljenoj svjetiljci, postavljenoj na okrugloj kutiji vie njena uzglavlja, okusila je od svega po malo, s naporom vakala i jako se muila pri pokuaju da velik zalogaj ugura u drijelo, napokon je odustala ispustivi nevoljko pribor i masnim ustima zavalila se umorna u51jastuke. Na prigovore da nita nije ni probala estito, izvinjavajue i uvjereno klima

la je glavom i pokretom ruke zatraila da posluavnik uklone od nje jer je i sam miris jela gui. Otvorili smo prozor. Godio joj je svjezrak, iako ga je osjeala posredno i iz daljine. ini se da je i sama okrepa koju joj je donosio bila preteka za nju, te ubrzo, opijena njime, zaspa blijeda i s gracima znoja na elu.U tiini da ne povrijedimo tanki ranjavi miris njena tijela gazili smo na prstima,bez uma unijeli dueke i razvili po podu i pruili se da uhvatimo gutljaj dva istog na.Nije potrajalo dugo, probudila me kripa poda i vrelo grevito dahtanje slino suhim udarima stupe. Na odvuenoj u kutu i nekako zasebno izdvojenoj svjetlosti lampe pulsirale su joj zapaljene grudi i dvije crne rupe nosnica neujednaeno su treperile.Usne je drala rastavljeno, slijepljene za zube. Mirisalo je na vinski ocat i stucani bijeli luk kojim su joj svaki as kvasili tabane. Tragovi octa, i zgnjeene enjee ljuske uhvatili su se na elu. Samo bi u obliku tekog nerazumljivog mumljanja dol

azio iz njenih usta vapaj za vodom. Poslije toga su joj podizali glavu na podlakticu i zalijevali je mlakim sljezovim ajem bez eera koji joj se presipao preko ustai u curcima kvasio platno na jastuku.Neto kasnije probudie Mihu da se posavjetuju s njim hoe li jopokuati s hladnim obima. Mama je uporno tvrdila da su je najeminentniji specijalisti u travnikoj bolnici kod upale plua lijeili hladnim oblozima i da bi ona to sada na svoju odgovornost poduzela kod Kristine. Dugo je ekati do jutra. Bolesnica moe sasvim svenuti odjare. Miho je neodluno potvrivao da je terapija oblozima poznata, ali je na krajuprepustio njima da urade kako smatraju da je najbolje.Neka, odredio je, oblog ne bude ni velik, niti suvie hladan nego gotovo mlak. Ve sa


22/83

ma vlaga e olakati disanje.Blizinu njene postelje naselio je gust kiselkast zadah u znoju iskuhavanog tijela kad je tetka s nje zadigla perinu. Okrenuli su je na bok kao mlitavu balu i neobazirui52se na ostale posve su joj zagalatili spavaicu preko omekanih i u dno izlivenih sisa koje su, slijepljene uz rebra, silazile postrance. Jedino su joj tupe kratke bradavice bile jodjevojake. Na trenutak joj je, dok je leala na strani okrenuta licem k zidu, koat kuk nategao praznu kou nad slabinama, butine se meko presukale i noge su joj u bedrima izgledale jotanje. Paljivo su je prevaljivale na, preko itave rine kreveta, razvijeni oblog iju je izazovnu vlagu njena grozniava koa odbojnim dr-hatom i jaucima silom morala primiti. Jecanje se produilo, sve manje i slabije,i kad su je, odmah zatim, umotali u suhe plahte i prekrili i zaukali perinom. Mirovala je do svanua.Doe neki blag vjetrovit dan, treperilo je na opal-nom suncu lie i vjetar s dosadomulazio s vremena na vrijeme otraga u perje kokoi to su se muvale oko erma i zadizaokratku pseu dlaku. Gore nikoga nije bilo, samo njih tri. Mama mi ree na dvoritu daje dva puta od jutros traila da je premjeste.To ne sluti dobru zakljui s uzdahom. Pone li bolesnik mijenjati mjesto, neka nassauva... Ne dovrivi, ona mi gurnu u ruku komad kruha i ree da ne dolazimo dopodne e.Miho je rano jutros navukao izme i spustio se niza stepenice. Primijetio sam da ujutro nije bilo bicikla ispod verande. Oekivali su vojnikog lijenika. Cijelo dopodne pospremali su sobu i glaali runike, miris iskuha-vane unke irio se sa verande gdj

je bio tednjak i neko od nas djece neprekidno je izgledao na put to je preko njive vodio pored etvrtaste gomile noem naete slame.Tek oko tri sata iza ruka mlai brat javi da su na cesti kod damije pristala vojnikakola. Brzim korakom u trijem uoe dvojica vojnika u izmama. Sva vrata gore bila su ve otvorena i kad se ona opet zatvorie, kuom se pronese val rastereenja kao da smo knano pronali spasonosnog ovjeka koji e makar za trenutak preuzeti teko breme naihji.Vratio sam se gore tek kada je bilo sve zavreno. Na sredini su stajala spojena dva stola prekrivena istim53plahtama poput operacionog leaja i sada je Kristina leala ispod zatvorenog prozoranasuprot vratima. Davala je svojim izbolovanim licem i pogledima koje je odmahiz upalih duplja obraala prema vratima dojam neke kratke prolazne ivosti. Unutra j

e jobio lijenik s cvikerom i malim otrim briima, oko njega su s neukusnim osmijeszahvalnosti stajali tetka i mama, a Miho se drao s vrlo izvjetaenom brinou izmepostelje i spremnosti da za koji trenutak, poto oficir navue svoje tamnozelene triko rukavice, poe s njim da ga isprati. Vidim prema netaknutoj unki na tanjuriu i pravilnoj hrpi kolaa da se niim nije posluio. Drao je oko sebe jedan krug tvrde i dosojanstvene poslovnosti koji ak ni primitivna napadnost moje tetke nije mogla probiti i ona je s planom razvedrenou i neprilinom udvornom grimasom slabih ena guvallea novac koji je on ve jednom kratko i strogo odbio. Neto golim brojkama, neto prtima i pokazivanjem na brojanik sata uz dvije-tri hrvatske rijei objasnio je da poslije dva sata treba promijeniti veliki oblog u koji je itavom duinom tijela bilaomotana kao mumija. Mama je neto razumijevala njemaki, a tetka je s nekom osobitom, tek sada oznanjenom panjom preuzela iz njegove ruke budilicu sa mutnim utim brojanikom i ostavila ga na kredenac ispred mjedene plitice. Uz mali naklon lijenik pr

ee sobni prag i buno se spusti niza stepenice. Miho ga je ispratio do kola i vratio se tromim korakom kape zabaene na potiljak. On ue gore trapavim hodom i ree tresnuvi kapom o sto: Akutna upala plua. Trebalo ga je ranije zvati. Sobna vrata bila suzatvorena. Dvije ene popustie runu napregnutost svojih lica i tetki se zacrvenjee rbovi vlanih kapaka kad mama, preduhitrivi je mekim i umirenim glasom, ree da je kriza sasvim blizu, a ona po njenu miljenju ne pokazuje nikakve znakove naglog pogoranja.Sto se tie buncanja, ve prvi dan pala je u bunilo.Miho je pogleda, spusti oi i poe izuvati izme. ini mi se da je oklijevao vie negoe to i sam umor mogao opravdati, svue vunene arape srozane od hoda


23/83

54i otpuhnu kad na bolesniino dozivanje njih dvije pohitae u sobu.Nije dobro ree zamiljeno i zaustavi trom prazan pogled na mom ramenu. Molim te,moj se udaljavati.Bos, u napuhanim prostim akirama kao raspasani konjanik provuee se plekom kroz jedva odkrinjena vrata i paljivo ih priklopi za sobom.Ne znam koji dan bijae. U susjednim dvoritima neumorno su kripucali dermovi i vriskla djeca. Miris gnjile zemlje susretao se s tankom opnom raskutranog dima koja jenepomino leala iznad ljivika. Negdje kod Zepana prljave razdrljene ene opahivale metlom ognjita. Poslije su u obru oko saa masama prinosile ugljevlje. One su se, prelivene tenom maskom odsjaja, strpljivo i lagano branile od dima iskreui u stranu lice i otpuhujui ispred naviklo zamirenih oiju. Vidio sam kako gore u badi kose striele sunevih lua probadaju modri dimni ambis i sve to lii na udesnu malu polarnu svjtlost. Pomislih kakav spokoj vlada na panju pored sjekire ostavljene u posteljiod bijelih diljotina i svjeeg mirisavog trijea.Cijelo poslije podne Kristina nikako nije mogla da se primiri. Koa joj je bila prenadraena hladnoom, nije estito mogla ni da se pomakne, a mi smo se kretali, govorili, jeli smo, izlazili napolje i vraali se sa priama iz sela. Postala je nestrpljiva, podlijegala je neskrivenom osjeanju zavisti. Smetalo joj je da se u sobi pria.Kasnije je mrtila lice na korake, na rakoljenje kokoi u rupama ispred prozora, tresla je glavom na povremeni zuj psee alke po razapetoj ici, te sam morao sii doljei na kratko vezati Buliku.O boe, mumljala je, o boe, to sam ti zgrijeila. Iz dna dubokog sasuenog grla nejse izdizali mukli klokoti prokletstva, neprekinutog, podjarivanog plaem i zaziva

njima. Ponekad bi se okrenula, uprla velik prijetei pogled muenika u svog mua i uzviknula: ta je, hoeda me ubije. Hoete, bog vam platio.Ma niko nee to, draga. Ti ebrzo ozdraviti.55Nije mu doputala da prie da je tjei, opovrgava njene sumnje. Mlatarala je rukama itrzala povijenim nogama, a onda se guila u brzom kopnom disanju putajui hroptave promukle zvukove.Ma izai napolje kad se ljuti poluglasnim apatom i odmahnuvi gnjevno rukom uzviknetka koja je kod njena uzglavlja i rijeima i tepanjem i suzdravajui bolesniine rukenila sve da ublai te nagle i ubis-tvene ispade histerije. Pognut i na prstima, onizie na trijem i udno zapali cigaretu.Ne ulazi unutra, tamo je pravi pakao.Opuak baci preko upljikave seljaki izrezbarene ograde i zagleda se u daljinu. Ne p

dnosi vie nikoga. Eto, ta ostane od ovjeka.Zatim ode do klupe i stade otpuhujui navlaiti izme.Strah me je noas ostati sam u kui.Bluzu prebaci preko lea i traei akom rukave, sie u hodnik. Sluaj ree poio, stavi mi ruku na potiljak i zamoli me apatom da ne govorim nita o tome. Kroz veliku kolsku kapiju stupismo na mek pranjav put. Na raskru pozdravi neke ljude kojisu u sveeravanju puili, onda skrenusmo iza zidane prizemnice ukraene na proelju jedim povijenim nadzidom na kojem je u krugu, imitaciji vijenca, bila upisana godina gradnje. Priekaj tu. Unutra se uo agor, neka ena krvavih prozirnih prstiju i naodozdo podarenog lica stavljala je cilinder na veliku petrolejsku svjetiljku u prozoru i svjetlost retuira iz mraka glave ljudi u pokislim izoblienim eirima. Stoloi su bili dugi, crnjela se istroena daska njihovih povrina i zemljani vrevi iz kojih su potezali.

Miho se pojavi na pragu drei u ruci staklenke, komotno napipa tri oderane stepenice praen nekim visokim ovjekom ije se oi strogo i prijateljski zadrijelji-e u mene.uljivo je unutra ree. Glas mu je bio ist i grlen. Govorei preko lea i rasipajusa svoje cigare, on nas povede do gomile sloene grae i poto ovlano puhnu sagnuvi spljeskom svog jakog dlana pozva nas da sjednemo. On se kucnu po depu, u56 IIkojem odjeknu muklo i limeno, izvadi kutiju, noktom joj odigne kruti poklopac papripali novu cigaru, a opuak baci u luku preko sebe. Miho prinese ustima staklenku i zabaenog vrata dugo je klokotao grlom udarima koji su podsjeali na teket osovi


24/83

na. Drugom, to ju je drao u ispruenoj ruci, muhao je mene u rebra i poto otpi, ree: Pokuaj malo, odvratna je, ali godi.Bilo mi je neprijatno i nisam znao ta da odgovorim. Osjeao sam se pomalo zbunjen.Meutim, mrak je gusto sjeo na dvorite, mi smo bili izdvojeni, podalje od nas padaoje ut pravokutnik slabe svjetlosti uskrsavajui stope i prljavo trijee i ja outih ao plamen u svome vratu kad pojmih da uzimam staklenku. Sav otpor popusti u meni, dohvatio sam je prislonjenu uz rebra i iznenadili se kad je odvagnuh u ruci. ovjek poe da pria o poslu, o kaparama, o tome kako je svijet nepoten spominjui imena a koja smo nas dvojica klimali glavama. Nisam imao nikakve veze s njegovim brigama inilo mi se kao da se pria zbivala na nekom pustom utvaju od utabane ilovae kojje poslije sasuilo sunce i tu se kree ovaj dugonogi jaran sa svojim dumanima, jurese sa tesarskim bradvama po tom udnom gumnu, jedan drugog sustiu, paraju, a krv im huno kao iz razbijenih kraga kvasi suhi zemljani naboj i biva poudno upijena takoda ni tragova ne ostaje iza njih. U poetku mi to izgledae opasno, jer sam se plaiolude, podmukle odvanosti ovoga krljavog svijeta, proelavih snaa u ru-binama i kosaih ispijenih mukaraca to u zadnjim depovima svojih bezguzih hlaa nose velike klebe e dva prsta iroke korice vire preko skopanog dugmeta. irili su oko sebe jezu i potobi se utke, bosi, zasuka-nih prugastih nogavica ili utinutih kopama od bicikla, skupili u nijemi krug oko vas i gledali vas meko i hladno ravno u oi, onako slabi, uvijek preirokih objeenih koulja i ilavih ruku. A pjevali su ti krljavi avoli silnznenadno, tresui gvozdenim grlima poput raz-draenih pastuha, upadali bi prgavo i punoglasno po trojica i vie njih sa strane, pa bi ponijeli pjesmu i izbacili je, aonda je dalje drao samo jedan vrlo kicokim i iskrenutim glasom tako da se rijei nisu razaznavale

57ispomagan jedino ojkanjem. Sve njihove pjesme zvuale su mi kao prijetnja. Ve djecau beici spretno su obrtala noevima. Prosipali su svoju ljutu, otrovnu krv ova momadi ja bez razloga usred kola, nasred puta u svadbama, pred crkvom i u sudnici isvuda gdje bi samo stali eira nabaenih naprijed s uperkom izvaenim ponad oiju, doi su zeleni jed svojih prgavih divljakih udi i hladan maz elinih otraca.Ali dva se ovjeka jouvijek naganjahu zbog raskinute pogodbe, brad

Documents

Vitomir Lukić - Zaustavljeni Kalendar