of 30/30
Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti 169 VITOMIR BELAJ Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju 10000 Zagreb, Ivana Lučića 3 UDK [398.3(=163.42):299.18(=16)]:28 Izvorni znanstveni rad Original scientific paper Prihvaćeno: 17. 6. 2009. POGANSKI BOGOVI I NJIHOVI KRŠĆANSKI SUPSTITUTI Prikazuje se zamjenjivanje poganskih bogova kršćanskim svecima na pretkršćanskim svetim mjestima. Obrađena su samo jasno definirana područja uz poganske "svete trokute" na hrvatskom području, na kojima se mogu uvjerljivo pretpostaviti negdanja štovanja Peruna, Velesa, Mokoši i Jaryla. Upozorava se na opasnosti od preranih zaključaka donesenih na osnovi neprovjerenih (ili neprovjerljivih) hipoteza. Posebno se obrađuju sv. Ilija i sv. Vit (Vid) kao Perunovi supstituti i odbacuju pretpostavke o Svantevitovu kultu u južnih Slavena kao nedovoljno argumentirane. Ključne riječi: mitologija, supstituti, Hrvati, kristijanizacija Poticaj za ovaj članak dali su mi uporaba nekih izraza koji se vežu uz temu u naslovu i učestalo naglašavanje važnosti praslavenskoga boga Svetovida/Svantevida, Svevida/Suvida ili kako ga već sve ne zovu. Stoga ću uglavnom govoriti o supstitutima na hrvatskom području, a specifičnosti uočene kod drugih naroda – ako ne objašnjavaju nešto u hrvatskom gradivu – ovom ću prilikom izostaviti. Tema kao da pripada u "sakralni zemljopis" jer se postupak supstituiranja pretkršćanskih bogova kršćanskim svecima najjasnije očituje u toponimima. Potreba za ovakvim člankom postala je akutnom nakon što se pročulo da sam otkrio (a nisam ja, nego Andrej Pleterski) "svete" trokute pa su me počeli obasipati množinom pitanja. A ja mogu samo upozoravati na oprez pri donošenju zaključaka. Moram podsjetiti da kod južnih Slavena nemamo

Vitomir Belaj - Poganski Bogovi i Njihovi Krscanski Supstituti

  • View
    143

  • Download
    36

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Poganski Bogovi i Njihovi Krscanski Supstituti posebice za balkansko područje

Text of Vitomir Belaj - Poganski Bogovi i Njihovi Krscanski Supstituti

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

POGANSKI BOGOVI I NJIHOVI KRANSKI SUPSTITUTIVITOMIR BELAJ UDK Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu [398.3(=163.42):299.18(=16)]:28 Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Izvorni znanstveni rad 10000 Zagreb, Ivana Luia 3 Original scientific paper Prihvaeno: 17. 6. 2009.

Prikazuje se zamjenjivanje poganskih bogova kranskim svecima na pretkranskim svetim mjestima. Obraena su samo jasno definirana podruja uz poganske "svete trokute" na hrvatskom podruju, na kojima se mogu uvjerljivo pretpostaviti negdanja tovanja Peruna, Velesa, Mokoi i Jaryla. Upozorava se na opasnosti od preranih zakljuaka donesenih na osnovi neprovjerenih (ili neprovjerljivih) hipoteza. Posebno se obrauju sv. Ilija i sv. Vit (Vid) kao Perunovi supstituti i odbacuju pretpostavke o Svantevitovu kultu u junih Slavena kao nedovoljno argumentirane. Kljune rijei: mitologija, supstituti, Hrvati, kristijanizacija

Poticaj za ovaj lanak dali su mi uporaba nekih izraza koji se veu uz temu u naslovu i uestalo naglaavanje vanosti praslavenskoga boga Svetovida/Svantevida, Svevida/Suvida ili kako ga ve sve ne zovu. Stoga u uglavnom govoriti o supstitutima na hrvatskom podruju, a specifinosti uoene kod drugih naroda ako ne objanjavaju neto u hrvatskom gradivu ovom u prilikom izostaviti. Tema kao da pripada u "sakralni zemljopis" jer se postupak supstituiranja pretkranskih bogova kranskim svecima najjasnije oituje u toponimima. Potreba za ovakvim lankom postala je akutnom nakon to se proulo da sam otkrio (a nisam ja, nego Andrej Pleterski) "svete" trokute pa su me poeli obasipati mnoinom pitanja. A ja mogu samo upozoravati na oprez pri donoenju zakljuaka. Moram podsjetiti da kod junih Slavena nemamo169

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

pisanih spomena o slavenskim boanstvima i njihovim imenima. Imamo tek nekoliko toponima i pokoju uzreicu, ak i osobno ime, ali preslojeno kranskom interpretacijom i nerijetko teko providno. Stoga se tek u iznimnim sluajevima smije bez previe ustruavanja govoriti o konkretnim teonimima, i to samo tamo gdje je neki toponim dovoljno providan (primjerice, brdo Perun, mjesto ili zdenac Veleevac, naselje Mokoica). A i to tek nakon to provjerimo njegovo okruenje. Naime, imena starih boanstava izvedena su uglavnom od pojmova i djelatnosti koje same po sebi nisu nuno svete. Oronim Perun (na Uki, Mosoru) mogao je, na primjer, nastati doista prema imenu slavenskoga gromovnika, ali on je mogao jednostavno oznaavati brdo oko kojega se esto gomilaju olujni oblaci pa iz njega trijeskaju munje jer je praslavensko *perun znailo i to: "grom, munja". Nije nemogue niti to da je takvo ime osmislio neki romantiarski nastrojen lokalni intelektualac u vrijeme narodnoga preporoda. To se, ini mi se, dogodilo na Peljecu. U planinarskoj literaturi (u opisu Ilijina brda) postoji podatak: Vrh se jo naziva i Perunovim brdom, koje potjee iz pretkranskog doba kad je vrh bio kultno mjesto staroslavenskog boga gromovnika (Poljak 1996:447). I danas se to ime, s istim objanjenjem, javlja na internetskim stranicama, ali u narodu nema potvrde za nj. Vinko Foreti je odreeniji: Naziv "Perunovo brdo" pojavio se tek posljednjih decenija iz intelektulnih krugova (1970:184, n.47). Vrh se u narodu zove Ilijino brdo ili jednostavno Ilija. Nije jasno zove li se on prema sv. Iliji zato to je taj u svijesti pokrtena puka zamijenio (supstituirao) Peruna ili samo prema crkvici sv. Ilije i Pantelije koja je nekostajala na vrhu. No i ona je mogla biti postavljena na mjesto koje je prije bilo posveeno Gromovniku.1 I mosorski i istarski Perun utkani su u prostor tako da ine sr mitskoga kazivanja koje je otisnuto u pokrajinu pa sada, nakon tih otkria, vie nema nikakve sumnje u njihovo prvobitno mitoloko znaenje. Iz rekonstruiranih fragmenata svetoga kazivanja mogu se iitati strukturni odnosi koje su drevni reci/vraevi prebacili u prostornu dimenziju. Pokuaji1

Crkvica je navodno bila izgraena u XVI. ili XVII. stoljeu, a u XIX. su ju razorili gromovi. Kip sv. Ilije koji je, kau, bio i stariji od crkve (na njemu je navodno pisalo Opsere Domine, tolle animam meam), namjerno je uniten.

170

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

interpretiranja bit e stoga uvjerljiviji ako nam uspije iz suodnosa nekoliko imena i elemenata krajobraza "ispriati" sveto kazivanje, no to u sebi krije opasnost da istraiva unese u rekonstrukciju elemente za koje zna (ili dri da zna) iz drugih izvora, kao da ih je otkrio na istraivanu mjestu. Uvijek treba biti svjestan hipotetskog znaaja velike veine "zakljuaka" do kojih se moe doi na taj nain. A na hipotezama se jednostavno ne smiju graditi novi zakljuci i misliti da su oni ispravni. Rije supstitut, rabljenu u smislu ove teme, moemo najlake prevesti s "nadomjesni, zamjenski lik". Izvedena je iz latinskoga substituo, -ui, utum, "umjesto koga ili ega postaviti, zamijeniti". Andrija Jambrei je u svojem Lexicon latinum (1742.) preveo Substitutus s Mesto drugoga posztavlyen, Namesztnik. Katkada se u tom znaenju moe uti ili proitati rije hipostaza. No ta rije potjee od grkoga i izvorno znai "podloga, bit, trajna osnova stvari, Boja priroda", to e rei da bi u vremenskoj protezi hipostaza prethodila supstitutu. Neka "podloga", kada na nju doe neto drugo, postaje hipostazom u odnosu na ovo novo, a to to je "sjelo" na nju, to ju je zamijenilo, nadomjestilo, to je supstitut. No ponekad ju rabe u smislu aspekta (tj. jednoga od vidova njezine trajne osnove). Trei izraz koji u novije vrijeme plai nepripravljene itatelje je epikleza pa tu rije moemo proitati i u naslovima poput Gromovnik Sveti Ilija, Perunova epikleza te sveti Nikola, Velesova epikleza ili Sveti Petar, epikleza Janusova ili Perunova? I ta je rije grka, , ali ona zai "pridjevak, prezime, zaziv", ali ne i "ime" (tako je, na primjer, Gospa epikleza Blaene Djevice Marije, a ne njezino ime). Ni izraz "zamjenski lik" nije najsretniji. Izraz se rabi u strukturalnoj metodi pri njezinoj primjeni na knjievno djelo. To je osoba koja moe zamijeniti neki lik a da se pripovijest ni u emu ne poremeti. Takva zamjena unutar strukture nekoga kazivanja ne mijenja njegov sadraj niti bit osobe na tome mjestu u kazivanju. Tako su, na primjer, u raznim inaicama bjeloruskoga kazivanja o boju izmeu Peruna i Velesa (pri em su imena pretkranskih bogova naputena) glavni junaci zamijenjeni drugima, a da se nita nije promijenilo. Umjesto Peruna nastupaju, gotovo proizvoljno, bog, perun, grom, munja, a umjesto Velesa zmaj, zmija, u, vrag, neastivi. Za razumijevanje sadraja posve je irelevantno kako se zove koji lik u konkretnom171

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

kazivanju jer njegovu ulogu i znaajke prepoznajemo iz njegova mjesta u strukturi (naravno, ako tu strukturu poznajemo). Zato ne treba uditi ako u makedonskoj inaici toga istoga opeslavenskoga kazivanja zmaj, j, postaje gromovnikovim pomonikom i dobiva antropomorfno oblije. Ta inaica je iz Velesa (nomen est omen, "ime je predznak", rekli su stari Latini). Gromovnikov pomonik zove se ovdje j (u istonom dijelu Balkana ime zmaj prelo je sa zmijolikog bia na antropomorfno nebesko bie iz gromovnikova kruga), dok je njegov zmajski suparnik neka (iz novogrkoga , "duh, utvara"):C . : , , c , .

("Sveti Ilija grmi s koijom. Zmaj baca oganj na lamnju i ako se lamnja skrije u neto: u ovjeka, u kamen ili u to da bude, zmaj e baciti na to mjesto strjelicu s kamenom otricom i, ako ga pogodi, tresnut e ga" 1893:132, Belaj 2007:96). Gromovnikov pomonik Zmej bije i treska s ognjem (munjom) koja je ujedno strela (strjelica) sos ostrila od kamen, s kamenom otricom (iljkom). Zmaj se slui gromovnikovim kamenodobnim orujem! Jasno je da imamo pred sobom gromovnika iz vremena kada Slavena jo dugo ne e biti. Ovdje pred nama ne da nije kranski sveti Ilija, pa niti praslavenski Perun, nego drevni *per(kw)u-no- iz doba prije nego to su Praindoeuropljani upoznali broncu... Zamjenom poganskih bogova kranskim svecima ne dobiva se zamjenski lik u smislu strukturalistike frazeologije. Stoga bi bilo bolje govoriti o nadomjesnim likovima. Nije uvijek lako utvrditi nadomjesni lik. Na Mosoru je jugozapadni greben kojega ponegdje cijela zovu Perun. Stanovnici Podstrane govore o Perunu kao o grebenu s tri vrha, redom prema istoku: Perunsko (Sv. Juraj, 441 m), Perun (oko 400 m) i Peruni (447 m). U rnovnici pak zovu vrh s crkvicom sv. Jurja Perun, a za ostale niti ne znaju. Razlog je posve jednostavan. Dok se, na primjer, iz Stroanca lijepo vidi niz vrhova cijeloga grebena, iz rnovnice se vidi samo Sv. Juraj pa im je on Perun. Je li ovdje sv. Juraj Perunov supstitut? Ivanov i Toporov doista su mislili da je sv. Juraj, kranski borac protiv zmaja, supstitut gromovnika Peruna172

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

(1974:19). No dosadanje analize slavenskoga gradiva (Katii u nizu radova od Hoditi roditi dalje [1987, 1989]) vrlo uvjerljivo pokazuju da je Juraj opeslavenska, ali kranski interpretirana zamjena za Jaryla/Jarila, koji se pak pokazao kao Perunov sin. Kako onda protumaiti pojavu crkvice sv. Jurja na Perunskom/Perunu? Da bismo to mogli uiniti, morali bismo prvo utvrditi priu koja se neko kazivala na tome podruju. A za takvo to jo uvijek imamo premalo elemenata. Klju za odgonetanje ove zagonetke lei, dakle, u zaboravljenoj prii koju ne poznajemo. No ne emo ju nai zapisanu u knjigama i spisima. Zapisana je tu, oko nas, u na krajolik. On nam ju kazuje. Antun Radi, utemeljitelj suvremene hrvatske etnologije, izrijekom je napisao godine 1914. kako hrvatska domovina zbori i pria svojim sinovima: zbori svaki dol i brijeg, svaki kut i jarak, svaki potok i mnoga rijeka, zbori i pria svako selo i grad. Ako je ikoju domovinu koji narod ikada doista osvojio, obuhvatio ju sa svojih pet osjetila, a to je Hrvat osvojio svoju Hrvatsku time, to su koljena i koljena naih predaka u tisuama i tisuama imena mjesta ostavila potomcima peat svojih dojmova, svoje misli i svoga rada. U tim je imenima naa domovina tako opisana, njezina prolost tako ispriana, kako bi ju opisali i njezinu prolost izpriati jedva mogao ikoji zemjopisac ili povjesniar. To je domovina, koja svojim sinovima zbori i pria, jer stoljetnim nazivima i imenima mjesta zbore i priaju mrtvi, davno nestala pokoljenja.

to do sada znamo o Jarylu? ivotopis mu je vrlo uzbudljiv. U najkraim crtama: rodio se Perunu i Mokoi na Velju no (na Novu godinu, prijelazu iz veljae u oujak), no maskirani koledari (ljudi iz Velesova svijeta, tj. svijeta mrtvih) oteli su ga i odveli Velesu. Tamo je ivio kao Velesov sin, napasivao je vukove, a zvali su ga, najvjerojatnije, Jarylo, Jaroslav, Jarovit; to je onaj koji prti od mladenake snage u proljee. Kada je za nekoliko tjedana odrastao, krenuo je (natrag) preko mora po nevjestu. Preavi veliku vodu, donio je u zemlju proljetnu rosu, zelenu travu i mladice stabala. U zelenoj travi, uz vodu, susrest e svoju (neprepoznatu) sestru Maru, planut e ljubav, a njihova e veza osigurati plodnost i rodnost usjeva, stoke i ljudi. Njegov se dolazak u zemlju poklapa s Jurjevim, 23. travnja. Ne treba uditi to su ga u kransko doba poistovjetili sa svetim Jurjem ( ), kranskim muenikom u doba cara Dioklecijana, s kojim ga ne povezuju173

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

samo mjesto u kalendaru i slino ime, nego i znaenjska srodnost, jer grki znai "zemljoradnik". Kod vode e se dogoditi sudbonosni susret s djevojkom, a Jarylo mijenja ime u Ivan. Naime, folklorno gradivo u kojem nalazimo fragmente praslavenskoga vegetacijskog mita dijeli se u dvije skupine. U tekstovima u kojima se opisuje dolazak u zemlju, junak gotovo uvijek nastupa kao Juraj, Jurij, Jii, /E, , o, dok u tekstovima u kojima se aludira na njegovu svadbu s Gromovnikovom kerkom nastupa uglavnom pod imenom Ivan, Jan, , i sl2. Nakon toga susreta odrat e svadbu u krugu gospode svatova u Perunovu gradu (ograenu prostoru) pod vrhom Gore ili na suhoj grani na stablu Svijeta, a vrhovni bog promatrat e ih s vrha:Gori sedi sivi sokol, Gori sedi, grada gledi: "Bog nam ivi tu gospodu!"3.

Kada to znamo, lake emo razmiljati o prii koju nam eli ispriati krajolik. Jarylov nadomjesni lik odreen je njegovim ivotom. Najuvjerljivije objanjenje za crkvicu na Mosoru glasilo bi da je sv. Juraj doao na mjesto na kojem su u pretkransko doba astili Jurja/Jaryla tamo gdje je roen (na Gori u oevu domu) ili pak tamo kamo se on nakon Jurjeva vratio da bi u Perunovu dvoru pirovao s Marom/Moranom. To bi znailo da je rije o sastavnom dijelu izvornoga kazivanja (sin u domu oevu). To moe lako objasniti pojavu Jurjevih crkvica i na drugim na perunovitim vrhuncima, ponajprije po Dalmaciji. No mogua su i drukija objanjenja. Druga bi mogunost na Mosoru bila da je sv. Juraj ondje doista zamijenio Peruna, ali za takvo to ne vidim nikakvih argumenata. Trea je, dakako, mogunost (koju nikada ne smijemo2

Nedavno sam (2007) pokuao promjenu imena Jarylo>Ivan protumaiti mitskim zbivanjem pod svetim stablom to je u vrlo starom sloju bila iva/vrba/rakita pa bi ime Ivan nastalo od iva, no Katii mi je pokazao da je to zbog prozodije vie nego problematino.3

Rije je o ostatku svete praslavenske formule to ju je Katii rekonstruirao u obliku *vysoko na vrhu orl sdit, daleko gldit (Katii 1990:67).

174

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

posve smetnuti s uma) da je postavljanje crkvice i njezino imenovanje po svecu iz Kapadokije bilo motivirano razlozima posve druge vrste, koje nikada ne emo moi dokuiti. No to posljednje, ini mi se, barem na Mosoru, s obzirom na starost crkvice i na cjelokupno okruenje jedva da je mogue. Sv. Juraj kao kranski svetac, prema legendi muenik iz Dioklecijanova vremena, dijeli s Jurjem/Jarylom osim imena jo jednu odliku: obojica se bore sa zmajem. Razlikuju se ipak u tome to Juraj/Jarylo maem odsijeca glavu zmaju, dok ga sv. Juraj u pravilu probada kopljem. U veoma rairenoj kranskoj ikonografskoj shemi njegova borba sa zmajem simbolizira borbu Crkve s poganstvom. Lako je mogue da je to graditelje crkava dodatno motiviralo da ga izaberu za nadomjesni lik Jarylu, no mogao je biti dobrodoao na bilo kojem prvotno poganskom svetom mjestu. Odsijecanje glave (zmiji) jest vana differentia specifica Jarylova mita u odnosu prema Perunovu. Jarylo odsijeca glavu zmiji metalnim maem, a Perun ju bje kamenim batom, maljem, sjekirom, ekiem... (Belaj 2007:252). To je praslavenska sveta pjesnika figura. Koplje kao rekvizit dolazi iz kranske ikonografije i viteke srednjovjekovne knjievnosti, no javlja se u zanimljivim kombinacijama, na primjer:Sveti Juraj blage krvi med vojaki bil je prvi. Sveti Juraj koplje mee, on pozoja strano see (Huzjak 1957:19).

gdje Juraj zmaja kopljem sjee to je zapravo nemogue, ali ukazuje na preplitanje predodbi. Ta je motivacija mogla ponegdje vrijediti i za sv. Mihovila koji kopljem probada zmajolikog vraga (zapravo sedmoglavoga zmaja, Otk 12,19). Sv. Mihovil dri u ruci vagu i vagat e na sudnji dan due, a prema liturgijskim tekstovima vodi due blaenih u raj. Stoga su njegove crkve obino smjetene blizu grobalja, ili uope slue kao grobne crkve. Tamo, gdje su pretkranski Slaveni predavali tijela svojih pokojnika Velesu (na grobljima), mogla je vrlo lako kasnije nastati crkva posveena sv. Mihovilu. No ni svaka crkva sv. Mihovila nije nuno sjela na Velesovo mjesto. Tek bi pomna arheoloka istraivanja mogla pokazati je li koja od starih crkava sv. Mihovila nastala na mjestu pretkranskoga groblja. A i tada je pitanje je li sv. Mihovil doao zamijeniti poganskoga boga ili on, jednostavno, obavlja svoju kransku dunost brani due umrlih od Zloga.175

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

Jednako prihvaanje kranskih supstituta moe se uoiti i u istonoslavenskim tekstovima u kojima sv. Juraj sjee zmijama glave maem, a Mihovil ih probada kopljem: o o , a , . ... , , , ... (P 1894/5:183).

Katii je na temelju predaja raznih slavenskih naroda rekonstruirao dvije varijante jezgrenoga praslavenskog obrednog iskaza o borbi Jurja sa zmijskim protivnikom:a. [Jurj] zmji golv set. b. [Jurj] pozoju golv set (Katii 2008:100).

Dok je boravio preko vode kod Velesa, mladi Jarylo je napasivao "Velesove hrtove", vukove, pa je razumljivo zato su na Velesovoj toki ponegdje (kod Ivanca, na primjer, pa po istonim Alpama) crkvice sv. Vuka/ Wolfganga (doslovce: Vukohoda, onoga koji hoda s vukovima). Mara kao da nam u ovoj mitskoj toponimiji izmie. Moda je tek crkvica sv. Marine u Moenikoj Dragi njezin trag. Moemo, naime, dosta dobro rekonstruirati kako je tekao Jurjev put iz Velesova svijeta: krenuo je s druge strane Rjeine, ispod trsatske stijene (iznad koje je crkva sv. Jurja), preao preko mora, iskrcao se u Lovranu (Sv. Juraj), u lugu kraj Potoka u Dragi susreo Maru (Sv. Marina), krenuli su zajedno dalje prema jugu (Sv. Ivan), popeli se do Moenica gdje su mu pomostili moste (drevni izraz za "pripraviti put mladoenji") pa dalje prema Brseu do mjesta gdje je kapela sv. Jelene (sveta majka!) i onda gore na Gradac gdje e se odrati pir. A jo vie, na vrhu Perun (881m), Gori sedi sivi sokol, Gori sedi, grada gledi: "Bog nam ivi tu gospodu!". Sv. Marina se jako lijepo uklapa u taj itinerar. Nije nemogue da je iz kranske hagiografije doao lik sv. Margarete koju ponegdje tumae kao djevicu koju je Juraj spasio od zmaja te se uklopio u pretkranske sheme to su izvorno bile povezane s Jarylom i ponegdje prekrio176

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

Maru. No dosad probrano gradivo ne daje nam uvjerljive podatke. Margareta je mogla biti pridruena Jurju i bez pomoi pretkranskoga supstrata. Sa sv. Jelenom namee se lik boanske majke, pretkranske bogorodice. Danas u literaturi prevladava kao njezino ime Moko. Tako je navedena i u Kyivskoj kronici u opisu Vladimirova "panteona" uz godinu 980.: oo : p, p .4

No to isprva najvjerojatnije nije bilo ime, nego epitet te dvojake boice, izveden iz korijena *mok-, *mokr- u znaenju "mokar". Ona je Perunova ena, ali i Velesova ljubavnica, pa je obino smjetena uz neku vodu (zdenac, izvor, rijeku... voda je, naime, granica izmeu svijeta ivih i svijeta mrtvih, Peruna i Velesa); pola godine (pola dana) je gore kod mua, drugu polovicu dolje kod ljubavnika; posreduje izmeu njih aljui ljude u smrt. Dok je dolje uz vodu kod ljubavnika, ona je mokra, a gore kraj gromovnika je ognjevita, ona je arko Sunce (tako ju i zovu Litavci: Saule). Zato ima u novijim predajama razliitih slavenskih naroda dvojaka imena. Zovu ju ponegdje Ognjena Marija (i sestra je gromovnika Ilije), drugdje , i sl. Andrej Pleterski je 1996. ustvrdio da su prigodom pokrtavanja na njezino mjesto u pravilu postavljali crkve posveene kojoj od kranskih svetica, ponajvie Blaenoj Djevici Mariji koja je majka Boja, kao to je Moko majka Perunove djece. Kod Moenica je izbor pao na sv. Jelenu, uz Mariju svakako najveu majku u povijesti kranstva. Ona je majka cara Konstantina koji je 313. dopustio javno ispovijedanje kranske vjere, a ujedno je ona svojim arheolokim i konzervatorskim pothvatima priskrbila Crkvi dragocjene relikvije, izmeu ostaloga i drvo Kria. Stoga ju i zovu Jelena Kriarica. Kapela kod Moenica je iz XII./XIII. stoljea, a u XV. stoljeu izraen je reljef Sunca to je uzidan izvana u zid iznad vrata (to mu je vjerojatno sekundarno mjesto). A u XV. je stoljeu na dan

4

(I poe kneiti Vladimir sam u Kyivu i postavi kumire na hum izvan dvora s trijemom: Peruna drvena a glava mu srebrna a brk zlatan, i Hrsa, Daboga, i Striboga, i Simargla i Moko.)

177

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

uzvienja sv. Kria, 14. rujna (spomendan pronalaenja kria na Golgoti), padao jesenski ekvinocij. Zapanjujue je mogue dugo trajanje elemenata kulta Perunove ene Sunca! Najei supstitut Perunove ene na zapadu svakako je Blaena Djevica Marija. Ve sam rekao da je Moko nerijetko uz vodu kao granica izmeu Ovoga i Onoga svijeta, uza zdenac ili izvor. Moko, a kasnije njezina kranska nasljednica kod pravoslavnih Slavena, sv. Paraskeva (sv. Petka), sjedi kraj zdenca i prede. Zdenac, izvor zdene vode, postojao je kraj crkve sv. Marije u Lepoglavi, jednoj od kutova trokuta sv. Juraj u Purgi sv. Ivan na Gorici sv. Marija. Na Pagu je rekonstruiran sveti trokut to ga tvore vrh s crkvicom sv. Vida, stijena s crkvicom sv. Jurja i samostanska crkva sv. Marije u pakome Starom gradu. U samostanskom dvoritu je, ba kao i u178

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

Lepoglavi, zdenac koji nikada ne presuuje. Neko je, kau, u doba rata na otoku zavladala sua i za pomo su se tada obratili Blaenoj Djevici Mariji. Ona im je dala toliko vode da se iz toga zdenca prelijevala. Zdenac je bio i pred Markovom crkvom, jednom od toaka zagrebakoga trokuta. Pojedinano se javljaju sv. Marija Magdalena i sv. Ana. Sv. Marko u Zagrebu ne pripada u ovu skupinu, premda je i on "sjeo" na Mokoino mjesto. No ta je crkva svoje ime dobila, najvjerojatnije, zahvaljujui trgovcima koji su se doselili iz Mletaka (o njima svjedoi Mletaka ulica) i nisu imali previe osjeaja za slavensku mitsku predaju. Pred njom se jo vide tragovi nekakva postolja. To je temelj baroknoga pozlaenog Marijina kipa to su ga uklonili godine 1869. Je li to trag stare, u korijenima jo poganske tradicije? Podignut je, dodue, tek poetkom XVIII. st., no lako je mogue da je tada jo tinjala nekakva mutna "kolektivna memorija" koja je kumovala pri toj odluci. Velesov nadomjesni lik moe biti sv. Mihovil, kako sam maloprije naveo, no to ne e biti lako odrediti jer e uvijek postojati sumnja da je njegov izbor moda neovisan o poganskom bogu koji se prije astio na tome mjestu. Ponegdje to moe biti sv. Bla/Vlaho, kako je to vjerodostojno pokazao Boris A. Uspenskij (1982) na istonoslavenskom gradivu. Sv. Juraj na Velesovoj toki ne e biti nadomjesni lik, nego mu je sudrug u mitskom kazivanju, ba kao i sv. Wolfgang/Vuk. Ni za sv. Nikolu, koji je kod istonih Slavena izrazito velesovit, nemamo potvrda kod nas. Nikola je doista esto uz vodu, ali kao i njegovom baroknom sudrugu na mostovima, sv. Ivanu Nepomuku, to je njegova kranska dunost. Nikola spaava mornare, brodare, splavare, mlinare od podivljale vode. Velesa emo nai i na gori, gdje ga ne bismo oekivali: na Ivanici (Vraji stolek nad Prigorcem), Medvednici (Plazur, Medvedgrad), na Peljecu (Zmijsko brdo), odakle e ga Gromovnik otjerati (i vedski Indra je hann him prvate iriynm, "ubio zmiju na gori leeu", RV). To su isti toponimi, no nije iskljueno da bi se mogao i na gori nai neki kranski svetac koji ga je tamo nadomjestio. Peruna i njegove supstitute ostavio sam za kraj. Kod Hrvata su dva sveca dobila zadatak da prigue tovanje staroga pretkranskog gromopucateljskog boga. To su sv. Ilija i, po mojem vrstom uvjerenju, sv. Vid. Sveti Jakob na Plazuru ne e pripadati u to drutvo jer je crkvica179

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

premlada. Ni sv. Mihovil, kod istonih Slavena est i lako prepoznatljiv Perunov supstitut (u pukim kazivanjima sjedi u crkvi na vrhu gore i baca strjelice5), kod Hrvata se ne javlja u toj ulozi. Sv. Ilija je zapravo starozavjetni prorok (hebrejski lijj[h], ivio je oko 850., njegovo djelovanje opisuju 1. i 2. Kr, a spominju ga i 1 Mak, Sir, Mal te Mt, Lk i Iv). Zavretak njegova zemaljskog ivota, opisan u 2. Kr 2,11: I dok su tako ili [Ilija i Elizej] i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoe meu njih, i Ilija u vihoru uzie na nebo dao je mogunost zamiljati ga kako se vozi u kolima po neravnim oblacima, pa kotai povremeno udaraju o kamen, izbijaju iskre i grme. asti ga istona Crkva, posebice Grci (zatitnik im je od groma, munje i kie) i Slaveni ("titi od nevremena i ognja, bdije nad plodnou" pa ga zovu Ilija gromovnik). Kod Grka je sv. Ilija, , supstitut za Zeusa (gromovnik), no oito su ga ponekad identificirali i sa Suncem, pri emu je poveznicu tvorila slinost imena (bog Sunce = , Ilija = ). Neko su Iliji rtvovali pijetlove (vjesnike Suneva svanua). Kada sijeva i grmi, to se Ilija vozi u kolima po nebu i lovi munjama Vraga ili Zmaja. tuju ga na vrhovima gora i tamo je obino kapela (npr. u Sparti na Tajgetu). Pastiri su palili krjesove na vrhu, a seljaci u dolinama, kada su ih uoili, palili su krjesove od sijena i plesali oko ili preko njih. I kod Slavena je sv. Ilija nadomjesni lik Gromovnikov, on je Ilija gromovnik, u folklornim tekstovima je protivnik ljute zvijeri. Znakovit je poloaj Ilijine crkve u drevnome Jaroslavlju, gdje je suprotstavljena crkvi sv. Vlaha: , ime su stara poganska mjesta bogova Peruna i Velesa dobila kransku legitimaciju. U zapadnoj se Crkvi njegov kult nije pravo ukorijenio6 (postojao je njegov blagdan u Galiji u VI. st.), jedino ga Karmeliani tuju kao svojega5

Vidi 1982. Konani rezultat je kao i kod Jurja. I Mihovil i Juraj zadrali su svoja kranska imena, no zato su prihvatili znaajke svojih poganskih predasnika atribute (strjelice), napustivi svoje izvorne (koplja).6

Der Kult konnte sich i. Westen nicht durchsetzen, napisao je Jochen Boberg za sjajan Lexikon der christlichen Ikonologie, izd. Herder (Rim Freiburg Basel Wien) 1990/6:119/121.

180

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

preteu ("utemeljitelja reda"). No ta tvrdnja ne stoji u potpunosti. Njegovih crkava ima, pod utjecajem neko bizantske Aquileje i Mletaka, i kod zapadnoga, katolikoga dijela junih Slavena (znaju ga i Slovenci). Zatitnik je katolike Slavonije i Bosne! U puku je on Gromovnik, ne zna kada mu je imendan (kada bi znao, priredio bi toga dana od veselja veliki "vatromet" i pobio pola svijeta), sestra mu je Ognjena Marija /Marina, na njegov dan nije dobro raditi. U Konavlima postoji vie oronima Ilijina kita. To su vrhovi na koje su sve do nedavna ljudi odlazili o Ilinju i tamo palili krjesove. U Hrvatskoj je evidentirano (Badurina 2006) ukupno 95 kapela i crkava posveenih sv. Iliji, od toga je 14 upnih crkava: Biskupija Dubrovaka akovaka Hvarska Krievaka Poreka Poeka Rabska Senjska Splitska ibenska Varadinska Zadarska Zagrebaka Ukupno upna crkva 2 3 4 1 1 3 14 kapela 22 6 3 1 4 6 1 6 13 6 3 10 81 ukupno 22 8 3 1 4 9 1 6 17 7 1 3 13 95

Zanimljivo je pogledati njihov raspored u prostoru. Najvie ih ima, kako se i moglo oekivati, u Dubrovakoj biskupiji, gdje je bizantski (i uope grki) utjecaj u prolosti bio vrlo snaan, a dosta ih ima i u Splitskoj. U drugim ih biskupijama ima znatno manje, ali iznenauje veliki broj Ilijinih crkava u Zagrebakoj biskupiji na sjeverozapadu Hrvatske. Dvije upe, posveene sv. Iliji, postoje i kod Slovenaca (blizu hrvatske granice). Ne e, dakako, biti181

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

da je na svim mjestima sv. Ilija imao izbrisati sjeanje na Peruna. Ponegdje je, primjerice, po Slavoniji i Bosni, on bio izabran zato to je njihov svetaczatitnik (Landespatron). Zakljuke o tome smijemo donositi tek kada takvu crkvu sagledamo u njezinu cjelovitu okruenju. Poseban je sluaj sa sv. Vidom. Na jednom ga mjestu moemo nedvosmisleno povezati s Perunom. To je mjesto blizu Graia u sredinjoj Istri. Tamo se jedan "vrh" (zapravo je to izboeni rub istarske ploe koja se ovdje lomi i obruava u uzbibanu dolinu, a odozdo djeluje kao vrh) zove Peruncovac (na kartama je oznaen kao Perunevac, 469 m). Oronim Peruncovac/Perunevac svojim oblikom govori da je izveden iz posvojnog pridjeva koji je pak bio izveden iz imena Perunac. A Perunac bi bio mali Perun, tonije, to bi bio Peruni, Perunov sin (ve poznat s Mosora). Ime govori da je to mjesto to na neki nain pripada Peruncu. Peruncovo/Perunevo mjesto, ili mjesto njegova oca, teko da je moglo biti drugdje doli na mjestu dananjega sv. Vida blizu Graia, potvrena ve u X. st. (odatle se u daljini vidi vrh Perun na Uki). Ovdje sv. Vid jedva da bi mogao biti na kranstvo preobraeni Svetovid ili Suvid, nego je sicilijanski svetac Vit koji je tamo istisnuo aenje Peruna ili njegova sina. Sveti Vid inae nije imao sa slavenskim poganstvom nikakve dodirne toke. Roen je kao Vitus u Mazari na zapadu Sicilje, kao sedmogodinjak je pobjegao s dadiljom Krescencijom i uiteljem Modestom od jo uvijek nekrtenih roditelja. Kasnije su bili zbog vjere proganjani i mueni (legendarni kotao s uljem), a spasio ih je aneo i odveo natrag na Siciliju gdje je Vid umro u sreenoj starosti. I to bi bilo sve. Kasnije su, godine 586., njegove relikvije bile odnesene u Lukaniju, pa 756. u St-Denis kod Pariza i 836. u Corvey u zapadnoj Njemakoj. Benediktinci iz Corveya misionarili su pak meu zapadnim Slavenima pa su tako u Pragu sagradili knezu Vclavu oko godine 925. (to je godina Splitskoga sabora) i danas poznatu i slavnu crkvu sv. Vita. Kasnije je stvoreno uvjerenje da je sv. Vid posvuda kod zapadnoga, kasnije rimokatolikoga dijela Slavena nadomjestio poganskoga Svantevita (Anelko Badurina: te su tvrdnje nevjerodostojne). No izvori nam nude sloeniju priu. upnik Helmold (upnikovao je u Bsauu kod obodritskog plemena Vagrijaca, izmeu Lbecka i Kiela, nakon 1177.) u Chronicon Slavorum (poeo ju je pisati prije 1168., a zavrio182

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

nakon te godine; tiskana je 1556.) spomenuo je rujanskoga boga zvana Zuantevit (najsjeverniji dio Rujane, gdje je stajao Svantevitov hram, zove se i danas Wittow). Zuantevit je, prema njegovim rijeima, bio bog Rujanaca i bog svih (zapadnih) Slavena.7 U 6. poglavlju, De conversione Ruianorum, naveo je da stara predaja (Tradit enim veterum antiqua relacio) govori kako su za Ljudevita II. poboni redovnici krenuli iz Corveya Slavenima navjeivati Rije Boju. Doli su do Ranaca ili Rujanaca koji ive usred mora. Tamo je arite ludosti i sjedite tovanja poganskih bogova. Pridobili su ih za pravu vjeru i izgradili im bogomolju, u ast Gospodina i Spasitelja Isusa Krista i na spomen svetoga mua Vita, koji je zatitnik Corveya. Ranci su kasnije opet otpali od vjere, otjerali sveenike i krtenike, a vjeru zamijenili praznovjerjem. Svetoga Vita, naime, tuju kao boga, dajui prednost stvorenomu pred stvoriteljem. aste ime sv. Vita kojemu su sagradili veliki hram i postavili kip kojem priznaju boansku vlast. Tu proriu i daju godinja podavanja, a i trgovci iz svih krajeva rtvuju bogovima dio od svoje robe. Ovo praznovjerje traje do dananjega dana. Helmoldov sam tekst ovdje parafrazirao i skratio, a pod crtom dajem izvornu verziju.8Naveo je i jedno ensko boanstvo: Siwa, dea Polaborum (iva[?], boginja Polabljana), moda odgovara nebeskom aspektu Mokoi. Zapisao je i jednu sitnu, a vanu pojedinost: premda ti Slaveni tuju brojne bogove i demone, ipak ne nijeu istinu da nad svima vlada jedan bog u Nebu (nije mu, naalost, naveo ime). No taj se bog, prema slavenskom vjerovanju, bavi samo nebeskim problemima, a za sve ostalo nadleni su drugi bogovi koji su njegove krvi (to bi znailo da su njegova djeca). Istraivai su veinom utke prelazili preko njega jer je predodba o njemu bila u posvemanjoj suprotnosti s evolucionistikim predodbama o primitivnom stupnju slavenske religije.8 7

Peragratisque multis Slavorum provinciis pervenerunt ad eos qui dicuntur Rani sive Rugiani et habitant in corde maris. Ibi fomes est errorum et sedes ydolatriae. Predicantes itaque verbum Dei cum omni fiducia omnem illam insulam lucrati sunt, ubi etiam oratorium fundaverunt in honorem domini ac salvatoris nostri Iesu Christi et in commemoracionem sancti Viti, qui est patronus Corbeiae. Postquam autem, permittente Deo mutatis rebus, Rani a fide defecerunt, statim pulsis sacerdotibus atque Christicolis religionem verterunt in supersticionem. Nam sanctum Vitum, quem nos martirem ac servum Christi confitemur, ipsi pro Deo venerantur, creaturam anteponentes creatori. Nec est aliqua barbaries sub celo, quae Christicolas ac sacerdotes magis exorreat; solo nomine sancti Viti gloriantur, cui etiam templum et simulachrum amplissimo cultu dedicaverunt, illi primatum deitatis specialiter attribuentes. De omnibus quoque provinciis Slavorum illic responsa petuntur et

183

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

Budui da je godine 1169. danski kralj Waldemar razorio hram, dao spaliti kip i prisilio Slavene da se pokrste, to je poglavlje Helmold bio napisao ranije. No u 108. poglavlju s naslovom De Zuantevit Ruianorum symulachro Helmold je prvo opisao kako je Waldemar osvojio Rujanu, a u Arkoni opljakao i poruio hram te dao Svantevitov kip sasjei i spaliti. Tome slijedi opis pokrtavanja. Dodao je "plitko kazivanje" (tenuis fama) i ponovio ono to je ve ranije napisao u 6. poglavlju, naime, da je Ljudevit, Karlov sin, dao Rujanu samostanu sv. Vita u Corveyu i to se sve zbivalo sa sv. Vitom.9 Danski je ljetopisac Saxo Grammaticus (~1150. 1204.) u Gesta Danorum opisao bojni Waldemarov pohod godine 1168. na Rujanu i osvajanje grada Arkone te ruenje Svantevitova (Suantovitus) hrama. Waldemarov pohod na Rujanu spominje uz g. 1169. i danska Knytlinga saga (povijest Knytlinga, tj. Knutovih potomaka i njihovih pothvata u X. i XI. stoljeu). I schwerinski biskup Berno zapisao je kako su za cara Friedricha I. (1152. 1190.) g. 1170. destruxit idolum Szuentevit gentis Ruyanorum. I to su

sacrificiorum exhibentur annuae soluciones. Sed nec mercatoribus, qui forte ad illas sedes appulerint, patet ulla facultas vendendi vel emendi, nisi prius de mercibus suis deo ipsorum preciosa quaeque libaverint, et tunc demum mercimonia foro publicantur. Flaminem suum non minus quam regem venerantur. Ab eo igitur tempore, quo primo fidei renuntiaverunt, haec supersticio apud Ranos perseverat usque in hodiernum diem.9

Tenuis autem fama commemorat Lodewicum Karoli filium olim terram Rugianorum obtulisse beato Vito in Corbeia, eo quod ipse fundator extiterit cenobii illius. Inde egressi predicatores gentem Rugianorum sive Ranorum ad fidem convertisse feruntur illicque oratorium fundasse in honore Viti martiris, cuius veneracioni provincia consignata est. Postmodum vero, ubi Rani, qui et Rugiani, mutatis rebus a luce veritatis aberrarunt, factus est error peior priore; nam sanctum Vitum, quem nos servum Dei confitemur, Rani pro deo colere ceperunt, fingentes ei simulachrum maximum, et servierunt creaturae pocius quam creatori. Adeo autem haec supersticio apud Ranos invaluit, ut Zuantevith deus terrae Rugianorum inter omnia numina Slavorum primatum obtinuerit, clarior in victoriis, efficacior in responsis. Unde etiam nostra adhuc etate non solum Wagirensis terra, sed et omnes Slavorum provinciae illuc tributa annuatim transmittebant, illum deum deorum esse profitentes. Rex apud eos modicae estimacionis est comparacione flaminis. Ille enim responsa perquirit et eventus sortium explorat. Ille ad nutum sortium, porro rex et populus ad illius nutum pendent.

184

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

svi primarni izvori. Niti jedan ne spominje Svantevita izvan rujanskoga podruja. On je potvren samo kod Slavena na Rujani, premda je bio u asti i kod njihovih susjeda. Suprotno Helmoldovu kazivanju (koje je, uostalom, i on sam oznaio kao "tanko"), veina je kasnijih istraivaa radije prikazivala Svantevita ne samo kao izvornoga rujanskog boga, nego i kao vrhovnoga boga kod svih Slavena uope. U blaoj inaici te tvrdnje Svantevit je bio barem vrhovni bog kod zapadnoga dijela Slavena, ukljuiv i Hrvate. Uvrijeilo se miljenje da je sv. Vid kod zapadnoga dijela Slavena nadomjestio poganskoga Svantevita. No kod junih se Slavena neko boanstvo imenom Svantevit ne javlja ni u kojem od primarnih izvora. Koliko mi je poznato, tek je Mavro Orbini 1601. u nas pisao o Svantevitu. Detaljno je prepriao Saksa (uz pomo drugih izvora) i opisao kako su, nakon otpadanja od vjere, u Arkoni Slaveni sagradili hram bogu Svatovitu (Zvantoviku)10, ... koji nije drugo doli svet Vid (1999:139). Usprkos ruenju hrama na Rujani, praznovjerje u Svatovita ruganskog osta na snazi i dugo se odra meu esima, sve dok blaeni Vjenceslav, knez eki, ne preda svom narodu moi sv. Vida koje bijae dobio od cara Otona...11 Izgleda da je Orbini mislio da je Svantevit bio opeslavensko boanstvo. Nakon toga se Svetovit sve ee spominje. Kod Slovenaca ga navodi Valvasor u Die Ehre de Herzogthums Crain kao Suantevith, Zvantevit odnosno Svantevit (1689:VII./ 376379), a kod nas Bedekovi u Natale solum... (1752:238) kao Szvetovid i tumai: id est Mundum videns, ali ne spominje benediktince i sv. Vita), sve dok ga Natko Nodilo u svojoj Staroj religiji Srba i Hrvata nije promovirao u vrhovnoga boga svih Slavena i napisao da je Vid bog bogova, i da ga hristjani prometnue svetim Vidom (1981:74). Vid, baltiki Svantevit, mu je bog ba nebesni, a ... kao vrhovni bog na nebu (1981:90,91) identian je s Velesom, pa ak i Wodanom/Odinom (1981:120). Vanost svetoga Vida u Hrvata opet e pokazati statistika (Badurina 2006). Crkve posveene sv. Vidu, njih 136, razasute su dosta neujednaeno po cijeloj Hrvatskoj:10

Orbinija navodim prema prijevodu Snjeane Husi u izdanju Golden marketinga god. 1999., gdje se Svatovit spominje od str. 139 do 142.11

Ali Vclav je dao izgraditi crkvu sv. Vita u Pragu oko god. 925., a Waldemar je sruio hram u Arkoni 1168., dakle gotovo dva i pol stoljea kasnije.

185

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

Biskupija Dubrovaka akovaka Hvarska Krievaka Krka Osorska Poreka Poeka Rabska Rijeka Senjska Splitska ibenska Varadinska Zadarska Zagrebaka Ukupno

upna crkva 1 1 2 1 1 1 2 5 4 18

kapela 17 4 7 1 3 3 10 9 2 10 6 4 7 4 31 118

ukupno 18 4 7 1 4 3 12 10 2 1 11 8 4 12 4 35 136

I u Sloveniji je sv. Vid dobro zastupljen, posveeno mu je ukupno 76 crkava i kapela. Dan sv. Vida i inae je bio jako vaan jer je prije kalendarske reforme to bio najdulji dan u godini te ne treba uditi to se uz njega javljaju razne izreke i pjesme povezane sa Suncem. Ali opreza nikada dosta. Lik Sunca iz XV. st. na crkvi sv. Jelene kod Moenica, o kojem sam malo prije govorio, bio je Nikoli Crnkoviu, uvjerenu zagovorniku pretpostavke o dualistikoj duhovnosti starih Hrvata, Svetovidov sunani lik (2002:135). Istona crkva takoer poznaje toga starokranskog sveca iz Sicilije, ali on nema pravoga kulta. Tek je iz injenice da su na Vidov dan (15. lipnja) Srbi izgubili boj protiv Turaka na Kosovu polju izrastao vidovdanski mit pa se Vid uuljao i u narodnu poeziju.186

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

No ima i bezonih falsifikata, na primjer pjesma to ju je objavio neki M. S. Milojevi, a u kojoj nastupa sav praslavenski panteon, pa i Svevid. U njoj Ivan plete cvijee iDaje ga bratu mlaemu, A Petru bratu Koledu. Petar ga plete te plete, Daje ga dadnom Dabogu Petar ga plete te plete, Daje ga voju Perunu Daje ga tovnom Velesu Daje ga velju Jarilu Daje ga svjetlu Svevidu Daje ga silnu Triglavu, Triglavu svetoj trojici.

Dalje ne treba troiti rijei (Belaj 2007:79). Osim imena doista brojnih crkava i kapela, nije mi poznat ama ba niti jedan jedini ozbiljan indicij koji bi mogao ukazivati na to da su juni Slaveni (i Hrvati) ikada do Orbinijeva "baroknog slavenstva" poznavali boga imenom Svantevit i sl. A jedini primjer gdje moemo sv. Vida povezati s nekim pretkranskim bogom jest onaj ve spomenuti iz sredinje Istre gdje je graaka crkva povezana s Perunom i Peruncovcem/Perunevcem. Ne smije se ispustiti iz vida niti injenicu da je sv. Vid kod slavenskih (rimokatolikih) naroda zatitnik oinjega vida. Budui da u ivotopisu kranskoga sveca Vita nema ama ba nikakva uporita za tu njegovu ulogu, a ona k tome nije poznata u drugih, neslavenskih naroda, oito je ona posljedica puke etimologije (slinost imena Vit i imenice vid [oinji] lako je uoljiva) i, moda, supstratnoga djelovanja hipostatskoga slavenskog boanstva. Naime, vana Svantevitova znaajka jest da mu je kip imao etiri lica od kojih je svako gledalo na svoju stranu svijeta (quattuor capitibus totidemque cervicibus mirandum perstabat, e quibus duo pectus totidemque tergum respicere videbantur, Saxo Grammaticus XIV.39.3.). Roman Jakobson je svojedobno ustvrdio da to predstavlja etiri Svantevitova aspekta (1970:611). Tu su tvrdnju prihvatili Ivanov i Toporov 1965. (str. 68, bilj. 12) i, u svezi s baltikim predodbama o etiri Perkunsa, ponovili 1974. (str. 27): ...187

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

. Rujanski Svantevit je, dakle, bio poznat po tome da gleda na sve strane. Bio je Mundum videns. Rekonstruirani slavenski vrhovni bog (u zadnjoj fazi slavenske pretkranske religije, obredni tekstovi koje se uspjeno rekonstruiraju, imao je tu ulogu *Perun) jest onaj koji *vysoko na vrhu ... sdit, daleko gldit12. Lako je mogue da je dar oinjeg vida odigrao ulogu u kreiranju najmlaih oblika imena kao to je Svetovid i sl. Ipak moram upozoriti da ime Suvid svojim oblikom jako navlai na predslavenski, romanski supstrat (sanctus > sut-, kao u Sutivan, Supetar, Stomorica) i ne mora uope biti izvorno slavensko/hrvatsko. Ekskurz o Svantevitovu poloaju unutar sustava slavenske mitologije13 Moda e za lake razumijevanje Svantevitova poloaja u vremenski promjenjivu sustavu slavenske mitologije biti korisno pogledati hrvatski svadbeni obred sa svetim "mitopoetskim" tekstom zapisanim pred tridesetak godina u Kutnjaku, u ludbrekoj Podravini. Tamo je djever morao simboliki dovesti mladu koju je predstavljao vijenac ili rupi privezan na suhu granu, na vrh najviega stabla. ADever je, prije nego li se je poel pentrati na drevo, platil muiki da mu igrajo nekakvu pesmu dok se bu on pentral. Onda je dever moral popiti par kupici vina i nazdravlati i to ovak. Prvu je zdigel i rekel: Najprije se setimo svevinjega Boga koji visoko sedi i vse nas doli gledi.

Nakon toga je nazdravio svatovskim voama, zovui ih kapetanima:Za vas gospoda kapitani koji za stolom sediste i saki v svoj kut glediste.12

Sveta rima, povezana s bogom ocem: *sditi glditi kao da stoji u opreci rimi kojom je oznaen nain djelovanja boga sina: *hoditi roditi.13

Gradivo to e biti izloeno u ovome ekskurzu moe se, sa svim bibliografskim navodima, nai u Hodu kroz godinu (2007:230, 286289.), samo to je ovdje drukije organizirano i dodatno interpretirano.

188

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

Posebno je zanimljiva trea zdravica koja je, dodue, ostala neizgovorena, no nama je posve jasna:Treu je ne spil do kraja, ve ono kaj mu je ostalo je zlejal v zemlu ili v koren dreva ili pod noge muikaem, i onda je muika zaigrala. I igrali so dok je dever ne donesel doli toga ropeka z dreva.

Jasno prepoznajemo mitsko ustrojstvo Svijeta podijeljena u tri pojasa. U konkretnoj, realiziranoj situaciji (skinemo li kransku presvlaku) to su 1. nebeski pojas s "bogom koji vysoko na vrhu ... sdit", 2. zemaljski pojas s konkretnim svatovima koje predvode kapitani i 3. podzemni pojas donjega boga. Prema do sada rekonstruiranim slikama i formulama (pomou neugodno krtih izvora i bogatoga folklornog gradiva), na mitskoj je razini gore Perun, vrhovni bog, u sredini su gosti nazoni svadbi njegove djece i predvoeni "kumovima", a onaj dolje, nespomenuti (kojem su ipak dali vina), Veles. Konkretna situacija odraava, dakle, mitsku boansku strukturu svadbenoga pira u Gradu na vrhu (Gore, Stabla), u kojoj iznenada razbiremo boansku hijerarhiju: 1. Bog koji visoko sjedi, 2. predvodnici svatova, 3. ostala gospoda svatovi. Jednostavniju sliku s bogom koji visoko sjedi i gospodom svatovima nudi pjesma to ju je pred vie od stoljea i pol (1847.) zabiljeio Ivan Kukuljevi:Gori sedi sivi sokol, Gori sedi, grada gledi: "Bog nam ivi tu gospodu!"

U kutnjakoj svadbi kapitani (dvojica) takoer sjede, kao i bog na vrhu, i saki v svoj kut gleda. Kao da je gledanje vano pa se posebice spominje premda u kutnjakoj svadbi ono nije motivirano nikakvim obrednim inom, nema nikakvu funkciju. No oni sjede u ii, sobi, a soba ima u pravilu etiri kuta. Sada e moda biti lake razumljiva ruska svadbena189

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

u kojoj imamo mitsku sliku boanske svadbe na svjetskom stablu, s trietiri glavna svata ("vrhovna"):

, , , , - , ! : , , .

"Stoj, vrbo, stoj, razvij se, Jutrom rano stoj, razvij se! K naoj e vrbi doi gosti: Sedam stotina gospode, tri-etiri, Tri-etiri vrhovna."

Gospoda su, kao i u nas, svatovi, i imaju tri-etiri predvodnika (a svaka svadba ima samo dvoje svatove!). Ruska pjesma potvruje pretpostavljenu praslavensku starinu ovoga pretkranskog motiva. Na viem stupnju apstrakcije moemo pretpostaviti shemu: 1. vrhovni bog, 2. etiri boga predvodnika koji takoer gledaju, 3. boanski gosti. Praindoeuropski vrhovni bog *di eus (pter), to su ga Balti sauvali u folklornim tekstovima do naih dana, kod Slavena se izgubio gotovo posve bez traga. Tek su istonoslavenski srednjovjekovni tekstovi zabiljeili Diva i Dive (, ), ali bez pobliih oznaka. Prvo je muki mitski lik, u jednini, povezan s pojmovima gore, nadreen, suh, a drugi enski, u mnoini, povezan s dolje, s podreenim, vlanim (IvanovToporov 1965:173, 179). Zamijenio ga je Perun. Ali Perun, kao i baltiki Perkunas, moe biti viestruk: Jo yra keturi broliai: ryt, piet, iaurs ir vakar Perknai. ("etvero je brae: istoni, zapadni, sjeverni i juni Perkun"; IvanovToporov 1974:179). U jednom ruskom tekstu iz XV. stoljea nai emo: , "Perun je mnogo". Podudarnost sa Saksovim opisom Svantevitova kipa lei na dlanu:

190

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

Ingens in aede simulacrum, omnem humani corporis habitum grandidate transcendens, quatuor capitibus totidemque cervicibus mirandum perstabat, e quibus duo pectus totidemque tergum respicere videbantur.

"U svetitu je stajao neizmjerno velik udnovat kip, sve mjere ljudskoga tijela nadilazio je velianstvenou, s etirima glavama i isto toliko ija, od kojih su dvije gledale naprijed a isto toliko otraga."

Perun se, dakle, mogao prikazivati s vie lica/glava kao i Svantevit. O vieglavim bogovima imamo, osim netom navedena opisa, i arheoloke dokaze naene kod svih triju slavenskih grana. Jesu li kapitani, koji gledaju svaki u svoj kut, daleki odbljesak vieglavoga boga? I to bez obzira na to da su u svadbi samo dvojica, a Mundum videns ima etiri glave? Ali zato ne: u ruskoj svadbenoj smo vidjeli da se pod vrbom okupljaju , , . No postoji jo jedna, tanka dodue, ali ipak mogua veza. Gospoda kapitani sjede u sobi i saki v svoj kut gleda. Ve sam rekao da ova slika u Kutnjaku nije motivirana nikakvim obrednim inom. No rije kut, praslavenski *k t, moe imati sakralno znaenje. U poljskome je od kt izvedeno kcina = izba-bonica ("bogomolja", danas obino "sinagoga"). Tri njemaka izvora iz prve polovice XII. stoljea (Herbord, Ebbo i anonimni redovnik iz Prieflinga [danas Prfening kod Regensburga]) opisuju jo poganski pomorjanski Szczecin te spominju etiri hrama koja zovu "slavenskom" rijei contina (Herbod ju izvodi iz lat. continere). Kada bi rije contina doista nastala iz psl. *k t, onda bi se otvorila dodatna mogunost za tumaenje kutnjake obredne zdravice. No i bez obzira na kut u koji su gledala gospoda kapitani, kutnjaka zdravica (samo neka mi netko ne kae da je ime sela Kutnjak nastalo po poganskoj contini kojoj, eto, imamo jezini trag u kutnjakoj zdravici!) donosi arhainu sliku boanske hijerarhije u kojoj nije posve jasno je li Perun ve postao "bog koji vysoko na vrhu ... sdit" ili je on onaj koji uetverostrueno promatra svatove. Bog koji nam je poznat kao Svantevit iz izvora nastalih od sedmoga desetljea XII. stoljea dalje, dakle preko pola tisuljea nakon razlaza praslavenske skupine, imao je dosta vremena191

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

da prilagodi svoje znaajke novim drutvenim uvjetima (gradske zajednice s razvijenim obrtima i trgovinom i povezane s cijelim Baltikom, nadirui feudalizam, viestoljetni dodiri s kranstvom) te da se, ini se, osamostali od Peruna (koji je takoer bio poznat kod pomorjanskih Slavena) i od atributa napravi pravo ime. Nego da se vratim izlaganju. Ako i jest vjerojatno da je sv. Vid kod nekih (moda i mnogih) srednjovjekovnih crkava nadomjestio neko pogansko boanstvo, to ipak ne znai da svaka crkvica posveena sv. Vidu mora imati poganske korijene. Neke su mogle od same zamisli biti posveene sv. Vidu, bez ikakvih poganskih primisli. Oko Svantevita i njegove mogue veze sa sv. Vitom isplelo se previe nejasnoa i netko bi se toga trebao temeljito i kritiki prihvatiti. Ja ovim prilogom elim samo upozoriti na opasnosti koje se kriju pri olaku prihvaanju starijih tvrdnji i na nedopustivost graenja novih zakljuaka na neprovjerenim pretpostavkama. Za sada mogu predloiti sljedei scenarij kao mogu: Slaveni su, dolazei na jug, postavili svoje vrhovne bogove u prostor, meu njima i onoga koji *vysoko na vrhu ... sdit, daleko gldit. Misionari iz Bizanta, elei istisnuti sjeanje na nj, postavili su na njegova mjesta crkve sv. Ilije. Misionari sa Zapada pak, poznajui priu, to ju je pribiljeio Helmold, o navodnom14 tovanju sv. Vida na Rujani i njegova poistovjeivanja sa Svantevitom, i potkrijepljeni znanjem da je u ekoj uspjeno pokrtavanje pratilo irenje kulta sv. Vida, uzimaju sv. Vida kao koristan supstitut za vrhovnoga boga pri pokrtavanju slavenskih podruja. Situacija u Hrvatskoj (gdje se javljaju i Vid i Ilija kao supstituti vrhovnoga boga koji na gori *vysoko na vrhu sdit i s nje *daleko gldit) odraavala bi, prema mojem miljenju, zamren politiki proces nastajanja hrvatske kranske drave, a ne tovanje boga Svantevida, k tome po mogunosti jo i dualistikoga! Postojee gradivo, ponavljam, ne potvruje da bi Svantevit bio poznat na jugu, dok za Peruna imamo dovoljno vrste indicije za vie lokaliteta. Moe se tek razmiljati je li taj visoki bog koji *vysoko na vrhu ...14

Neka mi oproste oni koji se dre samo potvrenih injenica: injenica jest da je Helmold napisao da stara predaja govori da je Svantevit nastao kvarenjem tovanja sv. Vita.

192

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

sdit, daleko gldit uvijek i posvuda kod junih Slavena imao ime Perun ili je koji od njegovih atributa bio ponegdje rabljen kao zamjensko ime. Na kraju mogu dati usputni tablini pregled supstituiranja poganskih boanstava na trima glavnim tokama svetih pretkranskih struktura.15VELIKI, PLEMENSKI TROKUTI toka boga na visini Ivanec: (Gora) toka enskoga boanstva sv. Marija Magdalena sv. Margareta (sv. Marko) < enska svetica? sv. Bedenik (Benedikt) sv. Ana sv. Marija sv. Vid > Gospa od Karmena toka donjega boga sv. Wolfgang/Vuk Petrov vrh (Jarun) sv. Petar sv. Juraj sv. Juraj pilja, Gospa anela

zapadni Papuk: (Pogani vrh) Zagreb: Martin-Breg: Moenice: Pag: Peljeac: (Plazur, sv. Jakob) sv. Martin (Perun) sv. Vid sv. Ilija

15

Naveo sam samo primjere iz Hrvatske, i to samo one koji su utisnuti u ve provjerene strukturne oblike. Nisam uzeo u obzir cijele grozdove toponima, na primjer kod Kijeva (i to je ime bremenito mitolokim sadrajem) niti navodna dualistika svetita o kojima su pisali Ivo Pilar i njegovi nasljednici (ponajprije don Ante kobalj u svojoj knjizi Obredne gomile, punoj zanimljivih podataka) jer kod takvih toponima vrijedi ono to sam ranije rekao: ne smijemo pretpostavke, uinjene bez dodatne argumentacije, uzeti za gradnju novih zakljuaka. Nisam uzeo u obzir niti jako zanimljive trokute to ih je uz donju Krapinu pronaao Anelko ermek (u inae vrijednu lanku to mi ga je poslao 2008. na itanje) jer ih se barem za sada ne moe provjeriti kazivanjima to su dosad rekonstruirana na opeslavenskoj (tj. praslavenskoj) razini. ermekovi nam trokuti za sada mogu ispriati samo ono to je, istina logino i uvjerljivo, zamislio on sam, bez pomoi paralela u drugim slavenskim krajevima.

193

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

MALI, SEOSKI TROKUTI jedna toka Lepoglava: Brckovljani: sv. Jelena: Graie: Vodice: rnovnica: rnovnica, sjever: sv. Juraj sv. Martin Perun Peruncovac (Vid) sv. Ilija Perun, sv. Juraj Perun, sv. Juraj enska tokasv. Marija Magdalena

druga toka sv. Ivan (Vid) sv. Brictius

Bojako

sv. Jelena Gradac "Kriarica" B. D. Marija kod (Dol) lokve gradina Okit, sv. Marija Mrdakovica sv. Marija sv. Marija zmijski kamen sv. Mihovil

Neto je zamrenije kod manjih trokuta koji su imali druge funkcije (a jo nisu dovoljno utvrene), a ve i svojim razliitim oblicima ukazuju na mogunost i potrebu razliitih izbora kranskog lika koji e ga supstituirati. Ovi pregledi ne omoguuju donoenje nikakvih "zakona" o supstituiranju poganskih bogova kranskim svecima. Mogu tek potvrditi neke ve ranije uoene tendencije. Najuestalija je pojava Blaene Djevice Marije na mjestu toke koja je bila posveena slavenskom enskom boanstvu. Iznenauje pojava sv. Petra na Velesovoj toki. On tu oito nije nadomjestio Velesa, nego ga je pobijedio. Izbor supstituta oito se nije provodio automatizmom prema unaprijed odreenom obrascu, nego je uslijedio nakon pomne prosudbe samostalno za svaki pojedini lokalitet.

194

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

LITERATURA Novozavjetne sigle: 1 Kr = Prva knjiga o Kraljevima, 2 Kr = Druga knjiga o Kraljevima, 1 Mak = Prva knjiga o Makabejcima, Sir = Knjiga Sirahova, Mal = Malahija, Lk = Evanelje po Luki, Iv = Evanelje po Ivanu. BADURINA, Anelko. 2006. Hagiotopografija Hrvatske [Elektronika baza podataka], elektroniki optiki disk (CD-ROM). Zagreb: Institut za povijest umjetnosti i Kranska sadanjost. BEDEKOVI, Josip. 1752. Natale solum magni Ecclesiae Doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum, probatorum nihilominus historicorum et geographicorum opinionibus, ac Brevis illyricanae chronologiae adjumento erutum, atque cum vita ejusdem purpurati Dalmatae. Neostadii Austriae, ex typographeo Mlleriano. BELAJ, Vitomir. 22007. Hod kroz godinu. Pokuaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga svjetonazora. Zagreb: Golden marketing. CRNKOVI, Nikola. 2002. Prepoznatljivost starohrvatskih poganskih svetita u dijelu primorja zapadne Hrvatske. Grobniki zbornik 2:124142. FORETI, Vinko. 1970. Kroz prolost poluotoka Peljeca. U: Spomenica Gospe Anela u Orebiima 14701970. Omi: Franjevaki samostan Orebii, 251326. HUZJAK, Vinja. 1957. Zeleni Juraj. Publikacije Etnolokog seminara Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu 2. Zagreb. , . 1965. . Moskva. , . 1974. . Moskva. JAKOBSON Roman. 1970. Selected Writings, II. The Hague Paris. KATII, Radoslav. 1987. Hoditi roditi. Spuren der Texte eines urslawischen Fruchtbarkeitsritus. Wiener slavistisches Jahrbuch 33/1987:2343.195

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

KATII, Radoslav. 1989. Hoditi roditi. Tragom tekstova jednoga praslavenskog obreda plodnosti. Studia ethnologica 1:4563. KATII, Radoslav. 1990. Dalje o rekonstrukciji tekstova jednoga praslavenskog obreda plodnosti. Studia ethnologica 2: 3547. KATII, Radoslav. 2008. Trudan hod. Filologija 50:39143. , . 1893. . , 9, u posebno paginiranom odjeljku . NODILO, Natko. 18851890. Religija Srba i Hrvata na glavnoj osnovi pjesama, pria, i govora narodnoga. Rad JAZU 7778/1885 101 192/1890., ovdje prema pretisku. 1981. Stara religija Srba i Hrvata, Split: Logos. ORBINI, Mavro 1601. Il regno degli Slavi, hoggi corrotamente detti Schiavoni Pesaro. PILAR, Ivo. 1931. O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i znaenju. Zbornik za narodni ivot i obiaje 28:186. POLJAK, eljko. 1996. Hrvatske planine. Planinarskoturistiki vodi. Zagreb: Golden marketing. , . 1894. , sv. 5. . KOBALJ, don Ante. 1970. Obredne gomile. Sveti Kri na iovu: vlastita naklada. , . 1982. . Moskva. VALVASOR, Johann Weikhard. 1689. Die Ehre de Herzogthums Crain. Ljubljana.

196

Stud. ethnol. Croat., vol. 21, str. 169-197, Zagreb, 2009. Vitomir Belaj: Poganski bogovi i njihovi kranski supstituti

PAGAN GODS AND THEIR CHRISTIAN SUBSTITUTES Summary The article analyzes the phenomenon of supplementing pagan Slavic gods with Christian saints on pre-Christian sacred places. The analysis encompasses only the regions next to pagan sacred triangles which have been established on Croatian territory through previous research, since the continuity of sacredness of a place (or even of the name of that place) can hardly be proven if isolated from the spatial context provided by the landscape. Those were the places which were assumed to be the places of worship of Perun, Veles, Mokosh and Yarilo. The article also points to the dangers of premature conclusions based on unproved (or improvable) hypotheses. Special attention is dedicated to St. Ilija and St. Vitus (cro. Vid), substitutes of the main Slavic god sitting on the summit and far from the town (*vysoko na vrhu sdit, daleko gldi), who was several time convincingly proven to be Perun, while the assumptions on the cult of Svantevit among the Southern Slavs were rejected due to the lack of arguments. Key words: mythology, substitutes, Croats, Christianization

197