VASPITNI ZNAČAJ DJEČIJE IGRE

- ZAVRŠNI RAD -

SADRŽAJ RADA:

UVOD...................................................................................................................... 4

1. POJAM I VRSTE DJEČIJE IGRE.................................................................. 6

1.1. Pojmovi igra, igrovna aktivnost i vaspitanje...................................... 6

1.2. Kategorije dječijih igara...................................................................... 9

2. IGRA I VASPITANJE..................................................................................... 16

2.1. Faze razvoja djeteta............................................................................ 16

2.1.1. Period novorođenčeta i dojenčeta......................................... 16

2.1.2. Rano djetinjstvo..................................................................... 18

2.1.3. Predškolski period................................................................. 20

2.1.4. Školski period, pubertet i adolescencija.............................. 21

2.2. Dječija igra i razvoj............................................................................ 21

2.3. Organizovano učenje kroz igru......................................................... 24

2.4. Predškolsko vaspitanje kroz igru...................................................... 25

2.5. Obrazovni zadatak u igri.................................................................... 36

ZAKLJUČAK....................................................................................................... 38

LITERATURA..................................................................................................... 39

2

„Djetinjstvo je blaženo doba igre – doba istinskog stvaranja”

M. Montesori

3

UVOD

Koliko ste puta posmatrali dijete u igri? Jeste li tada primijetili da djeca, igrajući se,

izvode složene aktivnosti raznih vrsta? Bave se mnoštvom raznovrsnih zadataka koji obuhvataju

složene lične i intelektualne odnose. Djeca kroz igru vjerno reprodukuju poznate, svakodnevne

scene, grade složene konstrukcije i prihvataju norme i zakone koje si sami nameću.

Nevjerojatno, zar ne?

Kroz igru djeca prodiru u svijet odraslih, upoznaju ga i uče ga savladavati. I premda mi

svi mislimo da je igra čin čistog užitka koji umiruje djecu, ona u prvom redu ima izuzetno važnu

vaspitnu vrijednost. U pitanju je vrsta treninga, pripreme za život odrasle osobe.

Na dijete, u trenutku kad se treba odlučiti za jednu ili drugu igru, najčešće utiču starosna

dob, pol ili djetetove lične sklonosti. Ipak sve vrste igre daju djetetu priliku da uči.

Kroz igru dijete zadovoljava svoju potrebu da je posebno, uči biti nezavisno od okoline,

uči biti aktivno. Igra je ta koja dijete već od rođenja podstiče na kretanje uz koje je povezan i

govor i razni drugi oblici komunikacije sa okolinom. Ustvari, vrlo je teško zamisliti bilo koju

vrstu igre koja ne bi vodila do učenja. A da bi do toga došlo dijete mora imati prostor za igru,

vrijeme i igračke.

Neka istraživanja su pokazala da je veliki dio novca koji roditelji troše na dječije igračke

bačen, jer roditelji kupuju igračke kojima se dijete ne može igrati, a pri tom se misli na igračke

koje nisu primjerene dobi djeteta, na igračke koje ne zadovoljavaju djetetovo zanimanje i

razvojne mogućnosti, na igračke koje se pri prvoj upotrebi pokvare ili raspadnu, kao i na igračke

koje dijete dobije samo zato što se sviđaju roditeljima.

Istraživanja su potvrdila da je djeci predškolskog uzrasta od svih igračka najdraža  lopta,

svih vrsta i veličina (potreba za kretanjem). Na drugom mjestu bile su igračke «za maženje»,

plišane igračke (potreba za ugodom i sigurnošću). Treće mjesto zauzeli su rane konstruktivne

igračke, od najjednostavnijih slagalica od složenih lego-sruktura (potreba za istraživanjem i

konstruisanjem). Slijede igračke za guranje i vuču (potreba za kretanjem), lutke raznih oblika,

veličina i boja i sve što uz njih ide – odjeća, namještaj... (imitativne i simboličke igre, socijalno

iskustvo  i komunikacija), boje, olovke, flomasteri, kolaž-papir i druga likovna pomagala izvrsna

su za podsticanje kreativnosti, za izražavanje emocija i svega što dijete još ne može iskazati

riječima, i konačno knjige i slikovnice na koje ne smijemo zaboraviti čak i prije nego što ih

dijete može držati samostalno. Njihova važnost je u razvoju mašte, govora, komunikacije kao i

za podsticanje čitanja i pisanja.

Dijete u igri razvija razne vještine, stiče razna iskustva, uči... Igra i dječiji razvoj su

veoma blisko povezani, jer dijete najviše vremena provodi u igri kroz koju otkriva realnost oko

4

sebe. Igra usmjerava razvoj, vaspitava i obrazuje dijete. Značaj igre je presudan za zdrav i

pravilan razvoj djeteta.

Igra je sastavni, i vjerovatno najvažniji dio života djeteta, posebno djeteta predškolske

dobi. Pored toga, a i zbog toga, igra predstavlja i osnov dječjeg razvoja, vezano za njegove

fizičke, socijalne i intelektualne sposobnosti.

U svakom djetinjstvu se igra, rad i učenje međusobno dodiruju i prožimaju. Svako učenje

je zanimljivije i daje bolje rezultate ako se kombinuje sa elementima igre, odnosno ako se

sprovodi kroz igru, jer je djetetu tako zanimljivije.

Igra je jedna od faza u razvoju djeteta, povezana sa njegovim razvojem i neophodna za

njegovo normalno odvijanje. Kroz igru dijete uči, eksperimentiše, razvija maštu, oslobađa

kreativnost, izražava emocije, razvija komunikaciju,..., jednom riječju obrazuje se.

Djetinjstvo, posebno rano djetinjstvo prije polaska u školu, za svako dijete predstavlja

doba intenzivnog razvoja i učenja. Da bi dijete razvilo svoje sposobnosti važno je pružiti mu

mogućnost istraživanja okoline i njenu raznovrsnost. Dijete kroz igru razvija sve svoje

sposobnosti na jedan spontan, zabavan način. Zato je vaspitni i razvojni značaj igre presudan za

svako dijete.

5

1. POJAM I VRSTE DJEČIJE IGRE

Dijete je primarno socijalno biće koje već u prvim danima života započinje interakciju sa

svojom okolinom. Igra se odražava u velikom broju djetetovih socijalnih vještina. Svoju prvu

igru dijete započinje s majkom i taj izbor nije slučajan. Majka je osjetljiva na djetetove signale i

bez većih napora uspostavlja interakciju  s djetetom. Prilikom stupanja u interakciju majka

prilagođava svoje ponašanje mogućnostima djeteta, a time ona uspostavlja socioemotivnu

vezanost koja je važna za djetetov cjelokupni razvoj te uspostavljanje emocionalnih veza sa

ostalim osobama iz njegove okoline. 

1.1. Pojmovi igra, igrovna aktivnost i vaspitanje

Bruno definiše igru kao spontanu aktivnost koja postoji kod skoro sve djece, a koju

karakteriše činjenica da je to ponašanje koje je samo sebi nagrada. Na sličan način o igri govori i

Eugen Fink: "Igra nema ciljeve kojima služi, ona svoje ciljeve i svoj smisao ima u samoj sebi.

Igra nije radi nekog budućeg blaženstva, ona je u sebi već 'sreća'!" (Zlankovski, 2000: 29.-37.)

Iako se igra opisuje kao aktivnost koja sama po sebi pruža zadovoljstvo djetetu, većina

autora se slaže da igra ima goleme potencijalne mogućnosti za razvoj raznovrsnih djetetovih

inicijalnih resursa. U igri dijete spontano vježba i razvija svoje kognitivne, emotivne, motoričke,

socijalne, komunikacijske i jezične sposobnosti. U najranijem djetinjstvu upravo igra sa

roditeljima podstiče razvoj navedenih.

Kod dojenčadi i sasvim male djece igra je spontana aktivnost koja ih ispunjava

zadovoljstvom i kojom ispunjavaju veći dio svog stanja budnosti. Igru je pri tom teško odijeliti

od istraživačkog ponašanja (npr. manipulacija zvečkom ili guranje zvečke u usta) te možemo

smatrati da je igra dio istraživačkog ponašanja i da je istraživačko ponašanje oblik igre. Dobar

primjer je i dojenčetovo istraživanje/igranje govornim organima koje zovemo vokalna igra. 

U želji da što prije i što više osposobe svoje dijete za svakodnevni život, roditelji često

zanemaruju igru sa djetetom jer nisu svjesni da i igra podstiče razvoj djetetovih sposobnosti.

Stručnjaci su oni koji svojom podrškom i savjetom trebaju pomoći roditeljima te im osvijestiti

važnost igre jer su roditelji ti koji su najveći dio vremena sa djecom te njihovo dobro

raspoloženje i odabir aktivnosti značajno djeluju na dijete.

Praktičar ne smije zaboraviti važnost igre ni u terapiji; on mora aktivirati svoja terapijska

i praktična znanja te dobro osmišljenjim podsticanjem kroz igru sa sadržajima koji su djeci

razvojno primjereni i zanimljivi omogućiti djetetu da ostvari svoje potencijale. Jedino kad je

6

opušteno (što u igri dijete zaista i jeste) dijete zaista može i učiti, a takvo učenje mu je i zabavno.

Znanje stečeno kroz igru je trajnije od znanja stečenog na neki drugi način. Igra je prirodan način

djetetovog učenja  te još i danas vrijedi izjava Marie Montessori: "Igra je djetetov rad!"

(Zlankovski, 2000, str. 85.)

Kao što je za pedagogiju kao nauku važno da precizno definiše pojmove vaspitanja i

obrazovanja, za predškolsku pedagogiju važno je da definiše igru i da je razlikuje od igrovnih

aktivnosti kao značajnog aspekta ranog učenja i razvoja djeteta. Naime, igrom i igrovnim

aktivnostima dijete uči organizovano i spontano.

Igru možemo definisati kao aktivan poduhvat jedne ili više osoba ograničen pravilima

date igre, vremenom i manje ili više jasnim ciljem ili ishodom igranja.

Za razliku od igara, igrovne aktivnosti nisu ograničene strogim pravilima, stabilnošću i

strogom tematskom vezanošću za cilj; to su aktivnosti jedne ili više osoba tematski

orijentisane u okviru nestabilnih pravila i ishoda, koordinisane tematskom usmjerenošću

ka cilju koji nije precizno određen.

Preciznije određenje pojmova igra i igrovne aktivnosti možemo sagledati u direktnom

poređenju koje daje Suzić, prikazano u Tabeli 1. (Suzić, 2006: 6.)

IGRE IGROVNE AKTIVNOSTI

1. jasno utvrđen sistem pravila

2. jasan cilj i ishod igranja

3. najčešće vremenski predodređene

4. ograničen uticaj mašte i kreativnosti

5. obnovljive su

6. strah od neuspjeha

1. nisu ograničene strogim pravilima

2. tematska usmjerenost ka cilju koji nije precizno određen

3. vremenski nedefinisane

4. neograničen uticaj mašte i kreativnosti

5. teško su obnovljive

6. manimum straha od neuspjeha

Igre i igrovne aktivnosti predstavljaju ključan osnov formiranja ličnosti djeteta. One su

osnov organizovanog vaspitanja i neškolskog učenja u toku ranog razvoja. Ako predškolsku

pedagogiju svedemo na intencionalno i organizovano vaspitanje, zanemarićemo vrlo značajne

uticaje igara i igrovnih aktivnosti koje djeluju izvan organizovanog vaspitanja.

Zašto se djeca igraju? Vjerovali ili ne, tačnog odgovora nema. Ali, djetetovo je pravo da

se igra, a obaveza je roditelja da mu to omoguće. Ne mislimo na kupovanje skupih igračaka -

dječja mašta će i od običnog štapa stvoriti najljepšeg konja - već na osiguravanje uslova za igru,

odnosno prostora i vremena za neometanu igru. Iako je sam prostor, naravno, vezan uz

7

raspoložive financije, nema tako malog stana u kojem se ne bi mogao i morao urediti ugao za

igru. Što se vremena tiče, ne treba se bojati predoziranja; veća je opasnost da djetetov dan bude

toliko ispunjen obavezama, već od najranije dobi (dva jezika, tri sporta, balet, pjevanje i klavir),

da se - ne stigne igrati.

Možda najviše spominjana funkcija igre je učenje. Igrajući se i zabavljajući se, često

oponašajući roditelje, dijete postepeno ulazi u, ne baš uvijek zabavan, svijet odraslih. Međutim,

kroz igru dijete rješava i svoje konflikte i frustracije. Na primjer: Koliko ti puta moram reći da

ne smiješ tući brata?! On je mali i nije te namjerno ugrizao! - dere se otac na petgodišnjeg sina,

lupajući ga pritom po turu (otac je šest puta stariji i teži i tri puta viši.). Sutradan sin u vrtiću

otme nekoj djevojčici lutku i istuče ju, doslovno citirajući očeve riječi. I bude mu lakše. Dijete

posmatrajući odrasle dobija materijal za igru, ideje koje kasnije realizuje u igri.

Postoji teorija koja igru dovodi u vezu sa viškom energije. Mnogim je roditeljima to,

vjerovatno, sumnjivo: čini se, naime, da djeca koriste svu svoju energiju na igru - ne samo njezin

višak, te da je ta energija neizmjerna... U svijetu odraslih igra je najčešće samo zabava, ali treba

imati na umu da joj djeca pristupaju vrlo ozbiljno i predano i da na ometanja reaguju jednako kao

i odrasli kada ih prekinu u nekom važnom poslu.

Postoji veliki broj definicija pojma igra, od kojih izdvajamo sljedeće:

"Igre nisu posebna vrsta aktivnosti među drugim aktivnostima, već određen način

ponašanja posebno karakterističan za period djetinjstva". (Pedagoška enciklopedija 1,

1989: 256.)

"Dječija igra je svjesna stvaralačka aktivnost u kojoj se izražava određeni odnos

ličnosti prema stvarima i pojavama stvarnosti". (Pedagoški riječnik 1, 1967: 341)

Kada se posmatraju razne definicije igre, lako je definisati i nabrojati i osnovne

karakteristike igre, kao što je to učinio Kamenov:

Igra je dobrovoljna aktivnost (igrač u nju stupa dobrovoljno i dobrovoljno se

pridržava određenih pravila igre);

Igra je slobodna aktivnost (igra je nezavisna od zahtjeva sredine);

Igra je prostorno i vremenski ograničena aktivnost;

Igra je neizvjesna aktivnost (neizvjesna je po toku i ishodu);

Igra je neproduktivna aktivnost (proces igre je važniji od produkta igre);

Igra je propisana aktivnost (svaka igra ima određene zakonitosti i pravila);

Igra je fiktivna aktivnost (u odnosu na tekući život). (Kamenov, 1997: 5)

8

Vaspitanje djeteta je proces planskog i sistematskog usavršavanja senzomotornih,

intelektualnih, emocionalnih, moralnih i duhovnih svojstava i sposobnosti djeteta. Kao

oblik socijalizacije, vaspitanje je usmjereno na uobličavanje ponašanja u socijalno poželjnom

smijeru. Ovaj proces može biti individualan i grupni. Prema svom predmetu, vaspitanje može

biti fizičko, intelektualno, moralno, estetsko ili religijsko. (Vidanović, 2006, str. 422.)

Vaspitni uticaji obuhvataju cjelokupan proces razvijanja, formiranja i oblikovanja

ličnosti djeteta uzimajući u obzir organizovane uticaje škole, porodice, dječjih, omladinskih i

društvenih organizacija i institucija, kao i uticaje načina života, medija, kulture, okruženja i

aktivnosti pojedinca. Igra spada u ovu kategoriju, odnosno ona ima vaspitni uticaj na dijete.

1.2. Kategorije dječijih igara

Igranje je bitno za razvoj djeteta. Iako izraz "dječja igra" implicira da je igra nešto

jednostavno, neozbiljno i nevažno, djetetu je ona vrlo bitna za mentalni, socijalni, emocionalan i

fizički razvoj. Svi znamo da se djeca vole igrati, ali mnogo ljudi ne zna koliko je igranje bitno u

dječjem životu. Igra je bitna za sva područja dječjeg razvoja i odrastanja. Ona omogućava djeci

da dobro iskoriste svoju energiju. Ona jača i razvija motoričke sposobnosti i stvara otpornost i

snagu. Čulno učenje se uglavnom razvija kroz igru. Igra je bitna i za fizički razvoj, jer se bez nje

tijelo ne bi moglo normalno razvijati i rasti. Djeca su po prirodi radoznala – ona istražuju, uče i

otkrivaju okolinu kroz igru. Roditelji i odgajatelji mogu poduprijeti ovakav način učenja

igračkama, materijalima i okruženjem koje odgovara djetetovoj dobi.

Igra omogućava djeci da saznaju stvari o svijetu i da otkriju informacije koje su bitne za

učenje. Kroz igru djeca uče osnovne koncepte poput boja, brojanje, kako nešto izgraditi i kako

riješiti neki problem. Svaki put kad se dijete igra, ono mora razmišljati i razumijeti osnove igre.

Kroz igru djeca uče kako se ponašati u društvu, kako pregovarati, dijeliti sa prijateljima i

kako se pridržavati pravila. Takođe, uče kako pripadati grupi, kako biti dio tima, kako sticati i

održavati prijateljstva. 

Dr. Edgar Klugman, professor na Wheelock Collegeu u Bostonu jedan je od najvećih

stručnjaka za igru. On razlikuje četiri različite kategorije igre:

1. Funkcionalna igra: Dijete uživa u igri ponavljanjam pokreta sa predmetima i

uvježbava motoričke sposobnosti. Dobri primjeri su bacanje, popunjavanje, igra s

vodom, igre na otvorenom. Funkcionalna igra je karakteristična za bebe i malu djecu,

a u trećoj godini života čini 50% dječje igre. Iako se učestalost funkcionalne igre

smanjuje kako dijete raste, ona i dalje ostaje bitna. Funkcionalna igra može biti

9

samostalna ili paralelna (kad se igra s drugim djetetom). Djecu ovakve igre vesele,

pomažu im razviti motoričke sposobnosti i savladati neku vještinu.

2. Konstruktivna igra: Dijete stvara ili radi nešto i riješava probleme. Primjer su

gradnja tvrđava kockicama, bojenje i crtanje, igranje glinom, lutkama i puzzle.

Otprilike 50% svih aktivnosti 4, 5 i 6-godišnjaka sačinjava ovakav tip igre, te

nastavlja biti važna u nižim razredima osnovne škole. Djeca se mogu konsktruktivno

igrati sama ili s drugom djecom. Ovakav tip igre razvija razmišljanje i logičko

zaključivanje, rješavanje problema i kreativnost.

3. Igra uloga i pretvaranja: Kroz igre uloga i pretvaranje dijete pretvara sebe i druge

stvari iz stvarnih u zamišljene (igra s lutkama i sl.). Igra pretvaranja može biti

samostalna ili grupna aktivnost. Najviši stepen ovog oblika igre se dostiže u

predškolskoj dobi, a postaje manje bitan kako dijete raste. Igra uloga i pretvaranja

pomaže djeci da procesuiraju osjećaje i događaje u životu, uvježbavaju društvene

vještine, uče o vrijednostima, razvijaju govorne vještine i podstiču maštu. 

4. Igre s pravilima: Ovakve igre uključuju unaprijed određena pravila, poput

društvenih igara sa tablom (monopoli, riziko, čovječe ne ljuti se...), igre sa loptom,

recitovanje i pjesmice, te igre brojanja i preskakanja. Ovakav je oblik igre

dominantan u školskoj dobi. Kroz ovakve igre djeca uče i vježbaju saradnju,

međusobno razumijevanje i logično razmišljanje.

Igra ispunjava mnoge potrebe, uključujuću osjećaj ostvarenja, uspješno davanje i

primanje pažnje, i potrebu za izgradnjom samopouzdanja. To im pomaže da razviju snažan

osjećaj svijesti o sebi, što im pruža emocionalno zadovoljstvo. Kroz igru djeca uče o pravdi i

kroz oponašanje uče kako pravilno izraziti osjećaje poput straha, ljutnje, frustracije, stresa, te

otkrivaju nove načine kako se suočiti sa tim osjećajima.

Nešto drugačiju klasifikaciju igara nalazimo kod Emila Kamenova. Važno je istaći da se

u ovoj klasifikaciji podrazumijeva sinonimno značenje igara i igrovnih aktivnosti. Takva

klasifikacija je:

1) funkcionalne igre,

2) igre mašte ili igre uloga,

3) igre sa gotovim pravilima,

4) konstruktorske igre (Kamenov, 1997: 5).

10

Funkcionalne igre dijete izvodi zato što je ovladalo odreneđim funkcijama svoga tijela,

igračaka ili sredstava oko sebe. Ovdje se više radi o igrolikim aktivnostima nego o stvarnim

igrama. Kamenov navodi više podvrsta ovih aktivnosti:

Senzorne aktivnosti sopstvenim organima – svojstvene su po ponavljanju pokreta, a

izvode se bez igračaka. Takve igre su vezane za ponavljanje pokreta. Na primjer,

skakutanje na jednoj nozi, hodanje unatraške i slično.

Igre posvećene rukovanju materijalom – rukovanje raznim igračkama, spravama,

rekvizitima i materijalima. Na primjer, dijete će beskrajno ponavljati uključivanje i

isključivanje televizora, rastezati gumu ili mijesiti plastelin.

Pokretne igre uz korišćenje rekvizita – takve aktivnosti su vožnja bicikla, klackanje,

hodanje na štulama, vožnja skejt-borda i slično.

Igre glasovima, slogovima ili riječima – radi se o sklonosti djeteta da eksperimentiše

vlastitim govornim aparatom, o kombinovanju glasova, izokretanju, razvlačenju ili

zapjevavanju i slično. Tako će dijete rado ponavljati izokrenute ili posebno naglašene

riječi jer mu se svina nekonvencionalna forma u kojoj se javljaju riječi i glasovi.

Igre mašte ili igre uloga se oslanjaju na slobodnu volju djeteta, na sklonost djeteta da u

mašti stvarnost prikaže na sebi svojstven način. Ove igre prepoznajemo u više formi: imitacija i

podražavanje, igre iluzije, dramske igre, fikcija i slično. U okviru ovih igara Kamenov razlikuje

sljedeće forme:

Oponašanje postupaka – predmetu se daju svojstva bića, drugih predmeta, lutaka ili

nekog drugog značenja. Umjesto da ljulja bebu, djevojčica ljulja komad drveta, ruka

postaje avion, a stolica konjić. Ne radi se o simboličkim, već o zamjenama na realnim

predmetima.

Simbolička imitacija – dijete podražava osobe ili bića iz okoline, pa i samo sebe. Na

primjer, djevojčica hrani bebu, ali beba plače. Moli je da prestane plakati, ali ne ide.

Na kraju djevojčica nemoćno sliježe ramenima i konstatuje da ne zna šta je danas toj

bebi. Ovdje djevojčica igra i svoju ulogu (majke) i ulogu bebe (imitira).

Simbolička igra uloga sa sižeom – Dijete u skraćenoj i pojednostavljenoj formi

prikazuje odnose menu odraslima, odnose između ukućana u svakodnevnom životu.

Na primjer, fabula se odvija oko odlaska kod zubara. Dijete sada preuzima višestruke

uloge: zubara, djeteta, mame ili tate i slično.

Dramske igre uloga – Dijete uči i igra ulogu u godišnjoj predstavi dana vrtića ili za

Osmi mart. Radi se, dakle, o ulogama u kojima dijete igra unaprijed odrenenu ulogu

prema datom tekstu i scenariju. Ovo podrazumijeva da će na javnom nastupu

11

prisustvovati publika, da će uspjeh odigrane uloge biti nagranen aplauzom ili na drugi

način.

Igre sa gotovim pravilima razlikujemo od igara u kojima se pravila konstituišu u toku

igranja. Često se igrovne aktivnosti u kojima nema pravila pretvaraju u igre sa pravilima zato što

se pravila konstituišu tokom aktivnosti. Najveći broj igara ima gotova pravila koja se iz

generacije u generaciju prenose na pokoljenja u datim kulturama. Igre sa gotovim pravilima su

posebno pogodne za pedagoške uticaje koje vaspitači ostvaruju u radu sa predškolskom djecom.

Putem ovih igara djeca postaju svjesna sistema, procedure koju treba zadovoljiti da bi osvojili

nagradu koju pruža cilj igre. Na taj način se razvija osjećaj za sistem, potreba za sistematskim

djelovanjem kako bi se ostvario cilj, razvijaju se navike urednosti i sistematičnosti. Putem igara

sa gotovim pravilima kod djece možemo podsticati razvoj perceptivno-motornih aktivnosti,

jačati zdravstveno-higijenske navike, razvijati socijalne i afektivne osobine, posredovati

aktivnosti koje jačaju kogniciju i estetske kvalitete ličnosti. Ove igre podstiču razvoj

komunikacionih i stvaralačkih kompetencija, mogu poslužiti za jačanje ekološke svijesti i

pomažu razvijanje pragmatičke i praktične orijentacije djeteta.

Konstruktorske igre obuhvataju aktivnosti u kojima dijete oblikuje materijal, slaže,

gradi ili rasporenuje kako bi postiglo odreneni cilj. Rezultat ovih aktivnosti ne mora biti nešto

funkcionalno, to može biti estetski ili metaforički učinak. Vrlo često djeca oblikuju nešto

funkcionalno, kao što je slučaj sa šivenjem odjeće za bebu, izradom postelje i slično. Poznate su

konstruktorske igre sa lego kockicama kojima dijete oblikuje dati objekat kao model stvarnog

objekta. Slično je i sa oblikovanjem plastelinom ili pijeskom na plaži. Postoji više oblika u

kojima se javljaju konstruktorske igre. To su, po Kamenovu:

Pronalaženje kombinacija nastalih nenamjernim rukovanjem materijalom – javlja

se vrlo rano, već u trećoj godini života djeca otkrivaju da se gomilica kockica može

nazvati kulom, da se linijar postavljen preko dvije čaše može nazvati mostom i slično.

Oblikovanje – nastaje na osnovu spoznaje djeteta da od odrenenog materijala može

napraviti oblik sličan realnom. Konkretno, djevojčice uočavaju da od mokrog pijeska

mogu napraviti kolačiće, a dječaci da od plastelina mogu napraviti zmiju, šešir, nož i

slično.

Rezanje materijala – između treće i četvrte godine dijete počinje rezati neke

elemente, ali još ne uočava pravilnost, još ne može da uoči da prvo ide kockica, zatim

lopta, te da se ta dva oblika naizmjenično redaju.

12

Grafičko predstavljanje – nastaje na uzrastu kada dijete počinje uočavati da i samo

grafički može prikazati nešto iz realnog svijeta, kada šaranje počinje dobijati smisao.

Putem grafičkog predstavljanja dijete gradi ili konstruiše nacrtanim elementima.

Građenje gotovim materijalom i organizovanje materijala – nastaje na uzrastu kada

je dijete sposobno da putem nekog materijala predstavi realne objekte. Takav je slučaj

sa upotrebom lego-kockica, plastelina i drugih materijala.

Utilitarne konstrukcije – u prvi plan dovode upotrebljivost onoga što se napravi. To

su igračke koje djeca sama grade, jednostavni rekviziti za upotrebu ili opravku drugih

igračaka ili aranžiranje prostora za konstruktivno igranje.

Detaljniji uvid u klasifikaciju igara koju daje Emil Kamenov ukazuje na to da se radi o

igrovnim aktivnostima. Prednost ove klasifikacije je u tome što iscrpljuje gotovo sve igrovne

aktivnosti, što uz Šoljanovu klasifikaciju zaokružuje klasifikovanje igara i igrovnih aktivnosti.

Naravno, svaka klasifikacija ima svoje prednosti i nedostatke, a najčešće ne može obuhvatiti sve

raznolike slučajeve koje praksa ili teorija nude. (prema Suzić, 2006: 70-76)

Igra je djetetu često značajnija od hrane, od elementarnog komoditeta, od učenja i

ispunjavanja obaveza. U odnosu na djetetov razvoj, igru možemo posmatrati kao zavisnu

varijablu, ali vrijedi i obrnuto. To znači da su igra i razvoj međuzavisni. Igra podstiče zdrav

13

razvoj djeteta, a razvijenost psihičkih i fizičkih sposobnosti djeteta intenzivira i podiže kvalitet

igara i igrovnih aktivnosti. Ova zakonomjernost nas obavezuje da igri i igrovnim aktivnostima

posvetimo posebnu pažnju kako bismo ih maksimalno usmjerili ka optimalnom razvoju djeteta.

Ako igru i igrovne aktivnosti spojimo sa vaspitanjem i vaspitnim uticajima, omogućićemo da

vaspitni postupci postanu sastavni dio djetetovog života i prirodnog razvoja, da se djeca aktivno

uključuju u život svoje okoline i uče uz želju i snažnu motivaciju.

Predškolsko dijete svoje prvo učenje ostvaruje senzornom razmjenom sa okolinom, a ova

razmjena se najvećim dijelom ostvaruje spontanim igrovnim aktivnostima. Na primjer, beba

istražuje sebe i svoju okolinu počevši od vlastitih udova, vlastitog tijela, razlikovanjem "ja" od

"ne-ja". Ova spontana razmjena može biti korištena u pedagoške svrhe. Eksplorativnu aktivnost

djeteta možemo usmjeriti u spoznajnom smjeru, za učenje emocionalnih kompetencija, za

kultivisanje socijalnih odnosa te za uvođenje u radno-akcione kompetencije.

U okviru pedagoških igara, Nikša Nikola Šoljan razlikuje:

igre sposobnosti,

igre šanse,

igre realnosti i

igre mašte (Šoljan, 1976: 7).

Igre sposobnosti se baziraju na sposobnostima igrača. Ne mogu se odvijati ako svi

sudionici u igri nisu adekvatnih sposobnosti. Takva igra je, na primjer, fudbal. Ne može

sudjelovati u igri onaj ko nema dovoljno razvijene sposobnosti potrebne u igri jer kvari igru i

čini je nezanimljivom. Prednost ovakvih igara je što kod djeteta razvijaju sposobnosti, što

pomažu da dijete optimalizuje svoje poželjne karakteristike. Za ove igre mogu se koristiti grupni

interaktivni modeli u kojima djeca uče slova, vježbaju čitanje. Takva igra je "buvlji ping-pong"

koja putem grupne dinamike i koedukacije djecu uvodi u svijet slova i riječi, u početno čitanje i

razvija njihove verbalne sposobnosti.

Igre šanse se baziraju na sreći ili na šansi igrača da uz djelovanje slučaja ostvari željeni

cilj. Ove igre su poznate i kao "igre na sreću" jer na startu ne traže posebne sposobnosti saigrača,

jednake su šanse za sve sudionike. Takve igre su "veća-manja u kartama, rulet i neke druge igre

na sreću. Prednost im je što djeci daju jednake šanse i ne razvijaju osjećaj inferiornosti, koji se

može javiti u igrama sposobnosti. Igre šansi možemo kombinovati sa drugim igrama kako bismo

djeci pomogli da razviju željene kompetencije.

Igre realnosti su najbliže predškolskom uzrastu. Naime, djeca često i rado igrom ili

igrovnim aktivnostima oponašaju vrlo prozaičnu realnost. Na primjer, djevojčica hrani svoju

lutku, razgovara sa njom, ponavlja savjete koje je dobila od svoje majke i slično. Realnost koja je

14

prešla u sferu igre sada za dijete postaje njegovo vlasništvo, postaje realnost sa kojom može

manipulisati, u kojoj je ono potpuno slobodno. Oponašanje realnih situacija, odnosa i uloga

veoma je snažan osnov pedagoškog djelovanja prema djeci predškolskog uzrasta. Vaspitač koji

umije vješto konstruisati modele i situacije za ovu igru, lako i brzo će osjetiti napredak djece na

aktivnostima u kojima primijeni igre realnosti.

Igre mašte su djeci najdraže, najbliže su njihovoj prirodi jer ih ni u čemu ne sputavaju.

Ove igre su bliže igrovnim aktivnostima nego strogo definisanim igrama. Vaspitač može koristiti

ove igre u svakodnevnom radu sa djecom. Za ovu aktivnost postoji više pogodnih postupaka ili

modela; jedan od takvih je "bura mozga" ili breinstorming. Jedan od načina podsticanja mašte je

improvizovanje na zadatu temu. Na primjer, djeca uvode vlastiti scenario u zadatu priču.

Konkretno, u priči o Crvenkapici obrću uloge Crvenkapice i vuka, uvode nove likove i slično.

Maštu predškolskog djeteta nije teško podstaći, ona funkcioniše sama od sebe, pa zato ne čudi

što djeca prihvataju svaki podsticaj na maštanje, što neizmjerno uživaju u komunikaciji koja

podstiče njihovu maštu. Postoji više načina da podstaknemo maštu djeteta: kontrastiranje,

stvaranje apsurda, obrtanje ili zamjena, igranje uloga i slično. U balkanskoj tradiciji je da se

mašta vrlo često tretira kao sklonost ka laži. Roditelji često ne shvataju da njihovo dijete ima

potrebu za maštom, da djetetova priča u prvom licu nije sklonost ka laži već se radi o mašti.

Često sprečavaju maštu svoga djeteta u strahu da će ono postati laživo. Upravo obrnuto, maštu

treba podsticati jer maštom dijete ovladava stvarnošću, postaje slobodnije i samouvjerenije.

15

2. IGRA I VASPITANJE

Razvoj djeteta i faza razvoja u kojoj se dijete nalazi veoma je bitna za razumijevanje

uticaja koji igra ima na vaspitanje djeteta. Karakteristike dječjeg razvoja potrebno je poznavati i

radi uspješnijeg uticanja na njega. Dječji razvoj naročito u prvim godinama ne teče ravnomjerno

već ciklično. Pojedini oblici ponašanja pojavljuju se i gube, da bi se ponovo pojavili i izgubili.

Zavisno od faza razvoja, javljaju se i interesovanja za različite oblike i kategorije igara, o čemu

je već bilo riječi.

2.1. Faze razvoja djeteta

Alternativnost u razvoju predstavlja pojavu da se razvoj raznih funkcija naizmjenično

smjenjuje; odnosno dok se u određenom periodu jedna funkcija naglo razvija, druge stagniraju,

npr. kod neke djece se sposobnost za kretanje razvija na račun govora ili obrnuto, tako da se ima

utisak, kao da dijete planski savladava jednu vještinu, a ostale ostavlja po strani, kao bi kad onu

prvu usavrši moglo preći na druge vještine.

2.1.1. Period novorođenčeta i dojenčeta

Različite faze fizičkog razvoja odvijaju se svojim tempom i u različito vrijeme

dospjevaju do zrelosti. Prvih šest godina djetetova života je doba najintenzivnijeg razvoja. U tom

periodu dijete uči brže nego ikada.

Djeca se normalno rađaju oko devetog mjeseca od začeća. Za sve vrijeme od začeća

embrij je živio "parazitski" i u utrobi je bio zaštićen od svih opasnosti; visoke i niske

temperature, povreda, gladi, žeđi; dobijao je hranu i kisik preko majčinog organizma, a preko

njega je i izbacivao produkte metabolizma.

Napustivši majčinu utrobu dijete prekida neposrednu vezu sa majkom i iz jedne sredine

oskudne podražajima ono prelazi u sredinu gdje će kao novorođenče biti izloženo mnogim

vanjskim podsticajima, čije je djelovanje vrlo značajno kako za fizički tako i za psihički razvoj.

Period novorođenčeta je vrijeme u kojem se dijete prilagođava novim uslovima života kroz

usavršavanje osnovnih bioloških funkcija.

Period novorođenčeta (do 1. mjeseca starosti djeteta) je period oporavljanja od fiziološke

traume rođenja i uspostavljanja ravnoteže sa okolinom. U ovom periodu dijete ovladava trima

funkcijama: disanjem, uzimanjem hrane i izbacivanjem štetnih materija.

16

Sposobnosti koje posjeduje novorođenče su čula vida, sluha, njuha, okusa, bola i osjećaj

promjene položaja. U periodu novorođenčeta i kasnije dojenčeta dijete pokreće oči, sisa, plače,

kašlje, okreće glavu, diže bradu u potrbušnom položaju, savijanje i rasteže udove, mljacka...

Kod dojenčadi se javljaju i neki refleksi koji nakon određenog vremena iščezavaju.

Morov refleks

Dijete povučemo za šačice tako da mu se glava podigne za nekoliko centimetara, zatim

ga pustimo da mu glava padne, u tom trenutku javlja se refleks; dijete širi ruke, otvara šake,

razmiče prste, često nakon toga ruke se praveći kretnju obuhvatanja ponovo vraćaju u prvobitni

položaj. U pravilu ovaj refleks isčezava između drugog i četvrtog mjeseca.

Refleks automatskog koračanja

Ako dojenče dignemo od tla, ali tako da ga ipak dotakne nogama ono će praviti pokrete

kao da hoda. To nisu pravi pokreti hodanja jer nisu koordinisani sa pokretima gornjeg dijela

tijela. Ovaj refleks iščezava do petog mjeseca starosti djeteta.

Period dojenčeta je period koje seže od rođenja do početka razvoja govora. U toj fazi

razvoja u središtu pažnje je uzimanje hrane, te su usta glavni izvor ugode (latinski os, oris – usta,

odakle oznaka oralne faze). Ugodi i neugodi doprinose i druge okolnosti, npr. je li dojenče u

suhome i da li mu je toplo, te kako majka sa njim postupa.

Različitim ponašanje u dojenačkoj dobi već pri uzimanju hrane, pokazuje se sposobnost

djeteta za učenje. Dijete se vježba sisanju, pa mu pokreti postanu sigurniji, ciljaniji i snažniji.

17

Ako se dijete postavi u položaj za sisanje, ono i prije nego dođe u doticaj sa hranom, počinje

sisati. Riječ je o uslovljenom refleksu.

Već prvi dan nakon rođenja, dijete čuje i vidi, iako se zapravo radi samo o nejasnim

utiscima. U drugom i trećem mjesecu, dijete reaguje na akustičke nadražaje, a potom na utiske

svjetla i boje.

Dijete u periodu između 4. i 7. mjeseca razaznaje ljude oko sebe te poseže za stvarima

koje vise pred njim.

Dijete od 10 mjeseci može se lako okretati oko vlastite okomite ose, te ima stabilan

sjedeći položaj. Hvatanje se približava konačnom obliku u vidu gornje hvataljke. Dijete oponaša

pokrete (plješće), no ti pokreti podsjećaju na pokrete lutke.

Dijete između 12. i 15. mjeseci djelomično ovladava hodanjem. To je kraj prvog

djetinstva i dijete postaje naglo sve pokretnije i nemirnije. To je početak funkcionalnih pokreta.

2.1.2. Rano djetinjstvo

Poslije navršene prve godine rast i razvoj je i dalje brz, ali više nikada kao u prvoj godini.

Veći mišićni sklopovi, kao što su mišići trupa, trbuha, ruku i nogu ojačali su do te mjere da dijete

sada može samostalno i sigurno hodati.  Može samo sjediti, ustati, čučati, gurati ispred sebe

stolicu ili premještati lakše predmete sa jednog mjesta na drugo.

Sva djeca neće istovremeno uspjeti pohađati ili savladati tehniku određenih pokreta. Ovo

zavisi od dva faktora. Prvi je naslijeđeni faktor koji dijete dobija od roditelja čije ćemo osobine u

rastu i razvoju vidjeti ponovljene kod djece. Pravilan rast i razvoj uslovljavaju i mnogi drugi, tzv.

vanjski faktori, a to su: pravilna ishrana, pravilna njega, uslovi stanovanja, klima, dovoljno

kretanja, igranja itd. Ukoliko bilo koji od faktora sredine bude nepovoljan javiće se za kraće ili

duže vrijeme poremećaji u rastu i razvoju djeteta.  

Poslije navršene prve godine napredovanje u težini je usporeno. Krajem druge godine

dijete učetvorostruči težinu koju je imalo na rođenju; od kraja druge godine do polaska u školu

dijete treba dobiti  prosječno oko 2 kg godišnje. Pošto dijete krajem godine treba biti visoko u

prosjeku oko 75 cm, to ovu vrijednost treba uzeti za osnovu i dodavati za svaku godinu po 5 cm.

Sve navedene vrijednosti treba shvatiti kao prosječne vrijednosti.

U drugoj i trećoj godini dijete ostvaruje vidan napredak u fizičkom, intelektualnom i

emocionalnom razvoju. Sada je već mnogo pokretljivije pa dolazi u neposredan kontakt sa

stvarima oko sebe, upoznaje ih i eksperimentiše sa njima. Sposobno je da uspostavi kontakt sa

odraslima kada to ono samo zaželi. Veza između djeteta i odraslog je bogatija i raznovrsnija.

Dijete sada i riječima saopštava drugima šta želi, misli, osjeća. Rađaju se i prva inteligentna

18

ponašanja. Dijete osjeća zadovoljstvo kada ostvari cilj kome teži ili riješi neke jednostavnije

probleme. Ovi prvi uspjesi ulijevaju samopouzdanje i približavaju dijete svijetu odraslih.

Prve samostalne korake dijete čini početkom druge godine.  U početku nesigurno,

fokusirano na to da ne izgubi ravnotežu. Međutim, poslije 18 mjeseca hodanje se usavršava,

nestaju suvišni pokreti. Sigurnije hodanje pruža mogućnosti djetetu obavljanja složenijih

motornih aktivnosti; može se sagnuti i dohvati igračku, baciti loptu, kretati se u željenom pravcu.

U trećoj godini dijete je sposobno za izvođenje sve složenijih radnji: manje ili više

spretno trči, penje se i silazi niz stepenice i spretnije rukuje predmetima. Dijete ovog uzrasta

hoda, trči, penje se, provlači, a pokušava i skakati. Njegovi pokreti su siloviti i lako gubi

ravnotežu, naročito pri trčanju.  Stalno je u akciji: vuče, diže, nosi i premješta različite predmete.

Penje se na predmete različitih visina. Privlače ga stepenice uz koje se u početku kreće

četveronoške, a kasnije podražava odrasle. Rado imitira kretanja životinja, i radne pokrete ljudi.

Voli se igrati sa predmetima koji su obojeni i proizvode zvuk (lopta, punjena vrećica).

Period ranog djetinstva (od 1. do 3. godine) ima niz fizioloških karakteristika koje ga čine

različitim od kasnijih perioda. Rano djetinjstvo karakteriše brz tempo razvoja. Ni u jednom

kasnijem periodu ne događaju se za tri godine takve kvalitativne promjene u fizičkom razvoju

kao u prve tri godine života.

U toj ranoj dobi djetinstva različiti pokreti, emocije, senzorni procesi i sve funkcije

govora razvijaju se brzim tempom. Vrlo brzo se formiraju navike i rani oblici aktivnosti (igra,

likovna sktivnost i dr.).

Karakteristična je osobina ovog perioda velika fizička i psihička osjetljivost (ranjivost)

djece, kao i labilnost njihovog zdravstvenog stanja. Djeca te dobi lako oboljevaju. U prvim

godinama života značajna je uzajamna zavisnost i jedinstvo fizičkog i psihičkog razvoja. Čvrsto,

fizički zdravo dijete ne samo da je otpornije prema bolestima nego se i psihički bolje razvija.

Čak i najmanje narušeno zdravstveno stanje izaziva promjenu raspoloženja: djeca su

razdražljiva ili troma, brzo se umaraju, i obrnuto. Svaka sistematska aktivnost brzo se odražava

na tok razvoja, što je rezultat lakog obučavanja djece te dobi. Brzo se stvaraju pozitivne, a pri

nepravilnom pristupu i negativne navike i različite vrste ponašanja.

Zdravo se dijete rađa sa formiranom senzorno-motornom potrebom, tj. potrebom za

primanje senzornih nadražaja i potrebom za kretanjem. Već od rođenja dijete iskazuje jako

orjentacionu reakciju na sve što je novo, koja se kasnije pretvara i u interes za sve što ga

okružuje, zainteresovanost za posmatranje, želju za spoznavanjem itd.

U ovom periodu je vrlo velika i aktivnost djeteta; ono veći dio vremena provodi u

kretanju. Ta dječja aktivnost doprinosi brzom senzornom i fizičkom razvoju.

19

U periodu ranog djetinjstva stepen radne sposobnosti je niži, pa se dijete brzo umara.

Dugotrajno djelovanje istih nadražaja brzo umara djecu; zato malo dijete mora često mjenjati

aktivnost, vrlo je pokretljivo, mnogo trči, penje se, ali se istovremeno i brzo umara ako ga

prisilimo da hoda samu u jednom smjeru držeći ga za ruku ili da dugo vremena izvodi samo

jednu vrstu pokreta.

2.1.3. Predškolski period

Ovaj period traje od kraja treće do šeste, odnosno sedme godine starosti djeteta. Dijete u

ovom periodu ubrzano razvija svoju motoriku.

U četvrtoj godini kod djeteta dolazi do brojnih fizioloških promjena u organizmu.

Okoštavaju šavovi lobanje i kosti karlice, kičma dobija krivine, dolazi do mijelinizacije nervnih

vlakana.

U predškolskom periodu djeca mnogo brže rastu nego što dobijaju na težini, što uzrokuje

da masno tkivo nagomilano u periodu ranog djetinjstva polako nestaje. Kroz razne aktivnosti

dijete razvija sve mišićne grupe, a posebno mišiće ekstremiteta (noge i ruke).

Djeca se u predškolskom periodu prvenstveno razvijaju kroz igru, o čemu je već bilo

riječi u prethodnom dijelu rada rada. Kroz fizičku aktivnost u igri poboljšava se protok krvi, što

je presudno za razvoj svih organa.

U predškolskom periodu se poboljšava i spretnost djeteta, što je posebno vidljivo u

pokretima. Dijete u ovom periodu savladava vještine veoma važne za igru, kao što su:

skakanje,

penjanje,

vožnja bicikla,

bacanje lopte i

šutiranje lopte.

U predškolskom periodu se razvijaju i fini refleksi i sitni mišići u dječijem tijelu što

omogućava veću spretnost u oblačenju, obuvanju,  korištenju olovke...

Vježbanje u ovom periodu razvoja djeteta je veoma korisno, posebno jer je dijete u ovom

periodu gotovo neumorno u kretanju. Do četvrte godine dijete savlada osnovne oblike kretanja

(hoda, trči, penje se, skače, baca i hvata, gađa, diže, nosi, gura i vuče predmete). Osnovni oblici

kretanja djeteta od 5-6 godina postepeno se automatizuju (hodanje, trčanje, penjanje). Od 4.-5.

godine dijete se kreće sve skladnije i sigurnije.

20

2.1.4. Školski period, pubertet i adolescencija

U školskom periodu, pubertetu i adolescenciji nastavlja se razvoj djeteta, rast je ubrzan

kao i kontrola pokreta. Dijete u ovom periodu ima potpunu kontrolu nad svojim pokretima.

Ukoliko se dijete bavi nekim sportom organizam se skladnije razvija i postiže se bolja

koordinacija pokreta, savitljivost tijela, i uopšteno funkcionalnost. U školskom periodu (7-13.

godina) dijete usvaja potrebna znanja i vještine, razvija vlastite sposobnosti i talente i

samostaljuje se u sve većem broju aktivnosti.

U dobi između trinaeste i petnaeste godine polnost postaje bitan faktor razvoja ličnosti.

Period između prve pojave sekundarnih polnih obilježja i prvog funkcionisanja polnih organa

označava se kao predpubertet.

Istraživanja su pokazala da se tjelesno sazrijevanje stalno ubrzava u ovom periodu. To

nazivamo akceleracijom. Akceleracija znači skraćivanje vremena djetinstva, što naročito teško

pada djevojčicama, jer pubertet počinje sa osam ili deset godina, a prva menstruacija sa deset ili

jedanaest. Teškoće najprije nastupaju ako tjelesno rano razvijenu djevojčicu okolina, a prije

svega roditelji, precjene, a zapravo tjelesni i duševni razvoj nisu usaglašeni.

U adolescenciji fizički razvoj usporava i ustupa mjesto socijalnom, koji je ubrzan već u

pubertetu.

2.2. Dječija igra i razvoj

IGRA I KOGNITIVNI RAZVOJ – Povezanost igre i kognitivnog razvoja ima status

dobro zasnovane naučne činjenice. Ističe se da je igra značajna za kognitivni razvoj jer

stvara podsticajnu situaciju, situaciju sa umjerenom dozom novine, optimalnom dozom

repetivnosti, opušta, bez elemenata prinude je, itd. Igra koja pričinjava užitak djeci je

zapravo izvor energije i organizator kognitivnog učenja. Kad govorimo o kognitivnom

razvoju, od velike je važnosti razvoj simboličke funkcije. Simbolička igra uvijek

uključuje odsustvo: "kuhanje" se odvija bez prave hrane, "letenje" bez svemirskog broda,

itd. Da bi ovo imalo smisla dijete treba kognitivno nadoknaditi elemente koji nedostaju.

Pretvaranje je oblik mišljenja i učenja isto kao i oblik igre. Iako se možda čini

jednostavno, to je intelektualno zahtjevna aktivnost. Kreiranje izmišljene stvarnosti nije

jednostavno – potrebna je koncentracija i inspiracija da bi se ta aktivnost održala.

Pretvaranje čini ključni korak u prelazu sa senzomotoričke inteligencije djeteta do

simboličkog mišljenja odraslih. Djeca sa značajnim intelektualnim teškoćama nikad ne

21

dođu do simboličke faze razvoja. Ista stvar se događa i sa nekim osobama s

poremećajima iz autističnog spektra ukoliko ne žive u podsticajnoj okolini. Druga djeca

sa razvojnim teškoćama duže od svojih vršnjaka "normalnog" razvoja ostaju u

predsimboličkoj fazi te kasnije razviju simboličke sposobnosti. U pretvaranju djeca

transformišu svoje znanje u simbolički oblik te svjesno prave razliku između realnog

svijeta i svijeta mašte. Association for Childhood Education International (ACEI)

naglašava kako dijete kroz kontinuiranu igru usavršava svoja iskustva  i da u svojoj

osnovi igra pretvaranja omogućava najintenzivnije i najefikasnije učenje u cijelom životu

(www.udel.edu). Proces istraživanja i upoznavanja koji prethodi igri sa novim

predmetom, novim i nepoznatim događajima i ljudima očito su povezani sa učenjem –

radi se o razvoju novih koncepata stvarnog svijeta. Kada se predmeti koriste na novi

način, podstiče se stvaranje novih veza i djetetova sposobnost fleksibilnijeg i

inovativnijeg mišljenja.  Igra može facilitirati (podstaći) i ono što nazivamo kreativnost i

divergentno mišljenje. Iako ne možemo reći da igra uzrokuje bolje rješavanje problema,

činjenica je su djeca koja pokazuju imaginativno ponašanje bolja u zadacima rješavanja

problema. Ono što je, čini se, u podlozi svega je činjenica da igra pojačava neuralne veze

te tako facilitira razvoj mozga – to je najednostavniji način na koji djeca vježbaju vještine

koje će im kasnije trebati.

IGRA I GOVORNI RAZVOJ – Da bi djeca razvila govorne sposobnosti moraju taj isti

govor koristiti. Rezultati nekih neformalnih observacija govore o tome da su djeca od 2.

do 6. godine fascinirana jezikom i da su osjetljiva na igru sa novootkrivenim riječima. Za

razliku od odraslih koji su zasićeni zvukovima i metaforičkom prirodom svakodnevnog

jezika, djeca vide oblike riječi i figurativne karakteristike jezika kao izvor užitka. Važno

je znati da  su neke od prvih jezičnih grešaka rezultat dječje igre sa produktivnim

lingvističkim pravilima za oblikovanje riječi (npr. "Idemo na fudbalište!" – umjesto na

stadion). Prvi govorni izrazi koji nalikuju riječima pojavljuju sekod djeteta relativno rano,

čak  prije 7. mjeseca života. Oni nemaju značenje i prate bilo koju dječju akciju. Možemo

ih nazvati igra vokalizacije; dijete proizvodi različite vrste glasova koji su karakteristični

za određeno govorno područje. Ponavljaljuće, ritmičke vokalizacije povezane su sa

stanjima ugode kod prelingvalnog djeteta te igra roditelja sa djetetom često uključuje

vokalnu komponentu. Maminski govor je jedan od prvih modela vokalne igre na koje

dijete naiđe. Fenomen majčinog govora odnosi se na govor upućen djetetu, a čine ga

kraće rečenice, pretjerana intonacija, veća visina glasa, manje složenih (zavisnih)

rečenica, ponavljanje, itd.  Djetetova vlastita proizvodnja igrovnih vokalizacija nastavlja

se kroz cijelo djetinjstvo. Pretvaranje vokalizacije u riječi se ne događa samo po sebi, već

22

komunikacija sa odraslim na direktan ili indirektan način motiviše dijete da prevede svoje

iskustvo u "govorni kod". Slogovne forme i elementi kao što su intonacija i naglasak

osiguravaju materijal za ranu govornu igru. Varijacije u izgovoru, šaptanje i nazalizacija

izvor su zabave djeci. Između 2. i 3. godine dolazi do ubrzanog govornog razvoja djeteta.

Možemo razlikovati 3 tipa socijalne igre sa govorom:

o spontano rimovanje i igra sa riječima – dječija predispozicija za ritam, rimu i

aliteraciju poznata su činjenica. Ritam i melodija prisutni su i potrebni za pravilan

govorni razvoj djeteta od najranije dobi. Dijete ne uči nove riječi samo spontanim

govorom već i slušanjem te pripovijedanjem priča, pjevanjem pjesmica i

nabrajalica (one su ujedno i vježbe govornog aparata). Međutim, takav je način

učenja nešto drugačiji. Dijete rado ponavlja priče i pjesmice i tako pamti riječi,

iako ih sve ne razumije. Dolazi do imitacije, te nove riječi dijete koristi samo

vezano uz kontekst pjesmice, ali ne i u spontanom govoru. Sa vremenom ono

povezuje riječ sa značenjem i počinje ju upotrebljavati i u spontanom govoru.

Pjesmice i razbrajalice djecu su vrlo zgodne i prihvatljive zbog svoje ritmičnosti i

melodičnosti, a to im ujedno usmjerava pažnju na zvukovnu strukturu riječi;

o igra  sa elementima mašte – ovaj tip igre takođe u sebi sadrži pjesmice i

nabrajalice, ali za razliku od onih u 1. tipu, ove nemaju značenja ili im je značenje

iskrivljeno. Najčešće se manifestuje u dodjeljivanju neobičnih imena sebi i

drugima. Time nam dijete pokazuje da je svjesno važnosti "normalnih" imena. U

neigrovnim razmjenama djeca su jako ustrajna u tome da ih se zove tačnim

imenom. Manipulacija smislenim i besmislenim riječima jedna je od komponenti

mnogih uspješnih rima i priča koje su odrasli napisali za djecu;

o igra sa konverzacijom – konverzacija je visoko kooperativna. Kako se dijete uči

razgovarati, ono stiče pretpostavke, očekivanja i proceduralna pravila (iako ih,

možda, kad odraste neće moći objasniti). Nadalje, dijete uči sve što zna o

pravilima konverzacije kroz iskustvo iz interakcija  sa drugima, a ne kroz direktne

instrukcije. Djeca se igraju sa konverzacionim pravilima čak i prije no što su u

stanju shvatiti što odrasli podrazumijevaju pod koherentnim razgovorom.

IGRA I SOCIJALNI RAZVOJ - Kroz igru, posebno simboličku igru djeca usvajaju i

usavršavaju niz verbalnih i neverbalnih komunikacionih vještina koje će im trebati tokom

života. Kritični trenutak u razvoju simboličke igre je djetetova sposobnost da se igra sa

drugom djecom i usklađuje svoju ulogu sa drugim ulogama u igri. Socijalna i kolektivna

igra zahtijevaju adekvatnu preradu vlastitog iskustva, razumljivu za saigrača. Budući da

se u simboličkoj igri realni objekti i radnje zamjenjuju imaginarnim i simboličkim,

23

potrebno je da svi saigrači razumiju veze između znaka. U toj transformaciji dijete

angažuje kompleksnije mišljenje, jer se privatni simboli u grupnoj igri prevode i

prilagođavaju zajedničkim, a uloge se koordinišu.

2.3. Organizovano učenje kroz igru

Igru, za razliku od drugih aktivnosti, naročito rada, karakterišu sloboda i spontanost.

Jedini razlog zbog kojeg se dijete igra je zadovoljstvo koje iz igre proizilazi. Postoje situacije

kada ista aktivnost može istovremeno da bude i igra i rad iako su razlike u pojmovima igre i rada

evidentne. Višestruk je značaj djetetove igre za njegov razvoj. Ona doprinosi razvoju

psihofizičkih funkcija deteta, njegovih sposobnosti i znanja.

Djeca u igri eksperimentišu, postavljaju i rešavaju probleme na specifičan, svrsishodan i

sebi svojstven način.Time se dječija latentna iskustva sistematizuju i prerastaju u sređeno znanje.

Ističe se da je kroz igru moguće transformisati različite obrasce dječijeg ponašanja i

podsticati nove modele, što doprinosi daljem razvoju potencijala. Svojim izrazitim formativnim

mogućnostima igra podstiče razvoj dječijih sposobnosti i stvara preduslove za njihovo

usložnjavanje na starijim uzrastima. Dok se igra dijete istražuje svijet oko sebe i sopstvene

mogućnosti, pronalazi i izmišlja nove mogućnosti djelovanja u različitim situacijama.Na takav

način, kao što ističe Šato, ono se "priprema za znatno kasniju praktičnu aktivnost, vježbajući

nove funkcije koje se sukcesivno pojavljuju u toku razvoja" (prema: Kamenov, 1989:67).

Igra određenim materijalima djetetu pomaže da se kasnije bolje snalazi u rješavanju

sličnih problema. Dijete u igri razvija posebne vještine i načine ponašanja i na taj način stiče

iskustva, otkriva, uči, stvara. Polazeći od individalnih karakteristika i mogućnosti djece,

neophodno je pažljivo odabirati i nuditi različite igre i igračke, kroz koje se ogledaju vrijednosti i

sistem vaspitanja i obrazovanja (Kamenov, 1989:73).

Igra, dječiji razvoj i vaspitanje su u komplementarnom odnosu. Igra pomaže i usmjerava

dječiji razvoj, indirektno vaspitava i obrazuje, a razvojni potencijali otvaraju prostor za nove

igre. Zato se ne može zanemariti značaj igre u organizaciji vaspitno-obrazovnog rada sa djecom,

kako u predškolskoj ustanovi, tako i u mlađim razredima osnovne škole.

Pravilno odmjerene i osmišljene dječije aktivnosti u adekvatno pripremljenim uslovima,

uz podršku i podsticaj odraslih, doprinose tome da se deca slobodno, spontano i kreativno

izražavaju. Odrasli intervenišu u toku igre samo onda kada djeca to žele ili kada proces igre to

nalaže. Podrška djetetu izaziva intelektualno uzbuđenje u igri, bolju koncentraciju, usmjerenost

na cilj i razvija sposobnost za samostalno rješavanje problema (Medouz i Kešdan, 2000:114).

24

2.4. Predškolsko vaspitanje kroz igru

Ciljevi predškolskog vaspitanja i obrazovanja su da dijete otkriva i upozna samog sebe,

razvija odnose i stiče iskustva i saznanja o drugim ljudima, saznaje svijet oko sebe i razvija

načine djelovanja na njega. Cilj pripremnog predškolskog programa je da doprinosi cjelovitom

razvoju djeteta stvaranjem uslova i podsticaja koji će omogućiti da svako dijete razvija sve svoje

sposobnosti, osobine ličnosti, proširuje svoja iskustva, izgrađuje saznanja o sebi, drugim ljudima

i svijetu oko sebe, kao osnove za sticanje novih oblika učenja, saznavanja i ponašanja.

Polazeći od ovih ciljeva predškolskog vaspitanja i obrazovanja, organizovanjem različitih

igara i igrolikih aktivnosti oni se mogu na taj način i ostvariti.

Djeca ranih uzrasta kroz raznovrsne igrovne aktivnosti žele da ovladaju svojim

okruženjem, a time i instrumentima vlastitog razvoja (Philipps, 2003:170). U periodu od treće

godine do polaska djeteta u školu ono svjesno, promišljeno i srećno osvaja svijet oko sebe,

"upija" mnogobrojne i raznovrsne utiske iz svoje okoline, koji ga podstiču na aktivnost. Po

rečima M.Montesori, to je "blaženo doba igre – doba istinskog stvaranja". Zahvaljujući stečenim

iskustvima, razvijaju se, grade i usavršavaju dječije skrivene sposobnosti.

Djeca lako i brzo ovladaju svojim okruženjem kada je ono primjereno njihovim

potrebama i mogućnostima u sferama razvoja fizičkih sposobnosti, intelektualnog potencijala,

socioemocionalnog ponašanja, komunikacije i stvaralaštva.

Montesorijeva je djeci nudila igračke – minijaturne predmete, kojih do tada nije bilo,

slične onima koje u svakodnevnom životu koriste odrasli, da bi kroz igru podstakla socijalni

razvoj u grupi i razvila intelektualne sposobnosti. Djeca su se sa oduševljenjem igrala

predmetima i samostalno organizovala igru. Odraslima su se obraćala za pomoć kada su im bili

potrebni objašnjenje u vezi sa primjenom određenih predmeta ili potvrda da se pravilno njima

služe. Igre su dugo trajale, djeca su bila zadovoljna i obuzeta svojom igrom. Njihova iskustva i

saznanja su se uvećavala.

Praćenjem i tumačenjem aktivnosti djece, M.Montesori i njeni saradnici su stvarali

sopstveni edukativni metod, usmjeren ka podsticanju dječijeg razvoja. Suština ovog metoda je

organizovanje sredine u kojoj će djeca imati potpunu slobodu da od ponuđenih odaberu ona

sredstva koja žele za svoje aktivnosti.

Budući da je igra znatno fleksibilnija i bolje se uklapa u potrebe i interesovanja djece,

ona ima prednost u odnosu na školski sistem rada. Didaktičke igre prije svega podstiču razvoj

intelektualnih potencijala djece, mada se odražavaju i na socijalni razvoj. Mogu biti igre sa

utvrđenim pravilima, koje pružaju mogućnost dogovaranja i usaglašavanja prije početka ili u

toku igre, a mogu podrazumijevati i prilagođavanje utvrđenih pravila dječijim potrebama i

25

mogućnostima ili njihovo kreiranje. Dječije iskustvo i kreativnost doprinose variranju igara. Igra

tako postaje učenje na ozbiljan, zabavan i interesantan način. Ona je primjereniji i atraktivniji

način učenja za djecu predškolskog uzrasta, ali se vrlo uspješno može koristiti u nastavnim

aktivnostima mlađih razreda osnovne škole.

Sva vaspitna djelatnost (kao plansko razvijanje životnih snaga) dijeli se, prema opštoj

organizaciji života, na dva glavna dijela:

1. na privikavanje u najširem smislu, do koga se najprije dolazi ponavljanjem, i

2. na pravo vaspitanje koje se zasniva na podsticajima.

Dok prvi teži da vaspitanika osposobi za određene oblike djelatnosti koji se pravilno

ponavljaju, sticanjem znanja, vještina, navika i principa, dotle drugi teži da u njemu razvije

snage za promjenu i prilagođavanje, prinuđavajući ga da svoje navike prerađuje, preobražava,

iznova primjenjuje i reformiše.

Vaspitno dejstvo sastoji se u podizanju i usavršavanju djelatnosti snaga za promjenu.

Opštim i svestranim razvijanjem sposobnosti za promjenu ona prefinjuje i oštri senzitivne,

motorne i intelektualne čovjekove radnje, povećava jačinu i otpornost njegove duhovne i fizičke

organizacije i povećava njegovu duhovnu i fizičku elastičnost. (Marković, 2005:165)

Prema tome, naročiti vaspitni značaj igara, posebno kompetitivnih igara, izražava se u

dvije vrste dejstva. S jedne strane, one razvijaju sposobnost za aktivno utvrđivanje  unutrašnjih

uslova životne djelatnosti; time se razvija samopouzdanje, odlučnost, duh predrazumljivosti i

uopšte čvrstina i postojanost u novim životnim situacijama i novim oblicima rada. Sa druge

strane, one razvijaju sposobnost za aktivno suzbijanje unutrašnjih uslova određenih oblika rada i

time razvijaju samosavlađivanje, opreznost, uzdržljivost, ili – ako se radi o potiskivanju

unutrašnjih uslova za jednu instinktivnu reakciju (strah) – hrabrost.

Posebno vaspitno dejstvo pasivnih igara, ističe se naročito u finoći i bogatstvu novih

nijansi i varijacija životne djelatnosti: one razvijaju čulnu i duhovnu oštrinu i sposobnost za

razlikovanje, kao i fizičku okretnost i nutrinu.

Kompetitivne igre razvijaju u djetetu naročito volju, a pasivne igre inteligenciju; obe

skupa razvijaju "oduševljenje", samo posljednja u većoj mjeri. Isto tako sa ove tačke gledišta

može se tačno odrediti cilj "pravog vaspitanja": ono teži da u nama razvije oduševljenje, volju

i inteligenciju, dok je „navikavanje“ upravljeno na sticanje znanja, vještina, navika i

principa.

Razvijajući volju, igre povećavaju nužno i pažnju. Kompetitivne igre, razvijajući i

organizatorsku snagu za promjene, pomažu ne samo procese volje nego i procese pamćenja, pa

zbog toga igraju u djetinjstvu, kao i u doba razvoja posebnog ili uopšte, neobično važnu ulogu.

26

Osjetljivost za boje, sjenke i oblike najbolje se stiče u crtačkim, slikarskim i plastičnim

igrama, jer se tamo najozbiljnije obnavljaju navike našeg vizuelnog opažanja. Čulo sluha, koje se

inače u praktičnom životu primjenjuje dijelom u govoru, a dijelom u drugim zvučnim dejstvima

okoline, postiže neposredno osvježavanje dvema vrstama igre: prvo pri figurativnom govoru, a

drugo pri podražavanju običnih zvukova iz okoline.

Naročiti vaspitni značaj muzike i plesa u igri sastoji se prvenstveno u tome što razvijaju u

djetetu osjetljivost za pokrete njegovog tijela. Aktivne i imitativne igre (igre sa kretanjem, igre sa

gestikulacijama, igre razbojnika i rata, itd.) služe prvenstveno fizičkoj okretnosti. Sva ova

dejstva igre, opšta i specijalna, postižu se vježbanjem snaga za promjenu.

Opšti postupak kojim raspolaže igra jeste da uvijek mora da pruži nešto novo, da stalno

izaziva promjene u životnoj djelatnosti. Drugi važan uslov da bi promjene imale podsticajno

dejstvo jeste odmjerena koncentracija snaga za promjenu. Važan faktor kod igre su navike,

instinkti i dispozicije. (Jurić, 2008:67-85)

Igrom i igrovnim aktivnostima djeca simuliraju stvarnost, a zapravo u tim simulacijama

ostvaruju značajan dio svoga realnog života. Niti možemo, niti je etički ispravno da djeci

uzmemo ovu njihovu realnost, tu virtuelnu stvarnost koju ona grade simulacijom. Mnogo je bolje

da tu stvarnost iskoristimo u pedagoške svrhe, da je koristimo za optimalizaciju razvoja svakog

djeteta ponaosob.

Treba razlikovati naučno ili namjerno simuliranje modela, radnji ili procesa od spontanog

dječjeg simuliranja. U najopštijem smislu "možemo reći da je simuliranje proces izrade modela

(bilo koje prirode) – koji zamjenjuju realne sisteme (ideje, objekte, sredine) – i njihova

istraživanja radi dolaženja do obavijesti o posmatranim sistemima ili radi njihovog usvajanja"

(Šoljan, 1976: 5).

Pojam simuliranje je vrlo blizak pojmu modelovanje i često se koristi kao sinonim.

Simulirajući realne radnje ili odnose dijete modeluje stvarnost, poistovjećuje se sa raznim

ulogama i osobama i testira ili provjerava kako bi ta stvarnost izgledala uz njegovu aktivnu

ulogu. Dijete, dakle, simuliranjem proučava realnost, pokušava da joj se približi na svoj

bezazleni, zamišljeni ili virtuelni način.

Putem igre ili igrovnim aktivnostima djeca testiraju svoje mogućnosti, uspostavljaju

odnose sa drugom djecom i odraslima, uopšteno rečeno, stvaraju modele u kojima intenzivno

sjedinjuju maštu i realnost.

Igrajući se dijete spontano aktivira svoju kogniciju, pušta mašti na volju, oslobađa svoje

emocije, razvija socijalne odnose, aktivira svoje tijelo, kreće se i djeluje. Posmatrajući djecu,

njihove igre i igrovne aktivnosti, možemo naučiti šta im odgovara, koje igre preferišu i u kojim

aktivnostima najviše uživaju. Posmatranjem djece i praćenjem njihovog razvoja vaspitač može

27

pozitivno uticati na njihov razvoj tako što će planirati i izvoditi vaspitno-obrazovni rad

nastavljajući igre u "zoni narednog razvoja", stvarajući uslove za stvarno napredovanje djeteta

nastavljajući onaj nivo na kome se dijete već nalazi. Ovim se djetetu pruža prilika da

primjenjuje, vježba i unapređuje one aktivnosti i sposobnosti koje su kod njega najaktuelnije,

koje se najbolje razvijaju povećavanjem osjetljivosti djeteta za probleme, animiranjem novih

pitanja i aktivnosti. (Vigotski, 1996: 29)

U predškolskom vaspitanju, dijete kroz igru jača svoje kognitivne sposobnosti, i to kroz:

otkrivačke aktivnosti,

logičke aktivnosti,

govorne aktivnosti,

dramske aktivnosti,

likovne aktivnosti,

muzičke aktivnosti i

plesne aktivnosti.

Otkrivačke ativnosti jačaju dječju spoznaju. Djeca otkrivaju osobine stvari kao što su

boja, oblik, tvrdoća, težina i slično. Isto tako, djeca otkrivaju svojstva ljudi i živih bića oko sebe.

Vrlo brzo dijete saznaje da se jedan član porodice lakše ljuti od ostalih, da je drugi član

tolerantniji i slično. Potrebno je proširivati saznanja djeteta o stvarima, osobama, bićima i okolini

te upućivati ih u repertoar prihvatljivih akcija u odnosu na ovu stvarnost. Postoji veliki broj

aktivnosti koje možemo koristiti za jačanje otkrivačkih svojstava djece na predškolskom uzrastu:

razlikovanje živog i neživog,

razlikovanje biljaka i životinja,

otkrivanje povezanosti menu biljnim i životinjskim svijetom,

otkrivanje povezanosti biljaka i životinja sa karakteristikama sredine u kojoj žive,

otkrivanje menuzavisnosti čovjeka i okoline,

upoznavanje grane, funkcionisanja i elementarnih svojstava nekih organa kod biljaka

i životinja,

otkrivanje svojstava živih bića: pernate životinje, krznate životinje, četvoronožne

životinje, ribe, ptice i tako dalje,

uočavanje i tumačenje prirodnih pojava: kiša, snijeg, sunce, vjetar i slično,

sakupljanje uzoraka iz prirode, klasifikovanje i sortiranje,

svojstvena ponašanja životinja: borba za stanište i slično,

životni ciklus životinja,

način komuniciranja među životinjama,

28

razlike među domaćim i divljim životinjama,

posmatranje životinja i biljaka u njihovom prirodnom staništu,

otkrivanje kako se životinje staraju o svojim mladuncima,

otkrivanje čovjekovog staranja o životinjama i biljkama,

životni ciklus biljaka: klijanje, rast, zrenje, sjemenke,

eksperimentisanje uticajem svjetlosti na biljke,

poređenje čovjeka i ostalog živog svijeta: kretanje, govor, razmnožavanje, odnosi

među ljudima i slično,

rast i razvoj čovjeka,

čovjekova čula,

Zemlja i Sunce, Mjesec i druga nebeska tijela,

uočavanje svojstava terena: brda, ravnice, mora, jezera, rijeke i tako dalje,

godišnja doba: karakteristike, smjena, trajanje.

Istraživačke aktivnosti predškolske djece vaspitač može realizovati različitim metodima i

postupcima. Na primjer, diskusijom se mogu iznositi zapažena svojstva predmeta i pojava,

biljaka, životinja i ljudi. Djeca mogu iznijeti vlastita objašnjenja, vlastita tumačenja ovih

svojstava. Uz diskusiju se može kombinovati slobodno rukovanje, manipulisanje predmetima,

biljkama ili živim bićima. Iskustva stečena ovim manipulacijama mogu se produktivno koristiti

za analizu, uopštavanje, klasifikovanje i sve što možemo postići diskusijom. Neke pojave i

odnose dijete može uočiti uzrokovanjem putem vlastite volje i porenenjem sa pojavama koje

nastaju bez njegove volje. Na primjer, kuglica se kotrlja niz kosu ravan bez obzira na volju

djeteta, a na ravnoj površini će se kotrljati samo ako je dijete pogura, zavisno od djetetove volje.

Dijete lako može uočiti da se povećanjem nagiba povećava i brzina kuglice. Odgovor na pitanje

zašto je to tako, predstavlja pravo otkriće za dijete.

Logičke aktivnosti kod djece češće nastaju iz invencije nego iz deduktivne logike. U

induktivnoj logici se lako javljaju greške. Djecu treba naviknuti da se iz grešaka uči vrlo dobro

kao i iz ispravnih rješenja, da se ne treba bojati grešaka, niti osude grupe. Vaspitač treba

podsticati grupnu podršku, saradnju i toleranciju. Svako rješenje koje dijete ponudi treba tretirati

dobrodošlim, a ako je pogrešno, zahvaliti na naporu i pokušaju, na trudu i ideji koja je sve

prisutne natjerala na razmišljanje, pa čak i smijeh.

U logičke aktivnosti spadaju i logičko-matematička saznanja, strukturisanje prostora i

vremena. Od svih tih aktivnosti, ovdje treba izdvojiti prioritetne:

uopštavanje i klasifikovanje predmeta po svojstvima, namjeni i slično,

29

uspostavljanje relacija menu predmetima: konac–igla, pismo– koverta i slično,

pronalaženje kontrastnih odnosa: dan–noć, pas–mačka, mačka– miš i slično,

uočavanje bitnih i sporednih obilježja,

grupisanje: po namjeni, po svojstvima, po boji, po veličini i tako dalje,

uočavanje skupova, konstatovanje šta nedostaje nekom skupu u odnosu na drugi, šta

je različito, šta ima slično i tako dalje,

jednakost i nejednakost skupova: par olovaka i par gumica, tri jabuke i tri kruške,

uvod u mjerenje: šta je duže, a šta kraće, za koliko je duže ili kraće, klasiranje po

dužini, širini ili veličini, šta je teže, a šta lakše i slično,

evaluacija: čemu predmet služi, koliko vrijedi, za koji drugi predmet ga možemo

mijenjati i slično,

donošenje odluka: da li je nešto tačno, da li je logično, šta je ispravno, a šta

neispravno, predlaganje i prihvatanje pravila,

obrtanje: stavi kraj na početak, šta bi bilo da se zamijeni ono što je čisto prljavim i

slično,

uočavanje i razlikovanje geometrijskih oblika,

zauzimanje drugačije perspektive: ptičja, žablja i podvodna perspektiva,

rekonstruisanje oblika na zadatu temu: oblikovanje, modelovanje, opis, crtanje i

slično,

sposobnost snalaženja u vremenu: jutro, dan, noć, proljeće, ljeto, jesen, zima, dan, sat,

minut,

uočavanje veze vremena i prostora: za koliko vremena se može preći odrenena

razdaljina, koliko vremena treba da se izleže pile iz jajeta, da se beba rodi i slično.

Za podsticanje i razvijanje logičkih aktivnosti kod predškolske djece vaspitač može

koristiti brojne metode. Na primjer, za rješavanje problema ili pri traganju za rješenjem nekog

problema dijete može prvo da konstatuje šta je problem, šta treba saznati, zatim da sačini mali

30

plan za rješavanje tog problema, da pređe na realizaciju tog plana i na kraju da vidi da li je

željeni cilj ostvaren, da li je uslijedilo saznanje. Jedan od efikasnih načina ra razvijanje logičkih

sposobnosti djece jeste praktična primjena ideja. Na primjer, djeca treba da se podijele u dvije

podjednako dobre ekipe za fudbalsku utakmicu, za nadvlačenje konopcem ili nešto treće. Slijedi

ujednačavanje grupa po snazi, po vještini i slično. Za ovo se može koristiti papir, diskusija,

prijedlozi, donošenje odluka i slično. Na ovaj način će se primijeniti logičke operacije putem

verbalnog, ilustrativno-grafičkog ili manipulativnog metoda.

Govorne aktivnosti podrazumijevaju vježbanje u pravilnom izgovaranju glasova, riječi,

rečenica, učenje naracije, usavršavanje dikcije, regulaciju tempa govorenja, intonacije i jačine.

Za razvijanje govorne kognicije vaspitaču stoji na raspolaganju niz metoda i postupaka, sadržaja

i vježbi. Iz široke lepeze ovih aktivnosti ovdje izdvajamo:

vježbe za prepoznavanje strukture govora: riječi su sačinjene od glasova, rečenice od

riječi,

onomatopeja prirodnih glasova i šumova,

pričanje i stilovi pričanja: "ptičje pričanje", pričanje uz razvlačenje glasova,

zapjevavanje i slično,

vježbe za pravilno izgovaranje glasova: b, p, d, t, n, r, s, z, itd., zatim glasova

engleskog alfabeta ili drugih stranih jezika,

ritmičko izgovaranje i brojanje glasova: pljeskanje onoliko puta koliko riječ ima

glasova, pljeskanje za svaku izgovorenu riječ i slično,

igre nabrajanja: ko će nabrojati više predmeta iz kuhinje, ko će nabrojati više

engleskih riječi i slično,

naracija na zadati slikovni niz: djeca pričaju, opisuju ili tumače situacije date na

sličicama,

pričanje djece o njihovim emocijama, o doganajima, odnosima, postupcima,

opisivanje: kako se gradi kuća, kako se pravi ručak i slično,

pričanje u trećem licu: dijete priča vlastiti primjer kao da se to desilo nekom drugom,

izmišljanje priče: na poznatu temu djeca dodaju svoje izmjene, svoju fabulu, svoje

likove,

stvaranje stripa: djeca crtaju niz sličica koje prikazuju datu radnju, humoristični strip.

Nizom verbalnih aktivnosti djeca zadovoljavaju potrebu da razmjenjuju misli, osjećanja i

akcije te na taj način razvijaju sposobnost da shvate sebe i druge, da se poistovjete sa osobama i

likovima o kojima se govori. Ovo jača empatiju i emocionalno mišljenje djeteta, jača socijalne i

radno-akcione kompetencije ujedno. Dijete koje svoje misli i ideje umijeda izrazi jasno i tečno,

31

koje umije pronaći učtive forme komuniciranja sa vršnjacima i starijima od sebe sigurno ima viši

nivo kognitivnih kompetencija. Osim toga, nizom vježbi moguće je razvijati govorno

stvaralaštvo, vježbati analitičke i sintetičke sposobnosti u sagledavanju radnje, likova, odnosa

među likovima, u sagledavanju poruka koje se prenose govorom i slično.

Dramske aktivnosti pomažu razvijanju imaginacije, invencije i stvaralaštva, utiču na

jačanje samokontrole putem posmatranja i podražavanja govora, gestova, glasova, izraza lica,

držanja tijela, načina hodanja, postupaka, radnji i ponašanja ljudi. Putem igranja uloga djeca

bolje shvataju socijalne odnose, empatišu sa likovima, uče nenasilnu komunikaciju i korisne

interakcije. Po svojoj prirodi dramske aktivnosti spadaju u sferu simboličkog predstavljanja, radi

se o simbolici koju dijete razvija na konkretnim radnjama, ponašanjima, imitacijama likova,

odnosa i doganaja. Ove aktivnosti pomažu djeci da se oslobode napetosti, da svijet pogledaju iz

drugog ugla, da zauzmu distancu i za neke vlastite tenzije i strahove. Na primjer, verbalizacijom

straha od mraka ili vuka djeca se oslobanaju ovog straha. Često je ovo oslobađanje popraćeno

smijehom djece tamo gdje ga odrasli ne bi ni očekivali.

Jačanje sposobnosti komuniciranja, razvijanje repertoara izražajnih sredstava,

oslobađanje od egocentrizma i drugi pedagoški efekti dramskih aktivnosti ukazuju na potrebu da

vaspitači pruže djeci širok repertoar ovih aktivnosti, da ih podstaknu i da pomognu njihove

akcije na ovom planu. U širokom repertoaru dramskih aktivnosti za predškolce, ovdje

izdvajamo:

neverbalno predstavljanje životinja, osoba i radnji,

neverbalno predstavljanje emocija,

Igranje zamišljene radnje: hranjenje bebe, mačevanje bez mačeva, lizanje zamišljenog

sladoleda i slično.

ponašanje po modelu "usporenog filma",

predstavljanje: oponašanje životinja, oponašanje ljudi i situacija,

odglumi emocije: djeca glume određene emocije po nalogu,

dramatizacija: prerada različitih priča i događaja u dramske forme radi igranja uloga,

prikazivanje radnje grupnim i individualnim igranjem uloga,

kreiranje jednostavnih formi lutkarskog pozorišta, stonog pozorišta i pozorišta sjenki,

izrada maski, kostima, scenskih rekvizita i slično.

Za jačanje kognicije putem dramskih aktivnosti služi izdvajanje govora i ponašanja iz

realnih okvira i stvaranje metagovora, metalikova, što djeci jača metakognitivno shvatanje

stvarnosti i zauzimanje distance potrebne za emocionalnu i socijalnu sigurnost. Uviđajući

32

značenje izgovorenog i odigranog, djeca shvataju da se stvarnost može sagledati i sa distance, da

se i lična aktivnost može posmatrati sa strane.

Likovne aktivnosti jačaju sposobnost opažanja, uočavanja i stvaranja lijepog, jačaju

estetske kvalitete ličnosti te sposobnost razumijevanja umjetnosti, razumijevanje poruka

iskazanih slikama, grafikama, kipovima i drugim umjetničkim formama izražavanja. Ukoliko

odrasta uz bogat svijet umjetničkih poruka, umjetnosti oko sebe, dijete će razviti interesovanje i

senzibilitet za značenje umjetnosti u svakodnevnom životu čovjeka. Radeći sa plastelinom,

vodenim, pastelnim i drugim bojama, radeći sa kartonom, gipsom i drugim materijalima dijete

razvija spretnost ruke, opštu spretnost i koordinaciju, vizuelnu osjetljivost, te uočava značaj i

složenost pojedinih umjetničkih tvorevina. Uočavajući kompoziciju, igru svjetlosti i sjene, boje,

perspektivu i slična svojstva slika, djeca razvijaju sposobnost apstrahovanja i generalizacije,

analitičke i evaluativne kvalitete vlastite ličnosti. Shvatajući značaj i ljepotu kompozicije, djeca

razvijaju sposobnost za uređivanje prostora oko sebe, za uređivanje vlastite okoline.

Brojne su likovne aktivnosti kojima možemo jačati kognitivne kompetencije predškolske

djece. Ovdje izdvajamo nekoliko najbitnijih:

slaganje boja i slika putem slagalica, već izrezanih dekomponovanih motiva,

bojenje manjih površina različitih oblika, miješanje boja, otkrivanje kombinacija i

nijansi,

grupna izrada panoa, slike, dekorisanje prostora, izrada i bojenje suvenira i slično,

plastično oblikovanje glinom, plastelinom, papirom, krompirom ili drugim

materijalom na zadatu temu,

oblikovanje utiskivanjem i izradom negativa, izrada figura putem kalupa i slično,

razgovori o lijepom i ružnom u okolini u kojoj dijete živi,

33

ukrašavanje radne sobe,

razgovori o likovnim radovima djece,

posjeta izložbama i razgovor o posjeti,

razgovor o umjetničkoj likovnoj tradiciji naših naroda.

Istražujući boje i oblike djeca zadovoljavaju svoj eksplorativni nagon i ujedno razvijaju

osjećaj za estetsko, za lijepo u svojoj okolini. Radeći na izradi slika, figura ili kalupa, djeca uče

svojstva materijala, uče estetsko oblikovanje i razvijaju sposobnost uočavanja lijepog u okolini u

kojoj žive te sposobnost stvaranja lijepog. Likovne aktivnosti su vrlo pogodne za rad sa

predškolskom djecom jer se u njima koriste sve metode pogodne za ovaj uzrast. Tu do izražaja

dolaze: istraživanje, manipulisanje, naracija, diskusija, ilustrovanje i grafičko prikazivanje te

pokazivanje.

Muzičke aktivnosti razvijaju sluh, osjećaj za ritam, muzičku memoriju i muzički ukus te

muzikalnost kao svojstva predškolskog djeteta. Danas djeca odrastaju uz muzičku podlogu,

muzika prati gotovo svako ljudsko biće od ronenja pa do groba. Razvijanje muzičkih sposobnosti

jedna je od zadaća u radu s predškolskom djecom. Već od najranijih dana svoga života djeca

mogu razvijati senzibilitet za muziku, sposobnost slušanja muzike, sposobnost stvaralačkog

34

izražavanja svojih misli i emocija muzičkim sredstvima. U komunikaciji djeca prepoznaju jačinu

i oštrinu ili blagost glasa, prepoznaju ljepotu zvukova i glasova razne vrste.

U predškolskoj ustanovi vaspitač može kod djece razvijati interesovanje za muziku,

omogućiti djetetu otkrivanje bogatstva i ljepote svijeta zvukova, učiti djecu da pjevaju i sviraju,

da se kreću u ritmu muzike i slično. Za sve to postoji veliki broj aktivnosti. Za jačanje kognicije

predškolskog djeteta postoji širok spektar muzičkih aktivnosti. Ovdje izdvajamo:

slušanje muzike: razlikovanje visine tonova, tempa i ritma,

muzičke slike: kako pojedini instrumenti učestvuju u muzičkom djelu – šta radi

bubanj, šta flauta i tako dalje,

pjevanje dječjih pjesmica analognih datom uzrastu. Vježbe disanja, podešavanje

visine glasa, prilagođavanje ritma i tempa,

spontano izmišljanje pjesmica u igri,

improvizovano pjevanje na poznate teme,

tematsko izmišljanje pjesmica: majci za 8. mart, seki za rođendan i slično,

sviranje uz korištenje vlastitog tijela: pljeskanje rukama, udaranje o koljena, kuckanje

o pod i slično,

sviranje na udaraljkama, zvečkama, zvoncima, činelima i drugim jednostavnijim

instrumentima,

povezivanje vokalnog i instrumentalnog izražavanja djece sa drugim vidovima

izražavanja: verbalno, likovno, plesno i na drugi način.

Vaspitač treba da obezbjeđuje povoljne uslove za pažljivo slušanje muzike, za

doživljavanje i analizu muzičkih djela, da podstiče djecu na muzičko stvaralaštvo. Kvalitetna

interakcija pri slušanju i izvođenju muzike omogućuje djeci da razmijene misli i osjećanja u vezi

sa ostvarenim muzičkim aktivnostima. Na ovaj način se razvija muzička kognicija, sposobnost

razumijevanja muzičkih ideja i poruka.

Plesne aktivnosti omogućuju sintezu tjelesnih, dramskih, likovnih i govornih, muzičkih i

drugih aktivnosti predškolske djece. Djeca ovog uzrasta imaju prirodnu potrebu za kretanjem,

vrlo teško mogu mirovati duže od 15 do 20 minuta. Koristeći plesne aktivnosti na predškolskom

uzrastu ostvarujemo djetetovu prirodnu potrebu za kretanjem, za ritmom. Ovladavajući

ritmovima djeca stiču preciznost, koordinaciju i sklad pokreta, lakoću kretanja i socijalnu

afirmaciju među vršnjacima jer se ples visoko cijeni u vrijednosnom svijetu predškolaca. U

širokom spektru plesnih aktivnosti ovdje se mogu izdvojiti sljedeće:

usklađivanje pokreta sa različitim ritmovima,

podražavanje plesom: kako pleše zeko, kako kokoš, kako lija a kako vuk,

35

plesne dramatizacije: sažeti prikaz omiljene priče ili doganaja, omiljenog lika ili

osobe,

narodne igre, kola i plesovi,

kombinovanje plesa sa drugim vidovima izražavanja: pjevanje, govor, slikanje i sl.

Putem plesnih aktivnosti kod predškolske djece razvijamo elementarno poznavanje i

razumijevanje različitih muzičkih kompozicija, instrumenata i ritmova. Ples oplemenjuje život

djeteta, zadovoljava njegovu potrebu za kretanjem i aktivnošću. Apstrahovanjem pokreta,

učenjem običaja, narodnih igara i kola dijete razvija svoju metakogniciju o različitim običajima,

kulturama i njihovom značaju za život ljudi. Plesne improvizacije, izražavanje plesom i

pokretom razvija posebnu vrstu kognitivne kompetencije djece koja služi za izražavanje ideja i

osjećanja, za prenošenje poruka putem plesa i pokreta, za uživanje u plesu. (Marković, 2005:13-

54)

2.5. Obrazovni zadatak u igri

U predškolskom uzrastu usvajanje novih znanja u igri nastaje mnogo uspješnije nego na

nastavi. Obrazovni zadatak postavljen u formi igre, za igru ima prednost jer u situaciji igre

djetetu je shvatljiva neophodnost sticanja novih znanja i načina djelovanja. Dijete zaneseno u igri

ni ne primjećuje da uči iako neprestano nailazi na poteškoće koje zahtijevaju preuređivanje

njegovih predstava i saznajne djelatnosti. Ako tokom nastave dijete izvršava zadatak odraslog, u

igri dijete riješava svoj sopstveni zadatak. Znanja koja se daju u gotovoj formi i koja nisu

povezana sa životnim interesovanjima predškolskog djeteta, loše se usvajaju i ne razvijaju ga. U

igri dijete samo teži da nauči ono što još ne zna. (Branić, 2006:35)

Cilj igre uvijek ima dva aspekta:

1. saznajni – ono što u igri dijete treba da nauči

2. vaspitni – načini saradnje, forme, kontakti i odnosi prema drugima koje treba da se

usade djetetu (Branić, 2006:37).

36

U oba slučaja cilj treba da se formuliše ne kao prenos konkretnih znanja, umijeća i

navika, nego kao razvoj određenih psihičkih procesa ili sposobnosti djeteta. Ideja, zamisao za

igru predstavlja onu situaciju za igru u koju se dijete uvodi i koju on usvaja kao svoju. To se

postiže ako se građenje ideje igre oslanja na konkretne potrebe i sklonosti djece, a takođe i

karakteristike njihovog iskustva. Npr., za mlađu predškolsku decu karakteristična je izuzetna

zainteresovanost za konkretni, predmetni svijet oko sebe. Privlačnost pojedinih stvari čini smisao

njihove djelatnosti. Znači, ideja igre može se zasnivati na radu sa predmetima ili na težnji da

dobije predmet u sopstvene ruke. U svim slučajevima zamisao igre realizuje se na osnovu toka i

uticaja igre, a predlažu se djetetu da bi se igra održala. (Branić, 2006:43)

Uticaji igre uvek uključuju obrazovni zadatak, odnosno ono što je za svako dijete

najvažniji uslov ličnog uspjeha u igri u njegovoj emocionalnoj vezi sa ostalim učesnicima.

Rješavanje obrazovnog zadatka zahtijeva od djeteta aktivne umne i motivacione napore, a ono

daje i najveće zadovoljstvo. Sadržaj obrazovnog zadatka može biti najraznovrsniji: ne otrčati

prije vremena, imenovati oblik predmeta, uspjeti naći potrebnu sliku za određeno vrijeme,

zapamtiti nekoliko predmeta i sl. Materijal za igru takođe podstiče dijete na igru, ima važan

uticaj , značaj za obučavanje i razvoj djece i naravno za ostvarivanje ideje, odnosno zamisli igre.

Važna karakteristika su pravila igre. Pravila igre dovode do saznanja djeteta, učenja,

njegove zamisli, djelovanja igre i obrazovnog zadatka zajedno. (Branić, 2006:44)

ZAKLJUČAK

Veliki šareni svijet koji okružuje dijete ne predstavljaju samo mama i tata, djed i baka, jer

vrlo brzo svako dijete spozna da se iza svakih vrata kriju nova koja samo treba pogurati i

otvoriti. Kroz igru dijete uči rukovati relacijama, nailazi na probleme i ponekad bude u

konfliktima, no sve to dolazi postepeno, pa se postepeno i rješava.

37

Igra je idealo mjesto za učenje, u igri učimo djecu socijalnim normama i različitim

ulogama, razvijamo identitete i stvaramo samosvijest o vlastitoj dječoj posebnosti. Stoga je

posve jasna uloga koju igra kao aktivnost ima u psihološkom, pedagoškom i socijalnom razvoju

djeteta, jer kroz mnoge igre dijete razvija svoje vještine, usvaja nova znanja, stiče navike, razvija

svoje sposobnosti. Igrajući se dijete postepeno usvaja razne oblike aktivnosti koji postaju njegovi

radni zadaci, a da dijete to ni ne primjeti. To je dobro, pa psiholozi kažu kako djeca koja se u

ranom djetinjsvu nauče igrati mnogo lakše kasnije nauče kako učiti i biti staložena u onome što

rade. Igra je početak svega.

Igra je osnovni oblik dječije aktivnosti. Ona odgovara djetetovoj psihofizičkoj strukturi,

njegova je životna potreba i uslov normalnog razvoja. Za malo dijete igra je najdraže zaposlenje,

donosi mu najčišću ugodu i sreću, ispunjuje njegov život i oblikuje karakter. Njome dijete sabire

dragocjena iskustva, razvija svoje tijelo i svoju inteligenciju, upotrebljava svoje znanje,

originalno stvara i krči sebi put u život.

U igri dijete obogaćuje znanje, proširuje iskustvo, razvija govor, vježba i razvija psihičke

i fizičke sposobnosti, obogaćuje emocionalni život, u igri se priprema za složenije radne zadatke.

Igra uvodi dijete u život, pomaže mu da upozna neka pravila zajedničkog življenja i međuljudske

odnose, uči ga kako treba regulisati svoje ponašanje i zauzimati određene stavove.

Mališan koji se mogao slobodno i radosno igrati smijelije stupa u život, pokazuje životnu

energiju, optimizam i rado prihvata određene radne zadatke. Pravilno postavljena igra

disciplinuje dijete, navikava ga na poštovanje pravila, reda i normi koje se moraju poštovati u

društvu, razvija prijateljstvo, uvodi u svijet dužnosti i obveza. Jednom riječju, ona vaspitava.

U igri djeca bogate svoje iskustvo, u igri osjećaju potrebu za saigračima i tako se zbiva

proces socijalizacije. Zato roditelji moraju djeci omogućiti da se igraju spontano i prirodno,

moraju im osigurati prostor za igru, odrediti im vrijeme u granicama dnevnoga rasporeda, pružiti

im jednostavne igračke i materijal. Za igru je potrebno još i društvo druge djece, približno iste

dobi.

Kada se djeca igraju, ne osjećaju potrebu za društvom odraslih i zato im odrasli ne bi

trebali nametati svoje stavove. Poželjan je samo nenametljivi nadzor da se igra ne bi pretvorila u

surovost, sukobe, izrugivanje i druge nepoželjne manifestacije.

LITERATURA

Bogojević, S. (2002): Stilovi vaspitanja, Banja Luka: Filozofski fakultet

Branić, V. (2006): Svrha i smisao dječije igre, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva

Jurić, G. (2008): Metode vaspitnog rada sa djecom, Zagreb: Matična publikacija

38

Kamenov, E. (1997): Intelektualno vaspitanje kroz igru, Beograd: Zavod za udžbenike i

nastavna sredstva

Kamenov, E. (1989): Intelektualno vaspitanje kroz igru, monografija, Beograd: Zavod za

udžbenike i nastavna sredstva

Marković, A. (2005): Obrazovanje i vaspitanje, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva

Medouz, S. i Kešdan, A. (2000): Kako pomoći djeci da uče, Beograd: Zavod za

udžbenike i nastavna sredstva

Philipps, S. (2003): Montessori – priprema za život, odgoj neovisnosti i odgovornosti,

Jastrebarsko: Naklada Slap

Pijaže, Ž. i Inhelder, B. (1978): Intelektualni razvoj djeteta, Beograd: Zavod za

udžbenike i nastavna sredstva

Suzić, N. (2006): Uvod u predškolsku pedagogiju i metodiku, Banja Luka: XBS

Šoljan, N. (1976): Permanentno obrazovanje, Zagreb: Matična publikacija

Vidanović, I. i Kolar, D. (2006): Riječnik socijalnog rada, Beograd: autorsko izdanje

Vigotski, L. (1996): Problemi opšte psihologije, Tom IV: Dječija psihologija, Beograd:

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

Zlankovski, J. (2000): Igra i dijete, Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

OSTALI IZVORI

Pedagoška enciklopedija 1, (1989), Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

Pedagoški rečnik 1, (1967), Beograd: Sindikat obrazovanja, nauke i kulture

www.udel.edu

39