1

Max Weber: Protestantska etika i duh kapitalizma

Iako se socioloke ideje mogu pronai u najranijoj povijesti ljudskog roda, sociologija kao

distiktivna disciplina nije mnogo starija od stoljea pa se ukupna sociologijska teorija moe

smatrati relativno modernom. Teorije i teoretiari koji su utjecali na utemeljenje i razvoj

sociologije kao znanstvene discipline i dalje su znaajni sve do dananjeg dana. Primjerice,

ideje glavnih teoretiara Maxa Webera, Karla Marxa i Emila Durkheima jo uvijek su korisne

i iroko upotrebljavanje iako su prvotno bile razvijene u 1800.-tim i ranim 1900.-tim

godinama. Socioloke teorije i njihovo poznavanje bitne su zbog toga to su mnoge

suvremene teorije jo uvijek prisutne jer bez nije mogue analizirati suvremeno drutvo.

Socioloka teorija je iroki sistem ideja koje razmatraju pitanja drutvenog ivota od

sredinje vanosti. Znaajni teorijski radovi sociologa koji su znaajni za sociologiju i koji su

zbog velikih ideja u sociologiji izdrale probu vremena u kojem se raspravlja o najvanijim

drutvenim pitanjima. Teko je utvrditi datum kada je nastala socioloka teorija jer su ljudi od

najranijeg vremena razmiljali o drutvenom ivotu (Grci, Rimljani ili srednji vijek). Tek

sredinom, odnosno krajem 1800.-tih godina pojavljuju se mislioci koji bi po svom pristupu

mogli biti bliski sociologiji. Iako postoji uvrijeeno miljenje da se o sociologiji misli

iskljuivo kao o modernom zapadnom fenomenu, znanstvenici su se bavili sociologijom i u

nekim drugim dijelovima svijeta kao primjerice Abdel Rahman Ibn Khaldun.

Ibhn Khaldun roen je u Tunisu 27. svibnja 1332. godine u obrazovanoj obitelji gdje je

dobio poduku iz matematike i povijesti. Iako je tijekom ivota sluio sultanima u Tunisu,

Maroku,. panjolskoj i Aliru kao ambasador, dvorski savjetnik bio je i u zatvoru u Maroku

zbog svog uvjerenja da dravni upravljai nisu bili istovremeno i boji upravljai. Nakon dva

desetljea, vratio se u Sjevernu Afriku gdje je zapoeo prouavanje i pisanje te je djelovao na

Sveuilitu u Kairu gdje je djelovao na prouavanju socioloke misli. Prouavao je razliite

drutvene institucije u politici i privredi i njihovu meusobnu povezanost.

Sociologija je podruje znanosti koje je duboko oblikovano socijalnim kontekstom u koje

nastaje , a istovremeno koristi socijalni okvir kao osnovni predmet svog prouavanja (Ritzer,

1997).

Osnovni pokreta razvoja sociolokog diskursa bila je Francuska revolucija 1789. godine kao

i druge revolucije koje su rezultirale odreenim kaosom i neredom kao rezultatom

revolucionarnih zbivanja. Drutvene promjene do kojih je dolo uinile su povratak u stabilan

poredak srednjeg vijeka nemoguim, pa je potreba za novom osnovicom poretka u drutvu

bila time vea. Interes za socijalni red u drutvu postoji sve do danas kao jedan od osnovnih

motiva za bavljenje sociologijom kao i razvoj sociolokih teorija.

Industrijska revolucija i rast kapitalizma 19.-tog i 20.-tog stoljea znaajno je doprinijela

razvoju socioloke teorije budui da je drutvo doivjelo transformaciju od poljoprivrednog

ka industrijaliziranom sistemu, a dolo je i do demografskih kretanja iz ruralnih krajeva prema

gradovima, odnosno od promjene iz poljoprivredne djelatnosti u rad u tvornicama. Znai,

2

tehnoloki razvoj doveo je do promjene tvornikog sustava do porasta ekonomske birokracije

koja je osiguravala i servisirala potrebe industrijskog i rastueg kapitalistikog ekonomskog

sistema. Prevladao je ideal slobodnog trita u okviru kojeg je dolo do velikih razlika u

ekonomskom poloaju onih koji su profitirali i onih koji su radili za niske nadnice.

Industrijska revolucija i razvoj kapitalizma doveli su do reakcija i nekih preokreta u

zapadnom drutvu koji su u velikoj mjeri utjecali na sociologe od kojih su etiri najznaajnija

lika u toj ranoj povijesti socioloke teorije: Karl Marx, Max Weber, Emile Durkheim i Georg

Simmel. Preokupacija ovih teoretiara, sociologa bila je u promjenama i problemima koje su

industrijalizacija i kapitalizam stvorili u drutvu. Moe se rei da su ivote posvetili

prouavanju razliitih problema te da su dali svoj doprinos razvojem programa koji e pomoi

u njihovu rjeavanju.

Razvoj socioloke teorije vezan je uz prosvjetiteljstvo i osnivanje sociologije u Francuskoj

kao distinktivne discipline. U tom smislu spomenut emo tri francuska teoretiara oko koji

postoji opa sociologija da se oni mogu smatrati osnivaima sociologije.:

CLAUDE HENRI SAINT SIMON (1760.-1825.) je bio stariji od Augusta Comtea koji je

nekad bio njegov uenik. Najvaniji aspekt djelovanja je injenica da je Saint-Simon elio

sauvati drutvo kakvo je bilo, ali ne u oblicima srednjeg vijeka. Smatrao je da se pri

prouavanju drutvenih fenomena moraju koristiti iste znanstvene tehnike kao u prirodnim

fenomenima. Zalagao se za socijalne reforme, centralizirano planiranje gospodarskog sustava

pa ga svrstavamo u socijaliste utopiste budui da je kapitaliste smatrao slojem koje nasljeuje

feudalno plemstvo, a ipak mu je bilo neprihvatljivo zamisliti radniku klasu na vlasti umjesto

kapitalista.

AUGUSTE COMTE (1798.-1857.) prvi je upotrijebio termin sociologija i imao je veliki

utjecaj na rane sociologijske teoretiare kao to su Spencer i Durkheim. Auguste Comte roen

je u Montpellieru u Francuskoj 19. sijenja 1798. godine i nikada nije diplomirao to je

kuriozitet. Radio je kao sekretar Saint-Simona, a o svojim odnosima s njim je kasnije pisao

kao o morbidnoj lekciji moje mladosti koju je iskoristio korumpirani maioniar

(Durkheim, 1928.). Priznao je utjecaj koji je na njega u filozofskom pravcu ostvario Saint

Simon te je 1826. godine izradio shemu prema kojoj e odrati seriju od 72 javna predavanja

o svojoj filozofiji ivota. Na jednom predavanju doivio je psihiki slom, a pokuao je i

samoubojstvo. Iako nije mogao ostvariti regularno mjesto na Ecole Poytechnique, Comte je

dobio mjesto predavaa te je time osigurao sigurne prihode. U tom periodu, radio je na djelu u

6 tomova po kojem je najpoznatiji Course de Philosophie Positive (Kurs pozitivne

filozofije) koje je publicirano 1842. godine. U tom je djelu prvi put upotrijebljen termin

sociologija koju je smatrao najviom znanou, a u djelu System de Politique Positive

razradio je veliki plan reorganizacije drutva. Imao je ideje po kojima bi svijetom konano

trebali upravljati sociolozi sveenici, a on je trebao vrhovni sveenik. Iako je Comte nema

vie gotovo nikakav znaajan utjecaj na sociologiju, vano je znati da je on razvio ideju

zajednice te da je sociologija vie od svake druge discipline tog stoljea dala prednost

konceptu drutvenog. Za Comtea je izgubljena zajednica koja se moe ostvariti kroz teme

koje su dale smjer njegovoj socijalnoj statici (znanost reda), socijalnoj dinamici (znanost

napretka). Jako ga je smetala anarhija koje se proirila drutvom i bio je protiv

3

prosvjetiteljstva i revolucije. Njegov znanstveni pogled poznat ja kao pozitivizam ili

pozitivna filozofija kao borba protiv negativne filozofije prosvjetiteljstva.

Comte je razvio socijalnu fiziku to e kasnije nazvati sociologijom koju je teio modelirati

po uzoru na krute znanosti. Ta nova znanost koja e po njegovom miljenju postati glavna,

trebala je prouavati i socijalnu statiku, postojee socijalne strukture i socijalnu dinamiku

(socijalnu promjenu). elio je socijalnu promjenu i socijalne reforme, budui da je smatrao

francusko drutvo u doba prosvjetiteljstva bolesnim. Drao je da prirodna evolucija dovodi do

promjene. Najvaniji dio njegovo teorije je teorija evolucije ili zakon o tri stadija. Ta teorija

tvrdi da je svijet u svojoj povijesti proao kroz tri intelektualna stadija razvoja. Svijet je u

svojoj povijesti proao zajedno sa grupama, drutvom, znanosti i pojedincima kroz tri stadija

1. Teoloki stadij bio je prvi, prije 1300 godina kada je osnovni sistem ideja bilo vjerovanje u

nadnaravne sile koje su propagirali religiozni pojedinci. Socijalni i prirodni svijet shvaen je

kao boji proizvod

2. Metafiziki stadij (1300. - 1800.) - vjerovanje da apstraktne sile primjerice priroda, a ne

bogovi objanjavaju gotovo sve.

3. Pozitivistika faza - vjera u znanost, ljudima nisu vie bitna prapoela, ve su u potrazi za

zakonima koji njima upravljaju.

Comte je smatrao da intelektualni poremeaj uzrokuje socijalni poremeaj, tj. da poremeaj

drutvenog sustava proistiu iz ranijih sistema i ideja i nastavljaju postojati u pozitivistikom

dobu. Pozitivizam (znanost) treba postii potpunu kontrolu nad drutvom kako bi prestali

drutveni poremeaji. S obzirom da se radio o evolucijskom procesu nisu potrebni socijalni

nemiri i revolucije, budui da e pozitivizam doi moda ne tako brzo, ali neumitno.

Comte je u sustavu pozitivne politike govorio kako pozitivistiki principi dogme, rituali i

forme mogu biti zasnovani na modelima koje je dao srednji vijek. U pozitivistikom drutvu

poduzetnika klasa je zamijenila zemljinu aristokraciju, znanost je zamijenila religiju,

republikanski oblici monarhijske. Ta vizija puno je blie srednjovjekovnom drutvu, nego

onomu to dolazi nakon protestantske reformacije koju Comte osuuje zajedeno sa

individualizmom, prirodnim pravom i sekularizmom. Zastupao je autonomiju duhovne vlasti

do te mjere da je ak predloio odreene odore za sociologa-sveenika, vrstu oltara, novi

kalendar svetkovina i naine tovanja. Comte vidi u drutvu proirenu zajednicu, protiv je

prosvjetiteljske koncepcije drutva kao skupa pojedinaca s institucijama koje su kao pukim

projekcijama pojedinanog. Moemo rei da u Comteovoj sociologiji nalazimo potpuno

odbacivanje individualizma kao perspektive.

Njegove poznate izreke su: Drutvo se ne moe nita vie rastavljati na pojedince nego to se

geometrijska ploha moe u linije ili linije u toke. Drutvo se moe svesti samo na elemente

koje u sebi sadravaju bit zajednice, to jest u drutvene grupe i zajednice od kojih je

najosnovnija obitelj. Obitelj treba prouavati kroz moralnu perspektivu, tj. drutvenu i

politiku. Prva se odnosi na proces socijalizacije pojedinca i njegovu pripremu za prelazak u

iru zajednicu, to jest, bavi se konstitutivnim odnosima u obitelji, sinovskim, bratskim i

4

suprunikim. Iz sinovskog odnosa proizlazi potovanjem prema viem autoritetu bitnom za

moral, to je vano za potovanje drugih autoriteta u drutvu. Iz bratskog odnosa uzdie se

osjeaj drutvene solidarnosti. Supruniki odnos je najvaniji, tako da Comte smatra razvod

proizvodom anarhistikog duha kojeg proima moderno drutvo i u pozitivizmu e biti

ukinut. Uloga oca analizira odnos gospodara i sluge gdje dolazi do izraaja Comteov

srednjovjekovni mentalni sklop i njegovo zagovaranje potpunog patrijarhalnog autoriteta u

obitelji kojeg je revolucija ukinula, a unutarnju hijerarhiju u obitelji opravdava nunom

nejednakou njezinih lanova (Nisbet, 2007).

Vidljivo je da je njegova sociologija nije koncentrirana na pojedinca, ve na socijalnu

strukturu drutva. Smatrao je da je potreban konsenzus u drutvu bez neizbjenog sukoba

izmeu radnika i kapitalista. Comte je naglasio potrebu provedbe sociologijskih istraivanja

nasuprot apstraktnom teoretiziranju, a zalagao se da sociolozi koriste eksperiment i

komparativnu historijsku analizu. Comte je bio elitist kad se radi o sociologiji jer je drao da

e sociologija postati glavna znanstvena sila u svijetu zbog toga jer je sposobna tumaiti

drutvene zakone i predlagati i provoditi reforme za rjeavanje problema unutar sistema. Time

je Auguste Comte poloio temelje za razvoj znaajnih pravaca socioloke teorije (Ritzer,

1997).

Auguste Comte je smatrao znanost bitom osnovom konsenzusa u posljednjem stupnju razvoja

upravio zato jer je drutvo i predmet znanstvenih prouavanja i proizvod procesa ljudske

aktivnosti. Za Comtea je sociologija bila i znanost o drutvu kao postojei objekt i primarni

vodi u izgraivanju drugaijeg i boljeg drutva. Za Augustea Comtea sociologija je kraljica

znanosti. Stupnjevi razvoja kroz metafiziki prema pozitivnom pokazuju proces

racionalizacije koji e zdrueni s razliitim pravcima miljenja nai svoje mjesto i kod

Maxa Webera.

EMILE DURKHEIM (1858 1917) dao je znaaj znanosti i socijalnom reformizmu iako je

na njega prosvjetiteljstvo imalo negativan utjecaj (Ritzer, 1997). Najpoznatiji je kao

nasljednik konzervativne tradicije koja je manifestirana u radu Augustea Comtea. Tijekom

svoje karijere izgradio je akademsku karijeru te legitimirao sociologiju u Francuskoj. Njegov

rad bio je pod utjecajem velikih drutvenim poremeaja primjerice industrijski trajkovi,

poremeaj u vladajuim klasama, nesuglasice drave i Crkve, porast politikog antisemitizma.

Najvei dio svog opusa posvetio je izuavanju socijalnog reda jer je kao i svi predstavnici

funkcionalistike orijentacije smatrao da socijalni elementi nisu nuni u modernom svijetu i

da se mogu ublaiti socijalnim reformama. Za razliku od Marxa koji je u to vrijeme izraavao

ideje o potrebi socijalne revolucije, Durkheim razvija koncept predmeta sociologije u

empirijskom istraivanju.

U knjizi Pravila socioloke metode (1895) iznio je tezu da sociologija treba prouavati ono

to naziva drutvenim injenicama . Razumijeva ih kao sile i strukture koje su za pojedinca

izvanjske i prinudne.,. primjerice institucionalizirana pravila i zajednika moralna uvjerenja te

njihov utjecaj na ljude. to je postalo predmetom znanstvenog interesa kasnijih sociologa.

Durkheim je teio kroz svoje socioloko istraivanje ukazati na korisnost takvog usmjerenja,

pa je u svojoj studiji La suicide (Samoubojstvo) (1897./1951pokuavao dokazati da se

5

oblik individualnog ponaanja kakvo je kao samoubojstvo, moe povezati s drutvenim

uzrocima (socijalnim injenicama) to je i doprinijelo znaajnom pomaku u priznavanju

sociologije kao discipline. Nije ulazio u pojedinane uzroke tog ina ve su ga zanimale

razlike u sklonostima samoubojstvu pa je istraivao uzroke razlika u stupnjevima

samoubojstva meu grupama , regijama i zemljama a uzimao je u obzir i demografske

karakteristike ljudi ,primjerice oenjeni ,neoenjeni . Bit njegovog objanjenja je u razlikama

u prirodi, intenzitetu stupnjeva samoubojstva povezanih s promjenama drutvenih injenica

koje su do toga dovele. Primjerice, ratno stanje ili gospodarska kriza mogu stvoriti svekoliko

raspoloenje depresije i anomije koje e imati poveanu stopu samoubojstava. Time je izrazio

poseban socioloki diskurs u namjeri dokazivanja njegove upotrebljivosti u znanstvenom

prouavanju stupnjeva samoubojstava.

U knjizi Pravila socioloke metode, razlikuje dva tipa socijalnih injenica; materijalne i

nematerijalne. Osnovni interes usmjeren je na nematerijalne drutvene injenice kao to su

kultura i socijalne institucije, a manje se bavi socijalnim imbenicima kao to su birokracije i

zakoni. U djelu Podjela drutvenog rada (1893.) zaokupljen je analiziranjem kohezije koja

dri drutvo na okupu u primitivnim i modernim drutvima. Primjeuje da su se ranija drutva

drala na okupu iskljuivo pomou nematerijalnih drutvenih injenica, odnosno specifino

zajednikim moralom ili ono to je nazvao snanom kolektivnom svijesti. Razvojem

industrijskog drutva, dolazi do rastakanja kolektivne svijesti, pa u modernom drutvu osnova

povezanosti meu ljudima svedena je na usitnjenu podjelu rada koja ih povezuje u zavisne

odnose. U modernom drutvu podjela rada dovela je i do patolokih oblika, pa je predlagao

reforme koje mogu sastaviti moderni sistem i odrati ga funkcionalnim. Smatrao je da

zajedniki moral treba biti snaniji u modernom drutvu i da se ljudi mogu lake suprotstaviti

izloenim opasnostima.

Nematerijalne socijalne injenice analizirane su u radu Elementarni oblici religijskog ivota

(1912.) gdje se bavi najviim oblikom nematerijalnih socijalnih initelja, religijom i to

prouavajui primitivna drutva u kojima moe analizirati korijene religioznosti. Ustanovio je

da uzrok religije lei u samom drutvu koje odreuje to je religiozno, a to profano. Ustvrdio

je da su drutvo i religija zapravo istoznani. U istraivanjima koje je provodio doao je do

zapaanja da je klan izvor primitivnog oblika religije totemizma u kojem su pojmovi

primjerice biljke i ivotinje smatrane boanstvima. Na taj nain totemizam je shvaen kao

poseban tip nematerijalne socijalne injenice odnosno oblik socijalne svijesti. Drutvo i

religija kao kolektivna svijest za njega su istoznani ,gdje je religija samo nain na koji se

drutvo izraavalo,pa je na neki nain i drutvo izjednaio sa bogom(Ritzer,G,1997,Nakladni

Zavod Globus ,Zagreb 1997). Budui je identificirao drutvo s Bogom Durkheim nije bio

poklonik socijalne revolucije ve je vie bio socijalni reformator koji je teio unapreenju

funkcioniranja drutva to je u skladu sa stajalitima tadanje konzervativne francuske

sociologije.

6

Sociologija Maxa Webera

Za Weberovu sociologiju moemo rei da se razvijala u opoziciji spram teorije Karla Marxa.

Smatrao je da su Marx i marksisti njegovog vremena ekonomski deterministi koji

pojednostavljuju monouzrone teorije drutvenog ivota jedan od primjera ekonomskog

determinizma za Webera je da su ideje samo jednostavni odrazi materijalnog,posebno

ekonomskog interesa to jest da materijalni interesi determiniraju ideologiju. Smatra se da je

Weber okrenuo Marxa naglavake . To znai da je usredotoenost na ekonomske imbenike

i njihov utjecaj na ideje, Weber usmjerio pozornost idejama i njihovom uinku na ekonomiju.

Za Webera ideje nisu jednostavni odraz ekonomskih inilaca ve ih on vidi kao nezavisne sile

koje mogu snano utjecati na privredni svijet pa je s tim u vezi veliku pozornost dao idejama

naroito iz podruja religije,i njihovog utjecaja na gospodarstvo.

U knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma (1904-1905) objavio je vlastita istraivanja o

protestantizmu kao sistemu ideja i njegovom utjecaju na porast drugog sistema ideja duha

kapitalizma te u konanici na ukupan kapitalistiki sistem. Svoja prouavanja proirio je i na

druge svjetske religije utvrujui naine na koje je njihova sutina mogla opstruirati razvoj

kapitalizma u tim drutvima. Gledajui ove radove neki su znanstvenici smatrali da su oni u

opoziciji spram glavnim Marxovim idejama doticaj sa tim idejama smatra se da je Weber

imao u svojoj teoriji stratifikacije koju je proirio na osnovu ugleda (statusa i moi).

Weberova teorija je sveobuhvatna i ima brojne izvore meu Njemakim

historiara,filozofima,ekonomistima. Smatra se da je na njega utjecao i Immanuel Kant

(1724-1804) a takoer i Friedricha Nietzschea (1844-1900) naroito u djelu gdje Weber

govori o potrebi pojedinca da se usprotivi utjecaju birokracije.

Max Weber: Kratka biografija

Max Weber roen je u Erfurtu, Njemaka, 21.travnja 1864. , njegov otac poticao iz obitelji

srednje klase Pruskih trgovaca platnom i tekstilnom robom. Bio je jedan od elnika

nacionalne liberalne partije i dugogodinji lan Njemakog parlamenta. Njegova majka bila je

obrazovana protestantkinja koja je bila podrijetlom iz uiteljske i inovnike obitelji

Fallenstein. Velike razlike koje su postojale meu njegovim roditeljima imale su bitan utjecaj

na njegovu intelektualnu orijentaciju i psiholoki razvoj (Ritzer,1997) ,Weberov otac bio dio

politike strukture tog vremena pa je kao takav podcjenjivao bilo kakvu aktivnost,

aktivizam,ili osobno rtvovanje koje bi moglo dovesti u pitanje poloaj u okviru sistema.

Budui je bio sklon ovozemaljski uicima jako se razlikovao od svoje ene koja je bila

uvjerena kalvinistkinja sklona samozatajnom ivotu bez zadovoljstva suprotno od svoga

mua. Svoje interese vidjela je udrugom svijetu to ju je inilo neprekidno nezadovoljnom i

nesavrenom to je smatrala znakom da nije predodreena za spasenje takav brak ispunjen

nemirom i trzavicama meu roditeljima nametnuo je jasan izbor pa se Max Weber sve vie

udaljava od oca i pribliavao majci (Marianne Weber,1975). U osamnaestoj godini Weber

naputa roditeljski dom te studira u Heidelbergu,Berlinu i Getingenu te slua predavanja iz

povijesti,ekonomije,filozofije i teologije. Predmet njegove doktorske teze pod naslovom

Prilog historiji trgovakih drutava u srednjem vijeku, nalazi se na granici izmeu pravne i

ekonomske povijesti. Slinost sa svojim ocem pokazao je ne samo nainom ivota na

7

sveuilitu gdje je uivao u studenskom ivotu i ispijanju piva ve je izabrao i isu karijeru kao

otac to jest studij prava (Ritzer ,1197).

Po zavretku studija Weber je jedno vrijeme radio na sudu a ve 1893. godine poeo je

predavati ekonomiju na sveuilitu. Njegovi interesi bili su usredotoeni prema doivotnim

preokupacijama u istraivanjima privrede,povijesti i sociologije. Iako je bio financijski ovisan

od svom ocu pribliavao se ivotnim vrijednostima svoje majke i asketskom tipu ivota.

Njegovu brilijantu akademsku karijeru prekinula je teka bolest zbog koje neko vrijeme nije

bio aktivan. Poslije dugog oporavka 1904. godine u Americi je odrao svoje prvo predavanje

te se vratio aktivnom akademskom ivotu u godini 1904-1905. Publicirao je jedan od svojih

najpoznatijih radova Protestantska etika i duh kapitalizma u kojem je radu Weber uzdigao

religiju svoje majke na akademski nivo i posvetio se prouavanju religije iako sam nije bio

religiozan. Kasnije je napisao najvanije radove primjerice studije o religijama svijeta u

svjetskopovijesnoj perspektivi (na primjeru Kine,Indije, starog judaizma) do svoje smrti 14.

lipnja 1920.godine radio je na svom najvanijem djelu Privreda i drutvo koju nije uspio

zavriti ali je ostavila neizbrisiv trag u suvremenoj sociologiji. Weber je bio osnivaem

Njemakog sociolokog drutva 1910. a bio je i politiki aktivan. Bio je aktivan u radu

udruenja za Drutvenu politiku iji je cilj bio suzbijanje revolucionarne tenje Marxovih

sljedbenika i ostvarivanje drutvene pravde mirnim putem. Znaajno je da je poeo ureivati

asopis Arhiv za drutvene znanosti u kojem je mogao objavljivati recentne rezultate svojih

istraivanja i znanstvene eseje. Pred kraj ivota nastavio je sveuilinu karijeru u Beu i

Minhenu a umro je u 56. godini ivota 1920. godine.

Protestantska etika i duh kapitalizma

Protestantska etika i duh kapitalizma nedvojbeno ima reputaciju jednog od najcjenjenijih, ali i

najkontroverznijih djela moderne drutvene znanosti. Prvi puta objavljeno kao lanak u dva

nastavka 1904.-1905. u Archiv fr Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, gdje je Weber bio

jedan od urednika, odmah je izazvalo kritiku polemiku u kojoj je Weber aktivno sudjelovao

i 70 godina kasnije isto jo uvijek nije izgubila na aktualnosti. Revidirana verzija djela je

prvo izdana u Weberovim Gesammelte Aufstze zur Religionssoziologie (Sabrani eseji o

sociologiji religije) 1920. godine, odmah nakon Weberove smrti te sadri komentare na

pisanja kritiara.

Ve smo ranije napomenuli da je Weber je napisao Protestantsku etiku u presudnom trenutku

svoje intelektualne karijere, nedugo nakon to se oporavio od depresije koja ga je na nekih 4

godine onemoguila u ozbiljnom akademskom radu. Prije te bolesti veina Weberovih djela,

makar su definitivno nagovijetala pojavu ovog kasnijeg, bila su prije svega u obliku

tehnikih istraivanja ekonomske povijesti, ekonomije i prava. Sadravala su i studije

srednjovjekovnog trgovakog prava (njegova doktorska disertacija), razvoja rimskog sustava

zemljoposjednitva te suvremenih socio-ekonomskih uvjeta ruralnih radnika u istonom dijelu

Njemake. Ta djela nadahnuta su djelomino takozvanom povijesnom kolom ekonomske

misli koja je polazila od ekonomskog ivota povezanog sa prouavanjem povijesnog razvoja

kulture i drutva kao cjeline. Djela na kojima je rad zapoeo nakon oporavka od depresije i

8

koja su ga zaokupljala u preostalim godinama karijere odnose se na puno iri raspon od onih

iz ranijeg razdoblja pa se protestantska etika smatra prvim je plodom tih novih nastojanja.

Razumijevanje onoga to je Weber htio postii tom knjigom zahtijeva barem elementarno

poznavanje dvaju aspekata okolnosti u kojima je stvorena: intelektualne klime unutar koje je

pisano te veza izmeu samog djela i velikog programa uenja koji je autor stavio pred sebe u

drugoj fazi svoje karijere.

1. POZADINA

Njemaka filozofija, politika teorija i ekonomija u 19. stoljeu znatno su se razlikovale od

svojih britanskih parnjaka. Dominantna pozicija utilitarizma i klasine politike ekonomije u

potonjoj zemlji nije se prenijela i na Njemaku gdje su dotine drane na distanci utjecajem

idealizma te, u zadnjim desetljeima 19. stoljea, rastuim utjecajem marksizma. U Britaniji

J.S.Millov Sistem Logike (1843.) zdruio je prirodne i drutvene znanosti u okvir koji se

dobro uklapao u postojee tradicije te drave. Dok prirodne pojave moemo objasniti

primjenom kauzalnih zakona, ljudsko ponaanje je intrinzini znaajno te se mora

interpretirati ili shvatiti na nain koji nema svog pandana u prirodi. Takav je naglasak blisko

povezan s isticanjem sredinje uloge povijesti u izuavanju ljudskog ponaanja, ekonomskog

djelovanja kao i drugih podruja, jer kulturalne vrijednosti koje daju znaenje ljudskom

ivotu, kako se smatralo, proizlaze iz specifinih procesa drutvenog razvoja.

Kao to je prihvaao tezu da je povijest od fokalnog znaaja za drutvene znanosti, Weber je

prihvaao i ideju da je ''razumijevanje'' (Verstehen) znaenja esencijalno u objanjavanju

ljudskog djelovanja. Meutim, bio je kritian prema idejama ''intuicije'', ''empatije'' itd. koje

su smatrane od strane mnogih drugih nuno povezanima sa interpretativnim razumijevanjem

ponaanja. Najvanije od svega, odbijao je uvjerenje da prepoznavanja ''svrsishodnog''

karaktera ljudskog djelovanja pretpostavlja nemogunost posljedinog objanjenja u

drutvenim znanostima. Na razini apstraktne metode, Weber nije mogao doi do

zadovoljavajueg pomirenja raznolikih niti koje je pokuao isplesti u jednu cjelinu, ali

njegova nastojanja prema sintezi urodila su distinktnim stilom povijesnog izuavanja,

kombinirajui osjeaj za raznolika kulturalna znaenja sa inzistiranjem na temeljnim

posljedinim ulogama ''materijalnih'' faktora koji utjeu na tijek povijesti.

Iz takvog intelektualnog polazita Weber je pristupao marksizmu, i kao skupini doktrina i kao

politikoj sili s politikim ciljevima. Specifino, smatrali su da su ekonomske uvjete koji su

prema Marxu odreivali razvoj i buduu transformaciju kapitalizma duboko urezani u

jedinstveni kulturalni monolit. Obojica su posvetili veliki dio svog rada identificiranju

uzdizanja tog ''etosa'' ili ''duha'' modernog zapadnjakog kapitalizma.

2. TEME PROTESTANTSKE ETIKE

U nastojanju da se specificiraju odvojene karakteristike modernog kapitalizma u

Protestantskoj etici, Weber prije svega odvaja kapitalistiko poduzetnitvo od elje za

stjecanjem bogatstva kao takve. elja za bogatstvom postojala je u svim vremenima i

9

podnebljima te sama po sebi nema nikakve veze s kapitalistikim djelovanjem koje sadri

obinu orijentaciju prema stjecanju profita kroz (nominalno miroljubivu) ekonomsku

razmjenu. ''Kapitalizam'', tako definiran, u obliku merkantilne operacije, primjerice, postojao

je u raznim formama drutvenog ureenje: u Babilonu u drevnom Egiptu, Kini, Indiji i

srednjovjekovnoj Europi. Dodue, tek na zapadu i u relativno nedavnim vremenima,

kapitalistika aktivnost postala je povezana s racionalnom organizacijom formalno slobodnog

rada. Pod ''racionalnom organizacijom'' radne snage Weber podrazumijeva rutinirane,

proraunate administracije unutar kontinuirano funkcionirajuih poduzea.

Kapitalistiko poduzee zasnovano na racionalnim osnovama pretpostavlja dvije stvari:

discipliniranu radnu snagu i konstantno ulaganje kapitala to je u dubokoj suprotnosti sa

tradicionalnim tipovima ekonomske aktivnosti. U protestantskoj etici i duhu kapitalizma

Weber oslikava razliku izmeu tradicionalnog kapitalizma i modernog kapitalizma koristei

primjer tekstilne industrije koju je dobro poznavao jer je njegova obitelj bila vlasnikom

tekstilne tvornice. Smatrao je primjer iz tvornice kao idealni tip koji mu je posluio za

objanjenje onog to je esencijalno i karakteristino za tvorniku drutvenu strukturu a ne

pokazati empirijski tip prosjeka (Swedberg 2003.). Do sredine 19.stoljea kao to naglaava

Weber poslovi u kontinentalnoj tekstilnoj industriji obavljali su se na tradicionalan nain to

znai da su trgovci opskrbljivali seljake materijalom za tkanje a kad bi seljaci zavrili tkanje

predali bi ga za uobiajenu cijenu. Nakon ega su se pojavljivali posrednici koji su od

trgovaca kupovali platno za svoje potrebe, a davali su i nove narudbe za poslove seljacima.

U tom sluaju trgovac je radio nekoliko sati dnevno, profit mu je bio malen ali kao to Weber

naglaava poten. Bitno je naglasiti da je odnos meu konkurentima bio prijateljski baziran na

dogovoru i kao to Weber naglaavao posao trgovca bio je kapitalistiki. Trgovac je zaraivao

poslovanjem, vodio je raunovodstvo i strogi nadzor nad koliinom zarada. To je kao to

Weber naglaava bio tradicionalan posao ako se uzme u obzir duh koji je pokretao

poduzetnika : Tradicionalni nain ivota, tradicionalna stopa profita, tradicionalni nain

reguliranja odnosa s radnom snagom i tradicionalni krug muterija te nain privlaenja novih

sve je to vladalo nad voenjem posla i bilo temelj moe se rei etosa skupine poslovnih

ljudi(Weber). Objanjavajui nastanak racionalnog kapitalizma pa i racionalnog trita koje

se moe opisati kao trite usmjereno na profit u kojem je dosta toga predvidljivo ukazalo je i

na nastajanje novog tipa radnika koji je svoj posao vidio kao zanimanje. Za razliku od

tradicionalnih radnika radnici koji su pripadali protestantskim sektama radili su mnogo i

metodiki te su esto gledali na rad kao cilj po sebi. Kao to su radini poduzetnici

preobraavali seljake u radnike i poeli sami trgovati svojom robom, istraivati elje

muterija, uvoditi niske cijene i veliki obrt te reinvestirati profit umjesto njegovog troenja

tako su i radini radnici istisnuli tradicionalne radnike. U protestantskoj etici Weber ne tvrdi

da je novi tip trita koji je nastao s protestantizmom bio iskljuivo rezultat novog

protestantskog duha ali da je sve poelo kao novi mentalitet koji ima ishodite u religiji te se

kao takvo prenijelo u svjetovne institucije te dovelo do razvoja racionalnog i metodikog

mentaliteta kako kod poduzetnika tako i kod radnika. Ekonomski religijski dio u

protestantskoj etici objanjava aspekte nastanka racionalnog kapitalizma koji se nakon 16.

stoljea na Zapadu razvio kao oblik promjene u mentalitetu prema stjecanju profita i prema

radu. Uzrok te promjene mentaliteta te uloga religije u njegovu irenju pitanja su kojima se

10

bavi protestantska etika i duh kapitalizma. Uobiajena reprodukcija kapitala, koja ukljuuje

kontinuirano investiranje i reinvestiranje u cilju ekonomske efikasnosti, strana je

tradicionalnim tipovima poduzetnitva. Povezana je sa oekivanjima vrlo specifinog tipa:

kontinuiranom akumulacijom bogatstva koje je samo sebi svrhom, a ne sa svrhom

materijalnih ciljeva koji bi se kroz njega mogli postii. ovjek je voen eljom za stvaranjem

novca, za stjecanjem kao konanim ciljem svog ivota. Ekonomska akvizicija vie nije

podreena ovjeku kao sredstvo za zadovoljavanje njegovih materijalnih potreba. To je,

prema Weberu, esencija duha modernog kapitalizma.

to objanjava ovu povijesno neobinu elju za akumulacijom bogatstva zdruenu s

nedostatkom interesa za svjetovna dobra koja se njime mogu kupiti? Svakako bi bilo

pogreno, tvrdi Weber, zakljuiti da to proizlazi iz oputanja tradicionalne moralnosti: ovaj

novi pogled je istaknuto moralan te zahtijeva neobinu samodisciplinu. Poduzetnici povezani

s razvojem racionalnog kapitalizma kombiniraju impuls prema akumulaciji sa praktiki

fragilnim ivotnim stilom. Weber nalazi odgovor u bizarnom asketizmu puritanizma koji je

fokusiran u konceptu ''poslanja''. Pojam poslanja, prema Weberu, nije postojao u antici niti u

katolikoj teologiji; predstavljen je tek u Reformaciji. Temeljno se odnosi na ideju da je

najvia forma moralne obveze pojedinca ispunjavati dunosti svojih svjetovnih poslova. Ona

projicira religiozno ponaanje na dnevne poslove te stoji u kontrastu s katolikim idealom

monistikog ivota iji cilj je nadii potrebe obine egzistencije. Nadalje, moralna

odgovornost Protestantizma je kumulativna: ciklus grijeha, pokajanja i oprosta, koji se

obnavlja tijekom ivota katolika, u Protestantizmu izostaje.

Makar je ideja poslanja prisutna ve i u Lutherovim doktrinama, Weber tvrdi, rigoroznije je

razvijena u raznim puritanskim sektama: kalvinizmu, metodizmu, pietizmu i baptizmu.

Veina Weberovih rasprava koncentrirana je na prvo od gore navedenih, makar nije toliko

zainteresiran za same kalvinistike doktrine kao za njihovu kasniju evoluciju unutar

kalvinistikog pokreta. Od elemenata kalvinizma koje Weber izdvaja kao dostojne posebne

panje, vjerojatno najvaniji, za njegovo djelo, doktrina je predodreenosti samo neki ljudi

izabrani su za spasenje od prokletstva, a izbor je predodreen od strane boga. Sam Calvin bio

je moda siguran u vlastito spasenje, kao instrument boanskog proroanstva, ali nijedan od

njegovih sljedbenika to nije mogao biti. U svojoj ekstremnoj nehumanosti, Weber komentira,

ta doktrina prije svega morala je imati posljedicu za ivote generacije koja se prepustila njenoj

velianstvenoj dosljednosti... Osjeaj dotad nepoznate unutranje osamljenosti. Iz tog

muenja, Weber smatra, izrodio se duh kapitalizma. Na pastoralnoj razini, zbila su se dva

dogaaja: postalo je nuno smatrati samoga sebe odabranim nedostatak tog uvjerenja

smatrao se pomanjkanjem vjere, dok je injenje ''dobrih djela'' u svjetovnim aktivnostima

postalo prihvaeno kao medij kojim se mogla iskazati ta sigurnost. Tako se uspjeh poslanja

naposljetku poeo smatrati ''znakom'', a nikad sredstvom kojim se postaje odabranim.

Akumulacija bogatstva bila je moralno doputena utoliko to je kombinirana s trezvenom,

radinom karijerom; bogatstvo se osuivalo jedino u sluaju koritenja za bezbrian ivot ili

udovoljavanje vlastitim hirovima.

Kalvinizam, prema Weberovu argumentu, prua moralnu energiju i elju kapitalistikog

poduzetnika; Weber govori o njegovim doktrinama kao o ''eljezno dosljednima'' uslijed

11

beznadne discipline koju to zahtijeva od svojih sljedbenika. Elementi asketske samokontrole

u svjetovnim pitanjima svakako su prisutni i u drugim puritanskim sektama; njima, meutim,

nedostaje kalvinistiki dinamizam. Njihov utjecaj, Weber kae, ogleda se prije svega u

formiranju moralnog pogleda koji pojaava radnu disciplinu unutar niih i srednjih razina

kapitalistike ekonomske organizacije. ''Vrline koje zagovara pietizam'', na primjer, bile su

one ''vjernog slubenika, djelatnika ili sluge.''

3. PROTESTANTSKA ETIKA U KONTEKSTU WEBEROVIH DRUGIH DJELA

Svoj svojoj slavi usprkos, Protestantska etika samo je fragment. Puno je kraa i manje

detaljna od Weberovih studija ostalih svjetskih religija: drevnog judaizma, hinduizma i

budizma te konfucionizma. (Weber je takoer planirao, ali nije napravio, cjelovitu studiju

Islama). Zajedno, ta djela ine seriju radova. Niti Protestantska etika niti ijedna od drugih

studija nije zamiljena kao deskriptivni rad o tipovima religije. Djela su namijenjena za

analizu divergentnih modova racionalizacije kulture te kao pokuaji da se istakne znaaj

takvih razilaenja po ekonomski razvoj.

U svojoj studiji Indije, Weber poseban naglasak stavlja na period kada je hinduizam prvobitno

utemeljen (oko 4 ili 5 stoljea prije Kristovog roenja). Uvjerenja i prakse zdruene u

''hinduizam'' iroko variraju. Weber je kao posebno vane za svoje svrhe izdvojio doktrine

reinkarnacije i kompenzacije (Karma), svaka od kojih je blisko povezana sa sustavom kasti.

Ponaanje pojedinca u bilo kojoj od inkarnacija, to se tie obnaanja kastinskih obveza,

odreuje njegovu sudbinu u iduem ivotu; vjerni se mogu nadati mogunosti uspinjanja u

hijerarhiji prema svetosti tijekom sljedeih inkarnacija. Vaan je naglasak na asketizmu u

hinduizmu, ali on, prema Weberu, pripada ''drugom svijetu'': takorei, usmjeren je prema

bijegu iz okova materijalnog svijeta umjesto, kako stoji u puritanizmu, prema racionalnom

gospodarenju nad samim svijetom. Tijekom istog perioda u kojem je hinduizam postao

sistematiziran, trgovina i proizvodnja u Indiji dosegnuli su svoj vrhunac. Utjecaj hinduizma,

meutim, uparen sa jaanjem kastinskog sustava, efektivno je zakoio bilo kakav ekonomski

razvoj slian modernom europskom kapitalizmu. ''Ritualni zakon'', Weber primjeuje, ''u

kojem svaka promjena zanimanja, svaka promjena radne tehnike moe rezultirati ritualnom

degradacijom nikako nije sposoban izroditi ekonomsku ili tehnoloku revoluciju unutar

samoga sebe...'' Fraza ''unutar samoga sebe'' od vitalnog je znaaja: Weberov interes bio je

usmjeren na prve temelje modernog kapitalizma Europe, ne na njegove kasnije primjene

drugdje.

Kao i Indija, Kina je takoer u odreenim periodima dostizala prilino visoke razine

evolucije; trgovaka i obrtnika udruenja cvala su; postojao je monetarni sustav; postojao je

razvijeni zakonski okvir. Sve te elemente Weber smatra pretpostavkama razvoja racionalnog

kapitalizma u Europi. Dok je karakter konfucionizma, kako ga Weber prikazuje, jako drukiji

od onog hinduizma nije nita vie omoguavao ''inkorporiranje akvizicijskog nastojanja

svjetovne etike i ponaanja'' nego kod hinduizma. Konfucionizam je, u vanom smislu,

religija ''ovog svijeta'', ali ne i jedna od onih koje prigrljuju asketske vrijednosti. Kalvinistika

etika predstavila je aktivizam u vjernikovom pristupu svjetovnim pitanjima, stremljenje

12

usavravanju u pohodu prema vrlini u bojim oima, neto to posve izostaje kod

konfucionizma. Konfucionistike vrijednosti ne promoviraju takav racionalan

instrumentalizam, niti posveuju transcendentnost nad svakodnevnim pitanjima kako to ini

hinduizam; umjesto toga kao ideal postavljaju harmonino prilagoavanje pojedinca

prethodno uspostavljenom poretku stvari. Religiozno kultivirani pojedinac je onaj koji svoje

ponaanje ini koherentnim sa intrinzinom harmonijom kozmosa. Etika koja naglaava

racionalnu prilagoavanje svijetu ''kakav jest'' nije mogla generirati moralni dinamizam u

ekonomskoj djelatnosti koji bi se mogao usporediti s tom karakteristikom u duhu europskog

kapitalizma.

Weberova druga zavrena studija ''religija svijeta'', ona o drevnom judaizmu, takoer je vaan

dio njegovog cjelovitog projekta. Prvo ishodite judaizma u drevnoj Palestini ini skupina

okolnosti u kojima se odreene fundamentalne razlike meu religijama Bliskog i Dalekog

istoka mogu elaborirati. Odreene doktrine iskovane unutar judaizma kasnije su prenesene u

kranstvo te su tako inkorporirane u zapadnu kulturu kao cjelinu. Judaizam je predstavio

tradiciju ''etikog proroanstva'', koja sadri aktivnu propagaciju Boanske misije, koja je u

kontrastu s ''primjernim proroanstvima'' karakteristinijim za Indiju i Kinu. U potonjem tipu,

prorok nudi primjer vlastitog ivota kao model kojem sljedbenici trebaju teiti: aktivan

misionarski zanos karakteristian za etika proroanstva izostaje iz uenja primjernih

proroanstava. Judaizam i kranstvo poivaju na tenziji izmeu grijeha i spasenja i to im daje

osnovni transformacijski kapacitet koji nedostaje dalekoistonim religijama, vie

orijentiranima na kontemplaciju.

Protestantska etika, Weber kae, prati ''samo jednu stranu kauzalnog lanca'' koji povezuje

puritanizam i moderni kapitalizam. On nipoto ne tvrdi da su razlike koje identificira u

racionalizaciji religijske etike jedina znaajna razlika koja dijeli ekonomski razvoj zapadnih i

istonih civilizacija. Naprotiv, on navodi neke temeljne socio-ekonomske faktore koji

obiljeavaju europsko iskustvo kao razliito od onog Indije ili Kine te koji su od kljunog

znaaja za uspon modernog kapitalizma. Oni ukljuuju sljedee: 1. separaciju produktivnog

nastojanja od kuanstva koja je bila naprednija na zapadu nego ikada u nekom drugom dijelu

svijeta. U Kini, primjerice, proirene zdruene zajednice pruale su vane forme ekonomske

suradnje, tako ograniavajui utjecaj cehova i individualne poduzetnike aktivnosti. 2. razvoj

zapadnjakog grada. U Europi nakon srednjeg vijeka, urbane zajednice dosegle su vii stupanj

ekonomske autonomije, tako stvorivi ''buroazijsko'' drutvo iz agrarnog feudalizma. U

istonim civilizacijama, meutim, djelomino zbog utjecaja rodbinskih veza koje su sezale

kroz urbano-ruralnu diferencijaciju, gradovi su ostali vre ukorijenjeni u lokalnoj agrarnoj

ekonomiji. 3. Postojanje, u Europi, naslijeene tradicije rimskog prava, koja je pruala

integriraniju i razvijeniju racionalizaciju juridikih procedura nego igdje drugdje. 4. To je,

nadalje, bio faktor koji je omogui razvoj nacionalne drave kojom su upravljali profesionalni

birokratski inovnici, na vioj razini nego u istonim civilizacijama. Racionalno-pravni sustav

zapadnjakih drava bio je u nekom stupnju oblikovan samim poslovnim organizacijama, a

pruao je i opi okvir za koordinaciju kapitalistike ekonomije. 5. Razvoj dvostrukog

knjigovodstva u Europi. Prema Weberovom miljenju, to je bila pojava od velikog znaaja za

otvaranje puta regularizaciji ekonomskog djelovanja. Ta serija promjena koje, kako je Marx

13

naglasio, pripremaju teren za formaciju ''slobodne'' mase radnika nadniara, ija egzistencija

ovisi o prodaji radne snage na tritu. Ovo pretpostavlja prethodnu eroziju monopola nad

raspolaganjem radom koji je postojao u formi feudalnih obveza (koje su maksimizirane na

istoku u obliku kastinskog sustava).

Uzeti zajedno, ovi faktori predstavljaju mjeavinu potrebnih i uzronih uvjeta koji su, skupa

sa moralnom energijom puritanizma iznjedrili uspon modernog zapadnjakog kapitalizma. Ali

ako je puritanizam bio taj koji je dao vitalnu iskru koja je zapalila sekvencu promjene koja je

stvorila industrijski kapitalizam, potonji poredak, jednom kad je uspostavljen, izbrisao je

specifino religijske elemente u etici koja ga je pomogla stvoriti:

Kad je asketizam iznesen iz samostanskih elija u svakodnevni ivot te poeo dominirati

svjetskom moralnou, dao je svoj obol izgradnji monog kozmosa modernog ekonomskog

poretka... trijumfalni kapitalizam, budui da poiva na mehanikim temeljima, vie ne treba

taj oslonac... ideja dunosti neijeg poslanja dalje ivi u naim ivotima poput duha mrtvih

religijskih uvjerenja.

Ovdje se Protestantska etika, zaokupljena prije svega poecima modernog kapitalizma, spaja

sa Weberovom sjetnom osudom kasnijeg napretka suvremene industrijske kulture kao cjeline.

Puritanizam je odigrao ulogu u stvaranju ''eljeznog kaveza'' u kojem moderni ovjek mora

postojati, sve birokratiziraniji poredak iz kojega je ''spontano uivanje u ivotu'' beutno

iskorijenjeno. ''Puritanci su'', Weber zakljuuje, ''eljeli raditi na poslanju, mi smo na to

prisiljeni.''

Govorei o utjecajima puritanizma i asketizma Weber je iznio neke kljune teze kao

primjerice to je imovina vea taj teret je tei ukoliko asketski stav prema ivotu izdri probu

osjeaj odgovornosti prema njoj odrati je neokrnjenom u slavu boga i poveavati je

neprestano trudom. Podrijetlo ovakvog ivotnog uzora kao i drugi vidovi kapitalizma proteu

se kroz srednji vijek. Citirano: (Weber 1958.). Ali on tek u etici asketskog protestantizma

prvi put nalazi dosljednu etiku osnovu, njegov znaaj je za razvitak kapitalizma oigledan.

(Weber). Ovaj svjetovni asketski protestantizam snano je djelovao protiv spontanog uivanja

u vlasnitvu. On je smanjio potronju naroito luksuzne robe a s druge strane imao je

psiholoki efekt oslobaanja dobara kao to je to bio sluaj u tradicionalnoj etici. On je

oslobodio ogranienja nagona za stjecanjem time to ga je legalizirao te ga je smatrao

neposredno eljenim od strane boga. Kampanja protiv tjelesnih iskuenja i zavisnosti od

ovozemaljski stvari predstavljala je ne borbu protiv racionalnog stjecanja ve borbu protiv

iracionalnog koritenja bogatstva.

Iracionalno koritenje bogatstva tumaeno preko vanjskih oblika luksuza koje je njihov

kodeks oznaavao kao oboavanje putenosti. Puritanci su odobravali iracionalno i

svrsishodno koritenje bogatstva za zadovoljavanje potreba pojedinca i zajednice koje je u

skladu s bojom voljom. Oni nisu eljeli smatra Weber bogataima nametnuti pokoru ve

jedino koritenje njihovih sredstava za nune i svrsishodne ciljeve. Budui da lagodnost nije u

skladu sa etiki dozvoljenim trokovima. Weber smatra da je prirodno i da nije sluajnost to

se razvijanje naina ivota suglasnog sa tom idejom moe najranije uoite meu

najdosljednijim predstavnicima cjelokupnog stava prema ivotu. Nasuprot sjaju i

14

razmetljivosti feudalne velianstvenosti koja poiva na nezdravoj ekonomskoj osnovi,

bezvrijednu nakinurenost pretpostavlja trezenoj jednostavnosti, oni su kao ideal postavljali

besprijekornu idealnost doma srednje klase.

U podruju stvaranja privatnog bogatstva asketizam je osuivao i nepotenje i nagonsku

krtost. elja za bogatstvom radi njega samog bila je osuivana kao gramzljivost mamonizam

jer je bogatstvo samo po sebi predstavljalo jedno od iskuenja. Asketizam je smatrao elju za

bogatstvom ciljem samom sebi i neim dostojnim krajnje osude. Dok je dostizanje ovog cilja

bavljenjem nekim pozivom smatrano znakom bojeg blagoslova to je jo znaajnije

religiozno ocjenjivanje samoprijegornog stalnog sistematskog rada u svjetovnom pozivu kao

najvieg sredstva asketizma i u isto vrijeme najsigurnijeg i najoiglednijeg dokaza

preporoivanje istinske vjere jer mora biti predstavljalo najsnaniji zamislivi podstrek za

irenje takvog stava prema ivotu koji smo nazvali duhom kapitalizma.(Weber)

Rezultat ovako ograniene potronje je prikupljanje kapitala putem asketske prinude na

tednju. Ogranienja koja su nametnuta troenju bogatstva su, prirodno, namijenjena

njegovom uveavanju putem stvaranja mogunosti za produktivno ulaganje kapitala.

Iz Weberove ire analize odnosa izmeu religije i kapitalizma moe se razumjeti zato se

racionalni ekonomski sistem ( kapitalizam ) razvio na zapadu a ne u drugim dijelovima svijeta

osnovna uloga u takvom specifinom tipu razvoja za Webera je u religiji i ima kljunu ulogu

u razvoju racionalnog kapitalima na zapadu i onemoguavanju njegova razvoja u drugim

dijelovima svijeta. Smatrao je da je religiozni sistem (kalvinizam) imao kljunu ulogu u

razvoju kapitalizma u zapadu dok je u drugim dijelovima svijeta gdje su prevladavali

iracionalni sistemi (konfucionizam,taoizam, hinduizam) na neki nain inhibirali razvoj

nacionalno-ekonomskog sistema (Ritzer).

Protestantska etika i duh kapitalizma

Nijedan znanstvenik prije Marxa Webera nije se prihvatio tako velikog posla kao to je

pisanje studije o svjetskim religijama, napisao je detaljne studije o hinduizmu, budizmu,

taoizmu i starom idovstvu takoer je dao objanjenje o utjecaju kranstva na povijest

zapada. Weber je smatrao da religija nije nuno konzervativna ve da religijski pokreti mogu

pozitivno djelovati na drutvene promjene pa je kao to smo ve ranije objasnili

protestantizam a posebno puritanizam bio izvor kapitalistikog pogleda na svijet budui da su

prvi poduzetnici bili uglavnom kalvinisti. elja za uspjehom u poetku je bila potaknuta

eljom za sluenjem Bogu odnosno udovoljavanje pozivu od Boga pa je materijalni uspjeh za

kalviniste bio znak boje milosti pa je i motivacija za uspjeh u poslu dovela do zapadno

ekonomskog razvoja. Rasprava o utjecaju protestantizma na razvoj zapada treba se

sagledavati u svijetlu openitog istraivanja razumijevanja utjecaja religije na drutveni i

ekonomski ivot razliitih kultura. Primjerice, analizirajui istone religije doao je do

zakljuka da su prisutne velike zapreke razvoju industrijskog kapitalizma zapadnog tipa i

razlog je vido u razliitim vrijednostima, kulturnim od onih koje su poele prevladavati u

Europi. Iako su u tradicionalnoj Kini i Indiji bile razvijene trgovina i manufaktura pa i

15

industrijski nain proizvodnje nisu stvoreni preduvjeti nuni za drutvenu promjenu kao u

sluaju industrijskog kapitalizma (racionalnog na zapadu). Religija u tim kulturama primjerice

hinduizam po Weberu kao glavne vrijednosti istie bijeg od problema materijalnog svijeta u

sferu duhovnosti a ne ohrabruje se pokuaj kontrole i oblikovanja stvarnog svijeta pa je tako

za tu vjeru materijalna stvarnost samo koprena koja prikriva stvarne brige koje ovjeanstvo

ima. Jednako tako i konfucionizam kako smatra Weber usmjeren negativno prema

nastojanjima da se utjee na ekonomski razvoj racionalnog zapadnog tipa ve se proteira

usklaivanje sa svijetom a ne gospodarenje nad njim.

Promjene u drutvu i religija

Odnos izmeu religije i drutvenih promjena je mnogoznaan, miljenja sociologa su razliita

od toga da religija ponekad predstavlja prepreku drutvenim promjenama a ponekad pomae

da do njih doe. Postoji mogunost da sama po sebi nema utjecaj na drutvene promjene.

Funkcionalistiki i marksistiki pristupi polaze od stajalita da religija djeluje konzervativno

na drutvo te da drutvene promjene zapravo oblikuju religiju. Kad se kae konzervativno

onda se misli na odravanje statusa quo. Funkcionalistiki pristup smatra da religija djeluje

na taj nain i da utjee pozitivno na drutvenu integraciju i solidarnost. Upravo zato jer nudi

kao zajedniko vjerovanje sustav normi i vrijednosti te pomae pojedincima u prevladavanju

napetosti i konflikata koje nastaju u drutvu.

U ovom pitanju sociolozi esto usporeuju stajalita Marxa i Webera. Marxa je smatrao da je

materijalni svijet oblikovao ljudska uvjerenja to jest da ekonomski sustav oblikuje vjerovanja

pojedinaca pa da nain proizvodnje ( u ovom sluaju kapitalistiki ) determinira i odreuje

oblik religije koji e biti determinantan u odreenom drutvu. Weber odbacuje stajalite da

religiju uvijek oblikuju ekonomski fenomeni iako mogu imati utjecaj na religiozno ponaanje

ali to nije pravilo. Postoje okolnosti u kojima se deava suprotno to jest da religijska uvjerenja

znaajno utjeu na religijsko ponaanje. U nastojanju da objasni drutvenu akciju i motive

koji dovode do nje Weber pokuava otkriti veze meu dogaajima i ustanoviti kauzalne

odnose to se upravo moe zamijetiti u njegovoj studiji Protestantska etika i duh kapitalizma.

Pitanje koje se postavlja je zato asketski protestantizam doveo nastanku kapitalizma.

Povezanost te dvije akcije nastojao je razumjeti kroz analizu motivacije asketskih protestanata

za prihvaanje kapitalistikog ponaanja, a glavni motiv je po njegovom miljenju bio uvjeriti

sebe da su predisponirani za odlazak u raj.

Weberova teorija drutvenog djelovanja polazi od tvrdnje da njime upravljaju znaenja pa se

na taj nain i djelovanje moe razumjeti samo ako se uvaava svjetonazor slika i predodba o

svijetu koje imaju odreeni pripadnici drutva. Iz takvog razumijevanja svijeta pojedinci

izvlae znaenja, ciljeve i motive kojima se rukovode u svojim postupcima. Religija ini

vaan imbenik u svjetonazoru pojedinaca pa stoga i religiozna znaenja i ciljevi mogu

utjecati na djelovanje u irem drutvenom kontekstu pa i to da religiozna uvjerenja upravljaju

ekonomskim djelovanjem.

16

Kapitalizam i asketski protestantizam

U protestantskoj etici i duhu kapitalizma Weber dokazuje da je poseban oblik protestantizma

asketski kalvinistiki protestantizam prethodio razvoju kapitalizma. Dokazuje da se

kapitalizam prvo razvio gdje je ta religija imala prevladavajuu ulogu. Za primjer navodi

Kinu i Indiju koje su imale tehnoloko znanje, radnu snagu pa i poduzetnike ali nije postojala

religijska podrka koja bi poticala razvoj racionalnog kapitalizma. Prve kapitalistike zemlje

gdje se razvio racionalni kapitalizam su podruja zapadne Europe i Sjeverne Amerike gdje je i

prevladavao asketski protestantizam a naroito kalvinizam kojem su u najveem dijelu

pripadali graani koji su bili prvi kapitalistiki poduzetnici.

Veza kalvinizma i razvoja racionalnog kapitalizma

Kalvinizam kao dio protestantizma prisutan je u zapadnoj Europi 17. Stoljea a zasniva se na

postavkama Johna Calvina koji tvrdi da u drutvu postoje skupine odabranih kojima je

osiguran put do nebeskog kraljevstva na nain da ih je odabrao sam Bog jo prije nego to su

roeni. Oni koji nisu odabrani nee dobiti mjesto na nebu u raju bez obzira na to to se

dobro ponaaju u zemaljskom ivotu.

Drugi oblik kranske religije polazi od uvjerenje Martina Luthera koji smatra da pojedinci

kranske vjeroispovijesti mogu mogu doi na nebo ali to ovisi o nainu kako su se ponaali

na zemlji. Za sve krane bitno je vjerovati istinski u Boga i ponaati se u skladu sa bojom

voljom na zemlji. Da bi postigli svoj cilj prije svega se moraju u potpunosti posvetiti na nain

da savjesno izvravaju svoje dunosti neovisno od toga kakav im je poloaj dodijeljen u

drutvu nezavisno od Boga. Iako se ini da je Luteranstvo trebalo dovesti do razvoja

kapitalizma ono je poticalo ljude da proizvode i zarauju onoliko koliko im je potrebno za

zadovoljenje osnovnih materijalnih potrebe pa je veliki naglasak bio na pobonosti i samoj

vjeri a puno manji na stjecanju materijalnog bogatstva.

Doktrina predestinacije koju zagovara Calvin sugerira da unaprijed odreeni pojedinci koji

zavravaju na nebu bez obzira na svoje ponaanje na zemlji nemaju motivaciju. No odgovor je

kako tvrdi Weber u tome to su kalvinisti imali psiholoki problem a taj je da nisu bili sigurni

jesu li meu izabranima. Stoga je cilj njihovog ponaanja nije bio osigurati mjesto na nebu

ve uvjeriti sebe da su izabrani za ivot na nebu. Pretpostavljali su da e samo oni koje je

izabrao Bog imati dobar ivot na zemlji a ako su se ponaali u skladu sa religijskom

doktrinom mogli su oekivati da ih i nakon smrti eka ivot na nebu odnosno u raju. Takva

protestantska etika koja ima karakteristike asketske etike prije svega potie na suzdravanje

od ivotnih uitaka i samokontrolu u ponaanju. Takav stil ivota stvorio je pojedince koji su

se trudili razviti vlastite karijere sa jednim ciljem a taj je zaraivanje novca kao konkretan

pokazatelj uspjeha u neijem pozivu i dokaz da taj uspjeh znai da pojedinac nije izgubio

milost u bojim oima.

Navest emo stav prisutan kod voe metodistikog preporoda koji navodi Weber (Weber,

1958.) Jer religija nuno mora urodit marljivou i tedljivou, a ove pak ne mogu do uroditi

17

bogatstvom. Moramo savjetovati sve krane da stjeu sve to mogu i tede koliko mogu;

zapravo da se obogate. Smisao bogatstva nije troenje na luksuz kao to smo ve objasnili

ranije ve na slavu Boju. To znai raditi na to veem uspjehu na vlastitom pozivu i

reinvestirati dobit u razvoj posla. Protestanti su bili veliki protivnici dokoliarenja, lijenosti i

pretjeranog spavanja, trebalo je spavati est do osam sati dnevno. Seksualne uitke trebalo je

strogo uivati i iskljuivo u cilju prokracije (raenja djece). Zabranjene su sve spontane

zabave, uitci i odlasci u barove to jest sve to je moglo skrenuti ovjeka od njegova poziva.

Takav nain ivota u okviru tih principa bio je znak da pojedinac nije izgubio milost u bojim

oima.

RELIGIJSKI TEMELJI SVJETOVNOG ASKETIZMA

U povijesti su postojala etiri glavna oblika asketskog protestantizma:

KALVINIZAM (u obliku kojeg je poprimio u glavnom podruju svoga utjecaja u

zapadnoj Europi, osobito u 17 st.)

PIJETIZAM (koji se od kalvinistikog pokreta prvo odvojio u Engleskoj, te je

ostao u labavoj vezi s ortodoksijom)

METODIZAM (njegovim utemeljiteljima nije na umu bilo stvaranje nove Crkve,

nego samo nanovo buenje asketskog duha unutar stare)

BAPTISTIKE SEKTE

KALVINIZAM:

Vjerski pokret u 16. i 17.st. ( Nizozemska, Engleska i Francuska). Teoloki pravac

reformacije koji je nastao pod utjecajem Jeana Calvina .

Uenje o predodreenju dogma kalvinizma ovjek postoji radi Boga, on je orue

njegove volje

Kalvinizam je vjera oko koje su se vodile velike politike i kulturne bitke 16. i 17. st.

u veini visoko razvijenih zemalja.

teoloki pravac reformacije koji je nastao pod utjecajem Jeana Calvina

Njegovo teoloko djelo Institucije kranske religije obiljeilo je reformaciju i

sustavno predstavilo osnove reformirane teologije, koja se po njemu naziva kalvinska.

To ne znai da ga slijede kao nepogreivi i vrhovni izvor autoriteta ve je teoloki

predstavnik koji je svojim utjecajem dao peat na formiranje reformirane teologije.

Njegovim djelovanjem u enevi poinje povijest Reformirane Crkve, kao konfesije

unutar kranstva.

Crkva je zajednica vjernika, pozvanih od Boga i izabranih za spasenje

Kalvinizam istie da je Krist jedini posrednik izmeu Boga i ovjeka, a dunost

crkvenih slubenika nije u posredovanju pred Bogom, ve upravljanju za Boju slavu,

izgradnji vjernika te sluba, pouavanje i navijetanje Krista, nauka sv. Pisma te

sluenje sakramenata.

18

Kalvinska teologija istie Bibliju kao vrhovni autoritet u pitanju teologije, vjere i

morala. Biblija je istinita Boja Rije i Objava Boje volje zbog toga ju vjernik ita,

prouava i temelji duhovnost na njoj.

Od katolike se vjere razlikuje po protestantskom uenju o spasenju u kojemu su

vjera, milost i Sveto pismo suprotstavljeni crkvenoj ustanovi i sakramentima, a od

luteranstva se razlikuje snano naglaenom predestinacijom.

Bogotovlje je kod kalvinista pojednostavljeno i slui se ivim jezicima. Njihove su

bogomolje bez oltara, slika, kipova te imaju samo propovjedaonicu.

PIJETIZAM:

Nastao na tlu kalvinizma. Nije bio toliko formalna religija koliko pokret unutar

crkve

Nastao je najprije na tlu kalvinizma u Engleskoj,i osobito,u Nizozemskoj

On nije bio toliko formalna religija, koliko pokret unutar crkve; naglasak se stavljao

na prouavanje Biblije

Bio je jednostavna intenzifikacija reformiranog asketizma snano je stavljan

naglasak na praksu pobonosti, dok je doktrinalna ortodoksija stavljana u pozadinu

Pijetizam je zbog dubokog nepovjerenja prema Crkvi teologije poeo prikupljati

sljedbenike prakse pobonosti, tj. stvarati nevidljivu Crkvu izabranih vidljivom na

ovoj zemlji

Nisu ili tako daleko da formiraju odvojenu sektu, ve su pokuali u postojeoj

zajednici ivjeti ivotom osloboenim svih napasti svijeta i u svim svojim

podrobnostima diktiranim Bojom voljom, te se na taj nain uvjeriti u svoje ponovno

roenje koje bi se vanjskim znakovljem manifestiralo u njihovom svakodnevnom

ponaanju

METODIZAM:

Nastao u 18.st unutar engleske dravne crkve. Metodizam je englesko-ameriki

pandan pijetizmu.

Emocionalna, asketska vrsta religije koja u velikoj mjeri odbacuje dogmatski

asketizam, a odgovara kontinentalnom pijetizmu.

Sredite religioznog stremljenja pokreta je postizanje CERTITUDO SALUTIS-vjere u

spas. Ova metoda je rabljena za prouavanje emocionalnog ina obraenja to ini

neprijepornu vezu s njemakim pijetizmom.

19

Poto je metodizam uao u savez s asketskom etikom koja sve emocionalno odbacuje,

prihvaa se Wesleyevo uenje o posveenju, koje odbacuje predestinaciju

Poto se u uenju o predistinaciji, vjeri u spas pristupalo kao pojavi u svjesnosti o

milosti koja izrasta iz asketskog ponaanja, Wesleyevo uenje da samo krjeposno

ponaanje nije dovoljno, ve je nuan osjeaj milosti o kojem pie u Deklaraciji iz

1772. god., dovodi do tekoa meu metodistima.

BAPTISTIKE SEKTE:

Baptistiki pokret i sekte su u 16. i 17. st. izravno proizale iz kalvinizma, te su uz

menonite i kvekere neovisan izvor protestantskog asketizma.

Najvanije karakteristika svih tih zajednica je crkva vjernika, zajednica osobno

pravovjernih i ponovo roenih, dakle sekta, a ne crkva. Iz toga je proizlazilo da se

samo odrasli, koji su osobno stekli vlastitu vjeru, smiju krstiti.

Opravdanje kroz tu vjeru se sastojalo u duhovnom usvajanju dara spasenja kroz

individualno otkrivenje

Vanost znanja crkvenih uenja je minimizirana, a to mjesto zauzima modificirana

renesansa ranokranskih pneumatikih uenja. Stoga se u prvim baptistikim

zajednicama strogo izbjegava openje sa svjetovnom ljudima. U kasnijim se, pak,

zajednicama zadralo samo naelo odbacivanja svih idolatrija tijela

Biblijski nain ivota, kao razlaz sa svim ivotnim uivanjima, uveli su vicarski i

junonjemaki baptisti po uzoru na ivot apostola.

To se nije slagalo s karakterom vjere koji poiva na uenju o unutarnjem svjetlu

neprekidnog otkrivenja koje razlikuje ovjeka od prirodnog ovjeka koji je bezboan.

Tako je uklonjen autoritet Biblije, odbaeni su sakramenti, te je poeo razvoj.

Barclay je razvio teoriju da se dar boje milosti ne moe zasluiti, ve se ponovo

roenim mogao smatrati samo onaj koji je odbacivao svijet, te sluao diktate savjesti

kroz koju govori Bog.

Kako bi se nadvisilo sve nagonsko, razvijena je ideja da ekspektant tiho eka da se

Duh spusti za to on mora postii spokojstvo due.

Strogo apostolski nain ivota ipak se nije apsolutno prihvaao, ve je bila razvijena

dobro stojea buruazija. Unato razvoju polukomunistikih zajednica, sekta

GNJURAI je i danas otra u osudi obrazovanja te posjedovanju ieg vie od nunog

za ivot.

20

ASKETIZAM I DUH KAPITALIZMA:

Sveenici, kao religiozne sile, imali su odluujui utjecaj na formiranje nacionalnog

karaktera.

Glavni pisac engleskog puritanizma, Richard Baxter, u svom saetku puritanske etike,

Christian Directory, govori o moralnoj dvojbenosti stjecanja bogatstva ako to

dovodi do besposliarenja i napasti tijela, zbog ega je posjedovanje i smatrao

negativnim.

Traenje vremena, koje se smatralo beskonano vrijednim, bilo je i naelu prvi i

najsmrtniji grijeh, a rad je, osim to se smatrao svrhom ivota, bio najbolji lijek za

odstranjivanje seksualnih napasti koje su podrazumijevale svaki spolni odnos, osim za

nastavljanje vrste.

Prema Baxterovom tumaenju izjave sv. Pavla, poziv na rad ne iskljuuje ni bogate, a

ovjeku bez poziva nedostaje metodian karakter kojeg svjetovni asketizan zahtijeva.

S aspekta stvaranja privatnog bogatstva, asketizam je osuivao neasnost i

neobuzdanu pohlepu jurenje za bogatstvom zbog samog bogatstva osuivao je kao

gramzljivost jer je bogatstvo samo po sebi bilo napast, a s druge strane, stjecanje

bogatstva kao plod rada u pozivu smatrano je kao znak Bojeg blagoslova

Duh kapitalizma

Po Weberu duh kapitalizma zaet je upravo u etici asketskog protestantizma. On objanjava

da su mnogi eznuli za stjecanjem bogatstva koje im je bio cilj sam po sebi dok asketski

protestanti imaju drugaiji stav prema bogatstvu koji je tipian za racionalni kapitalizam ija

je bit tenja za stjecanjem zarade i uvijek iznova novog profita . Kapitalistika poduzea

proeta su racionalnom birokratskom organizacijom u kojoj se poslovi vode sustavno i

racionalno a trokovi procjenjuju u cilju profita. Dakle u osnovi kapitalistike prakse je duh

kapitalizma kao skupina ideja etikih naela i vrijednosti to je kod Webera ilustrirano i

citatima iz Frenklinovih djela; Nune upute za one koji se ele obogatiti i Savjet mladome

trgovcu: Franklin pie: Upamtite da je vrijeme novac. Razonoda i nerad troe novac.

Upamti da je ugled novac . Reputacija da je ovjek mudar i poten stvorit e ugled

jednako kao i vraanje dugova na vrijeme. Smatra da poslovni ovjek mora bit marljiv i

tedljiv a tonost i marljivost vana su komponenta poslovanja ( Haralambos, Holborn 2002.)

Weber naglaava da je duh kapitalizma je puno vie od naina da se stekne novac ve je to

kultura i nain ivota zasnovan na etici dunosti i obvezama. Metodino i dosljedno

inzistiranje na svojem pozivu utjee na razvoj racionalnog kapitalizma. Zaraivanje novca

postalo je bitnim naelom religiozne i poslovne etike a protestantska interpretacija

ostvarivanja profita opravdavala je djelovanje poslovnog ovjeka. Protestantizam je utjecao

na razvoj dvije glavne karakteristike kapitalistikog industrijalizma to jest uveo je

standardizaciju proizvodnje i specijaliziranu podjelu rada. Upravo protestantska jednostavnost

naina ivota pomogla je kapitalistu pojedincu u standardizaciji proizvodnje a naglaavanje

21

vanosti stalnog poziva osiguravalo je etiko opravdavanje za tu etiku specijaliziranu

podjelu rada. Kad se ogranienje potronje kombinira s tim osloboenjem strasti za

stjecanjem novca neizbjeni je rezultat oit: akumulacija kapitala pomou asketske prisile na

tednju. Ogranienja koja su bila nametnuta potronji bogatstva prirodno su sluila njegovu

poveanju omoguavajui produktivno ulaganje kapitala ( Weber. 1958.). Dakle asketski

protestantizam kako to naglaava Weber upravo je omoguio akumulaciju kapitala, investicije

i reinvesticije te stvorio nove poslove koji su se irili i omoguavali daljnji razvoj kapitalizma.

Weber dokazuje da je asketski protestantizam i njegova racionalna kalkulacija koja je

potrebna za ostvarenje maksimalnog profita dovela do razvoja modernog racionalnog

kapitalizma. Ponaanje koje je u skladu s kapitalistikim sustavom ima naglasak na formalnoj

racionalnosti, proraunu i tonim procjenama u ostvarivanju maksimalnog profita. Uz

racionalnost vezanu za kapitalistiko poduzetnitvo Weber inzistira na racionalno pravnom

sustavu, odvajanju poslovnog i privatnog, upravljanju financijama i uspostavu racionalnog

sustava administracije.

Zakljuno:

Ukratko asketski protestantizam potjee razvoj kapitalizma koji se temelji na racionalnom

pristupu drutvenom ivotu to s vremenom moe umanjiti znaenje religije. Weberove ideje

doivjele su kritiku obzirom da u nekim dijelovima svijeta kalvinizam je bio snaan ali se

ipak kapitalizam tamo nije razvio odmah. Ovdje mnogi smatraju da se radi o pitanju to je

bilo prije?; koko ili jaje; kalvinizam ili kapitalizam. Odgovor na to pitanje je predmet nekog

drugog predavanja ali se ipak moe ustvrditi da se nakon tradicionalnog kapitalizma

racionalno kapitalistiko poduzetnitvo nije pojavilo sve do kapitalizma to jest samo su

kalvinisti razvili model kapitalistikog ponaanja koje je ukljuivalo racionalno planiranje za

postupan ali siguran rast kapitala pa su samo oni mogli razviti kapitalistiko ponaanje prije

nego li je kapitalizam uope zaivio. Dakle Weber je dao znaajan doprinos analizi nastanka

racionalnog kapitalizma i utjecaja religijske kulture na ekonomske promjene. Weber je tvrdio

da ekonomska analiza mora obuhvaati ne samo, ekonomske pojave nego i ekonomski

relevantne pojave i ekonomski uvjetovane pojave. Ekonomski relevantne pojave su

neekonomske pojave koje mogu imati utjecaj na ekonomske pojave kao to su norme i

institucije. Paradigmatski primjer je asketski protestantizam analiziran u protestantskoj etici.

Tip religije koju neka skupina usvaja djelomino ovisi o vrsti posla koju njeni pripadnici

obavljaju. Ekonomska sociologija upravo analizira ekonomski uvjetovane pojave i ekonomski

relevantne pojave koje su ljudima znaajne upravo zbog utjecaja na ekonomske aspekte stoga

je protestantska etika znaajna po analizi kako idejni i materijalni interesi potiu ljudske

aktivnosti ali po pravcima koje utemeljuju ideje proistekle iz kulture, religije i slino.

22

Literatura:

M.Haralambos; M.Holborn: Sociologija, Golden marketing,Zagreb, 2002.

Robert A.Nisbet: Socioloka tradicija, Golden marketing-Tenika knjiga, Zagreb, 2007.

Anthony Giddens: Sociology, Polity press 2013.

George Ritzer: Suvremena sociologijska teorija,Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997.

Max Weber: Protestantska etika i duh kapitalizma, Zagreb, 2006.

Max Weber: Suvremene interpretacije,Socioloko drutvo Hrvatske, Zagreb, 1991.

Neil J. Smelser; Richard Swedberg: The Handbook of Economic Sociology, Princeton University

Press, 1994.

R. Swedberg; Naela ekonomske sociologije;MATE, Zagreb 2003.