TEORIJA JAVNOG IZBORA I NJEZINA ULOGA U …oliver.efri.hr/zavrsni/1135.B.pdf · kontroliranja državne potrošnje, fiskalna pravila te javni dug Republike Hrvatske i zemalja EU

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Monika Kučić

TEORIJA JAVNOG IZBORA I NJEZINA ULOGA U KREIRANJU

JAVNOG DUGA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

TEORIJA JAVNOG IZBORA I NJEZINA ULOGA U KREIRANJU

JAVNOG DUGA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Suvremene ekonomske teorije

Mentor: dr. sc. Dragoljub Stojanov

Student: Monika Kučić

Studijski smjer: Gospodarstvo EU

JMBAG: 0081126401

Rijeka, rujan 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraživanja .......................................................................................................... 1

1.2. Radne hipoteze ................................................................................................................................... 1

1.3. Svrha i cilj istraživanja ....................................................................................................................... 2

1.4. Znanstvene metode ............................................................................................................................ 2

1.5. Struktura rada ..................................................................................................................................... 2

2. TEORIJA JAVNOG IZBORA.................................................................................................................. 3

2.1. Kratak prikaz razvoja teorije izbora ................................................................................................... 4

2.2. Javni izbor .......................................................................................................................................... 6

2.2.1. Pravila jednoglasnosti ................................................................................................................. 9

2.2.2. Pravila većinskog glasovanja .................................................................................................... 11

2.3. Javna dobra ...................................................................................................................................... 14

3. JAVNI DUG ........................................................................................................................................... 16

3.1. Vrste javnog duga ............................................................................................................................ 19

3.2. Upravljanje javnim dugom............................................................................................................... 20

3.3. Granice javnog duga ........................................................................................................................ 21

3.4. Politička ekonomija javnog duga ..................................................................................................... 23

4. ULOGA TEORIJE JAVNOG IZBORA U KREIRANJU JAVNOG DUGA ......................................... 25

4.1. Kontroliranje državne potrošnje ....................................................................................................... 30

4.2. Fiskalna pravila ................................................................................................................................ 32

4.3. Javni dug Republike Hrvatske i zemalja EU.................................................................................... 35

5. ZAKLJUČAK ......................................................................................................................................... 40

LITERATURA ........................................................................................................................................... 41

POPIS GRAFOVA ..................................................................................................................................... 43

POPIS TABLICA ....................................................................................................................................... 43

POPIS GRAFIKONA ................................................................................................................................. 43

1

1. UVOD

U privatnom sektoru pojedinci donose individualne odluke koje se usklađuju na tržištu. Potrošači

odlučuju o visini svoje potrošnje, poduzeća odlučuju o visini proizvodnje, a sustav cijena

omogućuje proizvodnju količina koje pojedinci potražuju. Suprotno tome, javni izbor (eng.

public choice) istražuje mehanizme pomoću kojih se donose kolektivne odluke o prikupljanju

javnih prihoda, namjeni javnoj potrošnji, transfernim plaćanjima, regulaciji i drugim fiskalnim

politikama. Ekonomska je uloga države i usklađivanje ekonomskog interesa milijuna pojedinaca

iz različitih društvenih slojeva. Upravo je ponašanje države u tom kontekstu predmet izučavanja

teorije javnog izbora.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Problem istraživanja ovog diplomskog rada ogleda se kroz pitanje: na koji je način teorija javnog

izbora povezana s javnim dugom? Predmet istraživanja ovog rada je teorija javnog izbora te kako

ona utječe na kreiranje javnog duga.

1.2. Radne hipoteze

S obzirom da današnje države obiluju nepotrebnim troškovima, obično nastalih zbog raznih

programa država blagostanja predlaže se ograničavanje državnih izdataka, bolju kontrolu rada i

konačno uvođenje fiskalnog ustava.

Proučavanjem javnog duga na primjeru Republike Hrvatske vidljivo je da ukoliko političari

nastave djelovati kako su i do sada, državni će se rashodi zadržati na relativno visokoj razini. To

će posljedično rezultirati visokim deficitom, a dug će i dalje osjetno rasti. To će dovesti i do rasta

plaćanja kamata, i njihovog udjela u proračunu.

2

1.3. Svrha i cilj istraživanja

Svrha ovog diplomskog rada odnosi se na pružanje odgovora na pitanje koje je postavljeno

problemom istraživanja. Cilj rada je identificirati izazove i ključne probleme u postupku javnog

izbora kojim se utječe i na visinu javnog duga.

1.4. Znanstvene metode

Metode koje se koriste pri izradi ovoga rada su metoda deskripcije, metoda klasifikacije, metoda

indukcije, povijesna metoda i metoda komparacije.

Metodom indukcije dolazi se do zaključka o općem sudu. Metodom deskripcije opisana su i

objašnjena važna obilježja vezana za problem istraživanja ovog završnog rada. Tako se,

primjerice, deskripcijom pravila glasovanja u javnom izboru utvrđuje razlika pravila

jednoglasnosti i pravila većinskog glasovanja. Metodom klasifikacije filtirirala se masa

raspoloživih podataka s ciljem preglednijeg i jednostavnijeg shvaćanja tematike ovog završnog

rada. Povijesnom se metodom daje uvid u razvoj teorije javnog izbora, kao i u proces

povezivanja političko-institucionalnih čimbenika s javnim dugom.

1.5. Struktura rada

Rad se, pored uvoda i zaključka, sastoji od tri glavna dijela. Prvi dio rada bavi se teorijom javnog

izbora uključujući kratak prikaz razvoja teorije javnog izbora, pojmovno određenje javnog

izbora, opis pravila jednoglasnosti i pravila većinskog glasovanja te pojmovno određenje javnog

dobra.

Drugi dio se bavi javnim dugom uključujući klasifikaciju vrsta javnog duga, problem upravljanja

javnim dugom, granice javnog duga i političku ekonomiju javnog duga.

Treći dio rada bavi se predmetom istraživanja ovog završnog rada uključujući problem

kontroliranja državne potrošnje, fiskalna pravila te javni dug Republike Hrvatske i zemalja EU.

Posljednji dio rada odnosi se na sažet prikaz stečenih znanja prilikom istraživanja ovog završnog

rada.

3

2. TEORIJA JAVNOG IZBORA

„Teorija javnog izbora je grana ekonomske znanosti koja se bavi načinom na koji države donose

svoje odluke koje su ponajprije vezane uz visinu poreza, javnu potrošnju i transferna davanja.

Teorija ponude i potražnje obrađuje pitanja privatnog izbora, a jednako tako teorija javnog izbora

proučava javni izbor, odnosno način na koji država odlučuje o svojoj gospodarskoj politici.“

(Kesner-Škreb, 1994, p.555) Očevima teorije javnog izbora smatraju se Kenneth Arrow, Duncan

Black, James Buchanon, Gordon Tullock, Anthony Downs, William Niskanen, Mancur Olson i

William Riker.

Teorija javnog izbora opisuje način na koji vlade donose odluke o oporezivanju, rashodima i

reguliranju te drugim politikama. Slično igri tržišta, igra politike mora komparirati želju naroda

za dobivanjem kolektivnog dobra s mogućnošću privrede da ih pribavi. Temeljne se razlike

ogledaju kroz činjenicu da su glavni igrači u politici - političari - prvenstveno zainteresirani za

pobjedu na izborima, a glavni igrači na tržištu - poduzeća - teže k ostvarenju profita.

Ovo područje ekonomske znanosti na granici je s političkim znanostima, a njome se ekonomisti

bave već dugi niz godina. Teorija javnih izbora od velikog je značaja za suvremeno

funkcioniranje države i obavljanje njezinih osnovnih funkcija, posebice preraspodjele

nacionalnog dohotka, kako bi se tom preraspodjelom omogućilo namjensko trošenje financijskih

sredstava za javni sektor. To ne čudi uzme li se u obzir činjenica da visokorazvijene zemlje

svijeta, osobito visokorazvijene europske zemlje, troše više od 50% svoga društvenog bruto-

proizvoda, odnosno nacionalnog dohotka, za financiranje javnog sektora (Vuković, 1997, p.165).

Teorijom javnog izbora vidljivo je kako političke snage imaju snažan utjecaj na gospodarsku

politiku. Nesavršene demokracije ne mogu dovesti do učinkovite opskrbe javnim dobrima, stoga

pored tržišnih neuspjeha postoje i državni neuspjesi. Na primjer, nijedan sustav glasovanja

istinski ne odražava različita mišljenja svih uključenih pojedinaca. Vlade ne mogu znati

preferencije svojih birača pa ne mogu tvrditi da znaju što je u javnom interesu. Različiti sustavi

glasovanja dat će različite odgovore. Većina sustava izlažu manjinu tiraniji i opterećeni su

razornim djelovanjem pojedinih interesnih skupina. Temeljni doprinos teorije javnog izbora kao i

moderne političke ekonomije je uvrštavanje države u „ekonomsku jednadžbu“, odnosno ideja da

nije moguće proučavati ekonomiju, niti razumjeti odluke i efekte ekonomskih politika, bez

4

analize političkih motiva vladajućih donositelja odluka (Vuković, 2014). Teorija javnog izbora

će se nesumnjivo nastaviti te će i dalje izazivati cijeli niz nedoumica među društvenim

znanstvenicima.

Pored toga, teorija javnog izbora smatra da političari imaju tri načina financiranja javne

potrošnje: oporezivanjem bogatijih, oporezivanjem srednje klase i siromašnijih, ili

oporezivanjem budućih generacija (tj. zaduživanjem). Politički je nedvojbeno popularnije

prebacivanje tereta na buduće generacije, najviše zbog toga što one nemaju pravo glasa danas,

dok se time lako održavaju postojeće koncesije koje omogućavaju političarima dugotrajan

ostanak na vlasti. Konačni efekt je povećanje javnog duga i povećanje veličine države, koja ne

raste efikasno već raste kao posljedica zadovoljavanja političkih interesa pobjede na izborima

(Pribičević i Vuković, 2013).

2.1. Kratak prikaz razvoja teorije izbora

Teorija javnog izbora relativno je mlada znanstvena disciplina. Rana istraživanja u ovoj domeni

nalaze se u radovima Duncana Blacka, Josepha Kennetha Arrowa i Anthonyja Downsa iz

pedesetih godina. Nastanak teorije javnog izbora najčešće se veže za objavljivanje Blackovog

članka o racionalnosti grupe donosilaca odluke (1948.) i Arrowljeve knjige “Social Choice and

Individual Values” (1951.), u kojoj je on prvi dao zaokruženu teoriju o javnim izborima i

njihovom socijalnom i gospodarskom značenju. U kontekstu teorije javnog izbora Arrow je

dobio visoko odličje za definiranje Arrowljevog teorema nemogućnosti (Brunsko, 1999, p.90).

Pionirom teorije javnog izbora često se smatra Joseph Schumpeter sa svojim radom „Capitalism,

socialism, and Democracy“ iz 1942. godine. Anthony Downs je svojim djelom „An Economic

Theory of Democracy“ iz 1957. godine prvi postavio tezu da političari formuliraju takvu

ekonomsku politiku koja će im u konačnici omogućiti da budu ponovno izabrani na svoje

političke dužnosti. U spomenutoj knjizi Downs tvrdi kako su političke stranke jako slične

poduzetnicima iz razloga što oblikuju odredbe za koje vjeruju da će maksimirati njihove glasove,

baš kao što privatne kompanije proizvode dobra za koja vjeruju da će maksimirati njihove dobiti.

5

Pored toga, Downs je poznat i po tvrdnji da je birač u velikoj mjeri “racionalni neznalica” koji se

ne trudi previše oko toga da bude dobro informiran onome za što treba dati svoj glas. Interes

običnog birača za politiku nije velik te ga iz tog razloga profesionalni političari mogu na različite

načine pridobiti.

Sva spomenuta nastojanja za znanstvenim objašnjenjem glasovanja i ponašanja stranaka bili su

ishodište za razvoj nove teorije koja je oformljena početkom šezdesetih godina u radovima J.

Buchanana i G. Tullocka. Poseban doprinos razvoju teorije javnog izbora pripisuje se američkom

ekonomistu, nobelovcu, Jamesu Buchananu. On je 1962. godine, zajedno s Gordonom

Tullockom (također utemeljiteljem ove škole), objavio poznatu knjigu: “The Calculus of

Concent” u kojoj su obojica ukazali na potrebe širenja i primjene ekonomske analize na političko

odlučivanje (Brunsko, 1999, p.91).

U svojim istraživanjima James Buchanan i Gordon Tullock u spomenutom djelu zagovaraju

jednoglasno donošenje odluka jer smatraju da se na taj način provođenje donesene odluke

posebno nužno ne nameće svakom pojedincu. Primjenom jednoglasnog donošenja odluka,

odnosno konsenzusa izbjegavaju se troškovi koji bi nastali nametanjem odluka proizašlih iz

ostalih sustava glasovanja (Vuković, 1997, p.165).

Godine 1963. Buchanan i Tullock su osnovali Društvo za javni izbor i pokrenuli časopis Public

Choice sa svrhom širenja istraživanja problematike u domeni javnog izbora. S istom su svrhom

1969. godine na Virginijskom politehničkom institutu i Državnom sveučilištu utemeljili Centar

za studiranje javnog izbora, čiju djelatnost 1982. godine prebacuju na sveučilište George Mason

u Fairfaxu. Za svoj cjelokupan znanstveni rad na području ekonomije, a u okviru kojeg veći dio

pripada i teoriji javnog izbora, Buchanan je 1986. godine dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju.

Od svog osnivanja do danas škola javnog izbora konstantno se razvijala, a posebice nakon

godine osvajanja Nobelove nagrade za ekonomiju (Brunsko, 1999, p.91).

Spomenuta škola se slijedom toga razgranala u nekoliko pravaca, od kojih su danas najpoznatiji

virginijska škola na čelu sa J. Buchananom i G. Tullockom, rochesterska škola (na čelu s W. H.

Rikerom) i bloomingtonska škola na čelu sa V. Ostromom. Svaka od njih, pored sličnosti, ima

karaktersitike koje ih čine drugačijima od ostalih. Virđinijski pristup prihvaćen je u domeni

ekonomije, a ostala dva u domeni političke znanosti (Brunsko, 1999, p.91).

6

2.2. Javni izbor

Javni izbor se može definirati kao „ekonomska studija o netržišnom odlučivanju ili jednostavno

kao primjena ekonomije na politologiju“ (Mueller, 2008, p.23). Predmet proučavanja javnog

izbora jednak je kao u politologiji: teorija države, pravila glasovanja, ponašanje birača, stranačke

politike, birokracija i tako dalje. Ipak, metodologija javnog izbora je metodologija ekonomije. U

kontekstu ekonomije, osnovna pretpostavka javnog izbora je da je čovjek egoistični, racionalni

maksimizator korisnosti (Mueller, 2008, p.23).

Teorija javnog izbora najbolje govori o tome na koji način države donose odluke npr. o

porezima, potrošnji, transferima, regulatornim i drugim. J. Schumpeter je u djelu “Kapitalizam,

socijalizam i demokratija“ javni izbor definirao kao „proces kojim se pojedinačne želje

kombiniraju u zajedničke odluke” (Samuelson, 2000, p.283).

Ovako postavljena teorija podrazumijeva odlučivanje o izboru načina oporezivanja i potrošnje,

zajedno s vrstama i veličinom poreza, načinima njihovog prikupljanja, veličinom ukupne javne

potrošnje, njene strukture i kriterijima kojima se raspoređuju različite stavke potrošnje.

Javni izbor, kao posebno područje u okviru ekonomije javnog sektora, objašnjava i mehanizam

utjecaja posebnih interesnih grupa na politički život zemlje nudeći na taj način jedno od

objašnjenja rastuće nejednakosti u razvijenim zemljama, kao i uzroka tekuće svjetske ekonomske

krize. Primjenjuje metode ekonomista na politiku posebice na dva značajna problema: problem

kolektivnog djelovanja i problem agregacije preferencija (McLean, 1997).

U političkom životu su osnovni subjekti odlučivanja: glasači, političari i državna administracija.

Svaka akcija i kolektivna odluka državnog (javnog sektora) proizilazi iz međuodnosa ovih

subjekata. Građani na političkim izborima, u ulozi svojevrsnih potrošača, oblikuju „potražnju“ o

odgovarajućem obujmu javnih rashoda i drugih aktivnosti države. Političari u ulozi „ponuđača“

donose određene zakone, budžetske programe i druge aktivnosti koje traže njihovi glasači.

Napokon, birokrati (službenici u ministarstvima) operacionaliziraju ove zakone i programe u

ministarstvima i drugim političkim tijelima. Birokrati će težiti maksimizaciji vlastitog proračuna

zbog toga što ne mogu prisvojiti dobit (McLean, 1997, p.100-101).

7

S obzirom da se radi o monopolističkim opskrbljivačima svojih dobara, birokrati tako

osiguravaju naknadu putem raznih povlastica: veći uredi, više plaće, javni ugled, itd. Većina

teoretičara javnog izbora pritom ističe da će birokrati težiti proizvoditi više nego što to političari

(a vrlo vjerojatno i birači) žele, ili će to raditi po većoj cijeni.

Svi ovi sudionici sudjeluju u demokratskom političkom odlučivanju o pitanjima javnog interesa,

odnosno sudjeluju u javnom izboru. Sva tri subjekta političkog odlučivanja teže maksimizaciji

vlastitih interesa i nastoje ih pretvoriti u odgovarajuće državne zakone i propise. Pri tome se, s

jedne strane, svaki od njih sukobljava s interesima preostalih grupa (građani teže manjim, a

političari i birokrati većim porezima).

Tu su još i interesne skupine, odnosno sve one organizacije koje nastoje utjecati na javnu politiku

ili grupe koje lobiraju za javna dobra. Drugim riječima, interesne skupine su grupe pojedinaca sa

zajedničkim interesom koje provode kolektivne akcije: prosvjedi, lobiranje, financiranje

kampanja političkih stranaka itd. Cilj im je utjecati na ishod kolektivnih odluka, koje nerijetko

imaju karakteristike javnog dobra. Njihovo djelovanje često se svodi na čvrsto povezivanje s

onim političkim opcijama za koje vjeruju da će na najbolji način zastupati njihove interese, u

zamjenu za podršku na izborima. Odnosno, promicanje zajedničkog interesa svojih članova, na

štetu drugih, osnovni je motiv ulaska interesnih skupina u politički proces.

Tržište nije učinkovit mehanizam alokacije na segmentu javnih dobara te je nužno potražiti neki

alternativni put koji bi doveo do rješenja tog problema. Izlaz u tom slučaju nalazi se u političkom

procesu, kojim bi se korisnici javnih dobara privoljeli na otkrivanje svojih preferencija za tim

dobrima. Takav se proces odlučivanja u literaturi obično naziva „javni izbor“, a ostvaruje se

glasovanjem (Jurković, 2002, p.45).

Glasovanje je politička igra koja ima svoja pravila i svoje sudionike pod pretpostavkom da

političari maksimaliziraju broj glasova, odnosno izglede za izbor. Potrošače predstavljaju

glasači, a ponuđače političari. Pretpostavlja se i da javni izbor organiziran i proveden na

racionalan način, podiže granicu proizvodnih mogućnosti, odnosno razinu blagostanja u društvu

(Jurković, 2002, p.45). U demokratskim državama glasovanje predstavlja najznačajniji postupak

agregiranja različitih individualnih preferencija u društvene preferencije, sa svrhom provedbe

8

društvenog procesa odlučivanja. Istovremeno, ono je za pojedince najznačajnija prilika za

provedbu kontrole političkog procesa.

Ranije spominjani američki ekonomist i politolog A. Downs u svojoj je knjizi “An Economic

Theory of Democracy” dao klasičan prikaz racionalnosti glasovanja. Objašnjenje zbog čega je

običan birač “racionalni neznalica” Downs opravdava činjenicom da su izbori sa stajališta birača

uvijek povezani s oportunitetnim troškovima. Glasovanje iziskuje vrijeme pri upisivanju u

birački spisak, upoznavanju stranaka i njihovih programa, izlasku na birališta i samom

glasovanju. To isto vrijeme moglo se utrošiti na drugačiji način. Dodatno, racionalni birač je

svjestan činjenice da je neznatna vjerojatnost da će njegov glas utjecati na ishod glasovanja,

odnosno poremetiti ravnotežu u odnosu 50:50. Upravo je zbog toga interes običnog glasača za

politiku malen, pa javni izbor smatra neizlazak milijuna ljudi na birališta (u demokratskim

zemljama) racionalnim činom (Brunsko, 1999, p.92).

Osim Downsa, i Tullock je proučavao posljedice političkog neznanja. Prema njemu su birači

nedovoljno obaviješteni o pitanjima o kojima se vodi rasprava u izbornim kampanjama. Po

Tullocku to je shvatljivo uzevši u obzir biračeve stvarne okolnosti. To se može objasniti

usporedbom moći građana u izboru proizvoda u trgovini s njegovom moći pri izboru političkih

kandidata. U trgovini će kupcu u velikoj mjeri koristiti dobra obaviještenost o onome što želi

kupiti. Vrijeme koje utroši pri informiranju o vrsti i kvaliteti dostupnih mu artikala korisno je

utrošeno. Kod glasačkih izbora to nije slučaj. Moć pojedinca, kaže Tullock, “je tako mala da

unatoč tome koliko dobro bio obaviješten, njegov će utjecaj na ishod ostati vrlo malen i

vjerojatno beznačajan“ (Brunsko, 1999, p.92).

Nametnulo se pitanje čemu onda glasovati na koje teoretičari nastoje odgovoriti na razne načine.

Jedan od njih je taj da neki ljudi glasuju zato što ne shvaćaju kako je mala vjerojatnost da njihov

glas odluči o rezultatu. Drugi pak glasuju jer vjeruju kako će njihov postupak potaknuti ostale da

učine isto. To ipak nisu uvjerljiva objašnjenja na nametnuto pitanje. Iain McLean, britanski

politolog i teoretičar javnog izbora, smatra kako “rješenje paradoksa zašto uopće glasovati

zahtijeva poman opis altruističkih motiva kakav je dao Margolis u svojoj knjizi “Selfishness,

Altruism and Rationality: a theory of social choice” (Brunsko, 1999, p.92).

9

S gledišta altruizma pojedinac razmišlja na način da će ako njegova omiljena politička stranka

namjerava stvoriti javna dobra svakome biti bolje u jednakoj mjeri kao i njemu. Iako shvaća da

je mala vjerojatnost da će baš on biti odlučujući birač, pojedinac svejedno smatra da s gledišta

altruizma vrijedi glasovati. Drugi argument ‘glasujte za spas demokracije’ opet je altruizam

dobara. Vjerojatno je da će ljudi glasovati iz osjećaja odgovornosti koju prihvaćaju kao članovi

demokratskog društva. Napokon, osjećaj pojedinca da je obavio svoj dio i da su to drugi vidjeli,

primjer je altruizma sudjelovanja (Brunsko, 1999, p.93).

Nužno je razlikovati glasovanje u sustavu izravne demokracije i predstavničke demokracije. U

sustavu izravne demokracije glasači u donošenju odluke sudjeluju neposredno, a u

predstavničkoj demokraciji preko izabranih predstavnika. U oba sustava odluke se donose

jednoglasno ili prema većinskom načelu. Jedan od glavnih zadataka teorije javnog izbora je

izučiti kako se kolektivne odluke donose u demokratskim društvima. Iz tog se razloga koriste

različiti, prethodno spomenuti modeli sustava glasovanja.

2.2.1. Pravila jednoglasnosti

Jednoglasnost u odlučivanju je Paretov optimum jer se u tom slučaju ne ide protiv ičijih interesa

(Jurković, 2002, p.45). Ovaj pristup iziskuje da se svatko složi s donesenom javnom odlukom.

Nijedna se odluka ne može donijeti bez da ju prihvati svaki pojedinac, što znači da ona povećava

razinu zadovoljstva svakog glasača. Shodno tome, izborni sustav koji se zasniva na konsenzusu

jamči da će sve javne odluke dovesti do Pareto poboljšanja u kojem će svima biti bolje, a nikom

lošije. Proceduru za postizanje jednoglasnog prihvaćanja predložio je Lindahl (1919.-1958.)

početkom 20. stoljeća (Rosen, 2001, p.129). Slikovni prikaz Lindahlovog modela dan je Grafom

1.

10

Graf 1. Lindahlov model

Izvor: Rosen, H.S. (2001): Javne financije, Gipa Zagreb d.o.o., peto izdanje, Zagreb, str. 120.

Na apscisi Lindahlovog dijagrama prikazana je količina javnog dobra r, a na ordinati porezni

udjeli dvije osobe x i y u financiranju ponude tog javnog dobra koji su suprotnog smjera. Što je

porezni udio osobe x u financiranju veći, to je udio osobe y manji, i obrnuto. Na dijagramu su

vidljive i krivulje potražnje osobe x i osobe y. One su položene na uobičajen način tako da s

povećanjem poreznog udjela potražnja javnog dobra opada, a s padom poreznog udjela raste.

Ekvilibrij je ostvaren u sjecištu krivulja potražnje, odnosno u točki S. S obzirom da su

preferencije ovih osoba za određenim javnim dobrom različite, i njihovi porezni udjeli su

nejednaki. Odnosno, oni za korištenje istog javnog dobra plaćaju različitu naknadu u obliku

različitih poreznih udjela kao što je to Lindahl pretpostavio.

Ovakvo je rješenje u praksi teško ostvarivo. Ponajprije jer se državna zajednica ne sastoji samo

od dva pojedinca, pa bi odgovori većeg broja korisnika javnog dobra bili veoma složeni,

neizvedivi u praksi. Nadalje, u takvoj situaciji ne postoji razlog zbog kojeg bi korisnici unaprijed

otkrili svoje preferencije za javnim dobrom (Jurković, 2002, p.46). Očito je kako ovaj oblik

javnog izbora pati od velikih praktičnih nedostataka. Pored navedenog, potrebno je uložiti

mnogo vremena i energije da bi se skupila jedna velika grupa ljudi do konsenzusa o nekom

problem, odnosno da bi se uvjerio zadnji skeptik u ispravnost većinske odluke.

Pravilo jednoglasnosti sadrži pravo univerzalnog veta koje može upotrijebiti svaki pojedinac u

slučaju da se ne slaže s nekom odlukom. Na taj način upotreba spomenutog pravila mogla bi

porezni

udio

dobara

y

porezni

udio

dobara

x

11

potpuno blokirati zadovoljenje potreba za javnim dobrima (svatko bi imao mogućnost da blokira

sve što poželi) (Brunsko, 1999, p.93). Dovoljno je da jedan tvrdoglavi građanin svojim vetom

blokira izgradnju javne ceste čiji promet narušava mir njegove neposredne okoline u kojoj

obitava. Iako ovakav oblik glasanja ne podrazumijeva tiraniju većine, moguće su zloupotrebe,

odnosno “tiranija manjine”: Države koje izaberu pravilo jednoglasnosti u konačnici neće moći

ostvariti nikakav napredak, a još manje Pareto poboljšanje koje pretpostavlja teorija pravila

jednoglasnosti.

2.2.2. Pravila većinskog glasovanja

U praksi funkcioniranja parlamentarnih demokracija, kao i donošenja kolektivnih odluka o

zadovoljavanju javnih potreba, u većini zemalja s razvijenom demokracijom pri donošenju

odluka primjenjuje se pravilo većine. Shodno spomenutom pravilu, ono je usvojeno kada ga

odobri više od polovice glasača (Vuković, 1997, p.171).

Primjerice, pri većinskom odlučivanju u parlamentu o programu javnih potreba i o visini

sredstava za financiranje pojedinih vrsta potreba koje se utvrđuju u proračunima pojedinih

državnih razina (lokalna, državna i savezna), većinska grupa može odlučiti i glasovati za svaki

vladin prijedlog koji povećava njezin dohodak i povećava razinu zadovoljavanja njezinih

potreba, a jednako tako može donijeti odluke i glasovati za prijedloge vlade, koji su pravedni i

jednaki za sve pripadnike nekog društva (postoji i mogućnost da donese odluke i glasuje i za one

prijedloge koji su nedjelotvorni) (Brunsko, 1999, p.93).

Suprotno pravilu jednoglasnosti, kod pravila većinskog glasovanja može doći do tiranije većina

nad manjinom. Odluka koju je većina donijela, ugrožava položaj manjine te može doći do toga

da većina putem diskriminacije, preraspodjele dohotka, ili ugnjetavalačkih zakona nameće svoje

političke odluke manjini. U svrhu izbjegavanja takve situacije prišlo se sustavu dvotrećinske

većine koji podrazumijeva da je odluka donešena tek kada za nju glasa više od dvije trećine

glasača. Budući da je državni proračun temeljni dokument koji sadrži zbroj svih državnih

trošenja na javna dobra, obično se smatra da bi se on trebao donositi dvotrećinskom većinom

(Kesner-Škreb, 1994).

12

Ipak, i ovakav vid odlučivanja sa sobom donosi određene nedostatke, odnosno može doći do

glasačkog paradoksa ili cikličnog glasanja. Sljedeći primjer to dokazuje.

Tablica 1. Glasački paradoks ili ciklično glasanje kod većinskog odlučivanja

Glasačke preferencije

Glasač Autocesta Škola Dječje igralište

X 2 3 1

Y 3 1 2

Z 1 2 3 Izvor: vlastiti prikaz autorice

Svaki glasač postavlja različite vrste trošenja u skladu sa svojim sklonostima i mogućnostima.

Tako osoba x najviše rangira izgradnju dječjeg igrališta, zatim izgradnju autoceste, pa izgradnju

škole. Osoba y pak najvažnijom smatra izgradnju škole, potom dječjeg igrališta te na poslijetku

autoceste. Osoba z ima svakodnevne obveze na udaljenoj relaciji pa mu je na prvom mjestu

izgradnja autoceste, potom škole, a izgradnja dječjeg igrališta mu je na posljednjem mjestu. Kada

se glasuje o novim programima potrošnje autocesta pobjeđuje školu s 2 naprema 1, škola

pobjeđujedječje igralište s 2 naprema 1, a dječje igralište pobjeđuje autocestu s 2 naprama 1.

Dakle, razvidno je kako pravilo većinskog glasanja kruži u nedogled te se iz tog razloga glasački

paradoks naziva još i cikličkim glasanjem. Na taj način nije moguće doći do jednoznačnog

rezultata.

Brojni su se teoretičari trudili pronaći način izbjegavanja ovakvog paradoksa. Pri tome se najviše

istakao profesor Kenneth Arrow, koji je proučavanjem ovog problema, došao do zaključka da

nema takvog većinskog glasanja koje osigurava učinkovitost, poštuje individualne preferencije,

te je neovisno o redu glasanja. Štoviše, Arrow je pokazao da se do njega i ne može doći, što je

izrazio u svojem dobro poznatom teoremu nemogućnosti. Drugim riječima, u većinskom

glasovanju nije moguće doći do najboljeg rezultata, između ostalog i zbog nekozinstentnih

preferencija glasača. Ovakav se teorem naziva Arrowljev teorem nemogućnosti (Jurković, 2002,

p.48).

Budući da se većinsko glasovanje zasniva na načelu “jedan čovjek jedan glas” prisutan je još

jedan nedostatak. On se ogleda kroz činjenicu da takvo načelo glasovanja ne izražava intezitet

13

preferencija birača. Takav se nedostatak može djelomično otkloniti tzv. razmjenom glasova koja

se sastoji u tome da se glasači dogovaraju o međusobnoj podršci alternativama za koje su

zainteresirani. Ovakav postupak može dovesti do dominacije manjine nad većinom, što opet nije

poželjno (Jurković, 2002, p.48).

Također, kod većinskog glasovanja javlja se i tzv. teorem medijanskog glasača. Primjerice,

ukoliko alternative znače manji ili veći iznos nekog obilježja, glasači rangiraju ponuđene

alternative na osnovu tog obilježja. Želi se odrediti veličina ponude nekog javnog dobra.

Medijanski glasač je onaj glasač čije se preferencije nalaze u sredini skupine preferencija svih

glasača; polovica glasača je za više, a polovica za manje odabranog javnog dobra. Teorem

medijanskog glasača tvrdi da dok god su sve preferencije jednovršne, rezultat većinskog

glasovanja odražava sklonost medijanskog glasača (Rosen, 2001, p.126).

Intenzitet preferencija i uspostavljanje stabilne ravnoteže može se otkriti razmjenom glasova.

Sustav razmjene glasova dopušta ljudima da mijenjaju glasove i tako pokažu intezitet svojih

preferencija za razne opcije. Razmjenom glasova se blagostanje može i pogoršati, ili poboljšati.

Zastupnici razmjene glasova tvrde da ona vodi učinkovitoj pribavi javnih dobara, jednako kao

što trgovanje robama vodi učinkovitoj pribavi privatnih dobara. Suprotno tome, protivnici

razmjene glasova ističu da bi ona mogla omogućiti dobitke za pojedince, nedovoljne za

nadoknadu ukupnih nastalih gubitaka što posljedično može dovesti do nastanka golemih

gubitaka.

Graf 2. slikovito prikazuje sve prethodno utvrđeno o kolektivnom djelovanju u kontekstu

jednoglasnosti i većinskog glasovanja.

14

Graf 2. Kolektivno djelovanje; jednoglasnost i većinsko glasovanje

Izvor: Demirović, E., 2008: Uvod u ekonomiju, pristupano 23.4.2015.,

<www.studentnet.hr/.../20071218175938eKONOMIJA_-SKRIPTA.doc>

Iz Grafa 2. je vidljivo ono što je definirano Arrowljevim teoremom, odnosno da nije moguće

naći obrazac glasovanja koji može jamčiti da će većinsko glasovanje biti dosljedno i ići u

poželjnom smjeru. U situaciji kada nijedan program ne može steći većinu prema svim drugim

programima dolazi do glasačkog paradoksa. Kod jednoglasnosti je evidentno situacija drugačija,

ali u praksi neizvediva. Između pravila većine i pravila jednoglasnosti srednje je rješenje

upotreba kvalificirane većine (odluka se u ovom slučaju obično usvaja kad je odobre dvije

trećine glasača).

2.3. Javna dobra

Prema rječniku bankarstva javna dobra se definiraju kao „dobra ili usluge što ih bez djelatnosti

države tržište samo po sebi ne bi osiguravalo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri“ (Leko i

Jurković, 1998). Tri osnovna svojstva javnih dobara jesu: mogućnost njihove uporabe, trošenja

ili uživanja od strane rastućeg broja ljudi, a da se količina dostupna ostalima ne smanjuje. Pored

toga, dostupna su svakome na određenom području neovisno o tome je li pojedinac za njih platio

JEDNOGLASNOST VEĆINSKO GLASOVANJE

15

ili ne. Nije ih moguće uskratiti onima koji za njih nisu platili te se stoga financiraju iz sredstava

osiguranih zajedničkim sporazumom što ga podržava zakon. Drugim riječima, javna dobra su

ona od kojih su koristi nedjeljivo raširene među cijelim pučanstvom, bez obzira na to žele li

pojedinci ili ne kupiti javno dobro.

„Čisto javno dobro je dobro koje nije konkurentno u potrošnji. To znači da su, jednom kada je

dobro ponuđeno, dodatni troškovi resursa druge osobe koja troši to dobro jednaki nuli.“ (Rosen,

2001, p.65) Potrošnja nečistog javnog dobra (mješovitog javnog dobra) do određenog je stupnja

konkurentna. Privatni sektor ne mora isključivo nuditi privatna dobra, a to potvrđuje činjenica da

postoje brojna privatna dobra koja nudi javni sektor. I privatni i javni sektor mogu nuditi javna

dobra, nazivi privatni ili javni ne navode na to koji sektor nudi određena dobra i usluge. Shodno

značenju javna dobra se dijele na lokalna, nacionalna i međunarodna, dok su meritorna dobra

poseban oblik javnih dobara. Javljaju se u slučaju intervencije države u potrošačev izbor kada

pojedinac nije u stanju odrediti vrijednost nekoga javnog dobra.

Uporaba riječi „javan“ pri opisu dobara koja nisu konkurentna u potrošnji često je presudna za

odgovor na pitanje zašto bi javni sektor trebao ponuditi te robe. Kolektivne su odluke potrebne o

tome kako proizvesti javno dobro. Shodno tome, teme javnih dobara i javnog izbora usko su

povezane (Rosen, 2001, p.86). Kod javnih dobara, u kontekstu teorije javnog izbora postoji

problem što je riječ o pristupu sve ili ništa. Na pitanja poput: treba li izgraditi luku, treba li podići

vojsku, i sl. odgovor mora biti da ili ne. Ne postoji ništa između te je razvidno kako je manjina

prisiljena prihvatiti kolektivno da ili ne. Nadalje, izbori na kojima birači izražavaju svoje

preferencije javljaju se samo svakih nekoliko godina. Na izborima se ne odabiru pojedinačni

projekti, već je obuhvaćen cijeli paket pitanja glede škole, zdravstva, socijalne skrbi, poreza, i sl.

S nekim se dijelovima birači mogu složiti, a s nekima ne, ali, na to ne mogu utjecati.

16

3. JAVNI DUG

„Javni ili državni dug čine iznosi koje je država pozajmljivala kako bi financirala prošle deficite.

Često se upotrebljava riječ „dug“, a pri tom se misli na „deficit“. Razlika između ta dva pojma je

jednostavno objašnjiva: ukoliko su državni rashodi veći od državnih prihoda, proračun iskazuje

deficit koji se mora financirati pozajmljivanjem. Iznos deficita povećava dug i samo ga suficit

može smanjiti.“ (Ralašić, 1993, p.381)

Javni dug se može definirati i kao „akumulirana pozajmljena novčana sredstva države, odnosno

sumu svih potraživanja koja prema javnom sektoru imaju njegovi vjerovnici u određenom

trenutku. Ono što se financira zaduživanjem jesu akumulirani proračunski deficiti. Deficit nije

ništa drugo nego višak proračunskih rashoda nad prihodima tijekom određenog vremenskog

razdoblja. Neovisno o obuhvatu države te prihodima i rashodima iz kojih se računa, deficit je u

konačnici obična razlika (ostatak)“ (Bubaš, 2000).

Važnost javnog duga kao instrumenta ekonomske politike vidljiva je i kroz činjenicu da je u

Maastrichtskom ugovoru javni dug kriterij za ulazak u Europsku uniju. Maastrichtskim

ugovorom je definirano da proračunski deficit u jednoj godini ne smije biti veći od 3% BDP-a, a

javni dug veći od 60%. Spomenute stope nisu slučajno definirane, jer se i inače prosječna stopa

rasta u zapadnim razvijenim zemljama kreće oko 3%, a dugoročni zajmovi i krediti države sežu

sve do 20 godina (Jurković, 2002, p.128).

Javni dug jedna je od presudnih ekonomskih varijabli pri određivanju ekonomske politike. Javni

dug ili državni dug je ukupna zaduženost države prema svojim domaćim ili vanjskim

vjerovnicima. Pod pojmom deficita podrazumijeva se višak državnih rashoda nad državnim

prihodima u određenom razdoblju, najčešće godini dana. Proračunski deficit može nastati na

razini središnje države ili na razini lokalnih zajednica: županija, gradova i općina. Dakle, javni

dug je kumulirani deficit, s obzirom na to da država povećava javni dug kada njezin budžet

bilježi deficite.

17

Proračunski deficit može se pokriti iz triju izvora (Jurković, 2002, p.130):

· zaduženjem kod središnje banke - u obliku izravnih kredita središnje banke državi ili

kupnjom državnih vrijednosnih papira (trezorskih zapisa, obveznica i sl.) od strane

emisijske ustanove. Ovaj oblik financiranja proračunskog deficita je najnepovoljniji jer

izravno potiče i rasplamsava inflaciju.

· zaduženjem na domaćem financijskom tržištu - kod domaćeg stanovništva, poduzeća,

banaka i drugih financijskih institucija. Prednost ovakvog financiranja proračunskog

deficita u odnosu na zaduženje kod središnje banke ogleda se kroz činjenicu da je manje

proinflatorno, a u odnosu na zaduženje u inozemstvu u tome što ne pretpostavlja nikakav

odljev sredstava iz zemlje. Najveći mu je nedostatak taj što može utjecati na istiskivanje

privatnih investicija.

· zaduženjem u inozemstvu - ne dovodi do istiskivanja privatnih investicija. Ovaj oblik

financiranja proračunskog deficita prate i potencijalni nedostaci koji se očituju u

definitivnom odljevu sredstava u inozemstvo po osnovi servisiranja tog duga i mogućoj

pojavi nelikvidnosti prema inozemstvu u slučaju prezaduženosti.

U procesu nastanka javnog duga razlikuju se tri faze: emisija, amortizacija i konverzija javnog

duga. Emisijom se obveznice javnog duga izdaju, prodaju i prenose na povjeritelje. Ona može

biti izravna ili neizravna. Kod izravne emisije ili upisa javnog duga država se izravno obraća

povjeriteljima, pravnim ili fizičkim osobama radi upisa zajma. Kod neizravne emisije, država

cijeli paket obveznica zajma predaje nekom posredniku koji ih dalje prodaje zainteresiranim

kupcima.

Amortiacija duga može se ugovoriti na više načina. Prvenstveno, može biti ugovorna ili

fakultativna. Kod ugovorne amortizacije ona se provodi prema amortizacijskom planu u obliku

jednakih ili različitih anuiteta. Za razliku od ugovorne, kod fakultativne amortizacije država sebi

zadržava pravo odluke o tome hoće li i kada će otplaćivati dug. Postoje i takvi javni dugovi na

koje se plaća samo kamata, a glavnica se uopće ne otplaćuje. Još se nazivaju i vječni zajmovi.

Javni dug se može i konvertirati u novi dug s istim ili novim uvjetima otplate. Ukoliko je to

povoljnija opcija za državu, a povjeritelj na to pristaje, konverzija duga može se izvršiti i prije

njegova dospijeća. Pod pojmom konverzije u užem smislu obično se podrazumijeva olakšavanje

18

tereta javnog duga ugovaranjem niže kamatne stope, a u širem smislu obuhvaća i sve druge

elemente ugovora o javnom dugu kojima se olakšava njegov teret. Konverzija se može provoditi

na nekoliko načina: smanjenjem kamata na isti iznos nominale, smanjenjem nominale uz iste

kamate, kombiniranjem ovih elemenata s povoljnijim rokovima otplate i sl. (Jurković, 2002,

p.131).

„Deficitarno financiranje putem javnog duga podrazumijeva prodaju vrijednosnih papira s

obvezom otplaćivanja kroz određeni broj godina kamata, a na kraju najčešće i otplatu glavnice.

Prilikom kupoprodaje vrijednosnih papira nema prisile, već se ona odvija dobrovoljno, država se

na tržištu kapitala natječe s ostalim zajmoprimateljima istodobno plaćajući traženu kamatu. Javni

dug države kojeg posjeduju domaći vjerovnici je unutarnji javni dug čija otplata podrazumijeva

preraspodjelu kupovne moći od poreznih obveznika onima koji su u prošlosti bili kreditori

državnog duga.“ (Ralašić, 1993, p.381)

Vanjski javni dug se odnosi na situaciju kada se država zadužuje u inozemstvu. Kada se dug

otplaćuje, sredstva izlaze iz države, raste trgovinski deficit a to može dovesti do stvarnog gubitka

proizvodnih mogućnosti države koja duguje. Od velikog je značaja utvrđivanje stvarne

vrijednosti javnog duga i njegove strukture. Veličina javnog duga iskazana je postotkom javnog

duga i kamata u BDP-u. U suvremenim financijama zabilježeno je povećanje javnog duga u

odnosu na BDP (Ralašić, 1993, p.382).

Usklađenost rokova dospijeća koja ne vodi ekonomiju zemlje ka nelikvidnosti i inflaciji znači da

je javni dug uravnotežen. Uobičajeno je da se tijekom inflacije radije posuđuje dug na kratki rok

jer zaduživanje na dugi rok donosi više nominalne kamatne stope te se iz tog razloga izbjegava.

Djelovanjem inflacije možebitno dolazi do otpisivanja javnog duga no to je moguće spriječiti

tako da se indeksira dug koji štiti nominalnu vrijednost od obezvređivanja.

Svaka vlada mora voditi brigu o visini javnog duga i mogućnostima njegove otplate. Korištenje

javnog duga u svrhu financiranja trenutnog deficita ili investicijskih projekata od strane države i

prevaljivanje takvih troškova na budućnost, ima negativan učinak na fleksibilnost državnih

financija i većinom dovodi do usporenog budućeg gospodarskog razvoja.

U svrhu maksimiziranja koristi s jedne strane i minimiziranja šteta s druge strane, nužno je

postavljanje jasnog zakonodavnog okvira kako bi se vršila kontrola nad zaduživanjem javnog

19

sektora. Pri tom je cilj svesti javni dug u određene optimalne granice koje podrazumijevaju onaj

iznos duga koji će omogućiti postizanje poželjnih ekonomskih ciljeva istodobno ne ugrožavajući

daljnji gospodarski i socijalni razvoj. Ipak, ne smije doći do stanja prezaduženosti u kojem bi

došlo do financijske nesolventnosti i nestabilnosti i u kojem bi bilo ugroženo gospodarstvo

zemlje. U suvremenim financijama za koje je karakterističan porast javnog duga, politika javnog

duga ima važnu ulogu u utjecanju na ekonomsku politiku.

„Javni se dug može opsluživati na tri načina:

· fiskalnom politikom, tj. oporezivanjem gdje teret pada na potrošnju i opterećuje sadašnji

naraštaj;

· domaćim pozajmljivanjem gdje teret pada na novčanu akumulaciju i opterećuje budući

naraštaj ili pozajmljivanjem u inozemstvu;

· te "tiskanjem" novca što predstavlja monetizaciju duga.“ (Samuelson, 2000)

Ovisno o tome koji način financiranja se odabere, ovise i posljedice koje će se dogoditi kao

rezultat porasta poreza, javnog duga ili dodatnog monetarnog rasta. Što je veći javni dug to je

potrebno imati veći suficit u proračunskom budžetu. To je moguće samo ukoliko se povećaju

državni prihodi ili smanje troškovi. Proračun države mora uvijek biti solventan, a solventnost

ovisi o visini ukupnih prihoda koji država uspije steknuti, visini državnih rashoda te o

zaduženosti (Samuelson, 2000).

3.1. Vrste javnog duga

Javni dug se može razlikovati prema različitim obilježjima: prema izvoru, vrsti vjerovnika,

dobrovoljnosti upisa, trajanju, roku otplate i sl. S obzirom na izvor već je ranije spomenuta

najvažnija podjela na unutarnji i vanjski. Osim toga, država se može zadužiti kod različitih

vjerovnika u zemlji i inozemstvu.

Prema trajanju i fundiranosti javni dug može biti leteći i konsolidirani. Leteći dugovi su obično

iznuđeni, kratkoročni i bez sigurnih izvora prihoda i neizvjesni u pogledu njihove otplate.

20

Obično služe za premoštenje nesklada u priljevu javnih prihoda i rashoda u proračunu. S druge

strane, konsolidirani javni dug se oslanja na stvarni fiskalni kapacitet stanovite državne jedinice i

postoji izvjesnost da će on biti uredno servisiran. Većina javnih dugova su konsolidirani javni

dugovi, a i leteće dugove država, čim joj se pruži prilika, pretvara u konsolidirane.

Prema metodi kojom se država služi pri upisu javnog duga, oni se dijele na dobrovoljne, prisilne

i patriotske. Najveći dio javnog duga je dobrovoljan (kontraktualan), gdje vlasnici financijskih

viškova dobrovoljno plasiraju svoja sredstva u državne obveznice, kao jedan od najsigurnijih

oblika ulaganja. Prisilni zajmovi se raspisuju u izvanrednim situacijama i kada država nema

drugog izbora za namicanje potrebnih sredstava. Kod raspisa patriotskih zajmova apelira na

svijest građana da svojim doprinosom pripomognu ostvarenju određenih programa od općeg

nacionalnog interesa.

S obzirom na rokove otplate, zajmovi se obično dijele na: kratkoročne s rokom otplate do jedne

godine, srednjoročne s rokom otplate od dvije do pet godina te dugoročne s rokom otplate iznad

pet godina (Jurković, 2002, p.132).

3.2. Upravljanje javnim dugom

Upravljanje javnim dugom odnosi se na donošenje odluka o refinanciranju i otplati javnog duga,

konverziji i reprogramiranju duga, emisiji novog duga te izboru ročne strukture javnog duga.

Polazni kriterij upravljanja javnim dugom je minimiziranje troškova financiranja, tj. visine

kamatne stope. Optimalizacija ročne strukture javnog duga odnosi se na kupnju odgovarajućeg

stupnja nelikvidnosti uz najmanje troškove ostvarujući stabilizacijske ciljeve uz kombinaciju

ročne strukture javnog duga i stupnja restriktivne monetarne politike (Jurković, 2002, p.135).

Pri tom je važno voditi računa o odnosu troškova i rizika te ostvarivanje ostalih ciljeva određenih

odlukom države npr. razvitak i održavanje učinkovitog tržišta državnih vrijednosnica. Proces

upravljanja javnim dugom utječe na svijest fiskalnih vlasti glede financiranja duga

zaduživanjem, razine duga i troškova zaduživanja. Ono mora biti povezano s jasnim

makroekonomskim okvirom u kojem država želi osigurati održive stope rasta javnog duga, ali

nikako ne može biti zamjena zdravoj makroekonomskoj i fiskalnoj politici. Ciljevi upravljanja

21

javnim dugom, između ostalog, imaju utjecaj na formiranje institucionalnog okvira te olakšavaju

mjerenje učinkovitosti odabranih instrumenata. Na osnovu dobro definiranih ciljeva utvrđuje se

strategija upravljanja javnim dugom.

Kroz suvremeni javni dug sintetiziraju se rezultati i učinci triju najvažnijih segmenata

financijskog sektora: monetarne politike, fiskalne politike i financijskih tržišta, a istodobno su

tangirane i sve tri funkcije javnih financija: alokacijska, redistribucijska i stabilizacijska. Sa

stajališta likvidnosti gospodarstva, značajan je samo onaj dio javnog duga koji se nalazi u

rukama institucija javnog sektora, dok se dio javnog duga u rukama privatnog sektora

prvenstveno suočava s problemima upravljanja.

Zadatak onih koji su zaduženi za upravljanje javnim dugom ogleda se kroz optimalnu

kombinaciju njegove visine i ročne strukture. Riječ je o veoma složenom poslu koji iziskuje i

znanje i iskustvo, ali i urođeni talent, jer se odluke donose najčešće na osnovu procjena o

budućim kretanjima, posebno onih na financijskom tržištu. Pri donošenju odluke o zaduženju u

inozemstvu, naglasak je na platnobilančnim ograničenjima koja iz toga mogu proizaći, kao i na

mogućim valutnim rizicima vezanim za vanjski dug.

U današnje doba, uloga kratkoročnog duga u ukupnom javnom dugu postaje sve značajnija pa

čak i domininatna. Pitanje ročnosti duga u klasičnom značenju nije više relevantno. Sve je

važniji način na koji se ročna struktura odražava na kamatne stope, a time i na cjelokupna

gospodarska kretanja. Vlada stav kako se osnovni kriterij upravljanja javnim dugom svodi na

minimiziranje troškova servisiranja kamata, odnosno da se javni dug oslanja na najjeftinije

izvore sredstava. Tako definirana funkcija cilja upravljanja javnim dugom u velikoj je mjeri

pojednostavljena jer problem strukture javnog duga promatra izvan stabilizacijske politike

(Jurković, 2002, p.137).

3.3. Granice javnog duga

Može se govoriti o optimalnoj i gornjoj granici javnog duga pri čemu nijedno nije jednostavno

definirati, a kamoli uvesti neke obrasce (algoritme) za kvantificiranje tih pojmova. Ipak, oni su

sigurno prisutni u svakodnevnom životu o čemu svjedoče i dužničke krize u brojnim, osobito

22

nerazvijenim zemljama, koje su ih prisilile na proglašavanje moratorija na otplatu svojih dugova.

Moratorij je znak da su zemlje već uvelike prešle gornju granicu svog dopuštenog zaduženja.

Stoga treba ranije intervenirati kako se ne bi došlo do tog stanja (Jurković, 2002, p.138).

Općenito se može reći da je optimalna zaduženost javnim dugom, mjereno na razuman način,

npr. postotkom javnog duga u BDP-u, dosegnuto kada je udio zaduženja omogućio postizanje

željenih ekonomskih i socijalnih ciljeva u stabilizaciji, preraspodjeli dohotka i ekonomskog

rasta, a da se pritom nije ugrozio gospodarski i socijalni razvoj zemlje.

Time se nameće zaključak da javni dug nije negativan ukoliko se koristi u razumnoj mjeri te se

koristi za ostvarivanje bržeg ekonomskog i socijalnog napretka zemlje. Ipak, ne smije prijeći

razinu koja zemlju može dovesti u stanje financijske nesolventnosti i nestabilnosti. S obzirom da

se ne može odrediti precizan algoritam optimalne i gornje granice javnog duga, prati se niz

pokazatelja kojima se indirektno saznaje zaduženost zemlje.

Različite zemlje različito podnose posljedice duga. Dok kod nekih zemalja već niski udio duga u

BDP-u uzrokuju krizu, neke druge zemlje uspješno funkcioniraju makar im javni dug prelazi

vrijednost proizvodnje ostvarene u jednoj godini. Ne postoji univerzalna granica javnog duga, no

moglo bi se reći da je ta granica dosegnuta kada su ciljevi fiskalne politike ugroženi.

Smatra se da optimalna granica javnog duga nije prijeđena dok god javni izaci koji se financiraju

javnim dugom (Švaljek, 1997, p.36):

· uvećavaju iskorištenost kapaciteta proizvodnje

· uvećavaju ili poboljšavaju proizvodni kapacitet zemlje

· omogućavaju približavanje željenoj raspodjeli.

U većini zemalja kada se iskoristi mogućnost zaduživanja unutar države, kreće se zaduživanje

izvan države, u inozemstvu. S obzirom da se javni dug prema inozemstvu može pokriti samo

izvozom, održivost razine vanjskog javnog duga se mjeri odnosom vanjskog duga i izvoza.

Politika duga se smatra neodrživom ako je takvom smatraju domaći ili inozemni privatni

subjekti. Može se dogoditi da kreditori posumnjaju u sposobnost države da vrati dug bustaviti

daljnje posuđivanje zajmova. Kod domaćih kreditora može porasti porez te s time krene i

23

infalcija te devalvacija. To sve uzrokuje manju štednju te izlaak kapitala u inozemstvo te na kraju

do financijske krize (Švaljek, 1997, p.38).

3.4. Politička ekonomija javnog duga

Pri izučavanju javnog duga održivost politike javnog duga nije oduvijek bila središnja tema. Tek

je u novije vrijeme težište s tereta duga i intertemporalnih učinaka duga prebačeno na

determinante javnog duga čije je objašnjenje krenulo u dva pravca. Jedan od njih se koristi

normativnim, a drugi pozitivnim pristupom (Švaljek, 1997, p.51).

Osnovni zagovornik normativnog pristupa javnom dugu je Robert Barro. On je zajedno sa svojm

sljedbenicima promatrao državu kao „dobrohotnog društvenog planera“ kojem je cilj

maksimizirati koristi članova društva. Drugim riječima, normativni pristup polazi od

pretpostavke o altruizmu nositelja političkih odluka. Oni smatraju da su učinci fiskalne politike,

odnosno oporezivanja najmanje distorzivni ukoliko se porezne stope drže stalno na istoj razini.

Budući da gospodarstva prolaze kroz razdoblja ekspanzija i recesija, uz konstantne porezne stope

naizmjence će se javljati razdoblja budžetskog deficita i budžetskog suficita. Na njihovo

pojavljivanje utjecat će djelovanje nekih vanjskih učinaka na javne izdatke. Na taj se način dug

koristi u razdobljima privremenog porasta javnih izdataka, a nepromijenjene porezne stope će u

razdoblju nakon rata (kriza) generirati budžetski suficit koji će kompenzirati današnji deficit u

terminima sadašnje vrijednosti (Švaljek, 1997, p.51).

„Dvije osnovne teorije normativnog pristupa su kejnezijanska teorija deficitarnog financiranja i

teorija ujednačavanja poreza čiji je zagovornik Robert E. Barro. Obje teorije zaduživanje

opravdavaju i smatraju ga u određenim okolnostima najboljim instrumentom financiranja države.

Kejnezijanska teorija smatra da je deficitarnim financiranjem države u razdobljima depresije

moguće potaknuti gospodarski uzlet. S druge strane, teorija ujednačavanja poreza smatra da

deficitarno financiranje nema nikakvog utjecaja na agregatnu potražnju, ali korištenje duga ipak

smatra opravdanom u svrhu premošćivanja kratkotrajnih problema u financiranju države, jer

stabilne porezne stope smanjuju mrtvi teret oporezivanja.“ (Švaljek 1997, p.51)

24

Alternativno se javlja pozitivni pristup objašnjenju nastanka i kretanja javnog duga koji napušta

pretpostavku države kao dobronamjernog društvenog planera smatrajući da političari odlučuju o

načinu financiranja na osnovi vlastitog interesa i specifičnih ograničenja koja im postavlja

institucionalno okruženje (Švaljek, 1997, p.52).

Zastupnici pozitivnog pristupa jesu pripadnici škole javnog izbora koji smatraju da tendencije

prekomjernog deficita mogu proizići iz samovoljnog ponašanja političara i birokrata s ciljem

osigurnja reizbora i zadržavanja moći kao i s njom povezane koristi. U svrhu objašnjavanja

nastanka deficita i javnog duga oni pretpostavljaju postojanje fiskalne iluzije i asimetričnosti

stabiliziacijskih politika kenzijanskog tipa. Razne skupine modela primjenjuju pozitivan pristup.

Jedna od njih tvrdi da je dug posljedica strateških konflikata između političkih stranaka i

društvenih skupina koje istovremeno vrše pritisak na političke odluke. Shodno tome, Roubini i

Sachs pokazuju da je u modernim demokracijama javni dug tim veći što je veći broj stranaka u

koalicijskoj vladi (Švaljek, 1997, p.53).

Modeli koji se zasnivaju na pozitivnom pristupu deficitu i javnom dugu više se potvrđuju

empirijski nego oni koji se zasnivaju na normativnom pristupu. Činjenica da se u modernim

demokracijama političari ponašaju kao i svi ostali građani maksimizirajući osobnu koristi, a ne

društveno blagostanje, objašnjava pojavu razmjerno visokih deficita i javnog duga u novije doba.

Ono što je zajedničko objema teorijama jest da posredno pretpostavljaju dugu demokratsku

tradiciju, društveni konsenzus o tržištu kao osnovnom mehanizmu alokacije oskudnih resursa te

visok stupanj razvijenosti financijskih tržišta.

25

4. ULOGA TEORIJE JAVNOG IZBORA U KREIRANJU JAVNOG DUGA

Za povezivanje političko-institucionalnih čimbenika s javnim dugom zaslužni su pripadnici škole

javnog izbora (Buchanan, Wagner, Brennan, Tullock i ostali). Oni uzrok stvaranja fiskalnog

deficita i javnog duga vide u racionalnom ponašanju političara, koji nastoje maksimizirati svoju

korist kao što to pokušavaju gospodarski subjekti. Političai imaju korist od reizbora zato jer na

taj način održavaju moći zajedno sa drugim koristima koje proizlaze iz toga (npr. dohodak,

društveni status ). Radi se o ranije spominjanom pozitivnom pristupu pri objašnjavanju nastanka

javnog duga (Bubaš, 2000).

Pri tom je krucijalni čimbenik glasovi birača pod pretpostavkom da povećano oporezivanje vodi

k gubitku glasova, a rast državnih rashoda k njegovom porastu. Shodno tome se i ponašanje

političara odražava na državni proračun: političari pokušavaju povećati državni proračun

(ukupne troškove i prihode) do razine u kojoj su granični troškovi većeg poreznog tereta

(izraženi brojem izgubljenih glasova) jednaki graničnom prinosu od većih rashoda (izraženom

brojem dobivenih glasova). Dakle, ako uspiju financirati troškove povećanjem javnog duga,

političari povećaju svoju korist istodobno ne snoseći troškove (Bubaš, 2000).

Pripadnici škole javnog izbora ušli su u raspravu o javnom dugu u vrijeme kada su

postkejnezijanski makroekonomisti bili u procesu preispitivanja učinaka javnog duga

zaključujući kako državni zajmovi zapravo ugrožavaju privatne investicije. Analizirajući

problem javnog duga iz perspektive pojedinih gospodarskih aktera koji, kao građani

demokratskog poretka, zajedno moraju izabrati metode financiranja rashoda vlade, James

Buchanan je primjetio da odluke o zaduživanju uključuju kompromis sadašnjih i budućih

poreznih obveznika. Činjenica da nacionalni dug mora biti otplaćen i vraćen u budućnosti

podrazumijeva buduće porezne obveze. Sukladno tome, budući porezni obveznici su ti koji snose

teret vladinog zaduživanja za financiranje tekuće potrošnje. (Rowley i Schneider, 2008, p.514).

Raspravu je dodatno začinila Barrova teorija. Njegov teoretski model polazi od pretpostavke da

članovi svake generacije brinu o dobrobiti sljedeće generacije (točnije, da korist jedne generacije

uvelike ovisi o njihovoj potrošnji i djelomično o koristi koju ostvaruju izravni potomci te

generacije). Pored toga, ukoliko postoji „lanac operativnih međugeneracijskih transfera“

26

(privatne ostavštine) koji povezuje sadašnje s budućim generacijama, pojedinci će se ponašati

kao da žive vječno. Pod tim pretpostavkama, izdavanje ili povlačenje javnog duga nema različiti

utjecaj (u odnosu na poreznu alternativu) na osobno bogatstvo i agregatnu potražnju, odnosno na

stvaranje kapitala jer trenutni porezni obveznici će promijeniti svoje nasljedstvo kako bi

neutralizirali bilo kakvu buduću poreznu obvezu (Rowley i Schneider, 2008, p.514).

Nasljedstva će se povećavati kako bi se budućim generacijama kompenziralo u potpunosti i

smanjilo teret poreznog opterećenja kojega će im nametnuti dodatno povećanje javnog duga, a

kada dug bude povučen (odnosno smanjen), nasljedstva će se smanjiti u visini redukcije budućeg

poreznog opterećenja. Promjene u budućem poreznom opterećenju, drukčije rečeno, su potpuno

kapitalizirane u međugeneracijskim transferima bogatstva, na taj način neutralizirajući u

potpunosti efekte promjena u vladinoj proračunskoj bilanci. Dug i porezi su ekvivalentni alati

javnog financiranja (Rowley i Schneider, 2008, p.514).

Buchanan je na to odgovorio tvrdnjom da je to iluzija jer će racionalni porezni obveznici

predvidljivo odgovoriti na povećanje javnog duga, što implicira i odgovarajuće povećanje

budućih poreznih obveza prebacivanjem budućih prihoda u sadašnjost. Pokušaj trenutnih

poreznih obveznika da smanje buduće porezne obveze tako da realociraju svoje dohotke između

vremena ostvarenja i vremena isplate znači da će pojedinci uštedjeti manje u vrijeme

deficitarnog financiranja nego što bi uštedjeli kada bi porez plaćali u trenutku ostvarenja dohotka

i na taj način bi osakatili kapitalnu formaciju. To također znači da, pri trenutnim poreznim

stopama, buduće oporezivanje ne bi bilo adekvatno kako bi se dug otplaćivao, i to na vrijeme

(Rowley i Schneider, 2008, p.514).

Buchanan i Tullock su pri shvaćanju države doveli u pitanje klasičnu teoriju prema kojoj je

država skup javnih dobara koji funkcioniraju u javnom interesu. Prema spomenutim autorima je

država predator, odnosno pljačkaš. Gotovo sve države u današnje vrijeme troše puno više resursa

nego što bi to iziskivala država koja ima samo klasične funkcije, kao što su unutrašnji poredak,

nacionalna obrana, zakonodavna djelatnost itd.

U današnje vrijeme u državama je prisutna velika količina nepotrebnih troškova, koji su proizašli

većinom iz različitih programa država blagostanja. Iz tog razloga predlaže se limitiranje državnih

izdataka, poboljšanje kontrole rada, primjena „fiskalnog federalizma“ u lokalnim i federalnim

27

jedinicama vlasti te početak primjene fiskalnog ustava. Fiskalni ustav bi trebao definirati

uravnotežen budžet i ograničiti deficit i javni duga na nekoj niskoj razini. Buchanan je autor

knjige o javnog dugu koju je samostalno napisao, no istraživanja u domeni javnog duga nisu bila

prihvaćena poput njegovih ostalih knjiga u domeni javnog izbora, javnih financija i ekonomije

(Prokopijević, 2007, p.168).

Trenutno samo nekoliko zemalja ima takva fiskalna ograničenja. Poljska je zapisala u Ustavu da

javni dug ne smije prijeći 60% nacionalnog dohotka. Velika Britanija ima „zlatno pravilo“ prema

kojem budžet mora biti izbalansiran tijekom poslovnog ciklusa. Deficit u godinama nižeg rasta

mora anulirati suficit u godinama višeg rasta (Prokopijević, 2007, p.168).

Države su danas mnogo veće nego prije, a istodobno su porezni prihodi nerijetko niži od potreba

socijalne države, što dovodi do povećanih proračunskih deficita te neodrživih modela socijalne

države. Zaduživanje, i kratkoročno i dugoročno, danas predstavlja temeljni vid financiranja čak i

tekućih obveza države (što još naglašenije tijekom aktualne recesije), dok političari ne posustaju

u korištenju zaduživanja za financiranje popularnosti kod glasača (Pribičević i Vuković, 2013).

Buchanan je za ovakvu situaciju kontinuirano okrivljavao nepostojanje jasnih ustavnih pravila

(poput ustavnih ograničenja na zaduživanje) koja bi u velikoj mjeri promijenila ishode trenutne

recesije. U modelu rasta koji se zasniva na većoj razini zaduživanja zbog održavanja političkih

obećanja te na institucionalnim slabostima sustava političkog rentijerstva i interesnih skupina

kojega se nitko ne usudi mijenjati, oporavak se ne može tražiti kroz pogrešne interpretacije

konsolidacije niti daljnjim povećanjem zaduženja, već je potrebno promijeniti institucionalna

pravila igre te time dati novi poticaj ekonomskom napretku oslobođenom od političkih prepreka

(Pribičević i Vuković, 2013).

Brojne se javne aktivnosti ne financiraju putem poreza onih koji od istih imaju koristi, već putem

javnog duga kojeg nasljeđuju buduće generacije. Dakle, birači mogu izglasati vlastite pogodnosti

kao što su veće mirovine, bolje ceste i dr., ali istodobno prebaciti svoje troškove na porezne

obveznike u budućnosti. S obzirom da birači sadašnjeg razdoblja ne mogu sklopiti obvezujuće

ugovore s biračima sljedećeg razdoblja, postoje poticaji za podupiranje druge najbolje političke

opcije u svrhu izbjegavanja još lošijih rezultata u budućnosti (Rowley i Schneider, 2008, p.515).

28

S obzirom da se troškovi i koristi s kojima se suočavaju pojedinci razlikuju kada se odluke

donose kolektivno nego kada se donose privatno, racionalno ponašanje birača koji gledaju

vlastite interese mogu izazvati još brži rast potrošnje nego što bi to inače bio, donoseći

posljedično odgovarajuće povećanje iznosa koji vlada posuđuje, kao i povećanje poreza. Teorija

javnog izbora također sugerira da popularne ideje kao uvođenje ograničenja utječu na fiskalno

ponašanje političara. Naime, porezi i javni rashodi imaju tendenciju rasta kada se političar ne

može kandidirati za reizbor, i zbog toga, fiskalne varijable poput poreza, potrošnje i javnog duga,

imaju tendenciju da budu promjenjivije u državama koje su uvele ograničenja nego kod onih

koje to nisu (Rowley i Schneider, 2008, p.515).

Javnim dugom u kontekstu teorije javnog izbora najviše se bavio Buchanan. Buchanan je u

svome radu o javnom dugu polazio od pretpostavke da će javni dug biti sveprisutna pojava te da

teorija javnog izbora objašnjava njegovu trajnost. Tendencija u izbornoj demokraciji za političare

koji žele iskoristiti maksimum jest da oni radije posuđuju i troše umjesto da oporezuju i troše, i

to puno umjesto malo. Izabrani političari uživaju trošenje javnog novca za projekte koji donose

neke dokazane prednosti svojim biračima.

Predkejnezijanska norma proračunskog salda služila je za ograničavanje sklonosti k potrošnji

kako bi zadržala javne izdatke na približno istoj razini s prihodima koje generiraju porezi.

Kejnezijansko napuštanje ove norme, bez adekvatne zamjene, učinkovito je uklonio spomenuta

ograničenja. Predvidljivo, političari su odgovorili povećanjem potrošnje iznad razine poreznih

prihoda stvarajući tako proračunske deficite. Fiskalne činjenice vezane za razdoblje nakon

Velike depresije empirijski su potvrdile Buchananova predviđanja (Buchanan i Wagner, 1977,

p.95-96).

Elementi teorije javnog izbora, kao i nevoljkosti prihvaćanja postojanja javnog duga, moguće je

naći i u ranijem Buchanonovom radu: Pravi trošak javnih rashoda (a što je zapravo dug) mora

ovisiti o pojedincima umjesto da ovisi o onima koji sudjeluju u donošenju društvenih odluka koje

su donešene u vrijeme odobrenja ili odbijanja bilo kakvih predloženih troškova. Ovo uništava

pojedinu usporedbu beneficija od javnih rashoda i troškova ovih rashoda, a što je moguće samo

ako su porezi u pitanju (Buchanan, 1958, p.139).

29

Ukoliko se namjeravaju ostvariti bilo kakve pojedine beneficije iz trenutno predloženih javnih

rashoda, pojedinac mora uzeti u razmatranje dvije opcije: izbor između javnog zaduživanja i

javnih rashoda koji se vrše tim zaduživanjem te javnih rashoda koji se troše bez zaduživanja, s

time da će potonja opcija uvijek biti bolja (no pojedinac će odabrati gornju uvijek prije potonje).

U takvim slučajevima, odluke koje donose institucije u demokratskim društvima ne mogu

očekivano biti u korist naroda po bilo kojem kriteriju ispravnosti. Pojedinac ne može sam

razaznati prednosti i nedostatke. Proces društvenog odlučivanja u modernim demokratskim

društvima je kompleksno, a ovaj proces se ne bi smio gurati u smjeru gdje će se odluke donositi

pristrano.“ (Buchanan, 1958:139)

Govoreći o odlukama o javnom dugu nije jednostavno uvidjeti da li su to političke ili ekonomske

odluke. Teoriju javnog izbora koja se bavi javnim dugom moguće je promatrati kao krucijalni

dio nove političke ekonomije pogotovo zbog činjenice da nova politička ekonomija za

proračunski deficit ne krivi samo političare, nego i okruženje njihova djelovanja.

„U tom kontekstu, modele nove političke ekonomije koja se bavi javnim dugom mogu se

sukladno osnovnim hipotezama podijeliti na:

a) modele koji se temelje na tvrdnji da je oblik vlade osnovna determinanta veličine javnog

duga,

b) modele u kojima se javni dug smatra strateškom varijablom,

c) modele u kojima se javni dug objašnjava kao posljedica međugeneracijske preraspodjele,

ili

d) prostorne razdiobe interesa, i

e) modele koji naglašavaju važnost proračunskih institucija za veličinu fiskalnog deficita i

javnog duga.“ (Bubaš, 2000)

Kako bi se utvrdila razina povezanosti održivosti fiskalne politike tj. visine fiskalnog deficita sa

različitim političkim varijabla poput učestalosti promjene džavne vlasti, razine političke kohezije

i udjela lijevih stranaka u vladi, provodila su se empirijska istraživanja. Nekoliko istraživanja o

povezanosti visine fiskalnog deficita i razine demokracije izraženo putem indikatora političkog

sustava, došlo je do zaključka je je ta veza statistički neznačajna te da nije moguće dokazati

30

tvrdnju da se fiskalni deficiti redovito očitavaju u demokracijama, niti da autoritarni režimi ne

uzrokuju nastanak fiskalnih deficita. (Bubaš, 2000).

Suprotno tome, ustanovljeno je da su u tumačenju povezanosti između fiskalne politike i

političkih institucija najuspješniji modeli kojima je politička nestabilnost eksplanatorna varijabla,

odnosno modeli koji se temelje na pretpostavci da je javni dug strateški element za povratak na

vlast. Zbog relativno uspješnog objašnjavanja razina fiskalnog deficita i javnog duga, u novije se

doba posvetilo mnogo empirijskih iz tog područja upravo vezama između fiskalnog deficita i

političke nestabilnosti.

U svim najvažnijim novijim istraživanjima pojavljuje se kao eksplanatorna varijabla neka mjera

političke nestabilnosti, najčešće pokazatelj učestalosti promjena vlasti ili mjera disperzije

političke moći. Pri tom nije jednostavno donositi nedvosmislene zaključke o stupnju povezanosti

između fiskalnog deficita i političke nestabilnosti, no uočljivo je kako učestalija promjena vlasti,

osobito kad je riječ o redovitim promjenama vlasti, nerijetko povećava sklonost financiranju

zaduživanjem. Dodatno, razlika između zemalja glede fiskalnih politika koje provode ne može se

objasniti isključivo stupnjem političke kohezije. Jednako tako, empirija ne potvrđuje hipotezu da

su lijevo orijentirane političke stranke manje zabrinute za razinu fiskalnog deficita (Bubaš,

2000).

4.1. Kontroliranje državne potrošnje

Značajan rast državne potrošnje ne znači da nešto nije u redu s postupkom politike proračuna.

Dvije su vrste mišljenja spominjane u raspravi o kontroli državne potrošnje. Jedno mišljenje je

da su osnovni problem vladine odluke u prošlosti pa sada političari ne mogu mijenjati veličinu

rasta ili strukturu državne potrošnje. Razlog tome su programi davanja prava i pomoći

umirovljenicima, invalidima, nezaposlenima, bolesnima i ostalima koji čine najveći dio

nekontrolirane potrošnje. Dodaju li se tome i ostale stavke, npr. otplaćivanje javnog duga,

potpore poljoprivredi i određeni izdaci za obranu, može se zaključiti kako se na oko 75%

saveznog proračuna ne može utjecati (Rosen, 2001, p.143).

31

U slučaju da je zakonodavstvo propisalo programe davanja prava, može ih i ukinuti, barem u

teoriji. U stvarnosti, moralni i politički razlozi govore protiv neispunjavanja danih obećanja

raznim skupinama stanovništva. Sva značajnija smanjenja programa vjerojatno će biti odgođena

za daleku budućnost, tako da političari koji su se obvezali svojim glasačima neće s tim imati

nikakve veze (Rosen, 2001, p.143).

Drugo mišljenje tvrdi da političke institucije nose pogreške već u svojim korijenima pa je

kontroliranje državne potrošnje veći problem od kontroliranja programa davanja prava te je

predloženo nekoliko načina poboljšanja stanja (Rosen, 2001, p.144).

Smatra se da u slučaju kada je državna potrošnja podređena preferencijama medijanskog glasača,

nema smisla držati ju pod nadzorom, dok u slučaju kada je državna potrošnja posljedica mana

političkog procesa, tada se treba nadzirati.

Niskanen koji krivi birokraciju za porast državne potrošnje, predložio je financijske poticaje

birokratima - npr. povećanje plaće ukoliko uspiju smanjiti potrošnju. No taj način je nesiguran s

obzirom da postoji rizik od negativnih načina smanjenja potrošnje. Tako se npr. može dogoditi

da se socijalnom radniku poveća plaća kada smanji socijalnu pomoć za siromašne.

Rast državne potrošnje se može kontrolirati i tako da se Saboru nametne skup trajnih ciljeva za

smanjenje proračuna i/ili deficita u nekom određenom razdoblju - npr. od 2015. do 2020. treba

umanjiti deficit na određeni postotak BDP-a. Slabosti ovog pristupa su automatsko smanjenje

svih rashoda programa u istom postotku tako da i oni važniji i manje važni programi imaju na

raspolaganju manje sredstava.

Državna potrošnja se može staviti pod kontrolu i tako da se uvedu ustavna ograničenja. Ustavna

ograničenja bi bila da izdaci ne smiju biti veći od primitaka te da ukupni primici ne smiju

prelaziti stopu rasta BDP-a. Negativne strane ustavnih ograničenja su to što se može dogoditi da

su predviđanja o budućim gospodarskim kretanjima nepouzdana, te se prikladnim metodama u

knjigovodstvu može zaobići zakon.

32

4.2. Fiskalna pravila

Zbog različitosti u specifikaciji i identifikaciji odgovornosti u privatnom i javnom dugu, može se

pretpostaviti kako će osobe prije izabrati javni nego privatni dug. Pritisak koji je stavljen na

vladine donositelje odluka da se ne zadužuju neodgovorno se ne može usporediti s onim

osobama koje imaju privatni dug i koji to čine iz privatnih razloga. Relativna odsutnost takvih

ograničenja javnosti (odnosno glasača) bi mogla navesti izabrane političare, naročito one koji

vode javne financije (javnu potrošnju, poreznu politiku i javna zaduženja), da se zadužuju čak i

kad uvjeti za odgovorno zaduživanje nisu postojeći.

Zbog takve raskalašenosti, klasični principi javne fiskalne odgovornosti uključuju eksplicitna

ograničenja kod javnog zaduživanja kao alternative financiranja i koje jasno diktiraju da se

fondovi za isplatu duga ili neke druge usporedive odredbe uspostave kako bi se dugovi mogli

amortizirati od trenutka inicijalnog trošenja (odnosno da se odmah uspostavi obveza vraćanja

duga). Bez takvih ograničenja, klasična teorija bi uključivala politički scenarij s kumulativno

rastućim javnim dugom (Buchanan i Richard, 1977, p.19-20).

Zbog procjene fiskalnih posljedica političkih odluka i želje za ograničavanjem diskrecijske

fiskalne politike, razina državne potrošnje te veličina proračunskog deficita, u novije je doba

porastao interes struke za primjenu tzv. fiskalnih pravila. „Fiskalna pravila su skup mjera koje su

poduzete da bi se smanjio deficit u proračunu te da bi se smanjila državna potrošnja.“ (Bubaš,

2000)

„S makroekonomskog aspekta, fiskalna pravila predstavljaju ograničavanje fiskalne politike

uobičajeno definirane pokazateljima ukupnog fiskalnog ostvarenja. Takva pravila obuhvaćaju

fiskalne pokazatelje deficita, zaduživanja, duga ili njihovih glavnih komponenti te se često

iskazuju kao brojčana ograničenja njihovog udjela u bruto domaćem proizvodu. Brojčana

ograničenja se najčešće postavljaju na veličinu proračunskog deficita.“ (Bubaš, 2000)

S obzirom da su utvrđena ograničenja deficita državnog proračuna i javnog duga veoma

nefleksibilna, suvremena literatura ističe potrebu da serasprave o fiskalnoj disciplini odmaknu od

brojčanih ograničenja u smjeru uloge institucija u pripremi, odobrenju i izvršenju proračuna. Sa

poboljšanjem institucionalne strukture proračuna i povećanjem transparentnosti djelovanja

33

institucija u proračunskom procesu, poboljšava se i učinkovitost primjene fiskalnih pravila. Zato

je preporučeno u proračunskom procesu dominantnu poziciju dodijeliti ministru financija, u

slučaju kada država ima veliku potrošnju i veliki deficit. Na taj način se je 70-ih i 80-ih godina

prošlog stoljeća u većim državama Europske unije ograničila državna potrošnja te se je smanjio

proračunski deficit, a to se sve može pripisati strateškoj dominaciji ministra financija. (Bubaš,

2000).

U fiskalnoj politici je prisutan fundamentalni konflikt između učinaka na dugi rok i učinaka na

kratki rok. Ono što je kratkoročno dobro (anticiklička fiskalna ekspanzija), dugoročno može

postati štetno (neodrživi javni dug). S obzirom da se s vremenom struktura glasača mijenja,

evidentno je da su se promijenili glasači kojima koristi kratkoročna ekspanzija i glasači koji će

potencijalno dugoročno ispaštati zbog prevelikog duga. Usprkos tome što ljudi jako rijetko

racionaliziraju vladine poteze na taj način, oni su intuitivno svjesni tog problema. Vode brigu o

tome što će današnji vladini potezi značiti za njih i njihove obitelji u budućnosti te djeluju

sukladno svojim zaključcima. Jedini slučaj u kojem bi kratkoročna ekspanzija putem pada stope

poreza ili povećanja izdataka mogla imati dobar utjecaj na proizvodnju I stopu zaposlenosti, je

ukoliko bi pravne osobe I dalje zadržale uvjerenje u fiskalnu održivost na dugi rok. Ukoliko se to

ne bi dogodilo, javili bi se različiti oblici neefikasnosti fiskalne politike na kratki rok (HUB,

2010).

Charles Wyplosz1 u svojoj političko-ekonomskoj analizi iz 2003. godine neravnoteži

kratkoročnih i dugoročnih ciljeva pridodaje i nepostojeće glasače tvrdeći da postupiti

demokratski te misliti i na buduće generacije glasača koji nemaju nikoga da zastupa njihove

interese u političkom procesu. Deficit u proračunu tj. promjene razine duga su odluke o

intertemporalnoj preraspodjeli. Demokracija nedvojbeno iziskuje da svi na koje će preraspodjela

imati utjecaj budu uključeni u donošenje odluke. S obzirom da glasovanje neinformiranje djece

nema smisla, a pogotovo nerođene djece, potrebno je uvesti razumna pravila. Ta pravila služe za

osiguranje održivog nivoa javnog duga te umanjuju nedostatak onih glasača koji će taj dug

morati platiti. Shodno navedenome, pravila su nužna u svrhu sprječavanja diktature trenutnih

glasača nad budućima (HUB, 2010).

1Charles Wyplosz (1947- .., Francuska) je međunarodni ekonomist.

34

Možemo pridodati i još jedno srodno objašnjenje. U slučaju da politički proces ne uspije

pokrenuti fiskalnu prilagodbu, dolazi do inflacije. Inflacija će srušiti realnu vrijednost javnog

duga u slučaju da je denominiran u valuti zemlje i na taj način će vlada lakše servisirati dug.

Inflacija se može smatrati neizglasanim porezom putem kojeg se manji pojedinačni iznosi dijele

od brojnih korisnika novca, manje brojnijim korisnicima kredita koji su odobreni u za vrijeme

monetarne ekspanzije. Iz tog razloga se primjena fiskalnih pravila može gledati kao način

protivljenja diktaturi onih koji su bliski monetarnom izvoru nad brojnim korisnicima manjih

novčanih iznosa (HUB, 2010).

„Fiskalna se pravila mogu pojaviti u tri oblika:

1. Reakcijske funkcije ili pravila ponašanja (npr. postići primarni suficit nakon

višegodišnjeg razdoblja rasta javnog duga).

2. Brojke (npr. fiskalni kriteriji iz Maastrichta, no poznata su i druga brojčana pravila kao

npr. zamrzavanja nominalnih ili realnih ukupnih rashoda i sl.).

3. Savjet mudraca (Fiskalni odbor čiji je mandat uravnotežiti interese sadašnjih i budućih

glasača kroz određivanje limita na deficit i javni dug na srednji rok u čije se okvire

moraju uklopiti godišnji proračuni).“ (Wyplosz, 2003, p.59)

Pravila se mogu donositi iz godine u godinu, tijekom nekoliko godina, a ponekad i za više od

poslovnog ciklusa ili tijekom mandata vlade. U teoriji, ukoliko su dobro osmišljena i

primjenjena, pravila mogu ukloniti pristranost deficitu, a u praksi su međutim nerijetko

razočaravajuća. S obzirom da je financijska kriza dovela do povećanja duga od 30-ak posto

BDP-a u brojnim razvijenim gospodarstvima, pravila moraju biti dovoljno fleksibilna za

„smještaj“ nesagledivih potencijalnih obveza, a njihova precizna izrada od krucijalnog je

značaja. Pretpostavlja se da bi pravila morala biti jednostavna za razumijevanje i političarima i

građanima te da je nužna fleksibilnost na štetu jednostavnosti (Bach, 2014, p.25).

Neka su fiskalna pravila usvojile nacionalne vlade, a neka su nametnuli međunarodni ugovori,

kao što su Pakt o stabilnosti i rastu EU-a ili uvjeti koje diktiraju Međunarodni monetarni fond

(MMF) i druge međunarodne financijske organizacije. Neka su ugrađena u zakone o fiskalnoj

odgovornosti koji od nacionalnih vlada zahtijevaju uspostavu fiskalnih ciljeva prije izrade

35

godišnjih proračuna, a druga nastaju u procesu pripreme i prihvaćanja proračuna (Schick, 2003,

p.8).

4.3. Javni dug Republike Hrvatske i zemalja EU

1990. godine u Hrvatskoj su se proveli izbori kao i inače, nakon 4 godine od prošlih izbora. No

te godine izbori su bili drugačiji iz razloga što je Kongres SKH početkom 1990. godine donio

zakonske promjene koje su značile da se svatko tko želi može kandidirati ukoliko uspiju sakupiti

dovoljnu količinu potpisa podrške). Kongres SKH također je dobio odluku o slobodi

organiziranja i mogućnosti vođenja poštene izborne kampanje.

Od tada su izbori, po općoj suglanosti, bili uvelike slobodni i pošteni. Kada je na snagu stupio

novi hrvatski Ustava (prosinac 1990. godine) te kada je Hrvatska osamostaljena (listopad 1991.

godine) pokrenute su nove izmjene zakona čime se je u potpunosti uklonio stari sustav te su

izbori 1992. godine proveli u skladu s novim sustavom predstavničke demokracije.

Stranačko porijeklo javnog i vanjskog duga Republike Hrvatske od 1995. do 2014. godine

proizlazi iz dviju najvećih stranaka HDZ i SDP. HDZ-ove vlade (Mateša, Sanader i Kosor)

povećale su u 12 godina javni dug za 135 milijardi kuna, a SDP-ove vlade (Račan i Milanović) u

skoro 7 godina za 94 milijarde kuna. HDZ je u svojih 12 godina zabilježio rast vanjskog duga od

40,7 mlrd $, a SDP u svojih skoro 7 godina 19 mlrd $.Pri tome treba ipak naglasiti da SDP

vjerojatno ima još godinu mandata i da imaju vremena stvoriti još duga (Lovrinović, 2015).

Na sljedećem grafikonu možemo vidjeti kako se je kretao dug opće države te dug opće države

uključujući izdana državna jamstva od 2003. do 2013. godine.

36

Grafikon 1. Dug opće države 2003.-2013.

Izvor: HNB, 2015, pristupano 11.5.2015., <www.hnb.hr/publikac/prezent/h-spf.ppt>

Iz Grafikona 1. vidljivo je kako dug opće države i dug opće države zajedno s izdanim državnim

jamstvima od početka recesije do 2013. godine ima konstantnu tendenciju rasta. Izdana državna

jamstva uključuju domaći i inozemni dug ostalih sektora za koji jamči središnja država

(uključujući HBOR). Kretanje javnog duga u Hrvatskoj sugerira da je teret koji ostaje na

budućim generacijama sve veći.

Kada se govori o utjecaju javnog duga na gospodarski rast, često se ne analiziraju procesi kojima

zaduživanje utječe na ekonomsku aktivnost. Najčešće se jednostavno uspoređuje visina tog

omjera među zemljama (Šonje, 2013).

Hrvatska je u siječnju 2014. godine ušla u proceduru prekomjernog deficita, mehanizma

Europske unije putem kojeg je država trebala disciplinirati svoje financije i javnu potrošnju. Plan

je bio da se deficit u prošloj godini smanji na 4,6%, ove godine na 3,5% i sljedeće na 2,7 %

BDP-a.

Udjel hrvatskog javnog duga u BDP-u u 2014. godini od 85 posto bio je na razini prosjeka

Europske unije (EU), dok je udjel proračunskog deficita od 5,7 posto bio dvostruko veći od

prosjeka Unije i na razini onog Velike Britanije. U prosjeku je javni dug u EU28 2014. godine

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

2003

.

2004

.

2005

.

2006

.

2007

.

2008

.

2009

.

2010

.

2011

.

2012

.

2013

.

% B

DP

-a

Dug opće države

Dug opće države uključujući izdanadržavna jamstva

37

iznosio 86,8 posto BDP-a i uvećan je u odnosu na 2013. kada je iznosio 85,5 posto

(EUROSTAT, 2015).

Eurozona je u 2014. godini bilježila još višu prosječnu razinu javnog duga, od 91,9 posto BDP-a,

u odnosu na 90,9 posto u godini ranije. Hrvatska je u prošloj godini bilježila manjak proračuna

opće države od 18,8 milijardi kuna, što predstavlja 5,7 posto BDP-a, dok je dug opće države

iznosio 279,56 milijardi kuna ili 85 posto BDP-a (EUROSTAT, 2015).

Prema visini udjela javnog duga od 85% Hrvatska je u skupini 16 članica EU-a u kojima javni

dug premašuje gornju dopuštenu granicu prema maastriškim kriterijima od 60 posto BDP-a.

Daleko najvišu razinu javnog duga u 2014. među zemljama članicama EU-a bilježila je Grčka,

od 177,1 posto BDP-a (EUROSTAT, 2015).

Slijedi Italija sa 132,1 posto te Portugal sa 130,2 posto BDP-a. Najnižu je pak razinu javnog

duga krajem 2014. imala Estonija, od samo 10,6 posto BDP-a. Slijedi Luksemburg s 23,6 posto

te Bugarska s 27,6 posto. Prema udjelu proračunskog deficita od 5,7 posto u 2014. Hrvatska se

svrstala u skupinu 12 zemalja EU-a čiji su deficiti premašili najvišu dopuštenu razinu od tri posto

BDP-a (EUROSTAT, 2015).

Podaci se zasnivaju na novoj metodologiji ESA 2010, a objavljeni su u sklopu Izvješća o

prekomjernom proračunskom manjku i razini duga opće države u Hrvatskoj, na kojem se zasniva

fiskalni nadzor Europske komisije nad zemljama članicama Europske unije.

Javni dug Republike Hrvatske ove visine može ozbiljno ograničiti i ograničava potencijale

ekonomskog rasta. Ukoliko političari nisu spremni na bilo kakvo riskiranje nego, suprotno tome,

nastavljaju djelovati kako su i do sada, državni će se rashodi zadržati na relativno visokoj razini

(značajno većoj od prihoda). To će posljedično rezultirati visokim deficitom, a dug će i dalje

osjetno rasti. To će dovesti i do rasta plaćanja kamata, i njihovog udjela u proračunu. Usporedo

će rasti i rizik daljnjeg gubitka kreditnog rejtinga. Ostvarivanje viših stopa rasta tada postaje sve

teži zadatak.

Političarima je, s kratkoročnog aspekta, ova strategija najprihvatljivija, usprkos tome što

dugoročno vodi u „bankrot“. Takvom se strategijom rješavanje problema odgađa za „sutra“.

Konačno se, i uz malo sreće, sve veći dug možebitno prevaljuje na sljedeće generacije glasača i

38

poreznih obveznika. Sve veća zaliha duga prebacuje se u budućnost, a političari riskiraju u nadi

da će nekim čudom uspjeti pokrenuti gospodarski rast prije nego što investitori odbiju dalje

financirati tako rastrošnu državu.

Sljedeći grafikon prikazuje dospijeća već ostvarenih zaduživanja Republike Hrvatske, tj.

servisiranje javnog zaduživanja koje dolazi na naplatu u budućim razdobljima raščlanjeno na

obveze po inozemnom ili vanjskom i obveze po domaćem ili unutarnjem dugu.

Grafikon 2. Dospijeća državnog duga od 2011. do 2020. godine u milijunima kuna

Izvor:Šundalić, A.; Demaj, B. (2012): Međugeneracijska pravednost kao sastavnica globalne strategije održivog

razvoja, Ekonomski vijesnik, str. 237.-246.

Iz grafikona je vidljivoda će u budućoj 2020. godini, odnosno za pet godina poreze i doprinose

plaćati čak i oni koji u ovom trenutku pohađaju osnovnu i srednju školu. Samo za financiranje

javnog duga bit će nužno namaknuti gotovo 20 milijardi kuna. Pridodaju li se tome i mogući

budući ostvareni deficiti, može se reći da je situacija zabrinjavajuća usprkos tome što se iz

grafikona ne da zaključiti za što su prikazana sredstva utrošena.

39

Nameće se pitanje: ne bi li buduća generacija, koja će u to vrijeme financirati proračun

Republike Hrvatske, trebala odlučiti za što će potrošiti ta proračunska sredstva? Sadašnje, prošle

i buduće generacije trebale bi imati međusobno pravedno raspoređene životne i ekonomske

uvjete te nijedna generacija ne bi trebala trpjeti za interese ikoje druge, niti može biti postavljena

u povlašteni položaj naspram drugih (Šundalić i Demaj, 2012, p.241).

40

5. ZAKLJUČAK

Teorija javnog izbora uvelike se zasniva na pretpostavci političkog individualizma. Sve aktere

kolektivnog odlučivanja: birači, političke stranke, birokrati i interesne skupine moguće je

razumjeti ukoliko se polazi od pretpostavke da su u svom djelovanju vođeni isključivo

pojedinačnim interesima. Postupak donošenja kolektivnih odluka znatno je složeniji s obzirom

da treba donijeti odluke o javnim dobrima. Stoga pri političkom procesu potrebno je donijeti

odluke koje će voditi brigu o različitim interesima i željama brojnih glasača.

Teorija javnog izbora ponajviše izučava način na koji se donose kolektivne odluke u

demokratskim društvima. U tu se svrhu upotrebljavaju različiti modeli glasovanja kao što je

pravilo jednoglasnosti ili pravilo većinskog glasovanja. Jednoglasnost je teško ostvariva u praksi

stoga je težnja ka sustavima koji to pravilo ne zahtijevaju. Kod pravila većinskog glasovanja se

može dogoditi parasoks glasovanja, odnosno da preferencije zajednice nisu konzisentne unatoč

tome što preferencije svih glasača to jesu.

Pojam javnog duga većinom se koristi kao sinonim za financiranje deficita javnog sektora, svih

razina vlasti složene države. Jedan je od ključnih ekonomskih varijabli pri određivanju svake

ekonomske politike. Javni dug predstavlja ukupnu zaduženost države prema svojim domaćim ili

inozemnim vjerovnicima. Javnim dugom se podmiruju samo određeni oblici rashoda. Riječ je o

vrlo opširnoj temi, a u ovom je radu sagledana s aspekta teorije javnog izbora.

Najpoznatiji predstavnici teorije javnog izbora su nobelovac James Buchanan i njegov

dugogodišnji suradnik Gordon Tullock. Na njihovim se analizama razvila nova škola ekonomske

misli i dala poticaj razvoju novog institucionalizma i nove političke ekonomije u ekonomskoj

znanosti. Oni uzrok stvaranja fiskalnog deficita i javnog duga vide u racionalnom ponašanju

političara, koji nastoje maksimizirati svoju korist kao što to pokušavaju gospodarski subjekti.

Javnim dugom u kontekstu teorije javnog izbora najviše se bavio Buchanan.

James Buchanan je primjetio da odluke o zaduživanju uključuju kompromis sadašnjih i budućih

poreznih obveznika. Pojednostavljeno rečeno, može se zaključiti iz Buchananovih istraživanja

kako je poanta da se porez na dohodak plaća s odgodom, odnosno da se ne plaća u vrijeme

ostvarenja dohotka, nego da bi se plaćalo po nekom principu međuvremenskog transfera.

41

To bi značilo svakako manju uštedu za pojedinca kao obveznika, jer se u određenom

vremenskom razdobljuu deficitarnom poslovanju države porezni propisi mogu naglo promijeniti

i onda bi se pojedinac mogao dovesti u situaciju da plati više poreza nego što bi platio da je

porez plaćao svaki mjesec redovito.

Zbog želje za ograničavanjem diskrecijske fiskalne politike, razina državne potrošnje te veličina

proračunskog deficita, u novije je doba porastao interes struke za primjenu tzv. fiskalnih pravila.

Ona predstavljaju ograničavanje fiskalne politike uobičajeno definirane pokazateljima ukupnog

fiskalnog ostvarenja. Neka su fiskalna pravila usvojile nacionalne vlade, a neka su nametnuli

međunarodni ugovori, kao što su Pakt o stabilnosti i rastu EU-a ili uvjeti koje diktiraju

Međunarodni monetarni fond (MMF) i druge međunarodne financijske organizacije. Neka su

ugrađena u zakone o fiskalnoj odgovornosti koji od nacionalnih vlada zahtijevaju uspostavu

fiskalnih ciljeva prije izrade godišnjih proračuna, a druga nastaju u procesu pripreme i

prihvaćanja proračuna.

Dug opće države zajedno s izdanim državnim jamstvima Republike Hrvatske od početka recesije

do 2013. godine ima konstantnu tendenciju rasta. Pored toga, u budućoj 2020. godini, odnosno

za pet godina poreze i doprinose će plaćati čak i oni koji u ovom trenutku pohađaju osnovnu i

srednju školu. Samo za financiranje javnog duga bit će nužno namaknuti gotovo 20 milijardi

kuna. Sadašnje, prošle i buduće generacije trebale bi imati međusobno pravedno raspoređene

životne i ekonomske uvjete te nijedna generacija ne bi trebala trpjeti za interese ikoje druge, niti

može biti postavljena u povlašteni položaj naspram drugih.

41

LITERATURA

Knjige i članci:

1. Bach, S. (2014): Fiskalna pravila kao ključan odgovor na fiskalnu krizu, Međunarodne

studije, god. 14., br.1, Tiskara Zelina d.d., Zagreb

2. Brunsko, Z. (1999): Birači, političari i birokracija..., Politička misao, Vol XXXVI, br. 3,

str. 89.—100.

3. Buchanan, J. M.;Richard E. W. (1977): Democracy in Deficit: The Political Legacy of

Lord Keynes. Vol. 8 of The Collected Works of James M. Buchanan. Indianapolis, Ind.:

Liberty Fund

4. Buchanan, J.M. (1958): Public Principles of Public Debt: A Defense and Restatement.

Vol. 2 of The Collected Works of James M. Buchanan. Indianapolis, Ind.: Liberty Fund.

5. Jurković, P. (2002): Javne financije, Masmedia, Zagreb

6. Kesner-Škreb, M. (1994): Teorija javnog izbora, Financijska praksa, Zagreb, str. 555.-

557.

7. Leko, V., Jurković, P. (1998.): Rječnik bankarstva, Masmedia, Zagreb

8. McLean, I.(1997): Uvod u javni izbor. Fakultet politickih znanosti, Masmedia, Zagreb

9. Mueller, D.C. (2008): Javni izbor, Mamedia, Zagreb

10. Prokopijević, M. (2007): Džejms Bjukenen ili kako je javni izbor postao nauka,

Ekonomski anali, vol. 52, br. 173, str. 159.-175.

11. Samuelson, P. A.; Nordhaus, W. D. (2000): Ekonomija, Zagreb, MATE d.o.o

12. Rosen, H.S. (2001): Javne financije, Gipa Zagreb d.o.o., peto izdanje, Zagreb

13. Rowley, C.K.; Schneider, F. (2008): The Encyclopedia of Public Choice, Kluwer

Academic Publishers, Volume 1, New York, Boston, Dordrecht, London, Moscow

14. Šundalić, A.; Demaj, B. (2012): Međugeneracijska pravednost kao sastavnica globalne

strategije održivog razvoja, Ekonomski vijesnik, str. 237.-246.

15. Švaljek, S. (1997): Granice javnog duga: Pregled teorije i metoda ocjene održivosti

politike, Privredna kretanja i ekonomska politika, Vol.7 No.61, str. 34.-64.

16. Vuković, I. (1997): Teorija javnih izbora i financiranja javnog sektora u visokorazvijenim

zemljama svijeta, Polit. misao, Vol XXXIV, br. 3, str. 163.-178.

42

17. Wyplosz, C. (2003): Fiscal Discipline in Emerging Market Countries: How to go About?,

Graduate Institute for International Studies, Geneva

Internet i ostali izvori:

1. Bubaš, Z., (2000): Javni dug u Republici Hrvatskoj, pristupano 27.4.2015.,

<http://www.ijf.hr/hr/istrazivanja/dovr-353-ena-istrazivanja/540/1995-2000/javni-dug-u-

republici-hrvatskoj/209/>

2. Hina, (2015): Javni dug Hrvatske u 2014. na razini prosjeka u EU, pristupano 13.5.2015.,

<http://www.hrportfolio.hr/vijesti/ekonomija/javni-dug-hrvatske-u-2014-na-razini-

prosjeka-u-eu-35397>

3. Lovrinović, I., 2015: Jesu li deficit i javni dug okovi hrvatske ekonomije i društva?,

pristupano 10.5.2015., <http://www.nsz.hr/datoteke/14-15/prezentacija_lovrinovic.pptx>

4. Pribičević, V.; Vuković, V., (2013): James M. Buchanan- crna ovca u neoklasičnom

stadu, pristupano 30.4.2015., <http://www.banka.hr/james-m-buchanan-crna-ovca-u-

neoklasicnom-stadu/>

5. Ralašić, M., Javni ili državni dug, pristupano 27.4.2015.,

<http://www.ijf.hr/pojmovnik/javni_dug.htm>

6. Šonje, V., (2013): Dug, inflacija ili zdrav razum, pristupano 12.5.2015.,

<http://www.banka.hr/komentari-i-analize/dug-inflacija-ili-zdrav-razum>

7. Vuković, V. (2014): Kako interesne grupe kreiraju državni proračun, pristupano

22.4.2015., < http://www.banka.hr/kako-interesne-grupe-kreiraju-hrvatski-proracun/>

43

POPIS GRAFOVA

Redni broj

Naslov grafa Stranica

1. Lindahlov model 10

2. Kolektivno djelovanje; jednoglasnost i većinsko glasovanje 14

POPIS TABLICA

Redni broj

Naslov tablice Stranica

1. Glasački paradoks ili ciklično glasanje kod većinskog odlučivanja 12

POPIS GRAFIKONA

Redni broj

Naslov grafikona Stranica

1. Dug opće države 2003.-2013 35

2. Dospijeća državnog duga od 2011. do 2020. godine u milijunima kuna 38

44

Documents

TEORIJA JAVNOG IZBORA I NJEZINA ULOGA U …oliver.efri.hr/zavrsni/1135.B.pdf · kontroliranja državne potrošnje, fiskalna pravila te javni dug Republike Hrvatske i zemalja EU