SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTEToliver.efri.hr/zavrsni/118.B.pdf · ispuniti određene ciljeve pomoću kojih bi ostvarila: socio-ekonomski razvoj, očuvala prirodne resurse,

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

HELENA VRETENAR

UTJECAJ OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE NA ODRŽIV RAZVOJ U EU

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

UTJECAJ OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE NA ODRŽIV RAZVOJ U EU

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Mikrosustav EU

Mentor: dr. sc. Vinko Kandžija

Student: Helena Vretenar

Studijski smjer: Međunarodno poslovanje

JMBAG: 0081083847

Rijeka, siječanj 2013.

SADRŽAJ

1. UVOD ....................................................................................................................................1

1.1. Problem i predmet istraživanja.........................................................................................1

1.2. Radna hipoteza..................................................................................................................2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja.................................................................................................2

1.4. Znanstvene metode...........................................................................................................3

1.5. Struktura rada....................................................................................................................3

2. TEORIJSKE OSNOVE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE I ODRŽIVOG

RAZVOJA U EU...................................................................................................................5

2.1. Razvoj obnovljivih izvora energije unutar politike zaštite okoliša..................................5

2.1.1. Povijesni razvoj zaštite okoliša u EU i svijetu.......................................................5

2.1.2. Važnost obnovljivih izvora energije u zaštiti okoliša............................................9

2.2. Pojam i značaj energije i energetike...............................................................................10

2.3. Obnovljivi izvori energije..............................................................................................12

2.3.1. Vrste obnovljivih izvora energije........................................................................12

2.3.2. Značaj i svojstva obnovljivih izvora energije.....................................................16

2.4. Značajke održivog razvoja u EU....................................................................................17

2.4.1. Pojam održivog razvoja.......................................................................................18

2.4.2. Indikatori održivog razvoja u EU.........................................................................19

3. ANALIZA ENERGETSKOG SEKTORA I STANJE OBNOVLJIVIH IZVORA

ENERGIJE U ZEMLJAMA EU-A...................................................................................22

3.1. Energetska struktura EU-a.............................................................................................22

3.1.1. Proizvodnja i potrošnja primarne energije u EU..................................................22

3.1.2. Uvoz primarne energije u EU i stupanj energetske samodostatnosti EU-a........28

3.1.2. Energetska ovisnost i glavni dobavljači primarne energije za EU…………......30

3.2. Upotreba obnovljivih izvora energije u zemljama članicama EU.................................36

3.2.1. Primjena solarne energije u zemljama članicama EU-a…………………...……39

3.2.2. Primjena energije vjetra u zemljama članicama EU-a………………………….43

3.2.3. Primjena energije vode (hidroenergije) u zemljama članicama EU-a………….45

3.2.4. Primjena energije biomase u zemljama članicama EU-a…………………….…47

3.2.5. Primjena geotermalne energije u zemljama članicama EU-a……………….….50

4. UČINCI OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE NA GOSPODARSKI RAZVOJ EU-

A………………………………………………………………………………………………52

5. BILANCA I PERSPEKTIVE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE U EU..............58

6. ZAKLJUČAK......................................................................................................................64

LITERATURA........................................................................................................................68

POPIS GRAFIKONA ............................................................................................................74

POPIS TABLICA....................................................................................................................75

POPIS SLIKA.........................................................................................................................75

IZJAVA....................................................................................................................................76

1

1. UVOD

U doba ubrzanog rasta svjetskog stanovništva, povećane potrošnje i potražnje za energijom,

svijesti o iscrpnosti klasičnih izvora energije i njihove relativne štetnosti za okoliš, te

nesigurnosti opskrbe energijom iz politički nestabilnih regija svijeta, obnovljivi izvori

energije javljaju se kao logično alternativno rješenje. Oni tako čine jedan od temelja održivog

razvoja energetike, te su kao takvi prepoznati i na razini Europske unije. Europska Unija se

putem međunarodnih sporazuma i putem vlastitih smjernica, propisa i zakona obvezala

ispuniti određene ciljeve pomoću kojih bi ostvarila: socio-ekonomski razvoj, očuvala prirodne

resurse, smanjila štetne utjecaje na okoliš i klimu, poboljšala kvalitetu života svojih

stanovnika, smanjila energetsku ovisnost o drugim zemljma i samim time opredjelila se za

budućnost temeljenu na održivosti. Obnovljivi izvori energije služe kao jedan od instrumenata

EU-a za postizanje zadanih ciljeva, te pružaju višestruke dobrobiti kako za gospodarstvo, tako

i za same građane EU-a.

1.1. PROBLEM I PREDMET ISTRAŽIVANJA

U ostvarenju održivog razvoja značajno mjesto imaju obnovljivi izvori energije koji uz

energetsku efikasnost i liberalizaciju energetskog tržišta predstavljuju viziju energetske

budućnosti Europe. Sukladno navedenom, određen je problem istraživanja: Usprkos

prepoznatom značaju obnovljivih izvora energije, njihovim prednostima i poticajima na razini

međunarodne zajednice i EU-a, njihovi potencijali i upotreba nisu jednaki u svim državama

članicama EU-a, te su u nekim zemljama članicama relativno sporo prihvaćeni.

Iz navedene problematike i determiniranog problema istraživanja proizlazi predmet

istraživanja: Obilježja i karakteristike obnovljivih izvora energije, njihova primjena u

pojedinim zemljama članicama EU-a, te njihov utjecaj i značaj za održiv razvoj.

2

1.2. RADNA HIPOTEZA

Na temelju definiranog problema i predmeta istraživanja postavljena je radna hipoteza:

Detaljnim izučavanjem obnovljivih izvora energije u EU dolazi se do spoznaja o važnosti

koju isti zauzimaju u očuvanju prirodnih resursa i održivom razvoju, značaju koji ostvaruju u

sveukupnoj energetici i gospodarstvu zemalja članica, te evidentnoj potrebi za većim i

permanentnim poticajima i ulaganjima zemalja članica u njihovu upotrebu kako bi se ostvarili

zajednički zadani ciljevi i povećala energetska samodostatnost na razini EU-a.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Izravno u svezi s problemom i predmetom istraživanja te postavljenom hipotezom određena je

svrha istraživanja: Istražiti sve relevantne karakteristike obnovljivih izvora energije,

analizirati njihovu zastupljenost u pojedinim zemljama članicama EU-a, sagledati njihov

utjecaj na boljitak i održiv razvoj EU-a, predočiti rezultate istraživanja, te razmotriti i dati

praktična rješenja koja bi pridnjela učinkovitijem uvođenju obnovljivih izvora energije u

zemlje članice EU-a.

Sukladno postavljenoj svrsi istraživanja određeni su i ciljevi istraživanja: Dati uvid u

teorijske osnove obnovljivih izvora energije i održivog razvoja u EU, prikazati energetsku

strukturu EU-a i stanje obnovljivih izvora energije u zemljama EU-a, te analizirati učinke

obnovljivih izvora energije na gospodarski razvoj EU-a. Osim toga, dokazati prednosti

prelaska na obnovljive izvore enrgije za EU, osvrnuti se na njihove buduće potencijale i

sagledati njihov utjecaj kako na energetsku neovisnost EU-a, tako i na sveukupni značaj za

održiv rast i razvoj EU-a. Da bi se primjereno riješio problem istraživanja, ostvario predmet

istraživanja i dokazala postavljena hipoteza, te postigli svrha i ciljevi istraživanja dati su

odgovori na sljedeća pitanja:

3

1) Koje su relevantne karakteristike i vrste obnovljivih izvora energije?

2) Koje značenje ostvaruju obnovljivi izvori energije u zaštiti okoliša?

3) Što predstavlja održiv razvoj i koji su indikatori održivog razvoja?

4) Na koji način obnovljivi izvori energije doprinose održivom energetskom razvoju?

5) Kako izgleda energetska struktura EU-a?

6) Koji su glavni dobavljači primarne energije u EU i koliko je EU energetski ovisna?

7) Kako ostvariti smanjenje uvoza primarne energije i povećati stupanj samodostatnosti?

8) Koliko su zastupljeni obnovljivi izvori energije u EU?

9) Koje učinke ostvaruju obnovljivi izvori energije na gospodarski razvoj EU-a?

10) Na koji način i kojim mjerama potaknuti razvoj i uporabu obnovljivih izvora energije

u EU?

1.4. ZNANSTVENE METODE

Istraživanje i izrada ovog diplomskog rada temelji se na korištenju spoznaja do kojih su došli

strani i domaći autori. Tijekom izrade i istraživanja diplomskog rada uz obradu podataka

korištene su sljedeće znanstvene metode: induktivna i deduktivna, metoda analize i sinteze,

metoda klasifikacije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, metoda generalizacije, te

statistička metoda.

1.5. STRUKTURA RADA

Sadržaj ovog diplomskog rada sistematiziran je u šest poglavlja.

U prvom dijelu, UVODU, definirani su problem i predmet istraživanja, postavljena je radna

hipoteza, određeni su svrha i ciljevi istraživanja, navedene su korištene znanstave metode i

prezentirana je struktura rada.

4

Drugi dio nosi naslov TEORIJSKE OSNOVE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE I

ODRŽIVOG RAZVOJA U EU. U njemu je predstavljen povijesni razvoj zaštite okoliša u EU

i svijetu, te važnost obnovljivih izvora energije u zaštiti okoliša, također su predstavljeni

pojam i značaj energije i energetike, te detaljno razrađene vrste obnovljivih izvora energije.

Osim toga, definiran je i pojam održivog razvoja, te su dati osnovni indikatori takvog razvoja

u EU.

U trećem dijelu, pod naslovom ANALIZA ENERGETSKOG SEKTORA I STANJE

OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE U ZEMLJAMA EU-A, predstavljena je energetska

struktura EU-a uključujući proizvodnju, potrošnju i uvoz energije u EU, energetsku ovisnost i

glavne dobavljače primarne energije. Detaljno je statistički prikazana upotreba svakog

zasebno obnovljivog izvora energije u zemljama članicama EU-a, te njihova zastupljenost u

svakoj pojedinoj članici.

Četvrti dio pod naslovom UČINCI OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE NA

GOSPODARSKI RAZVOJ EU-A objedinjuje nekolicinu nejrelevantnijih učinaka koje

obnovljivi izvori energije ostvaruju na području gospodarskog razvoja u zemljama članicama

EU-a.

U petom dijelu, koji nosi naslov BILANCA I PERSPEKTIVE OBNOVLJIVIH IZVORA

ENERGIJE U EU predstavljeni su programi i ciljevi, mjere i poticaji, zapreke i nedostaci u

razvoju i zastupljenosti obnovljivih izvora energije u zemljama članicama EU-a. Također su

dati prijedlozi i konstruktivna rješenja za veću i rasprostranjeniju upotrebu obnovljivih izvora

energije diljem EU-a.

U posljednjem šestom dijelu, ZAKLJUČKU, sintetiziraju se rezultati istraživanja i činjenice

iz prethodnih pet poglavlja, te se iznosi jedinstveno mišljenje kojim je dokazana radna

hipoteza.

5

2. TEORIJSKE OSNOVE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE I ODRŽIVOG

RAZVOJA U EU

Postepenim razvojem ekologije kao znanosti, te saznanja o sve većem međuutjecaju čovjeka

na okoliš s brojnim negativnim posljedicama otvorio se put ka potrebi za očuvanjem i

zaštitom istog. Tim pravcem razvijala se politika zaštite okoliša, te se koncipirao pojam

održivog razvoja sa svim aspektima koje uključuje. Unutar poticanja i zalaganja za takvu

vrstu razvoja značajan doprinos daju i obnovljivi izvori energije s obzirom na neznatan utjecaj

na okoliš koji ostvaruju.

2.1. Razvoj obnovljivih izvora energije unutar politike zaštite okoliša

Vođeni sviješću da ekološki problemi ne poznaju nacionalne granice, te da ih se ne može

promatrati zasebno unutar istih, proizašla je volja i interes na međunarodnoj razini za

djelovanjem u cilju očuvanja zajediničkog dobra, okoliša i cjelokupnog ekosustava. Ta se

svijest i konkretni koraci na putu ka očuvanju i zaštiti razvijala postepeno, kako u svijetu tako

i u Europi, koja danas ima tendenciju vodeće regije svijeta u promoviranju interesa zaštite

okoliša i razvoja obnovljivih izvora energije. U cilju boljeg razumjevanja razvoja politike

zaštite okoliša u EU i svijetu, te ulozi obnovljivih izvora energije u navedenoj politici, dan je

kratki pregled kroz sljedeće tematske jedinice: 1) povijesni razvoj zaštite okoliša u EU i

svijetu i 2) važnost obnovljivih izvora energije u zaštiti okoliša.

2.1.1. Povijesni razvoj zaštite okoliša u EU i svijetu

Dolaskom zapadne industrijske revolucije, ponajprije druge industrijske revolucije polovicom

XIX. stoljeća, te otkrićem i upotrebom nafte, samim time višestuko povećanom proizvodnjom

dobara, dolazi i do prvih bitnijih naznaka vezanih uz probleme sa okolišem i potrebe za

njegovom zaštitom.

6

Istovremeno napretkom znanosti i novih znanstvenih spoznaja, otkrića primjerice u kemiji

vezanih za proizvodnju hrane (umjetna gnojiva), te odabirom boljeg sjemena i stoke postiže

se povećana produkcija hrane dostupna sve većem broju ljudi, čiji se broj iz godine u godinu

povećavao zahvaljujući i napretku medicine. Sve mnogobrojnije čovječanstvo zahtjevalo je i

sve složeniju, tehnološki napredniju, bržu i povećanu proizvodnju koja je uz sve veću

upotrebu fosilnih goriva i naftnih prerađevina, na prirodu i okoliš odražavala i svoj negativan

aspekt. Navedeni niz nastavio se i do današnjih dana, a zabrinutost oko socijalnih i ekoloških

učinaka industrijalizacije uočili su već početkom XIX. stoljeća i neki od pripadnika

romantičarskog pokreta.

U djelu "Esej o principima stanovništva" engleski ekonomist i filozof Thomas Robert Malthus

govorio je o nesrazmjeru između rasta ljudske populacije i potrebe za proizvodnjom hrane, te

ustvrdio kako se stanovništvo razmnožava brže nego što raste proizvodnja hrane. Eugenius

Warming, bio je danski botaničar koji je krajem XIX. stoljeća prvi proučavao fiziološke

odnose između biljaka i njihova okoliša, čime je zauzeo relevantno mjesto u mladoj, tek u

povojima znanosti, ekologiji.

Suvremeni pristup zaštiti okoliša započeo je djelom biologinje Rachele Carson (The Silent

Spring, 1962.) u kojem autorica upozorava da je ugrožavanje prirode poprimilo takve

razmjere da sve više postaje globalna prijetnja složenim procesima života na Zemlji (Črnjar,

2002., str. 226). U svojem je djelu obradila i utjecaj upotrebe pesticida na okoliš, te

rezultatima istraživanjima dovela do velikog interesa javnosti i do revolucije u javnom

mijenju. Time je potakla okupljanje više od 14 000 znanstvenika, pravnika, menadžera i

drugih zaposlenika diljem SAD-a u borbi za zaštitu okoliša. Neposredno nakon toga 1970. u

SAD-u nastaje i EPA (Agencija za zaštitu okoliša) koja je imala za cilj konsolidirati u jednu

agenciju niz saveznih istraživanja i praćenja, postaviti nove standarde i provoditi aktivnosti

kojima se osigurava zaštita okoliša (EPA, 2012.).

Sukladno s problemima okoliša u svijetu razvijala se i svijest o potrebi za zaštitom istog i u

Europi.

7

Sporazum iz Rima (Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice iz 1957. godine) nije

uključivao nikakvu odredbu o ekološkoj politici u Zajednici. Međutim, već je ranih 1970-tih

godina postalo jasno da ekonomski rast nije sam po sebi krajnji cilj, već bi se veća pažnja

trebala posvećivati socijalnim pitanjima, kao što je kvaliteta života (Mintas-Hodak, 2004., str.

246). Europska politika zaštite okoliša započela je tako 1973. godine, nakon prve UN-ove

Konferencije o zaštiti okoliša održane 1972. godine u Stockholmu, obazirući se na zabrinutost

javnosti i znanstvenika o "granicama rasta" (EEB, 2012., str. 12). Jedinstveni europski akt je

ugovor potpisan 1986. godine kojim je prvi put značajnije modificiran Rimski ugovor. Njime

su dani pravni temelji za stvaranje jedinstvenoga tržišta do 1. siječnja 1993. godine.

Jedinstvenim europskim aktom također su definirane nove nadležnosti Zajednice, između

ostalog i zaštita okoliša (Vlada RH, 2012.).

U članku 130 Jedinstvenog europskog akta naznačeno je (Europska komisija, 2012., str. 17,

18): Djelovanje Zajednice vezano uz okoliš mora imati sljedeće ciljeve: očuvati, zaštititi i

unaprijediti kvalitetu okoliša, doprinijeti zaštiti ljudskog zdravlja, osigurati razborito i

racionalno korištenje prirodnih resursa. Zajednica će poduzeti mjere vezane uz okoliš onda

kada će te mjere ostvariti bolje ciljeve od onih poduzetih na razini pojedinih država članica,

no bez obzira na određene mjere Zajednice, države članice moraju financirati i provoditi

ostale mjere. Jedinstveni europski akt smatra se tako prekretnicom za zajedničku politiku

zaštite okoliša (Kandžija, Cvečić, 2010., str. 830).

Propis o osnivanju Europske agencije za okoliš (EEA) usvojen je od strane Europske unije

1990. godine., a stupio je na snagu 1993. godine, odmah nakon donošenja odluke o lociranju

EEA u Kopenhagenu. Uspostavljena je promatračka mreža (Eionet) i Europski informativni

centar za okoliš. Trenutno EEA ima 32 članice i zadatak joj je pružiti nezavisne informacije o

okolišu. Također predstavlja glavni izvor informacija kako za javnost, tako i za one koji su

uključeni u razvijanje, usvajanje, provedbu i ocjenu politike zaštite okoliša. Informacije EEA

tako koriste uz europske institucije (Europska komisija, Europski parlament i Vijeće) i zemlje

članice (EEA, 2012.).

8

Konferencija Ujedinjenih naroda o zaštiti okoliša i razvoju (Rio konferencija ili Earth

Summit), održana je 1992. godine. Na konferenciji je sudjelovalo više od 170 čelnika država,

koji su naposljetku potpisali Konvenciju o klimatskim promjenama, Konvenciju o biološkoj

raznolikosti, te je usvojena tzv. Izjava o načelima šumarstva i Agenda 21 (UN, 2012.).

Agenda 21 predstavljala je program održivog razvoja za XXI. stoljeće, a ključnu ulogu u

njezinu ostvarenju imale su lokalne vlasti. Zajedno sa ostalim zemljama potpisnicama i EU je

preuzela odgovornost za primjenu i ostvarenje ciljeva donijetih na Konferenciji, te ih je

implementirala u zajedničku politiku zaštite okoliša. Godine 1997. donesen je Kyoto protokol

kojeg je Europska unija potpisla 29. travnja 1998. Europsko vijeće potvrdilo ja da Unija želi

da Kyoto protokol stupi na snagu uoči Samita u Johannesbourgu. Kyoto protokol je

međunarodni sporazum vezan uz UN-ovu Konferenciju o klimatskim promjenama koji sadrži

obvezujuće ciljeve za 37 industrijaliziranih zemalja i Europsku uniju. Cilj mu je smanjenje 6

glavnih stakleničkih plinova za 5,2% do 2012. godine u usporedbi sa 1990., i to tijekom

petogodišnjeg razoblja od 2008.-2012. (UNFCCC, 2012.). Stupio je na snagu 2005.

ratifikacijom Rusije, dok su neke zemlje poput SAD-a odbile ratificirati Protokol.

S obzirom da je kroz 10 godina nakon Rio konferencije ostvaren mnogo manji progres od

planiranog na području održivog razvoja i zaštite okoliša, na Samitu Ujedinjenih naroda u

Johannesburgu 2002. nastojali su se detektirati glavni razlozi tomu, te ponuditi nova rješenja.

Da bi se nastojanja i ciljevi dogovoreni na Konferenciji uspjeli izrealizirati bilo je potrebno da

delegati dogovore konkretne planove djelovanja navodeći realne ciljeve, te da ih podupru

financijskim sredstvima za njihovo ostvarenje. UN je odredio niz prioritetnih područja na koje

su se delegati trebali usredotočiti uključujući vodu, energiju, zdravlje, globalizaciju,

iskorijenjivanje siromaštva i stvaranje održivih obrazaca potrošnje i proizvodnje. EU je na

Samitu iznijela niz inicijativa, naglašavajući iskustvo, stručnost i financijsku pomoć koju su

države članice bile spremne ponuditi zemljama u razvoju (Europska komisija, 2012.). U lipnju

2012., održana je ponovno nakon 20 godina trenutno posljednja UN-ova konferencija o

održivom razvoju u Rio de Janeiru. Glavna tema konferencije bila je održiva odnosno zelena

ekonomija s ciljem iskorijenjivanja siromaštva i reformom institucijalnog okvira koji treba

osigurati provedbu dogovorenog kao temelj za održivi razvoj.

9

2.1.2. Važnost obnovljivih izvora energije u zaštiti okoliša

Opravdano se smatra kako je velik porast potrošnje energije koji je posljedica ubrzanog

razvoja civilizacije i svjetskog gospodarstva u posljednja dva stoljeća doveo do

najvjerovatnije nepopravivog onečišćenja okoliša. Drugim riječima, onečišćenje okoliša

neposredno je povezano s procesima pretvorbe energije. Pri tome se ponajviše misli na

primjenu fosilnih goriva (Labudović, 2002., str. 32). Cijeli proizvodni lanac fosilnih goriva,

od bušenja ili iskopavanja, transporta, prerade, izgaranja do konačnog odlaganja nastalog

otpada, uzrokuje oslobađanje tvari koje narušavaju prirodnu ravnotežu, kroz onečišćenje

zraka, vode i tla. Najvažnije posljedice uporabe fosilnih goriva javljaju se prilikom njihova

izgaranja. Prilikom izgaranja oslobađaju se tvari koje onečišćuju okoliš na lokalnoj,

regionalnoj i globalnoj razini (Božičević Vrhovčak, 2012., str. 10,11).

Dvije su osnovne klimatske promjene koje su ponajviše uzrokovane čovjekovim djelovanjem,

pri čemu najveću ulogu imaju procesi pretvorbe energije: efekt staklenika i promjene udjela

ozona (Labudović, 2002., str. 41). Da bi se smanjio štetni utjecaj emisija, odavno su uvedene

brojne restrikcije bilo definiranjem ekoloških standarda za pojedinačna postrojenja, bilo

postavljanjem dopuštenih maksimalnih ukupnih emisija (De Paoli, Višković, 2007., str. 17).

Uz navedeno, značajna su i ostala onečišćenja, kao dodatna opterećenja za okoliš, uzrokovana

također primjenom fosilnih goriva. Onečišćenja zraka osim što dovode do smoga i za zdravlje

štetnih čestica, utječu i na tzv. pojavu kiselih kiša. Prilikom padanja kiselih kiša u tlo

dospjevaju teški metali koji tim putem mogu dospijeti u podzemne vode, te na taj način

onečistiti pitku vodu. Ukoliko čovjek konzumira vodu zagađenu takvim kemijskim tvarima,

ona može imati direktan negativan utjecaj na čovjekovo zdravlje. Kisele kiše mogu izazvati i

promjenu pH vrijednosti u potocima i manjim jezerima te samim time uzrokovati izumiranje

riba i ostalih organizama, kao i propadnje šuma.

Obnovljivi izvori energije (skraćeno OIE) smatraju se čistim izvorima energije i optimalno

korištenje tih izvora minimalizira njihov utjecaj na okoliš, te proizvodi minimalan sekundarni

otpad. OIE su bazirani na održivosti sadašnjih i budućih gospodarskih i socijalnih društvenih

potreba (Panwar i ostali, 2011., str. 1513).

10

To što proizvodnja energije iz obnovljivih izvora znatno manje oštećuje okoliš, klimu i

zdravlje od proizvodnje energije iz fosilnih goriva odražava se i u tzv. vanjskim troškovima

energije, koji još nisu međunarodno priznati i sadržani u cijenama pojedinih vrsta energije, ali

se postupno uključuju u njih na različite načine (porezi na emisije štetnih i stakleničkih

plinova, diferencirani porezi na proizvodnju energije itd.). Opsežna istraživanja vanjskih

troškova proizvodnje električne energije iz obnovljivih i neobnovljivih izvora (fosilna goriva)

u Europskoj uniji dala su rezultate da su oštećenja okoliša odnosno vanjski troškovi

proizvodnje električne energije bitno veći kod fosilnih goriva nego kod obnovljivih izvora

energija (Potočnik, 2004., str. 234).

Ublažavanje klimatskih promjena tako ostaje jedan od ključnih problema zaštite okoliša i

zdravlja sa prijetećim porastom temperature zraka i razine mora uz sve češće eksremne

vremenske pojave (poplave, oluje, suše itd.) (Potočnik, 2004., str. 234). S obzirom na

priloženo ne može se govoriti o apsolutnom ne utjecaju od strane OIE na okoliš, ali se može

govoriti o znatno manjem utjecaju od konvencionalnih izvora i stoga OIE ostvaruju status

poželjnih i u budućnosti za očuvanje okoliša sve potrebnijih načina za proizvodnju električne

energije.

2.2. Pojam i značaj energije i energetike

Pod energijom u užem smislu riječi treba razumjeti sposobnost sistema da izvrši rad ili

proizvede drugi oblik energije. U najopćenitijem smislu, energija je jedan od oblika

postojanja materije (Nikolić i ostali, 2003., str. 6). Također ju možemo definirati kao fizikalnu

veličinu kojom se opisuje međudjelovanje i stanje čestica nekog tijela te njegovo

međudjelovanje s drugim česticama ili tijelima, odnosno sposobnost obavljanja rada

(Labudović, 2002., str. 19). Kao što je poznato, energija ne može nestati ili se "potrošiti", već

samo može prijeći iz jednog oblika u drugi. Stoga izrazi kao kao što su "potrošnja", "pohrana"

ili "gubitak" energije koji postoje u praksi u fizikalnom smislu nemaju svoje pravo značenje.

Prema Labudoviću (2002., str. 21) vrste energije podrazumjevaju pojavnost, odnosno načine

na koje se uočava djelovanje energije. Tako primjerice imamo mehaničku, toplinsku,

električnu, kemijsku, nuklearnu, svjetlosnu, potencijalnu i kinetičku energiju.

11

Energetske rezerve predstavljaju samo one izvore energije koje se geološki i geografski može

točno odrediti i koji se uz postojeće gospodarske uvjete i stanje tehnike mogu učinkovito

iskorištavati, dok energetski resursi su svi na Zemlji dostupni izvori energije.

Izvori energije su sredstva koja služe za pretvorbu ("proizvodnju") energije odnosno koja su

sama neki oblik energije (npr. ugljen, prirodni plin, Sunce, vjetar, itd.). Izvori energije se

načelno mogu podjeliti na (Labudović, 2002., str. 25):

- neobnovljive ili iscrpive (tzv. klasični)

- obnovljive ili neiscrpive (tzv.alternativni).

U neobnovljive izvore energije ubrajaju se fosilna goriva (ugljen, naftu i prirodni plin) i

nuklearne izvore. Njihova količina se prema trenutnim saznanjima smatra ograničenom, te se

prilikom procesa pretvorbe "troše", odnosno ne postoji mogućnost njihovog ponovnog

naknadnog korištenja. Nasuprot njima, obnovljivi su izvori energije oni kojih na Zemlji ima u

neograničenim količinama, te se djelomično ili u cijelosti iznova obnavljaju odnosno

nadoknađuju.

Skup privrednih djelatnosti čiji je glavni zadatak da pronađe izvore energije, te da ju

transformira, pohrani i dostavi krajnjim potrošačima naziva se energetika (Labudović, 2002.,

str.3). U XXI. stoljeću značaj energetike je nezaobilazan s obzirom da ona ima utjecaj na

sveopće gospodarske djelatnosti, na proizvodne procese, te omogućuje razvoj i napredak

društva u cijelosti. Nedostatak energije imao bi nesagledive posljedice na društvo, učinio bi

suvremenu tehniku neupotrebljivom, zaustavio bi proizvodnju dobara, a manualna

proizvodnja bila bi suviše nedovoljna za današnje potrebe društva.

Iz tog razloga energetika i energetski sektori imaju zadatak definirati, modelirati i

kvantificirati sigurnost opskrbe energijom kako bi proces planiranja bio učinkovita potpora

donositeljima odluka u pogledu izbora optimalnih strategija razvoja energetike u uvjetima

zadanih ograničenja i postavljenih ciljeva (Tot, 2012., str. 1).

12

Uz sigurnost opskrbe energije značajan doprinos u vrijeme sve većih zahjeva za energijom

jamči i energetska efikasnost ili učinkovitost. Pojam energetske učinkovitosti predstavlja

racionalno korištenje energije smanjenjem potrošnje energenata. Biti energetski učinkovit

znači uporabiti manju količinu energije (energenata) za obavljanje istog posla – funkcije

(grijanje ili hlađenje prostora, rasvjetu, proizvodnju raznih proizvoda, pogon vozila, i dr.)

(Boromisa i ostali, 2011., str. 1).

Iz navedenog proizlazi da razvoj energetike mora biti u funkciji gospodarskog rasta.

Nedostatak energije može usporiti, otežati ili u potpunosti onemogućiti gospodarski rast, te se

stoga energetici mora pristupiti sustavno i s dugoročnim planovima razvoja.

2.3. Obnovljivi izvori energije

Obnovljivi izvori energije definiraju se kao izvori energije koji su stalno prisutni u prirodi, te

se iz tog razloga ne mogu iscrpiti. Oni se u određenom vremenskom periodu obnavljaju u

cijelosti ili djelomično i u prirodi postoje u neograničenim količinama. Dakle, iako se u

procesima pretvorbe "troše", njihove se količine samo privremeno iscrpljuju. Osnovne

značajke obnovljivih izvora energije elaborirane su kroz sljedeće tematske jedinice: 1) vrste

obnovljivih izvora energije i 2) značaj i svojstva obnovljivih izvora energije.

2.3.1. Vrste obnovljivih izvora energije

Obnovljivi, neiscrpivi ili alternativni izvori energije na Zemlji potječu iz tri glavna primarna

izvora:

1. od raspadanja izotopa u dubini Zemlje (npr. geotermalna energija i sl.)

2. od gravitacijskog djelovanja planeta (npr. energija morskih mijena)

3. od termonuklearnih pretvorba na Suncu (npr. Sunčeva energija, energija biološkog

porijekla, energija vjetra itd.).

13

Toplina koja zračenjem sa Sunca dolazi na Zemlju općenito je najveći izvor energije i njezin

godišnji teoretski potencijal iznosi 5,6 x 10 EJ, pri čemu čovjek putem fosilnih goriva

raspolaže samo vrlo malim dijelom te energije (Labudović, 2002., str. 48).

Obnovljivi izvori energije se mogu podjeliti u nekoliko osnovnih skupina:

-energija sunca

-energija vjetra

-energija vodenih snaga (energija vodotokova, morskih struja i valova, plime i oseke)

-energija iz biomase (bioplin, uključujući drvo i otpatke)

-geotermalna energija.

Energija Sunčeva zračenja se rasprostranjuje po površini Zemlje ovisno o geografskoj širini,

godišnjem dobu i dužini dana. Kada se govori o iskorištenju Sunčeva zračenja kao izvora

energije, uvijek se misli na energiju zračenja koja dopire do Zemljine površine. Snaga

zračenja koja dopire do Zemljine površine, a koja bi se mogla iskoristiti, mijenja se tokom

dana i tokom godine, a ovisna je i o položaju površine na koju dopire zračenje. Pri prolazu

kroz atmosferu jedan dio Sunčeva zračenja apsorbiraju plinovi (kisik, vodena para, ugljični

dioksid), jedan dio se reflektira (na molekulama plinova, česticama prašine), a jedan dio se

reemitira. Prema tome smanjenje energije direktnog Sunčeva zračenja pri prolasku kroz

atmosferu ovisno je o atmosferskim prilikama (vedro, poluoblačno, oblačno), o zagađenosti

atmosfere i o nadmorskoj visini (Đonlagić, 2010., str. 20).

Da bi se energija sunca mogla koristiti i staviti u primjenu potrebno ju je transformirati. Dva

najzastupljenija načina za transformaciju vrše se pomoću solarnih kolektora i pomoću

fotonaponskih ćelija.

Solarni kolektori služe za transformaciju sunčeve energije u toplinsku energiju na način da

zagrijavaju vodu ili neku drugu tekućinu. Sistemi za grijanje vode mogu biti ili otvoreni, u

kojima voda koju treba zagrijati prolazi direktno kroz kolektor na krovu, ili zatvoreni, u

kojima su kolektori popunjeni tekućinom koja se ne smrzava (npr. antifriz). Zatvoreni sustavi

mogu se koristiti bilo gdje, čak i kod vanjskih temperatura ispod nule. Solarni se kolektori

najčešće montiraju na krov kuće (Rajković, 2011., str. 118).

14

Najpogodniji su za sunčanog vremena, no mogu se koristiti i kada je vrijeme loše u

kombinaciji sa električnim grijačem vode. Fotonaponske ćelije su poluvodički elementi koji

direktno pretvaraju energiju sunčeva zračenja u električnu energiju. Mogu se koristi kao

samostalni izvori energije ili kao dodatni izvor energije. Kao samostalni izvor energije koriste

se npr. na satelitima, cestovnim znakovima, kalkulatorima i udaljenim objektima koji

zahtjevaju dugotrajni izvor energije. Kao dodatni izvor energije fotonaponske ćelije mogu se

na primjer priključiti na električnu mrežu (Rajković, 2011., str. 121). Uz pomoć

subvencioniranog, povlaštenog plaćanja od strane operatera otkupljivača električne energije

proizvedene tim putem, a koje se primjenjuje u zemljama koje su uspostavile takve oblike

poticaja, proizvodnja energije na taj način postala je sve isplativijom.

Energija vjetra je transformirani oblik sunčeve energije. Od 1-2% energije koja dolazi od

Sunca pretvara se u vjetar. Sunce neravnomjerno zagrijava različite djelove Zemlje. Polovi

primaju manje sunčeve energije od ekvatora i tako dolazi do različitih tlakova zraka. Vjetar

nastaje zbog tendencije da se tlakovi zraka izjednače. Današnji sustavi za iskorištavanje

energije vjetra su pretežito vjetroturbine. Vjetroturbina je rotirajući stroj koji pretvara

kinetičku energiju vjetra prvo u mehaničku a zatim preko električnih generatora u električnu

energiju. Kako se velika količina energije dobiva pri većim brzinama vjetra, dosta energije

dolazi u kraćim intervalima, odnosno na mahove, kao i vjetar. Posljedica toga je da

vjetroelektrane nemaju stalnu snagu na izlazu kao sto to imaju npr. termoelektrane, te

postrojenja koja napajaju vjetroagregati moraju imati osiguranu proizvodnju električne

energije i iz nekog drugog izvora.

Stalnost snage kod vjetroelektrana bi nam mogao osigurati napredak u tehnologijama koje se

bave spremanjem energije tako da možemo koristiti energiju koju smo dobili za jačeg vjetra

onda kada ga nema (Rajković, 2011., str. 95).

Energija vode (hidroenergija) je najznačajniji obnovljivi izvor energije, a ujedno i jedini

koji je ekonomski konkurentan fosilnim gorivima i nuklearnoj energiji. U posljednjih 30-ak

godina proizvodnja energije u hidroelektranama je utrostručena, ali je time udio hidroenergije

povećan za samo 50% (sa 2.2% na 3.3%). Korištenje hidroenergije ima svoja ograničenja. Ne

može se koristiti posvuda jer podrazumijeva obilje brzo tekuće vode, a poželjno je i da je ima

dovoljno cijele godine, jer se električna struja ne može jeftino uskladištiti.

15

Da bi se poništio utjecaj oscilacija vodostaja grade se brane i akumulacijska jezera. To znatno

podiže cijenu cijele elektrane, a i diže se razina podzemnih voda u okolici akumulacije.

Razina podzemnih voda ima dosta utjecaja na biljni i životinjski svijet, pa prema tome

hidroenergija nije sasvim bezopasna za okoliš (Rajković, 2011., str. 35). Hidroelektrane

možemo podijeliti u tri osnovne vrste: protočne, akumulacijske i reverzibilne hidroelektrane.

Osim toga postoji podjela i prema proizvodnoj snazi hidroelektrane, pa tako postoje male i

velike. U svijetu i EU svaka je zemlja zasebno odredila do koje proizvodne snage se

karakterizira mala hidroelektrana, pa taj iznos u EU varira od 1,5 MW do 10 MW. Male

hidroelektrane se smatraju poželjnije kao jedan od oblika OIE iz razloga što ostvaruju manji

utjecaj na okoliš, te se u nekim podjelama isključivo samo one ubrajaju u OIE. Energija

valova oblik je kinetičke energije koja postoji u kretanju valova u oceanu, a kretanje valova

uzrokuje puhanje vjetrova po površini oceana. Ta energija može biti iskorištena da pokrene

turbine, te postoji dosta mjesta gdje su vjetrovi dovoljno snažni da proizvedu stalno kretanje

valova.

Konverzija termalne energije oceana je metoda za stvaranje elektriciteta koja se služi

temperaturnom razlikom koja postoji između duboke i plitke vode, jer je voda na većoj dubini

hladnija. Ukoliko postoji veća temperaturna razlika, veća je i efikasnost čitave metode, a

minimalna temperaturna razlika treba biti 38 stupnjeva Fahrenheita (Rajković, 2011., str.

36,37).

Biomasa je najstariji izvor energije koji je čovjek koristio i predstavlja skupni pojam za

brojne, najrazličitije proizvode biljnog i životinjskog svijeta. Može se podijeliti na energetske

biljke i ostatke ili otpad. Energetske biljke mogu biti brzorastuće drveće, višegodišnje trave ili

alge, dok ostaci uključuju poljoprivredni, šumski i industrijski otpad koji se koristi za

proizvodnju toplinske i električne energije te prerađuje u bioplin i tekuća biogoriva.

Biorazgradiva frakcija komunalnog otpada također se smatra biomasom. Biomasa se može

izravno pretvarati u energiju jednostavnim izgaranjem pri čemu se proizvodi pregrijana

vodena para za grijanje u industriji i kućanstvima ili za dobivanje električne energije u malim

termoelektranama. Fermentacija biomase u alkohol zasad je najrazvijenija metoda kemijske

konverzije biomase. Anaerobnom fermentacijom može se iz biomase dobiti metan.

16

Bioplin nastao fermentacijom bez prisutnosti kisika sadrži metan i ugljik pa se može

upotrebljavati kao gorivo. Proizvodnjom i korištenjem biomase u energetske svrhe smanjuje

se emisija štetnih tvari i doprinosi se zaštiti tla i voda te povećanju bioraznolikosti (Sušnik i

ostali, 2012., str. 3,4).

Toplina u unutrašnjosti Zemlje rezultat je formiranja planeta iz prašine i plinova prije više od

četiri milijarde godina, a radioaktivno raspadanje elemenata u stijenama kontinuirano

regenerira tu toplinu, pa je prema tome geotermalna energija obnovljivi izvor energije. Ova

energija se uglavnom generira iz Zemljine jezgre odnosno Zemljina središta budući da

temperatura u središtu zemlje doseže i temperaturu preko 6000 °C. Manji dio te energije

generira se iz ljuske zemlje, odnosno zemljinog vanjskog sloja raspadom radioaktivnih

elemenata koji se nalaze u svom kamenju (stijenama). Prednost takvih izvora energije je u

činjenici što geotermalne elektrane nemaju gotovo nikakav negativan učinak na okoliš i

uspješno se daju implementirati u najrazličitijim okruženjima, od farma, osjetljivih pustinjskih

površina pa sve do šumsko rekreacijskih područja, a riječ je i o prilično jeftinom izvoru

energije (Rajković, 2011., str. 39). Termalna voda se može koristiti za grijanje, pripremu tople

sanitarne vode, grijanja staklenika i rekreaciju, kao što su geotermalni bazeni (Moldovan,

Simion, 2010., str. 85).

2.3.2. Značaj i svojstva obnovljivih izvora energije

Jedno od glavnih svojstava obnovljivih izvora energije sadržano je već u njihovom samom

nazivu, što je dakle “obnovljivost“. Oni se tako ne iscrpljuju već se obnavljaju u određenom

ritmu, točnije to su takvi izvori čiji se dotok svake godine ponavlja, uz određena odstupanja.

Samim tim svojstvom ostvaruju veliku prednost prema konvencionalnim izvorima energije.

Dakle, biomasa je obnovljiv izvor energije samo ako se koristi na obnovljiv način, tako da je

godišnje ukupno iskorištenje jednako ili manje od godišnjeg prirasta biomase. Dakako ukupno

godišnje iskorištenje predstavlja zbroj energetskog i ostalog korištenja biomasom. Sljedeće

bitno svojstvo koje karakterizira obnovljive izvore jest mogućnost diversifikacije.

17

Prema Kaleu (2010.) svi izvori nekonvencionalne energije ako su raspoloživi na promatranom

mjestu mogu se koristiti u malome, na komunalnoj ili još nižoj razini, približiti potrošnji čak u

vlastitoj režiji, pri tome djelomice ili potpuno u samogradnji čime se trošak rada pri

instaliranju, pogonu i održavanju praktički dade izbjeći ili barem prikriti. Spoznaja o tome

svojstvu bitna je upravo za korištenje biomasom.

Osim navedenih pozitivnih svojstva obnovljivih izvora primjereno je navesti i neke njihove

nedostatke, jedan od tih bila bi nestalnost i nepredvidivost njihovih izvora. Tako primjerice

kod sušnijih godina s manje kiše, energija proizvedena putem hidroelektrana bit će znatno

manja od godina kada ima mnoštvo oborina. Količina energije proizvedene solarnim putem

ovisti će o broju sunčanih sati i dana, energije vjetra o stalnosti vjetra na datom području i

slično. Takva nestalna priroda obnovljivih izvora energije ograničava mogućnost njihovog

prihvata u postojeći elektroenergetski sustav, te proizvodnju energije tim putem čini jako

varijabilnom kako tokom dana tako i tokom cijele godine. Iz istog razloga može doći i do

manje efikasnosti i isplativosti takvih izvora radi manje gustoće snage ili broja radnih sati u

punoj snazi. Dodatnu otežavajuću okolnost mogu činiti i visoke cijene gradnje nekih

postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, kao i nemogućnost ili skupoća

skladištenja takve vrste energije.

2.4. Značajke održivog razvoja u EU

Održiv razvoj i održivost u današnjem je društvu često zastupljen pojam koji se prvenstveno

odnosi na sposobnost održavanja ravnoteže određenih procesa ili stanja u nekom sustavu.

Održivost je postao širok termin koji se može primijeniti na gotovo sve oblike života na

Zemlji, od lokalne do globalne razine i kroz različite vremenske periode. Terminologiju

održivosti preuzele su i politike mnogih zemalja, između ostalog i EU-a, te ju odredile kao

nešto čemu treba stremiti. Kako bi održivost i održiv razvoj poprimili svoj kvantitativan

karakter, EU je odredila niz indikatora koji mjere i egzaktno prikazuju u kom se smjeru kreće

održiv razvoj u EU. Time se dobiva prostor za promatranje, ali i planiranje i pronalaženje

rješenja za daljnje djelovanje EU-a na putu ka održivosti.

18

2.4.1. Pojam održivog razvoja

Tijekom posljednja dva desetljeća, "održiv razvoj" je postao ključna politička i etička

paradigma za rješavanje nagomilanih planetarnih ekoloških i socijalnih problema. Koncept

ovog pojma je globalno stavljen u upotrebu 1987. godine od strane Svjetske komisije za

okoliš i razvoj. U semantičkom smislu moderni koncept ovog pojma podrazumjeva jednu

inovaciju staru svega tridesetak godina - nastao je povezivanjem glagola ''održati'' (sustain) sa

sufiksom '' able" i njegovim spajanjem sa pojmom ''razvoj'' (development) (Jovanović, 2012.,

str. 1). Održiv razvoj definiran je kao "razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija, a

da istovremeno ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe".

Temelji se na koncepciji da su rast, proizvodnja i potrošnja razvojno prihvatljivi ako ne

umanjuju ukupnu kvalitetu prirodnih resursa, te je stoga potrebno da korištenje prirodnih

resursa bude jednako ili manje od prirodne stope obnove resursa. Održiv razvoj tako

osigurava višu razinu kvalitete života za svakoga, sada i u budućnosti.

Danas se o održivom razvoju govori kao o međupovezanosti ekonomije, ekologije i

sociologije, tzv. magičan trokut održivosti (Slika 1.). Održiv razvoj tako promovira ravnotežu

između ekonomskog razvoja i sigurnosti, socijalne pravednosti i konzervacije okoliša,

odnosno ekološke ravnoteže. Ekonomski razvoj i sigurnost tako uključuju osim povećanja

proizvodnje korisnih dobara i usluga, smanjenje siromaštva u svijetu i zadovoljenje osnovnih

potreba, smanjenje dohodovnih nejednakosti, odnosno pravednu raspodjelu dobara, te

osiguranje zaposlenosti, plaća i novih investicija. Socijalna pravednost zahtjeva osiguranje i

poticanje kulturološke raznolikosti, sudjelovanje građana u svim razinama odlučivanja,

svedostupnost obrazovanja, stvaranje jednakih razvojnih prilika (posebno na relaciji sjever-

jug), te napredak najugroženijih slojeva stanovništva. Ekološka ravnoteža podrazumjeva

razvijanje otpora prema negativnim utjecajima na okoliš, dakle samu zaštitu okoliša i

održavanje bioraznolikosti, poticanje eko-djelovanja u svim segmentima društva i poticanje

biološke proizvodnje (Pokrajac, 2012., str. 22). Bitan uvjet za postizanje održivog razvoja čini

ispravna mješavina koherentnih makroekonomskih politika, u skladu s resursima kako bi se

osigurala održivost materijala i energije koja se koristi za rast (Burghelea, 2012., str. 125).

19

Slika 1.: Magičan trokut održivosti

Ekonomska sigurnost

Socijalna pravednost Ekološka ravnoteža

Izvor: Pokrajac, 2012., Održivi razvoj i ekološka ekonomija, dostupno na:

http://www.vps.ns.ac.rs/SB/2009/4.3.pdf , str. 22; pregledano: 14.06. 2013.

2.4.2. Indikatori održivog razvoja u EU

Održiv razvoj je fundamentalni i sveobuhvatni cilj Europske unije, kojem Unija teži na način

da kontinuirano nastoji poboljšati kvalitetu života i blagostanje za sadašnje i buduće

generacije objedinjujući tako ekonomski razvoj, zaštitu okoliša i socijalnu pravednost.

Strategija održivog razvoja (eng. Sustainable Development Strategy - SDS) 2006. godine

opisuje kako EU može efikasnije savladati izazove koje pred nju stavlja održiv razvoj.

Glavni cilj je postići kontinuirano poboljšanje kvalitete života građana kroz održive zajednice

koje učinkovito iskorištavaju i upravljuju resursima i koje prepoznaju ekološki i socijalni

inovativni potencijal gospodarstva kako bi se osigurao prosperitet, zaštita okoliša i socijalna

kohezija (Eurostat, 2011., str. 11). Glavni dio Strategije izgrađen je oko sedam ključnih

izazova, koji ujedno predstavljuju i indikatore prema kojima se može između ostalog i

kvanitativno promatrati održiv razvoj u EU.

http://www.vps.ns.ac.rs/SB/2009/4.3.pdf

20

Indikatori održivog razvoja u EU prikazani su u obliku deset tema (Eurostat, 2011., str. 37):

● socioekonomski razvoj (pr. stopa rasta realnog BDP-a po stanovniku)

● održiva potrošnja i proizvodnja (pr. produktivnost resursa)

● socijalna uključenost (pr. ljudi na rubu siromaštva ili soc.isključenosti)

● demografske promjene (pr. stopa zaposlenosti starijih radnika)

● javno zdravstvo (pr. očekivano trajanje života po spolu)

● klimatske promjene i energija (npr. emisija stakleničkih plinova, udio obnovljivih izvora

energije u bruto neposredoj potrošnji energije)

● održivi promet (pr. potrošnja energije u prometu u odnosu na BDP)

● prirodni resursi (pr.indeks ptica, status ribljeg fonda)

● globalno partnerstvo (pr.službena pomoć u razvoju kao udio u BND)

● dobro upravljanje.

Svaka je od navedenih tema podijeljena u podteme koje čine organizirani skup u skladu sa

operativnim ciljevima i akcijama europske Strategije održivog razvoja. Praćenje napretka u

provedbi europske Strategije održivog razvoja je sastavni dio Strategije, te je predviđeno da

Eurostat svake dvije godine objavi izvješće na temelju skupa indikatora održivog razvoja.

Skup indikatora održivog razvoja strukturiran je u obliku piramide, razlikujući tri razine

pokazatelja (Slika 2.). Ovaj skup ne samo da odražava Strategiju održivog razvoja (ukupne

ciljeve, operativne ciljeve i aktivnosti) već i odgovara različitim potrebama korisnika.

21

Slika 2.: Piramida indikatora održivog razvoja

Izvor: Eurostat, 2011., Sustainable development in EU, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-31-11-224/EN/KS-31-11-224-

EN.PDF, str.38; pregledano: 19.10.2012.

Naslov (ili razina 1) su pokazatelji na vrhu piramide. Oni prate "ukupne ciljeve" koji se

odnose na sedam ključnih izazova Strategije održivog razvoja. U cjelini su široko korišteni

pokazatelji sa visokom komunikativnom i obrazovnom vrijednošću. Oni su dostupni za

većinu država članica EU-a, uglavnom za razdoblje od najmanje pet godina. Druga razina

piramide sastoji se u većini slučajeva od pokazatelja koji se odnose na "operativne ciljeve"

Strategije. Oni predstavljaju vodeće pokazatelje u dotičnim podtemema. Dostupni su za

većinu članica EU-a za razdoblje od najmanje tri godine. Treća razina se sastoji od

pokazatelja koji se odnose na akcije opisane u Strategiji ili na druga pitanja koja su korisna za

analizu napretka prema ciljevima Strategije.

Kontekstualni pokazatelji su također dio indikatora održivog razvoja, ali ne prate izravno

ciljeve Strategije i nisu politički osjetljivi. Generalno ih je teško interpretirati na normativan

način. Bez obzira na to, oni pružaju vrijedne pozadinske informacije o pitanjima koja imaju

izravan značaj na politike održivog razvoja i korisni su za razumjevanje tematike (Eurostat,

2011., str. 38).

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-31-11-224/EN/KS-31-11-224-EN.PDF


22

3. ANALIZA ENERGETSKOG SEKTORA I STANJE OBNOVLJIVIH IZVORA

ENERGIJE U ZEMLJAMA EU-A

Energetski sektor u današnjem svijetu ima fundamentalno značenje za funkcioniranje cjelokupnog

gospodarstva i razvoj zemlje, te ima direktan utjecaj na svakog pojedinog građana neke zemlje.

Konkurentan, pouzdan i održiv energetski sektor bitan je za sve napredne ekonomije, te stoga

takvomu sektoru teže i zemlje članice EU-a. OIE postali su sve značajnija komponenta u

sveukupnom energetskom sustavu s obzirom da predstavljaju vlastite izvore energije i samim time

povećavaju energetsku samodostatnost kako pojedine zemlje, tako i EU u cijelini.

3.1. Energetska struktura EU-a

Energija i njezina dostupnost i danas predstavljaju jedno od najkritičnijih pitanja s kojim se EU

mora nositi. Najbolji put ka osiguranju dostupnosti i sigurnosti opskrbe energije predstavlja

vlastita proizvodnja, koja je ograničena resursima i mogućnostima pojedine zemlje. Kako bi se

smanjio uvoz energenata, koji se s obzirom na sve veće potrebe za energijom s godinama

povećavao, nužno je postalo pronalaziti nova rješenja, ulagati u nove projekte i tehnologije koje

će zemljama članicama osiguravati sve veću vlastitu proizvodnju. EU se tim putem okrenula OIE

čija je povećana upotreba i zastupljenost evidentna gotovo u svim zemljama članicama s obzirom

na njihove prirodne, geostrateške ali i financijske i razvojne mogućnosti.

3.1.1. Proizvodnja i potrošnja primarne energije u EU

U Europskoj uniji, kao i u ostatku svijeta glavne oblike energije, koji kao takvi sačinjavaju

posebna usko povezana tržišta čine: nafta, plin, ugljen, nuklearna i električna energija i obnovljivi

izvori energije. U EU-27 najzastupljeniji oblik proizvodnje energije zauzima nuklearna energija,

koja je u 2008. godini zauzimala 28,7% ukupne proizvodnje primarne energije. Značaj nuklearnog

goriva osobito je visok u zemljama kao što su Belgija, Španjolska, Litva, Francuska, Slovačka i

Švedska, gdje on iznosi više od polovice nacionalne proizvodnje primarne energije.

23

Nedavna iznenadna situacija koja je značajnije utjecala na stav mnogih zemalja članica EU-a

prema nuklearnoj energiji, odigrala se u svibnju 2011. godine u gradu Fukushimi u Japanu. Ta je

nuklearna nesreća bila motiv nekolicini zemalja članica da uvedu moratorij na proizvodnju

nuklearne energije. Italija je u lipnju 2011. godine na referendumu izglasala obustavu plana za

izgradnju četiri nova reaktora u suradnji s francuskom tvrtkom EDF. Švicarska se vlada odlučila

na ukidanje postojećih reaktora do 2034. godine., no bez obzira na to dopustili su izgradnju novih

proizvodnih nuklearnih postrojenja. Njemačka je donjela najradikalniju odluku, o prekidu rada

sedam najstarijih nuklearnih reaktora, te ne puštanju ponovno u rad reaktora Kruemmel, koji je

privremeno bio ugašen. Ova je odluka s obzirom na svoje razmjere, utjecala na ravnotežu

europske električne mreže uskračujući ju za 8000 MW proizvedene energije, te nije bila donjeta

na razini EU-a. Osim toga Njemačka je odlučila ugasiti i rad svojih preostalih devet reaktora u

razdoblju od 2015. do 2022. godine (Europski parlament, 2012., str. 25). Navedene okolnosti i

odluke mogu dati relevantan uvid u predviđanja buduće primjene nuklearne energije u EU, te

ukazati na značaj drugih energetskih izvora koji će morati u budućnosti supstituirati energiju

ugašenih nuklearnih postrojenja.

Sljedeći najzastupljeniji izvor energije koji čini nešto manje od petine proizvedene primarne

energije u EU-27 jesu kruta goriva (najčešće ugljen) sa udjelom od 21%. Gotovo jednako

zastupljen je i prirodni plin sa udjelom od 19,9% u ukupnoj primarno proizvedenoj energiji.

Sljedeći u nizu su obnovljivi izvori energije sa 17,6%, računajući i velike hidroelektrane, te

posljednje zastupljena sirova nafta sa udjelom od 12,7% u ukupnoj primarno proizvedenoj

energiji u EU-27 (Grafikon 1.).

24

Grafikon 1.: Proizvodnja primarne energije, EU-27, 2008.

(% od ukupnog, na temelju tona ekvivalenta nafte)

Izvor: Eurostat, 2011., Europe in figures, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-CD-11-001/EN/KS-CD-11-001-


Daleko najznačajniji rast primarne proizvodnje evidentan je upravo kod obnovljivih izvora

energije, s posebno ubrzanim rastom u periodu od 2002. godine. Štoviše ta se godina promatrajući

statistički čini kao prekretnica u korištenju obnovljivih izvora u proizvodnji energije, te bilježi rast

od 48,8% u razdoblju od 2002. do 2008. godine. Nasuprot tome, razine proizvodnje drugih izvora

energije općenito su pale u razdoblju od 1998. do 2008. godine, izuzev skromnog rasta nuklearne

energije od 2,2%. Najveća smanjenja u proizvodnji primarne energije bilježe sirova nafta

(-37,4%), kruta goriva (-25,3%) i prirodni plin (-15,9%). Detaljniji prikaz priložen je na

Grafikonu 2.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-CD-11-001/EN/KS-CD-11-001-EN.PDF


25

Grafikon 2.: Razvoj proizvodnje primarne energije (prema vrsti goriva), EU-27, 2008.

(% od ukupnog broja, na temelju tona ekvivalenta nafte)



EN.PDF, str. 542; pregledano: 20.10.2012.

Ukupna proizvodnja primarne energije u EU-27 iznosila je 842,7 milijuna tona ekvivalenta nafte u

2008. godini. Taj iznos općenito slijedi opadajući trend proizvodnje primarne energije u EU.

Zalihe sirovina polako postaju iskorištene ili/i proizvođači smatraju eksploataciju limitiranih

resursa neisplativim. Dosad je u proizvodnji primarne energije dominirala Velika Britanija s

udjelom od 19,5% od ukupnog udjela EU-27, no i ona ostvaruje značajno smanjenje proizvodnje

u usporedbi sa desetljećem ranije (28,6% od ukupnog udjela EU-27 1998.godine) (Eurostat,

2011., str. 537). Navedeni podaci prikazani su u Tablici 1.



26

Tablica 1.: Proizvodnja energije, EU-27

(u milijunima tona ekvivalenta nafte)

Uk. proizvodnja

primarne energije Udio ukupne proizvodnje 2008. (%)

1998. 2008. Nuklearna

energija

Kruta

goriva

Prirodni

plin

Sirova

nafta

Obnovljivi

izvori

energije

EU-27 940.0 842.7 28.7 21.0 19.9 12.7 17.6

(EA-16) 439.3 456.8 41.9 14.5 17.8 2.8 22.9

Belgija 12.1 13.6 86.7 0.0 0.0 - 13.3

Bugarska 10.2 10.1 40.4 47.9 1.6 0.2 9.9

Češka 30.5 32.5 21.1 70.1 0.5 0.8 7.6

Danska 20.3 26.5 - - 34.0 54.1 11.9

Njemačka 131.7 132.5 28.9 37.8 8.5 2.3 22.4

Estonija 3.2 4.2 - 82.1 - - 17.9

Irska 2.4 1.5 - 42.4 23.3 - 34.3

Grčka 10.0 10.0 - 83.3 0.1 0.6 15.9

Španjolska 32.0 30.3 50.3 13.9 0.1 0.4 35.4

Francuska 124.0 135.0 84.0 0.0 0.6 0.8 14.7

Italija 30.1 26.4 0.0 0.3 28.7 20.1 51.0

Cipar 0.0 0.1 - - - - 100.0

Latvija 1.8 1.8 - 0.2 - - 99.9

Litva 4.4 3.6 71.2 0.5 - 3.6 24.6

Luksemburg 0.1 0.1 - - - - 100.0

Mađarska 11.9 10.4 36.7 16.3 19.3 11.8 15.9

Malta - - - - - - -

Nizozemska 63.6 66.3 1.6 - 90.3 3.3 4.7

Austrija 8.7 10.6 - 0.0 12.4 9.4 78.2

Poljska 86.8 70.4 - 85.9 5.2 1.1 7.7

Portugal 3.7 4.4 - 0.0 - - 100.0

Rumunjska 29.2 29.1 10.0 24.0 30.9 16.5 18.6

Slovenija 3.0 3.6 44.4 32.5 0.1 0.0 22.9

Slovačka 4.7 6.1 70.7 10.2 1.4 0.3 17.3

Finska 13.1 16.3 36.4 7.1 - - 56.4

Švedska 33.0 32.8 50.3 0.8 - 0.0 49.0

Velika

Britanija 269.3 164.5 8.2 6.4 38.1 44.4 2.9

Izvor: Eurostat , 2011., Europe in figures, dostupno na:





27

Nasuprot opadajućem trendu u proizvodnji primarne energije, potrošnja energije u zemljama

članicama EU-a iz godine u godinu je rasla, izuzev perioda u razdoblju od 2008.- 2011. godine,

čiji će uzrok biti objašnjen u nastavku. Razvijenije zemlje Europe troše više primarne energije, što

zbog veće gospodarske i industrijske aktivnosti, toliko i zbog većeg standarda pojedinaca koji tada

primjerice u kućanstima imaju veći broj uređaja koji troše energiju. Bruto domaća potrošnja

energije u EU-27 u 2009. godini bila je u posljednjih desetak godina na najnižoj razini, te iznosila

1703 milijuna tona ekvivalenta nafte. Dok je u periodu od 1999. godine potrošnja primarne

energije rasla, u periodu od 2008. do 2009. godine zabilježen je pad u potrošnji od 5,5%. Premda

navedeno smanjenje može se propisati nižoj razini ekonomske djelatnosti kao posljedice

financijske i gospodarske krize, a ne toliko strukturnim promjenama u obrascima potrošnje

energije.

Bruto domaća potrošnja u svakoj državi članici u velikoj mjeri ovisi o strukturi energetskog

sustava, dostupnosti prirodnih resursa u primarnoj proizvodnji energije, i strukturi i razvoju

svakog gospodarstva. Unatoč najvećem padu u 2009. godini, u svim državama članicama EU-a,

bruto domaća potrošnja primarne energije je rasla, brzom prosječnom godišnjom stopom u

Luksemburgu i Cipru tijekom razdoblja od 1999.- 2009. godine, sporijom prosječnom stopom u

Grčkoj, Austriji i Španjolskoj, dok je najveće smanjenje bruto domaće potrošnje primarne energije

(tijekom istog razdoblja od deset godina) zabilježeno u Velikoj Britaniji (-10,1%) (Eurostat,

2011.). Kontinuirani rast bruto domaće potrošnje primarne energije, uz kratke stagnacije i pad u

doba gospodarske krize vidljiv je na Grafikonu 3.

28

Grafikon 3.: Bruto domaća potrošnja primarne energije, EU-27, 1998.- 2010.

(u milijunima tona ekvivalenta nafte)

1640

1660

1680

1700

1720

1740

1760

1780

1800

1820

1840

1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010

Izvor: Eurostat, 2012., Consumption of energy, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Consumption_of_energy;

pregledano: 04.11.2012.

3.1.2. Uvoz primarne energije u EU i stupanj energetske samodostatnosti EU-a

Najveći uvoznici primarno proizvedene energije su najmnogoljudnije zemlje članice, uz izuzetak

Velike Britanije i Poljske koje same u dostatnim količinama posjeduju rezerve nafte, plina i

ugljena. Jedina zemlja članica koja ostvaruje i neto izvoz primarne energije od 2004. godine jest

Danska (Tablica 2.). Opadajući tijek u proizvodnji primarne energije doveo je do situacije u kojoj

se EU sve više oslanja na uvoz primarne energije kako bi zadovoljila svoju tekuću i buduću

potražnju.

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php/Consumption_of_energy

29

Tablica 2.: Neto uvoz primarne energije, EU-27

(1000 tona ekvivalenta

nafte)

(tona ekvivalenta nafte po

stanovniku)

2000. 2008. 2000. 2008.

EU-27 826 732 1 014 961 1.71 2.04

(EA-16) 795 294 850 889 2.54 2.60

Belgija 50.812 53.896 4.96 5.05

Bugarska 8.718 10.543 1.06 1.38

Češka 9.475 12.462 0.92 1.20

Danska -7.255 -4.638 -1.36 -0.85

Njemačka 205.682 211.181 2.50 2.57

Estonija 1.656 1.449 1.21 1.08

Irska 12.270 14.261 3.25 3.24

Grčka 22.065 25.484 2.02 2.27

Španjolska 99.334 122.500 2.48 2.71

Francuska 134.196 141.472 2.22 2.21

Italija 153.527 157.064 2.70 2.63

Cipar 2.547 3.032 3.69 3.84

Latvija 2.246 2.781 0.94 1.22

Litva 4.343 5.507 1.24 1.64

Luksemburg 3.630 4.498 8.37 9.30

Mađarska 14.032 17.049 1.37 1.70

Malta 1.466 1.857 3.86 4.53

Nizozemska 35.239 34.215 2.22 2.09

Austrija 19.112 23.628 2.39 2.84

Poljska 10.161 30.095 0.26 0.79

Portugal 21.881 21.263 2.15 2.00

Rumunjska 8.129 11.289 0.36 0.52

Slovenija 3.366 4.289 1.69 2.13

Slovačka 11.581 12.066 2.15 2.23

Finska 18.587 20.181 3.59 3.81

Švedska 19.182 19.752 2.16 2.15

Velika Britanija -39.249 57.783 -0.67 0.94






30

Gledajući na ukupnu proizvodnju, potrošnju i uvoz primarne energije u EU postaje vidljiva

sveukupna bilanca energetske samodostatnosti EU-a. Prema njoj je EU-27 potrošnja primarne

energije premašla vlastitu proizvodnju primarne energije za 957,3 milijuna tona ekvivalenta nafte

u 2008. godini, što znači da stupanj energetske samodostatnosti EU-27 iznosi 46,8% (Tablica 3.).

Osim toga vidljivo je i da je ukupan uvoz primarne enrgije u EU premašio proizvodnju za 171,3

milijuna tona ekvivalenta nafte u 2008. godini.

Tablica 3.: Stupanj energetske samodostatnosti EU-a

(milijuni tona

ekvivalenta nafte)

2008.

Ukupna proizvodnja primarne energije u EU-27 842,7

Ukupna potrošnja primarne energije u EU-27 1800

Ukupan uvoz primarne energije u EU-27 1014

Samodostatnost primarne energije u EU-27 957,3

Stupanj energetske samodostatnosti: 46,8%



EN.PDF, str. 541, 543; pregledano: 20.10.2012.

3.1.3. Energetska ovisnost i glavni dobavljači primarne energije za EU

Problem sigurnosti opskrbe energijom u uvjetima otvorenog tržišta energije i međunarodnih

dogovora o smanjenju emisije stakleničkih plinova je jedna od glavnih tema i nepoznanica

energetskog planiranja i oblikovanja energetske politike. Na sigurnost opskrbe utječe više

faktora poput političkih odnosa, zemljopisnog položaja, raspoloživosti i rezervi izvora

energije, tehničkog stanja sustava, veza prema susjednim sustavima, ekonomskim odnosima,

cijenama energije i dr. (Tot, 2012., str. 1).



31

Naftna kriza krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća rasvjetlila je krhkost Europe po

pitanju sigurnosti opskrbe energentima, njihove stabilnosti u dostupnosti i cijeni, i utjecaju

energetike na sveukupno europsko gospodarstvo i razvoj. Od tada Europa nastoji uskladiti

energetske politike zemalja članica, te postavljati zajedničke ciljeve s kojima bi se nastupilo

prema trećim zemljama na području energetike. Problem predstavlja jedno od načela koja

proizlaze iz Osnivačkih ugovora EU-a, tzv. načelo supsidijarnosti koje dopušta zemljama

članicama da se brinu prvenstveno za svoje nacionalne interese, pa tako i za interese vezane

uz energetsku politiku. Usprkos tomu, EU sagledava energetsku politiku kao prioritetnu, te je

razvila i zajedničke "mahanizme brze solidarnosti" u slučaju da se neka od zemalja članica

suoči sa nedostatkom nekog energenta. Osim toga, EU je uredbom propisala obavezu za

zemlje članice da osiguraju strateške zalihe nafte u visini devedesetodnevne potrošnje.

Komisija smatra da uvođenje takve uredbe za zalihe plina ne bi bilo ekonomično s obzirom da

je cijena skladištenja plina pet puta veća od cijene skladištenja nafte.

Kako Ugovor o EU nije definirao pravnu osnovu za djelovanje Zajednice u području

energetike, energetska politika se razvila u okrilju drugih politika (vanjski odnosi, unutarnje

tržište, zaštita okoliša, konkurencija). Prijedlogom stvaranja energetske politike EU-a,

predstavljenim početkom 2007. godine, ostvarena je uspostava tržišnih (porezi, potpore i

shema trgovanja emisijama CO2), tehnoloških (vezano uz energetsku učinkovitost, obnovljive

izvore i izvore niske razine ugljika) i financijskih instrumenata provedbe, kao i uspostava

vanjske energetske politike. Budući da ugovorima nije definirana energetska politika,

postupak odlučivanja nije jedinstven i ovisi o području – npr., drugačiji je za razvoj

infrastrukture, razvoj jedinstvenog tržišta, poticanje energetske učinkovitosti i korištenja

obnovljivih izvora energije te suradnje s trećim zemljama.

Primjerice, razvoj jedinstvenoga tržišta električne energije i plina razvija se prema načelima

pravila razvoja konkurencije, kojima se liberaliziraju tržišta "općeg ekonomskog interesa"

(Entereurope, 2011.).

Podrijetlo uvoza energije u EU posljednjih se godina ubrzano promijenilo, izdvajajući Rusiju kao

vodećeg dobavljača. U 2008. godini 29,0% EU-27 uvoza sirove nafte dolazilo je iz Rusije, što je

nešto manje od maksimalno zabilježenog uvoza u 2006. i 2007. godini kada je on iznosio 30,4%.

32

Rusija je također glavni dobavljač kamenog ugljena, udio uvoza EU-27 narastao je od 7,9% u

2000. godini na 23,7% u 2008. godini. Nasuprot tomu, udio Rusije kao izvoznika prirodnog plina

u EU-27 pao je sa 40,4% na 31,5% u razdoblju od 2000. do 2008. godine. Uz to treba uzeti u

obzir da je obujam uvoza prirodnog plina iz Rusije ostao relativno nepromjenjen, već je došlo do

povećanja udjela uvoza prirodnog plina iz drugih zemalja poput Norveške (24,1% od ukupnog

uvoza prirodnog plina u EU-27). Sigurnost opskrbe EU-27 primarnom energijom može biti

ugrožena ukoliko visok udio uvoza potječe samo od nekolicine uvoznih partnera. U 2008.godini

više od dvije trećine (68%) uvoza prirodnog plina potjecalo je iz Rusije, Norveške i Alžira. Slična

analiza pokazuje da je, također u 2008. godini, 54,4% uvezene sirove nafte dolazilo iz Rusije,

Norveške i Libije, dok je 51,4% uvoza kamenog ugljena dolazilo iz Južne Afrike, Rusije i SAD-a

(Eurostat, 2011., str. 538). Problem nastaje kada se stjecajem okolnosti, kao što se to dogodilo u

veljači 2011. u Libiji, kada je u toj zemlji započeo civilni rat, jedan od relevantnijih EU-27

dobavljača prestane biti pogodan partner za uvoz energenata. Iz političkih razloga EU je te godine

uvela embargo na kupnju libijske nafte i plina, što je za posljedicu imalo manjak uvezenih

energenata. Kako bi se EU osigurala u budućnosti od takvih i sličnih često nepredvidivih

ekonomskih i političkih situacija, EU treba alocirati uvoz na čim više pouzdanih dobavljača, i

koliko je to u njezinoj mogućnosti, povećati svoju proizvodnju. Pored toga, potrebno je osim

uvoza, diversificirati i pojedine vrste energenata. Podatci vezani uz izvoznike primarne enrgije

prikazani su u Tablici 4.

33

Tablica 4.: Glavni izvoznici primarne energije, EU-27

(% of extra EU-27 imports)

Kameni ugljen

2000. 2002. 2004. 2006. 2008.

Rusija 7.9 11.4 17.6 22.5 23.7

Južna Afrika 21.2 26.8 23.4 21.5 15.3

SAD 10.8 7.0 6.7 7.0 12.8

Kolumbija 12.3 10.6 10.7 10.6 11.1

Australija 15.1 14.6 13.4 11.0 10.8

Indonezija 4.8 5.7 6.1 8.5 6.7

Kanada 3.4 2.7 1.9 2.5 2.4

Ukrajina 1.1 1.7 1.9 1.3 1.9

Venezuela 1.8 1.7 1.0 0.8 0.9

Ostali 21.6 17.9 17.1 14.2 14.5

Sirova nafta

2000. 2002. 2004. 2006. 2008.

Rusija 18.7 26.1 30.0 30.4 29.0

Norveška 19.3 17.4 17.3 14.3 14.0

Libija 7.6 6.6 7.9 8.5 9.3

Saudijska Arabija 10.8 9.0 10.2 8.2 6.3

Iran 5.9 4.4 5.7 5.8 5.0

Kazahstan 1.6 2.3 3.5 4.3 4.6

Nigerija 3.7 3.1 2.4 3.2 3.7

Irak 5.2 2.7 2.0 2.7 3.1

Azerbejdžan 0.6 0.9 0.8 1.9 2.7

Ostali 26.6 27.5 20.1 20.7 22.2

Prirodni plin

2000. 2002. 2004. 2006. 2008.

Rusija 40.4 36.7 35.9 33.0 31.5

Norveška 17.4 21.3 20.3 21.4 24.1

Alžir 19.6 17.2 14.8 13.8 12.4

Nigerija 1.5 1.8 3.0 3.6 3.3

Libija 0.3 0.2 0.3 2.1 2.5

Egipat 0.1 0.7 1.2 1.5 1.8

Katar 0.0 0.0 0.0 2.1 1.4

Trinidad i Tobago 0.3 0.2 0.0 1.1 1.4

Hrvatska 0.0 0.0 0.0 0.3 0.2

Ostali 20.4 22.1 24.4 21.2 21.4






34

Postotak ovisnosti EU-27 o uvozu energije posljednjih desetljeća sve više raste, te je tako s manje

od 40% bruto potrošnje energije, porasao na 54,8% u 2008. godini. Stope najveće energetske

ovisnosti odnose se na naftu (84,2%) i prirodni plin (62,3%). Danska je jedina EU-27 zemlja sa

negativnom stopom ovisnosti u 2008. godini. Najniže stope ovisnosti bilježe se i u Velikoj

Britaniji, Estoniji, Češkoj i Rumunjskoj (sa stopama ovisnosti manjim od 30%), dok su zemlje

poput Malte, Luksemburga i Cipra gotovo u potpunosti energetski ovisne o uvozu primarne

energije. Na Grafikonima 4. i 5. prikazani su podaci vezani uz energetsku ovisnost EU-27.

Grafikon 4.: Stopa energetske ovisnosti, EU-27, u razdoblju od 2000.- 2008. godine

(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji, na temelju tona ekvivalenta nafte)

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008

Svi proizvodi

Kruta goriva

Sirova nafta

Prirodni plin






35

Grafikon 5.: Stopa energetske ovisnosti, svi proizvodi, 2008.

(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji, na temelju tona ekvivalenta nafte)

-40

-20

0

20

40

60

80

100

120

EU

- 2

7

Belg

ija

Bu

ga

rsk

a

Češk

a

Da

nsk

a

Nje

ma

čk

a

Est

on

ija

Irsk

a

Grčk

a

Šp

an

jols

ka

Fra

ncu

ska

Ita

lija

Cip

ar

La

tvij

a

Lit

va

Lu

kse

mb

urg

Ma

đa

rsk

a

Ma

lta

Niz

ozem

ska

Au

strij

a

Po

ljsk

a

Po

rtu

ga

l

Ru

mu

njs

ka

Slo

ven

ija

Slo

va

čk

a

Fin

ska

Šv

ed

ska

Veli

ka

Brit

an

ija




U akcijskom planu Europske komisije identificirano je šest velikih infrastrukturnih projekata

vezanih uz energetski sektor, a čije bi financiranje mogla pomoći Europska unija. To su

međusobno povezivanje baltičkih zemalja i njihovo bolje povezivanje s ostatkom EU-a,

razvoj južnog plinskog koridora za opskrbu iz kaspijskih i bliskoistočnih izvora, dovršetak

mediteranskog energetskog prstena, razvoj plinskih i električnih veza sjever-jug unutar

srednje i jugoistočne Europe, razvoj postrojenja za korištenje energije vjetra u Sjevernom

moru te izgradnja terminala za ukapljeni plin (LNG) (Entereurope, 2008.). Navedeni bi

projekti također bili jedan od koraka ka većoj energetskoj neovisnosti EU-a.

Energetska efikasnost je također prepoznata kao ključni čimbenik za održavanje cijena

energije stabilnima kao i za samu sigurnost opskrbe. Poboljšanja energetske učinkovitosti

doprinose smanjenju štetnih emisija u okoliš, većoj industrijskoj konkurentnosti, otvaranju

novih radnih mjesta i povećanju sigurnosti opskrbe energijom.



36

Upravo je zbog toga energetska učinkovitost okosnica jedinstvene energetske politike EU-a,

čiji je cilj smanjiti ukupnu potrošnju energije za 20% do 2020. godine u odnosu na temeljnu

projekciju (Boromisa i ostali, 2011., str. 1). Komisija je objavila i prijedlog triju uredbi i

direktiva koje imaju za cilj povećanje energetske učinkovitosti a time i smanjenje ovisnosti od

uvoza. Prva se odnosi na građevinski sektor i predviđa propise kojima bi se poticalo korištenje

novih tehnologija i materijala koji omogućavaju znatnu uštedu energije. Zgrade su odgovorne

za 40 posto potrošnje primarne energije u Europi i 36% emisija CO2. Druga direktiva

predviđa uvođenje obveze označavanja potrošnje energije za industrijske proizvode i zgrade,

kao što danas vrijedi za kućanske aparate poput hladnjaka ili perilica rublja. Treća uredba

odnosi se na označavanje automobilskih guma prema njihovoj energetskoj učinkovitosti.

Novije gume omogućavaju uštedu u potrošnji goriva do 10% u odnosu na nekvalitetnije

gume. Nova uredba omogućila bi potrošačima usporedbu guma koje će biti klasificirane

prema potrošnji goriva, prijanjanju na mokro tlo i buci koju proizvode (Entereurope, 2008.).

Navedene uredbe i direktive ušle su u primjenu 2009. i 2010. godine kao obvezujuće za sve

zemlje članice Unije.

3.2. Upotreba obnovljivih izvora energije u zemljama članicama EU-a

Europa je prepoznala prednosti korištenja obnovljivih izvora energije desetljećima unazad i

potvrdila svoje opredjeljenje za njihovim poticanjem ponajviše donošenjem direktive

2009/28/EC u travnju 2009. godine, kada su se Europski parlament i Vijeće složili da do

2020.-te EU treba postići cilj od 20% OIE u svojoj bruto potrošnji energije, te udio od 10%

OIE u transportnom sektoru. Da bi to ostvarila EU će morati i više nego udvostručiti trenutni

udio OIE. Takav cilj zahtjeva pomno razrađen sustav i strategije kojima bi se potaklo

korištenje i zastupljenost obnovljivih izvora u zemljama članicama EU-a. Osim toga, sve više

financijskih ulaganja morati će biti mobilizirano u OIE u narednom desetljeću.

37

Direktiva 2009/28/EC također poboljšava pravni okvir za dobivanje električne energije iz

obnovljivih izvora, zahtjeva akcijske nacionalne planove koji uspostavljaju putove za razvoj

OIE, te stvara mehanizme suradnje kako bi se postigli ciljevi pod povoljnim troškovima i

uspostavlja kriterij održivosti za biogoriva (Europska komisija, 2012.). Osim toga direktiva

naglašava da je poželjno da cijene energije odražavaju vanjske troškove proizvodnje i

potrošnje energije, uključujući prema potrebi, zaštitu okoliša, te socijalne i zdravstvene

troškove (Official Journal of the European Union, 2009., L140/19).

Države članice tako imaju određen konačni cilj koji trebaju dostići, ali im je također dano i

dovoljno prostora da odaberu načine kako ga ispuniti. Planovi pokazuju i da većina zemalja

očekuje da će uspijeti ispuniti svoje ciljeve i obaveze, ali s različito zadanim ambicijama.

Zajednička kritika koja se odnosi na planove država članica vezane uz OIE jest da oni sadrže

premalo pojedinosti o tome kako određene ciljeve ostvariti. Tako primjerice neke zemlje

poput Švedske, Finske, Španjolske i Njemačke predviđaju da će generirati više energije iz

obnovljivih izvora od onoga što je EU postavila kao obvezu za zemlje članice. Time bi

navedene zemlje bile u poziciji da kroz međusobnu suradnju koju propisuje i direktiva,

pomognu i podrže ostale članice EU-a. Zemlje poput Italije i Luksemburga, su zemlje koje

priznaju manjak mogućnosti da ostvare zadano, te će najvjerovatnije postati primatelji

prekogranične suradnje (ENDS Europe, 2010., str.4).

Trenutno stanje OIE u EU evidentno prikazuje zastupljenost biomase i obnovljivog otpada

kao najčešće korištenog izvora. Od ukupno korištenih OIE u proizvodnji primarne energije

biomasa i obnovljiv otpad zauzimaju 69% , od toga 49% otpada na drvo i drvni otpad, a 20%

na ostalu biomasu i otpad. Nešto manje od petine (18%) od ukupno proizvedne energije iz

obnovljivih izvora zauzima hidroenergija, nakon koje slijedi energija vjetra (8%),

geotermalna energija (3%) i solarna energija (2%). Navedeni statistički podaci prikazani su na

Grafikonu 6.

38

Grafikon 6.: Udio obnovljivih izvora energije u bruto domaćoj potrošnji energije, EU-27,

2010.

Solarna energija2%

Vjetroelektrane8%

Hidroelektrane18%

Geotermalna energija

3%

Drvo i drvni otpad49%

Ostala biomasa i otpad20%

Biomasa i obnovljivi otpad

69%

Izvor: Eurostat, 2012., Figures for the future, dostupno na:


EN.PDF, str. 32; pregledano: 09.11. 2012.

OIE između ostalog predstavljaju i najbrže rastući korišteni izvor energije u posljednjih

desetak godina. Naime, udio OIE u bruto EU-27 domaćoj potrošnji energije u razdoblju od

1990.- 2010. godine porastao je za 140%, točnije sa udjela od 4,2 % u 1990. godini popeo se

na gotovo 10% u 2010. godini (Grafikon 7). Upravo je povećana upotreba biomase i otpada

vodila taj značajan skok.



39

Grafikon 7.: Udio obnovljivih izvora energije u bruto domaćoj potrošnji energije, EU-27

4,2%

5,6%

7,4%

9,8%

0%

2%

4%

6%

8%

10%

12%

1990 1995 2000 2002 2005 2006 2007 2008 2009 2010

Izvor: Eurostat, 2012., Figures for the future, dostupno na:


EN.PDF, str. 31; pregledano: 09.11. 2012.

3.2.1. Primjena solarne energije u zemljama članicama EU-a

Fotonaponski sektor u EU tijekom posljednjih nekoliko godina bilježio je impresivan rast.

Cilj iz Bijele knjige da se do 2010. godine instalira minimalno 3000 MW, ostvaren je bio već

2006. godine. Instalirani kapaciteti porasli su za 55,6% samo u 2007. godini. Ulaganja u

fotonaponske ćelije rezultirala su povećanjem instaliranih kapaciteta u iznosu od 1731 MW u

2007. godini, s time da je u razdoblju od 2000.- 2007. godine stopa godišnjeg rasta

instaliranih fotonaponskih ćelija iznosila u prosjeku 40%. Solarno-termalni sektor također je

ostvario procvat sa godišnjom stopom rasta od 17,5% u razdoblju od 2000.- 2007. godine. U

tom je razdoblju instalirana površina solarnim kolektorima iznosila oko 15,5 milijuna metara

kvadratnih (Europska komisija, 2009., str. 70). U usporedbi sa tim iznosom, samo je u 2011.

godini novoinstalirana površina kolektorima zauzela 3,7 milijuna metara kvadratnih.



40

No bitno je naznačiti da je krajem 2008. godine zabilježen lagani pad novoinstaliranih kako

fotonaponskih ćelija, tako i solarnih kolektora nastupanjem gospodarske krize na području

EU-a, koja se kako i u drugim sektorima osjetila i u sektoru OIE. Jenjavanjem krize postupno

se opet oporavljalo tržište OIE i broj instaliranih solarnih i fotonaponskih jedinica. Navedeno

je prikazano Grafikonom 8., dok je ukupna proizvodnja primarne energije solarnim putem

prikazana u Tablici 5.

Grafikon 8.: Godišnje instalirana površina solarno-termalnim kolektorima u EU, u razdoblju

od 1994. godine (u kvadratnim metrima)

Izvor: Eurobserver, 2012., Solar thermal and concentrated solar power barometer, dostupno

na: http://www.eurobserv-er.org/pdf/baro209-ST_H.pdf, str. 55; pregledano: 02.12. 2012.

http://www.eurobserv-er.org/pdf/baro209-ST_H.pdf

41

Tablica 5.: Proizvodnja primarne energije iz OIE - solarna energija

(u tisućama tona ekvivalenta nafte)

2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.

EU-27 533 594 683 806 988 1264 1730 2498 3686

Belgija 2 2 3 3 3 5 9 25 60

Bugarska 0 0 0 0 0 0 0 0 12

Češka 0 0 2 2 3 4 6 14 62

Danska 9 9 10 10 11 12 13 14 16

Njemačka 184 216 262 353 472 580 735 973 1452

Estonija 0 0 0 0 0 0 0 0 0

Irska 0 0 0 0 1 1 3 4 6

Grčka 99 99 108 101 109 160 174 187 197

Španjolska 43 48 58 65 83 137 352 711 1019

Francuska 17 18 19 22 28 36 47 66 108

Italija 16 18 21 30 38 56 83 143 298

Cipar 35 36 40 41 43 54 56 58 61

Latvija 0 0 0 0 0 0 0 0 0

Litva 0 0 0 0 0 0 0 0 0

Luksemburg 0 0 1 2 2 2 2 2 3

Mađarska 2 2 2 2 2 3 4 5 5

Malta : : : : : : : : :

Nizozemska 16 18 20 21 22 23 24 26 29

Austrija 70 80 87 93 101 109 118 127 171

Poljska 0 0 0 0 0 0 1 2 2

Portugal 20 21 21 23 24 28 34 52 76

Rumunjska 0 0 0 0 0 0 0 0 0

Slovenija 0 0 0 0 0 0 0 5 6

Slovačka 0 0 0 0 0 0 0 0 0

Finska 1 1 1 1 1 1 1 1 1

Švedska 4 5 5 6 6 9 10 10 11

Velika

Britanija 16 20 25 30 37 46 57 71 90

Izvor: Eurostat, 2012., dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&plugin=1&language=en&pcode=ten0

0082; pregledano: 04.12.2012.

Iz navedenih je statističkih podataka evidentno da Njemačka prema drugim članicama EU-a

prednjači u broju instaliranih solarnih i fotonaponskih jedinica, te da ju u stopu slijedi

Španjolska. Daleko ispod njemačkog i španjolskog prosjeka nalaze se Italija, Grčka, Austrija

i Francuska. Za Njemačku je specifično i da bez obzira na mnogo manji broj sunčanih dana od

primjerice Španjolske posjeduje čak tri od deset u svijetu najvećih solarnih elektrana.



42

Njezina najveća solarna elektrana proizvodnog kapacitta 83 MW nalazi se u mjestu

Finsterwalde u vlasništvu tvrtke Q-Cells, te je započela s radom 2010. godine. Najmanja

zastupljenost solarne energije prisutna je u zemljama poput Estonije, Latvije, Litve, Malte,

Rumunjske i Finske.

Grafikon 9. prikazuje uzastopni rast proizvodnje solarne energije od strane zemalja članica, te

tendenciju ka budućem povećanju za koje se zalaže i energetska politika EU-a. Na grafikonu

je vidljivo da se proizvodnja solarne energije u razdoblju od 1999.- 2010. povećala za više od

9 puta, točnije za 942% što je enorman skok u samo jednom desetljeću. Takvo povećanje

predstavlja rezultat kako novih i jeftinijih tehnoloških rješenja na tom području, tako i

poticajne politike EU-a i njezinih zemalja članica.

Grafikon 9.: Proizvodnja primarne energije- solarna energija, u EU-27 u razdoblju od 1999.-

2010. godine (u tisućama tona ekvivalenta nafte)



0082; pregledano: 04.12.2012.



43

3.2.2. Primjena energije vjetra u zemljama članicama EU-a

Energija vjetra se počela ubrzano razvijati krajem 90-tih godina kada su u taj sektor počele

pristizati značajnije investicije. U razdoblju između 2000. i 2007. godine instalirani kapacitet

energije vjetra se učetverostručio, skočivši sa 13 GW na 57 GW, te rastući po godišnjoj stopi

većoj od 20%. Zadani cilj iz Bijele knjige da se do 2010. godine ostvari minimalno 40 GW

energije proizvedene putem vjetra, postigao se već u 2005. godini (Europska komisija, 2009.,

str. 69, 70). Unatoč utjecaju gospodarske krize na gotovo većinu svjetskih ekonomija, sektor

vjetroturbina uspio je i u tim godinama ostvarivati rast. Tako je primjerice u posljednjih

godinu dana (2010.- 2011.) na tržištu vjetroturbina u EU ostavren rast od 5,9%. Sveukupno je

do 2011. godine u EU instalirano 96,8 GW energije proizvedene tim putem, dok u cijelom

svijetu taj iznos bilježio brojku od 238,5 GW, što znači da trenuto EU sa udjelom od 40,6%

predstavlja vodeću regiju u svijetu po broju instaliranih vjetroturbina (Grafikon 10.).

Grafikon 10.: Svjetski kapacitet proizvodnje energije putem vjetroturbina, do kraja 2011.

godine

Izvor: Eurobserver, 2012., Wind and power barometer, dostupno na:

http://www.eurobserver.org/pdf/windpower_2012.pdf, str. 84; pregledano: 02.12. 2012.

http://www.eurobserver.org/pdf/windpower_2012.pdf

44

Vodeća zemlja, ujedno i predvodnica u EU po broju instaliranih vjetroturbina, ali također i po

broju proizvedenih vjeroturbina jest Njemačka, sa 29 GW proizvedene energije putem snage

vjetra u 2011. godini. Nešto manje od nje zauzima Španjolska sa 21,7 GW, dok ostale zemlje

članice posjeduju znatno manje kapacitete proizvodnje energije tim putem od 6 GW poput

Francuske do potpune neupotrebe takve vrste proizvodnje energije u zemljama kao što su

Slovenija i Malta (Tablica 6.)

Tablica 6.: Kapacitet proizvodnje energije putem vjetroturbina u EU, do kraja 2011.godine

2010. 2011. Instalirani kapacitet u

2011

Rashodovano u 2011

Njemačka 27 191,0 29 075,0 2 007,0 123,0

Španjolska 20 759,0 21 673,0 914,0

Italija 5 814,3 6 737,0 932,7 10,0

Francuska 6 080,0 6 684,0 604,0

Velika Britanija 5 378,0 6 540,0 1 162,0

Portugal 3 865,0 4 291,0 426,0

Danska 3 802,0 3 927,0 180,9 55,9

Švedska 2 019,0 2 907,0 906,0 18,0

Nizozemska 2 237,0 2 316,3 93,2 13,9

Irska 1 428,0 1 631,0 203,0

Grčka 1 320,4 1 626,5 311,2 5,1

Poljska 1 185,0 1 616,0 431,0

Austrija 1 013,5 1 084,0 73,8 3,3

Belgija 912,0 1 078,0 166,0

Rumunjska 462,0 982,0 520,0

Bugarska 375,0 612,0 237,0

Mađarska 293,0 329,0 36,0

Češka 215,0 217,0 2,0

Finska 188,0 197,0 9,0

Estonija 108,0 183,9 75,9

Litva 154,0 179,0 25,0

Cipar 82,0 134,0 52,0

Luksemburg 43,3 43,3 0,0

Latvija 31,0 31,0 0,0

Slovačka 3,1 3,1 0,0

Slovenija 0,0 0,0 0,0

Malta 0,0 0,0 0,0

Ukupno EU-27 84 958,6 94 097,7 9 367,7 229,2

Izvor: Eurobserver, 2012., Wind power barometer, dostupno na:

http://www.eurobserver.org/pdf/windpower_2012.pdf, str. 85; pregledano: 02.12. 2012.


45

Danska se bez obzira na proizvodnu snagu od 3,9 GW također ističe kao zemlja od velikog

značaja za energiju vjetra. Za nju je relevantno da ima najveću proizvodnju energije putem

vjetra po glavi stanovnika. Danska tako proizvodi 706,2 kW na 1000 stanovnika, dok je

primjerice u Njemačkoj taj iznos 355,7 kW na 1000 stanovnika. Danska ujedno predstavlja i

vodeću zemlju EU-a po pitanju razvoja i prelaska na OIE, te ima jedan od najambicijoznijih

planova prema kojima želi postići udio od 100% OIE do 2050. godine uključujući struju,

grijanje, industriju i transport. Navedeno želi postići ponajviše upotrebom snage vjetra i

biomase.

3.2.3. Primjena energije vode (hidroenergije) u zemljama članicama EU-a

Hidroenergija predstavlja 20% globalne proizvodnje električne energije i 18% europske, te je

jedan od vodećih OIE ukoliko se ubroje i velike hidroelektrane. Instalirani kapacitet

hidroelektrana je u zadnjih petnaestak godina bilježio konstantan rast. Godine 1995. taj je

kapacitet proizvodio 90,8 GW, a u 2008. godini 102,3 GW. Dok instalirani kapaciteti

pokazuju vrlo malo godišnje variranje, proizvodnja hidroenergije varira iz godine u godinu

zbog hidroloških uvjeta, kao što su primjerice duža sušna razdoblja.

Osim zemalja koje pripadaju EU, Norveška i Švicarska također imaju značajne

hidroenergetske resurse. U 2008. godini Norveški je hidroenergetski kapacitet iznosio 29 700

MW, što je bilo više od kapaciteta bilo koje od država članica EU-a. Slijedila ju je Francuska

sa nešto više od 21 000 MW, te Švedska i Italija. Peto mjesto po obujmu hidroenergetskog

kapaciteta, kao još jedna od država nečlanica zauzela je Švicarska sa 15 300 MW u 2008.

godini. Grafikonom 11. prikazan je udio hidroenergetskog kapaciteta u pet vodećih država

EU-a, te sveukupno u ostalim članicama EU-a. U grafikanu je vidljiv i navedeni rast

instaliranih kapaciteta hidroelektrani kroz razdoblje od 1995.- 2008. godine.

46

Grafikon 11.: Instalirani kapacitet hidroelektrana u EU

Izvor: VTT Technical Research Centre of Finland, 2011., Renewable electricity in Europe,

dostupno na: http://www.vtt.fi/inf/pdf/tiedotteet/2011/T2584.pdf , str. 22; pregledano:

11.12.2012.

Kada se govori isključivo o malim hidroelektranama, njihova zastupljenost u EU 2006.

godine iznosila je gotovo 21 000. Ti su instalirani kapaciteti proizvodili više od 13 000 MW

energije i zajedno su činili 1,2% od ukupno proizvedene energije i 9% od ukupno proizvedene

energije iz OIE. Najveći dio navedenih kapaciteta (oko 12 000 MW) dolazilo je iz EU-15, a

90% od toga iz zemalja kao što su Austrija, Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska i

Švedska. Većina kapaciteta je relativno stara, te je tako samo 45% kapaciteta staro manje od

60 godina, a samo 32% kapaciteta manje od 40 godina. Zemlje istočne Europe imaju najveći

udio novijih malih hidroelektrana (oko 38% starijih manje od 20 godina) (Sherpa, 2008., str.

4).

EU između ostalog osobito podržava istraživanja vezana uz razvoj malih hidroelektrana i to

od 1998. u okviru petog akcijskog programa. Nakon male zastupljenosti u šestom akcijskom

programu, veći je interes privukao u sedmom, te se tako trenutno financijraju dva važna

projekta koji imaju za cilj unaprijeđenje znanja, razvoj novih i boljih materijala, učinkovitija,

jeftinija i ekološka oprema i dizajn.

http://www.vtt.fi/inf/pdf/tiedotteet/2011/T2584.pdf

47

3.2.4. Primjena energije biomase u zemljama članicama EU-a

Politička rješenja država članica EU-a za razvoj upotrebe energetskog potencijala biomase

počela su davati željene rezultate, kako i u 2010. godini, tako su i u 2011. postojali jasni

znakovi da je rast primarne proizvodnje energije tim putem ubrzao tempo. Izlazna brojka u

2010. godini iznosila je 79,3 milijuna tona ekvivalenta nafte, što predstavlja porast od 8% u

usporedbi sa godinom ranije (Grafikon 12.).

Grafikon 12.: Proizvodnja primarne energije iz biomase, u EU-27, u razdoblju od 2000. -

2011. godine (u tisućama tona ekvivalenta nafte)

6062

3720

2498

1730

1264988

806683594533482430

0

1000

2000

3000

4000

5000

6000

7000

2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011



0082; pregledano: 04.12.2012.

Uzlazni trend na kojeg je još dublje utjecala i vrlo hladna europska zima 2009. i 2010. godine,

pokazuje da ekonomska kriza nije uspjela zahvatiti svojim negativnim posljedicama trud

zemalja članica za strukturiranjem sektora biomase.



48

Dapače, sektor biomase nema razloga bojati se recesije ili većih hladnoća, jer sektorski

operateri pokazuju da su imali dovoljno kapaciteta za značajan porast potražnje energije, kako

za struju tako i za grijanje, i to u ektremno teškom i nesigurnom ekonomskom okruženju.

Porast od 8% predstavlja drugi najveći porast u desetljećima ranije. Veći porast od toga

zabilježen je samo 2003. godine (9,8%), kada je postojao i mnogo veći volumen proizvodnje.

Međutim, hladnija zima nije bila u potpunosti odgovorna za povećanu potrošnju energije

biomase, već su postojali i drugi faktori koji su odigrali svoju ulogu kao što su veće korištenje

postojećih proizvodnih kapaciteta, ulaganja u proizvodnu infrastrukturu (novi kotlovi na drva,

nove kogeneracijske jedinice i mreže grijanja) i poboljšana organizacija u drvno-energetskom

lancu. Ove strukturne promjene su važne jer će s vremeneom omogućiti biomasi da sve više

supstituira potrošnju ugljena, loživog ulja i plina.

Ono što je značajno za sektor biomase u EU jest to da gotovo polovica OIE dolazi od drva i

drvnog otpada, točnije čak 49%. U 2010. godini drvo i drvni otpad pridonjeli su sa 5%

ukupnoj bruto domaćoj potrošnji energije. Među zemljama članicama, najveći udio drva i

drvnog otpada u ukupnoj bruto domaćoj potrošnji energije zabilježen je u Latviji (27%),

Finskoj (21%) i Švedskoj (19%), dok je u Cipru, Luksemburgu i Velikoj Britaniji taj iznos bio

manji od 1%.

Drvo i drvni otpad je i u većini zemalja članica glavni OIE, te tako u sljedećim zemljama on

čini više od tri četvrtine bruto domaće potrošnje energije iz OIE u 2010. godini: u Estoniji

(96%), Litvi (88%), Finskoj (85%), Poljskoj (81%), Latviji (78%) i Mađarskoj (77%)

(Eurostat, 2012, p.1). Tablica 7. prikazuje navedene statističke podatke.

49

Tablica 7.: Udio drva u bruto domaćoj potrošnji energije, 2010.

Udio drva u bruto domačoj potrošnji energije, 2010.

% u ukupnoj energiji % u obnovljivoj energiji

EU-27 4,8 49

Belgija 2,4 58

Bugarska 5,0 62

Češka 4,4 71

Danska 13,2 65

Njemačka 3,6 38

Estonija 13,4 96

Irska 1,4 31

Grčka 2,9 38

Španjolska 3,6 32

Francuska 3,9 50

Italija 2,5 24

Cipar 0,5 13

Latvija 27,1 78

Litva 13,7 88

Luksemburg 1,0 36

Mađarska 5,9 77

Malta : :

Nizozemska 1,6 46

Austrija 13,0 50

Poljska 5,8 81

Portugal 10,6 47

Rumunjska 11,2 68

Slovenija 7,9 53

Slovačka 4,0 52

Finska 20,8 85

Švedska 19,3 57

Velika Britanija 1,0 30

Izvor: Eurostat, 2012., Production and consumption of wood in the EU27, dostupno na:

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/5-29112012-AP/EN/5-29112012-AP-


Gladajući ukupnu primarnu proizvodnju energije iz biomase u milijunima tona ekvivalenta

nafte (ten), najveću zabilježenu proizvodnju u 2010. godini ostvarila je Njemačka sa 25,76

milijuna ten, te zatim redom Francuska (14,36), Švedska (11,39), Finska (7,89), Poljska (6,44)

i Španjolska (6,2).

http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/5-29112012-AP/EN/5-29112012-AP-EN.PDF


50

3.2.5. Primjena geotermalne energije u zemljama članicama EU-a

U nekim djelovima Europe geotermalne elektrane već značajno doprinose ekološkoj i

održivoj energiji, koristeći postojeće tehnologije iskorištavanja pare i rezervara tople vode. To

je ostvareno ponajviše u Italiji, Azorskim otocima (Portugal) i ostalim otocima vulkanskog

podrijetla, između ostalog i Islandu (Antics, Sanner, 2007., str. 3).

Istraživanje i tehnologija igraju ključnu ulogu, posebno u razvoju EGS-a (eng. Enhanced

Geothermal Systems) koji omogućuje proizvodnju električne energije iz topline Zemlje bez

postojanja prirodnih resursa vode. Od 2002. godine EU je u sklopu šestog akcijskog programa

financirala oko deset projekata s ukupnim proračunom nešto više od 20 milijuna eura.

Aktualni Sedmi akcijski program (2007.- 2013.) financira istraživanja kojima bi se postiglo

unaprijeđenje znanja u razumjevanju i ublažavanju induciranog sezimiciteta povezanog sa

razvojem geotermalnog polja (Europska komisija, 2012.).

Geotermalno-generirana struja prvi puta je proizvedena 1904. godine u Larderelu, u Italiji.

Trenutno je u EU u uporabi tek nešto više od 1 GW geotermalne energije sa godišnjom

proizvodnjom od oko 7000 GWh električne energije. Gledajući isključivo samo sektor

grijanja (izravno i neizravno korištenje) instalirani kapacitet u EU iznosi oko 9 GW i

proizvodi 85 PJ toplinske energije godišnje.

Zemlja sa najistaknutijom važnošću, najvećim potencijalom i obujmom proizvodnje energije

iz geotermalnih izvora u EU jest upravo Italija. Zbog svoje geografske pozicije koja obiluje

geotermalnim izvorima jedna je i od vodećih zemalja svijeta u proizvodnji geotermalne

energije, odmah nakon SAD-a, Filipina, Meksika i Japana. U 2010. godini Italija je proizvela

4,76 milijuna tona ekvivalenta nafte energije iz geotermalnih izvora, čime na tržištu EU

zauzima visokih 81% od ukupno proizvedene energije iz geotermalnih izvora (Grafikon 13.).

51

Sa mnogo manjim postotkom slijede ju Njemačka sa 529 000 ten-a, te Portugal (190 000),

Mađarska (99 000), Francuska (91 000) i Austrija (35 000).

Grafikon 13.: Udio ukupno proizvedene energije iz geotermalnih izvora, EU-27, 2010.



0082; pregledano: 04.12.2012.



52

4. UČINCI OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE NA GOSPODARSKI RAZVOJ

EU-A

Poticajna politika upotrebe OIE u EU-u ostvarila je značajan utjecaj na nekoliko relevantnih

područja gospodarstva. S povećanom upotrebom i zastupljenosti OIE ti učinci postaju sve

eksplicitniji i znakovitiji, te ih se može podjeliti na nekoliko osnovnih:

● očuvanje okoliša, klime i zdravlja ljudi

● sigurnost opskrbe energijom i energetska nezavisnost

● smanjenje uvoza i platnog deficita

● zapošljavanje i lokalni razvoj

● doprinos ukupnom BDP-u

● doprinos ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti.

Osim što poticajna politika upotrebe OIE evidentno utječe na ostavarenje zacrtanih ciljeva da

se do 2020. godine smanji emisija CO2 za 20%, neposredno time utječe na očuvanje

okoliša, klime i zdravlja ljudi (dugoročno gledano na izdvajanja za materijalne štete nastale

kao posjedice primjerice češćih vremenskih nepogoda ili izdvajanja u zdravstvu). Sve više

ekološki osvješteno stanovništo EU-a ima izrazito pozitivan stav prema OIE, tzv. čistim

energijama. Zelene udruge i javnost zauzimaju se protiv novih zagađivača, lokalno

stanovništvo često je u sukobu sa novim energetskim projektima koji predstavljaju nova

onečišćenja ili degradaciju okoliša, te se tako OIE nameću kao jedno od poželjnih rješenja.

Energetika kao neizostavan i pokretački dio gospodarstva sagledava OIE iz perspektive gdje

oni znače povećanu sigurnost opskrbe energijom, samim time povećanu i neovisnost, te

smanjenje uvoza i platnog deficita.

53

Veća energetska ovisnost EU-a znači i veću izloženost poremećajima opskrbe i cijena na

svjetskom tržištu energenata, što ugrožava gospodarski razvoj. Jači oslonac na OIE za EU

predstavlja stabilniji i sigurniji gospodarski i ekonomski rast i razvoj. Kod sigurnosti opskrbe

električnom energijom, a što svakako nude OIE, jest značajno da se ona povećava većom

primjenom manjih decentraliziranih elektrana i kogeneracija koje povećavaju stabilnost

elektroenergetskog sustava. Navedeno su pokazale različite analize, između ostalih i one

primjenjene pri otkrivanju uzroka velikog raspada elektroenergetskih sustava na sjeveroistoku

SAD-a i jugoistoku Kanade u ljeto 2003. godine, kada je oko 50 milijuna stanovnika ostalo

bez struje, uključivo i New York. Slična iskustva ponudilo je i nekoliko krupnijih ispada

električne energije u Europi (Potočnik, 2004., str. 235). Kako je gospodarstvo izuzetno vezano

uz elektroenergetski sustav, bitan doprinos njegovom nesmetanom funkcioniranju čini

stabilnost opskrbe električnom energijom. Veći broj decentraliziranih manjih elektrana koje

proizvode energiju iz obnovljivih izvora značile bi bitan oslonac takvoj stabilnosti.

Zapošljavanje i lokalni razvoj sljedeći je pozitivan utjecaj OIE na gospodarski razvoj. Od

1990.-te godine industrija OIE doživjela je impozantan rast, prvenstveno kroz politiku javne

promocije. Okosnica te ekspanzije bile su gotovo upeterostručene investicije za nova

postrojenja OIE koja su iznosila gotovo 30 milijardi eura samo u 2005. godini. S većim

brojem novih postrojenja, povećao se i broj izdataka na održavanje i operacionalizaciju. Osim

toga, europski su dobavljači zauzeli znatan udio na globalnom tržištu tehnologije OIE,

posebice na polju vjetroturbina i fotonaponskih ploča. Ukupna dodana vrijednost ostvarena

razvojem OIE gotovo se udvostručila od 1990. godine, dok je zbog povećanja produktivnosti

rada, ukupna zaposlenost vezana za OIE narasla za oko 40%. Navedeni razvoj doveo je do

uspostave snažne međusektorske industrije OIE u Europi. To obuhvaća sve aktivnosti

potrebne za planiranje, proizvodnju i instaliranje objekata koji koriste OIE, za njihov rad i

održavanje i za njihovu opskrbu biomasom (izravni ekonomski utjecaj). Nadalje je povezano s

nekoliko industrija koje tvore uzvodno opskrbni lanac (neizravan ekonomski utjecaj).

U 2005. godini izgrađena i operacionalizirana postrojenja OIE u EU doprinjela su sa 0,6%

ukupnog BDP-a. Oko 55% tog utjecaja izravno je povezano sa industrijom OIE, dok se 45%

odnosi na industrije opskrbnog lanca.

54

U apsolutnom brojkama razvoj OIE doveo je do bruto dodane vrijednosti od 58 milijardi

eura i 1,4 milijuna zaposlenih u tom sektoru. Mala i srednja poduzeća sa oko 0,9 milijuna

zaposlenih, imaju značajan udio od dvije trećine učinka na zaposlenost. Kao važni dobavljači

biomase, poljoprivreda i šumarstvo zapošljavaju ugrubo oko 200 000 ljudi. Drugi važni

gospodarski sektori koji su uključeni jesu industrija proizvodnje investicijskih dobara,

građevinarstvo i trgovina (Europska komisija, 2009., str. 18). Tablica 8. prikazuje navedeni

utjecaj OIE na gospodarski razvoj i zapošljavanje u EU-27.

Tablica 8.: Utjecaj OIE na bruto gospodarski razvoj i zapošljavanje, u EU-27, 2005.

Izravan

utjecaj

Neizrava

n utjecaj

Ukupan

utjecaj

Bruto dodana vrijednost mlrd. 2000 € 31,9 26,4 58,3

Zaposlenost mil. zaposlenih 0,8 0,6 1,4

Zapošljavanje u srednjim i malim poduzeć. mil. zaposlenih 0,5 0,4 0,9

Zaposlenost u poljoprivredi/šumastvu mil. zaposlenih 0,2

Relativni utjecaji

Bruto dodana vrijednost u odnosu na

ukupan BDP 0,32% 0,58%

Zaposlenost u odnosu na ukupnu zaposlenost 0,36% 0,64%

Izvor: Europska komisija, 2009., The impact of renewable energy policy on economic growth

and employment in EU, dostupno na:

http://ec.europa.eu/energy/renewables/studies/doc/renewables/2009_employ_res_summary.pd

f ,str. 19; pregledano: 07.01.2013.

Ekonomska važnost industrije OIE varira među zemljama članicama i uglavnom odražava

razlike u razini razvoja OIE, strukturi tehnologije i razlike u tržišnim udjelima industrije OIE.

Udjeli u BDP-u i ukupnoj zaposlenosti variraju od gotovo nula, u zemljama kao što su Cipar i

Malta do 2,5% u zemljama poput Finske, Švedske i Latvije, koje su poznate po većoj uporabi

biomase. Razlike između BDP-a i udjela zaposlenih označavaju odnose između

produktivnosti rada povezanim sa OIE i prosječne produktivnosti rada u različitim zemljama

(Grafikon 14).

http://ec.europa.eu/energy/renewables/studies/doc/renewables/2009_employ_res_summary.pdf


55

Grafikon 14.: Utjecaj OIE na bruto gospodarski razvoj i zapošljavanje, u EU-27, 2005.

Izvor: Europska komisija, 2009., The impact of renewable energy policy on economic growth

and employment in EU, dostupno na:


f ,str. 20; pregledano: 07.01.2013.

Ukoliko usporedimo razvoj bruto dodane vrijednosti i zaposlenosti evidentno je da je

zaposlenost bila relativno stabilna do 2000. godine kada je započela rasti, ali ipak nešto

sporije od dodane vrijednosti. Navedeni rast možemo sagledati kao izravnu posljedicu

povećanja produktivnosti rada (omjer bruto dodane vrijednosti i zaposlenosti) tijekom

vremena. Također možemo primjetiti, što se vidi i na Grafikonima 15. i 16. , da je korištenje

biomase kao goriva odgovorno za veći udio u ukupnom broju zaposlenih, u odnosu na udio u

ukupnoj dodanoj vrijednosti.

To pokazuje da je produktivnost rada u gospodarskim sektorima vezanim za korištenje goriva

(npr. poljoprivreda i šumarstvo) jasno niža nego u sektorima vezanim za ulaganja i

operacionalizaciju OIE.



56

Grafikon 15.: Utjecaj OIE na razvoj bruto dodane vrijednosti, u EU-27, u razdoblju od 1991.-

2005.

Izvor: Europska komisija, 2009., Employ RES, dostupno na:

http://ec.europa.eu/energy/renewables/studies/doc/renewables/2009_employ_res_report.pdf ,

str.53; pregledano: 11.01.2013.

Grafikon 16.: Utjecaj OIE na razvoj ukupne zaposlenosti, u EU-27, u razdoblju od 1991.-

2005.

Izvor: Europska komisija, 2009., Employ RES, dostupno na:

http://ec.europa.eu/energy/renewables/studies/doc/renewables/2009_employ_res_report.pdf ,

str. 53; pregledano: 11.01.2013.

http://ec.europa.eu/energy/renewables/studies/doc/renewables/2009_employ_res_report.pdf


57

Apsolutno gledajući, zemlja koja najviše dominira na polju gospodarskog utjecaja u EU jest

Njemačka, ona ostvaruje najveći udio rashoda povezanih sa OIE, te sa 320 000 zaposlenih u

tom sektoru zauzima oko jednu četvrtinu ukupnog utjecaja OIE na zapošljavanje. Osim toga,

Njemačka ima daleko najveći udio (28%) u ukupnoj dodanoj vrijednosti nastaloj razvojem

OIE. U Njemačkoj je ta dodana vrijednost u velikoj mjeri potaknuta ulaganima u OIE. Ostale

zemlje sa povećim utjecajem su Francuska, Italija i Švedska. U većini zemalja veliki udio

dodane vrijednosti ostvaren je kroz upotrebu biomase i vodene snage. U zemljama kao što su

Francuska, Finska, Austrija i Poljska važna je neumreženo povezana upotreba biomase, dok

mrežno povezano upotreba bimase ima snažnu poziciju u Švedskoj, kao i biootpad u Italiji.

Hidroenergija ima relevantan značaj za dodanu vrijednost u Italiji, Francuskoj, Austriji i

Švedskoj. Dodana vrijednost iz vjetroelektrana uglavnom je koncentrirana u Njemačkoj,

Danskoj i Španjolskoj. U fotonaponskom sektoru Njemačka je zemlja sa daleko najvećim

ulaganjima u Europi, te također ima i najviše proizvođača fotonaponskih ćelija. Od sredine

devedesetih značajno je povećala svoj udio na svjetskom tržištu fotonaponskih ćelija, dok

ostale tehnologije OIE imaju neznatan ekonomski utjecaj.

58

5. BILANCA I PERSPEKTIVE OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE U EU

Europska unija je kroz svoju strategiju Europa 2020, kao što je rekao i sam predsjednik

Europske komisije J.M. Barroso, odlučila u današnjem promjenjivom svijetu ostvariti

pametnu, održivu i uključivu ekonomiju i gospodarstvo. Ta tri međusobno podupirajuća

prioriteta trebala bi pomoći Europskoj uniji i zemljama članicama da postignu visoku razinu

zaposlenosti, produktivnosti i socijalne kohezije. Konkretno, Unija je postavila pet

ambicioznih ciljeva- o zaposlenosti, inovacijama, obrazovanju, socijalnoj uključenosti i klimi

odnosno energiji koji bi trebali biti ostavreni do 2020. godine. Svaka država članica donjela je

svoje nacionalne ciljeve u svakom od tih područja. Konkretne akcije na nacionalnoj razini i na

razini EU-a podupiru navedenu strategiju.

Vezano uz klimatske promjene i energetsku održivost određena su tri glavna cilja; redukcija

stakleničkih plinova za 20% (pa čak i 30% ukoliko budu povoljni uvjeti) u odnosu na 1990.

godinu, 20% povećana energetska učinkovitost i 20% energije koja dolazi iz obnovljivih

izvora. Kako bi EU ostvarila zadane ciljeve u taj su proces uključene europske institucije i

tijela, zemlje članice odnosno njihove vlade, regionalne i lokalne vlasti, te civilno društvo

zemalja članica. Svako od njih ima svoju zadaću i funkciju, te je predviđeno da nacionlne,

regionalne i lokalne vlasti pronađu zajednički dijalog i djeluju udruženo kako bi prioritete

EU-a približili ljudima, i samim time ih lakše ostvarili i doprinjeli realizaciji ciljeva zadanih

strategijom Europa 2020. Vlade država članica dužne su svake godine u travnju podnijeti dva

izvješća, obrazlažući svoje postupke i akcije koje poduzimaju kako bi ostavarile zadane

ciljeve.

Obnovljivi izvori energije svrstani su tako u jedan od prioriteta EU-a u narednom desetljeću,

premda su i prije strategije Europa 2020 bili značajno poticani. Takva poticajna politika EU-a

dala je željene rezultate koji su statistički mjerljivi, i koji kroz godine pokazuju signifikantan

rast sektora OIE. Podaci pokazuju da se udio OIE u ukupnoj EU-27 potrošnji energije iz

godine u godinu povećava, te je tako primjerice 2005. godine on iznosio 6,4%, 2007. godine

7,6%, 2010. godine 9,8%.

59

Kod nekih zemalja poput Latvije, Švedske, Austrije i drugih je taj udio znatno veći, dok je

kod nekih zemalja manji, gotovo i zanemariv (Cipar, Luksemburg, Belgija i drugi). Bez

obzira na to, svaka zemlja za sebe ima određene ciljeve koje treba postići kako bi na ukupnoj

razini EU ostvarila zadanih 20% ukupne potrošnje energije iz OI. EU je tako odredila okvire

koji se trebaju doseći, ali je ostavila i dovoljno prostora za manevriranje na putu koji vodi do

ostvarenja zadanih ciljeva. Međutim, kao kritika tomu može se uzeti to što ti planovi pružaju

premalo dragocijenih detalja kako točno postići zadane ciljeve. Naime, države članice su

pozvane da osiguraju podatke o troškovima i koristima provedenih mjera u svojim planovima,

no samo je nekolicina zemalja to i uradila. Razlog koji često navode jest da je prerano za

takva predviđanja. Neki se planovi temelje na izračunima i pretpostavkama nacionalnih

agencija za energetiku ili vladinih odjela za ranija izvješća, ali ti su dokumenti općenito

rijetko spominjani.

Sljedeći problem predstavlja ravnoteža između onoga što različiti sektori obnovljive energije

moraju dostaviti. Iako se očekuje da najveći doprinos prema postizanju ciljeva daje električna

energija iz obnovljivih izvora, odnosno elektroenergetski sektor, više pažnje trebalo bi se

posvetiti sektoru grijanja i hlađenja. Taj sektor ima potencijala da dostavi relativno jeftinu

odnosno niskotroškovnu energiju iz obnovljivih izvora kroz tehnologije kao što su plamenici

za biomasu, solarno-termalne i toplinske pumpe. Razlog tomu što je veći teret stavljen na

elektroenergetski sektor nego što je to ekonomski opravdano može biti to što je lakše postaviti

ciljeve za taj sektor (obaveze mogu biti deligirane na ponuđača električne energije), od

sektora grijanja i hlađenja (obaveze snose pojedinačni vlasnici nekretnina). Veći naglasak na

sektor grijanja i hlađenja je potreban i da bi se dosegli ciljevi po razumnim cjenama, te taj

sektor zahtjeva konkretnije planove za postizanje zadanih ciljeva, kakve primjerice uživa

elektroenergetski sektor koji ima mnogo jasnije iznesene planove. Ciljevi za obnovljivu

energiju u prijevozu su relativno niski u svim zemljama članicama sa samo nekoliko jasnih

politika koje bi rezultirale sa značajnijom upotrebom biogoriva ili električnih vozila. Jedan od

razloga zašto su ciljevi u tom sektoru relativno neambiciozni može biti to što taj sektor ima

samo nekoliko političkih opcija. Naime postoje tri načina za povećanje udjela OIE u

prijevozu; biogoriva, bolja učinkovitost vozila i električna vozila. Električna vozila i bolja

učinkovitost vozila oslanjaju se većinom na privatni sektor za tehničke inovacije, ostavljajući

biogoriva kao glavno političko područje vlade.

60

Osim toga, ono što je evidentno jest da postoje velike razlike između zemalja kada je u pitanju

ambicioznost ciljeva u različitim sektorima grijanja, hlađenja, elektoenergetskom i sektoru

prijevoza. Razmjeri koliko će koja zemlja napretka ostvariti u određenom sektoru u bitnoj

mjeri određuje kako su ti sektori razvijeni danas u toj zemlji. Pomalo ironična je činjenica da

upravo zemlje s najnižim ciljevima za 2020.-tu godinu imaju najambicioznije planove. Zemlje

poput Poljske, Nizozemske i Velike Britanije, koje su započele sa vrlo niskim udjelom

obnovljive energije, imaju daleki put za prijeći do zadovoljenja ciljeva koje zahtjeva

direktiva. Planovi zemalja poput Austrije i Švedske, koji imaju ciljeve i do četiri puta veće od

Nizozemske i Velike Britanije, su daleko manje zahtjevni s obzirom da započinju sa vrlo

visokog levela upotrebe obnovljivih izvora. Štoviše, mnogi ekolozi i političari u Austriji i

Nordijskim zemljama su sami razočarani i nezadovoljni razinom ambicioznosti nacionalnih

akcijskih planova njihovih zemalja, te su neki od njih izjavili kako su to "neakcijski planovi"

ili "nepodnošljivo neambiciozni" planovi.

Ono što je značajno za nacionalne akcijske planove jest da daju sliku i uvid u to koliko je još

dodatnih kapaciteta potrebno za ispunjenje nacionalnih ciljeva. Ono što će predstavljati izazov

jest dovođenje investicija potrebnih za izgradnju tih kapaciteta. Trenutno postoji vrlo malo

informacija u akcijskim planovima o budućim ulaganjima, i mnoge od njih su nedorečene, što

svakako donosi određenu neizvjesnost i nesigurnost u sam tijek realizacije zadanih ciljeva.

Međutim, poznato je da se očekuje da će većina sredstava dolaziti iz privatnog sektora. Banke

će financirati gradnju dodatnih kapaciteta, posebice za velike projekte, s ulaganjima koja se

isplaćuju putem feed-in tarifa i ostalih sustava potpore. Neke investicije se očekuju i od

Strateškog energetsko-tehnološkog plana Europske Unije koji planira investirati nekoliko

milijardi eura u glavne projekte obnovljivih izvora energije. Postoje projekti koje je

jednostavnije financirati od drugih, primjerice za vjetroelektrane na kopnu je mnogo lakše

dobiti sredstva od vjetroelektrana na pučini. Vjetroelektrane na pučini imaju mnogo

kompleksnije strukture financiranja, jer se općenito radi o većim projektima koji se temelje na

tehnologiji koja je još u razvoju. Takvi projekti u globalu uključuju financiranje od strane više

banaka, ponekad i komunalni sektor, te još nekoliko dodatnih sudionika. U posljednje vrijeme

problem za financiranje projekata vjetroelektrana na pučinama predstavlja nesklonost banaka

za izdavanjem financijske potpore nakon globalne financijske krize.

61

Sljedeći ključni investitor u polje OIE jest Europska investicijska banka, koja je za primjer,

kreditom u iznosu od 611 milijuna eura, osigurala sredstva za izgradnju vjetroelektrane

London Array u Sjevernom moru kapaciteta 1 GW. Vlade država članica imaju također

kurcijalnu ulogu u privlačenju dodatnih investicija u sektor OIE na način da osiguraju stabilan

regulacijski zakonodavni okvir. Feed-in tarife osiguravaju stabilnost jer ostaju važeće u

prosjeku od 15 do 20 godina, ovisno o projektu, te je primjetno u zemljama gdje tarife nisu

korištene, kao što je slučaj u Velikoj Britaniji, da je razvoj obnovljive energije tekao mnogo

sporije od zemalja gdje se korisio takav način poticanja. No tarife za nove projekte se gledaju

kroz mogućnost značajnih rezova u subvencijama. Ti rezovi općenito odražavaju povećanu

konkurentnost na tržišti tehnologije OIE, primjerice pad cijena solarnih panela. Revizija tarifa

unosi nesigurnost i oprez među potencijalne investitore, te može tako značajnije smanjiti

privatne investicije u taj sektor. S druge strane, subvencijoniranje vlada putem tarifa može se

dugoročno odraziti na povećanoj cijeni energije za potrošače, tako da vlade zemalja članica

imaju pred sobom izazov procjene takvih mjera i traženja povoljnog balansa. Osim navedenog

utjecaja, vlade država članica mogu imati i glavnu riječ u pojednostavljenju birokracije i

dobivanja dozvola za izgradnju objekata za proizvodnju obnovljive energije, kao što mogu

ostvariti i pritisak na lokalne vlasti da učinkovitije promiču OIE. Bitno je naglasiti i važnost

tijeka investicija u istraživanje, inovacije i razvoj koje mora biti podignuto na veću razinu, te

osim smanjenja troškova ulaganja u opremu pružiti primjerice i lakše i ekonomičnije

skladištenje energije.

Izuzev financijskih prepreka i nepodcjenjujući utjecaj ekonomske krize na nova ulaganja

drugo važno područje za zabrinutost predstavlja pristup elektroenergetskoj mreži. Naime,

postojeća mreža je izgrađena za velike, predvidljive količine energije iz fosilnih goriva. Osim

toga, nije napravljena da povezuje područja diljem Europe. Ono što je potrebno je daleko veći

broj dalekovoda za spajanje obnovljive energije u elektroenergetski sustav, te omogućen tijek

energije kroz cijelu EU. Bolje mrežne konekcije također reduciraju potrebu za tehnologijama

skladištenja energije. Mreža mora postati više elastična i fleksibilna, te u konačnici "pametna"

mreža koja će biti u mogućnosti apsorbirati promjenjivu obnovljivu energiju, te modelirati

potražnju u odnosu na opskrbu (ENDS, 2010., str. 14). Pametna mreža će također integrirati

sve potrošače i proizvođače u jedan inteligentni sustav koji će omogućiti veći stupanj

pouzdanosti i sigurnosti opskrbe energijom (Granić, 2010., str. 88).

62

Predviđa se da će dvadest i jedna država članica zadovoljiti ili premašiti svoje nacionalne

ciljeve obnovljive energije. Od toga osam država planira da će premašiti svoje ciljeve do

2020. godine. Tu spadaju Španjolska (2,7% iznad svog cilja), Grčka (2%), Švedska (1,2%),

Slovačka (1,2%), Njemačka (0,7%), Poljska (0,48%), Litva (0,3%) i Estonija (0,1%). Austrija,

Cipar, Finska, Francuska, Latvija, Portugal, Rumunjska, Nizozemska, Češka, Slovenija, Irska

i Velika Britanija namjeravaju ostvariti svoje ciljeve kroz domaće akcije. Bugarska i Danska

također predviđaju ostvarenje zadanih ciljeva, ali vjeruju da će ih uspijeti i premašiti. Belgija,

Italija, Luksemburg i Malta planiraju posegnuti za mehanizmima kooperacije i suradnje, jer

neće biti u mogućnosti postići zacrtane ciljeve unutar nacionalnih granica. Većina zemalja

EU-a neće posezati za takvim mehanizmima prije 2018. godine.

Kooperacijski mehanizmi su od primarne važnosti kako bi se osiguralo ostvarenje nacionalnih

ciljeva. Korištenje tih menahizama biti će najrelevantnije za zemlje sa relativno visokim

ciljevima, ali ograničenim domaćim izvorima obnovljive energije. Suradnja će omogućiti

takvim zemljama da koriste uvezenu i jeftiniju obnovljivu energiju iz zemalja koje je imaju u

suvišku, ili iz zemalja izvan EU-a. Opsežna upotreba međudržavnih fleksibilnih mehanizama

osim što je značajna za postizanje zadanih ciljeva, također omogućuje smanjenje troškova

postizanja istih. Poželjno je da se postojeći ograničeni sustav mehanizama suradnje

ekspandira u potpunosti nakon 2014. godine (ENDS, 2010., str. 2). Ostavljajući sa strane

mogućnost uvoza iz drugih zemalja države članice mogu postići svoje ciljeve kroz

prilagođavanje njihovog ukupnog energetskog miksa, uvođenjem obnovljivih izvora u

električnu mrežu, sektor grijanja i hlađenja i transport, i potičući praksu energetske

učinkovitosti koja reducira ukupno korištenje energije. Primjer važnosti energetske

učinkovitosti predstavlja i Njemačka. Kao tradicionalni lider u tehnologiji solarnih instalacija

i sa jakom ambicijom za uporabu biomase u sektoru grijanja i hlađenja Njemačka iz

obnovljivih izvora od ukupnog udjela energije do 2020. godine planira ostvariti 19,6%.

Međutim, taj plan se oslanja na učinkovitost mjera za smanjenje ukupne potrošnje energije u

odnosu na referentni scenarij. Ukoliko mjere za smanjenje potrošnje ne uspiju, udio

obnovljivih izvora u Njemačkoj 2020. godine iznositi će samo 18,2%.

63

U većini planova zemalja članica vidljivo je da će energija vjetra i solarna energija dominirati

u rastu OIE u narednom desetljeću. Energija biomase imati će tendenciju rasta, osobito u

sektoru grijanja i hlađenja. Energija vode, odnosno hidroelektrane će zadržati svoje mjesto

kao jedan od vodećih europskih izvora obnovljive energije, no sa sporijim rastom od

dosadašnjeg.

64

6. ZAKLJUČAK

U urbaniziranom industrijsko-tehnološkom društvu XXI. stoljeća energija i energetski sustavi

predstavljaju glavnu žilu kucavicu i glavnog pokretača gospodarstva, društvenog razvoja i dio

su svakodnevnog života svakog pojedinog čovjeka. Iz tog razloga pridaje se tolika važnost

energetici, načinima dobivanja energije, opskbi energijom i općenito izvorima energije. Od

otkrića ugljena, te potom nafte i zemnog plina, fosilna goriva imaju fundamentalnu ulogu u

funkcioniranju i pokretanju energetskih sustava. Smatra se da su mnogi ratovi u današnjem

svijetu vođeni pod ciljem osiguranja energije. Ono što predstavlja problem i realna je

preokupacija svih zemalja jest mogućnost nestanka takvih oblika energije, točnije njihova

iscrpnost. Samim time, u budućnosti se očekuju i sve veće cijene energenata. Kako bi

političari, znanstvenici i društvo u cijelni odgovorilo na navedenu problematiku, započeo se

proces popularizacije obnovljivih izvora energije u Europi i svijetu. Europska Unija je kao

zajednica utvrdila zajedničke ciljeve na području OIE, prema kojima se trebaju kretati sve

zemlje članice, te je iste uredila direktivama. Najznačajnii zajednički cilj zadan od strane EU-

a jest udio od 20% OIE do 2020.-te godine u ukupnom energetskom miksu. Kako bi države

članice ostvarile zadane ciljeve dužnost im je prenjeti ih u nacionalne ali i lokalno zadane

okvire, potičući tako razvoj i uporabu OIE.

Dodatan razlog promicanja i poželjnosti uporabe OIE predstavlja i njihov puno blaži utjecaj

na okoliš od onoga koji stvaraju fosilna goriva. Fosilna goriva prilikom njihova izgaranja

narušavaju prirodnu ravnotežu, te onečišćuju zrak, vodu i tlo. Razvojem politike zaštite

okoliša kako u svijetu, tako i u EU nastojali su se putem međunarodnih dogovora i sporazuma

smanjiti štetni utjecaji, primjerice određivanjem smanjenja emisija CO2 i ostalih stakleničkih

plinova. Današnji ekolozi, zelene udruge i sami građani gledaju tako na OIE kao mnogo

prihvatljiviji način dobivanja energije. Osim navedenog, sve veća uporaba OIE ostavlja

značajan utjecaj na održiv razvoj, o kome se u današnje vrijeme toliko govori. Održiv razvoj

sam po sebi označava mogućnost sadašnjih generacija da zadovolje svoje potrebe, a da s time

ne ugroze mogućnost budućih generacija za zadovoljenjem njihovih potreba. Održiv je razvoj

tako temeljen na koncepciji da su rast, proizvodnja i potrošnja razvojno prihvatljivi samo ako

ne umanjuju ukupnu kvalitetu prirodnih resursa.

65

S tim u svezi obnovljivi izvori utječu i potpomažu očuvanju okoliša, prirodnih resursa, te sa

svojom karakteristikom neiscrpnosti i obnovljivosti održivom razvoju energetike. Kako bi

navedenu održivost učinila mjerljivom Europska Unija je odredila deset indikatora održivog

razvoja, od kojih su između ostalog i energija i klimatske promjene. Praćenje napretka

održivog razvoja vidljivo je tako putem izvješća objavljenog na Eurostatu svake dvije godine.

Trenutna energetska struktura EU-a prikazuje da je nuklearna energija najzastupljeniji oblik

proizvedene energije unutar EU-a, te je u 2008. godini 28,7% proizvedene energije dolazilo iz

nuklearnih elektrana. Sljedeći najzastupljeniji izvor energije jesu kruta goriva (najčešće

ugljen) koji čini nešto manje od petine proizvedene primarne energije u EU-27, točnije 21%.

Približno u jednakoj mjeri zastupljen je i prirodni plin sa udjelom od 19,9% u ukupnoj

primarno proizvedenoj energiji, te zatim obnovljivi izvori energije sa 17,6% računajući i

velike hidroelektrane. Posljednje zastupljena je sirova nafta sa udjelom od 12,7% u ukupnoj

primarno proizvedenoj energiji u EU-27. U proizvodnji primarne energije primjetan je pad u

posljednjih nekoliko godina, ali isto tako i rast potrošnje (izuzev razdoblja financijske i

gospodarske krize u periodu između 2008. i 2011. godine), što predstavlja zabrinjavajuću

činjenicu. Navedena situacija dovela je do većeg oslanjanja EU-a na uvoz primarne energije

kako bi se zadovoljila tekuća i buduća potražnja. Tako je u 2008. godini EU-27 uvoz primarne

energije premašio izvoz za 1015 milijuna tona ekvivalenta nafte, što predstavlja oko 54,8 %

ukupne stope energetske ovisnosti. Trenutno je Rusija glavni vodeći dobavljač energije za

EU, te je u 2008. godini iz Rusije uvezeno 29% od ukupno uvezene sirove nafte, 23,7%

ugljena i 31,5% prirodnog plina. Stope najveće energetske ovisnosti odnose se na naftu

(84,2%) i prirodni plin (62,3%). Sigurnost opskrbe i energetska ovisnost čine sljedeći izazov

za zemlje članice EU-a gdje EU treba težiti diversifikaciji energetskih izvora, alocirati uvoz

na čim više pouzdanih dobavljača, te koliko je to u mogućnosti povećati vlastitu proizvodnju

energije.

Zamjetnu ulogu u diversifikaciji energetskih izvora i vlastitoj proizvodnji imaju upravo OIE,

koji ujedno predstavljaju i najbrže rastući izvor energije u posljednjih desetak godina.

Najzastupljeniji izvor obnovljive energije u EU su biomasa i obnovljiv otpad, koji zauzimaju

čak 69% udjela u ukupno proizvedenoj energiji iz obnovljivih izvora.

66

Od toga 49% otpada na drvo i drvni otpad, a 20% na ostalu biomasu i otpad. Oko 18%

energije iz obnovljivih izvora dolazi iz hidroelektrana, 8% iz vjetroelektrana, 3% iz

geotermalnih izvora i 2% iz solarnih. Glavne zemlje dobavljačice solarne energije jesu

Njemačka i Španjolska, energije vjetra Njemačka, Španjolska, Velika Britanija i Francuska,

hidroenergije Italija, Francuska, Austrija i Španjolska, energije biomase Njemačka i

Francuska, te geotermalne energije gdje se posebno može izdvojiti isključivo Italija.

Osim utjecaja koji OIE ostvaruju na održiv razvoj, bitno je prepoznati i detektirati učinke koji

isti imaju na gospodarski razvoj EU-a. Statistika tu prikazuje egzaktne podatke, pa je tako

vidljivo da je ukupna zaposlenost od 1990. godine u sektorima vezanim za OIE porasla za oko

40%, što čini oko 1,4 milijuna zaposlenih u takvim sektorima u 2005. godini. U navedenoj

zaposlenosti mala i srednja poduzeća zauzimaju najznačajniju ulogu sa udjelom od dvije

trećine učinka na zaposlenost. Većina zaposlenosti vezano uz OIE odnosi se na dobavljače

biomase, poljoprivredu i šumarstvo, te industrija proizvodnje investicijskih dobara,

građevinarstvo i trgovina. Sama zaposlenost dovela je i do lokalnog razvoja, te često i razvoja

ruralnih područja ukoliko se takva industrija razvijala na tim područjima. Sljedeći relevantan

utjecaj koji ostvaruju OIE na gospodarstvo vezan je uz povećanje ukupnog BDP-a zemalja

članica. Gledano u 2005. godini izgrađena i operacionalizirana postrojenja OIE u EU

doprinjela su sa 0,6% od ukupnog BDP-a, od toga su 0,32% nastala izravnim utjecajem

sektora OIE. Razvoj OIE doveo je i do bruto dodane vrijednosti u iznosu od 58 milijardi eura

u istoj godini. Oslanjanjem na OIE poboljšala se i sigurnost opskrbe energijom, te energetska

nezavisnot. Također tim putem se dolazi i do smanjene potrebe za uvozom energenata u

količini koja se zadovoljava iz OI, te samim time smanjenja platnog deficita. Ono što postaje

znakovito i bitno i za buduće generacije i svakog pojedinca posebno jest i da se ostvaruje

utjecaj na očuvanje okoliša, klime i zdravlja ljudi, gospodarski gledano smanjuju se troškovi i

izdaci za zdravstvo, te dugoročno primjerice na štete nastale kao posljedice sve češćih

vremenskih nepogoda, za koje je većina današnjih ekologa i znanstvenika suglasna da su

pouspješene negativnim utjecajem čovjeka na okolinu, ponajviše povećanim ispuštanjem

emisija CO2.

67

Kako bi se navedeni pozitivni učinci OIE na održiv razvoj i gospodarstvo u EU-u uvećali i

možda multiplicirali potrebno je daljnje poticanje uporabe OIE kako na razini EU-a, tako i na

državnoj i lokalnoj razini. Također je potrebno sagledati nedostatke i poteškoće razvoja OIE u

zemljama članicama. Tako je uočena potreba za planovima koji osim što će odrediti okvire

koji se trebaju zadovoljiti, također detaljno i iscrpno prikazivati u realnim brojkama kako

navedene ciljeve postići, te bi takve planove svaka pojedina članica trebala biti u mogućnosti

prikazati. Prepoznat je i problem ravnoteže između onoga što različiti sektori obnovljive

energije moraju dostaviti, gdje bi se veći naglasak trebao staviti na sektore grijanja i hlađenja

koji su dosada bili uspoređujući sa elektroenergetskim sektorom ponešto zanemarivani. Od

velike je, gotovo i presudne važnosti u svim zemljama članicama dovođenje investicija u

sektor OIE. Kako bi to osigurali poželjno je da vlade zemalja članica zadrže stabilan

regulacijski zakonodavi okvir vezan uz OIE, te je zamjetno da sustav feed-in tarifa

funkcionira stimulirajuće na investitore, te da je u zemljama gdje je on korišten, razvoj OIE

tekao mnogo brže od onog u zemljama gdje takav sustav nije bio na snazi. Potrebno je i

podići razinu ulaganja u istraživanja i razvoj OIE kako bi nove tehnologije bile isplativije,

ekonomičnije i davale veći stupanj iskorištenosti energije. Pribavljenje dozvola za izgradnju

objekata za proizvodnju OE i sama birokracija trebaju se čim više simplificirati, i postati

transparentniji. Osim toga, ulaganja se moraju usmjeriti i u poboljšanje sustava

elektroenergetskih mreža. Potreban je daleko veći broj dalekovoda za spajanje obnovljive

energije u elektroenergetski sustav, te omogućen tijek energije kroz cijelu EU.

Vidljivo je da provođenje velikih ulaganja u energetsku učinkovitost i širu rasprostranjenost

obnovljivih izvora energije nije jeftino, no ako se kao alternativa nudi nastavak ovisnosti o

fosilnim gorivima, a svi znakovi ukazuju na tendenciju rasta njihovih cijena u narednim

godinama, onda će se prelaskom na OIE zaštititi EU i njezini stanovnici od posljedica

povećanja cijena energenata. Bitno je i razaznati da je održiv razvoj moguć samo ako se

temelji na pravom tipu gospodarskog razvoja, a to je onaj u skladu sa ograničenjima u prirodi,

posebice količini prirodnih izvora i njihovoj regeneraciji, OIE tako daju znatan doprinos

takvom razvoju. Dali će u budućnosti napretkom tehnologija OIE biti u mogućnosti u

potpunosti supstituirati fosilna goriva ili će se pronaći neko novo riješenje i nove mogućnosti

dobivanja energije ostaje prerano za reći, ono šta je svakako poznato da u današnjem trenutku

pružaju sigurnu potporu konvencionalnim izvorima.

68

LITERATURA

1) KNJIGE

1. Črnjar, M., Ekonomika i politika zaštite okoliša, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka, 2002.

2. Granić, G., Kako promišljeti energetsku budućnost?, Topograf, Zagreb, 2010.

3. Kandžija, V., Cvečić, I., Ekonomika i politika Europske unije, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2010.

4. Labudović, B., Obnovljivi izvori energije, Energetika marketing, Zagreb, 2002.

5. Mintas-Hodak, LJ., Uvod u Europsku uniju, Zagrebačka škola ekonomije i managmenta,

Zagreb, 2004.

6. Nikolić, M., M. Milanović, Z., Mandal, Š., Ekonomika energetike, Intergraf MM d.o.o.,

Beograd, 2003.

7. Višković, A., De Paoli, L., Ekonomija i politika proizvodnje električne energije, Kigen,

Zagreb, 2007.

2.) ČLANCI

8. Burghelea, C., 2012., The Sustainable Development Model, pregledano: 13.12. 2012.,

dostupno na: http://web.ebscohost.com/ehost/detail?vid=4&sid=098bd16e-538d-4633-bea0-

55d974b9fe6d%40sessionmgr13&hid=18&bdata=Jmxhbmc9aHImc2l0ZT1laG9zdC1saXZl#

db=bth&AN=76131395

http://web.ebscohost.com/ehost/detail?vid=4&sid=098bd16e-538d-4633-bea0-55d974b9fe6d%40sessionmgr13&hid=18&bdata=Jmxhbmc9aHImc2l0ZT1laG9zdC1saXZl#db=bth&AN=76131395



69

9. Moldovan, M., Simion, A., 2010., Valorification of geothermal energy in the area of Livada

Village, Bihor county, pregledano: 12.12. 2012., dostupno na:

http://ehis.ebscohost.com/eds/detail?sid=00af64dc-9354-42fd-b199-

7435359fdc4c%40sessionmgr112&vid=1&hid=109&bdata=Jmxhbmc9aHImc2l0ZT1lZHMtb

Gl2ZQ%3d%3d#db=edb&AN=51201626

10. Panwar, N. L., Kaushik, S.C., Kothari, S., 2011., Role of renewable energy sources in

enviromental protection: A review, pregledano: 12.12. 2012., dostupno na:

http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1364032110004065

11. Potočnik, V., 2004., Moguća uloga obnovljive energije u održivom razvoju Hrvatske,

Gospodarstvo i okoliš, izdanje: 67/2004

3.) INTERNET IZVORI

12. Antics, M., Sanner, B., 2007., Status of Geothermal Energy Use and Resources in Europe,

pregledano: 08.01. 2013., dostupno na:

http://sanner-online.de/media/final$20paper$20country$20update$20overview.pdf

13. Boromisa, A., Bukarica, V., Pavičić-Kaselj, A., Landeka, J., Robić, S., 2011., Financiranje

provedbe mjera energetske učinkovitosti, pregledano: 20.12. 2012., dostupno na:

http://admin.cenep.net/uploads/cenep/document_translations/doc/000/000/001/Financiranje_p

rovedbe_mjera_EnU.pdf?2012

14. Božičević Vrhovček, M., 2012., Obnovljivi izvori energije u mojoj zajednici, pregledano:

22.10.2012., dostupno na: http://www.aweres.net/Preuzmi/OIE_u_mojoj_zajednici.pdf

15. Đonlagić, M., 2010., Studija o obnovljivim izvorima energije u BiH, Tuzla, pregledano:

01.12. 2012., dostupno na:

http://www.ekologija.ba/userfiles/file/Obnovljivi%20izvori%20energije%20-%20Studija.pdf

http://ehis.ebscohost.com/eds/detail?sid=00af64dc-9354-42fd-b199-7435359fdc4c%40sessionmgr112&vid=1&hid=109&bdata=Jmxhbmc9aHImc2l0ZT1lZHMtbGl2ZQ%3d%3d#db=edb&AN=51201626



http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1364032110004065

http://sanner-online.de/media/final$20paper$20country$20update$20overview.pdf

http://admin.cenep.net/uploads/cenep/document_translations/doc/000/000/001/Financiranje_provedbe_mjera_EnU.pdf?2012

http://admin.cenep.net/uploads/cenep/document_translations/doc/000/000/001/Financiranje_provedbe_mjera_EnU.pdf?2012

http://www.aweres.net/Preuzmi/OIE_u_mojoj_zajednici.pdf

http://www.ekologija.ba/userfiles/file/Obnovljivi%20izvori%20energije%20-%20Studija.pdf

70

16. EEA- European Environment Agency, 2012., Who we are, pregledano: 01.11.2012.,

dostupno na: http://www.eea.europa.eu/about-us

17. EEB- European environmental bureau, 2011., EU Environmental Policy Handbook,

pregledano: 16.10.2012., dostupno na: http://www.eeb.org/?LinkServID=3E1E422E-AAB4-

A68D-221A63343325A81B&showMeta=0

18. ENDS- Environmental Data Services, 2010., Renewable energy Europe, pregledano:

10.11. 2012., dostupno na: http://www.endseurope.com/docs/100930a.pdf

19. UNFCCC- United nations Framework Convention on Climate Change, 2012., Kyoto

Protocol, pregledano: 20.10. 2012., dostupno na:

http://unfccc.int/kyoto_protocol/items/2830.php/

20. Entereurope, 2011., Energija, pregledano: 08.12. 2012., dostupno na:

http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=82

21. Entereurope, 2008., Komisija predlaže plan za povećanje energetske sigurnosti,

pregledano: 20.12.2012., dostupno na:

http://www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=13&clanakID=3237

22. EPA- United States Environmental Protection Agency, 2012., EPA History, pregledano:

11.10.2012., dostupno na: http://www2.epa.gov/aboutepa/epa-history

23. Eurobserver, 2012., Solar thermal and concentrated solar power barometer, pregledano:

02.12. 2012., dostupno na: http://www.eurobserv-er.org/pdf/baro209-ST_H.pdf

24. Eurobserver, 2012., Wind and power barometer, pregledano: 02.12. 2012., dostupno na:


25. Europska komisija, 2012., The Single European Act, pregledano: 14.10. 2012., dostupno

na:

http://ec.europa.eu/economy_finance/emu_history/documents/treaties/singleuropeanact.pdf

http://www.eea.europa.eu/about-us

http://www.eeb.org/?LinkServID=3E1E422E-AAB4-A68D-221A63343325A81B&showMeta=0

http://www.eeb.org/?LinkServID=3E1E422E-AAB4-A68D-221A63343325A81B&showMeta=0

http://www.endseurope.com/docs/100930a.pdf

http://unfccc.int/kyoto_protocol/items/2830.php/

http://www.entereurope.hr/page.aspx?PageID=82

http://www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=13&clanakID=3237

http://www2.epa.gov/aboutepa/epa-history

http://www.eurobserv-er.org/pdf/baro209-ST_H.pdf


http://ec.europa.eu/economy_finance/emu_history/documents/treaties/singleuropeanact.pdf

71

26. Europska komisija, 2012., From Rio to Johannesburg, pregledano: 12.10.2012., dostupno

na: http://ec.europa.eu/environment/archives/wssd/wssd_rio_johannesburg_en.html

27. Europska komisija, 2012., Renewable energy- Targets by 2020, pregledano: 06.12. 2012.,

dostupno na: http://ec.europa.eu/energy/renewables/targets_en.htm

28. Europska komisija, 2009., Europe's energy position markets and supply, pregledano:

22.12. 2012., dostupno na: http://www.energy.eu/publications/KOAE09001_002.pdf

29. Europska komisija, 2009., Employ RES, pregledano: 11.01.2013., dostupno na:


30. Europska komisija, 2012., Geothermal energy, pregledano: 11.01. 2013., dostupno na:

http://ec.europa.eu/research/energy/eu/research/geothermal/support/index_en.htm

31. Europska komisija, 2006., The impact of the renewable energy policy on economic grow

and employment in the European Union, pregledano: 03.01. 2013., dostupno na:


f

32. Europska komisija, 2009., The impact of renewable energy policy on economic growth

and employment in EU, pregledano: 07.01.2013., dostupno na:


f

33. Europski parlament, 2012., Infrastructure for renewable energies: a factor of local and

regional development, pregledano: 10.12. 2012., dostupno na:

http://www.energy.eu/publications/Infrastructure-for-renewable-energies.pdf

34. Eurostat, 2012., ., Figures for the future, pregledano: 09.11. 2012., dostupno na:


EN.PDF

http://ec.europa.eu/environment/archives/wssd/wssd_rio_johannesburg_en.html

http://ec.europa.eu/energy/renewables/targets_en.htm

http://www.energy.eu/publications/KOAE09001_002.pdf


http://ec.europa.eu/research/energy/eu/research/geothermal/support/index_en.htm





http://www.energy.eu/publications/Infrastructure-for-renewable-energies.pdf



72

35. Eurostat, 2011., Sustainable development in the European Union, pregledano: 01.12.

2012., dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-31-11-

224/EN/KS-31-11-224-EN.PDF

36. Eurostat, 2011., Europe in Figures, pregledano: 05.12. 2012., dostupno na:


EN.PDF

37. Eurostat, 2011., Consumption of energy, pregledano: 06.12. 2012., dostupno na:


38. Eurostat, 2012., pregledano: 04.12.2012., dostupno na:


0082

39. Eurostat, 2012., Production and consumption of wood in the EU27, pregledano:

15.12.2012., dostupno na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_PUBLIC/5-29112012-

AP/EN/5-29112012-AP-EN.PDF

40. Jovanović, B., 2012., Nastanak i oblikovanje koncepta održivog razvoja, Centar Tesla,

pregledano: 10.12.2012., dostupno na:

http://www.centartesla.com/docs/Nastanak_i_oblikovanje_koncepta_odrzivog_razvoja.pdf

41. Kalea, M., 2010., Biomasa u registru OIE, pregledano 11.11. 2012., dostupno na:

http://www.obnovljivi.com/pdf/PDF_OBNOVLJIVI_COM/Biomasa-u-Registru-OIE.pdf

42. Official Journal of the European Union, 2009., Directive 2009/ 28/ EC of the European

Parliament and of the Council L140/19, pregledano: 01.12. 2012., dostupno na: http://eur-

lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2009:140:0016:0062:EN:PDF

43. Pokrajac, S., 2012., Održivi razvoj i ekološka ekonomija kao poslovne paradigme,

pregledano 14.06. 2013., dostupno na: http://www.vps.ns.ac.rs/SB/2009/4.3.pdf

44. Rajković, D., 2011., Proizvodnja i pretvorba energije, Rudarsko- geološko- naftni fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, pregledano: 02.12. 2012., dostupno na:

http://www.scribd.com/doc/86458772/82/Na%C4%8Din-rada-solarnih-kolektora










http://www.centartesla.com/docs/Nastanak_i_oblikovanje_koncepta_odrzivog_razvoja.pdf

http://www.obnovljivi.com/pdf/PDF_OBNOVLJIVI_COM/Biomasa-u-Registru-OIE.pdf

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2009:140:0016:0062:EN:PDF

http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2009:140:0016:0062:EN:PDF

http://www.vps.ns.ac.rs/SB/2009/4.3.pdf

http://www.scribd.com/doc/86458772/82/Na%C4%8Din-rada-solarnih-kolektora

73

45. Sherpa, 2008., Strategic study for development of small hydropower in the European

Union, pregledano: 22.12. 2012., dostupno na:

http://www.erec.org/fileadmin/erec_docs/Documents/Publications/ESHA%20Strategic%20St

udy%20for%20Development%20of%20SHP%20in%20EU_2008.pdf

46. Sušnik, H., 2012., Biomasa kao obnovljivi izvor energije, Ministarstvo poljoprivrede,

šumarstva i vodnog gospodarstva, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva,

pregledano: 02.12. 2012., dostupno na: http://tophqbooks.com/books/110569

47. Tot, M., 2012., Pokazatelji sigurnosti opskrbe energijom, Energetski institut Hrvoje Požar,

Zagreb, pregledano: 01.12.2012., dostupno na:

http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/M.Tot,_Kvalifikacijski_.pdf

48. UN- United nations, 2012., Earth Summit +5, pregledano: 20.10. 2012., dostupno na:

http://www.un.org/esa/earthsummit/

49. Vlada Republike Hrvatske, 2012., Jedinstveni europski akt, pregledano: 11.10. 2012.,

dostupno na:

http://www.vlada.hr/hr/dodatno/upute_i_vodici/pojmovnik/jedinstveni_europski_akt

50. VTT- Technical Research Centre of Finland, 2011., Renewable electricity in Europe,

pregledano: 11.12.2012., dostupno na: http://www.vtt.fi/inf/pdf/tiedotteet/2011/T2584.pdf

http://www.erec.org/fileadmin/erec_docs/Documents/Publications/ESHA%20Strategic%20Study%20for%20Development%20of%20SHP%20in%20EU_2008.pdf

http://www.erec.org/fileadmin/erec_docs/Documents/Publications/ESHA%20Strategic%20Study%20for%20Development%20of%20SHP%20in%20EU_2008.pdf

http://tophqbooks.com/books/110569

http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/M.Tot,_Kvalifikacijski_.pdf

http://www.un.org/esa/earthsummit/

http://www.vlada.hr/hr/dodatno/upute_i_vodici/pojmovnik/jedinstveni_europski_akt

http://www.vtt.fi/inf/pdf/tiedotteet/2011/T2584.pdf

74

POPIS GRAFIKONA

Redni br. Naslov grafikona stranica

___________________________________________________________________________

1. Proizvodnja primarne energije, EU-27, 2008. 24

2. Razvoj proizvodnje primarne energije (prema vrsti goriva), EU-27, 2008. 25

3. Bruto domaća potrošnja primarne energije, EU-27, 1998.- 2010. 28

4. Stopa energetske ovisnosti, EU-27, u razdoblju od 2000.- 2008. godine 34

5. Stopa energetske ovisnosti, svi proizvodi, 2008. 35

6. Udio obnovljivih izvora energije u bruto domaćoj potrošnji energije, EU-27, 38

2010.

7. Udio obnovljivih izvora energije u bruto domaćoj potrošnji energije, EU-27 39

8. Godišnje instalirana površina solarno-termalnim kolektorima u EU, u razdoblju 40

od 1994. godine

9. Proizvodnja primarne energije- solarna energija, u EU-27 u razdoblju od 1999.- 42

2010. godine

10. Svjetski kapacitet proizvodnje energije putem vjetroturbina, do kraja 2011.godine 43

11. Instalirani kapacitet hidroelektrana u EU 46

12. Proizvodnja primarne energije iz biomase, u EU-27, u razdoblju od 2000. - 2011. 47

godine

13. Udio ukupno proizvedene energije iz geotermalnih izvora, EU-27, 2010. 51

14. Utjecaj OIE na bruto gospodarski razvoj i zapošljavanje, u EU-27, 2005. 55

15. Utjecaj OIE na razvoj bruto dodane vrijednosti, u EU-27, u razdoblju od 56

1991.-2005.

16. Utjecaj OIE na razvoj ukupne zaposlenosti, u EU-27, u razdoblju od 1991.-2005. 56

75

POPIS TABLICA

Redni br. Naslov tablice stranica

1. Proizvodnja energije, EU-27 26

2. Neto uvoz primarne energije, EU-27 29

3. Stupanj energetske samodostatnosti EU-a 30

4. Glavni uvoznici primarne energije, EU-27 33

5. Proizvodnja primarne energije iz OIE - solarna energija 41

6. Kapacitet proizvodnje energije putem vjetroturbina u EU, do kraja 2011.godine 44

7. Udio drva u bruto domaćoj potrošnji energije, 2010. 49

8. Utjecaj OIE na bruto gospodarski razvoj i zapošljavanje, u EU-27, 2005. 54

POPIS SLIKA

Redni br. Naslov tablice stranica

___________________________________________________________________________

1. Magičan trokut održivosti 19

2. Piramida indikatora održivog razvoja 21

76

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom UTJECAJ OBNOVLJIVIH IZVORA

ENERGIJE NA ODRŽIV RAZVOJ U EU izradila samostalno pod voditeljstvom prof. dr. sc.

Vinka Kandžije, primjenjujući metodologiju znanstvenoistraživačkog rada i koristeći

literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove, zaključke,

teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu na

uobičajen, standardan način citirala sam i povezala s fusnotama s korištenim bibliografskim

jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Suglasna sam s objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Studentica

__________________________

Helena Vretenar