SVEUILITE U ZAGREBU HRVATSKI STUDIJI

FILOZOFSKI FAKULTET DRUBE ISUSOVE U ZAGREBU

dr. sc. Stjepan poljari

RENESANSNA FILOZOFIJA

SKRIPTA

Ad usum privatum

Zagreb, zimski semestar

akademske godine 2013./ 2014.

2

Sadraj

1. Uvod u pojam renesanse i renesansnih filozofija 3

2. Renesansni humanizam 6

2.1. Uvod u pojam humanizma 6

2.2. Studia humanitatis gramatika 9

2.3. Studia humanitatis retorika 14

2.4. Studia humanitatis poetika 19

2.5. Studia humanitatis historija 24

2.6. Studia humanitatis etika 30

2.7. Duhovnopovijesno znaenje humanizma 35

3. Renesansni platonizam 36

4. Renesansni aristotelizam 44

5. Renesansna filozofija prirode 47

6. Renesansne likovne umjetnosti i filozofija 50

6.1. Klasicizam renesansnih likovnih umjetnosti 50

6.2. Manirizam renesansnih likovnih umjetnosti 56

7. Translatio studii i razmjena: pojam renesanse

i renesansnih filozofija 59

Dodatak: Kronoloka tablica 66

Izbor iz literature 68

Copyright 2013 Stjepan poljari

Sva prava pridrana

3

1. Uvod u pojam renesanse i renesansnih filozofija

(renesansa kao povijesna epoha humanizam renesansni filozofski i umjetniki

izmi metodska napomena, pristupi)

renesansa kao povijesna epoha

Moderna upotreba termina renesansa (od fra. renaissance; u ostalim jezicima: lat.

renovatio, tal. rinascimento,1 njem. Wiederbelebung, hrv. preporod

2) javlja se sredinom

XIX. stoljea. Ovaj termin prvi je upotrijebio francuski povjesniar Jules Michelet za povijest

Francuske u XVI. stoljeu.3 vicarski povjesniar kulture Jacob Burckhardt ovaj termin

upotrebljava za epohu talijanske povijesti od XIV. do XVI. stoljea.4 Sve do danas ope je

uvjerenje kako se renesansa odvijala od 1300. do 1600. godine, isprva u sjevernoj i srednjoj

Italiji, da bi tijekom XVI. stoljea postala opim europskim fenomenom. Otkrie renesanse

sredinom XIX. stoljea u kontekstu jo od prosvjetiteljstva dominantne trodiobe povijesti

(stari, srednji i novi vijek) oznaava pokuaj odreenja doba prijelaza iz srednjeg u novi vijek.

Meutim, razvoj medievistike, osobito tijekom XX. stoljea u krugu francuskih analista

(Henri Pirenne, Marc Bloch, Jacques Le Goff), ukazuje na mogunost prepoznavanja ranijih,

tzv. manjih renesansi (karolinka u IX., otonska u X.5 i renesansa XII. stoljea), ime se na

renesansu ne gleda vie kao na nagli prekid sa srednjim vijekom. Vrhunac francuske nove

historiografije predstavlja projekt Le Goffa6 i Jeana Delumeaua

7 koji naputaju trodiobu

povijesti i ustanovljuju povijest kontinuiteta Europe od 1000. do 1600. godine. U duhu novog

promiljanja povijesti Delumeau umjesto izraza renesansa predlae novi, po njegovu sudu

adekvatniji, izraz uspon Europe,8 tijekom kojeg se europska civilizacija nametnula kao

globalni civilizacijski model.

1 Od rinascit u smislu oznake za epohu u likovnim umjetnostima kako ju je upotrijebio Giorgio Vasari (1511.

1574.) u djelu Vite de pi eccellenti architetti, pittori, et scultori italiani, da Cimabue insino a tempi nostri

(Firenza, 1550). 2 Nije naodmet podsjetiti na tadanju estu upotrebu pojma preporoda: npr. Hrvatski narodni preporod koji se

javlja od 30tih godina XIX. stoljea i na neto kasniji pokret za ujedinjenje Italije (risorgimento). 3 U sklopu Histoire de France Michelet izdaje u Parizu 1855. sedmi svezak pod naslovom Renaissance.

4 Jacob Burckhardt, Cultur der Renaissance in Italien, Basel, 1860. Ovo djelo dostupno je u hrvatskom

prijevodu: Kultura renesanse u Italiji (Zagreb: Prosvjeta, 1997). 5 Car Oton III. s papom Silvestrom II. obznanjuje obnovu Rimskog Carstva u buli Renovatio Imperii

Romanorum. Ova naznaka obnove kod suvremenih povjesniara poklapa se s manirom govora o Europi od

Tisuite. 6 Jacques Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada (Zagreb: Golden marketing, 1998).

7 Jean Delumeau, Civilizacija renesanse (Novi Sad: Knjievna zajednica, 1989), str. 5: Kada bi se iz

historijskih knjiga uklonila dva srodna i na srodan nain netona izraza: srednji vijek i renesansa bilo bi

znatno olakano nae razumijevanje razdoblja koje se protee od Filipa Lijepog do Henrija IV. Napustio bi se u

isti mah itav niz predrasuda. Oslobodili bismo se, posebno, ideje da nekakav nagli prekid odvaja vrijeme tame

od razdoblja svjetlosti Pojam uskrsnua knjievnosti i umjetnosti, zahvaljujui otkriu drevnosti, koji su

stvorili talijanski humanisti, a preuzeo ga Vasari, bio je zacijelo plodan oznaavao je mladost, dinaminost,

volju za obnovom. Imao je u sebi onu nunu nepravednost oporih izjava mladih ljudi koji prekidaju, ili vjeruju

da prekidaju, sa ukusima i mentalnim kategorijama svojih prethodnika. No, izraz renesansa, ak i u uskom

smislu humanista danas nam izgleda nedovoljan. 8 Ibid., str. 6: Burckhard tvrdio je da renesansa u sutini nije bila uskrsnue drevnosti. A ako se

ekonomskim i tehnikim injenicama da mjesto koje im pripada, Burckhardtov sud postaje jo vjerodostojniji.

Jer povratak drevnosti nije ni u emu doprinijeo izumu tiska i mehanikog sata, usavravanju topnitva,

dvostrukog knjigovodstva ili mjenice, niti organiziranju bankarskih sajmova ime da zamijenimo rije

renesansa? Kojom drugom rijeju da oznaimo tu krupnu promjenu, koja je nae pretke dovela do vie

4

humanizam

Rije humanizam kovanica je njemakog pedagoga Friedricha Niethammera9 s poetka

XIX. stoljea u kontekstu rasprava o teoriji pedagogije. Njemaki povjesniar kulture Georg

Voigt10

upotrebljava termin humanizam istodobno s usponom upotrebe termina renesansa za

prijelaz iz srednjeg vijeka u poetni kulturni pokret novoga vijeka sa sreditem u Italiji od

poetka XIV. stoljea. U kasnijim istraivanjima termin se, jo vie od onog renesanse, iri na

gotovo sve povijesne epohe od antike do danas. Tako se govori o grkom, rimskom,

kranskom, arapskom, srednjovjekovnom, renesansnom, romantikom, marksistikom,

graanskom itd. humanizmu.

renesansni filozofski i umjetniki izmi

S obzirom na modernu ekstenziju termina, za humanizam renesansnog perioda

upotrebljava se izraz renesansni humanizam, s napomenom da humanizam ne iscrpljuje, u

openito kulturnom ili ue filozofskom pogledu, pojam renesansne filozofije. Uz humanizam

se tijekom renesanse javlja niz drugih filozofskih usmjerenja (platonizam, aristotelizam,

stoicizam, epikureizam, filozofija prirode), a ne treba izgubiti iz vida ni kontinuitet

skolastike tradicije koja ostaje tijekom cijele epohe dominantnom na sveuilitima. Takoer

su nezaobilazna umjetnika kretanja na podruju likovnih umjetnosti koji se danas nazivaju

renesansni klasicizam i manirizam. Zbog pripadnosti zajednikoj epohi svi se ovi izmi

nazivaju renesansni.

metodska napomena, pristupi

S obzirom na promjene znaenja termina renesanse i humanizma, potrebna je metodska

napomena. Ako renesansa treba oznaavati zajedniki nazivnik za jednu povijesnu epohu,

onda se to treba potvrditi kroz niz pojedinanih fenomena kroz sve razine materijalne

civilizacije i duhovne kulture. Takav pristup ima pred sobom sloenu zadau da ispita

mogunost sabiranja mnogovrsnih fenomena u jedan jedinstveni povijesni fenomen u kojem

bi se oitovala srodnost politikih, ekonomskih i drutvenih injenica s duhovnim

ostvarenjima na podrujima kulture u teologiji, filozofiji, umjetnosti i znanosti. Tome su kao

plodonosni putokazi u dosadanjim interpretacijama posluile sljedee metodske napomene:

1. primjena naela interdependencije fenomena povijesnog svijeta, umjesto

jednosmjernog kauzaliteta;11

znanosti, vie spoznaje, boljeg vladanja prirodom, vie ljubavi prema ljepoti? U okviru jedne potpune historije

ona moe samo znaiti uspon Zapada u doba kada je europska civilizacija ostavila daleko za sobom ostale

usporedne civilizacije Moja namjera je, dakle, da ovdje prouim zato i kako je dolo do uspona Zapada u

trenutku kada je izgradio tako nadmonu civilizaciju da se ona potom malopomalo nametnula itavom

svijetu Ja sam se opredijelio za dugu historiju, ne idui za time da ustanovljujem umjetne prekide. 9 Friedrich Niethammer, Der Streit des Philanthropinismus und des Humanismus in der Theorie des Erziehungs

Unterrichts unsrer Zeit [Spor filantropizma i humanizma u teoriji odgojne nastave naeg doba] (Jena, 1808). 10

Georg Voigt, Die Wiederbelebung des classischen Althertums oder: Das erste Jahrhundert des Humanismus

[Oivljavanje klasine starine ili: Prvo stoljee humanizma] (Berlin: Paul Aretz Verlag, 1859). 11

Od lat. inter, meu, izmeu + lat. dependere, visjeti (o neemu) = meuzavisnost, meuovisnost,

uzajamnost. Tako HannaBarbara Gerl, Einfhrung in die Philosophie der Renaissance (Darmstadt:

Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1989), na str. 19 kae: Radi se o interdependenciji kulturnih i duhovno

povijesnih razvoja s drutvenogospodarskim postignuima Kao zbiljsko pojanjenje neka se ta misao ne

shvati kauzalno odreujua, nego u njezinoj uzajamnosti: s jedne strane se na humanistike teorije moe ukazati

kao na reakciju protiv izmijenjenih ivotnih uvjeta, a s druge strane humanistiko teoretiziranje prua jedan

dokazivi prilog izgradnji politikog, gospodarskog i drutvenog razvoja drava gradova, osobito zorno na

primjeru Firence.

5

2. jednako tretiranje diskontinuiteta, kao i velikih kontinuiteta koji se provlae kroz

europsku povijest, s time da se kontinuiteti ne shvate jednostavno kao stabilne, nego

promjenjive pojave;12

3. promatranje nadnacionalnog zajednitva svih fenomena povijesti Europe koji se

potvruju unato ili upravo zahvaljujui regionalnim, nacionalnim i drugim

partikularizmima.13

Iz metodskih uputa dosadanjih istraivaa ne samo renesanse, nego openito europske

povijesti proizlazi slijedea predmnijeva: renesansa unato naizgled regionalnom karakteru

nije samo talijanski, nego opeeuropski fenomen. Taj fenomen unato diskontinuitetima sa

srednjim vijekom, ali i novijom povijeu dijeli s prvim neke temeljne kontinuitete, a

drugome ih isporuuje. Renesansa se kao epoha moe potvrditi samo kroz neke zajednike

elemente koji se provlae kroz cjelokupnu materijalnu i kulturnu sferu ljudskog ivota u

razdoblju od 1300. do 1600. Samo u takvom kontekstu epohe moemo se pribliiti shvaanju

renesansne filozofije u njezinu autentinom znaenju.

Ne treba zaboraviti da je Burckhardt renesansu upravo i otkrio kroz sve vidove njezinih

oitovanja, a ne izdvajajui pojedine aspekte te ispunjavajui zadau ne samo jedne povijesti

kulture, nego i filozofije kulture. Na poetku prouavanja renesanse zato je nezaobilazno

vratiti se na Burckhardtovu glavnu poetnu tezu da je renesansa predstavljala ponovno

otkrie svijeta i ovjeka.14

12

Paul Oskar Kristeller, Eight Philosophers of the Italian Renaissance (Stanford: Stanford University Press,

1964), str. 147. Za problem kontinuiteta i diskontinuiteta vidi i Jacques Maritain, Filozofija povijesti (Zagreb:

Filozofskoteoloki institut Drube Isusove, 1990). Za velike kontinuitete koji se provlae od antike preko

srednjeg vijeka sve do danas vidi Ernst Robert Curtius, Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje (Zagreb:

Naprijed, 1998). 13

HansGeorg Gadamer, Nasljee Europe (Zagreb: Matica hrvatska, 1997). Za nadnacionalni smisao fenomena

europske povijesti vidi zorni primjer kod Arnold Toynbee, A Study of History, vol. I (London, New York,

Toronto: Oxford University Press, 1951), str. 1750. 14

J. Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji, str. 127: U srednjem su vijeku obje strane svijesti one okrenute

prema svijetu kao i one okrenute prema ljudskoj unutranjosti poivale sanjarei kao pod nekom zajednikom

koprenom ili tek napola budne. Ta je koprena bila izatkana od vjere, djeje zbunjenosti i tlapnje. Svijest i

historija priinjali su se kroz tu koprenu udesno obojeni, a ovjek je sebe samoga spoznavao samo kao rasu,

narod, stranku, korporaciju, porodicu ili u bilo kojem drugom obliku openitosti. U Italiji se ta koprena rasprila

ponajprije i probudilo se objektivno promatranje i odnos prema dravi, kao i uope prema svima stvarima ovoga

svijeta. Uz to se punom snagom podie subjektivno ovjek postaje duhovni individuum i spoznaje sebe kao

takovim. Tako se nekada uzdigao i Grk u odnosu na barbare, individualni Arapin u odnosu prema drugim

Azijatima kao ljudima koji su ostali u granicama rase.

http://knjiznice.ffzg.hr/webpac/?rm=results&show_full=1&f=Publisher&v=Oxford%20University%20Press

6

2. Renesansni humanizam

2.1. Uvod u pojam humanizma

(termini paideia, septem artes liberales, studia humanitatis nova racionalnost i

sukob starih modernih od XII. st. povijesna misija renesansnog humanizma

faze renesansnog humanizma povijesni kontekst renesansnog humanizma nain

pristupa renesansnom humanizmu)

termini

Tijekom renesanse umjesto termina humanizam upotrebljavaju se termini humanista,

humaniora i studia humanitatis. Izraz humanist ulazi u opu jezinu upotrebu od kraja XV.

stoljea. Njime se na talijanskim sveuilitima naziva studenta ili uitelja predmeta

humaniora, po analogiji sa studentima ili uiteljima drugih disciplina (legista, artista, jurista,

canonista). Termin humaniora se u Italiji upotrebljava od XIV. stoljea po uzoru na Marka

Tulija Cicerona (106.43., Pro Archia, I., 13) i Aulusa Gelliusa (125.180., Noctes Atticae,

XIII., 17, 1) kao oznaka za skup disciplina koje se odnose na bit ovjeka (humanitas).

paideia, septem artes liberales, studia humanitatis

Gellius pojam humanitas povezuje s grkim pojmom paideia iz ega se onda kao pandan

grkom obrazovanju (enkyklios paideia) u Rimu razvija temeljno obrazovanje (studia

humanitatis). Obrazovni program antikog svijeta prelazi i u kranski curriculum poznat u

srednjem vijeku pod nazivom septem artes liberales. Taj temeljnji program obrazovanja nije

bio strogo definiran, nego se razliito artikulirao kroz povijest antike i srednjega vijeka.

Najee se spominje razdioba slobodnih umijea na qvadrivium (etveroput: aritmetika,

geometrija, muzika, astronomija od Boethija, 480.525.) i trivium (troput: gramatika,

retorika, dijalektika od Alkuina iz Yorka, 735.804.).

Program studia humanitatis tijekom renesnasnog humanizma spominju Coluccio Salutati

(1331.1406.) i Leonardo Bruni (1370.1444.), a prvi puta ga kao zaokrueni program studija

1438. spominje Tommaso Parentucelli (1397.1455., od 1447. papa Nikola V.). Taj program

obuhvaa pet predmeta: gramatiku, retoriku, poetiku, historiju i etiku. Upravo od toga

vremena predmeti humaniora prodiru na talijanska sveuilita, a od kraja XV. stoljea

humanizam se iz Italije zapoinje iriti diljem Europe.

Taj program sadri obrazovane i kulturne interese talijanskog humanizma. S obzirom na

pozivanje humanista na rimsku antiku tradiciju i srodnost njihova programa sa

srednjovjekovnim trivijem, on takoer prua priliku praenja kontinuiteta i diskontinuiteta sa

starim tradicijama. U usporedbi sa srednjovjekovnim trivijem uoavamo da humanisti ne

pokazuju interes za dijalektiku ili logiku te da iz starog korpusa znanja zasebno istiu poeziju

i historiju, u srednjem vijeku sadranih unutar gramatike. Od trivija humaniste najoitije dijeli

uvoenje filozofske discipline etike.

sukob starih modernih od XII. st.

Prije nastanka humanizma odluan je uspon obrazovanja i istraivanja od XI. stoljea s

pojavom prvih prijevoda Aristotelovih spisa na latinski, to je rezultiralo pojavom

specijaliziranih znanstvenih disciplina (teologija i filozofija, rimsko i kanonsko pravo,

astronomija, logika, prirodna filozofija). Ovaj prodor znanstvenog interesa na Zapadu poklapa

7

se sa stvaranjem originalno europske ustanove univerziteta od kraja XI. stoljea (Bologna

1088., Pariz 1150.).

Prvi prodor racionalnosti na Zapadu nije proao bez dubokih promjena i proturjeja.

Velika promjena koja mu prethodi je prijelaz sa samostana kao sredita obrazovanja na

katedralnu kolu od kraja X. stoljea. Ta promjena ima i duboko drutveno znaenje: dok je

samostan izdvojen i usamljen u prostoru agrarnog drutva, katedrala nie usred gradova u

usponu. Uz katedralu nastaje nova kola kao prethodnik univerziteta. Dok je samostan

okupljao i obrazovao iskljuivo sveenstvo, katedralna kola zapoinje otvaranje gradskom

stanovnitvu da bi univerzitet ve postao mjeavina sveenikog i laikog obrazovanja.

Istodobno s prijenosom institucionalnih nositelja obrazovanja prvi puta u povijesti

Zapada dolazi do duhovnog spora: dok univerzitet u Parizu razvija novi racionalni pristup

znanju pod utjecajem Aristotelovih spisa (teologija, metafizika, filozofija prirode i logika),

dotle katedralna kola u Chartresu na elu s Bernardom iz Chartresa (1125) i Ivanom iz

Salisburya (1120.1180.) ostaje vjerna staroj tradiciji studija literature, starih autora i Platona.

Istodobno se na Sveuilitu u Bologni razvija specifini interes za pravnu znanost i stare

artes. Iz tih raznorodnih usmjerenja osnovnih centara duhovnosti XII. stoljea uoljiv je sraz

izmeu starih i modernih15

koji e se u europskoj duhovnoj povijesti ponavljati kroz

razne oblike sve do danas.

povijesna misija renesansnog humanizma

U tome kontekstu humanizam je izrastao iz sline reakcije protiv nove racionalnosti kao i

kola iz Chartresa. Samo dok je ova potonja krajem XIII. stoljea stagnirala, humanizmu je

pripala intelektualna misija ouvanja i preobrazbe znanja starih u novim drutvenim

okolnostima sjevernotalijanskih komuna. U sreditu toga interesa temeljenog na rimskim

antikim zasadama i starijoj, jo uvijek antikoj, patristici (sv. Jeronim i sv. Augustin) razvija

se osobito vrednovanje niza predemta koji tvore studia humanitatis. Zorni primjer toga skupa

interesa utjelovljuje ve Francesco Petrarca. Suvremenici su ga doivljavali kao pjesnika,

gramatiara, retoriara, historiara i filozofa etike.

faze renesansnog humanizma

Razvoj humanizma moemo pratiti u nekoliko faza:

1. pretee humanizma javljaju se na prijelazu XIII. u XIV. stoljee: Albertino Mussato

(1261.1329.) u Padovi, Giovanni Virgilio u Bologni, Dante Alighieri (1265.1321.) u

Firenci;

2. pojava prvih humanista u uem smislu rijei tijekom XIV. stoljea: Francesco Petrarca

(1304.1374.) i Giovanni Boccaccio (1313.1375.);

3. snaan razvoj humanizma do njegovog zaokruenja sredinom XV. stoljea: Coluccio

Salutati, Leonardo Bruni, Lorenzo Valla (1407.1457.);

4. irenje humanizma na sveuilitima u Italiji u drugoj polovici XV. stoljea;

5. prijenos humanizma s Italije diljem Europe tijekom XVI. stoljea: Thomas More

(1478.1535.), Erazmo Roterdamski (1469.1536.), Michel de Montaigne (1533.1592.).

povijesni kontekst renesansnog humanizma

Razvoj humanizma ima i svoj iri povijesni kontekst. Prema novijoj francuskoj

historiografiji nakon prvog uspona Europe od 1000. do 1300. godine slijedi prvi opi

drutvenoekonomski zastoj i kriza (negativna konjunktura) od 1300. do 1450. godine.

15

Ivan iz Sulisburya zorno prenosi stav modernih (termin u suvremenom znaenju tek od XVI. stoljea) kako

ga on doivljava iz perspektive starih (preuzeto iz: E. R. Curtius, Europska knjievnost i latinsko

srednjovjekovlje, str. 62): to hoe taj stari magarac? emu nam tumai izreke i djela starih? Mi crpimo znanje

sami iz sebe; mi, mladi, ne priznajemo stare.

8

Upravo u tom razdoblju (pad ekonomske proizvodnje, prvi nemiri seljaka i radnika, povratak

gladi, Wstungen pustoenja obradivih polja i sela, velika kuga iz 1348., Avignonsko

progonstvo papinstva, Stogodinji rat izmeu Francuskog i Engleskog kraljevstva 1337.

1453.) humanizam se javlja u sjevernoj i srednjoj Italiji.

nain pristupa renesansnom humanizmu

Razumijevanje pojave i smisla humanizma ovdje se poduzima kroz analizu disciplina

studia humanitatis, ne samo kao predmeta studija, nego i kao naznaka specifinih filozofskih

interesa humanista.

9

2.2. Studia humanitatis gramatika

(autori ranog srednjovjekovlja samostan, trivium i nova racionalnost stara

gramatika humanistika gramatika, Ciceron nova racionalnost i francuski jezik

razlaz Romanije, Dante humanizam nastavlja latinsku tradiciju grki jezik

spaavanje manuskripta reforma pisma (humanistika, italik) grka tradicija

humanistike institucije i mjesta okupljanja tisak filozofska razina gramatike:

logos i humanitas)

autori ranog srednjovjekovlja

Da bismo razumjeli duh starih iz XII. stoljea posluimo se metaforom Bernarda iz

Chartresa:

Mi smo poput patuljaka koji su se popeli na ramena divova. Tako moemo vidjeti vie i dalje od njih, ne

zato to smo otrijeg vida ili vii rastom, nego zato to nas oni nose uvis i uzdiu nas svojom divovskom

visinom.16

Divovi su matafora za stare auctores. Autori su za srednji vijek ujedno i autoriteti koji

znanjem nadmauju suvremenike. Bernardova metafora primjer je dubokog potovanja koje

rani srednji vijek gaji prema autorima: iz V. stoljea Donat, sv. Jeronim, sv. Augustin,

Prudencije, Orozije, Makrobije, Servije, Marcijan Kapela; iz VI. stoljea Boetije, sv.

Benedikt, papa Grgur Veliki, Kasidor, Izidor Seviljski. Meu njima su podjednako zastupljeni

kranski i poganski pisci, a zajednika im pripadnost kasnoj antici.

samostan, trivium i nova racionalnost

Upravo tijekom ovih stoljea autor uruava se antiki svijet: od provala barbara (od 400.

godine) do arapskih osvajanja (750. godine) zamire stara civilizacija mediteranskog bazena.17

Europu je prekrila uma, naputen je kamen za gradnju, gradovi su gotovo nestali, a s njima

proizvodnja, promet i trgovina. Jedni preostatak starog znanja sauvan je u samostanima. Prvi

znak buenja Europe dolazi iz anglosaksonskih samostana poetkom VIII. stoljea. Beda

Venerabilis (735.) oblikuje temeljem ouvanih autora program uenja koji e postati

osnovom karolinke renesanse za vrijeme cara Karla Velikoga. Alkuin iz Yorka (804.) e

provesti reformu obrazovanja temeljem Bedina programa, a prozvat e ga trivium.

Troput nije bio ravnomjerno zastupljen, tako da je od tri umijea najvie bila

zastupljena gramatika. Sukob izmeu starih i novih XII. stoljea je sukob izmeu starih

gramatiara i novih logiara. Premda se isprva ini kako je osnovni uinak tog sukoba

odvajanje artes od auctores, zapravo ni nova racionalnost nije bila bez autora, a to su ovaj

puta Aristotel i Averroes.

Gotovo redukcija trivija na gramatiku znak je osnovne borbe za preivljavanje posljednjeg

preostatka kulture tijekom najteih stoljea koja srednjovjekovlje razdvajaju od antike

pismenosti. Samostanska kultura ranog srednjovjekovlja je uspjela u toj misiji to se ogleda u

injenici da je ona jedini mogui realni oslonac prve u nizu europskih renesansi karolinke.

stara gramatika

Gramatika dolazi od gr. gramma, slovo, emu je ekvivalent lat. littera. Jo od

helenizma gramatika nije bila samo umijee itanja i pisanja, nego i umijee tumaenja

litterae. Gramatiar je poznavatelj jezika, pisma i knjievnosti. Njegovo znanje je ona prva

16

Preuzeto iz: Jacques Le Goff, Intelektualci srednjeg vijeka (Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1982), str. 23. 17

Osnovna teza posljednjeg djela Henrija Pirenna koje je dostupno u hrvatskom prijevodu Karlo Veliki i

Muhamed (Zagreb: Izvori, 2006).

10

pretpostavka na kojoj poiva mogunost svega daljnjeg obrazovanja. Zato Alkuinov program

trivija nosi naziv litterarum magisterium (literarno obrazovanje).

Unutar gramatike je nerazluivo poznavanje autora od upoznavanja jezika, jer se jezina

vjetina stjee kroz itanje i nasljedovanje autora. Autori su izvor i riznica uzornih primjera

(exempla) iz kojih se gramatika pravila (praecepta) ne samo ilustriraju, nego i izvode. Tako

se jezik usvaja kroz njegovu uzornu primjenu.

humanistika gramatika, Ciceron

U humanizmu gramatika zadrava ulogu osnovnog umijea,18

ali se od starih gramatiara

razlikuje prema novoj listi autora. Dok su srednjovjekovni gramatiari preuzeli znanje od

kasnoantikih autora, humanisti poseu za ranijim antikim autorima. Od Petrarce najvaniji

autoriteti postaju Ciceron i Vergilije, a sveci humanizma ostaju patristiki autoriteti sv.

Jeronim i sv. Augustin. Utjecaj Cicerona iz klasinog doba antike latinske kulture tako je

snaan da se cijelo razdoblje humanizma moe prozvati ciceronizam. A upravo od Cicerona

i potjee naziv studia humanitatis.

nova racionalnost i francuski jezik

Humanisti izabiru Cicerona za autora i autoriteta klasinog latinskog jezika. Latinski jezik

je tijekom ranosrednjovjekovnog preivljavanja kulture izgubio na eleganciji i stilu koji

odlikuju zlatnu latintinu Ciceronova doba. Kasnoantiki autori nisu vie produktivni autori

ve kompilatori i komentatori. Ranosrednjovjekovni gramatiari od tih autora sastavljaju

zbirke citata koji ih udaljavaju od izvora. Od sredine XI. stoljea nova racionalnost u usponu

trai svoj jezini izraz. Skolastika se javlja na Sveuilitu u Parizu. Istodobno se javlja i prva

nacionalna knjievnost Europe francuska (Chanson de Roland). Francuski jezik ujedno se

iri tijekom kriarskih ratova na cijelo podruje sjevernog mediteranskog bazena sve do

Jeruzalema, ime francuska kultura postaje dominantnom sve do kraja XIII. stoljea. Danteov

uitelj gramatike Brunetto Latini (1220.1294.) pie kompendij Trsor na starofrancuskom

jeziku.

razlaz Romanije, Dante

Utjecaj francuskog jezika protegao se i na latinski koji preuzima sintaksu francuskog. Tim

jezikom slui se nova racionalnost skolastike. Spram te jezine stvarnosti raa se snana

reakcija u Italiji. S obzirom na nacionalni jezik Dante e svjesno raditi na stvaranju

talijanskog knjievnog jezika nasuprot francuskog. Njegovom svjesnom pokuaju, meutim,

ve prethodi krajem XIII. stoljea prisutan jezini razlaz Romanije, prostora na kojem

obitavaju romanski narodi (dananji panjolci, Francuzi, Talijani). Od toga doba romanski

jezici postaju meusobno nerazumljivi.

Romanski jezici imaju zajedniko porijeklo u latinskom. Tijekom ranosrednjovjekovnog

razdoblja oni se razvijaju kao lingua vulgaris (puki jezik), ali ostaju meusobno bliski i

razumljivi. U doba raspada Romanije Dante smatra da su talijanska narjeja ostala najblia

latinskom i to mu slui kao osnova zagovaranju talijanskog volgare. Presudan moment

oznaava ep Komedija kojega Dante zapoinje pisati na latinskom da bi ga ipak spjevao na

pukom jeziku toskanskog narjeja i time zasnovao talijanski knjievni jezik.

humanizam nastavlja latinsku tradiciju

No suprotno od naih oekivanja humanizam nije u tome isprva slijedio Dantea. Premda je

Kanconijer spjevao na pukom jeziku, Petrarca je ovo pjesniko djelo smatrao samo

dodatkom svoga latinskog opusa. Osnovna Petrarcina misija je povratak klasinom latinskom

18

Dante zapoinje pregled srednjovjekovnog znanja u s gramatikom. Vidi: Dante Alighieri, Gozba, u: Dante

Alighieri, Djela, knjiga prva (Zagreb: Sveuilina naklada Liber, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1976).

11

jeziku iz Ciceronova doba. Nasuprot tom uzoru Petrarca vidi u svom dobu vladavinu

barbarskog latinskog jezika, u emu se krije jedan od motiva njegove kritike skolastike.

Njegovanje klasinog latinskog za sve humaniste je prva pretpostavka obrazovanosti, a

vrhunac dosee u priruniku Lorenza Valle Elegantiarum Latine linguae (Rim, 1471.). S tim

prirunikom humanizam zamjenjuje temeljni prirunik starih gramatiara, Donatovo djelo Ars

grammatica. To Vallino djelo dokaz je kako su humanisti toliko ovladali klasinim latinskim

da su bili u stanju sami kreirati gramatiku poduku, a ne samo preuzeti je od antikih autora.

Humanizam, dakle, zapoinje istodobno s talijanskom knjievnou i oivljavanjem

klasinog latinskog. Dok je s Vallom postignut vrhunac nastojanja oko potonjega, talijanski

jezik nalazi najveu apologiju kod Pietra Bemba (Prose della volgar lingua, 1525.) poetkom

XVI. stoljea, da bi krajem istog stoljea firentinska Accademia della Crusca od 1580tih

zapoela rad na sustavnom enciklopedijskom rjeniku talijanskog jezika. Od XVII. stoljea

ponovno zapoinje prevlast francuskog jezika i kulture.

grki jezik

Ovom humanistikom nastojanju oko jezika pridruuje se i jo od Petrarce zapoeta enja

za upoznavanjem grkog jezika. Zahvaljujui njegovu poticaju Boccaccio je sa svojim

uiteljem grkog Baarlamom preveo Homera na latinski jezik. Slijedea generacija

firentinskih humanista uila je grki krajem XV. stoljea od bizantskog poslanika Manuela

Hrizolorasa (1355.1415.) koji je sastavio prvi gramatiki prirunik grkog. Ve u sljedeoj

generaciji humanisti su u stanju ne samo prevoditi s grkog, nego sastaviti i vlastiti gramatiki

prirunik grkoga (Guarino Veronese, 1370.1460.). Time humanizam uvodi prvi puta na

Zapadu znanje jezika i batine stare Helade, to je gotovo posve nestalo u doba kasne antike i

srednjeg vijeka.

spaavanje manuskripta

Istodobno s interesom za klasini latinski, humanisti su u potrazi za manuskriptima

klasinih autora. Tako ve Petrarca pronalazi Ciceronova djela (Pro Archia, zbirka privatnih

pisama ad Atticum), a Boccaccio u samostanu Monte Cassino pronalazi ulomke iz Livija (Ab

urbe condita). Najvie se u pronalascima starih manuskripta proslavio Poggio Bracciolini

(1380.1459.). Njegovom zaslugom za vrijeme odravanja koncila u Konstanzi spaeno je

kapitalno Kvintilijanovo (Marcus Fabius Quintilianus, 35.100.) djelo Institutio oratoria.

Pri tome se ne moe govoriti o pravim pronalascima, jer su svi manuskripti pronaeni u

samostanima. Time se samo jo jednom podvlai povijesna misija samostanske

ranosrednjovjekovne kulture koja je u skuenim uvjetima uspjela ouvati primarnu literaturu

latinske antike. Ouvanje ovih antikih rukopisa zahvaljujemo karolinkoj reformi koja se

velikim dijelom posvetila prepisivanju ve tada zaputenih rukopisa. Upravo ove prijepise

humanisti pronalaze ponovno u stanju raspadanja i spaavaju ih u zadnji as. Stoga je umjesto

o pronalaenju primjerenije govoriti o humanistikom spaavanju klasine rimske batine.

reforma pisma (humanistika, italik)

Manuskripte koje su humanisti pronali bili su pisani lijepim i jednostavnim pismom koje

je takoer reformirano tijekom karolinke renesanse. Meutim, Bracciolini je smatrao da su

rukopisi ouvani u autentinom antikom obliku, pa je po uzoru na njihovo pismo u upotrebu

uveo humanistiku, nov nain pisma kojim su humanisti zamijenili dotadanju gotiku. Ovaj

sluaj moe posluiti kao primjer kontinuiteta izmeu srednjeg vijeka i renesanse, i u sluaju

kada toga humanisti nisu bili svjesni. Istodobno s Bracciolinijem firentinski humanist

Niccoll Niccolli (1364.1437.) je u upotrebu uveo ukoeni nain pisanja (italik). Ova

humanistika reforma pisma na temeljima karolinke reforme jedna je od trajnih batina

Europe koja traje do danas.

12

grka tradicija

Pronalazak iskljuivo rimskih autora u samostanima takoer je dokaz kako Zapad ve od

kasne antike nije vie poznavao grku antiku tradiciju. Zanimljivo je kako ve rani

humanizam, nemajui izgraenu vlastitu filozofsku poziciju, skolastiku kritizira na razini

autora. Tako Petrarca protiv Aristotela uzdie Platona, a da mu je pri tome poznavanje

potonjega ispod razine platoniki orijentirane katedralne kole u Chartresu. Ova enja ranog

humanizma realnu podlogu zadobiva poetkom ozbiljnog studija grkog i poklapa se

sudbonosno s padom Carigrada (1453.). Zahvaljujui interesu humanista na Zapad pristie

gotovo sav i danas nam poznati korpus starogrkih autora, i to upravo u vrijeme kada im je

prijetilo unitenje pred invazijom Turaka. Pri tome veliku ulogu odigravaju crkveni koncili

(Ferrara 1437., Firenca 1439.) i bizantski poslanici (Georgios Gemistos Plethon, 1355.1452.;

Basilios Bessarion, 1402.1472.) koji sa sobom donose rukopise. Ali i sami humanisti putuju

u Carigrad prije njegova pada da bi tamo nauili grki i potraili rukopise.

humanistike institucije i mjesta okupljanja

Jedan od entuzijasta koji se vratio iz Carigrada sa znanjem grkoga i mnotvom rukopisa

bio je Guarino Veronese. On je u Ferrari osnovao uvenu humanistiku kolu upravo u

vrijeme zaokruenja korpusa studia humanitatis. Drugu uvenu humanistiki kolu otvorio je

Vittorino da Feltre (1397.1446.) u Mantovi. Humanistike kole zapravo su bile posveene

sekundarnom obrazovanju te su esto bile smjetene na dvorovima talijanskih kneeva. Tek u

drugoj polovici XV. stoljea, kada se upravo i javlja termin humanista, humanisti postaju

nastavnici na sveuilitima. Od poetka XV. stoljea u Firenci je djelovao Studio, zametak

humanistikog sveuilita. Prije toga humanisti su se esto u Firenci okupljali u

dominikanskom samostanu Santo Spirito.

tisak

Spasu korpusa rimske i grke antike sudbonosno je ususret dobrodola pojava novog

medija tiska (Johannes Gutenberg, 1440.). Ve od 60tih godina XV. stoljea humanisti

zapoinju u doba inkunabula s tiskom editio princeps poganske antike i patristike tradicije.

Zahvaljujui njihovu prevodilatvu i poticaju renesansa je ve do sredine XVI. stoljea

izvrila translatio starogrkog znanja na klasini latinski jezik u mjeri koja je premaivala ak

i starorimsko antiko znanje Helade. Time je humanizam europskoj kulturi osigurao antike

literarne izvore kao jednog od temelja budueg duhovnog razvoja Zapada.

filozofska razina gramatike: logos i humanitas

Ova humanistika nastojanja kao i ona starija gramatika nose i danas poruku o znanju

koje se temelji na litterae. Preduvjet stjecanju toga znanja je gramatika. Temelj gramatike je

jezik u njegovoj uzornoj primjeni. Na poetku humanizma Dante je svjestan temeljnog odnosa

izmeu miljenja i jezika. Taj odnos utemeljuje ve starogrki logos. Logos ujedno znai

um i rije. Prema starim Helenima ovjek je zoon logon ehon.19

U skladu s uvidom u bit

ovjeka Helada e istodobno razvijati dva vida znanja: filozofiju i filologiju,20

ljubav prema

mudrosti i ljubav prema govoru.

I Dante ponavlja da samo ovjek ima jezik i razum. Jezik je potreban ovjeku, jer se on

nalazi kao i ivotinja u osjetilnom svijetu, ali ga u njemu ne vodi samo osjetilni nagon, nego i

razum kroz medij jezika:

19

Aristotel, Politika, preveo Tomislav Ladan (Zagreb: Globus, Sveuilina naklada Liber, 1988), I., 1253a 9. 20

Ovdje se termin filologija upotrebljava u njezinu elementarnom znaenju koje je vezano uz logos.

13

Bilo je dakle nuno da ljudski rod za priopavanje svojih misli raspolae s kakvim znakom koji e biti i

znak razuma i znak osjetila. Nuno znak razuma, jer mora iz razuma proishoditi i razumu voditi; a kako se

od razuma razumu nita bez osjetila ne moe prenositi, taj je znak nuno morao biti i znak osjetila.21

Jezik je znak koji sabire osjetilni (zvuk) i razumski (smisao) moment ljudskog bitka. Jezik

kao znak jest rationale signum et sensuale, kao to je i ovjek sastavljen od due i tijela.

ovjek povezuje znaenje sa zvukom da bi izrazio ono to eli (significare = signum facere),

pa je on stoga tvorac svog svijeta znakova ili simbolikog svijeta. U skladu sa shvaanjem

znaka, posve je razumljivo zato stari gramatiari i humanisti ne razdvajaju filologiju od

filozofije.

Dante dijeli jezike na gramatiki (latinski, artificijelan), pravilima nauen i na puki

(povijesni, nenauen, materinji). Temeljni odnos koji sainjava humanitas Dante izraava na

metaforiki nain:

Jezik je nuan miljenju kao konj konjaniku.22

Prema ovoj metafori jezik je subjekt u starom znaenju podmeta23

za ljudski razum. Bez

poznavanja jezika nema ni miljenja. U tom odnosu Dante daje prednost pukom, materinjem

jeziku pred latinskim. Materinji jezik je onaj vlastiti, koji moe ponijeti razum da izrazi ono

vlastito ovjeka, njegovu bit, humanitas. Zato Dante, premda vrsni poznavatelj latinske

gramatike, najavljuje upravo s aspekta jezika novo povijesno doba:

To e biti nova svjetlost, novo Sunce koje e granuti kada staro zae, i dat e svjetla onima koji su u tmini i

u mraku jer staro Sunce njima ne svijetli.24

21

Dante Alighieri, De vulgari eloquentia/ Nauk o pukom jeziku, preveo Vojmir Vinja (Zagreb: Institut za

jezikoslovlje, 1998), str. 1921. 22

Ibid., str. 117. 23

Aristotel, Metafizika, preveo Tomislav Ladan (Zagreb: Globus, 1988), I., 983a 30. 24

Dante Alighieri, Gozba, str. 285.

14

2.3. Studia humanitatis retorika

(retorika u antici ars rhetorica uspon talijanske komune dijagonala Flandrija

sjeverna Italija ars dictaminis graanski humanizam interdependencija drutva

i retorike renesansa retorike: savjetodavni govor res publica litterae renesansa

retorike: sudski govor renesansa retorike: prigodni govor Erazmova kritika i

nestanak retorike iz europskog obrazovanja filozofska razina retorike: jezik i

miljenje iz drutvenog konteksta)

retorika u antici

Humanizam isprva nije poao Danteovim putem. Upravo suprotno, humanizam od

Petrarce sudbonosno kree putem oivljavanja klasinog latinskog jezika. Taj proces zbiva se

pod utjecajem Ciceronova autoriteta. Na Cicerona se u zapadnoj kulturi uvijek gledalo kao na

reprezentanta retorike kao umijea govora. Govor (logos) je jedna od najvea strasti starih

Grka i Rimljana. Iz te strasti u Heladi nastaje filologija. Veinu osnovne litterae Helade

(Homerovi epovi) i Rima (Vergilije) tvore govori. Na vrhuncu grke filozofije dolazi do

sukoba izmeu filozofije i filologije. Platon kritizira sofiste i njihovu retoriku. Ali retorika je

bila od tolikog znaenja za grki polis da ju je Aristotel uvrstio u filozofsko razmatranje i ak

uinio konkurentom Platonovoj dijalektici.

ars rhetorica

Antiko umijee retorike se dijelilo na tri roda: govor na sudu (genus iudicale),

savjetodavni govor (genus deliberativum) i pohvalni ili kieni govor (genus demonstrativum).

Prvi govor razvijali su osobito Rimljani uz sudske procese, drugi je bio politiki, dok se trei

odnosio na niz javnih i privatnih dogaaja. Vrhunci retorike poklapaju se s vrhuncima grke

demokracije i rimskog republikanizma. To dokazuje da je retorika izvirala iz ive politike

prakse (Periklo, Demosten, Ciceron). Prelaskom na Aleksandrovu (356.323.) tiraniju u

Grkoj i Augustovu (63. pr. Kr.14.) diktaturu u Rimu zamire najvitalniji dio retorike

politiki govor. Tijekom Rimskog Carstva preivljava samo pohvalni govor, ali tijekom

srednjeg vijeka i on zamire, jer mu nedostaju javne sveanosti.

uspon talijanske komune

Preuzimajui kasnoantiku batinu, srednjovjekovni trivij reducira uenost gotovo

iskljuivo na gramatiku, a retorika slui samo usavravanju jezine prakse.

Ranosrednjovjekovno agrarno drutvo nije imalo uvjete za razvijanje retorike. Ali od

Tisuite pratimo uspon Europe: podiu se gradovi, razvija se promet, raste potreba za sve

sloenijim oblicima javne i privatne komunikacije. Podruje na kojem je taj razvoj najsnaniji

je sjeverna i srednja Italija. Osnova tamonjeg drutvenog, ekonomskog i politikog ivota

postaje komuna.

Komuna (tal. comune) je podruje grada (tal. citt) i njegove okolice (tal. contado).

Temeljem trgovine i proizvodnje brzi ekonomski razvoj zbiva se u nizu komuna od Venecije,

Firence, Milana sve do Genove. U drugoj polovici XII. stoljea komune su u savezu s papom

vodile odluan spor protiv cara. Za Crkvu je to bilo pitanje investiture, a za gradove pitanje

politike slobode. Oba interesa slila su se protiv tadanjih biskupa koji su vladali gradovima, a

postavljao ih je car. Slom cara Friedricha I. Barbarose (1122.1190.) u bitci kod Legnana

1176. za Sveto Rimsko Carstvo znaio je kraj carske moi na Zapadu, a za Crkvu (papa

Aleksandar III.) tek kratkotrajnu pobjedu nad svjetovnom carskom vlau. Meutim, za

komune je ishod ovog sukoba bio presudan: on je dugorono znaio nesmetani nastavak

drutvenog i ekonomskog razvoja osiguran politikom neovisnou.

15

dijagonala Flandrija sjeverna Italija

Isti proces gradskog razvoja, kao u sjevernoj i srednjoj Italiji, pratimo i na sjeveru Europe

u flandrijskim gradovima (Gent, Ypres, kasnije Rotterdam, Amsterdam), a izmeu ta dva

sredita nove gradske civilizacije odvija se trgovaka razmjena.25

Na europskoj dijagonali

izmeu Flandrije i Toscane uoava se rana kapitalistika privreda (mjenica, banka, uskoro

burza, ivi promet, velika sajmita sa sreditem u Champagni na sjeveru Francuske, prve

manufakture). Ipak, na poetku njihova razvoja sjevernotalijanske komune su pred

flandrijskim gradovima imale dvije prednosti: nastale su na tlu nikad do kraja prekinute

materijalne i kulturne veze s antikom (prometnice, gradovi, institucije, blizina pukog s

latinskim jezikom) i rano su osigurale politiku slobodu.

ars dictaminis

Politika sloboda i bogati drutveni ivot komuna osnovi su preduvjeti ponovne pojave

retorike. Komunalni razvoj raa potrebu pisanja sve bogatije upravne dokumentacije. Prvi

prirunik novog umijea pisanja sredinom XI. stoljea izradio je Alberik iz Monte Cassina

(De dictamine). Otada se ars dictaminis javlja u Italiji kao umijee pisanja pisama i

dokumenata prema unaprijed pripremljenim predlocima (formulae). Uitelji ovog umijea

(dictatores) od poetka XIII. stoljea postaju nastavnici na fakultetu artes u Bologni, a njihovi

uenici profesionalni nositelji komunalne uprave kao notari, arhivari, tajnici, pa ak i

kancelari.

graanski humanizam

Petrarca je bio sin notara koji je zajedno s Danteom bio protjeran iz Firence poetkom

XIV. stoljea. Prema oevoj elji Petrarca je studirao pravo u Bologni. Veina humanista bili

su porijeklom iz graanskih obitelji, a sami su bili sudionici stvaranja nove gradske kulture.

Zato je moderni istraiva renesanse Hans Baron postavio tezu o graanskom humanizmu.26

Humanisti su kao i dictatores tijekom renesanse obnaali gotovo sve funkcije komunalne

uprave, ali su postali i nezaobilazni dio papinske Kurije. Petrarca je tako u slubi papa u

Avignonu, ali i svjetovnih talijanskih vladara (Visconti u Milanu).

interdependencija drutva i retorike

Najsnaniji razvoj humanizma kao intelektualnog pokreta u prvoj polovici XV. stoljea

poklapa se s istodobno najznaajnijim uplivom humanista u komunalnoj upravi. U to doba

najistaknutiji humanisti (Salutati, Bruni, Bracciolini) su u neprekinutom nizu (1375.1459.)

kancelari Firentinske Republike, a poneki (Bruni, Bracciolini) od njih nakon prakse u slubi

papa. Tijekom odravanja koncila u Konstanzi, Bracciolini je 1416. u samostanu St. Gallen

pronaao temeljni antiki prirunik retorike Kvintilijanov Institutio oratoria. Od toga trenutka

humanisti zaokruuju produktivno usvajanje antike retorike, jer su je u prilici i praktino

primijeniti. To je ujedno i osnovi razlog zato je Kvintilijan gotovo propao u samostanskom

okruenju. Naime, srednjovjekovlje nije imalo onu drutvenu podlogu koja bi izrazila potrebu

za retorikom praksom. Time se pokazuje kako su interesi znanja u odnosu interdependencije

s drutvenim okolnostima. Za humaniste su Ciceron i Kvintilijan postali razumljivi, jer su i

jedni i drugi djelovali u slinim, premda ne istovjetnim drutvenim okolnostima.

25

Fernand Braudel, Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljea sv. 3 (Zagreb:

August Cesares, 1992), str. 122. 26

Hans Baron, The Crisis of the Early Italian Renaissance: Civic Humanism and Republican Liberty in the Age

of Classicism and Tyranny (Princeton: Princeton University Press, 1955).

16

renesansa retorike: savjetodavni govor

Tako se na Zapadu prvi puta nakon doba antike retorike javljaju sva tri njezina roda. U

okviru savjetodavnog, politikog govora humanisti piu govore (oratio) vladara, papa i

diplomatskih predstavnika. U sve zahtjevniju politiku dokumentaciju humanisti uvode novu

terminologiju27

i obrasce oslovljavanja. Takoer razvijaju temeljnu literarnu vrstu ars

dictaminis pismo (epistola). U javnim pismima ve je Dante izraavao politike stavove.

Najpoznatija pisma javnog karaktera tijekom humanizma bila su pisma firentinskog kancelara

Salutatija protiv milanskih kneeva iz obitelji Visconti. Ta pisma su izraavala otvoreni

polemiki duh u skladu s neprekidnim meusobnim sukobima komuna, a nazivala su se

invektive. One su takoer karakteristine i za cijeli niz intelektualnih sporova.

res publica litterae

Ali epistole su takoer postale i temeljni oblik komunikacije meu samim humanistima.

Najznaajniji korespondent humanizma bio je firentinski erudit Niccol Niccoli. U to doba

kao pandan politikom pojmu republike javlja se humanistiki pojam intelektualnog

zajednitva res publica litterae (literarna republika) koja povezuje ljude od znanja bez

obzira na lokalne pripadnosti i partikularizme. Ve je Dante uskogrudnom partikularizmu

(kampanilizam) suprotstavio uzvieni kozmopolitizam.28

Pokuavajui stvoriti novi knjievni

puki jezik Dante je svjestan da on mora biti i jezik Dvora, politikog sredita. Ali budui da

Italija nema takvog Dvora, oita je Danteova namjera da stvori jezik koji e isprva okupiti

najbolje talijanske intelektualce kao pretee budueg politikog sredita. Stoga je ve Dante

osniva i vjesnik humanistike res publica litterae kao duhovne republike.

renesansa retorike: sudski govor

U okviru sudskog govora, koji se u antici koristio u sudskoj praksi, humanisti snano

utjeu na razvoj pravne znanosti. Jo od XII. stoljea pravna znanost se osobito njegovala na

Sveuilitu u Bologni, ali humanisti su zasluni za uvoenje studija graanskog prava

temeljem prouavanja autentinog rimskog pravnog korupusa (Corpus iuris). Ovakav studija

antikog prava je u XVI. stoljeu razvijen u Francuskoj, pa je prozvan mos galicos, premda je

talijanskog humanistikog porijekla.

renesansa retorike: prigodni govor

Prigodni govor u humanizmu je razvijen do te mjere da je gotovo nadmaio antike uzore.

Komunalni ivot pruio je potrebu za najrazliitijim oblicima epideiktikog govora na to su

humanisti imali spreman odgovor. Tako se javljaju humanistiki govori vezani uz dogaaje

vjenanja, pogreba,29

otvaranja vjerskih skupova,30

koncila ili rasprava, otvaranja nove

kolske godine na sveuilitu,31

estitke povodom izbora novih nositelja crkvene ili svjetovne

vlasti i pohvale (laudatio) u slavu svetaca.32

27

Najutjecajniji primjer nove humanistike terminologije ogleda se upravo na primjeru Firentinske komune.

Obnaajui dunost tajnika komune Machiavelli mijenja tradicionalni naziv godinjeg izvjea vlade od Raporto

sullo stato delle cose nella Repubblica di Firenze (Izvjee o stanju u Firentinskoj Republici) u Raporto sullo

stato di Firenze (Izvjee o stanju Firence). Machiavelli tako stare antike termine lat. civitas i res publica

zamjenjuje terminom stato, stanje, koji otada poinje znaiti drava, ne samo u talijanskom nego kasnije i u

drugim pukim jezicima Europe (npr. engl. state, njem. Staat). 28

Dante Alighieri, De vulgari eloquentia/ Nauk o pukom jeziku, str. 33. 29

Npr. Bracciollinijev pogrebni govor 1444. u ast njegova prethodnika Leonarda Brunija. 30

Npr. govor pape humanista Pia II. na otvaranju koncila u Mantovi 1459. 31

Npr. uvodno slovo Angelo Poliziana (1454.1494.) iz 1492. na firentinskom sveuilitvu (Studio). 32

Npr. pohvalni govor Lorenza Valle u slavu sv. Tome Akvinskog . Ovaj govor dostupan je u hrvatskom

prijevodu: Govor u slavu svetoga Tome Akvinskoga, Maruli: hrvatska knjievna revija, 34/2 (2001), str.

236241.

17

Erazmova kritika i nestanak retorike iz europskog obrazovanja

Razvoj retorike, kao i u sluaju gramatike, kod humanista je preao put od usvajanja

antikih klasika do njihova nadmaivanja. Tako je Erazmo Roterdamski u svom djelu

Ciceronianus (1528.) kritizirao humanistiku maniru oponaanja antike retorike. Kod njega

je ve prisutna svijest o posve novom i drukijem svijetu nove Europe od onog antikog, koji

se toliko meusobno razlikuju da bi se i sm Ciceron zaudio kako od njegova vremena

retorika nije poprimila nove i drukije oblike. Retorika e sve do XVIII. stoljea zadrati

svoje mjesto u opem obrazovanju da bi otada pa sve do danas iz njega posve iezla. Shodno

povlaenju retorike iz modernog diskursa obrazovanja gubi se i smisao za retoriku.

filozofska razina retorike: jezik i miljenje iz drutvenog konteksta

Retorika je uz gramatiku tijekom antike bila osnova obrazovanja. Za srednjovjekovni

sustav obrazovanja paradigmatski je kasnoantiki spis Marcijana Kapele (po. V. st.) De

Nuptiis Philologiae et Mercurii et de septem Artibus (Brak Filologije, Merkurija i sedam

Umijea), u kojem je sauvan smisao za svezu filozofije, znanosti i filologije. Retorika je u

tom smislu za Rimljane bila veza izmeu ljubavi prema mudrosti i ljubavi prema govoru, a tu

vezu je pokuao ostvariti Ciceron. Njegova nastojanja kulminiraju u pokuaju sinteze oba vida

znanja kroz retoriku filozofiju. Smisao za taj savez miljenja i rijei sauvala je jo

katedralna kola u Chartresu. Ivan iz Salisburya smatra upravo retoriku vezom izmeu razuma

i rijei, pa stoga upozorava na dalekosene negativne uinke ukidanja te veze:

Merkurija odrijeiti iz naruja Filologije, izluiti retoriku teoriju iz filozofskih studija: to znai svako vie

obrazovanje duha razoriti.33

S prodorom racionalnosti u XII. stoljeu taj ideal je ugroen, zbog ega tijekom renesanse

neprestano traje latentni sukob izmeu renesansnog humanizma i skolastike. Ve je Dante na

samom poetku humanizma istaknuo neraskidivu svezu izmeu miljenja i jezika koja tvori

ljudsku bit. Karakter te sveze je da ni jezik ni miljenje nemaju primat, nego da su u odnosu

uzajamnosti.

Leonardo Bruni uvia kako rijei ne zadobivaju znaenje iskljuivo iz racionalnog

utemeljenja34

i time dijagnosticira izvor spora izmeu filologije i filozofije kroz povijest

europskog duha. U pitanju su naelno dva suprotstavljena stava. Stav je racionalne filozofije

kako rijei moraju biti strogo definirane u logikom, racionalnom procesu. Stav filologije je

da rijei imaju puno iri horizont koji ih odreuje. Taj je horizont, kojega Bruni naziva

kontekst (connexio) ili okolnosti (circumstantiae), povijesni svijet komune unutar kojega

humanisti djeluju kao nositelji nove laike, graanske kulture. Bruni toga postaje sve svjesniji

prevodei Aristotelovu Nikomahovu etiku i Politiku. Ova Filozofova djela nisu samo

svjedoanstvo kako je apstraktno tvrditi da je humanizam bio naprosto protiv Aristotela, nego

da je od njegovih djela percipirao ona koja su bila u skladu s novim potrebama unutar

talijanskih komuna. Time humanisti zaokruuju Aristotelov dvojni uvid u bit ovjeka. S

Danteom je rehabilitirano znaenje ovjeka kao bia uma i jezika (zoon logon ehon), a s

Brunijem onaj drugi pol da je ovjek bie zajednice (zoon politikon ehon).35

Samo u zajednitvu s drugim ljudima odvija se jezina i misaona praksa koja je izvor

znaenja rijei. Pri tome je odluna svijest humanista jo od Dantea kako je taj svijet u

neprestanoj mijeni, pa stoga i rijei poprimaju razliita znaenja ovisno o kontekstima

nastanka. Prema ovom shvaanju rijei nemaju jednom zauvijek fiksirano znaenje, nego im

je svojstvena promjenjivost (mollitia). Upravo iz toga razloga jo Dante kritizira gramatiki,

33

Preuzeto iz: E. R. Curtius, Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, str. 87. 34

U djelu Leonarda Brunija, Epistolarum. Preuzeto iz Ernesto Grassi, Einfhrung in die humanistische

Philosophie: Vorrang des Wortes (Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1991). 35

Gr. polis, lat. civitas, res publica, tal. comune, od Machiavellija tal. stato.

18

latinski jezik koji vie odavna ne vodi rauna o promjenama znaenja, nego se ponaa poput

racionalnog jezika neovisnog od vremena i mjesta, ime postaje nesposoban izraziti razliite

povijesne okolnosti.

S istom argumentacijom humanizam je okrenut protiv iskljuivo racionalne metafizike.

Racionalnom, logikom jeziku Bruni suprotstavlja retoriki jezik. Istu kritiku racionalnog

odreenja rijei poduzima i Lorenzo Valla.36

On destruira barbarsku terminologiju37

aristotelovske racionalnosti koja svaki obzir za mjesto i vrijeme naelno proglaava pukom

relativnou. Ovaj nain filozofiranja humanisti doivljavaju kao apstrahiranje u smislu

udaljavanja od konkretne (drutvene, politike) biti ovjeka. Valla vraa problematiku

porijekla znaenja rijei u horizont zajednice te upozorava na odluujuu ulogu svakodnevnog

jezika i jezine prakse (usus). Protiv apstraktne logike humanisti poseu za retorikom ne samo

u drutvenopolitikom djelovanju, nego i u filozofskom promiljanju. Retorika u tom

kontekstu nije samo umijee govora, nego ujedno i ljudskoj biti (humanitas) primjerena forma

miljenja. U retorici se sabiru bitni momenti ovjeka: logos kao um i jezik te zajednica kao

horizont njihova ozbiljavanja. Prema humanistima rije je nositelj znaenja koje se

uspostavlja kroz drutvenu praksu.

36

U djelu Dialecticae disputationes (rukopis 1439., prvo tiskano izdanje u Veneciji, 1499.). 37

Ali humanisti do sredine Quattrocenta ne shvaaju pri tome Danteovu (o)poruku o jeziku. Naime, njihova

nastojanja oko novih znaenja rijei dola bi puno vie do izraaja da su razvijali novu terminologiju na pukom

talijanskom jeziku, kako dokazuje Machiavellijev primjer. Umjesto toga oni oivljavaju klasini latinski jezik,

kojem ostaju tako vjerni da upravo oni konzerviraju davne izraze. S toga aspekta humanisti kritiziraju skolastiku

zbog uvoenja nove terminologije. A upravo je skolastika uvela cijeli niz novih latinskih kovanica preciznog

izraza i suptilnih distinkcija odgovarajui novim duhovnim izazovima XII. stoljea. Takoer, koliko god se

humanisti trudili oko novih prijevoda antikih klasika (Brunijevi prijevodi Aristotela), rezultat prijevoda

dokazuje kako oni ne odstupaju od skolastikih prijevoda (prijevodi Roberta Grossetestea sredinom XII.

stoljea).

19

2.4. Studia humanitatis poetika

(Danteovo uzvieno pjesnitvo Petrarcina lirska subjektivnost Boccacciov prozni

realizam diskontinuitet trivija i studia humanitatis na primjeru poetike kontinuitet

poetike kontekst nastanka antike teorije pjesnike teologije i alegoreze prijenos

alegoreze s poganstva na kranstvo Danteovo sebetumaenje u kljuu alegoreze

alegoreza u skolastici spor Mussata i fra Giovannina: nastavak starog antikog

spora izmeu pjesnitva i filozofije sukladnost muza, kozmosa i znanja

Salutatijeva alegoreza muza)

Dantovo uzvieno pjesnitvo

Poetika je teorija pjesnitva. Humanizam nikad nije bio tako produktivan u smislu

izvornog pjesnikog stvaranja kao na svom poetku. Ulomci Danteove Boanske komedije

pjevali su se po ulicama Firence jo za njegova ivota. Gotovo da nije bilo znaajnijeg

firentinskog humanista sve do kraja renesanse koji ne bi drao predavanja o Danteovu spjevu.

Dante je postao humanistiki, ali i puki simbol ponosa i identiteta komune. Meutim,

Danteov spjev predstavljao je teko breme zbog veliine i vieznane strukture.

Petrarcina lirska subjektivnost

Nasuprot monumentalnog epa svog prethodnika, Petrarca je duhu komune ponudio puno

primjereniji kratki lirski izraz. Dokaz ove korespondencije njegova pjesnitva sa

suvremenou je injenica kako ga cjelokupna renesansa naziva jednostavno Pjesnikom.

Njegovi soneti bili su popularni kod puka, premda do njih sam Petrarca nije mnogo drao. Do

nas su njegove pjesme pristigle iz zadnje vatikanske redakcije pod nazivom Rerum vulgaris

fragmenta.38

Koliko god se Petrarca trudio oko oivljavanja latinske elegancije u ciceronovu

stilu, njegovi traktati pisani su na nezgrapnom latinskom jeziku, prepuni citata i preuzimanja

cijelih ulomaka od antikih autora.39

Nasuprot tom labirintu vjebanja u uenoj eleganciji,

njegove pjesme na pukom posve su neposredan izraz njegove osobnosti. Rijeka rjeitosti nije

niim sputana, smisao se izraava puno dublje i dojmljivije, nego u njegovoj latinskoj prozi,

svaka rije izraz je neposrednog doivljaja i najintimnijeg iskustva. Te pjesme bolje od iega

dokazuju Danteov nagovjetaj doba nove Europe. Ako je Dante novo doba navijestio, veina

interpreta prepoznala je u Petrarci prvog modernog ovjeka Europe.

Ono to Petrarcu ponajvie dijeli od antike kojoj se toliko elio pribliiti je teite na

osobnosti. I kada pjeva i kada misli Petrarca iznosi osobne doivljaje i iskustva. Njegova

pojava prva je velika potvrda Burckhardtove teze o renesansi kao otkriu svijeta i ovjeka. U

sreditu njegova latinskog opusa je spis Moja tajna40

koji je zapravo intimni dnevnik njegove

osobe u razgovoru sa svecem humanizma sv. Augustinom. Kada u drugim spisima napada

medicinu ili skolastiku, a nedostaju mu razloni argumenti, Petrarca posee za onim esto

prezrenim argumentum ad hominem. Njegov cijeli opus stoga je krajnje subjektivan, a sebi

najprimjereniju formu nalazi tamo gdje je najoputeniji u lirskoj pjesmi. Tek od Petrarce

moemo govoriti o lirskoj subjektivnosti.

Boccacciov prozni realizam

Vrhunac humanistikog pjesnitva zaokruuje Giovanni Boccaccio koji u sebi spaja i

danteovske i petrarcistike manire. No, za razliku od Dantea i Petrarce, Boccaccio osobito

razvija knjievnu prozu na pukom jeziku u djelu Dekameron, nastalim pod dojmom velike

38

Dvojezino hrvatsko izdanje cjelokupnog Petrarcinog pjesnitva na pukom jeziku: Kanconijer (Zagreb:

Nakladni zavod Matice hrvatske, Hrvatsko filoloko drutvo, Liber, 1974). 39

G. Voigt, Die Wiederbelebung des classischen Althertums, str. 146151. 40

De secreto conflictu curarum mearum. Ovaj dijalog u tri knjige, nastao oko 1345., dostupan je u hrvatskom

prijevodu: Moja tajna (Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1987).

20

kuge iz 1348. godine. U ovom vieslojnom djelu sauvan je realistian pregled drutva i

obiaja firentinske komune. S Boccacciom je zatvoren za cijelu kasniju renesansu nedostini

krug velike Trojke Trecenta (talijanski naziv za XIV. stoljee). U doba sazrijevanja

humanizma u Quattrocentu (talijanski naziv za XV. stoljee) izostat e veliko pjesnitvo, ali

e zato teorija pjesnitva postati ravnopravni dio studia humanitatis.

diskontinuitet trivija i studia humanitatis na primjeru poetike

U usporedbi sa starim trivijem uoljiv je humanistiki diskontinuitet u tretmanu poetike.

Prije svega cijelo srednjovjekovlje nije imalo tako uzvieno pjesnitvo. Potom, trivij je bio

toliko usredotoen na gramatiku da je u sebi sadravao elemente retorike, ali i poetike.

Gramatika je bila ne samo umijee itanja i pisanja, nego i tumaenja litterae, od kojih je

najpotovanije bilo pjesnitvo.

Izmeu pjesnitva i retorike tijekom antike je stvoren plodan savez jo od sofista Gorgije

(487.376.). On se prvi bavio pitanjem stila u pokuaju prenoenja pjesnike muzikalnosti i

metrike na retoriku, pa se stoga smatra tvorcem umjetnike proze. Time je u retoriku uveden

trei rod pohvalni ili kieni govor. U vremenu raspada helenske, a potom i rimske

demokracije, retorika se reducirala na ovaj gotovo pjesniki rod te je u toj formi iz kasne

antike prispjela u srednjovjekovlje. Budui da je tijekom ranog srednjovjekovlja gramatika

preuzela ulogu gotovo cjelokupnog obrazovanja unutar trivija, preostatak retorike preao je u

njezino podruje u smislu tumaenja literature. Humanizam je retorici ponovno vratio cijeli

opseg rodova, a poetiku posebno istaknuo pored gramatike.

kontinuitet poetike

Pa ipak u puno znaajnijem aspektu od onoga koji se tie opsega i forme, humanizam

prema shvaanju pjesnitva nastavlja kontinuitet s antikom i srednjim vijekom. A upravo zbog

toga momenta humanizmu se kasnije nije priznavao filozofski karakter, nego ga veina

interpreta smatra pukim literarnim pokretom.

kontekst nastanka antike teorije pjesnike teologije i alegoreze

Prvi sukob izmeu filozofije i filologije uoljiv je ve kod najranijih jonskih mislilaca.

Tako Ksenofan i Heraklit41

kritiziraju Homera i Hezioda zbog lai koje su pripisali bogovima.

Iz istog razloga Platon iz idealnog polisa42

istjeruje Homera, taj stubok helenske kulture. Kao

u sluaju retorike, tako je i u sluaju poetike Aristotel izvrio ulogu posrednika. Poetiku je,

kao i retoriku, uvrstio u razmatranje o filozofskim umijeima, a pjesnitvu priznao dimenziju

filozofinosti.43

Kasnije u doba helenizma u obranu Homera od Platonove kritike ustaju

platonici i stoici (Hrizip, 279.206.) te stvaraju teoriju pjesnike teologije i alegoreze kao

metodu tumaenja skrovitog smisla pjesnitva.

prijenos alegoreze s poganstva na kranstvo

Odluan moment plodotvornog nastavka ove teorije zbiva se kod idovskih egzegeta u

Aleksandriji (Josip Flavije, 37.100.) koji ju poinju primjenjivati na Stari Zavjet. Po ugledu

na njih prvi kranski patristi (Tertulijan, Laktancije, Klement Aleksandrijski, Origen)

primijenjuju alegorezu na izlaganje skrovitog smisla cijele Biblije. U kasnoj antici Makrobije

41

Ksenofan (570.480.): Svaki in koji je ljudima na sram i na osudu/ kao krasti, preljubnik biti, jedan drugoga

varati/ i Homer i Heziod bogovima su dodijelili (fragment B 10). Heraklit (535.475.): Rekao je da Homer

zasluuje da se iz natjecanja izbacuje i iba (fragment B 42). Citati preuzeti iz izdanja: Hermann Diels,

Predsokratovci sv. 1 (Zagreb: Naprijed, 1983). 42

Vidi Platon, Drava, preveo Martin Kuzmi (Zagreb: Naklada Jurii, 2009), X. 43

Aristotel, Metafizika, I.; Aristotel, O pjesnikom umijeu, preveo Zdeslav Dukat (Zagreb: August Cesarec,

1983), 1451b7.

21

(oko 400.) prenosi alegorezu na tumaenje Vergilija. Taj rimski upliv imat e odluan utjecaj

na sv. Jeronima (420.) koji spaja alegorezu antikog poganstva i Biblije. Za srednji vijek

upravo ovaj nauk postat e temeljem obrazovanja u programu Bede Venerabilisa. Smisao

ovog proimanja poganske i kranske batine ilustrira ve sv. Jeronim:

Sveto pismo je kao lijepo tijelo, zastrto prljavim haljinama. Psaltir je milozvuan poput Pindarovih i

Horacijevih spjevova. Salomonski spisi odlikuju se otmjenou, knjiga Jobova savrenstvom. Sve su te

knjige u hebrejskom originalu sastavljene u heksametrima i pentametrima. Ali, mi ih itamo u prozi! Moe

se zamisliti, koliko bi Homer izgubio u prozi.44

Ovo je oitovanje tim znaajnije to potjee od prevoditelja Biblije na latinski (Vulgata).

Prijenos alegoreze imat e duboki upliv antike kulture na rano kranstvo i cijelo

srednjovjekovlje: budui da je rije o retorikim figurama, retorika i gramatika postaju

osnovom literarnog obrazovanja (litterarum magisterium) kao nunog preduvjeta studiju

Biblije. Alkuin iz Yorka (804.) provodi reformu obrazovanja na dvoru cara Karla Velikoga.

U duhu te reforme car u ediktu opatiji u Fuldi krajem VIII. stoljea nalae:

Budui da na svetim stranicama nailazimo na sheme, trope i ostale njima sline umetnute figure, nitko ne

sumnja u to da njih svatko tko ih ita toliko bre u duhovnom smislu shvaa koliko je prije i potpunije

stekao literarno obrazovanje.45

Danteovo sebetumaenje u kljuu alegoreze

Sm Dante tumai svoju Boanstvenu komediju46

kroz strukturu smisla: prvi smisao je

doslovan, a drugi skriveni ili openito nazvano alegorijski. Alegorijski smisao moe biti ue

alegorijski, moralni i anagogijski. Dante ilustrira slojeve smisla na primjeru Biblije: Kad

izae Izrael iz Egipta, i kua Jakovljeva iz naroda barbarskog, Judeja mu posta svetite, a

Izrael kraljevstvo njegovo (Psalmi, CXIII,1). Alegorijski smisao: nae izbavljenje je po

Kristu; moralni: preobraaj due od stanja bijede u stanje milosti; anagogijski: izlazak svete

due iz izopaenosti u slobodu vjene slave.

Nakon primjera primjene alegoreze na Bibliju, Dante istom metodom tumai vlastiti ep:

doslovan smisao je stanje dua nakon smrti, a alegorijski ovjek, ukoliko je podloan po

slobodnom izboru nagradi ili kazni pravde. Dante se slui i poganskim primjerom mita o

Orfeju:47

citrom je krotio zvijeri, a drvee i kamenje privlaio k sebi. To alegorijski znai:

mudar ovjek moe govorom ukrotiti srca ljudi i privoljeti ih viim enjama za znanjem i

vrlinom. Kroz Danteove primjere alegoreze pokazuje se da odnos izmeu doslovnog i

skrivenog smisla odgovara filozofskom odnosu izmeu pojave i biti.

alegoreza u skolastici

Nauk o alegorijskom smislu predstavlja metodu poetike, ali i teologije u pronicanju istine.

Tako sv. Toma Akvinski (1274.) navodi nauk o etiri smisla u tumaenju Biblije.48

Pritom

sv. Toma mora odgovoriti na zato se Biblija slui alegorijom kao i pjesnitvo koje nije

znanost.49

Teoloke sume XIII. i XIV. stoljea zapoinju pitanjem da li je teologija znanost.

Izmeu teologije kao boanske znanosti i pjesnitva stoji logika istina ljudske znanosti.

44

Iz uvoda u Svjetsku kroniku. Preuzeto iz: E. R. Curtius, Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, str.

55. 45

Ibid., str. 57. 46

Dante Alighieri, Poslanica XIII, u: Dante Alighieri, Djela, knjiga prva. 47

Dante Alighieri, Gozba, II., 1. 48

Sv. Toma navodi (Sancti Thomae de Aquino Summa Theologiae I., 10.): historijski ili literarni (doslovni),

alegorijski (ukoliko Stari zavjet ukazuje na Novi zavjet), moralni (ukoliko ukazuje na Krista i ono to nam je

initi) i anagogijski (ukoliko se ukazuje na vjenu slavu Boju). 49

Ibid., I., 9.

22

Logika istina nije skrivena, nego mora biti jasno provedena i dokaziva. Polazei od

evidentnih principa logiko miljenje mora slijediti stroga pravila silogizma. Kako onda

razumjeti da se Biblija slui poetskim, skrovitim nainima izraavanja, a ne jasnim i

bjelodanim logikim nainom? Ve Aleksander iz Halesa (1245.) nalazi odgovor: Biblija se

slui poetskim nainom prikaza, jer na razum nije dorastao shvaanju boanskoga, te da

istina ne bude dostupna zlima i nedostojnima. Poetski modus Biblije proizlazi iz Boje milosti

da bi ovjeku na njemu primjeren nain Bog uinio dostupnim svete istine. Ali dok je

biblijska alegorija opravdana njezinim boanskim porijeklom, za pjesniku alegoriju nema

opravdanja: ona pada na neki predstupanj znanja (infima scientia). Tako skolastika zastupa

tezu da se pjesnitvo koristi alegorijom radi to bogatijeg prikazivanja, a Biblija iz koristi i

nunosti.

spor Mussata i fra Giovannina: nastavak spora izmeu filozofije i pjesnitva

Pouan primjer latentnog sukoba nove teologije s pjesnitvom je rasprava izmeu

Danteovih suvremenika, pjesnika Albertina Mussata (1261.1329.) i dominikanca fra

Giovannina iz Mantove. U tom sporu Mussato zastupa tezu da je drevno pjesnitvo teologija

(theologia mundi) ukazujui na drevne pjesnike proroke jednako iz poganstva tako i iz Biblije.

Pri tome se Mussato slui drevnim antikim opim mjestom pjesnika teologa, kako glasi

Homerova platonika titula. Ve kod predsokratovaca zaet sukob izmeu pjesnitva, koje je

oduvijek najvii reprezentant studija litterae, i filozofije nastavlja se u sporu izmeu

ranosrednjovjekovnih gramatiara (kola u Chartresu) i novih logiara u XII. i XIII. stoljeu,

a nakon renesanse vrijednost pjesnitva ponovno e s filozofskog stanovita napasti Descartes

i Hegel. U sreditu ovih rasprava je sukob izmeu dviju koncepcija miljenja: s jedne strane

onoga koji polazi od alegorije, metafore i s druge strane onoga koji polazi od logikog pojma,

to je istovjetni odnos u sporu izmeu retorike i racionalne metafizike.50

Humanizam e

zastupati alegorijsko ili metaforiko miljenje. Petrarca govori o alegoriji kao velu

(velamen),51

koje je nuno sredstvo izraavanja istine, u emu e ga slijediti i Boccaccio.52

sukladnost Muza. kozmosa i znanja

U osnovi shvaanja pjesnike teologije nalazi se zamisao da je mudrost (sapientia)

zapravo istinsko pjesnitvo (eloquentia). Na taj nain izvren je pokuaj pomirenja filozofije i

pjesnitva. Ista ideja preuzeta od antikog platonizma nalazi se i u sreditu temeljnog

kasnoantikog spisa za ranosrednjovjekovne artes Marcijana Kapele Brak Filologije,

Merkurija i sedam slobodnih umijea. Potom je nalazimo kao posve uobiajenu kod Dantea,53

50

Kao u sluaju jezika, tako i u sluaju spora izmeu alegoreze i logike humanizam nee slijediti Dantea. A

Dante meu rijetkima zauzima stav sinteze oba pristupa. U tumaenju vlastitog djela on e razlikovati deset

oblik raspravljanja (forma tractandi) ili naina obrade predmeta u Poslanica XIII, str. 570: pjesniki (poeticus),

slikoviti (fictivus), opisni (descriptivus), udaljeni (digressivus), meraforiki (transumptivus), s time i odredbeni

(diffinitivus), diobeni (divisivus), dokazni (probativus), nedokazni (negirajui, improbativus) i primjerni

(navodei primjer, exemplorum positivus). Umjesto oekivane polemike sa skolastikom, Dante navodi pet

posljednjih modusa filozofiranja koji se poklapaju sa njenim racionalnim miljenjem. Na poetku niza Dante

prua retorikopoetske moduse. Prvi niz je posveen alegorezi, a drugi logici. Ali ti nizovi kod Dantea vie nisu

suprotstavljeni, nego povezani (s time i). Retorikopoetski i logiki niz povezani su u jedan lanac naina

stvaranja Komedije. Umjesto spora Dante nudi sintezu filolokog i filozofskog ideala, zajedniko nastojanje

alegoreze i logike u tumaenju istine. 51

Francesco Petrarca, Oratio laudis poeticae, preuzeto iz: E. Grassi, Einfhrung in die humanistische Philosophie,

str. 33. 52

Giovanni Boccaccio, Raspravica u pohvalu Dantea, u: Giovanni Boccaccio, Djela, knjiga prva (Zagreb:

Sveuilina naklada Liber, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1981), str. 875924. 53

Dante Alighieri, Gozba, II. Dante izlae srednjovjekovnu viziju cjeline univerzuma paralelno s cjelinom

znanja. Tako svakoj nebeskoj sferi odgovara jedan vid znanja: Mjesec gramatika; Merkur dijalektika; Venera

retorika; Sunce aritmetika; Merkur muzika; Jupiter geometrija; Saturn astronomija; Zvjezdano nebo

23

ali i sve do razvijenog humanizma u XV. stoljeu. Ova ideja se u kontinuitetu od antike do

renesanse izlae kroz istu strukturu: devet nebeskih sfera sudkladno je s devet muza i s devet

duhovnih moi. Tako Dante prvih sedam sfera poistovjeuje sa sedam slobodnih umijea, da

bi potom preostale dvije poistovjetio s fizikom, metafizikom i etikom. Posljednjoj

nadnebeskoj sferi (Empirej) Dante prepisuje teologiju. Na taj nain se u dugom kontinuitetu

duhovne povijesti eli izraziti sukladnost kozmikog poretka i znanja.

Salutatijeva alegoreza muza

U zrelom humanizmu Coluccio Salutati u spisu De laboribus Herculis (O Heraklovim

djelima, 1406.) kroz analizu muza otkriva cjelinu strukture znanja.54

Prve tri muze (Klio,

Euterpa, Melpomena) ne odnose se na racionalnu metodu, nego na prvu pretpostavku znanosti

(scientia): buenje strasti za znanjem. Druge tri muze (Talija, Polimnija, Erato) tiu se

strukture znanja: zamjedba (percipere) kao veza sa svijetom i sjeanje (memoria) kao

ouvanje zamijeenog. Te dvije pretpostavke sainjavaju i u tradiciji metafizike iskustvo.55

Da bi se dolo do istinskog znanja metafizika posee za moi razuma (ratio). Ali Salutati u

Erato vidi metaforu ingenija (ingenium).56

Umjesto razuma koji logiki odreuje bia u

njihovoj biti, ingenij je mo iznalaenja (invenire):

Nije jo mudar onaj koji iz onoga to je iskusio ne prodre dalje do pronalaska slinosti.57

Ono to ingenij iznalazi to je slinost (similitudo) sjeanjem ouvanih zamjedaba.

Humanizam posee unatrag za Ciceronovim razlikovanjem ars demonstrandi i ars

inveniendi.58

Prvi nain dokazivanja svojstven je razumu, ali tek nakon to su poznate prve

premise. Drugi nain je pronalaenje prvih premisa. To znai da razum uope nije u stanju

pronai istinu, nego moe samo zakljuivati temeljem moi pronalaska istine, koju

utjelovljuje ingenium. Dok ingenij pod velom alegorije otkriva prve principe, dotle razum iz

njih zakljuuje. Dok razum predstavlja posve ljudski nain miljenja, dotle je ingenij Boji

dar preko kojega ovjek pronalazi istinu. Ingenij je prema humanistima i tradiciji

ciceronovske retorike filozofije ponajvie svojstven upravo pjesnitvu. Budui da se kroz

pjesnitvo na boanski nain ovjeku objelodanjuju prve premise, principi, onda je pjesnitvo

za humaniste ujedno i teologija. Tek kroz pjesniku rije otvara se horizont unutar kojeg se

ozbiljava ljudski svijet. Salutati posee za metaforom Herakla, s istom namjerom kao i Dante

za Orfejem: u tom drevnom antikom simbolu lei istina civiliziranja ovjeka iz stanja

sirovog divljatva.

Posljednje tri muze (Terpsihora, Uranija i Kaliopa) kod Salutatija su u funkciji izlaganja

ingenioznog pronalaska: razum konzekventno iz prvih premisa zakljuuje, potom se kroz

metaforu istine promiljanjem dolazi do spoznaje svijeta, da bi se na kraju taj svijet mogao

ponovno u epu ispjevati i tako pjesniki zaokruiti. Stoga je za Salutatija pjesnitvo na

poetku, ali i na kraju ljudskog povijesnog svijeta. Time je podvueno humanistiko

shvaanje pjesnitva kao izraza boanske moi (ingenium) u ovjeku.

fizika i metafizika; Kristalno nebo (sfera prvog pokrenutog) etika; Empirej (nepokretni pokreta) teologija.

Prvih sedam sfera odgovara septem artes liberales, osmoj sferi odgovaraju metafizika i fizika, devetoj etika, a

desetoj sferi, koja nije samo jedna sfera meu ostalima, nego sfera svih sfera, odgovara teologija. 54

Preuzeto iz: E. Grassi, Einfhrung in die humanistische Philosophie, str. 5257. 55

Aristotel, Metafizika, I. 56

Ingenium kao izraz za um pripada antikoj latinskoj tradiciji, a osobito ga rabi Ciceron. Prema etimolokom

porijeklu izraz upuuje na uroenu mo. Kod nas se kao ekvivalent za taj izraz rabi genij, talent. U ideji

ingenija lei uvjerenje kako je najvia umska sposobnost u ovjeku zapravo Boji dar, a ne puko ljudska

sposobnost. U tradiciji zapadnjake filozofije ingenij u svom izvornom znaenju prisutan je do sredine XVIII.

stoljea, kada nestaje zajedno s retorikom. 57

Preuzeto iz: E. Grassi, Einfhrung in die humanistische Philosophie, str. 53. 58

Marko Tulije Ciceron, O govorniku, prevela Gorana Stepani (Zagreb: Matica hrvatska, 2002), II., 38, 157.

24

2.5. Studia humanitatis historija

(historija i pjesnitvo historija i retorika historija i njezina osnova komuna

protohumanistika historiografija Livije i natio primjeri tumaenja porijekla

(Genova, Firenca) prvi humanistiki susret s Rimom raanje povijesnog

miljenja i trodioba povijesti povratak papa u Rim drugi susret humanista s

Rimom filologija kao historijskokritika metoda prijenos filoloke metode na

antikvarne studije Firenca i suvremena povijest povijest Europe filozofska

razina historije: povijesnost humanitasa)

historija i pjesnitvo

Na Petrarcino inzistiranje u diplomu, koju je primio na Kapitolu 1341. godine prigodom

sveanosti krunidbe lovorovim vijencem, upisana je kvalifikacija: pjesnik i historiar. Djelo

za koje je Pjesnik ovjenan bio je historijski ep Africa. Krajem XV. stoljea humanist

Giovanni Pontano (1429.1503.) u svom djelu Actius (1499.) zastupa tezu da je historija

srodna pjesnitvu.

Povezivanje historije i pjesnitva prisutno je jo od antike. Homerovi epovi nisu bili puke

fikcije, nego su pjesniki prenosili zbiljske dogaaje.59

Historija se isprva pojavljuje u

mitskom kontekstu kao muza Klio. Mitsko pjesnitvo kod Hesioda (oko 700. pr. Kr.) iznosi

historiju kao kozmogoniju, teogoniju i antropogoniju. Spram ovih prvotnih odreenja,

Aristotel je odnos izmeu pjesnitva i historije odredio u filozofskom kontekstu:

Zato je pjesniko umijee filozofskije od historije i treba ga shvatiti ozbiljnije od nje. Pjesnitvo, naime,

govori vie ono to je openito a povijest ono to je pojedinano.60

Veza izmeu historije i pjesnitva nije posve prekinuta ni kod ranosrednjovjekovnog

trivija, gdje je historija sadrana kao pomona grana osnovnog umijea gramatike u svrhu

tumaenja litterae, osobito pjesnitva. Unutar gramatike obrazovnog progama studia

humanitatis Battista Guarino (1443.1513.)61

razlikuje prvi metodski dio, u kojem se ue

osnovna pravila gramatike u uem smislu, od drugog historijskog dijela, koji se sastoji od

itanja izabranog tiva kao ilustracija gramatikikih pravila. Historija je tako tijekom antike i

srednjeg vijeka ostala gotovo pomona grana drugih umijea.

historija i retorika

Osim veze s pjesnitvom, historija je u atniko doba takoer vezana uz retoriku. Kod

Cicerona je retorika slovila kao umijee koje prua pravila (praecepta), dok joj je historija

koristila kao riznica pounih primjera (exempla). Retorika se tako sluila historijom da bi

ilustrirala govornikovo izlaganje sa zornim primjerima iz prolosti. Od Cicerona potjee

najljepi niz retorikih ukrasa, posveenih upravo historiji:

svjedokinja vremena (testis temporum), svjetlo istine (lux veritatis), ivo pamenje (vita memoriae),

uiteljica ivota (magistra vitae), glasnica starine (nuntia vetustatis).62

59

to je sredinom XIX. stoljea dokazao njemaki arheolog Heinrich Schlimann, otkrivi zbiljski lokalitet

drevne Troje slijedei tragove iz Homerovih epova. 60

Aristotel, O pjesnikom umijeu, 1451b68. 61

Sin Guarina Veronesea u traktatu De Ordine Docendi et Studendi, 1459. 62

M. T. Ciceron, O govorniku, II., 9, 36.

25

historija i njezina osnova komuna

Bivstvena osnova historije i retorike za Rimljane je bila res publica, a za humaniste

comune. Zbiljsko dogaanje od republike do carstva sainjava sadraj rimske retorike i

historije. I talijanska komuna, nastala poetkom X. stoljea, razvija se nakon izborene

politike samostalnosti od republikanskog prema monarhijskom poretku tijekom XIV.

stoljea kada politiku vlast nad komunama preuzimaju mone obitelji.63

protohumanistika historiografija

S usponom komuna razvija se i protohumanistika historiografija u razdoblju 1150.1300.

godine. Ona isprva zapoinje iz posve praktine potrebe zapisivanja osnovnih dogaaja

presudnih za funkcioniranje gradskih vlasti. Notari i arhivari komuna, pravnici obrazovani u

duhu ars dictaminis, imaju dunost zapisivati suvremene dogaaje kao dio upravne

dokumentacije. Tako nastaju redovite i kontinuirane kronike ili anali komuna. U skladu s

novim interesima komune, notarijalne kronike, za razliku od srednjovjekovnih samostanskih

kronika, predstavljaju laike zapise iskljuivo svjetovnog i praktinog karaktera. Primjerice u

jeku borbe protiv cara Friedricha I. notari se trude povijeu legitimirati granice svojih

komuna pred uzurpacijama carske vlasti.

Livije i natio

U skladu s renesansnim osloncem na autore, za razvoj historije veliku ulogu odigrao je

pronalazak spisa uglednog antikog autora. Ve krajem XIII. stoljea pronaen je rukopis Ab

urbe condita64

rimskog povjesniara Tita Livija (59. pr. Kr. 17.). Ovaj tekst je postao

osnovom zaetka prvog studija historije na Sveuilitu u Padovi. Notarima komuna Livije

postaje lako prihvatljiv uzor: on isto pie anale i jednako se fokusira na svjetovne dogaaje.

Livijevo djelo, koje zapoinje od osnutka Grada, proiruje i interes komuna sa suvremenih

dogaaja na sve daljnju prolost sve do rasprave oko njihova nastanka. Ubrzo se komune

poinju meusobno nadmetati oko vlastita porijekla (natio) razvijajui, pored analistike,

genealogiju i etimologiju. Traenje vlastitog porijekla upuuje na osvijetenost komuna o

vlastitom identitetu. Komune pritom osjeaju zajedniko porijeklo i identifikaciju sa starim

Rimom, upravo po uzoru na Livija.

primjeri tumaenja porijekla (Genova, Firenca)

Pri kraju tog razdoblja arhivar komune Genove Jacopo Doria (+1294.) oznaava sve

racionalniji pogleda na daleku prolost. On se vie ne poziva na dotad popularno mitsko

porijeklo od Eneje, niti na vjersko porijeklo od Noina sina Jafeta, nego na dokumentiranu

potvrdu iz Livija (III. stoljee pr. Kr. tijekom II. Punskog rata). Prvotna firentinska teza o

porijeklu poziva se na izmiljenu priu o starotoskanskim roditeljima Troja koji je utemeljio

Troju, to govori o elji Firence da i porijeklom istakne vodeu ulogu meu komunama.

Realnije predodbe kasnije e se svoditi na porijeklo od rimske kolonije Fiesole, ali i tada e

Firentinci ponosno isticati kako su u suvremenoj povijesti oni preuzeli ulogu drevnoga Rima.

Kraj firentinskog sluaja oznaava posve praktian Machiavellijev uvid o porijeklu grada od

trgovita.65

63

Ovaj tip politike vlasti se tijekom renesanse nazivao Signoria (od tal. signor, gospodin) znai gospodstvo

jednog vladara, to je tijekom renesanse esto bila faktino tiranija ili samovlae. Meu najstarijim tiranijama

bila je npr. nasljedna vlast Viscontijevih u Milanu. 64

Budui da se sadraj ove historije dijelio na dekade (po 10 knjiga), ona je popularno zvana i Dekade. U nas

postoji samo jedan stari prijevod: Povijesti rimske Tita Livija od sazdanja grada Rima, preveo Ferdo Paur

(Varadin: J. B. tifler, [poslije] 1860). 65

Nicoll Machiavelli, Firentinske povijesti, u: Nicoll Machiavelli, Izabrano djelo, sv. 2 (Zagreb: Globus,

1985), str. 77.

26

prvi humanistiki susret s Rimom

Komune su u meusobnu nadmetanju bile slone u legitimiranju svog porijekla od

antikog Rima. Time je novo komunalno drutvo sjeverne i srednje Italije ve do kraja XIII.

stoljea pripremilo humanistiki povratak klasinom antikom Rimu. Povodom obiljeavanja

jubileja 1300. godine u izaslanstvu Firence u Rim dolaze Dante i notar Giovanni Villani

(1275.1348.). Usred ove kranske proslave obojica su pod snanim dojmom vienja ruina

antikog Rima. Dante naziva Rim naputenom udovicom, a Villani se ak zavjetuje kako e

po povratku u Firencu zapoeti s pisanjem povijesti svoje komune.66

Villani time zapoinje

slavni neprekinuti niz firentinske historiografije koji traje sve do sredine XVI. stoljea.

raanje povijesnog miljenja i trodioba povijesti

Netom nakon ovog jubileja pape odlaze u Avignon (1309.1377.), a Rim ostaje preputen

starim sukobima patricijskih obitelji Colonna i Orsini. U stanju nesigurnosti i upravnog kaosa

grad sve vie propada. Ganut pred prizorom antikih ruina Petrarca pie:

Nerado kaem: nigdje se Rim ne poznaje manje nego u Rimu. Pritom ne oplakujem samo neznanje

premda, to bi od njega moglo biti gore? ve bijeg i izgnanstvo mnogih vrlina. Tko, naime, moe sumnjati

u to da e se Rim smjesta ponovo uzdii, samo ako ga se pone poznavati?67

Humanizam zapoinje obnavljanjem Ciceronove latinske elegancije, ali ujedno i enjom

za obnovom politike, zbiljske moi drevnog Rima. Petrarca prvi u povijesti Zapada postaje

svjestan distance koja dijeli njegovu suvremenost od antike. Izmeu antike i njegova doba on

osjea odmak i diskontinuitet. Srednjovjekovlje ne dijeli te osjeaje, jer ne osjea

diskontiunuitet od antike,68

pa stoga ne doivljava odnos prema antici kao problem. Ali

humanizam izmeu sebe i antike vidi doba barbarstva. Time je roena nova perspektiva

gledanja na povijest i uz nju pratee uvstvo povijesnosti (sensus historicus).

Pojava ovog novog senzibiliteta kod Petrarce e uroditi novom razdiobom povijesti na

antiquitas, media aetas i nova aetas. Ovu podjelu e prosvjetiteljstvo u XVIII. stoljeu

produbiti i do danas snano ukorijenjene sheme stari, srednji i novi vijek. Humanisti na

povijest vie ne gledaju unutar starih kranskih podjela na est doba (aetates)69

ili etiri

carstava70

, nego iz perspektive distance spram povijesnog uzora antikog Rima. Nova slika

povijesti izgrauje se dugo kr