~DOKUMENTI U STP~1. S obzirom na emitenete koji izdaju dokumenta dijelimo: 1. isporučilac-proizvođač, 2. uvoznik, 3. izvoznik, 4. špediter, 5. prevoznik, 6. osiguravajuća društva, 7. posl. banke uvoznika i izvoznika, 8. jugoinspekt za kontr. kvaliteta, 9. carinska služba, 10. nadlež.ministr. za robne režime.2. Učesnici u STP mogu biti direktni i indirektni, dokumentacija prati robu podijel dokumenata: 1. Robna, 2. Transportna, 3. Špediterska, 4. Dokumenta o osiguranju, 5. Carinska dokumenta, 6. Dokumenta o plaćanju i naplati.3. Robna dokumenta – Uvoznik i izvoznik kontakt sa robom ostvaruju preko dokumenata iz kojih se mogu vidjeti: 1. Kad je roba otpremljena, 2. Gdje i kad je ocarinjena, 3. Kad i kod koje osiguravajuće kuće je izvršeno osiguranje, 4. Ko je izvoznik, odnosno vlasnik robe, 5. Da li je roba isporučena u skladu sa ugovorom o isporuci, 6. Da li roba odgovara ugovorenom kvalitu, 7. Kad i gdje treba preuztei robu, 8. Kad i preko koje posl.banke treba izvršiti plaćanje itd.,4. ROBNA DOKUMENTA SU: 1. Trgovačka faktura – osnovni robni dokument koji izdaje prodavac ili izvršilac usluge, ispoljava je prodavac, izvoznik pri isporuci robe u potrebnom broju primjeraka sa potrebnim podacima kao što su: vrsta robe, količina, jedinična cijena i ukupna vrijednost isporučene robe, broj, oznaka i datum ugovora, način plaćanja i sl. Ispostavlja se na ime i adresu kupca, na jeziku na kome je napisan i kupoprodajni ugovor. Izdaje se po hronološkom redu. Kupac je obavezan da za preuzetu robu izvrši plaćanje u ugovorenom roku, potpisana je od strane ovlašćenog lica. Iznos u fakturi poželjno je da pored brojčanog iznosa bude upisan i slovima, faktura je propisana od ovlašćenog lica.2. Proforma fraktura – sadrži sve elemente trg. fakture, ne obavezuje na kupovinu, ne može se koristiti kao osnovica za carinjenje. Izdaje je izvoznik na zahtjev kupca i ona kupcu služi za pribavljanje potrebnih dozvola, saglasnosti ili kao zahtjev za odobravanje kredita. Ako se roba plaća unaprijed tada se izdaje proforma faktura kao dokaz o vrijednosti robe koju treba platiti.3. Predfaktura – u njoj nije konačna cijena isporučene robe i na osnovu nje može se izvršiti privremeno carinjenje robe. Po utvrđivanju količine vrijednosti tada se može izvršiti konačno carinjenje robe, te se razlika utvrđene cijene uplaćuje ili vrši povrat kupcu. Javlja se kod roba koja se uvozi kod koje se kvalitativno i kvantitativno vrši preuzimanje pri isporuci gdje se tada utvrđuje stvarna vrijednost primljene robe. Kupac je dužan da konačnu fakturu za robu koju je carinio na osnovu privremene, dostavi carini u zakonoskom roku.4. Konzularna faktura – dokument kojim konzul zemlje izvoza potrvrđuje vjerodostojnost fakturisane cijene i da je roba porijeklom iz te zemlje. Ovu fakturu zahtjevaju zemlje uvoznice, koje vrše carinjenje po sestemu „ad volarem“. Svrha konzularne fak. je da se zemlje uvoznice zaštite od fiktivno fakturisane robe da to bude relana cijena ubezene robe i da je ta roba stvarno proizvedena u zemlji izvoznici, da ne predstavlja reeskontovanu robu.5. Carinska faktura – roba navedena u carinskoj fak. odražava nominalnu vrijednost robe, služi uvoznicima kao dokaz da robu koju uvoze, da u potpunosti odgovara zakonskim propisima o kvalitetu zemlje uvoznice tj. da ne sadrži štetne sastojke koji su zabranjeni u toj zemlji.6. Specifikacija robe – sadrži detaljan opis pozicija isporučene robe. Sadži i sve podatke o samom izvoznom poslu na koji se odnosi, ona je pomoćni dokument uz trgovačku fak. koja se sastoji od velikog broja pozicija, neophodna je primaocu robe i car. organima kada se roba otprema zbirnom pošiljkom. Na osnovu nje carinski organi vrše razvrstavanje robe za pregled. Stavljanje robe pod nazor carinske službe.7. Lista pakovanje – je specifikacija robe po koletama, kako je upakovana, sadrži detaljnu specifikaciju robe po količini i težinu u svakom pojedinom odvojenom koletu sa oznakom po kojoj se koleto poznaje, ne sadrži nikakve oznake cijene, pojedinačno niti ukupno. Prilaže se trg. fak. a po jedan primjerak se stavlj au svako koleto tako da primalac odmah može vidjeti šta treba da nađe u koletu od robe.8. Skladišnica – robni dokument koji izdaje skladištar za preuzetu robu, to je vrijednosni papir. Mogu je izdavati samo ovlašćena javna i carinska skladišta, izdaje se u jednom primjerku, duplikat se ne izdaje. Sastoji se iz priznanice i varanta, imalac varanta stiče pravo na usklađenu robu. Osnovne

osobine skladišnice su: to je vrijednosni papir i ima svojstvo zaloge, može se upotrijebiti za dobijanje kredita, u neposrednoj je vezi sa ugovorom o skladištenju, izdaje se na ime, po naredbi i na donosioca, tradicionalna robne HOV.9. Otpremnica i10. Atest proizvođača - njime proizvodjač dokazuje da je proizvod proizveden u skladu sa zahtjevima standarda, u njemu se navode tehniči podaci o proizvodu i njegovoj bezbjednosti pri upotrebi. Atest proizvođača prati robu i po njenom uručenju kupcu ostaje kod onog ko se njome koristi, kod kranjeg korisnika.5. Pojam ugovora o skladištenju – je takav ugovor o obavljanju privrednih usluga u kome se skladištar obavezuje da primi na čuvanje određenu robu i da preuzme porebne ili ugovorene mjere radi njenog očuvanja u određenom stanju, te da preda je na zahtjev ostavodavca ili drugog ovrašćenog lica, a ostavodavac se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu.6. Vrste skladišta: 1. Javna skladišta, 2. Carinska skladišta, 3. Konsignaciona skladišta, 4. Slobodne zone, 5. Slobodne luke.7. TRANSPORTNA DOKUMENTA se izdaju po fazama pomjeranja predmeta kupoprodaje od izvoznika do mjesta potrošača – zemlje uvozuika. U transportna dokumenta spadaju: 1. Medjunarodni tovarni list (CMR), 2. Međunarodni tovarni list u želljezničkom saobraju (ClM), 3. Avionski ton. List (AWB), 4. Pomorski konosman, 5. Riječni konosman, 6. Pristanišna potvrda, 7. Nalog za iskrcaj, 8. Oficirska potvrda, 9. Brodski manifest, 10. Spediterska potvrda prijema.8. Transportnim dokumentima se dokazuje da je: 1. Prevoznik preuzeo robu u skladu sa pažnjom dobrog privrednika i da je otpremi na sigurnom, bezbednom i u što kraćem roku, sa što nižim trnsportninm dokumentima. 2. Na osnovu transportnih dokumenata zakljueuje ugovor o prevozu.9. Međunarodni tovarni list – CMR – u drumskom prevozu predstavlja ugovor kojim se obavezuje prevoznik da će preuzetu robu otpremiti na ugovoreno odredište, koristeći prikladna transportna sredstva. CMR je usvojila unija za međ. Transport i na osnvu konvencije za međ.transport robe drumskim prevozom u Ženevi 1955 god. Izdaje se u 3 orginala: pošiljaocu, primaocu i vozaru.10. Tovarni list CMR sadrži sl.podatke: 1. Ime pošiljaoca (adresa, zemlja), 2. Ime primaoca (adresa, zemlja), 3. Mjesto i datum isporuke, 4. Mjesto i datum preuzimanja, 5. Propratne liste i ostali podaci o robi, oznaka i br. koleta, vrsta ambalaže i robe, 6. Statistiki broj, Bruto težina, zapremina, 7. Uputstva poiljaoca (za car. i dr. radnje), 8. Odredbe o plaćanju vozarine, 9. Posebni dogovori, Prevoznik (ime, adresa ili regist.br.prev.sredstva), 10. Primjedbe i ogrančienja prevoznika, 11. Potpis i pečat poiljaoca, 12. Potpis i pečat prevoznika, i pošiljku preuzeo (mjesto, datum i potpis).11. Željeznički tovarni list – sastoji se od orginala i duplitakata, orginal prati robu, duplikat ostaje kod pošiljaoca. Duplikat tovranog lista uvijek glasi na određenu osobu, a nikad po naredbi ili na donosioca, zbog toga se uvijek uz akreditiv predaje i željeznički tovarni list kako bi kupac bio osiguran da roba nece biti vraćena ili predisponirana.12. Međunarodni tovarni list u željezničkom saobraćaju – CIM – Željeznički saobraćaj najviše je zastupljen u odnosu na druge vrste prevoza. Prednosti su: 1. Teritorijalna pokrivenost prevoza, 2. Masovnost, 3. Sigurnost i bezbjednost, 4. Stalnost prevoza, 5. Kontinuitet prevoza, 6. Niski troškovi prevoza. Želejznički tovarni list predstavlja ugovor o prevozu robe. Željeznica je preuzela robu kad je primi na prevoz i stavi žig sa datumom otpremne stanice. Željeznički tovarni list izdaje otpremna želejznička stanica na adresu primaoca robe. Špediter ima bonifikaciju u prevozu robe željeznicom.13. Avionski tovarni list – AWB – dokument sa dokazom ugovora o prevozu robe u avionskom prevozu robe u avionskom saobraćaju postignutom izmedju pošiljaoca i prevoznika. Njime se uglavnom prevozi roba koja ne zahtijeva uskladištenje kao npr. sviježe cvijeće životinjske iznutrice, štampa i sl. To je vrlo brz alo skup prevoz u odnosu na drugr vidove prevoza i koristi se uglavnom za transport robe na veliku udaljenost. AWB može biti prenosiv, ali to mora biti naznačemo na njemu. Sastoji se od 3 orginala i 9 kopija. Prvi primjrak orginala ostaje kod prevoznika, drugi prati robu na njenom putu, a treći ostaje kod pošiljaoca kao dokaz da je roba otpremljena na naznačeno odredište. Za svu robu ukrcatu u vazduhoplovno sredstvo sačinjava se zbirni avionski manifest - cargo manifest - koji prati robu u avionu na odredenoj liniji. Potpisuje ga kapetan i stavlja na uvid carinskim organima.

14. Pomorski i riječni konosman – su najznačajni dokazi za prevoz robe u pomorskom transportu. Konsoman je pomorski tovarni list, dokument koji vozar u pomorskom transportu izdaje pošiljaocu robe, kao potvrdu da je u njemu označenu robu primio na prevoz morskim putem. Glasi na ime, donosioca ili po naredbi i smatra se vrijednosnim papirom. Konsoman sadrži sljedeće podatke: datum izdavanja, ime broda, ime pošiljaoca robe, ime primaoca (na ime) ili ime lica po čijoj naredbi je izdat konsoman (po naredbi) ili oznaku da je izdat na donosioca, mjesto opredjeljenja, podaci o robi – vrsta, količina, težina, brugo i neto pakovanje, iznos podvoznih troškova i sl. Riječni tovarni list izdaje se na sličan način sa sličnim sadržajem i važnošću kao i konsoman.15. Nalog za iskrcaj – nije HoV, jer se izdaje na osnovu konosomana što ga čini nekompletnim dokumentom. Kada se sva roba navedena u konsomanu isporuči prema ispostavljenim nalozima za iskrcaj, imalac konsomana isti vraća brodaru. Brodar će po nalogu isporučiti naznačenu robu u nalogu za iskrcaj. Ko posjeduje nalog za iskrcaj ima pravo da raspolaže naznačenom robom.16. Oficirska potvrda – dokumet koji izdaje brodar krcatelju da je roba ukrcana na brod. Na osnovu te potvrde krcatelj dobija konsoman, potvrda se sastoji od 4 primjerka. Brodar za svaki ukrcaj robe krcatelju izdaje oficirsku potvrdu sa nazivom i količinom robe. Po završetku ukrcavanja robe, oficirska potvrda se zamjenjuje konsomanom koji izdaje brodar.17. Brodarski manifest – dokument koji se koristi u pomorskom i riječnom saobraćaju, sadrži sve podatke o robi koje popunjava krcatelj i ovjerava ga brodar. Broj manifesta kapetan broda pokazuje carinskoj službi u svakoj luci gdje brod pristaje u luci.18. Špediterska potvrda prijema – je špediterski dokument koji ispostavlja špediter izvozniku da je preuzeo robu i da istu isporuči kupcu na siguran i bezbjedan način prema dogovoru iz ugovora. Špediterska potvrda se pojavljuje kaoda pošiljalac robene mora utovarati robu, pa prema tome, ne može ni obezbjediti transportni dokument.19. CARINSKA DOKUMENTA – su osnovni carinski dokumenti. Izdaju ih carinski organi u postupku carinjenja robe. Konačni ili privremeni uvoz/izvoz. Izdavanje, sadržaj i forma dokumenata su unificirane u cilju efikasnijeg carinskog postupka. Carinska dokumenta su: 1. JCI - jedinstvena carinska isprava, 2. Car.isprava za prijavljivanje robe, 3. Specifikacija za razduženje robe, 4. Uvjerenje o porijeklu robe EUR I.20. JCI – Jedinstvena carinska isprava – popunjava medjunarodni špediter, unosi sve relevantne podatke: o kupcu, o prodavcu, tovarni list, br. paleta, br. ugovora, podnosilac isprave (ime špeditera), zemlja otpreme, zemlja odredišta, identitet prevoznog sredstva u odlasku, identitet aktivnog prevoznog sredstva koje prelazi granicu, valuta i ukupan iznos iz fakture, kurs valute, vrsta stp, speciflkacija priloženih isprava, bruto, neto, kvota, obračun dadzbina, statistička vrijednost, identitikacija skladita, glavni obveznik, carinarnica - tranzita, giarancija, odredišna carinarnica, mjesto i datum. Svi navedeni podaci o JCI moraju odgovarati stvarnom stanju u prevoznom sredstvu. Po izvršenom pregledu robe uvoznik plaća sve obračunate dadzbine i isle stavlja na uvid carinskim organima. Tada carinik ovjerava JCI pečatom sa dopunomuvoza ili izvoza. JCI ima dva nivoa rubrika: Od 1 - 30 su opšti podaci, od 31 - 54 konkretni podaci o robi. JCT se sastoji od 5 primjeraka - 2 primjerka zadržava carinarnica, 3. primjerak vraća podnosiocu, a 4. i 5. vraća vozaru i on ide u odredišnu carinarnicu da izvri carinjenje robe.21. Carinska isprava za prijavljivanje robe – Je unificirani car. dok. prilagođen potrebama za vođenje car.postupka. Isključivo se koristi za sprovodjenje mjera car.nadzora. Sastoji se od 3 nivoa : 1. Podaci koji se odnose na samu ispravu obrasca (CIPR), 2. Prevozne isprave, 3. Naimenovanje iz prevozne isprave.22. Specifikacija za razduživanje privremeno uvezenih i izvezenih roba - ovaj dok. se koristi kod privremenog uvoza ili izvoza robe i repromaterijala u cllju njegovog oplemenjivanja, ovi poslovi su karakteristični za oblast tekstilne, grafičke i kožne idustrije u culju prerade, dorade ili oplemenjivanja („lohn poslovi“). Uvoznik, odnosno izvoznik za uvezeni repromaterijal mora da se razduži pri uvozu za gotove proizvode. Podnosi se u 3 primjerka, 2 ostaju kod carinarnice, a 3. primjerak se vraca podnosiocu. Rubrike u ovom obrascu su označne brojevima i svlovima, rubrke označene brojevima popunjava podnosilac, a slovne kolone popunjava car. službenik. Pregled proizvoda koji podliježu

veterinarskoj kontroli vrši se na graničnom prelazu od strane veterinarske inspekcije i to prije carinjenja. Sa takvim uvjerenjem se sprovodi postupak carinjenja i roba se stavlja u promet.23. Uvjerenje o porijeklu robe EUR 1 – izdaju ga car. organi na zahtjev jedne od ugovorenih strana iz kupoprodajnog ugovora. Datum izdavanja EUR 1 je datum kada car. organi ovjere svojim pečatom i potpisom. Izdavanje duplikata EUR 1 može se izdati u slučaju krađe, gubitka ili uništenja uvjerenja. Carinski organi koji su izdali uvjerenje, na osnovu izvozne dokumentacije koju posjeduju. Uvjerenje izdaju carinski organi i stavljaju ga na uvid izvozniku čim se obavi ili obezbjedi stvarni izvoz. Pored ovog u STP neophodni su i sljedeći dokumenti:1. Sanitarnlo uvjerenje – dokum. kojim se garantuje ispravnost određenih proizvoda, sva roba široke potrošnje i ostala podliježu izdavanju san. uvjerenja, da je roba ispravna za upotrebu. Ta uvjerenja izdaju ovlašterni sanitarni inspektori. Sva roba koja se uvozi mora posjedovati sanitarno uvjerenje da bi se mogla staviti u slobodan promet.2. Veterinarsko uvjerenje – izdaje se od strane stručne veterinarske ustanove u zemlji prodavca za izvoz žive stoke, mesa i mesnih prerađevina namjenjenih za ljudsku ishranu. Pregled proizvoda koji podliježu veterinarskoj kontroli vrši se na graničnom prelazu od strane veterinarske inspekcije i to prije carinjenja. Sa takvim uvjerenjem se sprovodi postupak carinjenja i roba se stavlja u promet.3. Fitopatološko uvjerenje – izdaje se od strane nadležne stručne službe u zemlji prodavca obično za proizvode sjemenske robe, žitarica, povrća i neke druge biljne kulture. Uvjerenjem se potvrduje da u rejonu proizvodnje predmetne robe za određeni vegetacioni period nije bilo pojava biljnih bolesti od uticaja na kvalitet robe, sadrži podatke o proizvodima biljnog i životinjskog porijekla da nisu zaraženi bolešćeu ili biljnim štetocinama, i uslov je za uvoz proizvoda biljnog porijekla. 4. Uvjerenje o kvalitetu robe – dokumenta kojim se dokazuje da su proizvodi u skiadu sa zahtjevima standarda ISO 9000 i 14000, izdnje se nezavisno od ostalih uvjerenja.5. Ostala dokumenta – kojima se dokazuje kvalitet uvezene tj. izvezene robe.

~MULTINACIONALNE KOMPANIJE~1. MNK se dijeli na: 1. Multinacionalne, 2. Transakcione, 3. Internacionalne, 4. Supranacionalne. MNK je takav oblik organizovanja preduzeća u kome je centralna ili matična kompanija u vlasništvu rezidenta najmanje 2 zemlje. Prema kriterijumu upravljanja smatra se da je MNK ona ciljna upravljačka centrala i ima višenacionalni karakter što znači da je rukovodstvo datog preduzeća višenacionalno. U rukovodstvu se nalaze predstavnici svih orana multinacionalnih kompanija. 2. Prema kriterijumu metoda upravljanja, klasifikacija MNK se svodi na 3 tipa: 1. Entocentrične kompanije: Gdje je sva moć koncentrisana u matičnoj zemlji; aktivnosti i odlike upravljača su orjentisane ka centru kompanije; obavlja aktivnost u više zemalja; postoji samo centrala u matičnoj zemlji koja donosi sve odluke i rukovodi cjelokupnim poslovanjem. 2. Policentrične kompanije – Gdje se svaki dio, do određene granice poistovjećuje sa nacionoalnim interesima zemlje kojoj pripada; odlučivanje je decentralizovano, a lokalni kadrovi imaju relativnu autonomiju, kod njih, po red centralne u jednoj zemlji, postoji veći broj firmi u drugim zemljama koje uživaju određenu samostalnost. 3. Geocentrične kompanije – Karakteriše globalna svjetska orijentacija i priznaje se izvjesna autonomija afilijacijama.3. Definicije MNK – 1. MNK predstavlja matično preduzeće koje ostvaruje proizvodnju i druge aktivnosti u inostranstvu preko sopstvenih organa, smještenih u više različitih zemalja. Ostvaruje direktnu kontorlu nad poslovanjem svojih ogranaka u inostranstvu preko sopstvenih ogranaka smještenih u više različitih zemalja. 2. MNK je poslovno preduzeće, legalno domicilirano u više od jedne zemlje čije su komercijalne aktivnosti dovoljno velikog obima da imaju znatan uticaj na privredu, kako zemlje iz koje potiče matična kompanije.4. Činioci nastanka MN preduzeća su: 1. Tehnički napredak u transportu; 2. Komunikacija; 3. Obradi informacija i telekomunikacijama predstavlja infrastrukturini preduslov, zapravo mehanizam koji je omogućio uspostavljanje uzajamnih veza u međunarodnoj razmjeni.5. Kriterijumi nastanka MNK: 1. Po oblicima transnacionalizacije: izvoz robe, finansijski kapital, izvovu tehnologije, izvoz znanja, izbjegavanje carinskih i drugih prepreka prilikom prodiranja na strana

tržišta, korišćenje jeftine radne snage. 2. Po vremenskim kriterijumima: razdoblje prije prvog svjetskog rata, razdoblje između dva svjetska rata, razdoblje poslije drugog svjetskog rata. 3. Po nosiocima: privatno preduzeće, porodično preduzeće, nacionalna kompanija, kartel, MNK. 4. Po broju zemalja: u kojima ima svoje aktivnosti.6. Tri vrste strategije MNK: 1. Trgovinska strategija – predstavlja logičan nastavak izvozne politike. 2. Proizvodna strategija – je nastojanje da se korišćenjem prednosti koje proizilaze iz razlike u proizvodnim troškovima od jednog regiona do drugog, de se smanje ovi troškovi. 3. Tehnološka strategija – prodaja znanja i tehnologija.7. Vrste skladišta: 1. Javna skladišta – organizacije koje su dužne da prime robu na čuvanje od svakog ostavodavca, ukoliko raspolažu odgovarajućim slobodnim prostorom, mogu biti opšteg tipa (za skladištenje svih vrsta roba) i specijalizovanog tipa (za čuvanje određenih roba – hladnjače, cisterne...). 2. Carinska sladišta – koriste se u međunarodnom prometu robe koja se uvozi ili izvozi prije obavljanja potrebnih carinskih formalnosti, ovlašćena su da izdaju skladišnice. 3. Konsignaciona skladišta – osnivaju ih zastupnici inostranih preduzeća radi smješta uvezene robe do njene prodaje domaćem kupcu, nisu ovlašćena da izdaju skladišnice, u kosignacionim skladištima dominiraju elementi prodajnog komisiona ili tgovinskog zastupanja, konsignator smješta robu u konsignaciono skladište da bi se roba prodala trećem licu. 4. Slobodne zone i slobodne luke – izdvojene su od carinske kontrole nadležnih carinskih organa zemlje u kojima se nalaze. Mogu ih osnivati odgovarajuća lučka preduzeća i zajednica lučkih preduzeća ili pristaništa. Pri izlasku iz slobodne zone mora se platiti odgovarajuća carina.

~DOKUMENTA O OSIGURANJU ROBE~1. Osiguranje oznacava pojam sigurnosti, poverenja u nešto i zaštitu obezbedjenja, zajamcenost, oznacava svrhu osiguranja koje se zapravo i sastoji u pruzanju neke sigurnosti. Ugovorom o osiguranju ugovarac se obavezuje da plati odredjenu svotu osiguranja (premije osiguranja), prema ugovorom utvrdjenim uslovima, a druga uvorona strana (osiguravac) se obavezuje da ako se desi dogadjaj koji predstvarlja osigurani slucaj, isplati ugovaracu osiguranja (osiguraniku ili nekom trecem licu) naknadno, odnosno ugovorenu svotu ili ucini nesto drugo.2. Bitni elementi ugovora o osiguranju: 1. odredjenje stvari ili lica koje se osigurava, 2. odredjenje rizika, 3. trajanje osiguranja i period pokrica, 4. odjedjenje osiguranog slucaja, 5. odredjenje sume osiguranja, 6. odredjenje naknade iz osiguranja, 7. odredjenje interesa osiguranja 8. odrednjenje premije osiguranja.3. Vrste polisa osiguranja: 1. kasko, 2. vremenske polise, 3. pomprske, 4. imovinske, 5. kopnene, 6. individualne i kolektivne, 7. generalne/opste, 8. valutarne i otvorene polise.4. Transportni rizici se dele na: 1. osnovne rizike (saobracajne nezgode, elementarne nepogode, pozar, eksplozija i razbojnistvo), 2. dopunske rizike (kradja i neisporuka, manipulativni rizici ugovora utovara, istovara ili pretovara), 3. rizike prirodnih mana i svojstava robe (transportni kalo, isparenja, lom, rdjanje, sasusivanje i sl), 4. ratne i politicke rizike5. U stp u pogledu osiguranja robe javljaju se sl. subjekti: 1. osiguranik, 2. izvoznik/uvoznik, 3. ugovarac osiguranja, 4. spediter.6. Osiguranjem se pokiva gubitak ili ostecenje osig. Premedta usled: 1. pozara ili eksplozije, 2. zemljotresa, 3. poplave, 4. lavine, 5. udara groma,oluje, 6. kradje ili neisporuke celog koleta, 7. pada osiguranog predmeta za vreme utovara ili istovara sa prevoznog sredstva.7. Kategorije steta su: 1. potpuni gubitak osig. Predmeta (stvarni i izvedeni), 2. delimicni gubitak i ostecenje osig. Predmeta, 3. troskovi spasavanja i troskovi neposredno prouzrovkovani nastupanjem osig slucaja, 4. troskovi konstatacije i likvidacije stete.

~RIZICI U STP~1. Sve rizike u stp mozemo podeliti na sl faze: 1. faza rizika kojom je izlozen izvoznik, 2. faza rizika kojom je izlozen uvoznik, 3. faza rizika kojom je izlozena poslovna banka izvoznika koja finansira realizaciju STP.

2. Bankarska garancija predstavlja pismenu ispravu kojom se banka obavezuje prema primaocu garancije (korisniku) da ce mu za slucaj da mu trece lice ne ispuni obavezu o dospelosti, izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji. Bankarska garancija predstvalja sredstvo obezbedjenja potrazivanja koje se zbog svoje prilagodjenosti potrebama poslovnog prometa, cesto koristi u poslovnoj praksi. Osnovna prednost bankarske garancije ogleda se u njenoj brzoj i efikasnoj realizaciji s obzirom da u slucaju neizvrsenja obveze od strane duznika,poverilac,po pravilu, ne mora pokretati sudski spor radi namirenja svog potrazivanja.3. Izdavanje bankarske grancije predhodi joj zakljucenje odredjenog osnovnog ugovora (kupovina opreme, izvodjenje gradj radova i sl) nakon zakljucenja osnovnog ugovora, duznik zakljucuje ugovor o izdavanju ban gar sa odredjenom bankom. Ovim ugovorom banka se obavezuje da ce u svoje ime i za racun duznika platiti banci (davaocu garancije) odredjenu naknadu(proviziju), vratiti novcani iznos koji je banka platitila korisniku garancije i ispuniti druge obaveze predvidjene ugovorom.4. Bitni elementi bankarske garancije: 1. nazivi firme i sedista davaoca i primaoca garancije, 2. naznacenje posla kojim se obezbedjuje ispunjenje bankarskom garancijom, 3. novcani iznos na koji garancija glasi, 4. rok vazenja garancije, 5. mesto i datum izdavanja, 6. potpis ovlastenog lica davaoca grancije.5. Za izdavanje ban. gar. potrebno je podneti sl. dokumentaciju: 1. pismeni zahtev za izdavanje gar. Na memorandumu firme, 2. dokument kojim se pokazuje postojanje pravnog posla sa inopartnerom (ugovor o izvozu/uvozu), 3. bilans stanja za poslednji obracunski period tekuce godine, 4. bilans uspeha za poslednji obr. per. tek. god., 5. bilans toka gotovine za poslednji..., 6. da je rezident, 7. da je deponent poslovne banke, 8. da platni promet obavlja preko banke, 9. da ponudi zadovoljavajuca sredstva obezbedjenja (hipoteku 2.5 puta vezu od nominalnog iznosa garancije), 10. neko drugo adekavatno obezbedjenje.6. Vrste ban. Gar. Koje se koriste za obezbedjenje naplate duga: 1. licitaciona garancija, 2. garancija za dobro izvrsenje posla, 3. gar za vracanje avansa, 4. plativa grancija...u praksi se pojavljuju i sl vrste: 1. uslovna garancija, 2. bezuslovna, 3. akcesorna, 4. supergarancija, 5. samostalna bankarska garancija.7. Osnovni elementi garancije: 1. nalogodavac-izdavalac garancije(poslovna banka), 2. pun naziv korisnika garancije, 3. datum izdavanja, 4. svrha i namena (obavezno se mora naznaciti kao odredba o njenoj primeni „na prvi poziv” ili „bez prigovora”), 5. nominalna vrednost i valuta u kojoj se vrsi isplata, 6. rok vazenja, 7. uslovi na poziv za placanje, 8. mesto izdavanja, 9. overa garanta, 10. overa nalezne sluzbe o prihvatanju garancije, 11. opozivost garancije.Nebitni elementi gar.; 1. klauzulu o primeni merodavnog prava i i resevanja sporova, 2. klauzulu o vracanju ban. Gar. po isteku roka njene vaznosti, 3. broj ban gar, 4. zlatne i valutne klauzule, 5. klauzule o kliznoj skali, 6. klauzule o kamatnoj stopi.8. Garancije koje sluze kao sredstvo za obezbedjenje placanja: 1. garancije koje obezbedjuje izvoznik, 2. gar koje obezbedjuje uvoznik.9. U STP razlikujemo sljedeće garancije : 1. Garancija za povracaj avansa – banka garant se obavezuje da ce kupcu isplatiti iznos naznacen na garanciji. Ako izvoznik ne isporuci robu ili ne izvrsi uslugu, tj. ne vrati primljeni avan garanacija za povracaj avansa se izdaje pre uplate avansa, ali stupa na snagu u momentu uplate. 2. Licitacione garancije – garancija za ucesce na licitacijama gde se ustupanje radova provodi na osnovu javnog konkursa. Ovo je najcesci slucaj za izvodjenje medj. Inzinjering poslova gde se pojavljuje investitor i izvodjac radova. Njom se pokivaju stete do visine garantnog iznosa da bi investitor imao za slucaj da ucesnik u licitaciji cija je ponuda prihvacena kao najpovoljnija ne zakljuci ugovor ili ne pribavi bankarsku garaciju za dobro izvrsenje posla.3. Garancija za dobro izvrsenje posla – ima za cilj da kupca osigura od rizika, ako uvoznik svoju ugovorenu obavezu ne ispuni. Ovu garanciju obezbedjuje izvoznik kod svoje poslovne banke i on zakljucuje ugovor sa bankom o izdavanju ban. Gar. U garanciji je upisana nominalna vrednost koja se treba isplatiti kupcu u slucaju neispunjenja ugovora i ona iznosi u rasponu od 10-30% vrednosti ugovora.

4. Garancija za novcani depozit – ovu garanciju zahteva izvoznik koji nema dovoljno poverenja prema kupcu za isporucenu robu da ce biti placena prema dogovoru, odnosno u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, ovu garanciju izdaje poslovna banka kupcu gde kupac na ziro racun bnake polaze dogovoreni novcani iznos za garanciju. Ako se desi da kupac ne izvrsi ovu obavezu u roku, izvoznik stice pravo na depozit.5. Konsignacijske garancije-konosmanske garancije – predstavaljaju takve gar koje omogucavaju primaocu iz konosmana da raspolaze robom i pre prispeca konosmana koji bi mogao prezentirati brodaru. (to su garancije kojim se banke obavezuju inostranom vlasniku robe da ce mu isplatatiti garantnu sumu ako zastupnik ne vrati robu sa konsignacionog skladista u slucaju prestanka ugovora o zastupanju, odnosno u slucaju da ne plati prodatu robu ili ne izvrsi druge ranje iz osnovnog ugovora.6. Crinske garancije, 7. Garancije za povracaj ambalaze, 8. Spediterske gar. 9. Ostale gar koje se obezbedjuju izmedju izvoznika i uvoznika.

~INSTRUMENTI MEĐUNARODNOG PLATNOG PROMETA~1. Medjunarodni planti promet ima sl osobine: 1. finansijska klauzula, 2. platni promet sa inostranstvom, 3. pravna i fizicka lica su rezidenti carinskih i novcanih podrucja, razlicite su nacionalne valute, drzavni platni sporazumi, 4. ovlastene poslovne banke, banke korespodenata, 5. slobodan,vezan i kontrolisan medj platni promet.2. Instrumenti medjunarodnog pl prometa: 1. Dokumentirani akreditiv (pored akreditiva u medj trg koriste se doznaka, menica, cek), 2. inkaso poslovi, 3. doznake.3. Subjekti akreditivnog poslovanja: 1. Nalogodavac – lice koje daje nalog banci za otvaranje akreditiva, kao nalogodavac se pojavljuje novcani duznik iz osnovnog posla tj kupac robe ili usluge, 2. Korisnik – lice u ciju korist se otvara akreditiv i koje je ovlasteno da zhteva isplatu akreditiva i da uz ispunjenje uslova navedenih u akreditivu primi isplatu akreditivnog iznosa. 3. Akreditivna banka, 4. Konfirmirajuca banka, 5. Avizirajuca banka, 6. Prezentaciona banka, 7. Isplatna banka.4. Instrumenti u međunarodnoj trgovini: 1. Doznaka, 2. Mjenica, 3. Ček.5. Doznaka je jedan od najstarijih instrumenata koji se koristi u međunarodnom prometu. Bankarska doznaka je platni nalog sa inostranstvom kojim poslovna banka uvoznika izdaje pismeni nalog njenoj inostranoj korespodentnoj banci da isplati sumu naznačenu u doznaci izvoznika.6. Mjenica je HoV, sastavljena u zakonom propisanoj formi, kojom se njen izdavalac obavezuje da će određenom licu ili po njegovoj naredbi ili on sam, isplatiti u njoj označenu sumu, ili će tu sumu isplatiti lice na koje on mjenicu vuče i tou određeno vrijeme i na određenom mjestu. Opšti mjenični elementi su: 1. Označenje mjenice – podrazumjeva da isprava mora da sadrži označenje da je to mjenica, a dopušteni su i izrazi „mjenično pismo, mjenična isprava, mjenična obveznica“. 2. Bezuslovni nalog – za isplatu mjenične svote mjenica mora da sadrži nalog za isplatu određene svote novca koji mora biti bezuslovan.7. Personalni elemenit mjenice su: 1. Trasirana mjenica po pravilu sadrži 3 lica: izdavaoca mjenice (trasanta), lice kojem se daje nalog za isplatu (trasata) i korisnika mjenice (remitenta). 2. Mjenični iznos, 3. Svojeručni potpis trasanta, 4. Naznačenje trasata, 5. Naznačenje remitenta, 6. Mjesto izdavanja mjenice, 7. Mjesto plaćanja mjenice, 8. Vrijeme izdavanja, 9. Vrijeme dospjelosti.8. Vrste mjenica: trasirane i spostvene.9. Zemlje članice EU koje su uvele EVRO kao zakonsko sredstvo plaćanja su: Austrija, Belgija, Finska, Grčka, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Luksemburg, Holandija, Portugalija, Španija. Van zone EVRA ostale su V. Britanija, Danska, Švedska. Od 01.01.2004. u članstvo EU primljene su: Češka, Estonija, Kipar, Litvanija, Letonija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovenija, Slovačka. Od 01.01.2007. u članstvo EU su primljene: Rumunija i Bugarska. Ukupan br.zemalja članica u EU je 27. Od 01.01.2002. Članice imaju svoju valutu EVRO.

~FINANSIJSKI ARANŽMANI U SPOLJNOTRGOVINSKOM PROMETU~1. STP promet predstavlja zbir svih platnih transakcija jedne nacionalne ekonomije obavljenih i iskazanih u efektivnom stranom novcu, devizama ili deviznim surogatima. Bitni insrumenti međunarodnog platnog prometa su: poslovi faktoringa i forfetinga.2. Faktoring se definiše kao kupovanje potraživanja od strane faktora i bez prava na traženje odštete kada kupac nije u mogućnosti da isplati dugovane obaveze. Faktoring je mehanizam finansiranja kojim se organizacija koja se bavi poslovima faktoringa obavezuje da će preuzeti potraživanja svog komitenta, koja on ima prema trećem licu ili više njih. 3. Faktoring organizacija pored svoje osnovne aktivnosti može obavljati i dr. aktivnosti: 1. Vođenje poslovnih knjiga, 2. Dostavljanje faktura opomena, 3. Vođenje sudskih sporova, 4. Marketing istraživanja i sl.4. Po pravilu u faktoringu učestvuju 3 subjekta: 1. Klijent – proizvodi robu, najčešće potrošnu, a sa faktorom zaključuje poseban ugovor, pored proizvodnje, klijent može i da pruža određene usluge svojim komitentima. 2. Kupac – kupuje proizvod od proizvođača, odnosno davaoca usluge i time postaje dužnik faktora, te snosi obavezu vraćanja kredita u vezi prodaje određenih proizvoda odnosno davanja usluga od strane klijenta. 3. Faktor – organizacija koja od svojih klijenata okupljuje njihova potraživanja i to u jednom dužem periodu.5. Ugovor o faktoringu – prije samog zaključenja ugovora o faktoringu, faktor će razmotriti zahtjeve klijenata u odnosu na njihove potrebe i iznjete sadržaje ciljeve. Faktor je obavezan da detaljno prouči: 1. Klijentove planove za razvoj, 2. Sistem upravljanja, obim i kvalitet proizvodnje, 3. Marketing organizaciju i sposobnost, 4. Ukupnu finansijsku situaciju.6. Ugovor o faktoringu spada u: Neimenovane, Dvostrano obavezne, Formalne, Teretne ugovore, Ugovore sa trajnim prestacijama, Ugovore po pristupu i mješovite ugovore. Ovu su obično elementi: ugovora o cesiji, o kreditiranju, o jemstvu, o zastupanju, komisionu i posredovanju.7. Vrste faktoringa prema teritorijalnom kriterijumu: 1. Faktoring u unutrašnjem prometu – predstavlja takvu vrstu faktoring aktivnosti u kojoj su proizvođač, kupac i faktoring organizacija dominirali u istoj zemlji. 2. Faktoring u međunarodnom prometu – je dosta složeniji od faktoringa u unutrašnjem prometu. Kod faktoringa u međunarodnom prometu razlikujemo: izvozni i uvozni faktoring.8. Po kriterijumu predmeta obaveze i funkcije faktoringa razlikuje se: 1. otvoreni faktoring, 2. zatvoreni (skriveni) faktoring. Jos jedna od podjela faktoringa je: faktoring sa regresijom i fatoring bez regresije.9. Forfeting podrazumjeva otkupljivanje dugoročnog potraživanja, kredita proizvođača, izvoznika investicione opreme od strane posebne finansijske organizacije ili banke, koja je specijalizovana za bavljenje forfetig poslovima. Forfeting se u najvećem broju slučajeva koristi kao mehanizam za podsticanje izvoza, ali ne podjednako u svim razvijenim zemljama. 10. U aktivnostima forfeting mehanizma učestvuje nekoliko subjekata: 1. proizvođač – izvoznik, 2. kupac – uvoznik, 3. banka kupca – uvoznik, 4. forfeter.11. Ugovor o forfetingu – cilj proizvođača – izvovznika je da dobije saglasnost forfeting organizacije da će ista otkupiti određeno potraživanje garantovano odgovarajućim instrumenitma plaćanja. Proizvođač – izvoznik ima obavezu da prikupi važne informacije o kupcu – uvozniku koji se odnose na: identitet i nacionalnost kupca; vrijednost i valutu posla; trajanje kredita; podatke o izdavaocu garancije, ukoliko se ista predviđa; vrstu instrumenata plaćanja koji se eskontuju; posljednji rok u kome će instrumenti plaćanja biti stavljeni na raspolaganje.Kada se između proizvođača – izvoznika i forfeting organizacije postigne čvrsta saglasnost dolazi do zaključenja ugovora o forfetingu. Ugovor o forfetingu je: neimenovani, dvostruko obavezni, formalni, aleatorni ugovor.12. Među rizike koji se mogu javiti prilikom realizacije potraživanja ubrajaju se: 1. Politički rizik, 2. Transferni rizik, 3. Valutni rizik, 4. Komercijalni rizik.

13. Instrumenti koji se najčešće koriste za obezbjeđenje potraživanja natalih korišćenjem forfeting mehanizma jeste: 1. Sopstvena mjenica ili promisinoa nota, 2. Trasirana (vučena) mjenca, 3. Aval, 4. Garancija banke.14. Sličnosti i razlike između faktoringa i forfetinga! Sličnosti su: u tome što se kod oba ugovra prenose potraživanja u cilju pripadanja sredstava za finansiranje kreditiranja. Kod oba posla dolazi do ubrzavanja ne samo novčane, nego i robne cirkulacije. Razlike su: 1. Kod ugovora o faktoringu najčešće se radi o globalnoj cesiji skupa potraživanja jednog subjekta, dok se kod ugovora o forfetingu uvijek radi o cesiji pojednačnog potraživanja. 2. Kod ugovora o faktoringu potraživanja dospjevaju za polaćanje do 6 mj., dok su kod ugovora o forfetingu potraživanja dugoročnog karaktera tj. od 6mj. do 5god. 3. Kod faktoring potraživanja se ne obezbjeđuje nekim ugovornim sredstvima obezbjeđenja, dok je to veoma bitan element ugovora o forfetingu. 4. Faktoring se prvenstveno pojavljuje u unutrašnjem robno – novčanom prometu, mada može i u spoljnotrgovinskom, dok se forfeting isključivno koristi za finansiranje izvoza tj u spoljnotrgovinskom prometu.

~SVJETSKI TRGOVINSKI SISTEM~Zvanično postoji od 1.januara 1995. god. Osnovana je poslije MMF-a i Medjunarodne banke. Direktno utiče na ponašanje država – članica, i na pojedinačne firme koje učestvuju u međunarodnoj trgovini. Ciljevi: liberalitacija međunarodne trgovine uz eliminisanje svih barijera i restrikcija – sve držav- članice se moraju pridržavati pravila ponašanja – sankcije. 153 zemlje – članice, 19 u tranziciji. 2006 Vijetam je postao 150 članica. 2000 Hvatska se priključila STO1. Havanska povelja: Prvi korak relaizacije STO. Konferencija od 21.11.1947 – 24.03.1948 Ekonomsko-socijalni savjet UN-a. Havanska povelja o stvaranju Međunarodne trgovinske organizacije. SAD odbile da ratifikuju. Nespremnost država da nacionalne trgovniske politike podčine nadnacionalnoj instituciji. Ženeva 1964. UNCTAD – sve odluke i preporuke bile deklarativnog karaktera2. Opšti sporazum o carinama i trgovini (general agreement of tariffs and trade) – GATT : 1. januar 1948. – 23 države potpisnice. Prvobitno privremeno rješenje, ali u nedostatku STO trajao 47 godina. Doživio je 8 rundi pregovora, po okončanju Urugvajske ugrađen je u STO. 3 osnovna principa: 1. Princip nediskriminacije; 2. Princip zaštite domaće privrede carinama; 3. Princip Daljeg smanjivanja carina multilaterlanim pregovorima.3. Runde pregovora : 1947-1962 održano je 5 rundi pregovora – najznačajnije su posljednje 3 (Kenedijeva, Tokijska i Urugvajska). Kenedijeva – 1964-1967 – smanjenje carina od 35% na 60.000 industrijskih proizvoda. Tokijska – 1973-1979 – smanjenje carina u industrijskim zemljama za 33%, a prosječna carinska stopa je smanjenja sa 6.2% na 4.2%4. Urugvajska runda pregovora : Trjala je od 1986 do 1994. 125 zemalja – najobimniji pregovori koji su ikada vođeni. Do zastoja pregovora doveli su akteri koje su bili inicijatori Urugvajske runde – SAD i EU. 1993 – usaglašavanje stavova – negativan odraz na liberalizaciju međ.trgovine i na privredu. 15. aprila 1994 – finalni akt i sporazumu uspostavljanja STO. 1. januara 1995 u Ženevi otpočeo rad STO5. Organizaciona struktura STO : Najviši organ STO je Ministarska konferencija – donošenje odluka o svim potanjim iz domena STO. Sastoji se od: predstavnika država članica, carinskih unija i nezavisnih carinskih teritorija. Konferencija se održava jednom u dvije godine, a odluke se donose konsenzusom. Generalni savjet je sastavljen predstavnika zemalja članica. Osnovni zadatak je nadgledanje funkcionisanja multilateralnih sporazuma kroz tri vijeća: 1. Vijeće za trgovinu robama; 2. Vijeće za trgovinu uslugama i 3. Vijeće za trgovinske aspekte prava na intelektualnu svojinu. Nadzor takođe vrše i komitetnti npr. Komitent za poljoprivredu. Generalni direktor se bira konsezusom svih članica STO. Mandat mu traje 4 godine. Njegova odgovornost je isključivo međunarodnog karatera. I ne smije da bude političi opredjeljen. Sekretarijat STO obavlja uglavnom administrativne poslove i ne može da donosi odluke. Osnovni zadatak – pružanje pomoći komitentima i savjetima STO... Sekretarijatom rukovodi generalni direktor.6. Sporazumi STO : Dijeli se na 3 sporazuma. Prvi: Sporazum o trgovini poljoprivrednim proizvodima i Sporazum o tekstilnim proizvodima. Drugi: Sporazum o trgovini uslugama (GATS) i Trgovinski

aspekt prava na intelektualno vlasnisništvo (TRIPS). Treći: tu spadaju sporazumi koji su sadržai u Aneksu 1 Sporazuma o osnivanju STO.7. Sporazum o trgovini poljoprivrednim proizvodima : Formalno je regulisan GATT-om od njegovog nastanka. Izuzet od primjene jednog od 3 osnovna principa GATT-a koji se odnosi na zaštitu domaće privrede carinama. Navedeno nije važilo za polj.proizvode pa su države nastavile sa primjenom necarinskih mjera – kvote i izvozne subvencije.8. Sporazum o tekstilnim proizvodima : Usvojen je 1974, a potom je više puta produživan na po 4 godine. Ovaj sporazum je koristi mehanizam kvota i carina da bi se ograničio uvoz na tržište razvijenih zemalja, i to zato što su one smatrale da zemlje u razvoju, kao najveći proizvođači i izvoznici tekstilnih proizvoda, jeftinim uvozom izazivaju poremećaje na njihovim tržištima i urgožavaju njihovu, nedovoljno konkurentnu tekstilnu industiruj9. Opšti sporazum o trgovini ulugama (General Agreement on Trade in Services) – GATS : Pokriva oko 160 uslužnih grana, uključujući i područije koje je do sada pokrivalo samo javni sektor npr.osiguranje i bankarstvo, zdravstvena zaštita...Osnovni cilj GATS-a jeste liberalizacija svih uslužnih tržišta, imajući pri tome u vidu specifičnosti ove oblasti.10. Sporazum o trgovinskim aspektima prava na intelektualno vlasništvo (Agreement on Trade Related Aspects of Intellectual Property Rights) – TRIPS : Zaštita intelektualne svojine – autorska prava, zaštitni znaci, industirjski dizajn itd. spada u najznačajnije sporazume STO. Nastao je na osnovu ranije donjetih konvencija – Pariške iz 1967, Bernske iz 1971 i Rimske konvencije. Stupio je na snagu: 1995 za razvijene zemlje, 2000 za zemlje u razvoju i 2005 za najrazvijenije zemlje članice STO. Cilj: da se zaštite prava na intelektualnu svojinu.11. Rješavanje sporova i kontrola provođenja pravila WTO : Rješavanje sprova bavi se poseban odbor čiji je zadatak da, ukoliko spor u određenom roku ne može biti rješen bilateralnim konsultacijama, oformi nezavisnu grupu stručnjaka koja će u određenom roku, prezentirati svoje stručno mišljenje, nalaze i preporuke. Sve zemlje-članice obavezne su da odboru za praćenje trgovinskih politika prezentiraju način vođenja svojih spoljnotrgovinskih politika i planirane insturmente njenog sprovođenja. Obavezne su da prijave sve promjene u ovoj oblasti, po predviđenoj proceduri. Na taj način se obezbjeđuje sveobuhvatnost praćenja međunarodne trgovine.12. Zasjedanje ministarske konferencije WTO : Od osnivanja pa do danas održano je 6 konferencija. Prva konferencija – Singapur, decembar 1996. Druga konferencija – Ženeva, maj 1998 – obilježavanje 50 godina multinacionalngo trgovinskog sistema osnovanog 1948. Treća konferencija – Sijetlu, 1999 – izostanak deklaracije i prve masovne demonstracije antiglobalističkog pokreta. Četvrta konferencija – Dohi-Katar, novembar 2001 – u članstvo STO primljene Narodna Republika Kina i Nezavisni carinski teritorij Tajvan. Peta konferencija – Kankunu – Meksiko, septembar 2003 – neuspješna. Šesta konferencija – Hong Kong, 13-18. decembra 2005 – samit su pratile masovne demonstracije antiglobalista.

~MEĐUNARODNI MONETARNI FOND~1.Uspostavljanje poslijeratnog međunarodnog monetarnog sistema:Koncepcija poslijeratnog međunarodnog monetarnog sistema; zlatni standard i “pravila igre” zlatnog standarda; Vajtov i Kejnzov plan; Kompromis između Vajtovog i Kejnzovog plana;2. Međunarodni monetarni fond: Institucionalna pitanja; Dva perioda u osnivanju Međ. monetarnog fona; Najvažniji ciljevi MMF-a; Osnovna pravila (principi) u radu Fonda; Na početku MMF je imao 45 članica od kojih su 25 bile zemlje u razvoju; Sistem odlučivanja u Fondu;3. Sredstva MMF-a: U sredstva MMF-a ubrajamo: 1. kvote zemalja članica; 2. dažbine; 3. opšti sporazum za pozajmljivanje; 4. specijalna prava vučenja.4. Kvote zemalja članica: Najvažniji izvor sredstava MMR; Kvote zemalja učesnica Bretonvudske konferencije su utvrđene na bazi tzv. Bretonvudske formule; 4 mjerila Bretonvudske formule; Uplata kvote; Značenja kvote za zemlju članicu;5. Bretonvudska formula: Kvota = (0,02Y+0,05R+0,10M+0,10V)(1+X/Y); “Y” – vrijednost nacionalnog dohotka zemlju u 1940. godini, “R” – rezerve zlata i dolara na dan 1.jula 1943.godine,

“M” – prosječan uvoz za vrijeme za vrijeme perioda 1934 – 38. godine, “V” – maksimalne varijacije izvoza za vrijeme 1934 – 38.godine, i “X” – prosječan izvoz za vrijeme 1934 – 38.godine.6. Dažbine i opšti sporazumi za pozajmljivanje: Fond ima tri vrste dažbina; U osamdesetim godinama bila je uvedena fiksna dažbina od 6,60% god; Opšti sporazum za pozajmljivanje zaključen je 1962. godine između MMF-a i deset najrazvijenijih zemalja; Pravila u opštem sporazumu; Sporazum je zaključen na rok trajanja od 4 godine, sa mogućnošću produžavanja;7. Specijalna prava vučenja: Dodatni izvor sredstava MMR; Prva emisija ustanovljena 1970.god., a prva raspodjela izvršena je iste godine; Raspodjela se vrši po kriterijumu veličine kvote u Fondu; Specijalna prava vučenja dopunjuju sredstva međunarodnih rezervi MMF, ako se pojavi globalni nedostatak sredstava MMR.8. Korišćenje sredstava MMF-a: Zemlje članice mogu koristiti sredstva Fonda zbog svojih platnobilansnih potreba; Sredstva zemlje koriste putem prava vučenja; Svi zahtjevi za korišćenje sredstava, razmatraju se od strane Fonda. Za odobravanje vučenja u višim kreditnim tranšama Fond postavlja oštrije zahtjeve; Prvobitni sporazumi su zaključivani sa rokom iskorišćenja od 6 mjeseci uz mogućnost automatskog produženja;9. Vučenja u okviru kreditnih tranši: U vučenja u okviru kreditnih tranši ubrajamo: 1. rezervne (zlatne) tranše – vučenja Fondovih sredstava kojim se povećavaju fondovi holdinzi u valuti zemlje članice do 100% njene kvote; 2. kreditne tranše – oblik vučenja koja povećavaju Fondove rezerve u valuti zemlje članice preko iznosa 100% njene kvote. Postoje i vučenja u višim kreditnim tranšama; Cilj kreditne kontrole; Fiskalna kontrola;10. Vučenja u okviru finansijskih olakšica: 1. Kompenzatorno finansiranje; 2. Finansijske olakšice za nepredvidive okolnosti; 3. Olakšica za finansiranje zaliha; 4. Olakšica za naftu; 5. Olakšica za prošireno finansiranje; 6. Politika povećanog pristupa; 7. Dopunska finansijska olakšica; 8. Olakšica za stukturno prilagođavanje i 9. Okašica za transformaciju sistema.11. Kompenzatorno finansiranje: predstavlja dodatnu olakšicu korišćenja Fondovih sredstava zemljama članicama; Sistem kompenzatornog finansiranja je uveden 1963. godine; Fondov mehanizam za ublažavanje gubitaka u izvoznim prihodima zemalja; Vučenja po osnovu kompenzatornog finansiranja su inicijalno odobravana do visine 25% od kvote; Relativno malo korišćeno do 1970.god.;12. Finansijske olakšice za nepredvidive okolnosti: Fond je 1988.god. osnovao novu kompenzatornu i finansijsku olakšicu za nepredvidive okolnosti; Cilj je bio obezbjeđivanje povoljnijih vučenja zemljama članicama koje doživljavaju negativne efekte zbog privremenih smanjenja izvoznih prihoda; Obezbjeđuje se finansijska pomoć zemljama sa platnobilansnim teškoćama; Gorinji limit ovih vučenja ide do 122% od kvote;13. Olakšice za finansiranje zaliha i olakšice za naftu: Olakšica za finansiranje zaliha uvedena je 1969.god.; Cilj je bio da se pomogne zemljama članicama u njihovom doprinosu finansiranja međunarodnih regulacionih zaliha primarnih proizvoda; Olakšica za naftu ustanovljena je za period 1974 – 75.god.; Cilj je bio pomoć zemljama članicama radi prebrođavanja teškoća finansiranja uvoza nafte; Prava vučenja sredstava do 75% vrijednosti svoje kvote;14. Olakšica za prošireno finansiranje: Ova olakšica uvedena je 1974.god.; Radi obezbjeđenja pomoći zemljama članicama prilikom izmirivanja deficita platnog bilansa na duži rok; Od zemlje članice se očekuje da prezentuje stabilizacioni program u kojem će izložiti ciljeve i politiku, kao i detaljni izvještaj o politici i mjerama koje će ona primjenjivati u narednih 12 mjeseci kako bi ispunila ciljeve programa.15. Politika povećanog pristupa i dopunska finansijska olakšica: Politiku povećanog pristupa sredstvima MMF-a, Fond je prhvatio 1980.god. i počeo da ga primjenjuje 1981.god.; Cilj je bio rješavanje platnobilansnih problema zemalja u skopu prilagođavanja i traženja rješenja za problem dugova zemalja članica; Dopunska finansijska olakšica stupila je na snagu 1979.god.; Ova olakšica je trebalo da bude privremeno povećanje potencijala Fonda za obezbjeđenje dopunskog finansiranja radi prevazilaženja platnobilansnih teškoća, dok se ne izvrši prilagođavanje kvota; Zemlja članica je imala pravo vučenja do 102,5% kvote kao dodatak u okviru redovnih kreditnih tranši;

16. Olakšica za strukturno prilagođavanje i olakšica za transformaciju sistema: Olakšica za strukturno prilagođavanje sistema je formirana 1986.god.; Cilj je bio da se obezbjedi platnobilansna pomoć zemljama članicama, prije svega zemljama u razvoju sa niskim dohotkom; Olakšica za transformaciju sistema uvedena je 1993.god., kao pripremni mehanizam u stvaranju poslovnih odnosa i uspostavljanje odnosa sa Fondom; Na osnovu ove olakšice Fond je 1993.god. odobrio pozajmicu Rusiji, iako u to vrijeme Rusija nije bila ispunila uslove za korišćenje Fondovih sredstava; Olakšicu je koristilo 20 zemalja u iznosu od oko 5 mlrd USD (do 1997.god.).

~INSTRUMENTI STP~1. Instrumenti STP mogu djelobati podsticajno, gdje vlada daje određene premije, regrese i sl. za izvoz određenih proizvoda, a ujedno i destimulativno na izvoz dr. proizvoda. Instrumenti STP su: 1. Robni režim, 2. Podsticaj izvoza, 3. Carinska politika zemlje izvoznice i uvoznice. To su zakonski propisi u cilju zaštite domaće proizvodnje i razvoja.2. Robni režimi – uvoz i izvoz robe na područiju BiH nije slobodan, on je po robnim režimima, to su zakonski propisi donjti u cilju zaštite domaće proizvodnje i razvoja. Robne režime donosi vlada i oni mogu biti da su ograničeni na vrijednost uvoza i izvoza ili na količinu robe koja je predmet izvoza. Savjet ministara BiH daje prijedlog o razvrstavanju robnih režima, a usvaja ih vlada. 3. U SPT prometu pominju se sljedeće vrste robnih režima: 1. LB – slobodan uvoz i izvoz – roba označena ovim oznakama nije potrebno pribavljati nikakva odobrenja, jer se ista nalazi na slobodnim režimima. 2. K – kvote – sinonimi kvantitativnih ograničenja, predstavljaju izuzetno restriktivne mjere ograničenja STP poslova. Utvrđuju se unaprijed za svaku poslovnu godinu, za potencijalne korisnike i one se koriste sve dok se ne iscrpe za naznačeni period, odnosno količinu robe koja je odobrena kvotama za uvoz ili izvoz. 3. Kv – kontigenti vrijednosti – predstavlja instrument kojim se ograničava uvoz i izvoz robe u vrijednosnim pokazateljima, utvrđuju se krajem poslovne godine za narednu i raspoređuju se na zainteresovane izvoznike i uvoznike. 4. Kk – kontigenti količinski – jedan od instrumenata kojima se ograničava uvoz i izvoz na osnovu količina, utvrđuju se za određeni vremenski period i u tekućoj godini utvrđuju se za narednu po količini i izvoznicima. 5. D – režim dozvole – pojedine robe su na režimu dozvole, koje izdaju nadležni administrativni organi Ministarstva. Na režimima dozvole nalaze se lijekovi, proizvodi naoružanja, opasne materija, rijetki plemeniti materijali, proizvodi iz oblasti poljoprivrede (sjemena, prirodni i rasadni materijali...).4. Tarifa potiče iz arapskog jezika i u prevodu znači cjenovnik. Pod pojmom carinske tarife podrazumjeva se sistematizovani pregled robe po tarifnim oznakama, tarifnim brojevima, naimenovanjima robe, režimima uvoza i izvoza i carinskim stopama.5. Carina je iznos koji se naplaćuje prilikom uvoza i zvoza robe. To je označeni dio prihoda kojoim se puni budžet. One su značajan instrument SPT politike i takav vid oporezivanja danas preferira STO. Riječ carina podiče od riječi „careve dažbine“ jer iste su prvi ubirali oni i to je bio njihov prihod. One se definišu kao dažbina ili taksa. Uvode se na proizvode pri prelasku iz jednog trgovinskog područja u drugi radi zaštite domaće proizvodnje od inostrane konkurencije. Carine utiču na obim i strukturu trgovine zemlje sa inostranstvom i na intezitet zaštite domaće privrede. One utiču na rast i razvoj domaće privrede.6. Najvažnije funkcije carina su: 1. Obezbjeđenje fiskalnih prihoda državi, 2. Zaštita domaće privredne aktivnosti.7. Podjela carina: 1. Podjela u zavisnosti od pravca kretanja robe: uvozne, izvozne i tranzitne. 2. Prema cilju: 1. fiskalne – čiji je prvenstveno cilj poreski, odnosni fin. prihod; 2. zaštitne – zavode se radi zaštite domaće prizvodnje; 3. prohibitivne – imaju za cilj sprečavanje uvoza robe za koje su propisane. 3. Po načinu odmjeravanja: 1. „ad volarem“ (po vrijednosti) – utvrđuju se u procentnom iznosu od vrijednosti uvezene robe; 2. „ad specifikatum“ (specifične) – primjenjuju se na jedinicu mjere za jedinicu mjere za robu koja se uvozi; 3 kombinovane – predstavljaju kombinaciju prve dvije. 4. Prema načinu utvrđivanja: 1. autonomne – carine koje se utvrđuju jednostrano zakonom; 2. ugovorne – kada se utvrđuju ugovorom između 2 ili više zemalja. 5. Prema visini carinskih stopa: 1. konsolidovane – carine koje su uglvnom utvrđuju na bazi klauzule navećeg povlašćenja; 2.

diferencijalne – kada se na uvoz iz određene zemlje plaća viša carina od one koja se plaća po klauzuli najvećeg povlašćenja; 3. preferencijalne – carine kada se plaća niža carna od one po klauzuli najvećeg povlašćenja; 4. retorzivne – su kao negativna kontramjera na određenu negativnu političku akciju neke zemlje; 5. kompezacione – su radi zaštite domaće proizvodnje od dampiškog uvoza subvencionisanog od strane izvozne zemlje.5. Direktna strana ulaganja u BiH dolaze iz 83 zemlje – 35 iz evrope i 48 iz statka svijeta. Evropske zemlje učestvuju sa 80,7% ukupnog stranog kapitala, a neevropse zemlje sa 19.3%. U BiH su znatno veći ulozi stranih investitora u odnosu na domaće partnere.6. Zakon o carinskoj politici BiH reguliše: 1. Carinsko područje, 2. Carinsku liniju, 3. Carinski granični pojas, 4. Carinski nadzor, 5. Postupak carinjenja robe, 6. Drugih insturmenata koji regulišu sistem carinske zaštite.6. Carinski propis primjenjuje se na jednostavnom carinskom području BiH, ovaj zakon sprovodi uprava za indirektno oporezivanje.7. Carinsko područje BiH je jedinstveno i obuhvata teritoriju BiH uključujući teritorijalne vode, unutrašnje vode i vazdušni prostor BiH. Ono je ograničeno carinskom linijom koja je identična s granicom BiH. Primjenu carinskih propisa sprovode carinski organi.8. Pod uvoznim dažbinama podrazumjevamo carine, takse i dr. troškove koji se naplaćuju pri uvozu robe, ali se ne uključuju naknade i troškovi za izvršene usluge od strane carine.9. Carinska kontrola obavlja specifične radnje kao što su: 1. pregled robe, 2. provjera postojanja i vjerodostojnosti dokumenata, 3. pregled poslovnih knjiga i druge evidencije, 4. pregled prevoznih sredstava, 5. pregled prtljaga i druge robe koju lice nosi sa sobom ili na sebi, 6. sprovođenje bilo kojih službenih istraga i sličnih propisa, 7. kada je to potrebni, drugih propisa kji se primjenjuju na robu koja podliježe carinskom nadzoru.10. Carinski odobreno postupanje obuhvata: 1. stavljanje robe u carinski postupak, 2. ulazak robe u slobodnu zonu ili slobodno skladište, 3. ponovni izvoz robe iz carinskog područja BiH, 4. uništenje robe koja ne odgovara zahtjevima i standardima za upotrebu, 5. ustupanje robe nadležnom organu.11. Carinski postupak obuhvata: 1. stavljanje robe u slobodan promet, 2. prevoz, 3. carinsko skladištenje, 4. unutrašnju obradu (aktivno i pasivno oplemenjivanje), 5. postupak privremenog uvoza, 6. spoljnu obradu, 7. postupak tranzita (izvoza).12. Faze carinjenja robe su: 1. carinska služba vrši prijem dokumenata od uvoznika za obavljanje postupaka carinjenja, 2. vrši pregled dokumenata i upoređivanje stanja robe po dokumentima sa stvarnim stanjem, 3. utvrđuje da li je pravilno upisan tarifni podbroj i naimenovanje robe koja se uvozi, 4. obezbjeđuje se sanitarna, veterinarska, fitopatološka i ostala potrebna uvjerenja o ispravnosti robe, 5. utvrđuje se osnovica za obračun carne, ista se obračunava i uplaćuje, 6. uplaćuju se i ostale dažbine (PDV, takse...), 7. po izvršenoj uplati roba se pušta u slobodan promet.13. Tir karnet je osmišljen kako bi se spriječilo veliki gubitak vremena jer su vozila koja prevoze na velike daljine zadržavana zbog carinskih inspekcija i ponovnog plaćanja na svakoj granici. Za prevozna sredstva koja prevoze robu pod karnetom TIR na ulasku u carinsko područje druge zemlje roba se ne prijavljuje podnošenjem TR delaracije. Uslov za ovo je da se obje zemlje i izvoznica i uvoznica potpisnice TIR konvencije.