Za seminar iz Međunarodnih financija

Članstvo RH u MMF-u

U razdoblju od 1945. do 1991. godine, Hrvatska je s Međunarodnim monetarnim fondom imala samo posredne nesubjektivne odnose, jer je sve međunarodne ugovore kreirala i potpisivala bivša Jugoslavija. Od 1991. godine Republika Hrvatska je slobodna i međunarodno priznata država pa otada datira i njezin samostalni odnos prema Međunarodnom monetarnom fondu (Sapunar, str. 71).

Dana 14. prosinca 1992. godine, Međunarodni monetarni fond je donio službenu odluku po kojoj je SFRJ prestala biti članicom Međunarodnog monetarnog fonda. Hrvatska je tu odluku prihvatila, a s njom i 28,49% obveza duga bivše SFRJ. Na osnovi toga, hrvatska kvota u Fondu iznosila je 180,1 milijuna SPV, što je postalo efektivnim nakon što je uplatila 81,5 mil. SPV u skladu s devetim povećanjem članskih kvota. Hrvatska je pristala i na obveze koje proizlaze iz Statuta Fonda, nakon čega je postala punopravnom članicom. Temeljem navedenog, Hrvatska je preuzela sljedeće obveze prema Fondu (Franičević-Grubić, str. 70): obvezu uplate kvote (u tadašnjim hrvatskim dinarima) u iznosu 261,6 milijuna SPV. Od

toga iznosa, naslijeđena kvota bivše SFRJ iznosila je 180,1 milijun SPV, a povećanje kvote temeljem devete revizije kvota Fonda iznosila je 81,5 milijuna SPV,

obveza otplate dijela dugova u iznosu 44,1 milijun SPV. Pritom se radilo o dijelu kredita oje bivša SFRJ nije otplatila Fondu,

obvezu po osnovi alokacije specijalnih prava vučenja u iznosu 44,2 milijuna SPV.

Hrvatska je svoju kvotu uplatila Fondu 1. ožujka 1993. godine. U tu svrhu je Narodna banka Hrvatske otvorila depozitne račune Međunarodnog monetarnog fonda. Sukladno prijedlogu, kvota je uplaćena tako da je Narodna banka Hrvatske izdala Promissory Note denominiranu u hrvatskim dinarima i uplatila je minimalni saldo na depozitnim računima broj 1 i 2, a sve to u domaćoj valuti (tada hrvatskim dinarima). U tu svrhu se koristila i «rezervna tranša» Hrvatske kod Fonda.

Što se tiče obveza prema Fondu, posebnim zakonom je utvrđen mehanizam prioritetnog podmirivanja obveze Hrvatske prema međunarodnim financijskim organizacijama. Od toga je trenutka stekla i uvjete za korištenje svih pogodnosti članstva.

Članstvom je Republika Hrvatska stekla kvotu od 261.600.000 SDR (427,77 mil. US$), a usvajanjem 11. povećanja kvote, Republika Hrvatska je povećala svoju kvotu na 365.100.000 SDR (597,02 milijuna US$), što čini 0,168% ukupne svote Međunarodnog monetarnog fonda (Ministarstvo financija Republike Hrvatske).

Tablica: Financijska pozicija Republike Hrvatske u MMF-u (IMF)

Međunarodni monetarni fond je, kako je već istaknuto, proširio svoju ponudu kredita koje odobrava zemljama u razvoju kao preventivnu financijsku pomoć protiv eskalacije krize u tim gospodarstvima. Ove kredite može koristiti i Hrvatska, a iznos kredita može biti najviše do pet puta veći od financijske kvote koju država ima u MMF-u, s mogućnošću udvostručenja tog iznosa nakon godinu dana. Primjerice, MMF-ova kvota za Hrvatsku iznosi 600 milijuna dolara, što znači da se u Hrvatskoj može odobriti kreditna linija vrijedna do 3 milijarde dolara.

1

SDR – Specijalna prava vučenja

Bretton Woodski sustav utemeljen na zlatno-deviznom standardu s vremenom se morao suočiti sa sve većim problemima međunarodne likvidnosti uzrokovanih relativno sporom proizvodnjom zlata i sve većim nepovjerenjem američkog dolara kao rezervne svjetske valute. Proizvodnja zlata nije pratila potrebe međunarodne ekonomske razmjene. Drugi problem tog sustava je što je dolar istovremeno nacionalna valuta SAD-a i rezervna valuta. To je dovelo do toga da je SAD provodio monetarnu politiku stavljajući nacionalne interese ispred potreba svjetske likvidnosti. Svrha uvođenja SDR-a je povećanje financijskog potencijala Fonda. Naime, zbog povećanog obujma svjetske trgovine, izražene nelikvidnosti većeg broja zemalja i nedostatka zlata u monetarnim rezervama, prijetila je opasnost zastoja u razvoju međunarodnih robnih i financijskih transakcija.Specijalna prava vučenja su kreirana po uzoru na Keynesov obračunski novac bancor, a predstavljaju bezuvjetno pravo vučenja valuta drugih zemalja, dakle sredstva «vlastitih» rezervi svake zemlje. SDR se često nazivaju «papirno zlato».

Stvaranje SDR-a ovisi o eksplicitnoj suradnji zemalja. SDR sustav se bitno razlikuje od Bretton-Woods sustava. SDR sustav se ne može temeljiti na konvertibilnosti dok je temeljna karakteristika Bretton-Woods sustava konvertibilnost u zlato ili dolare. Znači u monetarnom sustavu temeljenom na SDR, konvertibilnost valuta u SDR nema stvarnog značenja, ali su zato pravila ponašanja u vođenju politike deviznog tečaja važna.Druga bitna razlika u odnosu na Bretton-Woods sustav je ta što su SDR kreditni novac, a ne robni novac. Zbog toga SDR ne utječe direktno na održavanje ravnoteže platne bilance, jer ne stvara suficite u bilanci plaćanja pojedinih zemalja. Da bi SDR funkcionirao kao sredstvo stvaranja globalne ravnoteže u bilanci plaćanja svijeta kao cjeline, zemlje moraju inzistirati na ravnoteži prosječne bilance plaćanja prije alokacije SDR-a ili se SDR moraju raspodijeliti kao pomoć nerazvijenim zemljama. Nerazvijene zemlje će utrošiti dobivena SDR stvarajući suficit u bilance plaćanja bogatih zemalja.Osnovni cilj kod stvaranja SDR-a bio je povećanje međunarodne likvidnosti povećanjem vlastitih rezervi članica MMF-a. SDR se raspodjeljuju članicama proporcionalno s njihovim kvotama, tj. zemlje s većom kvotom imaju pravo na više SDR-a.

SDR su uvedena u praksu Fonda na sjednici u Rio de Jeneiru 29.9.1967. godine Prvim amandmanom na statut MMF-a koji je stupio na snagu 28.6.1969. godine. Tada je određena vrijednost SDR-a prema zlatu od 35 SDR za jednu uncu zlata, tj. SDR je imao isti paritet prema zlatu kao i američki dolar. Fiksni paritet SDR-a prema zlatu je održan do 1.7.1974. kada se vrijednost SDR-a određuje na temelju košarice valuta od 16 zemalja koje su u razdoblju od pet godina (1968.-1972. godine) sudjelovale u svjetskom izvozu s više od 1%. Struktura košarice trebala se usklađivati svakih 5 godina u skladu s promjenama udjela pojedinih zemalja u svjetskom izvozu. Međutim, radi pojednostavljenja, od 1.1.1981. košarica na kojoj se temelji određivanje vrijednosti SDR pojednostavljena je i smanjena na svega 5 valuta onih zemalja koje su u razdoblju od 5 godina (1975.-1979.) imale najveći izvoz robe i usluga. Struktura košarice valuta revidira se svakih 5 godina. Posljednja revizija bila je 01. Siječnja 1999. godine. Omjer pojedinih valuta u SDR-u se određuje prema relativnoj važnosti te valute u međunarodnoj trgovini i financijama.

2

Odnos valuta košarice u prošlosti do danas (bs.wikipedija.org): 1981-1985: USD 42%, DEM 19%, JPY 13%, GBP 13%, FRF 13% 1986-1990: USD 42%, DEM 19%, JPY 15%, GBP 12%, FRF 12% 1991-1995: USD 40%, DEM 21%, JPY 17%, GBP 11%, FRF 11% 1996-2000: USD 39%, DEM 21%, JPY 18%, GBP 11%, FRF 11% 2001-2005: USD 45%, EUR 29%, JPY 15%, GBP 11% 2006-2010: USD 44%, EUR 34%, JPY 11%, GBP 11%

Na temelju Drugog amandmana Statuta Fonda SDR su u potpunosti zamijenila zlato u međunarodnim plaćanjima članica Fonda i u njihovom odnosu prema Fondu. Alocirana SDR predstavljaju dio međunarodnih rezervi. SDR su uvedena s ciljem da postanu međunarodni novac za čije bi alociranje i kretanje bio odgovoran MMF.

Prva alokacija SDR-a izvršena je za razdoblje od 1970.-1972. godine u iznosu od 9,5 mlrd. Alocirana SDR su iznosila 16,8% od iznosa ukupno uplaćenih kvota zemalja članica Fonda; to znači da je svakoj članici dodijeljeno SDR-a u iznosu od 16% njezine kvote. Budući da su veće kvote imale ekonomski bogatije članice, njima se raspodjeljuje i veća SDR-a, što je izazvalo negativne reakcije od strane nerazvijenih zemalja. Druga alokacija SDR-a izvršena je u visini od 12 mlrd. Za razdoblje od 1979.-1981. godine. Do 2000. godine Fond je alocirao ukupno 21,5 mlrd. SDR-a.

Alocirani SDR čine 0,7% od ukupnih monetarnih svjetskih rezervi (bez zlata). Udio SDR-a u svjetskim rezervama od njihovog alociranja do danas je sve manji odnosno premali za svjetske potrebe. MMF provodi povremene revizije kvota i alokacije SDR-a kako bi pratio svjetske gospodarske promjene, no taj proces se odvija presporo. Siromašne zemlje ostaju i dalje izvan tih promjena. Kriterij za izvršavanje druge alokacije SDR-a bila je, isto kao za prvu alokaciju, visina kvote (10,6% kvote). Očigledno takva politika rasporeda SDR-a odgovara vodećim zemljama MMF-a.«Većih i naglih promjena u tim područjima nema jer bi to značilo da se vodeće zemlje moraju odreći svog privilegiranog položaja u sustavu koji su stvorile prije 55 godina i čitavo ga vrijeme takvim čuvale.»

Poslovi u vezi SDR vode se na računu posebnog vučenja. Da bi imala pravo sudjelovati u računu posebnog vučenja, država članica mora deponirati izjavu da preuzima sve obveze sudionika računa SDR-a. Prava vučenja se ostvaruju tako da Fond prodaje državama valutu ili SDR u zamjenu za njihovu nacionalnu valutu. Iako se pravno tehnički gledano ne radi o pozajmici, ekonomski učinak je isti.

Stvaranje SDR-a se provodi tako da MMF odobrava račun zemlje članice za iznos njezina djela SDR-a. U trenutku kada će članica koristiti SDR, Fond će zadužiti njen račun, a istovremeno će odobriti račun zemalja čija se valuta koristi. Znači, na zahtjev Fonda članice koje imaju suficit u bilanci plaćanja prodaju svoju valutu zemljama koje imaju deficit u bilanci plaćanja za SDR. Fond ne može tražiti od članice (osim uz njezinu suglasnost) da prodaje njezinu valutu za iznos SDR-a koji je veći od trostrukog iznosa SDR-a kojeg je dobila u raspodjeli. Zemlje koje su mijenjale svoje SDR za stranu valutu plaćaju kamate zemljama koje su im prodale vlastitu valutu. Kamatnjak se određuje prema kratkoročnom kamatnjaku na svjetskim tržištima novca. SDR su dostupni samo na određeno vrijeme. Države koje su vukle sredstva od Fonda moraju postupno kupovati svoju nacionalnu valutu pomoću drugih valuta.

3

Članice su imale na raspolaganju tri različite mogućnosti korištenja svojim SDR-ima (Perišin, str. 419):1) zamjena SDR-a za američki dolar, francuski franak (danas euro) ili englesku funtu od

drugih članica,2) mogućnost zamjene SDR-a za vlastitu valutu od druge članice koja je posjeduje,3) korištenje SDR-a za otkup i plaćanje troškova u korist Općeg računa Fonda.

Članice su mogle koristiti prve dvije mogućnosti samo za uravnoteženje svoje platne bilance, a ne samo da utječu na sustav monetarnih rezervi. U nastojanju da SDR postanu osnovni oblik svjetske likvidnosti, MMF je od 1980. godine proširio mogućnost upotrebe SDR-a. Danas zemlje mogu koristiti SDR u transakcijama koje zemlje članice međusobno dogovore, a to su (Perišin, str.419):1) stjecanje valute drugih sudionica (bez obzira na platno bilančne promjene),2) u swap aranžmanima,3) za davanje zajma4) za obračunavanje financijskih obveza,5) u davanju poklona.

Unatoč proširenju mogućnosti korištenja SDR-a, ostaje zabrana pribavljanja zlata za SDR. Iste godine proširuje se krug imatelja SDR-a na neke međunarodne organizacije, banke i druge institucije kao i na nečlanove MMF-a.

SDR su uvođeni s ciljem uklanjanja problema nelikvidnosti međunarodnog monetarnog sustava. Budući da je SDR kao rezervna valuta sačinjena od košarice valuta u kojoj američki dolar i euro imaju najveći postotak (44% USD i 34% EUR) ostaje vezana za fluktuacije tih nacionalnih valuta koje su rezultat monetarne politike SAD i EU. Drugi problem je način na koji se SDR raspoređuje. Veći postotak SDR-a je usmjeren ekonomski snažnijim zemljama dok zemlje u razvoju koje se susreću s većim problemima nelikvidnosti dobivaju samo manji postotak. Stoga rješenje problema nelikvidnosti zahtjeva reviziju sustava kvota i prava vučenja te način na koji se određuje tečajno prilagođavanje valuta pojedinih zemalja.

MMF- agent vjerovnika zemalja članica

Ključna odgovornost MMF-a jest da osigura zajmove za zemlje članice suočene s problemima platne bilance. Ova financijska pomoć omogućuje zemljama da obnove svoje međunarodne rezerve, stabiliziraju valute, plate uvezene robe i usluge i povrate uvjete za ekonomski rast dok poduzimaju mjere i politike kojima mogu nadvladati svoje probleme. Za razliku od banaka za razvoj, MMF ne pozajmljuje za specifične projekte. Obujam zajmova koje je MMF dobrio značajno je oscilirao kroz godine. Naftni šok sedamdesetih i Dužnička kriza osamdesetih uzrokovali su oštar porast po pitanju zajmova. Tranzicijski proces Središnje i Istočne Europe, devedesetih godina, doveo je do daljnjeg porasta u potražnji za takvim resursima. Duboka kriza u Meksiku zadržala je tu potražnju značajno visokom početkom 2000. godine, ali su ti zajmovi velikim dijelom otplaćeni kako su se uvjeti tih regija stabilizirali. Posuđivanje je ponovno poraslo krajem 2008. godine, koju je obilježio period žestokog protoka kapitala i niske procjene rizika pred buđenje financijske krize u naprednim ekonomijama.

4

Opći uvjeti posudbe sredstava i postupak odobrenja zajma

Zemlja članica može zatražiti financijsku asistenciju ukoliko takva potreba proizlazi iz platne bilance, odnosno, ako ne može naći zadovoljavajuće izvore financiranja i pod prihvatljivim uvjetima koji bi pokrili ove međunarodne isplate. Ovo možemo smatrati općenitim uvjetom koji je zajednički većini zajmova Fonda. Ostali uvjeti određeni su za svaki pojedini zajam ili olakšicu, zasebno. Zajam MMF-a olakšava postupak prilagodbe i reformi koje zemlji predstoje kako bi ispravila svoj problem u platnoj bilanci i povratila uvjete za ekonomski rast.Na zahtjev zemlje članice, zajam MMF-a uobičajeno je dostupan u određenom aranžmanu koji predviđa specifične politike i mjere koja zemlja pristaje primjeniti kako bi razrješila problem svoje platne bilance. Ekonomski program u okviru takvog aranžmana formuliran je od strane zemlje dužnika u dogovoru s MMF-om i prezentiran Izvršnom odboru u Pismu namjere. Pored pisma namjere sastavlja se i Memorandum ekonomske i financijske politike također pripremljen od zemlje članice. Oba dokumenta dostupna su javnosti u dogovoru sa zemljom potpisnicom. Jednom kada je aranžman potvrđen od strane odbora ( Izvršnog odbora i Odbora za guvernera), zajam je uobičajeno odobren u fazama koje program predviđa.

Specijalna prava vučenja

Specijalna prava vučenja (eng. Special Drawing Rights-SDR) uvedena su u praksu Fonda dopunama Statuta. Poslovi vezani uz SDR vode se na računima posebnog vučenja. Svaka država koja je deponirala izjavu o preuzimanju obveze sudionika računa SDR ima pravo sudjelovati u računu posebnog vučenja (Račun specijalnog prava vučenja). Praktično se prava vučenja ostvaruju tako da Fond prodaje državama valute ili SDR u zamjenu za njihovu zajedničku valutu. To se naziva kupovina ili vučenje iz Fonda. Pravno-tehnički se ne radi o kupnji niti pozajmici, ali ekonomski učinak je isti. Sredstva Fonda dostupna su samo na kraće određeno vrijeme. Države koje su vukle (kupovale) sredstva od Fonda moraju postupno kupovati svoju nacionalnu valutu pomoću drugih valuta ili SDR. To se naziva „otkup nacionalne valute“, a ekonomski učinak je isti kao otplata. Do 1970. godine sredstva Fonda koja su bila namjenjena uravnoteženju platne bilance, ustupana su za vrijeme kraće od godine dana. Ti sporazumi poznati su pod nazivom stand-by aranžmani.Nakon 1970. godine, praksa Fonda bila je financiranje programa prilagođavanja stand-by sporazumima u rokovima do tri godine. Država koja želi koristiti opća sredstva MMF-a mora dokazati da joj je potrebna valuta drugih članica zbog njena platno-bilančnog položaja. Pored toga, ona je dužna provoditi politiku utvrđenu u sporazumu s Fondom. Ta politika razrađuje se kao poseban program stabilizacije, a Fond ima pravo nadzora provođenja programa.

Specijalna prava vučenja označavaju istovremeno: mogućnost dodatnih kredita, novu međunarodnu obračunsku jedinicu (npr. Sudan je dobio od fonda olakšicu od 200

milijuna SDR-a)

Vrijednost SDR-a se definira kao prosječno ponderirana vrijednost četiri valute koje čine košaru, u kojoj težina američkog dolara ima poseban ponder:

USD 40%EURO 32%Jen 17%Britanska funta 11%

5

SDR je inicijalno definiran kao ekvivalent 0,888671 grama čistog zlata. Kako je ovo bila vrijednost USD unutar Bretton Woods sustava, time SDR također ekvivalentan jednom američkom dolaru.

Od 30. travnja 2001. godine, tečajni omjer SDR/USD iznosio je 1 USD=0,790019 SDR, a 1SDR=1,26579 USD.

SDR sadrži vrijednost i korisnost kao rezervna imovina, budući da imatelj ovih prava (određene vrijednosti SDR) u MMF-u točnije odjelu Fonda nadležnom za SDR, može ista mjenjati s drugim imateljima (zemljama) za nacionalnu valutu. SDR ne predstavljaju obvezu Fonda. Zemlje s problemom neravnoteže platnih bilanci mogu koristiti SDR i kada podnose zahtjev za stranim valutama u transakciji koju Fond odobrava ukoliko zemlja za to određena od Fonda, zbog snažne pozicije svoje platne bilance, daje mogućnost slobodnog korištenja svoje valute u zamjenu za SDR. Obveza takve zemlje da ustupa pravo korištenja svoje valute ograničena je na iznos dvostruke vrijednosti njezinih SDR, osim u slučaju posebnog dogovora da se takva obveza povisi. Ovi se aranžmani rijetko aktiviraju, a poznati su kao Dvostruki ili dvosmjerni aranžmani (eng. System of Two-Way Arrangements). Pozicija rezervi jedne zemlje kod MMF-a, globalni je iznos SDR koji se procjenjuje kod te institucije u danom trenutku. Korištenjem prava vučenja, stanja rezervi dotične zemlje se smanjuje. Rezerve MMF-a jedne zemlje ulaze u devizne rezerve, što predstavlja dio međunarodne likvidnosti. SDR predstavljaju službene svjetske rezerve od 1971. godine.

Račun specijalnih prava vučenja čini neto kumulativna alokacija (NKA) koja predstavlja obvezu imatelja, jer generira troškove držanja rezervi te sredstva u posjedu izražena u milijunima SDR i postotku te alokacije. RH uredno servisira obveze koje proizlaze iz sukcesijom naslijeđenih obveza po alokaciji SDR koje je imala bivša SFRJ. RH je naslijedila netu kumulativnu alokaciju u iznosu 44,21 milijuna SDR, ali ta su sredstva potrošena ili konvertirana u drugu valutu od strane Narodne banke Jugoslavije, te je RH posljedično naslijedila obvezu plaćanja. Od početka članstva do travnja 2008. godine plaćeno je gotovo 24 milijuna SDR na ime ovih troškova.

ZAKLJUČAK

Uloga MMF-a, od njegovog osnivanja do 1970. godine, sastojala se u održavanju međunarodne likvidnosti, odnosno sposobnosti plaćanja obveza prema inozemstvu. Međunarodna likvidnost sumira sredstva kojima raspolažu monetarni organi jedne zemlje, a koja se koristi u međunarodnim plaćanjima i tvore međunarodne monetarne rezerve. U zlatnom standardu, kao osnovno sredstvo međunarodne likvidnosti služilo je zlato, te zlatne devize (poglavito engleska funta). U suvremenom međunarodnom monetarnom sustavu, međunarodnu likvidnost čine razne komponente: devize, valute pojedinih zemalja, rezervna pozicija u MMF-u te zlato, neovisno o tome što je ono u sustavu MMF-a demonetizirano. Valuta, koja poprima ulogu međunarodnog (svjetskog) sredstva plaćanja, predstavlja sredstvo rezervi međunarodne likvidnosti, koje je nekad bilo zlato, figurirajući time kao rezervna valuta. Kao zamjenu za zlato, koncem šezdesetih godina, u cilju povećanja količina svjetskih rezervi i likvidnosti, MMF je kreirao specijalna sprava vučenja-SDR, koja danas u međunarodnim plaćanjima znače isto što i zlato, te se mogu mijenjati za ostale nacionalne valute, prema utvrđenom paritetu. SDR su osmišljena kao sredstva likvidnosti, ali vremenom su počela služiti za saniranje platne bilance, kao polog u korištenju financijskih olakšica.

6

Iz knijge „Međunarodna ekonomija“, dr.sc. Ante Babić, dr.sc. Mate Babić, Sedmo dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Zagreb, 2008.

SPECIJALNA PRAVA VUČENJA

Problemi međunarodne likvidnosti zbog relativno sporije proizvodnje zlata od međunarodne ekonomske razmjene i rastućeg nepovjerenja u dolar, kao rezervne svjetske valute, doveli su do ustanovljenja novog sredstva međunarodne likvidnosti – specijalnih prava vučenja (Special Drawing Rights - SDR).

SDR predstavljaju bezuvjetno pravo vučenja valuta drugih zemalja, dakle sredstva „vlastitih“ rezervi svake zemlje. SDR se često zovu „papirno zlato“. Međutim, ona se od zlata razlikuju u dva pogleda. Prvo, SDR ovise o eksplicitnoj suradnji zemalja u njihovu stvaranju. To znači da se sustav SDR za razliku od Bretton-Woods sustava gdje je konvertibilnost u zlato ili dolare temeljna njegova karakteristika, ne može temeljiti na konvertibilnosti. U monetarnom sustavu temeljenom na SDR, konvertibilnost valuta u SDR nema stvarnog značenja, ali su zato pravila ponašanja u vođenju politike deviznog tečaja važna. Drugo, SDR su kreditni novac, a ne robni novac. To znači da njihovo stvaranje ne pridonosi direktno ravnoteži u bilanci plaćanja, jer ono ne iziskuje suficite u bilanci plaćanja pojedinih zemalja. Da bi SDR promicala globalnu ravnotežu u bilanci plaćanja svijeta kao cjeline, nužno je da zemlje promijene ponašanje prema bilanci plaćanja i inzistiraju na ravnoteži prosječne bilance prije alokacije SDR, ili da se SDR raspodijele kao pomoć nerazvijenim zemljama koje će ih utrošiti i tako stvoriti suficit bilance plaćanja u bogatim zemljama.

Prva je namjera stvaranja SDR bila povećanje međunarodne likvidnosti povećanjem vlastitih rezervi članica MMF-a. Novostvorena se Specijalna prava vučenja raspodjeljuju članicama srazmjerno njihovim kvotama. To znači, što je veća kvota zemlje u MMF-u, više će dobiti SDR. Vidjeli smo da se veličina kvota određivala srazmjerno ekonomskoj snazi zemlje. To znači da veći dio novostvorenih SDR odlazi najbogatijim zemljama, pa je to bio povod protestima nerazvijenih zemalja.

Tehnika stvaranja i upotrebe SDR kao svjetskog novca je ovakva: kad stvara SDR, MMF odobrava račun zemlje članice za iznos njezina dijela SDR. Kad se koriste SDR, Fond zadužuje račun zemlje koja ih je koristila odobravajući račun zemlje čija se valuta koristi. Zemlje članice MMF-a koje imaju suficit u bilanci plaćanja, na zahtjev MMF-a prodaju svoju valutu zemljama koje imaju deficit u bilanci plaćanja za SDR. Pri tome zemlje čija se valuta traži nisu dužne prihvatiti više od trostruke veličine njihova SDR dobivenog raspodjelom. Na SDR stečena prodajom svoje valute, zemlja u suficitu prima kamate od strane zemalja u deficitu koje su svoje SDR mijenjale za strane valute. Kamatnjak koji se primjenjuje usklađuje se s kratkoročnim kamatnjakom na svjetskim tržištima novca. Usklađivanje se obavlja kvartalno uzimajući u obzir kamatnjak na tržištima novca zemalja kojih valute čine košaricu za određivanje vrijednosti SDR-a.

Specijalna prava vučenja stvorena su na sjednici MMF-a u Rio de Janeiru 29.09.1967. godine, Prvim amandmanom na Statut Fonda s jednakim paritetom u zlatu kao i USA dolar, tj. 35 SDR = 1 unca zlata. Prvi amandman na Statut MMF-a stupio je na snagu 28.06.1969. godine. Prva alokacija SDR u iznosu od 9,5 mlrd. izvršena je 1970. godine (3,5 mlrd), 1971. (3 mlrd.) i 1972. godine (3 mlrd.). Nova alokacija SDR u visini od 12 mlrd. za razdoblje 1979.-1981. prihvaćena je 13.12.1978. godine.

7

SDR su, dakle, postale međunarodni novac i u toj ulozi zamijenile su zlato i USA dolar. Međutim, specijalna prava vučenja samo djelomično imaju funkciju novca i to kao jedinica obračuna za službene međunarodne transakcije, ali nemaju funkciju sredstva razmjene (plaćanja) za privatne trgovinske i financijske transakcije.Nakon 02. kolovoza 1993. Godine, dopušteno odstupanje od središnjeg tečaja povećano je na ± 15 % za sve valute.

8