Click here to load reader

savremene teorije nacije

  • View
    64

  • Download
    8

Embed Size (px)

DESCRIPTION

skripta

Text of savremene teorije nacije

PREDMET: Savremene teorije nacije

PREDMET: Savremene teorije nacije

Uvod u sadraj

ta je nacija?

EtimologijaIzraz potjee od latinskognatioi izvorno opisuje kolege na univerzitetuili studente, prije svega na pariskom univerzitetu, koji su svi bili roeni u jednoj zemlji, govorili isti jezik i potovali isti porodini zakon.

PorijekloO porijeklu nacija se vjeno raspravlja, i ti sporovi obino ine glavnu temu u teorijinacionalizma. Postoje bioloke teorije o porijeklu, koje vide ljude kao teritorijalne ivotinjei naciju kao teritoriju u tom znaenju. Veina istraivaa odbacuje tu teoriju zbog pojednostavljenja i smatraju naciju kao relativno kasno ljudsko socijalno grupisanje. Najprihvaenije teorije smjetaju porijeklo nacija u kasno18. i 19. stoljee, iako se ovo datiranje poprilino osporava. Identifikacija sa "nacijom" je promovisana u ranom romantinom nacionalizmu koja je u suprotnosti sa multietnikim carstvima.

Savremeno shvatanjeOd 19. stoljea smatra se normom da nacija odgovara suverenoj dravi koja se naziva nacionalna drava. Ta norma i sama potjee odideologije nacionalizma koja podrava tezu da svaka nacija zasluuje svoju dravu. Prije 19. stoljea, teko je nai primjer koji odgovara savremenoj ideji nacionalne drave.

To ne znai da postoji saglasnost o broju nacija i njihovoj ekvivalentnosti s nacionalnom dravom. Vrlo malo drava i nacionalnih drava imaju neosporne teritorije i granice. Ima sluaja nacionalnog identiteta bez odgovarajue drave ili zahtjeva na dravu. Izraz "drava-nacija" se ponekad koristi za nacije gdje zajedniki identitet potjee od zajednikogdravljanstva. To vai u sluaju kada je prvo drava formirana, i da je osjeaj nacionalnog identiteta tek onda doao. Ako je nacija definisana samo po dravljanstvu, onda sunaturaliziranigraani prihvaeni kao ranvopravni lanovi nacije, a to nije sluaj. U veini drava,dravljanstvoje otro podijeljeno od nacionalnosti.

NacijaNacijaje etapa u razvoju narodakoja se oituje u stvaranju drave. Nacija ima - zajednikiteritorij, tlo, zemlju kao kolijevku ivota i garanciju opstojnosti, svoj jezik, nacionalne ustanove (obitelj, tradicionalne, obiajne, ustanove, tipinoetnike, kulturneustanove i dravusa sistemom polikihinstitucija i tijela, obiaji i prava koji nisu nita drugo do prava ljudskih osoba koje potuju i posjeduju posebne ljudskevrijednsti kao izraz nacionalnog naslijea. Unato svemu, nacija nije drutvo i ne prekoraje prag politikog reda,odnosno, nacionalne drave. Jedna od najuticajnijih doktrina u historiji je da su svi ljudi podjeljeni u grupe koje se nazivaju nacije. Doktrina je sama po sebi etika i filozofska i poetna je faza za stvaranje ideologije i nacionalizma. Pripadnici jedne nacije su specifini po tome to imaju zajedniki identitet i gotovo uvijek zajedniko srodstvo i porijeklo u smislu naslijedstva. Nacionalni identitet podrazumjeva prepoznatljive male razlike u govoru mogu biti dovoljne da se neko okarakterie kao lan druge nacije. S druge strane dvije osobe mogu biti podjeljene razlikama u miljenju, vjerovanju, mjestu boravka, vremenom pa ak i govornim jezikom, a da se meusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, dijelom iste nacije. Smatra se da pripadnici jedne nacije dijele odreene karakteristike i norme ponaanja, odreene odgovornosti prema ostalim pripadnicima te nacije i odreene odgovornosti za djela pripadnika iste nacije. Nacije postoje vie generacija i ukljuuju i preminule lanove. Na apstraktan nain, shvatanje je da nacije ukljuuju i budue generacije. Nacija nema rok trajanja i obino je stara nekoliko vijekova. Naziv nacija se esto koristi kao sinonim za nazivetnika grupa(ponekad etnos), ali iako je etnicitet danas jedan od najvanijih aspekta kulturnog i drutvenog identiteta za pripadnike odreene nacije, osobe istog etnikog porijekla mogu da ive u razliitim nacionalnim dravama te se po tome smatrati pripadnicima zasebne nacije. Nacionalni identitet je esto osporen ak i do individualnog nivoa. Drava koja se specifino izjanjava kao domovina odreene nacije naziva se nacionalnom dravom i veina modernih drava spada u tu kategoriju, iako moda postoje otri sporevi o njenom legitimitetu. U najuobiajenom znaenju rijei nacija, zemlja i drava esto se smatraju bliskim znaenjima tj. definicija nacije moe oznaiti stanovnike teritorije jedne suverene drave.

Nacionalnostilinarodnostoznaava pripadnost osobenarodu ili naciji. Pojam "narod" upotrebljava se za razliite koncepcije. Osim toga moe se odnostiti i za lanstvo politikiodreenoj koncepciji dravljanstva. Koncepcija dravljanstva koristi se za jednu i za drugu definiciju nacije. U konanici koritenje ovisi otradicionalno-kulturnomili politikom stavu.

Nacionalizammoe znaiti vie stvari, u pozitivnom smislu nacionalizam je isto to i domoljublje (patriotizam), u negativnom smislu nacionalizam se poistovjeuje s ovinizmom prema svim nepripadnicima veinske nacije. Openito, nacionalizam jeideologija u kojoj je nacionalni identitet osnovni (i dovoljni) razlog za postojanje neke drave.

Odreeni fenomeni koji bi se mogli nazvati nacionalizmom su postojali kroz sve vrijeme povijesti, ali se u svom modernom obliku nacionalizam javlja tek u Novom vijeku, prvo sa stvaranjem apsolutnih monarhija koje su stvorile okvir za stvaranje zajednikog nacionalnog identiteta meu podanicima, potom kao kulturni pokreti u vieetnikim dravama gdje je prosvjetiteljstvo i irenje pismenosti dovelo do stvaranja posebnih nacionalnih identiteta. Nacionalizam se esto proima s drugim ideologijama kao to su konzervativizam, socijalizam i liberalizam.U19. stoljeu se nacionalizam poeo izraavati kao rasizam i imperijalizam, a u 20. stoljeu je posluio kao podloga za faizam (nacizam). Krajem 20. stoljea se pod odreenim okolnostima poeo izraavati i kao vjerski fundamentalizam.

Nacionalizam se u 19. stoljeu nametnuo kao dominantna ideologija u svijetu te je imao kljunu ulogu u mnogim vanim dogaajima kao to je izbijanje prvog i drugog svjetskog rata, odnosno cijelog niza etnikih sukoba od kojih mnogi traju i do dananjeg dana. S obzirom na ulogu koju je odigrao u izbijanju nekih od najkrvavijih dogaaja u povijesti, nacionalizam esto ima pejorativno znaenje te se povezuje uz etniku netoleranciju, etniko ienje, ovinizam i militarizam. S druge strane mu se esto iz ideolokih razlika daje pozitivan predznak kada se manifestira u obliku oslobodilakih pokreta protiv velikih imperijalistikih sila (Velika Britanija i Indija) ili malih, a napornih susjeda (npr. Indija-Pakistan), odnosno kada daje poticaj za napredak kulture i tehnologije kroz miroljubivo natjecanje nacionalnih drava.

Nacionalizamje ideologija koja dri da je nacija, etnika pripadnost, ili nacionalni identitet osnovni dio ljudskog drutva, i koja ima politike implikacije utemeljene na ovom miljenju; prije svega, tvrdnja da je nacija jedina pravovaljna osnova zadravu, te da svaka nacija zasluuje svoju dravu. U ovome obliku, nacionalizam je univerzalna idelogoija; ali ovaj izraz takoer odnosi se na odreene ideologije nacionalnih pokreta, koje imaju politike tvrdnje u ime pojedinih nacija. Izraz "nacionalizam" se openito koristi za opisivanje dva fenomena: 1. stav koji pripadnici nacije imaju kada se brinu o svom nacionalnom identitetu i 2. radnje koje pripadnici nacije poduzimaju kada ele ostvariti. Stoga je tradicionalno razlikovati nacije od drava nacija se esto sastoji od etnike ili kulturne zajednice, dok je drava politiki entitet s viim stupnjem neovisnosti. Dok su mnoge drave nacije u nekom smislu, postoje mnoge nacije koje nisu nezavisne drave.

Nacionalizam se razvija iz ideje da se nacija, nasuprot naciji-dravi, sastoji od domicilnog stanovnitva nekog podruja. To je najdugovjeniji i najrazumniji oblik vladavine, jer okuplja u zajednicu ljude koji imaju zajedniki jezik, kulturu i naslijee. Moderna nacija-drava namee politika ogranienja na nekom podruju, naseljava ljude na to podruje, te ga proglaava "nacijom", ali bez ovog nedostatka inherentnog konsenzusa takve drave postaju trgovita umjesto ivuih kulturnih entiteta.

Pokuaji definiranja nacije i nacionalizma

Procese modernizacije,a zatim i raspad vienacionalnih carstava u Europi prati razvoj nacija. Takvo stanje predstavlja podlogu za javljanje nacionalistikih tenji i, naravno, ini ih jednim od glavnih predmeta prouavanja suvremenih teoretiara drutva. Iako se ovaj rad nee baviti konkretnim teorijama niti oslanjati na odreene definicije nacije i nacionalizma, kratko emo proi kroz savremene teorije da bi imali bar nekiuvid u naine razumijevanja ovog problema koji su, kako smo u uvodu spomenuli, esto podlijegali vremenskim odrednicama konteksta u kojem je nastajao.Hronoloki gledano, prva skupina savremenih teorija o nacionalizmu bila je primordijalizam. Izraz "primordijalno" znai neto prirodno, izvorno, prvotno, to upuuje na dublju i trajnu utemeljenost nacionalnog identiteta. Tako je prema A. Smithunacija "povijesno ukorijenjena, to je moderna nasljednica i preobrazba mnogo starije etnije i kao takva okuplja u sebi sve simbole i mitove predmoderne etninosti." (Katunari, 2003:150). Ovakve teorije nacije i nacionalizma imaju mnogo nedostataka, a najvei prigovor jest taj to ne uzimaju u obzir formiranje identiteta i u odnosu prema drugima; strancima, susjedima, a ne iskljuivo u okvirima vlastite kategorije. Takva simplifikacija ini ih bliskim nacionalistikim shvaanjima.Moderne teorije moemo smatrati odgovorom primordijalnim jer bitno drukije objanjavaju naciju. Kreu od toga da je ona proizvodmodernizacije, tj. da nacionalni osjeaj drutvene pripadnosti jest iskonstruiran od strane politikih i kulturnih elita i da nacionalizam kao takav prethodi naciji. Iako razliiti autori modernistikih teorija na razliite naine objanjavaju ostvarenje nacionalistikog projekta, uglavnom se slau svi da su presudan utjecaj na nastanak nacije imale industrijska modernizacija i medijska revolucija. Jedan od vanijih autora modernistikih teorija Benedict Andersondefinira naciju kao "zamiljenu politiku zajednicu", te se pita "to u tim izblijedjelim zamiljanjima iz novije povijesti (samo dva stoljea) tjera ljude da prinose takve kolosalne rtve?",mislei na milijune ljudi koji su poli u smrt ili ubijali jedni druge u ime nacije. Mogui odgovor vidi u kulturnim korijenima nacionalizma (Anderson, 1990:17-18). Hobsbawm takoer naglaava artificijelnost i socijalnu manipulaciju prisutnu u stvaranju nacijau emu se slae sGellnerom (Hobsbawm, 1993:12). Ovi i drugi naglasci modernistikih teorija na kulturnom aspektu u nastajanju nacionalizma bit e i glavni prostor za kritike modernistikih teorija najvie zbog toga to kultura nije tako vrst temelj na kojem je zahvalno graditi definicije.Pogledamo li ove teorije kroz definiciju nacionalizma kao ideologije uih, privilegiranih grupa, namee se pitanje o razlozima identifikacije veine s nacionalistikom retorikom elita od koje ta veina ima najmanje koristi, ako ne i tete. Nacionalnost, vjera, jezik, teritorij,per se,zasigurno nisu dovoljni za stvaranje nacija i pokretanje nacionalizma (Castells, 2002:39). Ali to jest i moe li se ono definirati ili uope generalizirati?Ovakva pitanja ostavljaju mjesta postmodernim teorijama koje ne tee biti tako sveobuhvatne nego se esto usredotouju na ono partikularno. Veina postmodernih teorija odbacuje sve pretpostavke modernistike kole, a naciju i nacionalizam ne uzimaju kao etape razvoja modernog drutva. Zbog odbacivanja potrebe za definiranjem i sveobuhvatnosti, takve pristupe i smatramo postmodernim. U tim teorijama postoji odmak od liberalne ideologije koja je obiljeila modernistike teorije iako je i njihov stav evoluirao od odbacivanja nacionalizma stilom slinim velikim silama i korporacijama do nezavisnije prosudbe koja ga smatra ideologijom lokalnog iskljuivanja korisnom razliitim nadnacionalnim ideologijama bez obzira na predznak. To je sve doprinijelo uoavanju problema koji se jo uvijek nedovoljno razmatra, a izrazito pogreno bi ga bilo izdizati iznad nacionalizma, koji je Katunari po meni odlino nazvao slubenim antinacionalizmom.Vjeran Katunari

Sporna zajednica

Novije teorije o naciji i nacionalizmuZasigurno nijedan pojam ne dominira u svakodnevici i savremenom drutvu meu cjelokupnom ljudskom populacijom, a ne gubei pritom na diskurzivnoj aktualnosti i svjeini, kao to je to pojam nacije, nacionalizma i etninosti. Gotovo nekom maginom silom, od radnika i seljaka pa do vrhunskih intelektualaca modernoga svijeta, usaeni su ovi pojmovi u njihove umove dajui im grau za "misliti" ve vie od dva stoljea. Iako se na prvi pogled ini kako su ovi pojmovi toliko jasni i obini te da je svaka rasprava o njima sa znanstvenog gledita danas "nepotrebna", dogaa se upravo suprotno. Oni su postali predmetom bavljenja mnogih znanstvenih disciplina drutvenih znanosti, prije svega sociologije, etnologije i povijesti, a rezultat je mnotvo objavljenih kraih i duih radova o toj temi.Knjiga Sporna zajednica Novije teorije o naciji i nacionalizmu je veliki doprinos u rasvjetljavanju svih moguih znaenja u svim moguim kontekstima u kojima se pojmovi nacija, nacionalizam i etninost konstruiraju i dekonstruiraju, to opet ovisi o ideolokom diskursu konstruktora. Sam naslov daje naslutiti kako je rije o neem "spornom", "nejasnom", zajednici koja nije kao druge, npr. seoske ili gradske.

U uvodnom dijelu autor najavljuje temu kojom se knjiga bavi i podsjea kako se sredinom 20. stoljea u sociolokim krugovima na trenutak zaboravilo na naciju jer se smatralo da je nacija neto to odumire. Katunari najavljuje metodologiju kojom e promatrati problem nacije ovoj knjizi. Naglaava kako se nacija promatra kao izvjestan paralelizam diskursa; politiki proces podloan zahvatima slubenih nacionalnih (nadnacionalnih) ideologija i znanstveno promatrana pojava. Nadalje navodi kako knjiga trai put za najmanje ideoloki optereenim stajalitem kao moguim novim, i moda jedinim koji daje nadu u budunost. Nacija je kao oblik kolektivnog identiteta u dananjem modernom drutvu postala neto ogranieno.

Prvo poglavlje nosi naziv Scila i Haribda: nacionalizam i slubeni antinacionalizamSCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su unitavale brodove. Scila ona koja razdire je neman po kojoj je nazvana opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je est glava na dugakim vratovima i dvanaest kandi kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda ona koja usisava opasan vir koji su brodovi mogli izbjei samo dok je neman spavala, a triput na dan je uvlaila i izbacivala vodu. Svi mi prolazimo kroz virove sudbine, svi se ponekada pronaemo u tjesnacu u kojem na nas vrebaju nemani, nevidljive zloeste spodobe koje razdiru duu i piju nau energiju.

Upoznaje nas s dvjema drutvenim silama, nacionalizmom i slubenim antinacionalizmom, ija realnost odreuje gotovo sve znanstvene pristupe, osim rijetkih iznimki. Njihov utjecaj u znanosti teko se moe izbjei.

Glavne nadnacionalne ideologije: imperijalizam, boljevizam, panislamizam i liberalizam nalaze se nasuprot nacionalnim ideologijama. U stalnim interakcijama nadnacionalnih i nacionalnih ideologija dolazilo je i dolazi prema potrebi za meusobnim posezanjima, nekad vie, a nekad manje, to e ovisiti o nizu drutveno-gospodarskih imbenika. Drugi vani momenat promatranja je problem demokracije i njezinih temeljnih postulata o jednakosti, bratstvu i slobodi, koji su u dananjem modernom drutvu dirigirani i odreeni kako odgovara trinom ssistemu. Javlja se sve vei procijep izmeu demokratske drave, njene zadae i uloge kao socijalnog zatitnika graana, kao i temeljnog smisla graanskog drutva (jednakost, bratstvo, sloboda), nasuprot niim ogranienom slobodnom tritu, jednakosti svih trinih natjecatelja i multukulturalnom bratstvu samo radi funkcioniranja trita radne snage, to rezultatira "socijalnim darvinizmom" kao jedinom ideolokom stvarnosti dananjeg svijeta. Glavni ideoloki instrument ovih neoliberalnih kapitalistikih injenica je nacija, bez obzira je li posrijedi nacionalizam ili slubeni antinacionalizam.

Nacionalizam i slubeni antinacionalizamSlinosti i razlikeSlubeni antinacionalizam jest prijetvorno dranje velikih sila i korporacija spram nacionalizma (Katunari, 2003:10). Koliko god slubeni antinacionalizam izgledao suprotan nacionalizmu jer vladajue elite uslijed vlastitog demokratskog deficita koji se ponajvie oituje u ekonomskoj sferi kritiziraju nacionalizam kao suprotnost demokraciji i na taj nain pokuavaju umanjiti vlastite nedostatke. Ideologija nacionalizma i slubenog antinacionalizma se snano oslanjaju jedna na drugu zato to nacionalizam obavlja posao slubenog antinacionalizma samo na lokalnom planu. Veliki sustavi moi ne moraju imati nacionalni karakter jer oni nadilaze nacionalno dok god je to u njihovom interesu. Ekonomija slobodnog trita i ide u prilog velikim sustavima moi jer oni od nje imaju najvie koristi, kao to i od nacionalizma u okvirima nacije-drave imaju najvee koristi vladajue elite kojima je to najlaki nain mobiliziranja masa, pridobivanja na svoju stranu jer ne nudi nita konkretno niti opipljivo, poziva se na tradiciju i na emocije i nikom nita ne ostaju dune.Meutim,prikljuivanje velikim nadnacionalnim sustavima danas u mnogim konkretnim sluajevima nema alternativu. Dobar primjer za to jest Hrvatska u kojoj iako desne stranke se protive ulasku u EU ne nude nikakvu razumnu alternativu. Vjerojatno stoga to alternative nema jer nacija-drava nema puno izgleda na svjetskom tritu. Njeno otvaranje granica, kako velikih tako i manje utjecajnih nacija-drava postaje neminovno i potaknuto je slinim motivima: osiguravanje ekonomskih resursa, ugled u svijetu i bolji izgledi glede opstanka u trinoj utakmici. Ali takva otvaranja prati veliki oprez glede optimalnih dimenzija irenja. Ono to je zamiljeno kao demokratsko, za to su zemlje lanice zakamuflirale svoj nacionalizam puca po drugoj osnovi i pokazuje svoje nalije. Demokratski poredak zasnovan na kapitalistikom privreivanju zamiljen da bez obzira na nacionalnost daje svima jednake anse, pokazao bi ogranienost svog sustava pred najezdom radnika iz siromanijih dijelova svijeta koji bi krenuli na Zapad trbuhom za kruhom ili pak valom izbjeglica iz ratom zahvaenih dijelova svijeta. Zapad se protiv toga bori kontrolom irenja podruja otvaranja svojih granica. Tu do izraaja dolazi upitnost demokratskih potencijala sustava zamiljenog demokratskim.Takav sistem bilo bi pogreno smatrati izdignutim iznad nacionalizma i drugih iskljuujuih politika nego upravo suprotno, one su njegove bitne komponente uz pomo kojih opstaje, one ga tite iznutra. Teko nam je i zamisliti da se neko odrie svojih povlastica u korist drugoga iz demokratskih naela, zbog nekog svjetskog dobra. Zato nacionalizam i druge iskljuujue politike opravdavaju takvo zatvaranje granica u korist ouvanja steenog u nacionalnim okvirima.Globalne i nacionalne strategije ekonomske politike ne nude opet rjeenje za poboljanje poloaja veine stanovnitva nego umjesto toga nude nejasna predvianja razvoja. Prema pobornicima globalizirajue privrede susret bogatih i siromanih strana u toj trinoj utakmici izrodit e blagostanjem dok nacionalisti manje razvijenih zemalja loe stanje pripisuju zapadnoj sebinosti. Takva retorika rezultira prihvaanjem nacionalizma u manjim, slabijim zemljama jer se protivnika predstavlja prejakim i presnanim da bi se iz tog odnosa mogla izvui nekakva korist. Zagovornici malo gdje popularne trgovine bez granica nacionalizam smatraju krivcem za lokalne nevolje jer se odupire ekonomskim zakonima, ovaj opet pobire esto simpatije u dobrom dijelu lokalnog stanovnitva. Karakteristino za manje razvijene zemlje jest to da im nacionalistika retorika nanosi vie tete nego razvijenim jer pod utjecajem propagandesiromani i zakinuti krivce trae u drugim narodima to esto rezultira ratovima i sukobima meu susjednim narodima ili beskonanim politikim sporovima.

Drugo poglavlje Od ruba prema sreditu drutvene znanosti Daje povijesni tok razvoja ideje nacije, nacionalizma, promjene znaenja ovih pojmova prema gospodarsko-drutvenim kretanjima. Analiza zapoinje od vremena "proljea naroda" 40-tih godina 19. stoljea. Prati naciju i nacionalizam od doba kad je bila neto rubno, odnosno novi nusproizvod modernog industrijskog drutva koji e tek u 20. stoljeu postati nezaobilaznom drutvenom injenicom, a naroito kada se u prvoj polovici toga stoljea pokae u najgorem svjetlu. U drugoj polovici prolog stoljea, a naroito na njegom kraju, postat e sredinje pitanje drutvene znanosti. Na kraju se zakljuuje kako je nacionalizam i njegov antipod antinacionalizam danas ponovno prisutan, a njihov revival snaniji nego ikad. Propali veliki nadnacionalni sistemi imperijalizam i socijalizam s jedne strane, a potpuno neuvjerljiv i za ovjeka nemilosrdan liberalizam s druge strane, utjeu na okretanje ljudi nacionalizmu ili vjerskom fanatizmu.

Uvod u tree poglavlje Nadnacionalni sustavi i nacionalizam Tree poglavlje knjige Sporna zajednica, Vjerana Katunaria, pod nazivom Nadnacionalni sustavi i nacionalizam gleda na nacionalizam i nadnacionalne sustave u klasinoj simbiozi, u medusobnim interakcijama, polazei od nacije kao jednog pravog i istinskog naina stvaranja i oblikovanja kolektivnog identiteta. Katunari posebno izdvaja i naglaava krajnje rezultate drutvenih integracija u 20. stoljeu, boljevikih i imperijalistikih kao prolim, odnosno liberalistikih i arapsko-islamistikih koje postoje danas. Za svakog od ovih naina integracija u 20. stoljeu (boljevizam, imperijalizam, liberalizam, panislamizam) glavni cilj jeste prevladavanje i ukidanje nacionalizma. Cilj je stvoriti nadnacionalizam kroz navedene sisteme i reime koje se nalau vremenom te nadvladati nacionalizam. Meutim, to nije uspjelo dvjema prolim ideologijama, a kako nam injenino argumentira autor, ne uspijeva ni dananjim.

No, ono to je posebno interesantno, a na to nas i sam autor upozorava, jeste da se nadnacionalni sustavi odravaju pomou nacionalizma i obrnuto. Tako imamo liberalizam kao ideologiju koja se predstavlja u simbiozi demokratije i nacionalizma koji slue kao pokretai trine mainerije, i omoguuju trgovanje bez granica.

Naime, drutvena struktura, pa i sam identitet drutva se kao dva oblika drutvene stvarnosti mijenjaju u meusobnoj ovisnosti, ime se znanstvena spoznaja o drutvu odvaja od globalistike i nacionalistike ideologije. Globalistima nacionalizam koi protok roba, ideja i ljudi, a nacionalistima globalizam nastae nacionalni suverenitet i bogatstvo. No niti jedno nije sasvim tano; globalisti ne ele slobodan protok ljudi preko nacionalnih granica, dok su nacionalistike elite vlasnici multinacionalnih korporacija.

Autor svaki nadnacionalni pokret analizira u njegovu odnosu prema nacionalizmu da bi u treem poglavlju zakljuio kako korist od nacionalizma, odnosno nadnacionalizma, nema najvei dio populacije neke drave ili drava, nego samo njegova elita, dok struktura drutvene stvarnosti u kojoj ona veina skromno ili teko ivi ostaje kao "najvea svetost" koju se ne smije dirati. Pojava nacije u kontekstu imperijalizma

U odnosu na prethodna stoljea u kojima su najvie ratovale Britanija i Francuska (zbog teritorija u Europi i Sjevernoj Americi, te trgovine, pomorskih putova i dinastijskih pitanja) 19 st. u Europi je bilo prilino mirno. Ove dvije, uistinu velike sile tokom cjelokupne historije ljudskoga bitstva, su nakon napoleonovskih ratova, poetkom 19. stoljea, zajedno sa Rusijom igrale kljunu ulogu u svijetskom poretku, te predvodile iroku politiku meunarodne ravnotee i sporazumne diobe sfera interesa. Jedan pravi oslonac im je pruala Sveta Alijansa, savez pravoslavne Rusije, katolike Austrije i protestantske Prusije. Glavni cilj ovog saveza jeste suzbijanje nacionalnih pokreta voen antimonarhijskim (republikanskim) i liberalnim idejama. Politika ovog saveza, alijanse je bila strogo antinacionalistika. Sve do 1914. godine, tj. poetka Prvoga svjetskog rata, u Europi nije bilo veeg meunarodnog sukoba. No, ono to je i najzanimljivije jeste da alijansa, ujedinjenje o kojem se toliko govorilo i kojem se toliko teilo, nije ostvareno. Najprije se Alijansa odvojila na zapadni blok pod vodstvom Britanije i Francuske, a preostali dio se oznaio kao istoni blog koji se kasnije i raspao zbog sukoba izmeu Rusije i Austrije oko istonih granica. U tako jednoj zamrenoj utakmici i spletu dogaaja i deavanja vezanih za vlastito irenje i bogaenje iskristalisalo se nekoliko strategija osvajanja moi:

1. laissez faire (drava se ne mijea u ekonomsku utakmicu)

2. nacionalni protekcionizam (drava intervenira i titi poduzea u svojoj zemlji)

3. merkantilizam (drava nastoji osigurati prednost u meunarodnoj trgovini za svoja poduzea, koristei se diplomatrkim sankcijama)

4. ekonomski imperijalizam (drava zbog ekonomskih interesa vojno osvaja strani teritorij)

Na vojnopolitikom planu drave priblegavaju:

1. geopolitikom imperijalizmu (osvajanje teritorija je samo sebi svrhom)2. drutvenom imperijalizm (odravanje unutarnjeg drutvenog mira svim sredstvima, osobito u svrhu suzbijanja klasinih sukoba)

No nae pitanje u ovom domenu bi glasilo: to u takvom kontekstu znai nacija?

Naime, sama rije je latinskog porijekla. U starom Rimu ovaj pojam je oznaavao skupinu stranaca, ba kao to je to oznaavao pojam ethnos u Grkoj. U srednjem vijeku nacijom se nazivaju studentske udruge, crkvena vijea, zajednicu istomiljenika i plemstvo. Upravo plemstvom koje sebe naziva i politikom nacijom zapoinje nova karijera znaenja nacije u sistemu moi. Dakle, u srednjem vijeku plemstvo je politika nacija. S ovakvim promjenama sistema mijenja se znaenje pojma nacije, te se u 19. stoljeu pod utjecajem Francuske revolucije nacija se shvaa kao suvereni narod. Tako je ono tradicionalno znaenje suverena ili vladara koji je bio zakon, iznad svega, zamjenjeno drutvenim ugovorima, i suverenog naroda koji svoja prava polae u jamca ljudskih prava - dravu. Vladar je imao kljunu ulogu, a prava su bila na dnu ljestvice. Recimo, pravo na smrtnu kaznu je bilo sasvim normalno to ne moemo pripisati vremenu poslije 19. stoljea. Dakle, tradicionalni model okupljanja, udruivanja pa i sudbonosnih predvianja ticala su se izricito vladara, to se zamjenjuje sa pojavom 19. stoljea, ljudskih prava i sloboda koje se tiu svih naroda, a ne samo onog naroda o kojem vladar govori vladarev narod.

Do prve polovine 19. stoljea nacionalizam je izriito bio vezan za demokratske ideje u Njemakoj. Meutim 20. stoljee e skinuti alove i pokazati pravo lice demokratinosti i pravinosti, etinosti o moralnosti. Naime, stravine ideologije koje e zavladati Europom i svijetom (nacionalizam i faizam) u potpunosti e pregaziti svaki oblik pravde i demokratije, te ljudskih prava u krajnosti. Frankfurtovci godinama poslije ovih ideologija pokuavali su ustanoviti kako se ba na tom prostoru javio teror i negativne ideologije.

Grubi nacionalizam, elja za dominantnou i elja za istu arijevsku rasu, totalitrizam, teror, konc-logori, proganjanja i ubijanja drugaijeg, e otvoriti putpuno negativnu sliku o ovjeku 20. stoljea - ovjeka koji je nemoralan, neetian, neracionalan, koji sebe vidi kao neprikosnovenog i dominantnog u svijetu, i naravno, najvanije, istog, nacionalno istog pripadnika ovakvog sistema. U takvim doista stravinim sistemima, kljune osobenosti nacije (markera nacije - pisci, intelektualci, jezika kao kljune determinante nacije, tiskarske tehnologije i dr.) su postale iskljuivo osobenosti date, nametnute ideologije kojima se ta ideologija slui za realizaciju i uspostavljanje svojih bolesnih ambicija, bolesnih umova. U sutini sve ove navedene determinante su koritene u svrhe totalitarne, vladajue ideologije, a glavni cilj te iste ideologije se ogledala u stvaranju iste nacije, istih uvjerenja hipoteza o zajdnikoj historiji, tradiciji, te injenici da za drugog i drugaijeg nema mjesta. Upravo zbog toga Hitler-voa nacistike Njemake, uvodi kao glavni cilj istrebljenje Jevreja, ime pokazuje pravi rasistiki umno-bolesni stav prema ljudima koji nisu arijevske rase. U ovakvim kontekstima nacija je dobivala znaenja slina rasi, s tom razlikom to se bioloke oznake karakteristine za rasizam zamjenjuju oznakama kulture, kao to su jezik, vjeroispovjesti, obiaji, itd., ili biva odreen kao ideoloki ista kategorija, ba kao to je Staljin definirao socijalistiku naciju: nova drutvena zajednica ljudi koja se razvila iz nacije ili nacionalnosti kapitalistikog drutva; upravo iz ovoga je skovan termin sovjetski narod, kao ukupnost socijalistikih nacija.

Budui da nastaje u kontekstu carstva i imperijalizam, nacionalizam Katunari definira kao politiki pokret koji odreenu teritorijalnu ili kolektivnu jedinicu, na osnovi razliitog tumaenja njezine prolosti i povijesne sudbine, izdvaja iz nadnacionalnog sustava. Drugim rijeima, nacionalizam je lokalna pria o identitetu i sudbini naroda koja slui premjetanju stanovnitva iz jednog u drugi veliki sustav. Za ostvarenje tog cilja koristi i demokratske i nedemokratske metode, naelo jednakosti i naelo hegemonije. U ispoljavanju i koritenju metoda na vidjelo se ispoljavaju i lica nacionalizma. Odrediemo ih u neka dva sluaja. U prvom sluaju se pokazuje lice koje je odreeno za susret sa jaim i brojnijim, a u drugom sluaju se pokazuje lice koje je odreeno za susret sa malobrojnim i slabijim. U prvom sluaju imamo lice koje se liska i koje se obraa kao manjina koja trai demokratski tretman, a u drugom se lice ispoljava kao gazda u vlastitoj kui. Svaka nacija, u sutini ima oba lica, demokratsko i nepopustljivo i imperijalistiko.

Govorei o naciji u kontekstu imperijalizma, Katunari posebno istie to da je nacionalizam od imperijalizma i rasizma preuzeo ideologiju moi. Samim tim zasigurno moemo tvrditi da je ovakav aspekt potkopao temelje moderne drave, koja, kao to znamo, po svojoj definiciji, jami jednakost svim graanima.

Nacionalizam na dravu gleda kao sredstvo pomou kojeg e nacionalna veina prihvatiti nacionalne ablone, te u kojem e ta ista veina drati u podreenosti nacionalne i druge manjine. Nacionalizam dravu koristi da bi irio svoje imperative, da bi irio ideju o nacionalnoj istoi koja se odnosi na sve domene ljudskog aktivizma. Zasigurno da je sklonost naciji, svojoj naciji, svojoj vlastitoj nacionalnosti, te osjeaju pripadnosti naciji, uveliko prisutan. Doba u kojem ivimo, ali svakako i etapama ljudskog bitstvovanja stoljeima unatrag, pokazuje osjeaj pripadnosti naciji koji gazi sva moralna naela ljudskih prava. U sutini bi svi trebali da potuju drugoga i drugaijeg, meutim kada doe do izraaja konkurentnost i trite to nam nudi moderni kapitalizam, i odbrane vlastitog teritorija i osjeaja pripadnosti tom teriroriju, simbolima i vjerovanjima tog podnevlja, te osjeaja dominantnosti nad nacionalnim manjinama, pronalazi se i nova nit onoga to se skriva iza potivanja ljudskih pravazbog kojih su prolivene rijeke krvi, te na kojima se toliko stoljea radilo iza nas. Nit koja otkriva da je sve to samo paravan, a iza njega da se nalazi elja za dominantnou nacionalnh veina nad nacionalnom manjinom, elja za imperijalistiki monu, jaku i istu dravu. Dakle, stari imperijalizam slubeno, na papiru pripada prolosti, no iz politike podsvijesti esto izbija na povrinu. Treba istai da se nove nacionalistike elite u mnogo emu razlikuju od nacionalistikih elita koje su u 19. stoljeu prihvatile ideje demokracije i jednakosti u svrhu ruenja feudalne i monarhijske vlasti. U nacijama - dravama ne ive samo nacionalisti nego i ljudi koji s njima dijele istu nacionalnu pripadnost, ali ne i politika uvjerenja. Nacionalna pripadnost pojedinaca ne odreuje u svim sluajevima stavove prema drugome, ali negativni stavovi koje formuliraju nacionalisti - u smislu velikog distanciranja prema drugom narodu u cjelini - kao kategoriji - imaju presudan utjecaj.

Raspad carstava

Spomenuti period, period 19. stoljea je izuzetno znaajan za poimanje i determinisanje, istraivanje nacije i nacionalnosti. Stoga naa glavna pitanja u kontekstu ovoga trebaju biti: ta nacija znai, to oznaava i ime je oznaavamo, kako se formira i ta u sutini pretstavlja.Naime, injenica koju smo istakli na poetku ovog rada jeste da je 19. stoljee u Europi bilo prilino mirno. No, ipak o 19. stoljeu ne moemo govoriti o stoljeu potpunog mira. Da, u veini sluajeva nije bio prisutan ratni osjeaj za unitenje drugoga i drugaijeg preko rata, meutim 19. stoljee je izuzetno znaajno jer oznaava period kojeg su obiljeili pokreti za osloboenje malih naroda od imperijalnih sila. To je vrijeme poetka nastajanja nacija i nacionalnih drava, kao i vrijeme za ujedinjenja pojedinih naroda.

Iako ideju nacionalnih pokreta i konstituiranja prvih nacija moemo pratiti ve od 13. stoljea, kada se nacija javlja u razvijenim gradovima Italije, te, dodue ee, poinje sretati na irem europskom prostoru, u Francuskoj i Engleskoj, a potom i u panjolskoj, Portugalu i u Nizozemskoj - u 15. stoljeu, ipak spomenuto 19. stoljee se uzima kao vrijeme kada ideja nacije postaje vladajua i kada se proces konstitucije nacije naglo intenzivira. Svakako u nastajanju nacija i nacionalne svijesti treba spomenuti i ono to je direktno otvorilo put nastajanju nacije, a to je zasigurno propast velikih carstava, imperijalnih i neprikoslovenih sila. To je sluaj na primjeru Osmanskoga carstva, Austro-Ugarske, pa i Velike Britanije, panjolske te Nizozemske s pripadajuim kolonijama. Sve napomenute velike sile, sastojale su se od razliitih naroda, konfesija i autonomnih podruja (koja su potpale pod njihovu vlast osvajanjima), stoga treba da bude jasno da je svaka grupa postepeno razvijala svoju vlastitu nacionalnu svijest, svoja uvjerenja i stavove, osjeanja da se pripada zajednici istog jezika iste povijesne skupine, koja svakog pojedinca vezuju za tu nacionalnu skupinu.

No, da bi uope preli na obradu tema koje su vezane za naciju treba obraditi posebnu panju na determinologiju nacije u angronu Benedikta Andersona.

Benedict Anderson - Nacija zamiljena zajednicaZa njega kljuna, ali naravno, ne i presudna, determinanta u stvaranju nacije jeste jezik. Tako, u stvaranju nacionalne svijesti i nacije openito, ogromnu ulogu ima sam jezik kao sredstvo komunikacije i simbol identiteta zajednice, kao znak razliite skupne (nacionalne) pripadnosti. Upravo jezik moemo smatrati i najadekvatnijim pokazateljom nacionalnosti, te ga moemo smatrati kao elementom kojim ljudi odreuju svoju pripadnost nacionalnoj zajednici.

O jeziku kao kljuu za otvaranje vrata u nastajanju nacija govori Benedict Anderson u eseju Nacija: zamiljena zajednica. Nacija je zamiljena zajednica, kao to je to pokazao Benedict Anderson, ije se postojanje zasniva na pojedincima koji mogu da zamisle ostatak nacije kako simultano postoji u jednom istom nacionalnom prostoru, iako recimo nikada nee otii u sve krajeve svoje zemlje, niti e ikada sresti veinu pripadnika nacije s kojima navodno dijele misteriozne kulturno-genetsko-jezike karakteristike. Dakle, s njima dijele sve one elemente koji neosporno obiljeavaju naciju - jezik, kultura, tradicija, konfesija. Dakle, mase ljudi jedne nacije obiljeava zajedniki jezik, kultura, te konfesija, ali isto tako ih i razlikuje od drugih nacija, te ini drugaijima. Govorei o Naciji: zamiljena zajednica Benedict Anderson se najvie obazire na pojam nacionalizma. Nacionalizam i nacionalni pokreti, za Andersona, su pokreti koji se najprije javljaju kao tipian europski fenomen. Svoj vrhunac nacionalizam doivljava u drugoj polovici 19. stoljea. Tada, prema Andersonu, nacionalizam postaje izvozna roba, jedan pravi predmet oponaanja, ali i svakako model za uspostavu nacionalne drave.Protureformacija je za njega jako bitna, te smatra da je potakla kratkotrajan preporod tiska na latinskome jeziku, ali sredinom 17. stoljea taj pokret pomalo odumire. Knjievna djela su se sve vie pisala na narodnim jezicima, a latinski je potisnut i iz administracije. A upravo ovi tiskani jezici su postavili temelje nacionalne svijesti. Tiskani jezici su stvorili unificirana polja razmjene i komunikaciju ispred latinskoga, kao i iznad vernakulara. Stoga, govornici velikoga broja razliitih francuskih, engleskih ili panjolskih vernakulara, kojima je bilo teko ili moda ak nemogue sporazumjeti se u razgovoru, mogli su se tada razumjeti zahvaljujui papiru i tiskanim knjigama. U tom procesu postupno se gradila i svijest stotina hiljada ili ak miliona ljudi unutar jednog jedinstvenog jezinog podruja, pa tako i s obzirom na injenicu da mu pripadaju zajedno s jo hiljadu ili milion ljudi. itatelje je tisak meusobno povezivao, pribliavao je jedne s drugima na sekularan, pojedinano vidljiv te katkad i nevidljiv nain. Zamiljenih zajednica koje preko stjecanja kapitalizma i tiskarske tehnologije, te preko neumitne raznovrsnosti ljudskog jezika postavljaju binu za savremenu naciju.

O raspadu starih carstava posebnu panju posveuje i Katunari ba kao i Anderson, te istie da je sve do 19., 20. stoljee carstvo i kraljevstvo igralo glavnu ulogu u svjetskom poretku. Ono to je znaajno istai jeste da su i carstva i kraljevstva okupljali vie naroda u svojoj sadrini. Meutim ovakav poredak se promijenio sa 19. u 20. stoljee. Nekoliko kljunih detalja treba istai koji su uvjetovali na promjenu slijeda dogaaja i postojeeg poretka. Prve naznake moemo traiti kod germanskih kneeva, u sklopu dotadanjeg Svetog Rimskog Carstva, koji su se suprotstavili papinskoj vrhovnoj vlasti u Rimu. Augzburki sustav stotinjak godina kasnije zamjenjuje vestfalski sustav, nazvan prema mirovnom ugovoru koji je 1648. godine nakon tridesetogodinjih vjerskih ratova sklopljen u njemakoj pokrajini Westfaliji nakon kojeg se kolektivna pripadnost odreuje teriotorijalno. Pored spomenuta dva sustava trei, nama i najzanimljiviji, jeste nacionalni. Dakle trei oblik suverenosti jeste nacionalni oblik suverenosti. Uveden je u vestfalski sustav postepeno da bi ga na kraju i zamijenio. Nacionalna suverenost je u sutini uspostavljena Deklaracijom nezavisnosti 1776. Amerikih kolonista, te Francuskom revolucijom 1789. godine. Bitno se razlikuje od predhodna dva oblika suverenosti jer se zasniva na demokratskom i svjetovnom tumaenju izvora vlasti. Dakle raniji sustavi unutar starih carstava i imperija, vremenom su zamijenjeni Augsburkim, vestfalskim da bi u krajnjoj liniji kulminirali sa Francuskom revolucijom i pojavom demokratskih ideologija jednakosti. Samom injenicom to su bila vojno poraena u Prvom svjetskom ratu, velika carstva i imperije su se iznutra vrlo brzo raspala. A spomenuti novi oblik suverenosti je privlaio mnogo vie aspiranata na poloaj vlasti, a u sve to demokratska ideologija jednakosti i slobode privukla je veliku masu ljudi. U krajnosti raspad velikih carstava moemo prepisati Prvom svjetskom ratu, ali krajnji ishod i odluujuu ulogu u nestajanju carstava odigrao je spomenuti novi nacionalni sustav gdje je uklopljena demokratska ideoloija jednakosti i slobode.

Proturjeja nacionalnog pitanja

Drugi svjetski rat je imao katastrofalne posljedice za Austro-Ugarsko i Tursko Carstvo. Ne samo da su poraena u Prvom svjetskom ratu, to ih je ostavilo tako krhkim i mekanim, nego su i potpuno dokrajena Drugim svjetskim ratom. Na temeljima ovih carstava slijedei korak je bio uspostava novog niza nacija drava.

Naime, Drugi svjetski rat je poeo pod izgovorom da je Njemaka najuskraenija drava u Evropi. Nacisti su, doista vjeto iskoristili zbrku proturijeja, znaenja oko nacionalnog piitanja koja je pratila mirovni ugovor u Versailesu 1919, kojim je dokrajeno Austro-Ugarsko i Tursko Carstvo. Ovaj mirovni ugovor nalagao je puno pravo na samostalno samoodreenje, to praktino znai pravo na uspostavu drava na ruevinama carstva. Tako su iz dijelova bivih carstava stvarane mnogonacionalne drave po uzoru na carstva, kao to su Jugoslavija i ehoslovaka, ali i jednonacionalne poput Maarske. Meutim sa svim ovim doao je i jedan problem. Bilo je nejasno moraju li se granice nacije poklapati sa dravnim granicama. Nakon Drugog svjetskog rata nacionalizam opet e postati neto pozitivno. Drave nastale raspadom starih carstava su uspostavljene to ratovima to pregovorima pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Kao rezultat novog procesa, u Ujedinjene je narode primljeno stotinjak novih drava. Meutim pravo do kojeg se dolo, pravo prema kojem narod ima pravo na svoju dravu, postalo je povodom za nove nepravde. Stvaranje novih drava nije rijeilo mnoge probleme, nego je ak ta vie dovelo do novih ratova i iseljenja. Meutim u veini sluaja priznavanje novih nacija-drava otvorio je pravi set rasprava o ovom pitanju. U krajnosti je odlueno samim priznavanjem, meunarodnim priznavanjem drava kao to su Slovenija, Hrvatska i Makedonija, da se strogo potuje i pridrava naelima i zakonima koji jame graanska i politika prava i slobode manjina. Time je pravo naroda na samoodreenje povratilo demokratsko znaenje, budui da demokracija podrazumijeva jednaka prava i zatitu svih graana a ne samo pripadnika veine.

Rapadom starih carstava nastale su nove drave, mnogonacionalne, mnogokonfesionalne drave, to je dovelo u teak poloaj pojedine manjinske skupine koje etniki pripadaju drugoj strani. U dananjem modernom nainu poimanja naroda i nacija, drava, pravnim instrumentima meunarodne zajednice i njenih organizacija kontrolora se provoenje prava manjina i naelo jednakosti graana pred dravom. Drugim rijeima drava ne smije biti ekskluzivno vlasnitvo nijednog naroda koji u njoj ivi, nego svih graana na njenoj teritoriji, bez obzira na etniko porijeklo naziva drave.

Raspad boljevizma

Poslije raspada carstava, boljevizam stupa na svjetsku pozornicu. Pokuavao je ispostaviti trajniji oblik nadnacionalnog poretka, najprije na tlu biveg ruskog carstva, a nakon Drugog svjetskog rata na Istoku Evrope. Ono to nije polo za rukom ranijem ruskom carstvu pokuao je boljevizam, a to je okupiti mnotvo razliitosti i podrediti ih vlastitoj volji sovjetizma kao nadnacionalizma. Meutim, ba kao to je nacionalizam, stvaranje i irenje svijesti o nacionalnoj pripadnosti i razliitosti gurnulo carstva sa svjetske pozornice tako i boljevizam nije uspio ostati i opstati u borbi sa nacionalizmom. Staljin, kao glavni predstavnik boljevike ideologije, uvidjeo je da uzroke raspada carstva i carskog reima treba traiti u antiruskom raspoloenju meu manjim narodima unutar carstva. Stoga raspad gleda upravo sa te perspektive i injenice da se carstvo nije moglo izboriti sa manjim grupacijama koje su postepeno zadobijale i irile vlastito raspoloenje koje je bilo iskljuivo antirusko. A boljevizam, u ovom sluaju sovjetizam kao nadnacionalizam, bio je prvennstveno Staljinova zamisao. Poto je uvidjeo greke na kojima je podlijeglo rusko carstvo prije njega, ovaj oblik nadnacionalizma je zamjenio veliko-ruskim nacionalizmom. On se sagledavao u isto ruskim formama. Za primjer moemo navesti ruski jezik koji je bio jedini u kolama i jedini u upotrebi potiskivajui ostale nacionalne jezike. Socijalizam je trebao izgraditi svijet jednakosti i bratstva, koji bi ljudima u industrijskoj epohi donio vie jednakosti, pravde, ali umjesto toga pruio je pretvaranje socijalistikog sadraja u ivot pod vlau koja najprije terorom, a potom diktatorskom rutinom kontrolira apatinu masu. Upravo zbog ovoga javlja se nacionalizam koji postaje jedini oblik politiki efikasnog i masovnog otpora reimu. A tako nezadovoljnu masu bilo je lako zapaliti antiruskim raspoloenjem. Zbog koritenja sile i vlastitih klieja protiv nacionalizma dolo je do neuspjeha u cijelom boljevikom projektu izgradnje drutva. Uspostavljajui nadnacionalizam u suprotnosti nacionalizmu boljevizam se raspao, a raspadom je nastalo etrdesetak samostalnih drava.

Panislamizam

Panislamizam je islamski religijski, ideoloki i politiki pokret koji ima za cilj ujedinjenje muslimana u zajedniku islamsku dravu - esto nazivanu Kalifat. Osnova panislamistike ideologije je islam. Panislamizam kao islamski ideoloko-politiki pokret zagovara ujedinjenje svih muslimana, bez obzira na nacionalnost i kulturu, u zajedniku islamsku dravu u kojoj bi vrhovni zakon bio erijat, tumaenje Kur`ana, a osnovna kultura bi bila islamska kultura.

Kao oblik religijske, odnosno islamske politike ideologije, koja je po karakteru nadnacionalna, panislamizam se razlikuje od nacionalistikih ideologija. Panislamizam se razlikuje i od pannacionalistikih ideologija po tome to u svom uenju na prvo mjesto stavlja islam kao osnovu svega. U panislamizmu islam pretstavlja naciju, kulturu i ideologiju

Panislamistika ideologija zagovara povratak stanja koje je vladalo u vrijeme nastanka islama, u vrijeme vladavine Muhameda i njegovog Kalifata, kada je po islamskom vjerovanju islamski svijet bio ujedinjen u jednu dravu i neiskvaren.

Islamski svijet sastavljen je od raznolikih zemalja i politikih reima, od republike Turske, koja je posvijesno i politiki najvie vezana uz Zapad, te kraljevstava Maroka i Jordana i arabijskih eikata do militaristikih reima Pakistana i Sudana i muslimanskih etnikih zajednica u zemljama poput Indije i Bosne i Hercegovine. Glavninu tih zemalja ine Arapi s jedinstvenim arapskim jezikom, a sve zemlje pristupaju islamskoj vjeri. U ovim arapskim zemljama se od 1950. do 1970. godina brzo irio pokret arapskog jedinstva, panarbizam, koji je nastao pokraj Otomatskog Carstva. Ovaj pokret se poistovjeuje sa panislamizmom, a uspio je politiki u nekim angronima okupiti arapsku naciju na osnovi zajednikog jezika i vjere, meutim da bi se odralo ovo jedinstvo nisu dovoljni samo ovi elementi. Da, to zasigurno jesu elementi koji povezuju arapske narode, i stvaraju posebnu svijest o pripadnosti islamu i arapskom svijetu ali da li su dovoljni da se islamski svijet odri u monosti konkurentnog mainstva modernog svijeta. Zapad svoje protivnike gleda na bazi konkurentnosti. Svoje protivnike SAD gleda kao demone koji bi kad ojaaju ili se dokopaju njihovih/njenih oruja imali za cilj unititi SAD. Upravo zbog toga SAD za glavnog neprijatelja smatra arapski-islamski svijet, ali imaju i u uvidu da je taj svijet izuzetno bogat prirodnim energentima, naftom u prvom smislu, to bi ih stavilo na prvi plan u svjetskom poretku ako uspiju odrati svoje jedinstvo i nacionalni karakter. Islamski svijet, arapski svijet je uistunu velika teritorijalna cjelina koju na okupu jo uvijek dri islamistiki pogled na svijet i uopeno-islam kao vjera. Meutim ta cjelina jo uvijek nema svoga vou koji bi se isticao, kao to su to SAD na Zapadu. Ovakva situacija najvie odgovara Zapadnim velesilama, posebno se to odnosi na SAD, koje su doista svjesne situacije da ukoliko se javi takva zemlja-nacija koja e dominirati u islamskom svijetu, da e se javiti i konkurentska sila koja e u budunosti promjeniti svjetski poredak. I mi se trebamo zapitati to bi se desilo da amerikanizacija prestane sa djelovanjem u islamskom svijetu i da se probude islamske zemlje sa svojim prirodno, vojno-ljudskim potencijalima? Pa zasigurno promjenu svjetskog poretka velikih sila. Upravo zbog toga i postoji mnotvo zapadnjakih vojnih, humantarnih i drugih organizacija irom islamskih zemalja koje skitnae pod izgovorom da su tu da pomognu i stabilizuju situaciju, a ustvari su tu kao piuni koji se boje za svoje sutra. Na drugoj ekstremnoj islamistikoj strani odgovore na ovakvu politiku SAD moemo vidjeti u vlastitim prijetnjama i akcijama, od Sadama Huseina do Bin Ladena i bombakih napada. Ipak u svemu ovome, jedna slika je oita, a to je da zapadni nadnacionalni sustav poticanjem rivalstva na osnovi nacionalizma u taboru protivnika ponovo pokuava stvoriti prednost. No, ono to trebamo zakljuiti jeste da su nacionalizmi arapskih zemalja veoma opasni po zapadnjake velike sile na leima SAD. Hoe li se jednog dana uspostaviti poredak gdje e neka od islamskih zemalja stei dominaciju u svijetu kao to smo ve istakli u mnogo emu zavisi upravo od SAD-a i zapadnih saveznika. No teko je i pretpostaviti kako e vodea svjetska sila dopustiti da protivnik tako ojaa da zaprijeti njezinom poloaju i sigurnosti. Kako god bilo, u ovakvoj perspektivi moi i pogledima na svjetski poredak, nacionalno pitanje, koje je nekada nudilo nadu opstanka i dostojanstva naroda, osobito donjih slojeva drutva, moglo bi doi na svoju najniu taku u povijesti te postati sredstvo obrauna velikih sustava moi.

Liberalizam

Liberalizam - lat. liberalis liber = slobodan, slobodarstvo, slobodoumlje koji zagovara smanjenje nadzora drave i drugih politikih institucija nad individualnom slobodom pojedinca. Liberalizam je politika doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti, politiku toleranciju i postupne reforme politikih i drutvenih institucija. U ekonomiji zagovara, tradicionalno, naelo laissez faire tj. nesputano djelovanje slobodnog trita i trinih zakonitosti te smanjenje prerogativa socijalistike drave.

Takoer, liberalizam je i politiki pokret koji se zalae za potovanje ljudskih prava i liberalnih steevina ovjeanstva. Kao sustavna politika misao i praksa razvija se iz prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljea, osobito kroz djela Montesquieua, Rousseaua i dr., a politiki je uoblien u ustavnim aktima kao to su amerika Deklaracija o neovisnosti (1776.) i francuska Deklaracija o pravima ovjeka i graanina (1788.)

Kao i prethodne ideologije i liberalizam je jedna nadnacionalna ideologija. Ideologija koja je prihvatila i demokraciju i nacionalizam, a da se nije odrekla svoje orijentacije, a to je slobodno trite. U sutini umjesto da pribjegne ili tritu ili nacionalizmu ili demokraciji, liberalizam je napravio jednu simbiozu svega ovoga. Naime posebno je razvio sposobnost trgovanja bez granica, a demokraciju i nacionalizam stavio je u slubu razvoja. U 19. stoljeu u skladu sa nauavanjima Johna Lockea, Johna Stuarda Milla i Jeana Jacquesa Rosseaua, liberalizam je postao demokratskom ideologijom kakvu danas poznajemo. Stoga, liberalna drava jamac slobode i jednakosti svih graana. U ovakvim okolnostima liberalizam je sklopio savez sa naionalizmom sa zajednikim ciljem ruenja monarhijske vlasti.

Novi liberalizam daje prednost globalnom tritu, multinacionalnim korporacijama i nadnacionalnom udruivanju zapadnih i novih istonih zemalja u sklopu NATO-a. Meutim, ono to je vrlo negativno, a to prua moderni liberalizam jeste da su zapadne diplomacije sklone favorizirati korporacije koje imaju veinski kapital i plaaju poreze u njihovim dravama.

Liberalizam je redom naputao svoje saveznike, carstva i rasiste od 16. do 20. stoljea, Sovjete nakon drugog svjetskog rata, Iraane nakon rata protiv Iranaca i dr. Svojih se konkurenata rijeavao na manje vie isti nain. Najprije ih je ekonomski oslabio, potom politiki dezavuirao, a na kraju im je prodavao oruje kako bi se meusobno istroili u ratovima. to nam sve ovo govori? Liberalizam kojeg oituje potivanje ljudskih prava i sloboda u sutini jeste liberalizam koji se samo prividno predstavlja kao takav. U sutini on titi mehanizam moi koji uklanja sve to mu smeta u ostvarivanju sredinjeg interesa, a to je osiguranje i rast profita na tritima irom svijeta. Dananja demokracija osporava jednakost meu ljudima u drutvu na faktiki nain zbog ekonomskog sustava koji vrlo nejednako raspodjeluje dobra i time ivotne anse, pa demokracija ponovo koegzistira s drutvenom nejednakou, iako nema formalnog robovlasnitva. Ima meutim ublaenog i prikrivenog u sluajevima kada su ljudi spremni doi do zarade pod krajnje poniavajuim uslovima (trgovina enama). Drugim rijeima eli se rei da realna demokracija ne stoji na suprotnoj strani od rasizma i nacionalizma nego u istom drutvenom sustavu. U krajnosti liberalizam koji se predstavlja kao najdemokratiniji sustav, liberalizam kao ideologija ljudskih prava, za negativnu posljedicu u svom segmentu ima kapitalizam koji je u sutini glavni sustav moi, te koji rui mnoge barijere ne osvrui se uope na demokratiju i pravino djelovanje. U domenu ovoga i zbog ovoga Katunari upravo liberalizam posmatra kao ideologiju koja se predstavlja u simbiozi demokratije i nacionalizma koji slue kao pokretai trine mainerije, i omoguuju trgovanje bez granica.

ovinizam je najvei stepen negativne nacionalne, rasne i kulturne svijesti i poimanja nacionalnih i grupnih interesa. On se ispoljava kroz otvorenu mrnju prema drugim etnikim, kulturnim i nacionalnim grupama. To je nacionalna iskljuivost i nepomirljivost sa poloajem svoje nacije u okruenju. ovinizam ispoljava otvoreno neprijateljstvo prema drugim nacijama. On nastoji da se na svaki nain vlastita nacija izoluje i ogradi od drugih nacija ili da se druge nacije, etnike, kulturne, rasne grupe potisnu i uklone sa prostora koji zauzima moja grupa jer se doivljavaju kao stalna prijetnja za njen skladan i miran razvoj.

Globalizacijaoznaava dinamino ekonomski, politiki i kulturni proces koji je omoguen brzim razvojem na poljima transporta i komunikacija, a koji je esto voen eljom velikih korporacija za osvajanjem novih trita. Globalizacija je kontroverzan proces. Ekonomska globalizacija oznaava u prvom redu stvaranje i utvrivanje pravila jedinstvenog svjetskog trita sa slobodnim podstie konkurenciju i razvoj. Protivnici sa druge strane tvrde da velike multinacionalne korporacije koriste ve zaraeni kapital da onemogue stvaranje konkurenata sa kojima bi morali dijeliti trite.

Politika globalizacija je tijesno vezana uz ekonomsku globalizaciju. Postojanje jedinstvenog svjetskog trita smanjuje mogunost nacionalnih drava da direktno podstiu razvoj vlastite ekonomije postavljanjem pravila koja daju prednost vlastitim firmama. Mjesto donoenja odluka se prenosi iz dravnih u meunarodne institucije ime se smanjuje mogunost ljudi da direktnim izborima predstavnika vlasti utiu na vlastiti razvoj.

Kulturna globalizacija je susret razliitih svjetskih kultura i obiaja. Protok robe, kapitala i ljudi preko dravnih granica nosi sa sobom i protok navika, obiaja i kultura.

Globalizacija se karakterie kroz:

Intenziviranje drutvenih veza irom svijeta, i to tako da veoma udaljena mjesta bivaju povezana u toj mjeri da dogaaji u jednom mjestu mogu biti uzrokom ili posljedicom dogaaja u nekom drugom, koje je stotinama kilometara udaljeno, i obrnuto.

Najvea ekonomska i drutvena promjena jo od industrijske revolucije.

Proces porasta veza izmeu drutava i problema.

Proces kojim se intenzivira konkurentnost na tritu.

Pokretanje snaga svjetskog trita i ekonomsko slabljenje drava.

IV. DIO:

NOVIJE TEORIJE O NACIJI I NACIONALIZMU: PRAVCI I PRIMJERI

Nacionalizam kao proizvod modernog doba

Nacionalizam je bio program socijalnog inenjeringa, a nacionalna drava trebala je biti tvornica. Nasuprot primordijalistima, modernisti objanjavaju naciju kao proizvod industrijalizacije, politike demokratije, masovnog obrazovanja i medija. Prije razdoblja modernizacije oseaj drutvene pripadnosti, slian nacionalnom, nije mogao postojati, jer je stvoren prema zamisli nove politike i kulturne elite. Stoga, nacionalizam prethodi naciji i zbog toga ih niz komentatora razvrstava u vie pravaca:

Instrumentalizam etninost i nacija su sredstva za ostvarivanje politikih, vojnih, ekonomskih i drugih ciljeva, to proizilaze iz trenutnih interesa elita ili gornjih slojeva drutva.

Situacionizam nacionalna pripadnost jedan je od oblika kolektivne pripadnosti koji su presudno odreeni situacijom u drutvu.

Interakcionizam oznaka etnike ili nacionalne pripadnosti, kao i nain na koji te skupine sebe vide, proizvod su interakcije sa drugim, obino susjednim skupinama to slui uspostavljanju granica meu skupinama.

Devolpmentizam nacija je oblik zajednice koja nastaje u industrijskoj epohi, a na viim stupnjevima industrijskog razvoja ili u postindustrijskom razdoblju nacionalni oblik moe ili e najverovatnije biti zamijenjen drugim oblicima zajednice kao prvorazrednim.

Konstrukcionizam nacije su u najveoj mjeri proizvod ideolokih konstrukcija identiteta od strane kulturnih i politikih elita.

Modernizam shvatanje o vremenskom ogranienju uslova formiranja etnikog i nacionalnog identiteta.

Starost nacije nemogue je tano utvrditi, ona ima vie razina u svom razvoju. Neki nacionalni slojevi stariji su od pojave nacionalnih pokreta ili draava, to se ponajprije odnosi na etnocentrizam. Nema razloga sumnjati da se i danas radi o meunacionalnim oseajima. Apetiti starog i novog nisu toliko sporni, koliko je to odnos izmeu nove ideje nacije i drutvene stvarnosti na koju se ona odnosi.

Kako razumjeti argument o kvazirealnosti nacije?

Nacija nije drutvena stvarnost posebne vrste, nego ideoloki projekat koji se u drutvenoj stvarnosti ne moe realizovati. Budui da se postojanje nacionalne zajednice zaista ne moe jasno i nedvosmisleno utvrditi, nova predodba mora drutvenoj veini posebnim nainom prikazivati drutvenu stvarnost, zapravo ideolokim prekrajanjem stvarnih drutvenih veza i pripadnosti.

Termin ideologija koji je kao kovanica nastao u 19. stoljeu u znaenju izobliene drutvene svijesti, najbolje je ocrtavao prikaz stvarnosti, naravno, ne misli se ba na svako apstraktno prikazivanje drutvene stvarnosti kao ideologizovano ili politiki pristrasno. Modernistiki teoretiari nacionalizma brane opravdanost znanstvenog pristupa drutvu i zajednicu kao protivtezu nacionalistikoj viziji drutva i zajednice kao zatvorene i iskljuene zbilje. Nacionalisti tvrde da ljudi u prvom redu pripadaju odreenoj naciji, ali ne osporavaju injenicu da mogu osjeati pripadnost i drugim skupinama, pa i to da se neki ljudi nacionalno ne opredeljuju, samo smatraju da je oseaj nacionalne pripadnosti najvaniji i najzdraviji. Za mnoge, pa i za veinu u mnogim zemljama, nacionalna pripadnost je na prvom mjestu. Zapravo, u ovoj konstataciji ini nam se da tu lei razlog naeg modernistikog osporavanja nacionalnog kao lane openitosti. Naime, ona je rezultat nacionalistike projekcije nacionalne pripadnosti, gdje nacionalna pripadnost postaje politiki mi. S obzirom na to, postoje bitne razlike izmeu sociolokih i politikih slika drutvene stvarnosti. Socioloka slika drutva nema, bar ne znaajan, politiki uinak, budui da drutvo opisuje brojevima i pojmovima koje veina ljudi slabo razumije. Da bi takva slika postala popularna mora se iznijeti veem broju ljudi ili zainiti opisima konkretnih detalja i imenima konkretnih detalja i imenima konkretnih, ali i vanih osoba. Politiki uinci retuiranjem slike jedinstvenog drutva ili zajednice, kao nacije, ne moraju biti samo mobilizovani i pasivni. esto nije ni mogue povui otru crtu izmeu takvih uinaka, jer mnogi politiari govore da sebe ili narod brane kada napadaju druge. Njihova slika nacionalnog jedinstva aktivno oblikuje drutvenu stvarnost na koju se odnose, u nju je ukljuena, pa se ne moe oznaiti kao zamiljena, nego kao i primijenjena i ostvarena.

Nacionalni sukobi u kontekstu sastava moi

Sukobi na osnovu nacionalne i etnike pripadnosti, koji mobilizuju veliki broj ljudi ili lanova tih kategorija pripadnosti, predstavljaju najrazornoji nain dokazivanja postojanja nacije kao drutvene injenice. Motivi koji dovode do sukoba meu etnikim ili nacionalnim zajednicama ne znai da se nacije nuno meusobno sudaraju u svakom razvojnom koraku. Postojanje nacije bilo kao izmiljene kategorije ili ostvarene kategorije pripadnosti, nije nuno ni dovoljno za nastanak sukoba. Bitno je to to nacionalizam u ime jedne, obino malobrojne grupe, a ne itave nacije, prisvaja resurse ili prava koja su u osnovi zajednika, nastojei iskljuiti pripadnike drugih nacija. Nacionalizam i etniki odnosi stvaraju, meutim, mnoge druge mirne sporazumne naine odravanja multilateralnog ili multijezinog poretka nejednakosti i dominacije.

Fredrik Barth: odravanje meugrupnih granica

Barthov je esej o Etnikim granicama objavljen 1969 god. Zaetnik je novog modernistikog smjera u teoriji etnikih odnosa i nacionalizma. Etniki identitet podrazumijeva niz prinuda na tipove uloga koje je pojedincu dozvoljeno da igra. Etniki identitet dominira veinom ostalih statusa i definira konstelacije doputenih statusa, odnosno drutvene likove koje pojedinac tog identieta moe na sebe preuzeti. Tako bi se moglo rei i da je etniki identitet imperativan, u toliko to se ne moe svijesno ignorirati ni na odreeno vrijeme otkloniti kako bi se povelo rauna o drugim definicijama situacije. Jedino u statinim i zatvorenim drutvima istrajavaju stari identiteti, odnosno granica meu grupama. Zbog industralizacije i modernizacije i u zemljama Treeg svijeta gotovo sve se mijenja u odnosima unutar i izmeu etnikih grupa. Stvaraju se nove elite koje ele sudjelovati u irim drutvenim statusima, kako bi sebi prihvatile korist. Radi toga izabiru razne strategije: predtsavljaju se kao pojedinci iz starih grupa ili novostvorene drutvene veine, ili pak prihvataju status manjine i ponaaju se kao agilni etnopolitiari. Etnika grupa mijenja sadraj svojih kulturnih obiljeja ili povjesnog kolektivnog pamenja. Time se ne briu granice izmeu nje i ostalih grupa, nego se, naprotiv, one obnavljaju i uvruju. Prema Barthu, program drutvene integracije nije proizlaz iz straha kulturnih i grupnih podjela. Problem integracije proizvod je novih okolnosti, prije svega politike instrumentalizacije, etnike pripadnosti, nekoliko tradicionalnih sposobnosti etnikih grupa da se meusobno povezuju i sarauju.Ernest Gellner: politiki izumljena zajednica On objanjava ponaanje pripadnika i voa etnikih organizacija u Treem svijetu, te govori o naciji kao novoj tvorevini etnikog u Prvom, zapadnom svijetu, tvrdi da je kultura primarno oznaka pripadnosti, a da su ostali aspekti kulture, ukljuujui visoku i elitnu kulturu, kao nositelja viih vrijednosti sporedni.

Gellner namjerno banalizuje smisao kulturnih ustanova i vie govori o nacionalistikom shvatanju kulture, nego o irim znaenjima kulture.

Prvi dio Razvoj determinizma ovdje se govori o razlikama izmeu predindustrijskih i industrijskih drutava i kultura. Gellner odbacuje mogunost postojanja, objedinjuje drutvenu svijest i identitet u predmodernim drutvima. Gellner, meutim, u nacionalizmu ne vidi nita primitivno, on je proizvod nove univerzalne visoke kulture. Nacionalizam je taj koji stvara nacije. Gellnerova koncepcija nacionalizma uklapa se u raniju verziju kritike teorije masovnog drutva, koja naglaava jednoobraznost uverenja, ukusa i stavova drutvene veine, do ega dolazi pod uticajem politike propagande na birae, kao i ekonomske propagande na potroae.

Drugi dio Preveliki izuzeci On opisuje dvije vrste sluajeva gdje unato industrijalizaciji, politikoj modernizaciji i optem opismenjavanju i obrazovanju na osnovi jezike posebnosti, ne nastaju nacionalistiki pokreti. Gellner uporno tvrdi da su anse nacionalizma iskljuivo stvar volje sudionika unutar pojedinog drutva. On objanjavajui rast popularnosti i moi islamizma, uzeo je u obzir meunarodni kontekst, istiui da je odnos Zapada spram islama doveo do zbijanja islamskih redova. Gellner izbjegava takvu usporedbu izmeu islamizma i nacionalizma, pa ispada da je nacionalizam autonoman ba kao to bi sebe htio i vidjeti, te poruuje da samo Bog stoji iznad naroda.

Trei dio Mo kao unutarnacionalni izvor Gellner je nacionalizam uinio sredinjom temom, uinio je greku poistoveujui drutvo sa nacijom-dravom. Najprije je osporio nacionalizam kao djelotvorno naelo izgradnje drutva na duu stazu i u svjetskim razmjerima, da bi potom logiku nacionalizma replicirao tvrdnjom da se drutvo iznutra homogenizuje i oblikuje prema zamisli nacionalistike elite.

etvrti dio Viesmjerna evolucija Povezujui nacionalizam sa trendovima ekonomskog razvoja koji proizvode dva razliita drutvena uinka, jedan smanjuje drutvene razlike, a drugi ih poveava. Nesumnjivo su bile i namjere nacionalistikih pokreta da se taj razvojni jaz smanji. Merutim, tim ne dolazi samo u pitanje nacionalistika demagogija, nego i teorijska stajalita Gellnera. Prvo, da nacionalizam crpi svoju mo iz vlastitog drutva. Drugo, da socio-ekonomsko ujednaavanje poloaja razliitih nacija smanjuje izglede za njihove meusobne sukobe. Meutim, ni socio-ekonomski jaz ni ravnopravnost ne moraju biti jedan drugom glavni motiv sukoba. Borba za mo i presti odvija se u svim uslovima.

Zajedniko za Gellnera i Smitha jeste povezanost i shvatanje o homogenoj kulturi, interpretacija znaenja nacionalnog, ukljuujui i uvek problematini nacionalni interes.Gellner primeuje da se irenje nacionalizma prema periferiji ne odvija na osnovu industrijalizacije, razvoja trita i masovne seobe stanovnitva u gradove. Gellner za izgradnju opte teorije nacionalizma zagovara izradu opisa na osnovu Weberove metode idealnih tipova ili pak kontekstualno ograniene teorije. Metoda idealnih tipova koja znai da jedan tip nema u sebi znaajke drugog tipa, neprekidan je u sluaju nacionalizma.

Benedict Anderson: zamiljanje zajednice

Izraz anomalija predstavlja analizu na marksizam, kojom je Anderson najblii po svojoj znanstvenoj orijentaciji, kao i liberalizam. On smtra da je nacionalizam spontano nastao krajem 18. stoljea i od tada se iri svijetom. Anderson ne smatra da je nacija izmiljena zajednica, kao Gellner, jer to znai da se radi o lanom obliku svijesti i pripadnosti, te umjesto toga nudi kao bolji izraz zamiljena, imaginarna zajednica. S obzirom na zajednicu i naciju imamo tri Andersonova doprinosa:

1. Svaka zajednica stvorena u romanima i novinama.

2. Slubeni i popularni nacionalizam.

3. Nacionalizam nije rasizam. - Slika zajednice stvorena u romanima i novinama za razliku od srednjovekovne hrianske ikonografije koja iluzorno saima prolost, budunost i nadvremenitosti u nekoj sadanjosti Bog. Anderson dokazuje da je ideja nacionalne pripadnosti sastavljena na osnovi vremena merenog satom ili kalendarom mehanikog praznog vremena. Anderson daje primjer dnevnih novina koje naziva minijaturnim romanom. Takva istovremenost sugerie zajedniku povezanosti sudbinu u naciji.- Slubeni i popularni nacionalizam - sastoji se u razlikovanju starijeg, elitistikog i mlaeg, pukog nacionalizma ili kako ih naziva slubenog i popularnog nacionalizma. Andersonovo stupnjevito razlikovanje slubenog ili imperijalistikog i pukog ili uslovno reeno demokratskog nacionalizma vano je da bi se uoila uzrona povezanost izmeu sastava moi ili vlasti i kolektivnog identiteta. Nacionalne elite i mase ne povezuje samo osjeaj zajednike pripadnosti, nego i upravljanja, sudjelovanja u vlasti, aktivno i pasivno, iako su mase u najveem broju zemalja sa rezultatima organizacije drutva od strane elita nezadovoljne.

- Nacionalizam nije rasizam Anderson je povukao otru crtu izmeu nacionalizma i rasizma. Nacija se, dakle, nudi kao doivljaj velike porodice pod pretpostavkom da je porodica mjesto ljubavi i solidarnosti u kojem nema sebinih interesa. A dok je za njega rasizam neskladan, jer je proizvod mrnje i netrpeljivosti prema niim rasama i kulturama.

Andersonu treb, ipak, odati priznanje to je dublje od drugih modernista sagledao motive koji ljude ine spremnima da rtvuju tota, ukljuujui i vlastite ivote, za naciju. Najvei Andersonov teorijski doprinos vidimo u tome da je nacionalizam uveo meu moderne oblike utopijske svijesti koja se u meuvremenu pretvorila u vrlo sebian oblik svijesti.

Erik Hobsbawm: izumljena tradicija

Izdvaja se ponajprije zbog njegove posudbe o nacionalizmu kao o novom izumitelju tradicije. Po tom terminu je postao iroko poznat i citiran. Izumljena tradicija, pokuaj je da se u modernoj, urbanoj i politikoj praksi neto novoizmiljeno dovede u vezu i izjednai sa starim. Izumljena tradicija sainjava skup praksi, obino upravljanih na osnovu otvoreno ili preutno prihvaenih ravila. Hobsbawm se pribliava stajalitu slubenog antinacionalizma. injenice o prevlasti djela, a zapravo djelia, jednog naroda nad drugim ne bi se u analitikom tekstu smjeli nazvati imenima tih naroda. U njegovoj knjizi Nacije i nacionalizam od 1780.godine gdje analizira i ocjenjuje sadanju fazu nacionalizma kojoj peat daje raspad Sovjetskog saveza i bive istonoevropske socijalistike hemisfere. Te su stranice teoretski pouzdanije zbog njamanje dva razloga. Prvo, to je nova faza nacionalizma, a ne njegov kraj koji liberali i socijalisti prieljkuju i drugo, slino je zapravo prvom - zato to nacionalizam nije pokuaj stvaranja veeg kolektivnog identiteta.

Imanuel Wallerstein i Etienne Balibar: zajednica prividno pomirenih protivrjeja Od teorija koje o naciji i nacionalizmu jo uvek govore sa moralistikim predznakom, Immanuela Wallersteina i Etiennea Balibara, iji su se teorijski putevi susreli upravo na ovom podruju, Wallersteinovo razlikovanje dvaju znaenja kulture ve spomenuto u ovoj knjizi, kljuno je za razumijevanje i prouavanje nacije i nacionalizma. Nacija prema Wallersteinu nastaje zbog politikog struktuiranja svjetskog kapitalistikog sastava, to izraava i sastav UN.

Balibar o izvorima nacionalizma razmilja slino kao Wallerstein. Zadatak nacionalizacije drutva i modeliranja homo nacionalista svjetski ekonomski sistem postavlja preko drave. Kapitalistiki poredak slui se nacionalizmom da bi drutvo nagrieno protivrejima interesa i sukobima familijazirao. Nacionalni je identitet dvostruka iluzija. Sastoji se iz uvjerenja da su narataji vijekovima nastanjivali priblino istu teritoriju, oznaen priblino isto i prenosili jednu nepromjenjivu supstancu. Nacija u svijetu nije postojala ili se nije u potpunosti formirala do pred 18. stoljee, a od tada postoji kao nova drutvena stvarnost, ali i kao otvoreno pitanje, naime, do kada e nacionalni identitet biti prvorazredan za drutvene veine u dravama irom svijeta.

Liah Greenheld: ponos i resantiman

Kjuni i analitiki pojmovi u njenoj pozamanoj studiji o naciji i nacionalizmu su resantiman i ponos, ona ih oznaava kao nove oseaje. Greenfeld je svoju reviziju stvarnosti nacionalizma podvrgnula vlastitoj analizi nacionalizma prema kojoj je istraivala i bavila se o nacionalizmu 16. veka.Nacionalizam se najpijre irio vodoravno, meu evropskim elitama i to na osnovu resantimana. Resantiman je ambivalentan oseaj kojim se uzor oponaa, a istovremeno se prema njemu gaji zazor ili mrnja.

Nacionalizam je jedinstven oblik drutvene svijesti o suverenoj zajednici u osnovi jednakih lanova. Ona smatra da su se do danas formirala tri tipa nacionalizma:

1. Individualistiko-graanski predstavlja izvorni tip nacionalizma svojstven zemljama liberalne demokratije.

2. Kolektivistiko-graanski gdje je nacija kolektivna volja i interes imaju prvenstveno nad voljom i interesima pojedinih graana.

3. Kolektivistiko-etniki ujedno i najrairenija vrsta kolektivistikog nacionalizma, nacionalizam smatra proizvodom trajnih i genetskih uvetovanja osobina koje se prenose krvnim srodstvom i nezavisnost od individualne volje.

Michael Mann: sustav moi na najsigurnijem terenu

Mann je poznat kao historijski sociolog i autor opsenih studija o porijeklu drutvene moi od prvobitnih zajednica do drutva 20. stoljea. Prema njemu, drutvo se temelji na etiri dimenzije: ekonomskoj, vojnoj, politikoj i kulturnoj, odnosno ideologijskoj.Nacija obavlja kljunu ulogu za drutveno najkorisniju ustanovu modernog doba dravu. Drava je ta koja moe voditi masovni rat, izgraditi komunikacijsku infrastrukturu, kako za militarizam, tako i za kapitalizam, postati seditem politike demokratije, jamiti socijalna prava graanima time to zadire u njihov privatni ivot, te izmisliti makroekonomsko planiranje.

Bilanca modernistike kole

Iako je tano da mnogi autori, i ne samo oni iz modernistike kole, nevoljno priznaju ogranienja svojih teorija, oni najradije pribjegavaju u izvjesnoj lijevici uoptavanja.Moramo imati na umu da zadatak teorije nije samo izdvajanje naloga empirijskim istraivanjima, nego i intelektualna rasprava u kojoj su neizbjene politike komotacije. Teorije se ee meusobno sueljavaju vlastitim jezikom, nego jezikom empirijskih podataka. Modernisti opravdano ne polemiu direktno o nacionalistikim shvatanjima, budui da se argumenti nacionalizma ne mogu provjeravati na analitiki nain. Faza o formiranju ideje o naciji, kontrafaktika, podobnija je za modernistiko tumaenje i kritiku nacionalizma, nego to su to tvrdnje primordijalistikih teorija. Nacionalnu privrenost tumae izrazom iracionalne potrebe ili, pak, sebinog interesa ljudi.

Teorija drutva kaja objanjava nacionalizam kao proizvod drutva, a ne drutvo kao proizvod nacionalizma, morala je taj problem uzeti kao svoju ishodinu taku. Iz te take izvire i nada u snoljiviji ivot unutar drutva i drave, ispresjecanim nacionalnim i drugim kategorijama pripadnosti, da je mogua izgradnja novih oblika zajednice, koja ne potcjenjuje ni ne ponitava stari okvir, ukljuujui ponos i dostojanstvo koje mnogim ljudima jo uvijek prua oseaj pripadnosti naciji.

Od dekonstrukcije nacionalnog do konstrukcije postnacionalnog

Autori koji pripadaju postmodernistikom periodu nacionalizma, osim Jurgena Habermasa, poimanje nacije i nacionalizma po etapama evolucije modernog drutva, odbacuju evolucionostiko shvatanje drutva. Oni, takoe, odustaju od izgradnje openitijih teorijskih polazita. Predstavnici su: Michael Biling, Floya Anthias, Manuel Castells, Roger Brubacker, David Miller i Charles Tayler. Takoe, u ovom vremenu je svoje ideje i teorije o naciji tumaio i Jurgen Habermas, ali one nisu imale postmodernistiki karakter.

Michael Biling: banalni nacionalizam

Knjiga britanskog socijalnog psihologa M. Billinga Banal Nationalisam moe se uzeti kao razdjelnica izmeu modernistike kole i njihovih radova. Dugo se inilo da od nacionalizma pate samo manje razvijene zemlje na putu ka demokratiji ili da je nacionalizam vezan za politiku krajnje desnice. Nacionalizam na druge narode ili reime ima napretke, tako Billing opisuje skupinu nazivom banalni nacionalizam. Izraz banalizacija preuzeo je od Hannah Arendt, koja izrazom banalizacija zla oznaava naviku da se zloini poinjeni u ime ideologije i tako opravdani viim ciljevima, postaju rutinska stvar, a kriminalci dravnim slubenicima.

Znaenje banalnog nacionalizma dijelom se podudara sa onim to smo nazvali slubenim antinacionalizmom, s obzirom na uticaj koji ima na teoriju drutva. Meutim, slubeni antinacionalizam nema samo ili nacionalistike ili protivnacionalistike motive.

Modeliranje drutva prema naciji-dravi poteklo je sa Zapada, iako je Zapad antitemizirao nacionalizam kao bolest perifernih podruja, ime je pokuao, kao to jo uvijek pokuava, zakljuuje Billing, svoje nacionalistike interese prikazati kao univerzalne. Billing razotkriva ideoloki motivisane elemente teorijskog uoptavanja, ali druge ne nalazi pa nas ostavlja u neizvjesnosti i nedoumici.

Floya Anthias i Nira Yuval-Davis: muka konstrukcija nacije

Floya Anthias i Nira Yuval-Davis, njihov zbornik radova, Woman-Nation-State, objavljen 1989. godine, kada je uticaj modernistike kole bio na vrhuncu. Autorke polaze od toga da je drava, ukljuujui dravu blagostanja, sagraena na osnovi logike rada, muka po svojoj nadlenosti i potrebama, a enska po uslunosti. ene su podeljene prema klasnim, etnikim i dobnim obilejima i u veini drutava razliite strategije su usmjerene prema razliitim skupinama ena. Njima se ini da ena u nacionalnoj areni, iako je tu stalno, obavlja vrlo vanu ulogu. Naprotiv, dri da je podjela tipova nacija na etnike, kulturne, dravne i graanske opravdana i vidi ih kao proizvode nacionalistikih projekata kojima je glavna uloga iskljuivanje drugih.

Floya Anthias i Nira Yuval-Davis nacionalizam opisuju kao jednu od modernih pojava drutvene zbilje kojom se prekriva i potiskuje razliitost i govor drugog, prije svega ena, to ukazuje na patrijarhalnu i rasistiku, odnosno seksistiku prirodu nacionalizma.

Manuel Castells: najjai mi eri globalizacije

On se bavio temom nacionalizma jo od akademskog prestia. Iz njegovog kapitalnog djela o informacijskom dobu drutva, izdvaja se kontekst globalnog umreenog drutva. Castells vidi etiri realna uporita nacije u nacionalizmu:

1. Na orijentalnost na izgradnju drave, ali ne uvijek, nacionalizam opstoji i bez vlastite drave.

2. Mijeanje evropskih i neevropskih uzora suverenosti.

3. Od elitnog prerasta u masovni fenomen.

4. Postaje reaktivan, sve se vie fokusira na kulturne, umjesto politike oblike izraavanja.

Drutvena svijest sastoji se od pitanja i odgovora o smislu drutvenog ivota, naime ko smo mi, a to je temelj drutvenog identiteta.

Iz Castellovih analiza moe se zakljuiti da se nacionalizam razvija u prvom i drugom tipu identiteta, legitimirajuem i odbrambenom. Stvaralaka sposobnost pripada treem, projektnom identitetu, no Castells sumnja da se radi o sposobnosti koja moe konkurirati kapitalizmu ili ga potisnuti sa velike scene. Zbog toga se nacionalizam i dalje pojavljuje kao glavni izvor otpora globalizaciji, ali sve tetniji. Nacionalizam brani svoje interese, njega ne zanimaju problemi drugih naroda ili drava. Jedinu konstruktivnu mo nacije-zajednice-drave, za koju inae ne misli da e umrijeti zbog globalizacije, vidi u ansi politike zapoljavanja i ljudskog kapitala, budui da ona kljuno utie na produktivnost gospodarskih subjekata unutar nacionale teritorije.Rogers Brubaker: nacija kao kategorija prakse

Rogers Brubaker moda je jedini autor koji se suoio s nedostatnou opih teorija o nacionalizmu, a da nije odustao od teorijskih ambicija nego je ponudio nova teorijska rjeenja. Nacionalizam bez sumnje potpomae zatvaranje drave i ona se oslanja na nacionalistiko razumijevanje dravljanstva kao ogranieno, iako se formalno ne izraava u svim onim zemljama, a njih je mnogo, gdje stjecanje dravljanstva nije uvjetovano iskljuivo nacionalnu pripadnost.

Brubaker naglaava da je drava instrument zatvaranja i da dravljanstvo u prvorazrednom smislu nije pravo koje ljudi imaju, nego mehanizam alociranja osoba dravi. Politiku dravljanstva tumai kao politiku identiteta, a ne kao politiku interesa, kao posljedicu kulturnog idioma, a ne strategijskih, kulturnih i uope utilitarnih motiva drava. Nacionalizam, pojaava, naravno, restriktivni karakter dravljanstva. Ali, tamo gdje njegovi kriteriji nisu uvedeni u Ustav zemlje, politika dravljanstva je elastinija. Njegov neuspjeh u obradi ideolokog jezika-upravo obrnuto, ovaj je uspio apsborbirati jezik-analize moe posluiti kao upozorenje o kakvom se tekom zadatku znanost bavi.

David Miller: nacionalno kao zatita kulture

Nacionalizam se nije svijetom proirio kao plimni val od Zapada prema ostatku svijeta. Naprotiv, Zapad svaki put sudjeluje u njegovom stvaranju - gdje britanski socijalni i politiki filozof Miller pie u svom djelu O nacionalnosti. Odbrana nacionalnog interesa u kulturi sa stajalita republikizma, odnosno konzervativnog liberalizma jedini je orginalan doprinos Millera. U gotovo svim zemljama kulturna politika posveuje danas najveu panju dravljana kulturne batine i njezinom uklapanju u politiku i turistiku i drugu meunarodnu ponudu. Kompromis izmeu kulture i nacionalizma prua stvaran dokaz da nacija postoji kao komplementarna jedinica ukupnom sustavu moi, a nacionalizam kao ideologija koja brani takav kompromis.

Charles Taylor: priznavanje i politika identiteta

Teylor dokazuje da je nacija jedan od oblika zajednice i to vrlo razliit u razliitim dijelovima svijeta i samo na taj osnov ne moe se graditi elita i politika zajednice u popularnom svijetu. Taylor ne vidi smisao u tipologiji nacionalizma-liberalnog antidemokratskog, agresivnog itd., osim jednog priznati svakome od njih stanovitu mogunost promjene i prijeloza tj. daljnjeg razvoja u nekom drugom svijetu. Termin politikus identiteta i politika priznanja predstavljaju i podrazumijevanje razloeno prihvaanje razliitih identiteta. I nacionalizam moe biti izraz tenje za razliitosti i nesvodljivosti. Iz politike priznavanja proizilazi srodna vrijednost politike-identiteta, kasnije multikulturalizma. Identitet, objanjava Teylor nije nita drugo nego odgovor na pitanje ko sam ja, ili ko smo mi?

S tim to se do odgovora dolazi snoenjem i dijalogu s drugima. Zato to identitet nuno ukljuuje razliku, politika identiteta ujedno je politika razlike i politika priznavanja. Teylor i drugi postmodernizmi nisu taj nesklad doveli u pitanje nego su ga razlomili u nekoliko verzija pod nazivom kultura. Modernisti, pak, kulturu razumiju kao simboliki okvir pripadnosti nacija-drava. Modernisti ne vide mogunost razvoja kulture kao okvir kolektivne pripadnosti izvan nacionalnih granica. Postmodernisti ne vide uvjete koji bi kako u kulturi tako i u ekonomiji i u politici, potaknuli proces mesobnog zbliavanja naroda ni nakon to ovi ponu meusobno vie tragovi ili se njihovi prestavnici ponu ee sastajati. Teylor naglaava da je kulturni pluralizam nesvodiv na zajedniki naziv pa je zbog toga neizbjeivan etiki pluralizam.

Jurgen Habermas: postnacionalna demokracija

Hebermars je filozof koji demokratiju smatra vitalnim izvorom moderne epohe nacionalizma. Nacionalizam je, prema njemu, ideoloki ininjering 19. stoljea iji vijek trajanja upravo istie. Habermars se rijetko poziva na teorije o demokraciji, ekonomiji i ekonomskoj politici. Hebermars je, pak, idealist i demokratski optimist. Za njega je demokracija proces neprestanog uenja i odgoja graana za ivot u zajednici razliitosti koje prestaju biti razlogom razdora i sklada. Demokracija ne dokida sve suprotne interese i proturjene vrijednosti, nego samo one koje ometaju komunikaciju, suradnju i trajnu mogunost zajednikog ivota. Takoer ne dokida nacije, etnike skupine, rase i spolove kao radove, nego nacionalizam, rasizam i seksizam. Uvia da se liberalna ekonomija mnogo lake nego demokracija snalazi izvan nacije - drave i da je izgradnja meunarodnih demokratskih mehanizama upitna. I socijalno pitanje se u Evropi dramatino zaotrava razgradnjom nacije - drave u korist irenja slobodnog trita.

Autor opisuje etiri politika stajalita kao relacije na takvo stanje:

1. Euroskeptika - ono se svodi na odbranu dosadanjih tekovina europskih nacija - drava pa se politike euroskeptilne podrigljivo naziva teritorijalnom strankom. Oni brane interese nacionalne ili lokalne i od naleta vanjskog kapitala i strane radne snage i novih useljenika.

2. Euroneoliberali - zagovornici slobodnog evropskog trita u natjecanju sa drugim svjetskim tritima.

3. Eurofederalisti - oni zahtjevaju da se meunarodni sporazumi postanu politikim aparatom koji bi legimitivao odluke zajednikih evropski komisija, ministarstvu vijea i sudova.

4. Kozmopolim - koji uspostavljaju Evrope kao savezne drave vidi ishodite tradicionalnih politikih reima koji bi bez svjetske vlade mogli voditi svjetsku unutranju politiku. Narodi nastaju sa svojim dravnim ustavima. Sama demokracija je jedna pravno-posredovana forma politike inteligencije. Hebermas je svjestan evropske stvarnosti. Njima idua uloga trebala bi, prema njemu, biti svjetsko-povjesna.