HRVATSKO KATOLIČKO SVEUČILIŠTE

ODJEL ZA SESTRINSTVO

Tea Klarić

ULOGA NEVLADINIH UDRUGA U OSTVARIVANJU PRAVA PACIJENATA

Završni rad

Zagreb, lipanj 2018.

HRVATSKO KATOLIČKO SVEUČILIŠTE

ODJEL ZA SESTRINSTVO

Tea Klarić

ULOGA NEVLADINIH UDRUGA U OSTVARIVANJU PRAVA PACIJENATA

Završni rad

Zagreb, lipanj 2018.

„Ovaj završni rad izrađen je na Odjelu za sestrinstvo pod vodstvom prof. dr. sc. Darka Ropca

i predan je na ocjenu u akademskoj godini 2017/2018.“

Kratice

RH- Republika Hrvatska

ZOZPP- Zakon o zaštiti prava pacijenata

SZO- Svjetska zdravstvena organizacija

HKDMST- Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara

HKLD- Hrvatsko katoličko liječničko društvo

HBK- Hrvatska biskupska konferencija

HZZO- Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje

KUZ- Koalicija udruga u zdravstvu

Sadržaj

Sažeta

k1. UVOD.................................................................................................................................................1

2. MEĐUNARODNI DOKUMENTI O PRAVIMA PACIJENATA.................................................4

2.1 Ženevska deklaracija....................................................................................................................4

2.2 Helsinška deklaracija....................................................................................................................5

2.3 Tokijska deklaracija......................................................................................................................5

2.4 Lisabonska deklaracija.................................................................................................................6

2.5 Deklaracija o promicanju prava pacijenata..................................................................................7

2.6 Europska povelja o pravima pacijenta.........................................................................................7

2.7 Zakonska regulativa pastorala zdravstva u Republici Hrvatskoj...................................................8

2.7.1 Ustav Republike Hrvatske......................................................................................................10

2.7.2 Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica........................................................................11

2.7.3 Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o zaštiti prava pacijenata..............................................11

2.7.4 Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima...............................11

2.7.5 Ugovor Hrvatske biskupske konferencije i Republike Hrvatske.............................................12

3. ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA..............................................................................13

3.1 Prava pacijenata........................................................................................................................14

3.2 Povjerenstva za nadzor nad pravima pacijenata........................................................................17

3.3 Povjerenstvo grada Zagreba......................................................................................................18

4. HRVATSKE UDRUGE U SLUŽBI PRAVA PACIJENATA......................................................22

4.1 Hrvatska udruge za promicanje prava pacijenata............................................................................22

4.2 Koalicija udruga u zdravstvu- KUZ....................................................................................................24

5. PRAVA PACIJENATA U PRAKSI...............................................................................................28

5.1 Struktura pritužbi.............................................................................................................................29

5.2 Prikaz pritužbi..................................................................................................................................32

6. ZAKLJUČAK..................................................................................................................................38

7. LITERATURA................................................................................................................................40

Zahvala

Zahvaljujem se mentoru prof. dr. sc. Darku Ropcu na predloženoj temi, stručnoj pomoći i savjetima tijekom izrade završnog rada.

Zahvaljujem se Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata grada Zagreba na ugodnoj suradnji, i pomoći u prikupljanju adekvatne literature iz koje je nastao ovaj rad.

Zahvaljujem se Zakladi fra Bonifacije Ivan Pavletić i spec. stom. ord. za ortodonciju dr Silva Gazibara. Posebno zahvaljujem suprugu Marku Klariću, roditeljima, sestrama i braći koji su tijekom čitavog mog studiranja nesebično bili uz mene i pružali emocionalnu i financijsku podršku, te podupirali i poticali moju težnju k ostvarivanju viših ciljeva.

„Kada jezike bih sve govorio, a ljubavi ne bih imao bio bih ništa!“1 Kor 13

Sažetak

Zaštita prava pacijenata označava zaštitu ljudskih prava onih koji su, u trenutku kada im

se ta prava krše, ujedno i najnemoćniji da se sami tome odupru ili za njih izbore. Rad će se

osvrnuti na organizaciju i hijerarhiju zakonskih i društvenih okvira unutar kojih se zaštita i

nadzor provode te će pokazati u nekoliko primjera kako ostvarivanje i zaštita prava pacijenata

izgleda u praksi.

Svi postupci medicinske prevencije, dijagnostike i liječenja moraju se planirati provoditi

tako da se očuva ljudsko dostojanstvo, integritet osobe i prava pacijenata, a posebno pravo na

informiranost i samostalno odlučivanje. U radu je dan prikaz međunarodnih dokumenata koji

propisuju, zagovaraju i štite prava pacijenata.

Zakonom o zaštiti prava pacijenata se određuju prava pacijenata prilikom korištenja

zdravstvene zaštite te način zaštite i promicanja tih prava.

Prikazan je rad Povjerenstava za zaštitu prava pacijenata koja su osnovana na temelju

Zakona o zaštiti prava pacijenata na regionalnoj i nacionalnoj razini, zakonske odredbe kojima se

regulira osnivanje Povjerenstava te njihove obaveze.

Kako mnoga važna pitanja u Republici Hrvatskoj ovise o percepciji javnosti, tako su i

pitanja o pravima pacijenata sve prisutnija u medijima i podložnija njihovom ocjenjivanju.

Kroz rad je prikazan i doprinos nevladinih udruga i društvenih organizacija u pomoći

pacijentu pri zaštiti i promociji prava pacijenata koja su im Zakonom zagarantirana u području

zdravstvene zaštite i skrbi. Opisani su primjeri iz prakse, temeljem stečenih znanja i osobnog

sustava te moralnih vrijednosti dan je osvrt na iste.

Ključne riječi: prava pacijenata, zaštita, međunarodni ugovori, Zakon o zaštiti prava pacijenata,

Povjerenstvo, nevladine udruge

Summary

Protection of patients' rights means the protection of the human rights of those who, at

the moment when these rights are violated, are the most powerless to fight for their rights or

against the violation of them. This paper will focus on the organization and hierarchy of legal

and social frameworks within which protection and supervision are carried out, and will

demonstrate through examples how the realization and protection of patients' rights carries out in

practice.

All medical intervention, diagnostic and therapeutic procedures must be implemented to preserve

human dignity, the integrity of the person, the rights of patients, and in particular the right to

information and self-determination. This paper presents an overview of international documents

that prescribe, advocate and protect the rights of patients.

The Act on the Protection of Patients' Rights defines the rights of patients in the use of health

care and the manner of protection and promotion of these rights.

The work of the Patients' Rights Protection Commissions was established based on the Act on

the Protection of Patient Rights at the regional and national levels, through legislative provisions

regulating the establishment of the Commissions and their obligations.

As many important issues in the Republic of Croatia depend on the perception of the public, so

are questions about the rights of patients increasingly present in the media and are more

susceptible to their assessment.

Through this paper, the contribution of non-governmental organizations and social organizations

to help patients protect and promote their rights guaranteed by the Act in the field of health care

and care, is presented. Practical examples are described, analyzed and commented based on the

acquired knowledge and the personal system of moral values.

Key words: rights of patients, protection, international treaties, law on patient protection, the

Commission, non-governmental organizations

1. UVOD

Prava pacijenata u Republici Hrvatskoj (RH) štiti Zakon o zaštiti prava pacijenata (ZOZPP, u

daljnjem tekstu: Zakon), koji je temeljen na Europskoj povelji o pravima pacijenata. Ljudi su sve

više upoznati sa svojim pravima, no ona se i dalje krše i zato je, kako bi se to spriječilo, važna

dobra komunikacija između liječnika i pacijenta te institucija i organizacija koje će na ispravan

način tumačiti Zakon i njegove odredbe.

Prava pacijenata osobito su postala važna kada su usustavljena od strane zakonodavnih tijela,

čime je zajamčena sigurnost pacijenata i osnovno pravo samoodređenja i autonomije.

Svi ljudi rođeni su slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravima, obdareni razumom i sviješću,

a poštivanjem ljudskog dostojanstva i autonomije kao temeljnog obilježja čovjeka do izražaja su

došla ljudska prava. Veliki napredak u znanosti na području medicine otvara mogućnosti za cijeli

niz novih medicinskih postupaka na dobrobit čovjeka, pojedinca i čovječanstva u cjelini, ali

istodobno u sebi krije i moguću opasnost od posljedica pojedinih dostignuća. Uzimajući u obzir i

potencijalne i stvarne rizike shvatilo se da je nužno zakonodavnim oblicima osigurati i zaštititi

prava pojedinca pri korištenju zdravstvene zaštite.

Medicinska djelatnost usmjerena je holistički na čovjeka (tijelo i duh) te je povezana s

opasnostima koje se ne mogu uvijek izbjeći. Moralna i profesionalna je obveza zdravstvenih

djelatnika da pri provođenju zdravstvene zaštite postupaju po pravilima struke, te po zakonima,

na način da poštuju prava pacijenata i svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi noseći

se mišlju Hipokrata primum non nocere ("najprije ne naškoditi").

Činjenica je da u svijetu ne postoji jednako vrednovanje zdravstvene zaštite; prava pacijenata

razlikuju se od države do države (dokaz leži u životnoj dobi stanovništva). Primjerice, u visoko

razvijenim i bogatim zemljama (Skandinavske zemlje, Japan) prosječno očekivano trajanje

života je 80 godina, dok je kod siromašnih svega 50 godina (kao na početku 20. stoljeća) (1).

U Europi danas postoje brojni nacionalni i međunarodni dokumenti koji definiraju prava

pacijenta na osnovi kliničke prakse i kliničkih istraživanja, pri čemu pojedine zemlje prava

pacijenta definiraju posebnim zakonima o tim pravima, a pojedine kao dio zdravstvenog

zakonodavstva. Finska je 1992. godine bila prva europska zemlja koja je na nacionalnoj razini

1

donijela zakon o zaštiti prava pacijenata, a zatim su to učinile i Nizozemska, Grčka,

Mađarska, Latvija, Litva, Portugal i druge (2).

Deklaracija o promicanju prava pacijenata u Europi uređuje ljudska prava i vrijednosti u

zdravstvu. Prema Deklaraciji svatko ima pravo da ga se poštuje kao ljudsko biće, svatko ima

pravo na očuvanje fizičkog i mentalnog integriteta i zaštitu svoje osobnosti, svatko ima pravo na

poštivanje svojih moralnih i kulturnih vrijednosti te vjerskih i filozofskih uvjerenja jednako kao i

na najveću moguću zaštitu svoga zdravlja.

Za razliku od primitivnih društava u kojima su zdravljem upravljali običaji, u suvremenom

društvu najvažnija pitanja rješava Ustav i zakoni.

U Republici Hrvatskoj pravo na zdravlje je ustavna kategorija za sve građane, a prava

građana u ostvarivanju zdravstvene zaštite do sada su bila regulirana segmentno pojedinim

odredbama u nekoliko zakona. Kao potpisnici Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva

ljudskoga bića u pogledu primjene biologije i medicine, obvezali smo se na uređenje našega

zakonodavstva u smislu omogućavanja primjene odredbi Konvencije. Radi usklađenja s

odrednicama Konvencije i uređenja promicanja prava pacijenata u Republici Hrvatskoj, 2004.

godine donesen je Zakon o zaštititi prava pacijenata.

Zakon uređuje visoke moralne, etičke i građanske norme ponašanja i korisnika i davatelja

zdravstvenih usluga. Uz već priznata prava građana u ostvarivanju zdravstvene zaštite

utemeljena na odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, prvi put se uvodi i pravo na tzv. "drugo

mišljenje" te definira kontrolni mehanizam poštivanja prava pacijenata osnivanjem posebnih

povjerenstava na nacionalnoj i regionalnoj razini.

Temeljno pravo pacijenta, određeno i zajamčeno odredbama Zakona o zaštiti prava

pacijenata, odredbama drugih propisa kojima se uređuje zdravstvena djelatnost te brojnim

međunarodnim ugovorima iz područja zdravstva je pravo pacijenta na suodlučivanje koje se

odnosi na njegovo zdravstveno stanje i postupak liječenja.

Pacijenti nisu svjesni i upoznati sa zakonskom zaštitom koju imaju te se rijetko sjete potražiti

pomoć na ispravnim mjestima. Stvara se dojam da se u Republici Hrvatskoj ovoj problematici

ne pridaje velika pozornost. Podizanjem svijesti zdravstvenih djelatnika koji su u direktnom

kontaktu s pacijentom te samih pacijenata, može se postići veliki napredak. Tijekom procesa

demokratizacije u RH, ipak je uočen značajniji napredak stupanjem na snagu Zakon o zaštiti

prava pacijenata- ZOZPP, 11. prosinca 2004. godine, iako postoje prigovori na navedeni Zakon

2

zbog određenih nedosljednosti, o čemu će biti govora. Napretku je doprinijelo i Ministarstvo

zdravstva sa svojim letcima, brošurama, volonterska udruga za promicanje prava pacijenata i

koalicija udruga u zdravstvu. Ministarstvo zdravstva dalo je tiskati letak pod nazivom „Pacijent u

središtu bolničkog sustava“ koji sadrži i upitnik, s ciljem što bolje informiranosti pacijenata o

svojim pravima. Cilj je upoznati pacijente koji se liječe na bolničkim odjelima s njihovim

pravima i ostvariti bolju komunikaciju između bolesnika i svih koji sudjeluju u njihovu liječenju

te prikupiti podatke o zadovoljstvu pacijenata po izlasku iz bolnice.

Istraživački projekt o poznavanju Zakona o zaštiti prava pacijenata i pojedinih prava iz

Zakona u praksi, proveden 2013. godine na uzorku od 165 ispitanika u Općoj bolnici Virovitica

polučio je rezultate koji su pokazali da većina pacijenata zna za postojanje Zakona, ali su im

prava iz istoga manje poznata te su vrlo neskloni žalbama na kršenje svojih prava.

Zašto je potrebno zakonski garantirati prava pacijenata:

određuju se koji su interesi i vrijednosti važni (autonomija, ljudsko dostojanstvo,

privatnost, jednakost, pravednost),

zaštita pacijenata od društvene kontrole, diskriminacije, stigmatizacije,

smanjuje se rizik štetnog ponašanja,

osigurava se jasnoća i sigurnost u rješavanju kontroverznih pitanja,

štiti se od dugotrajnih posljedica kojih pacijenti nisu svjesni (3).

Kvalitetna provedba zakonom utvrđenih prava pridonijeti će boljoj kvaliteti zdravstvenih

usluga, poboljšati će i unaprijediti partnerski odnos između pacijenta i zdravstvenog djelatnika,

pridonijeti zadovoljstvu i sigurnosti na obje strane, uspostaviti potpuno povjerenje i

razumijevanje te konačno, kvaliteta provedbe toga zakona bit će mjerilo demokracije našega

društva.

Prema trenutno važećem Zakonu u 1. čl., pacijent se definira ovako: Pacijentom u smislu

ovoga Zakona smatra se svaka osoba, bolesna ili zdrava, koja zatraži ili kojoj se pruža određena

mjera ili usluga u cilju očuvanja i unaprjeđenja zdravlja, sprječavanja bolesti, liječenja ili

zdravstvene njege i rehabilitacije (4).

3

2. MEĐUNARODNI DOKUMENTI O PRAVIMA PACIJENATA

U Europi danas postoje brojni nacionalni i međunarodni dokumenti koji definiraju prava

pacijenta na osnovi kliničke prakse i kliničkih istraživanja, pri čemu pojedine zemlje prava

pacijenta definiraju posebnim zakonima o tim pravima, a pojedine kao dio zdravstvenog

zakonodavstva. Finska je 1992. godine bila prva europska zemlja koja je na nacionalnoj razini

donijela zakon o zaštiti prava pacijenata, a zatim su to učinile i Nizozemska, Grčka, Mađarska,

Latvija, Litva, Portugal i druge (2). Ljudska prava, kroz prizmu teorije prirodnog prava,

zasnovana su u prirodi i obično (iako diskutabilno) smatraju se univerzalnim i bezvremenskim

(5).

Neki od međunarodnih dokumenta koji su pridonijeli razvoju prava pacijenata su:

Helsinška deklaracija o biomedicinskim istraživanjima na ljudima (1964.)

Deklaracija o pravima pacijenata (1981.)

Deklaracija o ljudskim pravima Svjetskog liječničkog udruženja (1990.)

Europska deklaracija o unapređenju prava pacijenata (1994.)

Ljubljanska povelja o reformi zdravstvene zaštite (1996.)

Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu

primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini (6).

2.1 Ženevska deklaracija

Ženevska deklaracija je dokument koji je 1948. godine u Ženevi prihvatila Opća

skupština Svjetskog liječničkog udruženja te dopunila 1968., 1984., 1994., 2005. i 2006. godine.

Ženevska deklaracija parafrazira, u stvari, Hipokratovu zakletvu. U njoj su zastupljena sva četiri

fundamentalna etička načela za medicinu: načelo činjenja dobra i ne nanošenje štete bolesniku,

načelo poštovanja života, načelo pravednosti i načelo poštovanja osobnosti bolesnika, uz

zahtjeve da liječnik obavlja svoju profesiju savjesno i dostojanstveno, da se s poštovanjem i

zahvalnošću odnosi prema svojim učiteljima, a prema kolegama kao prema braći i sestrama (7).

Detaljnija analiza pokazuje da postoje i neke razlike u odnosu na Hipokratovu zakletvu.

Ističe se, na primjer, obaveza liječnika da čuva sa najvećim poštovanjem ljudski život od samog

njegovog početka. Nadalje piše: „Nikome ne ću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov,

4

niti ću mu za nj dati savjet.“ Dakle, i kod njega se decidirano nalazi odredba protiv eutanazije

čega nema u Ženevskoj deklaraciji. Umjesto toga, od liječnika se zahtjeva da, čak ni pod

prijetnjom, ne koristi svoje znanje protiv humanosti. Razlozi koji su potaknuli njezino

utemeljenje su liječnički zločini poput eksperimentiranja na ljudima i genocida u II. svjetskom

ratu koji su značajno narušili osnovnu ideju promicanja humanizma. Zbog toga je na inicijativu

Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) 1948. godine sastavljena Ženevska formulacija

Hipokratove zakletve. Ova se zakletva temelji na humanizmu. Događaji iz Drugog svjetskog rata

su utjecali i da se jasno istakne zabrana diskriminacije pacijenata po bilo kojoj osnovi. Ženevska

deklaracija izbjegla je spomenuti seksualnu zloupotrebu pacijenata i, što je interesantno, ne ističe

zahtjev iz Hipokratove zakletve da liječnik određene intervencije prepusti kolegama koji ih bolje

znaju uraditi.

2.2 Helsinška deklaracija

Helsinška deklaracija o biomedicinskim istraživanjima na ljudima prihvaćena je na 18. glavnoj

skupštini Svjetskog medicinskog udruženja u Helsinkiju u lipnju 1964. godine, dopunjena u Tokyju 1975.

godine, u Veneciji 1983. godine, u Hong Kongu 1989. godine, u Somerset West-u 1996. godine i u

Edinburgh-u 2000. godine. Ovom deklaracijom utvrđena su načela i principi medicinskih istraživanja. U

njoj se ističe da je dužnost doktora u medicinskom istraživanju da štiti život, zdravlje, privatnost i

dostojanstvo osobe na kojoj se vrši eksperiment. Istraživanje na ljudima mora zadovoljiti opće prihvaćene

znanstvene principe, mora biti temeljeno na potpunom znanju stručne literature, na drugim važnim

izvorima informacija, na odgovarajućem laboratoriju i kada je to moguće, na prethodnim eksperimentima

na životinjama. Medicinsko istraživanje na ljudima bi smjele provoditi samo znanstveno kvalificirane

osobe pod nadzorom klinički kompetentne osobe iz medicinske struke. Svakom medicinskom istraživanju

na ljudima bi morala prethoditi pažljiva procjena mogućih rizika u usporedbi sa predvidivom dobrobiti za

osobu na kojoj se vrši istraživanje ili za nekog drugoga (8).

2.3 Tokijska deklaracija

Upute liječnicima u vezi mučenja ili drugih oblika okrutnog, nehumanog postupanja i

kažnjavanja prilikom zatvaranja i zatočeništva usvojene su na 29. Svjetskoj medicinskoj

skupštini, u listopadu 1975. godine u Tokiju i urednički revidirane 2005. godine i 2006. godine.

Privilegija liječnika je da obavlja svoju medicinsku praksu u službi humanosti, da čuva i

ponovo uspostavlja tjelesno i psihičko zdravlje pacijenta, bez obzira o kome se radi, da ublaži i

5

olakša njegove patnje. Najviši oblik poštovanja ljudskog života mora se održati čak i pod

prijetnjom i nijedno medicinsko znanje ne smije se koristiti protiv zakona humanosti. U svrhu

ove deklaracije, tortura se definira kao namjerno, sistematsko ili okrutno nanošenje fizičke ili

psihičke patnje od strane jedne ili više osoba, koje djeluju samostalno ili po nalogu bilo koje

vlasti, u cilju prisiljavanja druge osobe da pruži informacije, učini priznanje ili iz bilo kojeg

drugog razloga. Smisao ove deklaracije je pravo pacijenata na izbjegavanje nepotrebne patnje i

bola. Liječnik ne smije odobravati, dopuštati ili učestvovati u torturi ili drugim oblicima

okrutnih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka, bez obzira na prijestup za koji je žrtva u

ovakvom postupku osumnjičena, optužena ili okrivljena, i bez obzira na uvjerenja ili motive

žrtve, i to u svim situacijama, uključujući oružani ili građanski sukob. Liječnik neće ustupati

prostorije, instrumente, supstance ili znanje za izvođenje torture ili drugih oblika okrutnog,

nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili da bi umanjio sposobnost žrtve da se suprotstavi

takvom tretmanu (9).

2.4 Lisabonska deklaracija

Lisabonska deklaracija o pravima pacijenata usvojena je na 34. skupštini Svjetskog

medicinskog udruženja, u rujnu/listopadu 1981. godine u Lisabonu. Uzimajući u obzir moguće

praktične, etičke i zakonske teškoće, liječnik treba uvijek raditi u skladu sa svojom savješću i

uvijek u najboljem interesu pacijenta. Ova Deklaracija sadrži neka od osnovnih prava koja

medicinska profesija treba osigurati pacijentima: pravo na slobodan izbor liječnika, pravo da ga

liječi liječnik koji slobodno donosi kliničke i etičke procjene bez ikakvog uplitanja sa strane,

pravo da prihvati ili odbije liječenje nakon dobivene adekvatne informacije, pravo očekivati da

će njegov liječnik poštovati povjerljivu prirodu svih informacija medicinske i osobne prirode,

pravo umrijeti dostojanstveno, pravo primiti ili odbiti duhovnu i moralnu podršku, uključujući i

pomoć svećenika odgovarajuće vjere (10). Uzimajući u obzir da se mogu javiti različite

poteškoće u praksi, kao i poteškoće etičke i zakonske prirode u realizaciji naprijed navedenih

prava, od liječnika se traži da uvijek radi u skladu sa svojom savješću i u najboljem interesu za

pacijenta. Ako su zakonski ili na drugi način, recimo nekom odlukom vlade, ugrožena prava

pacijenta, liječnik je dužan tražiti odgovarajući način da ta prava osigura ili da ih ponovo

uspostavi ako su izgubljena. U pitanju je, svakako, jedna od veoma važnih deklaracija koja je

nametnula obavezu da se navedena prava pacijenta dalje razrade ne samo u medicinskoj etici i

6

putem pravnih propisa, već i organizacijom i metodologijom rada zdravstvene službe kao i

odgovarajućim internim propisima. Lisabonska deklaracija o pravima pacijenata je nametnula

potrebu da se za specifične prilike razradi i usvoji čitav niz drugih dokumenata u vidu

deklaracija, rezolucija i iskaza.

2.5 Deklaracija o promicanju prava pacijenata

O potrebi potpunije zaštite ljudskih prava u području zdravstva govori se i u

dokumentima SZO. Zbog toga je i Deklaracija o promicanju prava pacijenata u Europi usvojena

na europskom savjetovanju SZO o pravima pacijenata u Amsterdamu 1994. godine predvidjela

najznačajnija prava pacijenata (6).

2.6 Europska povelja o pravima pacijenta

U Rimu je 2002. godine nastala Europska povelja o pravima pacijenata, poznatija kao

Rimska povelja, koja je u studenom iste godine ratificirana u Brisel-u i tako je postala temeljni

dokument za reformu zdravstva u zemljama Europske Unije. Njeno drugo poglavlje, u kojem su

definirana osnovna prava pacijenata, sastavni je dio Europskog ustava.

Osnovna prava pacijenata koja definira Europska povelja o pravima pacijenata:

pravo na preventivne mjere → svatko polaže pravo na odgovarajuću uslugu u svrhu

prevencije bolesti,

pravo na dostupnost → svatko polaže pravo na dostupnost zdravstvenih usluga sukladno

svojim zdravstvenim potrebama. Dostupnost zdravstvenim uslugama mora biti jamčena

jednakom, bez diskriminacije spram financijske raspoloživosti, mjesta boravka, prirode

bolesti ili vremena potrebnog za doseg zdravstvene usluge,

pravo na informaciju → svatko polaže pravo na pristup sveukupnosti informacija koje se

odnose na osobno zdravstveno stanje, zdravstvene usluge te način korištenja istih kao i na

sve mogućnosti koje pružaju znanstvena istraživanja i inovativne tehnologije,

pravo na pristanak → svatko polaže pravo na sve informacije koje mogu omogućiti

aktivno sudjelovanje u odlukama o vlastitom zdravlju; ove informacije preduvjet su za

svaki postupak i zahvat u svrhu liječenja, uključujući i sudjelovanje u znanstvenim

istraživanjima,

7

pravo na slobodan izbor → svatko polaže na temelju odgovarajućih informacija pravo na

slobodan izbor između različitih postupaka i zahvata, te pružatelja/osiguravatelja

zdravstvenih usluga,

pravo na privatnost i povjerljivost → svatko polaže pravo na povjerljivost vlastitih

podataka, uključujući one o vlastitom zdravstvenom stanju i mogućim dijagnostičkim ili

terapijskim postupcima, kao i na zaštitu privatnosti tijekom odvijanja pregleda,

specijalističkih posjeta i liječničko-kirurških zahvata općenito,

pravo poštovanja pacijentovog vremena → svatko polaže pravo na iziskujući zdravstvenu

uslugu unutar najskorijeg mogućeg i unaprijed određenog vremenskog termina. Ovo se

pravo odnosi na sve etape u trajanju medicinskog postupka,

pravo na nadgledanje standarda kvalitete → svatko polaže pravo na visokokvalitetnu

zdravstvenu uslugu sukladno vrednovanju na jasno utvrđenim standardima,

pravo na sigurnost → svatko polaže pravo na sigurnost od štete prouzročene slabom

organizacijom zdravstvenih usluga, stručnim nemarom i greškom, kao i pravo na

dostupnost zdravstvenih usluga i zahvata visokih sigurnosnih standarda,

pravo na inovacije → svatko polaže pravo pristupa inovativnim postupcima, uključujući

dijagnostičke postupke sukladno međunarodnim standardima, te neovisno o ekonomskim

ili financijskim okolnostima,

pravo da se izbjegne nepotrebna patnja - bol → svatko polaže pravo biti sačuvan od

patnje i boli koliko god je to moguće u svakoj od faza svoje bolesti,

pravo na individualni pristup → svatko polaže pravo na individualno prilagođeni

dijagnostički ili terapijski postupak koji je u najvećoj mogućoj mjeri prilagođen osobnim

potrebama,

pravo na pritužbu → svatko polaže pravo na pritužbu u svakoj prilici u kojoj doživi

povredu, te polaže pravo na odgovor ili drugu povratnu reakciju u tom pogledu

pravo na kompenzaciju → svatko polaže pravo na dostatno obeštećenje unutar razumnog

roka kad god pretrpi fizičku, etičku ili psihološku povredu uzrokovanu zdravstvenom

uslugom (11).

2.7 Zakonska regulativa pastorala zdravstva u Republici Hrvatskoj

8

Vjerna Učiteljevoj pouci o Milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 29-37), Crkva je tijekom svoje

povijesti posvećivala naročitu pozornost ljudima koji trpe, boluju i umiru, i ne manje onima koji

nastoje doskočiti njihovim potrebama u tjelesnom i duhovnom pogledu. Služenje bolesnima i

patnicima Crkva smatra integralnim dijelom svog poslanja. To je urodilo različitim djelima i

ustanovama milosrđa, od starih bolničkih redova preko hospicija, sve do modernih bolnica i

pastoralnih institucija (12).

Svoj terapeutskih duh Crkva je uspjela nametnuti i viteštvu u srednjem vijeku. Svaki vitez je

polagao zakletvu da će braniti crkve i štititi slabe, nemoćne, bolesne, gubave i hodočasnike.

Kršćanstvo je prihvatilo Hipokratovu zakletu i dalo joj nove pojmove i vrijednosti kroz svoj nauk

i praksu. Uvelo je pojam ljudske osobe u svoje teološko shvaćanje čovjeka, što je imalo

neposredne posljedice na pristup pacijentima i na njihovo liječenje (13).

Shvaćanje čovjeka i svijeta, koji su stvoreni i otkupljeni, k tome nadahnuto prispodobom o

milosrdnom Samaritancu, u kršćanstvu stvara svijest o potrebi njegovanja, liječenja te zaštite

bolesnih i nemoćnih (13). Prema kršćanskom shvaćanju, na liječnika se apelira da bude sluga i

brat Kristovoj braći koja su bolesna i trpeća. Riječ je o ne interesnoj ljubavi koja se dariva i

pretvara u služenje ljubavi ukoliko nam je bližnji osoba koju je Bog povjerio našoj odgovornosti.

Ta ljubav, onda, ne može nikako praviti diskriminaciju među bolesnicima (14). U tom svjetlu

Crkva naglašava svetost i nepovredivost života svakoga čovjeka, osuđuje abortus, čedomorstvo i

eutanaziju. Služba ljubavi vodi u kulturu života, u kulturu radosti života. Gdje se vrijeđa život –

vrijeđa se sloboda.

Enciklika Evanđelje života (Evangelium vitae) pape Ivana Pavla II. naviješta dostojanstvo

osobe, njezina života i njezine povijesti. Prema Enciklici osoba ima neusporedivu vjernost,

jedinstvenu i neponovljivu, neizmjernog bogatstva, i ljepote, koja je sposobna za prijateljstvo i

koja zaslužuje svako poštivanje, pa i onda kada trpi, kada je ostarjela, posebice kada je nevina,

nezaštićena i iscrpljena (14).

Crkva ima jasan stav da je svaki čovjek u uskom odnosu s Kristom, da je posebice bolesnik

Christus patiens i da čovjeku kao osobi uvijek treba služiti, stoga se kršćanstvo uvijek zanimalo

za čovjekov život i zdravlje. Sam početak Kristovog spasenjskog navještaja usko je povezan i uz

liječenje. Crkva je stoga i bila jedan od pionira u medicini i liječenju bolesnika (13). Danas kada

su pred čovjekom postavljeni novi bioetički izazovi uzrokovani brzim razvojem medicinsko-

9

tehnoloških znanosti Crkva jasno iznosi svoja načela naglašavajući da je čovjek osoba s

dostojanstvom koje ni jedna znanost ne smije zanemariti.

Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara (HKDMST) i Hrvatsko katoličko

liječničko društvo (HKLD) vjerničke su udruge u krilu Katoličke Crkve. Društva okupljaju

liječnike te medicinske sestre i tehničare sa svrhom ćudorednog i stručnog usavršavanja, te

promicanja katoličkih načela u zaštiti zdravlja i čuvanju ljudskog života od začeća do naravne

smrti.

U Republici Hrvatskoj (RH) postoje zakonske pretpostavke pastorala zdravstva koje

omogućuju dušobrižništvo zdravstva. Čine ih crkveni i državni zakoni te dokumenti iz kategorije

ugovora. Jedni su sklopljeni između Svete Stolice i države, prema tome imaju karakter

međunarodnih ugovora. Drugi su sklopljeni između nadležnih državnih ili bolničkih vlasti s

crkvenim ustanovama na lokalnoj razini.

Pastorala zdravstva u Republici Hrvatskoj, omogućuje dušobrižništvo zdravstva kao jedno od

ljudskih prava, uređeno je prema pravnoj regulativi koja svoje temelje pronalazi u:

Ustavu RH

Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica

Zakonu o zdravstvenoj zaštiti

Zakonu o zaštiti prava pacijenata

Ugovor između Svete Stolice i RH o pravnim pitanjima

Ugovor HBK i RH o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama te

ustanovama socijalne skrbi

Zakoni koji bi trebali izravno ili neizravno regulirati pastoral zdravstva, oni u načelu jamče

vjerska prava, ali ih usmjeravaju na pacijente, a osoblje koje djeluje u sustavu zdravstva biva

zaboravljeno. Po zakonskoj regulativi koja ravna pastoralom zdravstva, misli se na pozitivne

crkvene i civilne propise koji omogućuju da nositelj pastoralne skrbi može nesmetano stupiti u

kontakt s osobom koja mu se obraća zbog svojih duhovnih potreba, bez obzira radi li se o

katoličkom vjerniku ili ne (15). Teme i problematike pastorala zdravstva, su na primjer pitanja

eutanazije i odnosa prema ljudskom životu od začeća do rođenja, umjetne oplodnje, znanstvenih

medicinskih i bioloških istraživanja i manipulacija koje su za katolički moral neprihvatljive.

10

2.7.1 Ustav Republike Hrvatske

Prema odredbi čl. 14 Ustava Republike Hrvatske, svi ljudi su pred zakonom jednaki,

odnosno, kako tamo piše: „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o

njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili

socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama

(16).”

Iz navedenog se zaključuje da je jedna od tema pastorala zdravstva, pravo na javno

očitovanje i prakticiranje vlastite vjere, pravo pripadanja određenoj Crkvi ili vjerskoj zajednici

te, u okviru vlastite zajednice, pravo na organiziranja dušobrižništva za članove bez obzira gdje

oni borave, pa tako i u bolnicama ili drugim zdravstvenim ustanovama.

2.7.2 Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica

U skladu s takvim razumijevanjem prava o slobodi vjere i njezina prakticiranja, Zakon o

pravnom položaju vjerskih zajednica Republike Hrvatske (čl. 14), koji je stupio na snagu 2002.

godine, glede pastorala zdravstva, propisao je: “Vjerskoj zajednici jamči se pravo na

dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zdravstvenim i ustanovama socijalne skrbi. Način

ostvarivanja ovog prava uredit će se ugovorom između vjerske zajednice i osnivača ovih

ustanova (17).”

2.7.3 Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o zaštiti prava pacijenata

U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Republike Hrvatske, što je vrlo neobično i predstavlja

velik nedostatak zakona, ne spominju se prava vjernika (18), dok se u ZOZPP samo na jednom

mjestu (čl. 4) štite vjerska uvjerenja: „Načelo humanosti zaštite prava pacijenata ostvaruje se:

(...) zaštitom osobnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora te

moralnih i vjerskih uvjerenja.”

2.7.4 Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim

pitanjima

11

Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica Republike Hrvatske, ustvari, preuzeo je

ono što je 19. prosinca 1996. godine potpisano u Ugovoru između Svete Stolice i Republike

Hrvatske o pravnim pitanjima (čl. 16). Tim su Ugovorom dvije ugovorne strane dogovorile

dvoje. Prvo, da: „Republika Hrvatska priznaje i jamči Katoličkoj Crkvi pravo na dušobrižništvo

vjernika koji se nalaze u zatvorima, bolnicama, lječilištima, sirotištima i svim ustanovama za

zdravstvenu i društvenu skrb, bilo da su javnoga bilo privatnog značenja.” I drugo, da će:

„Dušobrižnička djelatnost u navedenim ustanovama, koje su javnoga značenja, biti će uređena

posebnim ugovorom između nadležnih crkvenih vlasti i tijela Republike Hrvatske (17).”

Ovdje svakako treba primijetiti da je formulacija, koju nalazimo u Ugovoru između Svete

Stolice i Republike Hrvatske, mnogo preciznija. Naime, Ugovor izričito kaže da Katolička Crkva

ima pravo organizirati dušobrižništvo zdravstva u svim ustanovama, „bilo da su javnoga bilo

privatnoga karaktera”, dok u Zakonu nema takve jasne formulacije. Istina, odredba iz Zakona, da

se “vjerskoj zajednici jamči [se] pravo na dušobrižništvo vjernika koji se nalaze u zdravstvenim i

ustanovama socijalne skrbi”, ne isključuje da se to odnosi na sve ustanove takve vrste što

potkrepljuje sljedeći stavak u kojemu se predviđa da će osnivač takve ustanove potpisati ugovor

s vjerskom zajednicom o dušobrižništvu njezinih vjernika u njegovoj ustanovi, ali bolje bi bilo

da je formulacija jasnija (15).

2.7.5 Ugovor Hrvatske biskupske konferencije i Republike Hrvatske

U skladu s odredbom iz Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, glede bolnica,

ostalih ustanova zdravstvene i socijalne skrbi javnoga karaktera, to jest onih ustanova te vrste

kojima je država osnivač, skoro deset godina nakon potpisivanja spomenutog Ugovora, u

Tajništvu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu, 31. listopada 2005. godine, potpisan je

Ugovor o dušobrižništvu u bolnicama i ostalim zdravstvenim ustanovama, te ustanovama

socijalne skrbi između Hrvatske biskupske konferencije i Republike Hrvatske.

Ugovorom se uređuje način ostvarivanja prava na dušobrižništvo vjernika katolika koji se

nalaze u bolnicama i zdravstvenim ustanovama, te ustanovama socijalne skrbi. Dušobrižništvo

vjernika katolika podrazumijeva aktivnosti: liturgijska slavlja i podjeljivanje sakramenata,

savjetovanje u pitanjima vjere i morala, posjećivanje bolesnika, te suradnju u humanizaciji

zdravstvene i socijalne skrbi. Dušobrižništvo obavlja dušobrižnik koji je u pravilu svećenik. U

12

žurnim slučajevima duhovnu pomoć u bolnicama i ustanovama može pružiti svaki katolički

svećenik. Prema Ugovoru Vlada RH za služenje Crkve općem dobru osigurava novčana sredstva

svakoj bolnici i ustanovi gdje provodi pastoral zdravstva. Bolnice su obvezne osigurati prikladne

prostore koje će biskupija, na čijem se području nalazi bolnica ili ustanova, opremati za trajno

održavanje katoličke liturgije. Isto tako će osigurati prostore gdje će dušobrižnik moći primati

bolesnike ili korisnike zdravstvene i socijalne skrbi na duhovne razgovore. Bolničko osoblje

dužno je pozvati dušobrižnika na zahtjev bolesnika, njegove obitelji ili rodbine.

3. ZAKON O ZAŠTITI PRAVA PACIJENATA

Zakon o zaštiti prava pacijenta („Narodne novine“, br. 169/04, 37/08 - u daljnjem tekstu:

Zakon) najvažniji je Zakon za samoga pacijenta u Hrvatskoj. Njime se uređuje pravo na

korištenje zdravstvene zaštite, način zaštite i promicanja tih prava (4).

Kao potpisnici Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskoga bića u pogledu

primjene biologije i medicine, obvezali smo se na uređenje našega zakonodavstva u smislu

omogućavanja primjene odredbi Konvencije. Radi usklađenja s odrednicama Konvencije i

uređenja zaštite i promicanja prava pacijenata u Republici Hrvatskoj, donesen je Zakon o zaštititi

prava pacijenata. Zakon o zaštiti prava pacijenata stupio je na snagu 11. prosinca 2004. godine.

Ovaj Zakon svakom pojedincu kao bolesniku jamči opće i jednako pravo na kvalitetnu i

kontinuiranu zdravstvenu zaštitu primjerenu njegovu zdravstvenom stanju, a sukladno

općeprihvaćenim stručnim standardima i etičkim načelima, u najboljem interesu za bolesnika, uz

poštovanje njegovih osobnih stavova.

Svrha Zakona o zaštiti prava pacijenata je stvoriti pravne pretpostavke na osnovi kojih je

svim pacijentima u sustavu zdravstvene zaštite Republike Hrvatske osigurano poštivanje

ljudskog dostojanstva fizičkog i psihičkog integriteta, osobnosti i prava na samoodređenje.

Jedna od iznimno pozitivnih strana Zakona jest u tome što u Općim odredbama ističe

definiciju pacijenta. U kontekstu uvriježene kolokvijalne prakse da se pacijentom vrlo često

podrazumijeva isključivo bolesna osoba, čime mu se pridodaje značenje ovisnosti tuđe pomoći i

time ujedno implicira njegova slabost, odnosno nemoć.

13

Zakon uvodno definira tko se smatra pacijentom u smislu samoga zakona što je iznimno

pozitivan korak u zaštiti prava pacijenata. To je vrlo važno jer samo osoba koja odgovara pojmu

pacijenta moći će se pozivati na prava koja joj pripadaju na temelju tog zakona, što isključuje

slobodno definiranje i mišljenje javnosti tko je pacijent. Definicijom pojma pacijenta se ističe da

pacijent nije isključivo bolesna osoba, nego svaka osoba bolesna ili zdrava, koja zatraži ili kojoj

se pruža određena mjera ili usluga u cilju očuvanja i unaprjeđenja zdravlja, sprječavanja bolesti,

liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije (4). U tom kontekstu pacijent u najširem smislu

riječi jest svaka osoba, bez obzira na dob, spol, rasnu, vjersku i drugu pripadnost, imovno stanje,

vrstu i stupanj zdravstvenih potreba, bolesna ili zdrava, koja u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi

i/ili privatnoj praksi zatraži određenu uslugu ili nastoji zadovoljiti svoju zdravstvenu potrebu.

Zakon člankom 2. svakom pacijentu jamči opće i jednako pravo na kvalitetnu i kontinuiranu

zdravstvenu zaštitu primjerenu njegovu zdravstvenom stanju, u skladu s općeprihvaćenim

stručnim standardima i etičkim načelima u najboljem interesu pacijenta uz poštivanje njegovih

osobnih stavova. Pri pružanju zdravstvene zaštite temelji se na poštivanju načela humanosti i

dostupnosti.

Načelo dostupnosti zaštite prava pacijenata podrazumijeva jednaku mogućnost zaštite prava

svih pacijenata na području Republike Hrvatske (4).

Načelo humanosti ostvaruje se:

osiguravanjem poštovanja bolesnika kao ljudskog bića,

osiguravanjem prava na fizički i mentalni integritet bolesnika,

zaštitom osobnosti bolesnika, uključujući poštovanje njegove privatnosti,

svjetonazora te moralnih i vjerskih uvjerenja.

Humanost kao načelo uvažava osiguranje poštivanje pacijenta kao ljudskog bića, osigurava

mu se pravo na fizički i mentalni integritet te zaštita osobnosti pacijenta koja uključuje

poštivanje privatnosti, svjetonazora, moralnih i vjerskih uvjerenja dok načelo dostupnosti

podrazumijeva jednaku mogućnost zaštite prava svih pacijenata na području Republike Hrvatske

(4). To je s druge strane zahtjev prema državi koja je dužna osigurati mrežu zdravstvenih

ustanova i zdravstvene zaštite koja će biti dostupna svim građanima. Zakon o zaštiti prava

pacijenata je, poput Ustava, pisan idealistički. Prema Zakonu pacijenti praktički imaju sva prava.

14

3.1 Prava pacijenata

Osnovna prava koja regulira Zakon o zaštiti prava pacijenata su:

pravo na suodlučivanje

- pacijentova aktivna uloga u suodlučivanju o svojemu liječenju nema alternative u

suvremenoj medicinskoj praksi. Liječnik danas zajedno s pacijentom donosi odluku o

njegovu liječenju uzimajući u obzir cjelokupno stanje pacijenta.

- podrazumijeva obvezu liječnika da pacijenta informira na razumljiv i pacijentu

prikladan način o svim pretragama, mogućim načinima liječenja, prednostima

određenih načina liječenja, o svim rizicima pretraga i zahvata te o posljedicama koje

mogu nastati ako pacijent odustane od predloženih pregleda i zahvata

pravo na obaviještenost/ informiranost

- glavna je svrha pristanka obaviještenog pacijenta potvrditi autonomiju pacijenta i

njegovu potrebu na samoodređenje te osigurati zaštitu njegovih prava (19)

- smatra se velikim propustom Zakona što nije propisano koje bi informacije liječnik

bio dužan dati, već samo informacije na koje pacijent ima pravo (20)

- pisanom i potpisanom izjavom pacijent ima pravo odbiti primitak obavijesti o svom

zdravstvenom stanju i ishodu liječenja

pravo na prihvaćanje, odnosno odbijanje dijagnostičko i terapijskog postupka ili zahvata

- podrazumijeva da pacijent svoj pristanak na određeni medicinski postupak daje

potpisivanjem obrasca suglasnosti, te ima pravo odbiti bilo kakvu intervenciju, zahvat

ili terapijski postupak, osim ako bi to bilo opasno po život ili izazvalo trajna oštećenja

zdravlja; svrha pristanka je provoditi autonomiju pacijenta (19).

pravo na zaštitu pri sudjelovanju u kliničkim ispitivanjima

- podrazumijeva da se pacijenta ne smije uključiti u kliničko ispitivanje ako nije dao

pristanak, odnosno potpisao suglasnost za taj postupak.

pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji

- podrazumijeva da pacijent ima pravo uvida u svu medicinsku dokumentaciju koja se

tiče njegova zdravstvenog stanja, te tražiti preslike te dokumentacije. Nakon smrti

pacijenta uvid u medicinsku dokumentaciju ima uža obitelj, ili skrbnik, ako se

pacijent za života nije tome protivio.

15

pravo na povjerljivost

- podrazumijeva da se svi podaci o zdravstvenom stanju pacijenta mogu davati samo

onoj osobi/osobama koje je pacijent ovlastio

- podrazumijeva da su svi podaci o zdravstvenom stanju pacijenta kao i boravak

pacijenta u zdravstvenoj ustanovi profesionalna tajna

pravo na održavanje osobnih kontakata

- pacijent za vrijeme boravka u bolnici ima pravo primiti posjetitelja ili zabraniti posjet

određenim osobama

pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove

- podrazumijeva da pacijent mora potpisati izjavu ili dati usmenu izjavu pred dva

svjedoka o namjeri samovoljnog napuštanja bolnice

pravo na privatnost

- pri svakom pregledu, dijagnostičkom ili terapijskom postupku kao i pri održavanju

osobne higijene, pacijent ima pravo na najvišu moguću privatnost

- ispunjavanje privatnosti pacijenta dovodi do takvih posljedica kao što su zaštita i

poboljšanje ljudskog dostojanstva, kao i bolja komunikacija između pacijenta i

zdravstvenog tima (21).

pravo na naknadu štete

- pacijent može zahtijevati naknadu štete podnošenjem tužbe nadležnom sudu ako mu

je pri korištenju zdravstvene zaštite nanesena šteta (4,22).

Uloga medicinske sestre u ostvarivanju svih navedenih prava najuočljivija je u

vrednotama što podupiru sestrinstvo, a uključuju:

poznavanje i poštivanje osobnosti svakog pojedinca,

prihvaćanje ljudi kao složenih bića (holistički pristup)

preuzimanje uloge svojevrsnog advokata, odnosno zagovornika prava pacijenata.

Svaka sestrinska intervencija mora se temeljiti na navedenim vrednotama. Sigurnost

pacijenata ne uključuje samo brigu za fizički integritet, ona u sebi sadrži brojne elemente kao što

su:

16

razina znanja – pacijent je siguran jer sestra zna što radi, koji su očekivani ishodi i

moguće posljedice provedene intervencije

osobine sestre – empatija, iskrenost, brižnost, poštovanje, altruizam

komunikacijske vještine – primjena različitih metoda i tehnika savjetovanja koje

ovise o problemu pacijenta i teorijskom orijentacijom sestre koja ga savjetuje

umijeće pomaganja – pomoć pacijentima da sagledaju svoju situaciju, razmotre

moguća rješenja i sudjeluju u donošenju odluka

3.2 Povjerenstva za nadzor nad pravima pacijenata

Sustav zaštite i promicanja prava pacijenata u Republici Hrvatskoj u svom djelovanju

uvažava temelje moderne demokracije: vladavinu prava, toleranciju i uvažavanje dostojanstva

svakog pojedinca. Sustav zaštite prava pacijenata nije novina u hrvatskom zdravstvu. Naime, i

prije donošenja Zakona o zaštiti prava pacijenata postojali su određeni instituti zaštite

pacijentovih prava. Tako se, primjerice, prema odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti,

pacijent mogao žaliti na nepravilnosti koje je uočio u pružanju zdravstvene zaštite. Također,

prema istom Zakonu, pacijent se zbog povrede svojih prava mogao obratiti zdravstvenoj

inspekciji koja je ovlaštena poduzimati razne mjere pa čak podnositi i prekršajne i kaznene

prijave.

Radi boljeg i kvalitetnijeg ostvarivanja prava i pružanje zaštite ZOZPP predviđa osnivanje

dvaju povjerenstava. Riječ je o povjerenstvu na razini jedinice područne (regionalne)

samouprave dok bi drugo povjerenstvo bilo na razini države, odnosno u okviru nadležnoga

ministarstva (4).

Povjerenstvo za zaštitu i promicanje prava pacijenata ministarstva nadležnog za zdravstvo

temeljem čl. 38. ZOZPP osniva ministar i sastavljeno je od sedam članova kojeg čine tri

predstavnika udruga za zaštitu prava pacijenata, predstavnika medija i tri predstavnika

ministarstva nadležnog za zdravstvo. Članovi Povjerenstva dužni su postupati u svom radu na

način da čuvaju profesionalnu tajnu, naknada za njihov rad osigurava se iz državnog proračuna a

visinu naknade određuje ministar. Osim što je zaduženo za praćenje primjene Zakona,

povjerenstvo na razini države raspravlja o izvješćima povjerenstva lokalnih jedinica, daje

17

mišljenja, preporuke, prijedloge za poboljšanje cjelokupnoga sustava te surađuje s nacionalnim i

međunarodnim tijelima.

Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata, temeljem članka 30. Zakona, osniva se u svakoj

jedinici područne (regionalne) samouprave. Povjerenstvo ima pet članova koje, na temelju

javnog poziva, imenuje skupština jedinice područne (regionalne) samouprave iz redova

pacijenata, nevladinih udruga i stručnjaka na području zaštite prava pacijenata.

Županijsko povjerenstvo prati primjenu propisa na području jedinice područne (regionalne)

samouprave koji se odnose na zaštitu prava i interesa pacijenata, prati povrede pojedinačnih

prava pacijenata na području jedinice područne (regionalne) samouprave, predlaže poduzimanje

mjera za zaštitu i promicanje prava pacijenata na području jedinice područne (regionalne)

samouprave, bez odgađanja obavještava Povjerenstvo za zaštitu i promicanje prava pacijenata

ministarstva nadležnog za zdravstvo o slučajevima težih povreda prava pacijenata koje mogu

ugroziti život ili zdravlje pacijenata te ima ovlast Povjerenstva da obavještava javnost o

povredama prava pacijenata (4).

Nadređeno mu je povjerenstvo na razini države jer zakon propisuje obvezu podnošenja

godišnjeg izvješća o radu.

Na temelju Zakona, radi ostvarivanja i promicanja prava pacijenata u svim su jedinicama

područne (regionalne) samouprave 2004. godine osnovana i već četrnaest godina, može se

općenito reći, razmjerno uspješno djeluju županijska povjerenstva za zaštitu prava pacijenata.

Sva se ona nalaze i djeluju pri upravnim tijelima svojih jedinica područne (regionalne)

samouprave nadležnim za poslove zdravstva.

Kao mana Povjerenstava može se vidjeti to da su povjerenici zaposlenici županijske ustanove

čiji su interesi u koliziji s pravima pacijenata (bolnica, područni ured HZZO-a) ili se radi o

osobama čije su kvalifikacije nejasna preporuka za ovu poziciju (ekonomist, administrativni

službenici, itd.). Mnoga povjerenstva osnovala su se godinu dana nakon zakonom propisanog

roka, pa čak i kasnije, a neka su službeno na više godina prekinula s radom zbog smjene ili smrti

povjerenika.

3.3 Povjerenstvo grada Zagreba

18

Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata Grada Zagreba (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo)

u odnosu na sva ostala županijska povjerenstva izrazito je specifično i glede formalnopravnog

statusa i glede opsega i sadržaja svog rada. Statusno, jer ono formalnopravno nije dio Gradskog

ureda za zdravstvo (koji mu službeno pruža poštanske i administrativne usluge i omogućuje da u

njegovim službenim prostorijama održava sjednice a pacijente prima na razgovore), već Ureda

gradonačelnika Grada Zagreba, kao jedno od njegovih brojnih radnih tijela. Glede opsega svojih

aktivnosti, ovo Povjerenstvo štiti i promiče prava i interese daleko najvećeg broja pacijenata,

među kojima – više nego bilo koje drugo - i onih koji formalnopravno nisu građani njegove

županije, dok glede sadržaja svog rada ono sve svoje stručne poslove obavlja samostalno. Budući

da u Zakonu a ni u drugim pravnim aktima nije precizirano mogu li, odnosno trebaju li, hrvatski

pacijenti svoje pritužbe, predstavke i molbe dostavljati povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata

„svoje“, odnosno županije u kojoj stalno borave, ili pak povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata

županije u kojoj se nalazi i djeluje zdravstvena ustanova u kojoj se trenutačno pregledavaju,

liječe i/ili rehabilitiraju, Povjerenstvu se – na čijem se području nalazi najveći broj zdravstvenih

ustanova, i to, prema pretežitoj ocjeni stručne i druge javnosti, objektivno najboljih i

najpoželjnijih - obraćaju i hrvatski građani koji stalno ne borave u Gradu Zagrebu, već u

zdravstvenim ustanovama na njegovu području povremeno ostvaruju svoje pravo na zdravstvenu

zaštitu. Povjerenstvo je i u izvještajnom razdoblju (2015-2017.) službeno postupalo ne praveći

nikakvu razliku u tretiranju podnositelja zaprimljenih pritužbi prema tome jesu li oni

formalnopravno građani Grada Zagreba ili su u neku od zdravstvenih ustanova na području

Grada Zagreba došli na pregled, na obavljanje medicinske pretrage(a), na liječenje ili pak

zatrebavši hitnu pomoć (23,24).

Povjerenstvo štiti i prava i interese stranih državljana koji u nekoj od zdravstvenih ustanova

na području Grada Zagreba zatrebaju zdravstvenu uslugu i njome ne budu zadovoljni.

Rad ovog Povjerenstva nalikuje radu tipičnog odvjetničkog ureda, na čijim se sjednicama

jedni predmeti (zaprimljene pritužbe i predstavke pacijenata) dogovorno međusobno dijele i

zadužuju, a o drugima se, o onima koji su između dviju ili više sjednica obrađeni (o kojima su

prikupljeni svi relevantni podaci i dokumenti), zajednički, većinom glasova, ocjenjuje je li u

njima bilo kršenja Zakona i, ako jest, odlučuje što bi sve zbog toga Povjerenstvo trebalo

poduzeti. U službenom postupanju prema zaprimljenim pritužbama i predstavkama pacijenata,

19

Povjerenstvo grada Zagreba se, prema službenim izvješćima od 2015- 2017. godine u granicama

svojih mogućnosti maksimalno zalagalo. Pacijentima je nastojalo - i nastoji - pomoći što brže i

što bolje – uvijek, naravno, u skladu sa zakonom. Pacijentima je ono uvijek davalo - i jasno im

daje do znanja - što vezano uz njihove pritužbe i predstavke može, a što ne može učiniti - kako bi

oni i njihovi zakonski zastupnici na vrijeme mogli znati što od Povjerenstva objektivno mogu

očekivati (23,24).

Povjerenstvo djeluje isključivo u skladu sa Zakonom i važećim Poslovnikom o svom radu.

Sjednice Povjerenstva održavane su u pravilu svaka dva tjedna, a o njima su vođeni detaljni

zapisnici.

Povjerenstvo je tijekom proteklog razdoblja uočavalo zbunjenost mnogobrojnih hrvatskih

pacijenata, pa i pacijenata Grada Zagreba, djelovanjem nekih udruga civilnog društva „za

promicanje prava pacijenata“, koje u svojim obraćanjima pacijentima i, uopće, u javnosti i dalje

„zaboravljaju“ navesti i naglasiti ono pacijentima najvažnije: da su isključivo županijska

povjerenstva za zaštitu prava pacijenata zakonski ovlaštena reagirati na pojedinačne povrede

prava pacijenata, službeno tražiti očitovanja liječnika i voditelja zdravstvenih ustanova;

zahtijevati izvješća o poduzetim mjerama, neposredno pristupati u službene prostorije u kojima

se obavlja zdravstvena djelatnost i utvrđivati jesu li prava pacijenata uistinu bila povrijeđena, a,

ako jesu, tražiti od tijela nadležnih strukovnih komora provedbu stručnog nadzora u takvim

slučajevima, kao i poduzimati druge konkretne mjere na području svog djelovanja - odnosno da

su samo županijska povjerenstva za zaštitu prava pacijenata zakonski ovlaštena i osposobljena

štititi prava pacijenata i njihove interese. Predsjednik Povjerenstva je, primjerice, 10. veljače

2015. HTV-u morao uputiti zahtjev za ispravkom netočnih navoda, objavljenih u emisiji „Treća

dob“. U njoj je, naime, predsjednik „Hrvatske udruge pacijenata“ M. D. potpuno prešutio i time

brojnim gledateljima potpuno uskratio informaciju da u Republici Hrvatskoj već deset godina

postoje i razmjerno uspješno djeluju županijska povjerenstva za zaštitu prava pacijenata. Na

pitanje voditeljice, kome se pacijenti radi zaštite svojih prava mogu i trebaju obratiti, M. D. ih je

uputio na, cit., „neku od 400 udruga pacijenata, među kojima je i njegova, a ako ne njima, onda

medijima“.

Nastavljeni osjetni porast broja zaprimljenih pritužbi/predstavki pacijenata Grada Zagreba

Povjerenstvo drži jednom od očiglednih potvrda kvalitete svog rada. Sve više pacijenata, naime,

20

za Povjerenstvo doznaje „usmenom predajom“ od svojih prethodnika koji Povjerenstvo, da

njegovim uslugama sami nisu bili zadovoljni, ne bi i drugima preporučivali. Za jedan, glede

broja pacijenata skoro milijunski, grad Zagreb (s obzirom da Povjerenstvo štiti i prava

nezagrepčanki i nezagrepčana koji zdravstvene usluge zatrebaju u nekoj od zdravstvenih

ustanova na području grada, može se govoriti o čak oko milijun njegovih potencijalnih štićenica i

štićenika), još uvijek razmjerno vrlo mali broj zaprimljenih pritužbi i predstavki pacijenata

prvenstveno je rezultat i dalje prevladavajuće neinformiranosti većine građanki, građana i gostiju

Grada Zagreba o postojanju i radu Povjerenstva a potom i straha onih koji su za Povjerenstvo

doznali od mogućih negativnih posljedica prijavljivanja liječnika nadležnim tijelima na njihov

i/ili na budući osobni „status“ članova njihovih obitelji.

Povjerenstvo prava i interese svojih štićenika, pacijenata Grada Zagreba, uvijek nastoji

(za)štititi maksimalno, ono ni liječnike ni ravnatelje zdravstvenih ustanova, kao ni sve ostalo

zdravstveno osoblje, ne želi smatrati svojim i „neprijateljima“ pacijenata, protiv kojih treba

voditi „rat“ za prava pacijenata, već je, kada je god to moglo, nastale probleme najprije nastojalo

rješavati mirnim putem. Tek ako u tome ne bi uspjelo, bilo je spremno posegnuti i za, svim mu

raspoloživim, „represivnim“ mjerama. U tom kontekstu predsjednik mr.sc. Damir Jukica uvijek

rado ističe da Povjerenstvo ne smatra (pravo)braniteljem isključivo pacijenata, već, istodobno, i

(pravo)braniteljem sustava javnog zdravstva. Jer ako bi ono svojim nerealnim zahtjevima

ugrožavalo rad i izdržljivost potonjeg, izravno bi ugrožavalo i interese pacijenata. Povjerenstvo

probleme nastoji riješiti mirnim putem: kako bi pacijent bio optimalno zbrinut i zadovoljan, a

prozvani zdravstveni djelatnik ostao nekažnjen.

Većinu problema rješavaju bez uključenja temeljnih institucija, a to u praksi izgleda ovako.

Ako pacijent osjeti da je njegovo pravo pacijenta narušeno, javlja se Povjerenstvu. Povjerenstvo

se javlja instituciji (bolnici, domu zdravlja itd.) gdje u neposrednoj komunikaciji rješavaju

problem. Takvih je, kaže, 95% slučajeva, a u vrlo malom broju slučaja proces se šalje na više

institucije, poput Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pučkog pravobranitelja ili

Državnog odvjetništva (23).

21

4. HRVATSKE UDRUGE U SLUŽBI PRAVA PACIJENATA

Udruge za promicanje prava pacijenata ovlaštene i osposobljene samo za ono što im i samo

ime govori, za promicanje prava pacijenata, dok su za ostvarivanje pojedinačne stvarne zaštite

tih prava ovlaštena i osposobljena isključivo županijska povjerenstva za zaštitu prava pacijenata.

Stoga je pacijentima obraćanje tim udrugama, kada osim neke obavijesti trebaju i konkretnu

zaštitu svojih prava, ako ih one odmah ne upute nadležnim županijskim povjerenstvima,

praktički beskorisno.

Sklonost je predstavnika nekih od tih udruga da u svojim javnim istupima redovito

„zaboravljaju“ spomenuti ono što je, jasno, pacijentima najvažnije: da je nadležnost (dragovoljno

preuzeta zadaća) tih udruga promicanje prava pacijenata. a da je zaštita tih prava u nadležnosti

županijskih povjerenstava za zaštitu prava pacijenata, da su samo potonja zakonski ovlaštena

reagirati na pojedinačne povrede prava pacijenata, službeno tražiti očitovanja liječnika i voditelja

zdravstvenih timova i ustanova, zahtijevati izvješća o poduzetim mjerama, neposredno pristupati

u službene prostorije u kojima se obavlja zdravstvena djelatnost, tražiti od nadležnih tijela

provedbu stručnog nadzora i poduzimati druge mjere iz svog Zakonom propisanog djelokruga.

4.1 Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata

22

Hrvatska udruge za promicanje prava pacijenata nacionalna je udruga koja promiče prava

pacijenata, a cilj im je upoznati javnosti o postojećim pravima pacijenata te načinu korištenja tih

prava kod nas i u svijetu. Kada se građani obrate za pomoć Hrvatskoj udruzi za promicanje prava

pacijenata tada im stručni tim kojeg čine specijalisti za medicinsko pravo pomažu ukazati na to

jesu li njihova prava kao pacijenta prekršena što učiniti kako se to ne bi ponovilo te kome

prijaviti diskriminaciju ili neki drugi oblik kršenja prava pacijenata. Organizacija nije udruga

bolesnika, već su članovi udruge stručnjaci na području medicine i prava iz Hrvatske i

inozemstva, te građani- pacijenti koji zajedničkim odlukama i prijedlozima doprinose ciljevima

udruge.

Ciljevi osnivanja udruge su:

upoznavanje javnosti o postojećim pravima pacijenata te načinu korištenja tih

prava kod nas i u svijetu;

pružanje pomoći građanima u ostvarivanju njihovih prava kao pacijenata;

prikupljanje pojedinačnih opažanja o nedovoljno definiranim odnosima između

onih koji omogućuju, onih koji pružaju i onih koji traže zdravstvenu uslugu;

uobličavanje prijedloga zakonskih pretpostavki kojima bi se izrijekom odredila

prava pacijenata.

Program promicanja prava pacijenata

1. Projekt izdavanja biltena „ Pacijent“

2. Projekt tiskanja i distribucije plakata „Prava pacijenata“

3. Projekt edukacije o pravima pacijenata putem TV medija

4. Projekt izrade nacrta Zakona o pravima pacijenata

5. Projekt javnih tribina

Projekti pod 1, 3 i 5 su trajni  projekti Udruge. Do sada su bili potpomognuti od strane

Vlade, Ministarstva zdravstva, Instituta otvoreno društvo Hrvatska, lokalne uprave te malih

donatora. Projekt pod 2 je izveden uz pomoć Vlade, Ministarstva zdravstva. Projekt pod 4 je

proveden tijekom 2002. uz pomoć financijske potpore od strane Europske Komisije (25).

23

S pozicije Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata i iskustva kojega je udruga

stekla tijekom višegodišnjeg rada s pacijentima širom Hrvatske, vrlo je važno primijetiti kako se

pojam prava pacijenata sve bolje prepoznaje od samih korisnika zdravstvenih usluga, ali i samih

zdravstvenih radnika. Ono s čime udruga nije zadovoljna jest činjenica kako se niti jedan njihov

prigovor na neučinkovitost samih zakonskih odredbi, baš kao niti jedan prijedlog kojim bi se to

otklonilo, nije uzeo u razmatranje od strane nadležnih institucija, već su dobivali formalne

odgovore na dopise, u kojima niti jedan odgovor na njihova pitanja nije pružen. Smatraju

razvidnim kako se kaznene odredbe Zakona o zaštiti prava pacijenata nisu primijenile na način

kako zakon predviđa i to upravo radi nedovoljno dobre zakonske regulative, a na što su

pravovremeno upozorili sve koji su sudjelovali u proceduri donošenja Zakona o zaštiti prava

pacijenata. Čak što više, niti Zahtjev za ocjenu ustavnosti istog zakona nije donio nikakvog

rezultata. Nemaju potvrdu ni o jednom jedinom postupku koji je pokrenut u smislu naplate

zakonski određenih sankcija za prekršaje koji se u Zakonu navode, iako su svjedoci kako se

barem nekoliko pacijenata dnevno obraća njihovom Savjetovalištu sa željom da prijavi i

poduzme zakonske korake potrebne da se kršenja prava pacijenata i sankcioniraju sukladno

važećem zakonu (26).

Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata ima ozbiljnu internetsku stranicu na

kojoj su najcjelovitiji podaci o pravima pacijenata, načinima zaštite, nadležnim institucijama i

aktima, a redovito se ažuriraju aktivnosti udruge među kojima su i neka manja društvena

istraživanja.

Slika 1. Znak Hrvatske udruge za promicanje prava

pacijenata

24

Udruga ima svoj znak koji se sastoji od crteža desne šake s dlanom okrenutim

prema gore i prstima usmjerenim prema desno, na kojem je kvadrat crvenog ruba unutar

kojega su četiri jednaka kvadratna polja od kojih je gornji lijevi i donji desni crvene boje,

a ostala dva bijele, tako da imitiraju raspored crvenih polja hrvatskog grba (25).

4.2 Koalicija udruga u zdravstvu- KUZ

Koalicija udruga u zdravstvu je nestranački nacionalni savez udruga, koji djelujući kao

centar potpore neprofitnog sektora, jačajući unutar sektorsku i međusektorsku suradnju želi

unaprijediti održivost razvoja svojih članica, te djelujući u interesu javnog dobra i svih građana

pridonijeti napretku hrvatskog zdravstvenog sustava.

Vizija im je postati jaka krovna udruga koja pomaže svim građanima Republike Hrvatske

u ostvarivanju prava na dostupnu odgovarajuću zdravstvenu skrb i osiguranu zaštitu prava na

zdravlje. Među djelatnostima kojima se bave je zagovaranje prava pacijenata. Djeluje kroz

organizacije ili pojedince specijalizirane za zagovaranje prava pacijenata, bilo da se radi o općoj

javnosti i podizanju svijesti o pravima pacijenata, pojedinim grupacijama pacijenata ili o

individualnim oboljelim osobama. Segment koji se često zaboravlja su obveze pacijenata u

sustavu zdravstva, proizašle iz prava pacijenata.

KUZ je subjekt civilnog društva koji djeluje za opće dobro. Članstvo u KUZ-u može biti

redovno i suradno. Redovno članstvo čine udruge i savezi udruga u zdravstvu, koje su

registrirane u Republici Hrvatskoj, bez obzira djeluju li na lokalnom, regionalnom ili

nacionalnom nivou i koje su potpisale Pristupnice i prihvatile Statut KUZ-a, te odlučile

međusobnom suradnjom i zajedničkim aktivnostima postići ciljeve, djelatnosti i načela KUZ-a.

Suradno članstvo čine ostale udruge ili druge pravne osobe (domaće i strane), kao i pojedinci (iz

zemlje ili inozemstva). Suradni članovi mogu sudjelovati u radu KUZ-a, ali nemaju aktivno i

pasivno pravo glasa osim ukoliko ih je Skupština izabrala u neko od tijela KUZ-a.

Ciljevi KUZ-a su:

25

međusobna pomoć i suradnja članica KUZ-a – stvaranje lokalnih centara potpore

za udruge u zdravstvu i pomaganje istih;

zajedničko nastupanje članica KUZ-a prema ostalim subjektima zdravstvenog

sustava; prema jedinicama lokalne uprave i samouprave i države u zastupanju

interesa članica i ostalih organizacija civilnog društva;

promocija vrijednosti civilnog društva u građanstvu, gospodarstvu i javnoj upravi,

edukacija istih o ovim vrijednostima, te jačanje pozitivne slike o ulozi i

djelovanju organizacija civilnog društva;

osnaživanje uloge hrvatskih udruga u zdravstvu i promocija pozitivnih iskustava

hrvatske zdravstvene politike u međunarodnoj suradnji;

aktivno uključivanje članica KUZ-a i korisnika zdravstvene zaštite u zdravstvenu

politiku i reformu zdravstva;

sudjelovanje KUZ-a i korisnika zdravstvene zaštite u praćenju, odlučivanju i

nadzoru zdravstvenog sustava u svim područjima i na svim razinama;

promoviranje i zaštita prava pacijenata;

osnaživanje zdravstvene prevencije i promocija zdravog načina življenja;

KUZ redovito provodi i pridržava se načela provedbe sustava osiguranja kvalitete

djelovanja za neprofitne organizacije (27)

Područja zagovaranja prava pacijenata:

prava pacijenata, zaštita privatnosti i povjerljivosti podataka, informirani pristanak

podizanje svijesti javnosti

podrška pacijentima i njihovim njegovateljima, te njihova edukacija (27)

Aktivnosti zagovaranja prava pacijenata usmjerene su:

općoj javnosti u cilju informiranja i podizanja javne svijesti

regulatornim tijelima i političkim čimbenicima

pružateljima zdravstvenih i medicinskih usluga i djelatnicima unutar sustava zdravstva

26

akademskoj zajednici, zajednici medicinskih i farmaceutskih istraživača (27).

Slika 2. Znak KUZ-a

Crvena boja znaka simbolizira zaštitu zdravlja i života. Strelice

usmjerene središtu upućuju na sinergičnu snagu KUZ-a, čije članice

dijele isti cilj. Kockica označava Hrvatsku. Zajedno, strelice i kockica u

znaku simboliziraju siluetu čovjeka, što ukazuje na humanizam, kao ishodište djelovanja KUZ-a

(27).

Registar članica KUZ-a

Društvo multiple skleroze Međimurske županije, Udruga tjelesnih invalida Međimurje

UTIM, Društvo dijabetičara Delnice, Udruga kronično bolesnog djeteta «Zajedno do zdravlja»,

Udruga roditelja djece i osoba s invaliditetom «Mali princ», Udruga slijepih grada Karlovca i

Karlovačke županije USKA, Udruga za zaštitu zdravlja žena UZZZŽ, Udruga invalida rada

grada Koprivnice, Udruga optimalnom težinom do zdravlja «Vaga», Savez organizacije invalida

osječko baranjske županije SOI OBŽ, Društvo «Žrtve azbesta» Ploče, Udruga za rehabilitaciju i

resocijalizaciju duševnih bolesnika pri neuropsihijatrijskoj bolnici «Dr. Ivan Barbot», Pčelica –

udruga roditelja djece oboljele i liječene od malignih bolesti Požeško slavonske županije, Apneja

– udruga za promicanje i provođenje života osoba oboljelih od apneje, Udruga žena liječenih od

bolesti dojke, Udruga medicinskih sestara i tehničara, Udruga za promicanje prava pacijenata

«Slavonija», SANUS – Udruga roditelja djece oboljele i liječene od malignih bolesti, Udruga za

terapijsko jahanje «Pegasus-Šibenik», Udruga roditelja djece s posebnim potrebama „Vukovarski

leptirići“, Hrvatski savez dijabetičkih udruga HSDU, DEBRA, Hrvatsko društvo za buloznu

epidermolizu, Hrvatska udruga prijatelja hospicija, Hrvatsko društvo za celijakiju, Udruga osoba

s Prader Willi Sindromom Hrvatske  PWS, Hrvatska udruga srčanih bolesnika SRCE, Sve za nju

– Udruga žena oboljelih i liječenih od raka dojke, njihovih obitelji i prijatelja, Hrvatsko

udruženje za klasičnu homeopatiju, Krijesnica – Udruga za pomoć djeci i obiteljima suočenim s

malignim bolestima i dr. (27).

27

5. PRAVA PACIJENATA U PRAKSI

Istraživački projekt koji se provodio tijekom dva mjeseca (01.03.2013. − 01.05.2013. godine)

u Općoj bolnici Virovitica na Odjelu za unutarnje bolesti na odsjecima Interna medicina I i

Interna medicina II. primjer je istraživačkog projekta s ciljem utvrđivanja koliko su pacijenti, u

svakodnevnom primanju stacionarne zdravstvene zaštite, informirani o Zakonu za zaštitu prava

pacijenata, kakva je povezanost između poznavanja prava iz Zakona o zaštiti prava pacijenata i

kršenja prava pacijenata, koliko pacijenata zna da su im prekršena prava, koliko ljudi zna kome

prijaviti kršenje tih prava i koliko se prijavljuju povrede prava na anketiranom uzorku (28).

28

Tokom trajanja istraživanja anketirano je 165 pacijenata. Najveći udio osoba je u kategoriji

60 godina starosti i više (85 ispitanika od ukupno 165), što zapravo i ne čudi budući da su starije

osobe prvenstveni korisnici zdravstvenih usluga.

Prvo anketno pitanje imalo je za cilj utvrditi koliko su ljudi zapravo upoznati s činjenicom da

su prava pacijenata uređena zakonskom regulativom. Na pitanje „Znate li da postoji zakon o

zaštiti prava pacijenata?“ 153 ispitanika (93%) odgovorilo je potvrdno, dok samo njih 12 (7%)

ne zna za postojanje Zakona.

Drugo anketno pitanje trebalo je utvrditi koliki broj ispitanika je upoznat sa Zakonom u

smislu poznavanja samih prava koja im on jamči. Na pitanje „Jeste li upoznati s pravima

pacijenata prema tom zakonu?“, 50% ispitanika je odgovorilo da poznaje prava iz Zakona, ali je

isti broj ispitanika sasvim neupućen u svoja prava.

Usporedba navedena prva dva anketna pitanja pokazala je da je velika većina ispitanika

upoznata s postojanjem Zakona o zaštiti prava pacijenata što zapravo i ne iznenađuje budući da

konstantna izloženost političkim temama u medijima (prvenstveno financiranje državnog sektora

u koji spadaju i bolnice) na taj način vrlo dobro obrazuje kompletno stanovništvo. No ispitanici

koji nemaju adekvatnih informacija o sadržaju Zakona u konačnici vrlo slabo poznaju vlastita

prava kada se nađu u ulozi pacijenta. Potrebno je poduzeti akcije za povećanje informiranosti

samih pacijenata.

Dva pitanja u anketi bila su međusobno povezana i imala su za cilj utvrditi koliko se u praksi

poštuju prava pacijenata, iz iskustva ispitanih osoba. Prvo pitanje bilo je „Jeste li do sada bili u

situaciji da Vam je bilo uskraćeno koje od prava pacijenata?“ na što se nadovezalo drugo pitanje

„Ako je prethodni odgovor da; jeste li se žalili?“.

Samo 38% ispitanika zna na koji način bi uputili prigovor zbog kršenja Zakona. Preostalih

62% pacijenata uopće ne zna kako postupiti ako je neko od njihovih prava prekršeno. Ovo

pitanje imalo je za cilj utvrditi jesu li pacijenti upoznati s kanalima upućivanja prigovora u

slučaju uskrate jednog od njihovih prava iz Zakona. Rezultati su poprilično poražavajući za

hrvatski zdravstveni i zakonodavni sustav.

29

Uzmemo li ove podatke u obzir kao približnu sliku funkcioniranja sustava prigovora u

zdravstvu, dobivamo poprilično zabrinjavajući rezultat: tek svaki peti pacijent kojemu su

prekršena njegova prava uputi pritužbu o istome.

Za zaključiti je da pred zdravstvenim sustavom Republike Hrvatske još stoji dug put kako bi

postigao idealnu ravnotežu usluge i zadovoljstva istom. Potreba za boljim informiranjem

pacijenata svakako bi poboljšala rad obje strane zdravstva, pružatelje i primatelje usluga, jer

njihova međuovisnost u konačnici čini korak dalje prema boljem i učinkovitijem sustavu, a onda

i društvu u cijelosti.

5.1 Struktura pritužbi

Iz Izvješća Povjerenstva grada Zagreba za 2017. godinu grafički su prikazane pritužbe

prema strukturama zdravstvenih djelatnika i razinama zdravstvene zaštite. Povjerenstvo je

zaprimilo ukupno 224 pritužbe i predstavke.

Grafikon 1. prikazuje pritužbe na rad liječnika obiteljske medicine i pritužbe na njihovo

službeno ponašanje. Potom pritužbe na bolnički sustav, na rad bolničkih liječnika i na službeno

ponašanje bolničkih liječnika, pritužbe zbog dugog čekanja na bolnički specijalistički pregled, na

dijagnostičku pretragu, pritužbe na neodgovarajuće uvjeta rada odjel, pritužbe zbog neispravnosti

klima uređaja te pritužbe zbog neprimjerenog ponašanja i sporog rada administrativnih

službenika.

43% 57%

Razine ZZ

OBITELJSKA MEDICINA BOLNIČKI SUSTAV

30

Grafikon 1. Pojedinačne pritužbe pacijenata Povjerenstvu grada Zagreba 2017. godine

prema razinama zdravstvene zaštite

Grafikon 2. prikazuje pritužbe prema ostalim razinama i strukturama zdravstvene zaštite

gdje su pacijenti smatrali da su im bila povrijeđena ili uskraćena njihova prava. Primjećuje se

povećan broj pritužbi usmjerenih na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) što se

može povezati s time što HZZO regulira najveći broj prava i obveza u sustavu zdravstvene

zaštite.

Primjeri pritužbi:

pritužbe zbog smjernice HZZO-a za izdavanje najjeftinijih lijekova

pritužbe u vezi s pravom na sufinaciranje lijekova

pritužbe u vezi sa sanitetskim prijevozom

pritužbe u vezi s pravom na kućnu njegu

pritužbe u vezi s pravom na ortopedska pomagala

pritužba u vezi s pravom na fizikalnu terapiju

pritužba zbog nemogućnosti obavljanja specijalističkih pretraga na teret HZZO-a

ako se liječenje obavlja primjenom tzv. alternativnih metoda liječenja

HZZO Hitna pomoć Medicinsko biokemijski laboratorij

Ljekarne HZMO0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

60%

12%

2%7%

19%

Ostale strukture zdravstvene zaštite

Grafikon 2. Pritužbe pacijenata Povjerenstvu grada Zagreba 2017. godine prema ostalim

strukturama zdravstvene zaštite

Grafikon 3. prikazuje pojedinačne pritužbe pacijenata Povjerenstvu grada Zagreba 2017.

godine po strukturama zdravstvenih djelatnika. Pritužbe su se uglavnom odnosile na rad i

službeno ponašanje zdravstvenih djelatnika. Najveći broj pritužbi na rad medicinskih sestara i to

31

u ordinacijama obiteljske medicine. Iz navedenog se može zaključiti da je razlog tome i činjenica

da pacijenti svoj prvi kontakt u zdravstvenoj zaštiti najčešće ostvaruju s medicinskim sestrama u

ordinacijama izabranog liječnika obiteljske medicine.

pedijatar ginekolog psihijatar školska medicina

stomatolog psiholog medicinska sestra

0%

5%

10%

15%

20%

25%

30%

35%

40%

45%

10% 10%

19%

2%

13%

6%

40%

Zdravstveni djelatnici

Grafikon 3. Pojedinačne pritužbe pacijenata Povjerenstvu grada Zagreba 2017. godine po

strukturama zdravstvenih djelatnika

5.2 Prikaz pritužbi

Primjer I. Pravo na privatnost

Ja XX, sam 16 godina radio kod istog poslodavca. Poslodavac je bio idealan, od plaće,

božićnica, darova za djecu, uskrsnica pa čak i 13. plaća. Sve je uvijek bilo u najsjajnijem redu

dok nisu krenuli godišnji odmori. Nažalost, 2013. sam bio pred rastavom braka te sam zatražio

od obiteljskog liječnika bolovanje na nekoliko dana da si popravim opće stanje i raspoloženje.

Obiteljska liječnica mi je otvorila bolovanje te me uputila na pregled i mišljenje psihijatra.

Doktorica i sestra iz naše obiteljske ambulante dobro su poznavale sve članove naše obitelji i

bile upoznate sa cijelom situacijom. U razgovor sa doktoricom molio sam ukoliko poslodavac

bude zvao zbog čega sam na bolovanju da kaže bilo što osim da sam u depresiji kako ne bih

imao problem nakon povratka na posao. Liječnica je bilo blagonaklona da me zaštiti. U

međuvremenu sam obavio pregled psihijatra koji je savjetovao da nije potrebna nikakva terapija

te da je najbolji način da ostanem u dobrim odnosima sa sada već bivšom suprugom kako ne bi

32

djeca imala psihičke posljedice zbog rastave roditelja. Sve je to bilo u red do moga 5. dana

bolovanja kada je medicinska sestra iz moje ordinacije otišla na godišnji te je došla na zamjenu

medicinska sestra koja je inače najbolja prijateljica moje žene. Dotična medicinska sestra

kopirala je moj zdravstveni karton te ga dala mojoj supruzi kako bi supruga mogla koristi moj

trenutni zdravstveni status kako ne bih mogao nikada dobiti skrbništvo nad djecom, a supruga

ga ujedno proslijedila i poslodavcu. Poslodavac me nazvao i obavijestio o tome da je moj radni

staž završava u njegovoj firmi sa krajem mjeseca. Nakon toga svega, tužio sa medicinsku sestru

koja je izdala kopiju kartona te je tužio u HZZO i na sudu te sam nakon nekoliko godina dobio

rješenje da je sud prihvatio tužbu te da po svim točkama sam bio ja taj kome je povrijeđeno

pravo privatnosti i učinjena velika psihološka šteta.

Komentar: Nažalost iz ovog primjera možemo vidjeti koliko je pravo na privatnost bitno i

koliko uskraćivanje i zanemarivanje istoga može dovesti do trajnih posljedica za pojedinca,

njegovu obitelj i okolinu. Isto tako ne smije se zanemariti važnost prava na pristup medicinskoj

dokumentaciji i spoznaja kome se daje na uvid i u svrhu čega podaci iz dokumentacije pacijenta.

Zdravstveni djelatnici su često skloni olako prihvaćati navedeno pravo s kojim je usko povezano

čuvanje profesionalne tajne, misleći i držeći da će ostati u povjerenju informacije koje iznesu

unutar obitelji ili među kolegama. Ljudi kakvi jesmo, od krvi i mesa, teško je ne podijeliti sa

supružnikom iskustvo protekloga dana, iznijeti informacije i slučajeve koji su na nas iz ovoga ili

onoga razloga ostavili dojam, još više u profesionalnom okruženju uspoređujući profesionalna

iskustva ili razne dogodovštine vezane uz rad s ljudima tj. pacijentima. Pa ipak je od iznimnog

značaja čuvati tajnost povjerljivih informacija i biti odgovoran i spreman u slučajevima poput

ovih gdje je zlouporaba prava i povjerenja uzrokovala dalekosežne posljedice po pacijenta,

snositi maksimalne posljedice gubitka posla, licence i eventualne materijalne naknade štete jer u

navedenom primjeru povjerenje pacijenta je grubo i nezakonito izigrano posve zanemarujući

pravila struke, Zakon kao i osobnu čast i ugled sebe i profesije.

Primjer II. Pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji

Agenciji za zaštitu osobnih podataka (dalje u tekstu: Agencija) dana 19. kolovoza 2014.

godine obratila se M. D. iz Z., sa zahtjevom za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih

podataka u kojem navodi kako je dana… . godine… njezin suprug, temeljem članka 23. Zakona o

zaštiti prava pacijenata, od bolnice M. zatražio medicinsku dokumentaciju za sina koji se u

33

medicinskoj dokumentaciji bolnice vodi kao novorođenče P. Nadalje podnositeljica zahtjeva

navodi kako je njezinom suprugu u privitku dopisa bolnice M. od …. godine, bez njezina

pristanka dostavljena i medicinska dokumentacija koja se ne odnosi na novorođenče, odnosno

njezina medicinska dokumentacija. Stoga u svom zahtjevu podnositeljica navodi kako smatra da

su navedenim propustima trećoj strani – primatelju bez pristanka ispitanika otkriveni podaci

koji spadaju u kategoriju posebnih osobnih podataka.

Komentar: U modernom vremenu i u skladu s aktualnim propisima suprugu su dani podaci

supruge koje nije tražio te na koje nije imao pravo. Time je povrijeđeno pravo supruge jer su

dostavljeni njeni medicinski podaci trećoj osobi bez njena pristanka. Premda možemo misliti da

brak pretpostavlja otvorenost, automatsko i prirodno pravo pristupa informacijama supružnika

jedno o drugome, pozitivni propisi navode svaku jedinku za sebe s pravom na privatnost te

navedeno treba poštovati jer i uz najbolju namjeru zdravstvenog djelatnika ne može se znati u

kakvim su odnosima supružnici te postoji li nešto iz medicinske dokumentacije što nije

međusobno otkriveno te može ugroziti ili trajno i nepovratno naškoditi međusobnom odnosu

supružnika ili osobi čiji se podaci otkrivaju bez njena pristanka.

Primjer III. Sudjelovanje u kliničkim ispitivanjima

Bio sam na operaciji karcinoma i čim sam se malo pridigao liječnik me odveo u svoju

sobu s riječima kako trebam dati svoj potpis u nekakav Dnevnik za lijekove. Promrmljao je nešto

o imunoterapiji, spomenuo nekakvu njemačku tvrtku i nakon što sam potpisao nisam o tome više

čuo ni riječi pojašnjenja.... Ipak, pitam ja Vas: kako reći onima koji se nimalo nisu libili, po

svemu sudeći uključiti me u nekakva ispitivanja, kako ja to ne želim, kako to nisam nikada ni htio

i kako se osjećam prevarenim, iskorištenim izigranim i jadnim? Kako i kome se požaliti kada

umireš od karcinoma i kada su ti sve nade u preživljavanje vezane uz pomoć liječnika? Kako

zaustaviti beskrupulozne? Naime, ja osobno vidim kako nemam mogućnosti prijaviti ikoga, ali

niti se kome požaliti tko bi imao mogućnosti zaustaviti takvo ponašanje.... ”

Komentar: Teoretske mogućnosti zaštite pacijenta u ovoj situaciji su slijedeće:

Daje se mogućnost prije svega razgovora sa liječnikom koji je ishodio pristanak bez adekvatne

obavijesti zatim, mogućnost pritužbe šefu kliničkog odjela, ravnatelju bolnice, Hrvatskoj

34

liječničkoj komori, Hrvatskom liječničkom zboru i Ministarstvu zdravlja a još se nudi i

mogućnost pritužbe Povjerenstvu za zaštitu prava pacijenata u Ministarstvu zdravstva, ali i u

pripadajućoj Županiji, jednaka procedura kao i za kršenje ostalih prava koja donosi ZOZPP.

Također postoji pravna mogućnost obraćanja sudu i Državnom odvjetništvu.

Ovo su mogućnosti koje također mogu biti korištene no za dodatni komentar treba

promisliti o slijedećem. U takvim najranjivijim trenucima čovjekova života osobito ako boravak

u bolnicama nije bio prijašnja praksa, čovjek se osjeća ugroženo, nesigurno i prestrašeno.

Potrebno mu je pružiti i medicinsku i psihološku pomoć, a često izostane psihološka pomoć. U

našim društvenim okvirima i podneblju pacijenti često misle da trebaju određene, osobito

istaknute liječnika, dodatno nagraditi kako bi bili zbrinuti i dobili adekvatnu uslugu. Navedeno

šteti liječničkoj profesiji i zdravstvenom sustavu te je i na zdravstvenom osoblju i pacijentima da

takvu praksu izbace iz mentalnog sklopa i zajedno doprinesu boljitku i napretku zdravstva i

njegove percepcije u javnosti. S druge strane puno toga se, nažalost, obavlja automatizmom što

vidimo iz navedenog primjera. Što manje pacijent pita draži je, jer ako nešto i pita odgovor je

takav da ga u principu bez tumačenja i ne razumije. Uz sve što pacijent prođe sa svojom bolešću,

odluči li se ohrabriti i uputiti službenu pritužbu zbog povrede njegovih prava, bez materijalnih

dokaza ili svjedoka, ne samo da je nemoćan nego se u pravilu stavi na „crnu listu“ i učini si

„medvjeđu uslugu“, osobito ako se radi o uglednom stručnjaku.

Primjer IV. Pravo na odbijanje terapijskog postupka

Pritužba predstavnika Jehovinih svjedoka iz Zagreba koji su se Povjerenstvu grada

Zagreba požalili da im u Republici Hrvatskoj nije omogućeno tzv. Beskrvno liječenje, odnosno

podvrgavanje operativnim zahvatima uz jamstvo da neće biti podvrgnuti, njima kao vjernicima

neprihvatljivoj, transfuziji krvi. Povjerenstvo je tu njihovu pritužbu podržalo uvjetno kao što je

to učinio i HZZO, što znači da bi i prema mišljenju Povjerenstva punoljetnim Jehovinim

svjedocima kao pacijentima to pravo trebalo biti omogućeno ali ne na račun ostalih pacijenata,

osiguranika HZZO-a. To, drugim riječima, znači da bi dodatne troškove (razliku u cijeni) tako

pružene zdravstvene zaštite Jehovini svjedoci kao pacijenti trebali sami podmirivati. Potpuno

neprihvatljivim Povjerenstvo pritom drži zahtjeve Jehovinih svjedoka kao roditelja ili skrbnika

maloljetnih pacijenata, posebice još male i tek rođene djece, da to vjerničko pravo obuhvati i

njih. O tom je svom stavu Povjerenstvo odlučilo službeno obavijestiti Pravobraniteljicu za djecu.

35

U splitsku bolnicu primljena je 41- godišnja pacijentica s vrlo teškom anemijom, majka

troje djece Jehovina svjedokinja, odbila je iz vjerskih razloga primiti transfuziju krvi te je istog

dana umrla. Uz pacijenticu odbijanje je potpisao i njezin suprug. Zaključak bolničkog etičkog

povjerenstva je bio da se pacijenticu ni na što ne može prisiliti, u ovom slučaju transfuziju krvi

jer je pri punoj svijesti i ima pravo na odlučivanje o svom liječenju.

Komentar: Situacija pacijenata koji se pozivaju na vjerska i druga prava koja efektivno

traže od zdravstvenih djelatnika da im uskrate najbolje moguće liječenje i time dovedu do

pogoršanja stanja ili smrti, dovode do mnogih etičkih problema i rasprava te sukoba s Primum

non nocere („najprije ne naškoditi“), jednim od temeljnih medicinskih i bioetičkih načela

Ženevske konvencije i Hipokratove zakletve. Pacijentima vrlo detaljno, s puno obzira prema

njihovim životnim stavovima i uvjerenjima treba objasniti o kakvom se postupku liječenja radi,

ali isto tako uz potpuno poštivanje autonomije pacijenta naglasiti ipak da je odluka tj.

nepristanak isključivo njegova. Nas kršćane i katolike zdravstvenih djelatnosti, koji smo dužni

biti u službi života takvi slučajevi stavljaju na kušnju i preispituju naša uvjerenja i poslanja

pomaganja i korištenja svih postignuća znanja i razuma oblikovanih u medicinskim spoznajama

kako bismo pomogli zdravlju i očuvali život, jer bivaju u izravnoj suprotnosti često nejasnim

propisima i praksom te pomodnim i neutemeljenim trendovima.

Teško je u okruženju i osobito smjeru kojem društvo ide, zadovoljiti ovozemaljsku

potrebu za radom, profesijom i materijalnim dobrima koje rad pruža i uskladiti ju s životom i

poslanjem na koje nas vjersko opredijeljene poziva. Još je teže kada vrijednosti društva koji nas

okružuje nisu one koje su u nama, stoga je poslanje svakoga od nas pronaći put, a da pritom ne

iznevjerimo niti očekivanja ljudi koje liječimo, uz koje ili s kojima živimo, niti Boga, jer njemu

zahvaljujemo na svemu što imamo uključujući vještine potrebne za poziv koji obavljamo. Kao

zdravstveni djelatnici dužni smo učiniti sve što je potrebno, ali protiv odluke bolesnika ne

možemo ići. Pacijenta ne smijemo stavljati u nepovoljan položaj, diskriminirati na osnovi vjerske

niti ikoje druge pripadnosti. Pred ovakvom odlukom, gdje su i pacijentica i njen suprug potpisali

izjavu o odbijanju transfuzije krvi, iako su upozoreni na posljedice koje to može donijeti, i sama

medicina bila je nemoćna.

Primjer V. Pravo na dostojanstvo i privatnost

36

U 36 tj. trudnoće došla sam na redoviti pregled u ginekološku ambulantu u OB... Nakon

liječničkog pregleda, upućena sam na CTG u prostoriju koja se nalazi prva vrata do ambulante.

S obzirom da sam bila razodjevena, morala sam se obući i tek onda poći na CTG pregled, pri

tome sam se morala vratiti u kabinu za presvlačenje. Medicinska sestra pokazala je

nestrpljivost i već pozvala slijedeću trudnicu na pregled dok sam ja još uvijek boravila u

ambulanti za pregled. Otvaranjem vrata i ulaska pozvane trudnice te istovremenog boravka u

ambulanti 2 trudnice, osjećala sam užasno, poniženo i osramoćeno. Smatra da mi je narušeno

dostojanstvo ljudske osobe i povrijeđeno pravo na privatnost prilikom pružanja zdravstvene

zaštite. Ovo ne pišem da bi netko snosio sankcije nego kao apel da se zdravstveni djelatnici koji

tamo rade zapitaju na koji način tretiraju nas žene koje tamo dolazimo na preglede.

Komentar: Iz navedenog primjera evidentno je kršenje prava pacijenata i dostojanstva

ljudske osobe kao glavnog načela na kojima počivaju i sva ostala prava. Svaki bi zdravstveni

djelatnik trebao pročitati dostupne primjedbe i prigovore pacijenata kako bi si osvijestio važnost

poštivanja cjelovitosti ljudske osobe. Apsolutno je neprihvatljivo da, osobito u navedenom

stanju, se ljudsko tijelo i osoba obezvrjeđuju i ponižavaju na takav način. Obzir i briga za

dostojanstvo čovjeka trebaju biti odmah do brige za tjelesno zdravlje i tvoriti kao što je i čovjek

sam, cjelinu. Kolika god napučenost termina bila, ljude, pacijente, se ne smije tretirati kao

brojeve ili dijagnoze koji se izmjenjuju na pokretnoj traci već svakome posvetiti dovoljno

vremena i dati nužno poštovanje. Uvijek se moramo pitati bi li tako postupili da je to naša majka,

sestra ili prijateljica, te se prema svima odnositi upravo tako, kao da su naš najbliži rod i netko

nama važan i cijenjen.

Primjer VI. Pravo na obaviještenost i prihvaćanje/ odbijanje terapijskog postupka

Ja NN, bila sam u svojoj stomatološkoj ordinaciji na pregled koja inače ima ugovor s

HZZO-om. Stomatolog mi je obavio pregled i rekao: „napravit ćemo šesticu danas“. Zamjena

dotrajale „crne“ plombe s novom „bijelom“ plombom u gornjoj čeljusti na desnoj strani zub

broj 6. Nakon završetka postupka na zahvalu i moj upit kada trebam slijedeći puta doći, doktor

mi odgovara: „to je to, ako Vas ništa ne bude smetalo za 6 mj; A ovo danas samo platite

100kn“. Vidno iznenađena, jer do sada nikad ništa nisam plaćala u toj ordinaciji i ujedno sam

osigurana pri HZZO-u i korisnica DO HZZO-a. No iz neznanja i neupućenosti misleći kako je to

37

neka novina u zdr. sustavu platila sam pregled. Medicinska sestra uzela je novac ali za

navedeno nisam dobila račun.

Komentar: Ovdje se može zaključiti da je pacijentici uskraćeno pravo na obaviještenost te

isto tako pravo na prihvaćanje/odbijanje terapijskog postupka.

Pretpostavka upućenosti ili neupućenosti pacijenata ne bi trebala ići na njihovu štetu.

Za svaku uslugu koja se naplaćuje od pacijenata, a osobito onu koja se dosad nije naplaćivala,

treba napomenuti kao i izdati račun ako je tako određeno kako bi situacija i usluge bili jasni i

transparentni. Pacijent ima pravo znati. Može se zaključiti da je dodatno naplaćivanje rada

liječnika neprofesionalno i isključivo pribavljanje sebi materijalne koristi. Svojim postupcima

pacijente ne smijemo dovoditi u sumnju je li nešto učinjeno na njihovu štetu, samovoljom

medicinske ustanove ili pojedinca u njoj. Takvim načinom rada štiti se čestitost i poštenje

profesije i zdravstvenog sustava.

6. ZAKLJUČAK

Obveza uređenja i održavanja zdravstvene zaštite u prvom je redu zadaća države. Država

treba stvoriti uvjete i pružiti određenu razinu skrbi i zaštite građanima. Kada govorimo o samom

uređenju zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj postoji niz propisa. Primarno je Ustav RH s

načelima koje proklamira, zatim međunarodna konvencija, glavni zakon - Zakon o zdravstvenoj

zaštiti, zakon posvećen pacijentima - Zakon o zaštiti prava pacijenata te brojni drugi propisi koji

uređuju pojedina područja ove široke teme.

Da bi se prava pacijenata definirana Zakonom, poštivala u svakodnevnoj praksi, potrebno je

učiniti pomake u organizaciji i funkcioniranju zdravstvenog sustava.

Uloga nevladinih udruga u ostvarivanju prava pacijenata je značajna. One su zagovornici i

promicatelji prava pacijenata. Educiraju pacijente, zdravstvene djelatnike i opću populaciju o

38

pravima pacijenata, o Zakonu koji ih štiti te o načinima ostvarivanja pravne podrške. Utječu na

podizanje svijesti o pravima pacijenata u javnosti. Angažirane su i aktivno sudjeluju u

zdravstvenoj politici, djelujući za opće dobro. Udruge samoinicijativno provode istraživanja u

populaciji u svrhu zaštite i promocije prava pacijenata.

Najveći broj pritužbi i predstavki pacijenata primjećuje se u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Pritužbe usmjerene na rad bolničkih liječnika gdje je i u četiri slučaja nastupila smrt, te na dugo

čekanje na bolničku pretragu. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti značajan je udio pritužbi na rad

medicinskih sestara u ordinacijama obiteljske medicine. U strukturi zdravstvenih djelatnika,

liječnika specijalista, najveći broj pritužbi odnosi se na specijaliste obiteljske medicine, potom

pritužbe na specijaliste psihijatrije i pedijatrije. Povećan broj pritužbi usmjeren je na rad

Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, uzročno posljedično, jer upravo HZZO uređuje

gotovo sva prava povezana sa zdravstvenom djelatnosti i zdravstvenim uslugama. Isto tako

većina građana Republike Hrvatske koristi usluge zdravstvene zaštite koje regulira HZZO.

Obzirom da mnoge dijagnoze i zdravstvene situacije zahtijevaju dolazak pacijenata do pružatelja

zdravstvene usluge van mjesta boravka pacijenta najveći broj pritužbi primjećuje se pri

ostvarivanju prava na sanitetski prijevoz. Sve pritužbe su razmotrene, izrečene su odgovarajuće

mjere te su pacijenti pravodobno i potpuno informirani o rješenju njihove pritužbe.

Temeljni resurs svake zdravstvene ustanove su ljudi, tj. profesionalci, liječnici, medicinske

sestre i dr. Od njihovih osobina, ambicija, želja, kvalitete educiranosti, znanja i kreativnosti ovisi

učinkovitost uspostavljanja pozitivne radne atmosfere i postizanje ciljeva koje trebaju i žele

ostvariti u liječenju i skrbi za pacijenta. U sklopu toga, poštovanje prava pacijenata treba biti dio

kulture. Svaka osoba je neponovljiva i autentična, te imajući to na umu, moramo pristupiti svakoj

osobi s poštovanjem, ne zaboravljajući na njenu individualnost i posebnost.

Medicinska sestra mora težiti za znanjem i svakodnevno učiti, jer s povećanjem razine

ljudske spoznaje raste i odgovornost prema životu i svim ljudima. Svaka je osoba vrijedna

naše pažnje i milosrđa, te poradi toga medicinska sestra mora razvijati osjećaj sućuti.

Tijekom studija nije dovoljno usvojiti pojedina znanja i vještine, već i određene, za profesiju

karakteristične navike, stavove i načine razmišljanja.

39

Medicinska sestre mora primjenjivati najbolje stručno znanje uz poštivanje prava

pacijenata, etičkih i stručnih načela te čuvati profesionalnu tajnu. Svi zdravstveni djelatnici

dužni su voditi računa o pacijentovu dobru, ali i o autonomiji njegove osobnosti.

Zakoni se moraju poštivati i pravilno provoditi. Medicinska sestra mora znati da ukoliko

prekrši zakone onda i pravno odgovara. Svaka medicinska sestra trebala bi detaljno upoznata sa

Zakonom o zaštiti prava pacijenata, te na taj način izbjeći neugodne situacije koje bi mogle

nastati pri provođenju zdravstvene njege.

Velika većina građana RH nije svjesna zakonske zaštite koju imaju prema trenutno

važećem Zakonu o zaštiti prava pacijenata. Svaka osoba koja smatra da su mu narušena prava

pacijenata ima mogućnost potpuno besplatne pravne zaštite.

7. LITERATURA

1. Ropac D. Javno zdravstvo. Bjelovar: Visoka tehnička škola, 2011.

2. Babić- Bosanac S, Borovečki A, Fišter K. Patients’ right in the Republic of Croatia –

between the law and reality. Med Glas 2008;5(1):37- 43.

3. Turković K. Prava pacijenata na suodlučivanje prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata.

Medicina i pravo – spodobne dileme. 2006: 101.

4. Zakon o zaštiti prava pacijenata, NN 169/04.

5. Peled-Raz M. Human rights in patient care and public health-a common ground. Public

Health Rev. 2017 Dec 20 [pristup 10. svibanj 2015];38:29.doi: 10.1186/s40985-017-

0075-2. Dostupno na: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC5810084/

40

6. World Health Organization. A declaration on the promotion of patients' rights in europe;

[pristup: 3. svibanj 2018.]. Dostupno na:

http://www.who.int/genomics/public/eu_declaration1994.pdf

7. World Medical Association. Declaration of Geneva; [pristup: 3. svibanj 2018.].

Dostupno na: http://www.wma.net/en/30publications/10policies/g1

8. World Medical Association, Declaration of Helsinki. Ethical Principles for Medical

Research Involving Human Subjects; [pristup 3. svibnja 2018.]. Dostupno na:

http://www.wma.net/en/30publications/10policies/b3/index.html

9. World Medical Association, Declaration of Tokyo - Guidelines for Physicians

Concerning Torture and other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment in

Relation to Detention and Imprisonment: [pristup: 3. svibanj 2018.]. Dostupno na:

http://www.wma.net/en/30publications/10policies/c18/index.html

10. World Medical Association, World medicial association declaration of Lisabon on the

rights of the patient; [pristup: 03. svibnja 2018.]. Dostupno na: http://dl.med.or.jp/dl-

med/wma/lisbon2005e.pdf

11. Europska povelja o pravima pacijenata. Bilten Hrvatske udruge za promicanje prava

pacijenata. br. 67. 2016.; [pristup: 5. svibanj 2018.]. Dostupno na:

http://www.pravapacijenata.hr

12. Ivan Pavao II. Dolentium Hominum (Apostolsko pismo „Motu Proprio“ kojim se

ustanovljuje Pontificia Commissione per la Pastorale degli Operatori Sanitari). Dolentium

Hominum, 1986. 29-32.

13. Tomašević L. Bioetika u kršćanskoj tradiciji i sadašnjosti. U: Čović A, ur. Izazovi

bioetike. Pergamena, Zagreb, 2000:149-68.

14. Ivan Pavao II. Enciklika Evangelium vitae. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1995.

15. Vukšić T. Zakonske i druge pravne pretpostavke pastorala zdravstva u Republici

Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Služba Božja 2013;53 (3/4):377-439.

16. Ustav Republike Hrvatske, NN 85/2010.

17. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica, NN 83/2002.

18. Zakon o zdravstvenoj zaštiti, NN 150/2008.

41

19. Turković K. Informirani pristanak i pravo na odbijanje tretmana u Republici Hrvatskoj.

Zbornik radova, 1. Kongres pravnika u zdravstvu. Topusko: 2008:57- 85.

20. Turković, K. Pravo pacijenta na suoodlučivanje prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata.

U: Bakran I., Ivanišević G, ur. Bolesnik: prava i obveze. Zagreb: Interprint, 2005.

21. Tehrani H T, Maddah S B, Fallahi-Khoshknab M, Ebadi A, Mohammadi Shahboulaghi F,

Gillespie M. Respecting the privacy of hospitalized patients: An integrative review. Nurs

Ethics. 2018 Mar 20 [pristup 10. svibanj 2018.]. doi: 096973301875983. Dostupno na:

http://journals.sagepub.com/doi/abs/10.1177/0969733018759832

22. Štifanić M, Bošković Z. Prava pacijenata. Rijeka: Adamić, 2007.

23. Jukica D. Izvješće o radu Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata grada Zagreba, 2015.

24. Jukica D. Izvješće o radu Povjerenstva za zaštitu prava pacijenata grada Zagreba, 2017.

25. http://www.pravapacijenata.hr/

26. Bilten hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata. Pacijent. 2009 Prosinac; br. 43.

27. www.kuz.hr/statut/

28. Mađarević I. Prava pacijenata- zakonske osnove. Bjelovar: Diplomski rad. VTŠBJ, 2014.

29. Sedić B. Sestrinsko obrazovanje, sigurnost i prava pacijenata. Sestrinstvo, sigurnost i

prava pacijenta. Zagreb: Zdravstveno veleučilište, 2006:3-6.

42