Sažetak - bib.irb.hr

391

FILOZOFSKA MISAO O ČOVJEKU RUDOLFA BRAJIČIĆA.

POVODOM 100. OBLJETNICE ROĐENJA (1918. – 2007.)

Ivan ŠESTAK

Sažetak

Prilog želi prikazati temeljne filozofske postavke o čovjeku hrvat-skog isusovca Rudolfa Brajičića (1918. – 2007.), također vrsnog i plod-nog teološkog i duhovnog pisca. Baš kao i njegov teološki rad, tako je i njegov filozofski rad dosad bio tek djelomično vrjednovan, uglav-nom pod vidom mogućnosti metafizičke spoznaje. Poglavito treba istaknuti da je Brajičić u izlaganju antropološke problematike njego-vao istančan i inkluzivan pristup kojim je i na tom području pozivao na dijalog s neistomišljenicima. Ovdje će biti riječi o Brajičićevim spe-kulativnim domašajima o duhovno-tjelesnoj sastavljenosti čovjeka, odnosno o problematici duše i tijela, zatim o shvaćanju razuma i volje kao čovjekovih duhovnih moći, kao i o njihovom međusobnom odno-su, potom o shvaćanju i značenju ljudske osobe te naposljetku o tran-scendentalnom iskustvu koje je u temelju religioznosti kao isključivo čovjekove vlastitosti.

Ključne riječi: Rudolf Brajičić, filozofska antropologija, duša i tijelo, razum i volja, osoba, transcendentalno iskustvo, religioznost

Uvod

Isusovački filozof i teolog Rudolf Brajičić rođen je 1918. godine, a pre-minuo 2007. godine. Bio je jedan od najplodnijih te ujedno i najmisaonijih katoličkih pisaca novije hrvatske povijesti. Za svoj je znanstveni rad godi-ne 1996. bio odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića. Na ovome mjestu nije potrebno podrobnije navodite podatke iz njegova

392

Zbornik radovaRELIGIJA IZMEĐU HERMENEUTIKE I FENOMENOLOGIJE

života i djelovanja jer se o njemu prije i nakon njegove smrti u više na-vrata pisalo. Dovoljno je tek uputiti na prikaz njegova života i rada, s cje-lokupnom bibliografijom, koji je povodom njegove smrti u časopisu Ob-novljeni život sastavio njegov redovnički subrat Marijan Steiner.1 Rudof Brajičić bio je poglavito teološki pisac pa bi se tkogod mogao zapitati o razlogu njegova filozofskog rada! Steiner to sažima ovako: „Ako bismo htjeli ukratko istaknuti obilježje toga djelovanja, možemo reći sljedeće: Rudolf Brajičić je teolog koji ide tragovima teološke intuicije sa željom da je kategorizira i postavi u polje logike. Budući da to ne ide bez snažne potpore filozofije, moglo se očekivati da će se baviti i filozofskim proble-mima. Tako je i bilo.“2 Povijest Crkve svjedoči da je racionalno odgovo-rno posredovanje evanđeoske poruke bilo od samih početaka, dakle već od Klementa Aleksandriijskoga, Origena te kršćanskog platonizma, od-nosno patristike, snažno obilježje kršćanstva pa je stoga studij filozofije u Katoličkoj crkvi oduvijek bio na cijeni. Ne možemo se, međutim, oteti dojmu da je na današnjim crkvenim učilištima studij filozofije izgubio na važnosti. No, srećom se sve više uviđa da nema jake, pa ni „proroč-ke“ teologije, bez solidne filozofije. Rudolf Brajičić bio je vrstan teolog, zanimljiv profesor teologije te rado slušani konferansijer i propovjednik samo zato što je bio odličan filozof. Slušatelji su naime imali dojam da ih se njegova riječ „bezuvjetno tiče“!

1. Pregled dosadašnjih istraživanja Brajičićeva filozofskog opusa

O nekim Brajičićevim radovima koji zadiru u filozofsku problematiku, a koji su vezani uz njegove zasluge za ponovno pokretanje isusovačkog časopisa Obnovljeni život, bilo je pisano još za njegova života.3 U tom je pri-logu autor iznio na vidjelo Brajičićevo zalaganje, i to kao urednika i pisca u spomenutom isusovačkom časopisu, za promociju dijaloga s nositelji-

1 Usp. Marijan STEINER, In memoriam – Rudolf Brajičić SJ (1918 – 2007). Svećenik – profesor – pisac – teolog – filozof, u: Obnovljeni život, 62 (2007.) 1, 83-101. Isti je au-tor prethodno uredio i prigodni zbornik o R. Brajičiću. Usp. Marijan STEINER (ur.), Synthesis theologica. Zbornik u čast p. Rudolfa Brajičića SJ u povodu 75. obljetnice života, Zagreb, 1994. Časopis Obnovljeni život treći broj u godini 1998., s prigodnim uvodni-kom, posvetio je 80. godišnjici Brajičićeva života. [Izvorni oblik prezimena je Brajičić. Zbog pogreške koja se uvukla u osobne dokumente, dugi niz godina nailazimo i na grafiju Brajčić (bez i). On se sam ponekad potpisivao i pseudonimima Fabijan Božiko-vić ili Benjamin Ivaničin].

2 Isto, 85.3 Ivan ŠESTAK, Kršćanski filozofi iz vremena „srpa i čekića“ u časopisu Obnovljeni život,

u: Obnovljeni život, 57 (2002.) 3, 317-332.

393

Ivan ŠESTAKFilozofska misao o čovjeku Rudolfa Brajičića. Povodom 100. obljetnice rođenja (1918. – 2007.)

ma marksističkog svjetonazora kao idejne potke tadašnjega socijalističkog sustava. Brajičić je u tom razdoblju razgraničavao odnos Crkve i države. Potom je pratio i izdanja tadašnjih udžbenika koji su na kojekakve načine interpretirali religijski fenomen te ga nastojao prikazati u pravom svjetlu. Osobno mu je, naravno, kao misliocu bio stalo pokazati racionalnost vjere kao slobodnog pristanka (rationabile obsequium fidei). Osim toga, pratio je i misaone pravce u suvremenoj filozofiji, nastojeći u svakom od njih ot-kriti čovjekovu otvorenost prema transcendenciji. Na srcu mu je također bilo transcendentalno utemeljenje teologije, koja bi jedino kao takva kod modernog čovjeka mogla naići na adresanta.

Poznato je da je profesor Brajičić od 1977. godine bio intenzivno zao-kupljen filozofom Immanuelom Kantom (1724. – 1804.). Poput Stjepana Zimmermanna (1884. – 1963.), inače najplodnijeg hrvatskog neoskolastič-kog pisca, ujedno i našeg najboljeg poznavatelja Kantove problematike glede mogućnosti metafizičke spoznaje, tako se ni Brajičić nikako nije mogao pomiriti s nemogućnosti metafizike, točnije teorijske spoznaje Boga, a o čemu pak svjedoče njegova četiri djela.4 Na to se njegovo na-stojanje još za njegova života osvrnuo njegov kolega iz zbornice Ivan Ma-can, inače profesor teorije spoznaje na ondašnjem Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu (od 2016. godine Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu).5 Na taj se članak još jednom veoma kra-tko s pojašnjenjima osvrnuo sâm Brajičić.6 U posljednje su se vrijeme po-javila još dva rada iz toga područja, a koji su analizirala Brajičićevo tuma-čenje sintetičkih apriornih sudova u perspektivi mogućnosti utemeljenja proširene metafizike koja bi ponovno otvorila put racionalnoj teologiji.7

Brajičić je poglavito bio teolog te kao takav neobično plodan pisac. Teo loške radove objavljivao je i u inozemnim časopisima. No, zanimlji-vo je da o njegovu pozamašnom teološkom opusu još nije napisana nije-dna doktorska disertacija, premda neke njegove teološke teze uistinu za-

4 Usp. Rudolf BRAJIČIĆ, Opravdanje čistoga uma. U svjetlu transcendentalnih odnosa, Zag reb, 1988.; Filozofski eksperiment. Signifikantni i egzistentni vidici u filozofiji, Zagreb, 1996.; Filozofija i filozofije. Filozofski fragmenti. Dovršavanje-suprotstavljanje-zbližavanje, Zagreb, 1999.; Govor o Apsolutu govor je o misteriju. Misterij, ključni pojam filozofije, Zag-reb, 2000.

5 Usp. Ivan MACAN, Recepcija Immanuela Kanta u Rudolfa Brajičića, u: Obnovljeni ži-vot, 59 (2004.) 4, 409-420.

6 Usp. Rudolf BRAJIČIĆ, Odgovor Rudolfa Brajičića Ivanu Macanu: bolje upoznavanje filozofskog eksperimenta, u: Obnovljeni život, 60 (2005.) 1, 117-118.

7 Usp. Anto PAVLOVIĆ – Stjepan ŠTIVIĆ, Sintetički sudovi a priori i proširena me-tafizika kao temelj filozofije religije u misli Rudolfa Brajičića, u: Obnovljeni život, 69 (2014.) 1, 53-70; Anto PAVLOVIĆ – Hrvoje VARGIĆ, Govor o Apsolutu govor je o apso lutnom misteriju, u: Obnovljeni život, 71 (2016.) 1, 7-21.

394


vrjeđuju pozornost.8 Također nedostaje i jedan osvrt na njegov neobično plodan popularni duhovni spisateljski rad, kojim je obogaćivao stranice raznih listova diljem hrvatskoga nacionalnog korpusa. Svi ti spisi odaju „teologa na koljenima“, a zbog čega je bio rado pozivani konferansijer, egzercitator te napokon i instruktor tzv. treće probacije, tj. završne faze formacije mladih isusovaca u Hrvatskoj pokrajini Družbe Isusove. Pater Brajičić bio je duboka misaona duša. Vodio je i duhovni dnevnik, koji je nekoliko godina prije svoje smrti povjerio profesoru Ivanu Kopreku sa željom da se, ako to on bude smatrao pogodnim, dnevnik i objavi. To je i učinjeno prigodom desete godišnjice njegove smrti u obliku zbornika, u kojemu je nekoliko priloga osvijetlilo tekst toga dnevnika, koji je obu-hvatio razdoblje od 1974. do 2001. godine.9 Taj je zbornik naišao na izni-mno dobar prijam u našoj javnosti.

2. Brajičićev istančan pristup problematici čovjeka

Brajičić je kao vjernik, redovnik i svećenik bio zaokupljen isključivo Bogom. On mu je doslovno bio jedina strast. To se naravno može iščita-vati i iz redaka njegovih znanstvenih radova. Osim oko Boga, Brajičićev misaoni napor kružio je i oko čovjeka. Razlog tomu je taj što se čovjek nalazi u odnosu prema Bogu, najprije glede njegova podrijetla (ex quo), a potom i glede njegova cilja (ad quem), a sve to radi toga da bi mogao osmisliti svoj dodijeljeni mu povijesni hod. Tako se i na Brajičića može primijeniti ona Augustinova: „Deum et animam scire cupio.“10

Jedan od prvih Brajičićevih antropoloških radova je manje djelo na-slova Čovjek, a koje je zapravo objedinilo konferencije koje je autor odr-žavao još za vrijeme komunizma u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu.11 Knjižica je prvi put ugledala svjetlo dana 1965. godine a dru-go izdanje tiskano je 1994. godine. Priredio ga je Valentin Miklobušec,

8 Prema autorovu saznanju obranjen je jedan magistarski rad o Brajičićevoj mario logiji na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu: Antonio ČUTURA, Mariološke teme dr. Rudolfa Brajičića, 2008., mentor je bio prof. dr. sc. Ivan Karlić.

9 Usp. Ivan KOPREK (ur.), Bog mu je bio strast. Izbor iz duhovnoga dnevnika isusovca prof. dr. sc. Rudolfa Brajičića, SJ, Filozofsko teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2018. Duhovni dnevnik popraćen je u zborniku ovim tekstovima: Ivan KOPREK, Strast, mistika i duhovnost; Anto GAVRIĆ, Mistika – iskustvo Boga; Anto MIŠIĆ, Memoria sui i Memoria Dei. Rudolf Brajičić – o visini i dubini duše; Ivan ŠESTAK, Filozof i teo-log Rudolf Brajičić kao mistik o ateizmu i smrti.

10 Aurelius AUGUSTINUS, Soliloquia, 1, 7, 2 (PL 372, 872).11 Brajičić je održao još tri ciklusa tematskih konferencija koje su također objedinjene

u manje knjižice: Bog. Kratke konferencije, Zagreb, 1966. (21994.); Troosobni Bog. Kratke konferencije o presvetom Trojstvu, Zagreb, 1967. (21996.); Vidljivi i nevidljivi svijet. Kratke konferencije o materijalnom svijetu i anđelima, Zagreb, 1969. (21994.).

395


tadašnji urednik glasila Glasnik Srca Isusova i Marijina, koji je tekst i jezič-no posuvremenio. U predgovoru drugom izdanju autor napominje: „Ne kanim govoriti ništa posve nepoznato, senzacionalno i bitno novo. Ipak će mnogo novog naći oni koji se takvim mislima o čovjeku nisu sustavno bavili.“ 12 Prema tomu, Brajičić namjerava na sustavan način, dakle znan-stveno, iznijeti na vidjelo glavne odrednice čovjeka. Djelomičnu građu za svoje konferencije crpit će iz djela njemačkih, talijanskih i francuskih autora.13 Priređivač Valentin Miklobušec u Predgovoru je ukazao na nad-vremensko značenje poruke toga djelca. Brajičić je naime te konferencije izrekao za vrijeme komunizma, ukazujući da čovjek nije samo potrošač, a današnjem zapadnom čovjeku poručuje da nije samo uživatelj.14

O čemu je zapravo riječ u toj knjižici? Sadržaj je podijeljen u deset po-glavlja ovim redom: 1. Fenomen čovjeka; 2. Neprolazno u prolaznom; 3. Duhovno u materijalnom; 4. Čovjek je besmrtan; 5. Duh i tijelo; 6. Žena; 7. Svjetlo razuma; 8. Čovjek je slobodan; 9. Čovjek, prostor, vrijeme i sve-mir te 10. Čovjek ranjena srca. Vidimo da je tim poglavljima u glavnim obrisima obuhvaćena problematika koja obrađuje klasični filozofski nauk o čovjeku, odnosno filozofska antropologija, koja se nekoć zvala i racio-nalna psihologija, odnosno metafizička antropologija, a danas se jedno-stavno naziva filozofska antropologija.

Brajičić nas u tematiku te knjižice uvodi fenomenološkim pristupom začinjenim finim poetskim stilom, na način koji ne budi prijepor nego se njime dapače svatko doživljava oslovljenim te se u njemu prepoznaje. Čar i genijalnost Brajičićeve spekulacije sastojala se upravo u tome što je svoj diskurs umio voditi u napetosti između univerzalnosti i konkret-nosti. Na prvim stranicama njegova teksta prepoznajemo Heideggera iz njegova djela Kant und das Problem der Metaphysik. Brajičić poput Hei-deggera piše o zagonetnosti čovjekova lica: „Ništa na svijetu ne pozna-jemo tako dobro kao što poznajemo čovjeka, Dapače, ništa na svijetu ne poznajemo nego kroz čovjeka. A ipak nijedno nam biće nije tako zago-netno, nijedno nije isprepleteno s toliko misterija i nijedno nam nije tako strano kao čovjek.“15

12 Rudolf BRAJIČIĆ, Čovjek. Kratke konferencije, Zagreb, 1994., 3.13 Ovdje poglavito ističemo njemačkog isusovca, plodnog teološko-duhovnog pisca,

Petera Lipperta (1879. – 1936.), i njegovo djelo: Credo – Gott und die Welt, Freiburg, 1939. te glasovitog francuskog dominikanca i dvadesetogodišnjeg redovitog konfe-ransijera u pariškoj katedrali Notre-Dame Jacques-Marie-Louisa Monsabréa (1827. – 1907.). Brajičić je posjedovao njegovo djelo prevedeno na talijanski naslovljeno Opera di Dio, Torino, 1908.

14 Usp. Valentin MIKLOBUŠEC, Predgovor, u: Rudolf BRAJIČIĆ, Čovjek, 4.15 Rudolf BRAJIČIĆ, Čovjek. Kratke konferencije, 5-6.

396


Fenomen čovjeka u njegovoj čudesnosti Brajičić dočarava s nekoliko slika koje spajaju pojavak života općenito te pojavak čovjeka na zemlji kao posve iznimne pojave, kao krune stvaranja, gospodara i stvaratelja. „I započeo je čovjek, tamo u davnom protulitiku, obdjelavati kamen i kosti, a danas svojim prstima prebire po nitima atoma.“16 Ukazuje Bra-jičić i na začudnost čovjekovih radničkih prstiju koji mijenjaju krajobraz ove planete, što podsjeća na Aristotela, ali ipak poput Pascala njegovu posebnost ipak vidi u njegovoj misli: „S njim se je na zemlju doselila mi-sao, a s mišlju i čitav novi svijet. Poslije stvaranja svemir se još jedanput stvara, još jedanput nastaje, još jedanput se rađa, i to u misli i čovječjem duhu.“17 A misli i njezinu uzletu te posljedično njezinoj poetičkoj dje-latnosti u najširem smislu riječi nema kraja! O tome Brajičić piše: „Toga pak mislioca njegova misao čini vječnim duhovnim nomadom, nemirnim kozmopolitom i progresistom.“18 Čovjekova se misao hvata u koštac sa svakim problemom te ga nastoji osvijetliti, stvarajući tako poligon njego-vih iznašašća. Taj će se duhovni nomad morati međutim prema Brajičiću suočiti s gorostasom s kojim se ne može obračunati, kojime svojom mišlju ne može obvladati kao primjerice stvarima koje ga okružuju, što je izvor njegove tragike ali i najveće sreće. To je naravno Bog, čime je naznačena čovjekova religiozna dimenzija kao njegova vlastitost (lat. proprium). Na crti glasovitih redaka iz Nietzscheova djela Also sprach Zarathustra Braji-čić zaključuje: „Taj rvač s nebom i ujedno poklonik neba – to je čovjek, to smo mi!“19 U namjeri da pobudi interes za proučavanje čovjeka, Brajičić na završetku prvog poglavlja ukazuje na činjenicu čovjekove moralno-sti u svoj njezinoj dvoznačnosti koja šiklja iz svih žilica njegova bića – od grozne bijede materijalnih i moralnih ponora pa sve do najuzvišenijih moralnih pobjeda i ushita. Kako sve to objasniti? Upravo je to Brajiči ćeva nakana u preostalom tekstu njegova djelca, ali i u drugim njegovim an-tropološkim radovima.

3. Čovjek je besmrtno biće

Brajičić je djelovao u vremenu socijalističkoga društvenog uređenja koje je počivalo na materijalističkom nazoru na svijet. Tako je također i čo-vjek bio tumačen ključem materijalističkog monizma: ne samo tijelo nego i sama umska njegova djelatnost tumačila se na materijalan način. Brajičić

16 Isto, 6.17 Isto, 8.18 Isto, 9.19 Isto, 11.

397


postavlja retoričko pitanje nad materijalističkom koncepcijom čovjekove sastavljenosti: „Nosi li on u temeljima svoga bića nadmaterijalni princip, nekakav element drugog sadržaja, ili je on samo veoma fina, idealno re-alizirana tvorevina materije, i ništa više?“20 Drugim riječima, Brajičić se nalazi u potrazi za nematerijalnim principom u čovjeku koji bi ga oslo-bodio zatočenosti u materiju te mu osigurano besmrtnost. Treba istaknu-ti činjenicu da Brajičić poduzima potragu za nematerijalnim principom upravo s pogledom na besmrtnost. On ga pronalazi u činjenici čovjekova ‘ja’, koje ostaje istovjetno i trajno tijekom čitave njegove uronjenosti u vri-jeme i njegove promjenljivosti, pa i periodičke izmjene tvari. „Doista mi sami sebi postajemo skroz naskroz neshvatljivi i trajna istovjetnost nas sa-mih s nama samima, koja traje cijeli život, postaje nerazumljiva ako se či-tav čovjek svede na materiju.“21 Naš autor nastavlja tematizirati činjenicu čovjekova ‘ja’, i to na Augustinovu tragu. Naime, svaki čovjek sposoban je zamjećivati kvalitete duhovne naravi, kao što su to primjerice: sloboda, pravednost, krepost, vrlina, pravo, dužnost, moralnost itd. Koji je uvjet mogućnosti takvog zamjećivanja? „Ako ih mi ipak primjećujemo, ako mi za njih ipak saznajemo i na njima gradimo svoj život, onda je to znak da mi u sebi osim materije nosimo i duh, koji je jedini sposoban doći u dodir s duhovnim vrednotama kao što su to navedene vrednote.“22 Drugim ri-ječima, Brajičić dolazi do zaključka da u čovjeku pored tjelesne, odnosno materijalne sastavnice postoji i ona duhovna, tj. duša. Još uvijek slijedeći Augustina, Brajičić nabraja kvalitete čije je sjedište (lat. sedes) sama duša, tj. sve ono što u njoj stanuje: „vječna ideja istine i njezina besmrtna vrijed-nost; vječna ideja pravde i njezina besmrtna vrijednost; vječna ideja slobo-de i njezina besmrtna vrijednost!“23, te zaključuje: „Ne shvaćam“, kliče Bru-yer, „da bi naša duša mogla umrijeti pošto su se u nju nastanili stanovnici vječnosti.“24 Prema tomu, da bi duša mogla biti osjetljiva za nepromjen-ljive vječne kvalitete, mora i sama takva biti, drugim riječima – ona je be-smrtna. Osim toga tipičnog augustinovskog dokaza,25 Brajičić još navodi i onaj klasični, koji počiva na čovjekovoj naravnoj težnji za blaženstvom, koje dakako uključuje i besmrtnost, te onaj iz općenitog slaganja ljudsko-ga roda o čovjekovoj besmrtnosti (consensus generis humani), koji se u kla-

20 Isto, 13.21 Isto, 19.22 Isto, 23.23 Isto, 30.24 Isto.25 Taj Augustinov tekst glasi: „Anima cum sedes sit veritatis, immortalis est sicut et ipsa

veritas. Omne quod in subiecto est, si semper manet, ipsum etiam subiectum maneat semper necesse est“, Aurelius AUGUSTINUS, Soliloquia, 2, 13, 23.

398


sičnoj filozofskoj antropologiji uvijek uzimao kao onaj koji je potvrđivao metafizičke dokaze pa se stoga i običavao nazivati argumetnum confirma-tivum. Zanimljivo je da Brajičić ne spominje izrijekom dokaz iz zahtjeva moralnog reda, koji zahtijeva adekvatnu sankciju za čovjekovo moralno djelovanje, a koja, kako nam to i iskustvo potvrđuje, nikada u potpunosti ne može biti provedena in hoc statu.

Brajičić je o čovjekovoj besmrtnosti progovorio također i u jednom članku 1976. godine. Učinio je to na tragu Aristotelova monističkog dua-lizma, a ne puno jednostavnijeg Platonova dualizma ili pak jednostavnog prihvaćanja radosne vijesti o uskrsnuću. Time se priključio Rahnerovim i Borosevim spekulacijama o čovjekovoj besmrtnosti, koje su onih godina bile vrlo aktualne. Brajičić u svojoj zavidnoj moći predočivanja piše da nikome ne pada na pamet da bismo formama bića na metafizičkoj skali bivstvovanja ispod čovjeka pridavali postojanje bez materije. Kako pak stvar stoji s čovjekom? „Kod čovjeka nas njegovo intelektualno i volj-no djelovanje upućuje na mogućnost da njegova forma nadživi njegovu smrt. Ne smijemo se sada dati zarobiti predodžbom o formi koju smo stekli promatrajući kipara kako oblikuje kip. Ne mora višoj formi biti bit-no ono što je bitno nižoj, kao što supstancijalnoj formi materijalnih bića ne pripada izvanjskost, koja bitno pripada liku u kamenu, a opet i u jed-nom i u drugom slučaju imamo formu. Treba, dakle, zaključiti: u čovje-ku je forma savršenijeg tipa nego u životinjama, biljkama i mineralima, i to bitno savršenija. U čemu bi se pak mogla sastojati veća savršenost u samom bitku ljudske forme, ako ne u mogućnosti da nadživi smrt, na što nas upućuje specifično ljudsko djelovanje?“26 Očito je da se Brajičić ovdje držao ontološkog načela agere sequitur esse, koje ga je dovelo do nužnosti postojanja supstancijalne forme koja može nadživjeti smrt.

Kako bi pak trebao izgledati život duše nakon tjelesne smrti? Nara-vno, u duhu Akvinčeve misli Brajičić piše da i nakon smrti tijela duša i dalje ostaje njegova forma, razumna nepotpuna supstancija, koja kao ta-kva posjeduje usmjerenost prema tijelu: „U njoj preostaju još neispunjene mogućnosti razumijevanja uz pomoć materijalnih predodžbi, mogućno-sti svijesti osjetne spoznaje i tjelesnih osjećaja. Stoga teži k ispunjenju tih mogućnosti, k sjedinjenju s tijelom. No teži k tom sjedinjenju kao ona koja gleda Boga licem u lice. To za materiju, s kojom će se ponovno združiti, znači da će i ona biti povučena u gledanje i slušanje višega reda, kao i u sublimiranije sudjelovanje u misaonim i voljnim procesima duše nego na zemlji. S uzdignutom formom sve se diže naviše.“27

26 Rudolf, BRAJIČIĆ, Problem duša tijelo, u: Obnovljeni život, 31 (1976.) 3, 232.27 Isto, 233.

399


4. Hilemorfističko objašnjenje čovjekove sastavljenosti

Što se pak tiče čovjekove sastavljenosti, Brajičić zastupa aristotelovski hilemorfizam, prema kojemu su tijelo i duša dva supočela koji tvore jed-nu supstanciju čovjeka. „On nije niti duh u materiji, niti duh i materija skupa ujarmljeni, već je on nešto treće što proizlazi iz spoja duha i mate-rije, novo treće biće koje nastaje spajanjem dvaju različitih elemenata.“28 Takva različitost principa u čovjeku razlog je postojanja i raznih antino-mija, nerijetko u svoj grozovitosti, „uz apetit i nagon zvijeri želje i težnje anđela“29. Mora se priznati da je u opisu antinomija Brajičić upravo ma-estralan. No, valja isto tako zamijetiti da se on zauzima za ispravan od-nos i prema duhu i prema tijelu, kojima valja pridati dužnu pozornost, ali uvijek gledajući na jedinstvo čovjeka. Prema tomu, Brajičić nije bio nikakav jednostrani spiritualist ni preziratelj tjelesnosti, kakvih u kršćan-stvu zbog neoplatonovskog utjecaja nije nedostajalo, a ima ih i danas.

Problematiku cjelokupnog odnosa duše i tijela, s pripadnim povije-sno-filozofskim pregledom raznih tumačenja, izložio je Brajičić u časopi-su Obnovljeni život u članku „Problem duša tijelo“ nekoliko godina nakon izlaska spomenutoga djela Čovjek.30 Taj je prilog sustavniji te obogaćen ondašnjim recentnim neoskolastičkim europskim utjecajem, točnije au-strijskim neotomističkim filozofom Emerichom Corethom (1919. – 2006.), tadašnjim profesorom filozofije na Katoličkome teološkom fakultetu Sve-učilišta u Innsbrucku.31 Zanimljivo je da je taj prilog Brajičić napisao ima-jući također u vidu način na koji valja tumačiti čovjekovu besmrtnost: „O rješenju tih pitanja ovisi odgovor na pitanje što se zapravo dešava u smrti, u čemu se ona sastoji: je li ona cijepanje jedinstva bića, dijeljenje duhovnog elementa od materijalnog ili je izlazak duha iz zatvora tijela, rušenje vrhunskog fenomena materije opet u primitivno stanje ili ne-stajanje cijeloga čovjeka kao jedinstvenog bića; možemo li, prema tome, govoriti o životu duše poslije smrti i o njezinoj besmrtnosti.“32 Brajičić

28 Rudolf BRAJIČIĆ, Čovjek. Kratke konfenrencije, 40.29 Isto.30 Usp. Rudolf BRAJIČIĆ, Problem duša tijelo, 222-234. 31 Tu se Brajičić poslužio Corethovim priručnikom za filozofsku antropologiju pod na-

slovom Was ist der Mensch? Grundzüge einer philosophischen Anthropologie, koji je izi-šao tri godine prije, a na njemačkom jeziku doživio je kasnije više izdanja (posljednje: Innsbruck, 1997.). Djelo se smatra izvrsnim metodološki zasnovanim i jasnim udž-benikom, kojeg nažalost nemamo prevedenog na hrvatski jezik. Taj Brajičićev članak jedna je o rijetkih recepcija Coretha u Hrvatskoj. Usp. Ivan ŠESTAK, Metafizika hori-zonta kao metafizika bitka. Recepcija Emericha Coretha u Hrvatskoj, u: Obnovljeni ži-vot, 62 (2007.) 4, 377-393.

32 Rudolf BRAJIČIĆ, Problem duša tijelo, 222.

400


naravno piše taj članak kako bi također riješio problem shvaćanja čov j eka s obzirom na njegovu materijalnu i duhovnu sastavnicu: „O rješenju od-nosa duša – tijelo ovisi ne samo naše shvaćanje smrti nego također i naš nazor na čovjeka i njegov život: hoćemo li materiju smatrati mjesto za-točenja ili jedinim mjestom razvoja našega bića, hoćemo li tijelo zanema-rivati ili ćemo tek njime postati savršeni ljudi.“33

Na Corethovu tragu Brajičić je na lapidaran način, također i s nekim svojim domišljajima, iznio povijest problema duše i tijela, i to od nje-gove prve sustavne obrade kod Platona, što naziva „pluralističkim dua-lizmom“, zatim preko Aristotelove obrade problema u hilemorfističkom ključu, što Brajičić naziva „monističkim dualizmom“, zatim kršćanskog shvaćanja čovjeka kao živog jedinstva, koje se izražava bilo pod vidom duše bilo pod vidom tijela, a koje se prema Brajičićevu mišljenju približa-va monističkom dualizmu Aristotelova tipa i koji je Akvinčevim tumače-njem duše kao supstancijalne forme, koja postoji u samoj sebi i koja je kao takva sposobna nadživjeti smrt, postalo i službenim stajalištem Katoličke crkve. Brajičić prati povijest problema, ukazujući na Descartesov skrajnji dualizam s kojim je u okviru svojega sustava imao problem i sam njegov autor. Taj je dualizam dokinuo Spinoza u svojem monizmu, koji će kasnije s jedne strane završiti preko Hegela u monističkom idealizmu, a onda radi-kalnim obratom u monističkom materijalizmu, a što će imati kobne poslje-dice za čovjeka. U skladu sa svojom skolastičkom tradicijom Coreth, kao i Brajičić, ostaje u blizini Aristotelova monističkog dualizma.34

Budući da živimo u vremenu kada se u našoj javnosti sve manje rabi njemački jezik, a bolje, na veliku žalost, nije ni u filozofiji (germanica non leguntur), zaustavimo se još nakratko na interpretiranom tekstu te svra-timo pozornost na još dvije stvari. Prvo, na koji način Brajičić na Coret-hovu tragu dolazi do nužnosti postojanja duhovne duše kao čovjekova formalnog principa te, drugo, na koji način otklanja i svaku sjenu s tijela kao neprijatelja duše, a što se nerijetko – kako spomenusmo – može su-sresti u crkvenim krugovima, a što se zacijelo duguje smjerovima plu-ralističkog dualizma platonističkog tipa. Prvo, Coreth na temelju svojih fenomenoloških razmatranja usmjeruje pozornost na čovjekovu živu cje-lovitost, koja je u sebi također strukturirana i centrirana cjelovitost, koja svoj vrhunac pronalazi u samosvijesti. Temelj takve cjelovitosti može biti jedino razumska duša (anima rationalis).35 Drugo, u spomenutom hilemor-fističkom monističkom dualizmu, u kojem je čovjek jedinstvo u različi-

33 Isto.34 Usp. Isto, 222-227.35 Usp. Isto, 227-228.

401


tosti i različitost u jedinstvu, duh se – govoreći hegelovskim rječnikom – posreduje ili očituje, odnosno ostvaruje, po tijelu. Tijelo je izvanjski izraz i simbol duha, duha koji po tijelu ulazi i u društvene odnose. Tko u takvoj dijalektičnoj perspektivi duha i tijela ne bi uvidio veoma duboko znače-nje tijela? Tijelo, dakle, nikako ne može biti protivnik duše.

Odakle potječe mišljenje o tijelu kao neprijatelju duše? Vidjelo smo da razlog ne može ležati na ontološkom području, nego očito na etičkom, gdje tjelesna požuda uzima svoj danak, osobito danas u vremenu suvre-menih medija. Naravno da se ne smije ispustiti iz vida da ni tjelesne po-žude u čovjeku ne bi bilo bez njegove duhovne duše, koja oživljuje ma-teriju te je princip osjetnog života. „Ono etičko niže u nama pogađa jed-nako materiju i dušu, jer ono što zovemo tjelesnom požudom bez duše koja oživljava materiju tijela i daje joj osjetni život, ne bi moglo biti. U lešu nema tjelesne požude. Duša je životno počelo (forma) i tjelesne po-žude. Još je k tome sjedište vlastite požude. I upravo jer u duši, ukoliko se svojom aktivnošću izdiže iznad materije, ukoliko je razumna, vlada požuda, požuda je prisutna i u tijelu. Duša je, naime, forma (lik) materi-je ukoliko je razuman duh. Razuman duh s požudom u sebi ne može in-formirajući (oblikujući) materiju u živo ljudsko tijelo, ne unijeti u tu ma-teriju, u to tijelo požudu. Požuda tijela je utjelovljena duhovna požuda duše ili duhovna požuda na osjetnoj razini. Ne postoji pod tim vidom napetost između duhovnog i osjetnog u čovjeku. Napetost dolazi oda-tle što se osjetna sfera ne poklapa potpuno s duhovnom sferom, u koju je ugrađena i s kojom je strukturirana pa je moguće da čovjek, suočen sa svojim povijesnim svijetom, ne reagira jednako osjetnim i duhovnim slojem, iako osjetni sloj u svojoj osjetnosti ovisi o duhovnoj sferi. Tu za-pravo dolazi do napetosti unutar samog duha. Duh dolazi u sukob sa sa-mim sobom, ukoliko je počelo i osjetnog i duhovnog života u čovjeku.“36

Na koji način se, dakle, čovjek može uhvatiti u koštac s požudom, kako je nadvladati? Mogućnost nadilaženja požude Brajičić daje vlasti-tom spekulacijom, i to imajući u vidu odnos duše i materije kao dva čo-vjekova supočela. Što se više sjedinjuje s materijom, duša nalazi svoje usavršenje: „Što je duša intenzivnije sjedinjena s materijom (prote hyle), to je više duša, više duh, više duhovna, jer može biti više duhovna je-dino duhovnošću forme (lika), a ne čistog duha. Što više sebe ostvaru-je kao formu, a to se ostvaruje sjedinjenjem s materijom, tim samu sebe kao duha više i bolje ostvaruje. Ako ona, međutim, u sadašnjem poretku (stanju stvari) pokazuje u sebi slabosti baš što se tiče svoje duhovnosti, ukoliko je razumna i slobodna forma čovjekova tijela, treba zaključiti da

36 Isto, 231.

402


se duša u sadašnjem poretku kao forma tijela (materije) ne sjedinjuje s materijom u tolikoj mjeri u kojoj joj materija pruža mogućnosti sjedinje-na, ne upuštajući se sada u ispitivanje mimonaravnosti tih mogućnosti u materiji. Tu, u tom centru, u samoj čovjekovoj jezgri, u njegovu sadaš-njem takvu jedinstvu kakvo jest, nalazi se izvor požude, a možemo reći i smrtnosti i gubitka ostalih mimonaravnih darova, kojima je na počet-ku bio obdaren.“37

5. Razum i slobodna volja kao čovjekove duhovne moći

Osobitost čovjeka Brajičić je u svojem djelu Čovjek već inicijalno nazna-čio opisom njegove morfološke strukture, koja već sama po sebi upućuje na iznimnost čovjeka na metafizičkoj skali bića. No ipak, čovjekova od-ličnosti dolazi do punog izražaja u njegovoj spoznajnoj moći, odnosno razumu. Čovjek je naravno u mogućnosti spoznati istinu. Između razu-ma i zbiljnosti vlada uzajamna upućenost, a ne ponor ili pak neprijatelj-stvo Sartreova tipa. U tom smislu Brajičić citira i Goethea: „Kad je Goethe kazao: ‘Misao da se ne može ništa spoznati, gotovo mi kida srce’ – iznio je pravo stanje duše bez vjere u razum.“38 Zanimljivo je da Brajičić neće odviše uspoređivati spoznaju životinja i čovjeka ne bi li tako ukazao na posebnost čovjekove spoznaje, nego u tu svrhu uspoređuje čovjekovu spoznaju s Božjom spoznajem. „Bog promatra samo jednu stvar, samoga sebe, i u sebi vidi sve. Mi, naprotiv, gledamo mnoštvo i moramo vidjeti sve, ako želimo saznati sve. Ali ipak kroz to mnoštvo spoznatih stvari, kroz mnoštvo spoznatih činjenica, kroz mnoštvo spoznatih slučajeva mi se probijamo jednom načelu po kojemu se događaju ti slučajevi, jednom počelu prema kojemu su nastale te stvari i tako stvaramo znanost oko koje, kao oko osi, vežemo naše znanje o mnoštvu.“39 Brajičić je uvjeren da upravo zahvaljujući razumskoj spoznaji čovjek posjeduje u sebi nešto božanstveno (grč. theion): „Pa ako u čovjeku treba naći iskru božanstva, onda je treba tražiti u prvom redu u našem duhu koji spoznaje svijet oko sebe.“40 Uvijek će, dakako, trebati voditi računa o tome da je Božja spo-znaja intuitivna, a čovjekova pak diskurzivna.

Osim razuma kao duhovne moći, čovjek posjeduje i slobodnu volju kao svoje osobito odličje: „Čovjek je utemeljen na slobodi kao životinja na

37 Isto.38 Rudolf BRAJIČIĆ, Čovjek. Kratke konfenrencije, 59.39 Isto, 56.40 Isto.

403


instinktu.“41 Brajičić kritizira determinizme svih vrsta koji se u konkret-nom ljudskom životu, onako kako se to mi svakodnevno doživljavamo, pokazuju upravo pustim tlapnjama. Za to daje i dokaze koji neizravno potvrđuju da smo mi u našem djelovanju slobodni: „Mi želimo, ili smo željeli, provoditi život u ovom ili onom zvanju, premda smo mogli ili možemo dati našem životu koju drugu varijantu.“42 Brajičić upućuje i na svjedočanstva naše svijesti o našoj slobodi, koja se obično u normalnim okolnostima smatraju neprevarljivima, i to prije nekog čina, za vrijeme čina i nakon čina. Nijekanjem slobode dovodi se nadalje u pitanje čitav moralni red: „Da, velikani koje mi nazivamo slavnima nisu ništa ako nisu bili gospodari svojih djela, gospodari svoga životnog pravca, ako nisu bili slobodni.“43 I dalje: „Što znače geniji, heroji, dobročinitelji čovječan-stva i sveci ako nisu mogli raditi drukčije nego što su radili?“44 Brajičić je želio reći da čitav moralni poredak počiva na činjenici slobode, koja se prigovorima bilo kakvih provenijencija (psihološkim, sociološkim i dr.), konkretnim životom uvijek iznova potvrđuje.

Brajičić nije propustio ukazati na značenje, tj. ulogu koju sloboda ima u čovjekovu životu. Ona nije – kao se to danas nerijetko shvaća – bez-obzirna proizvoljnost, puka mogućnost odlučivanja ili biranja ovoga ili onoga, nego smisleno ostvarivanje čovjekova bića. Njome čovjek, prak-ticirajući krjeposti, izgrađuje svoju moralnu osobnost. „Izgraditi tog pot-punog i pravog čovjeka, na to je pozvana volja. Zato je ona tu i zato ona posjeduje slobodu.“45 I još: „Tako je slobodna volja graditeljica čovjekove moralne egzistencije. Stoga je ona sve.“46 Nijekanjem slobode dokida se i sam čovjek: „Čovjek ili je slobodan ili ga uopće nema.“47

Brajičić se jednom svojom spekulacijom uključio u raspravu oko od-nosa duše i njezinih duhovnih odličja ili sposobnosti razuma i volje. Tu je kontroverzu on riješio ovako: „Pod vidikom biti, tj. u svojem apsolut-nom sadržaju duša nije moć djelovanja. Taj apsolutni sadržaj u ovom je slučaju konstitutivna relacija s obzirom na tijelo. No duša je temelj tran-scendentalnih odnosa. U odnosu prema imanentnoj uzročnosti ona je počelo ili moć djelovanja, i to specifično razumnog i voljnog djelovanja. U odnosu prema inteligibilnosti stvari duša je moć spoznavanja, a u od-nosu prema njihovoj apetibilnosti ona je voljna sposobnost. I budući da

41 Isto, 61.42 Isto, 62.43 Isto, 65.44 Isto, 66.45 Isto.46 Isto, 67.47 Isto, 68.

404


je to na temelju svojeg apsolutnog sadržaja, biti razumna i voljna spo-sobnost njezina je metafizička vlastitost. Razum su, i volja, prema tome, stvarno istovjetni s dušom, ali samo u relativnom smislu, tj. fundamen-talnom. Oni su duša, ukoliko se duša odnosi prema inteligiblnosti i ape-tibilnosti stvari. Mi, dakle, mislimo da su duša i njezine moći doista isto, ali da se razum i volja ne poklapaju s apsolutnim sadržajem duše, nego da predstavljaju odnos njezina apsolutnog sadržaja s obzirom na inteligiblnost i apetibilnost stvari. Pritom je zanimljivo istaknuti da ni intelibilnost ni apetibilnost nisu stvarno različiti od bića, nego čine odnos bića prema duši (razumu i volji).“48

6. Čovjek kao osoba i njezina vrijednost

Rudolf Brajičić napisao je godine 1993. zanimljiv članak pod naslo-vom „Osoba u dokumentima Drugog vatikanskog koncila“. Ne treba smetnuti s uma da je Brajičić zasigurno bio jedan od ponajboljim naših poznavatelja dokumenata Koncila, pa i njihov komentator.49 Poznato je da Koncil nije ostavio neki zasebni dokument o osobi. Sam izraz osoba nalazi se, prema Brajičiću, tek na sedamdeset mjesta u dokumentima, a što je s obzirom na paginaciju spisa posve zanemarivo. Međutim, Brajičić piše da mnogi pojmovi kojima mi danas tako samorazumljivo baratamo, a koje smo primili po dokumentima Koncila, uopće ne bi bili razumljivi kad u njihovim temeljima ne bi bila pretpostavljena osoba. Takvi su poj-movi primjerice: posadašnjenje, dijalog, anonimni kršćani, pluralizam, proegzistencija, Božji narod, zajedništvo, izvornost, metanoa, odgovor-nost, čuti druge, ekumenizam, sloboda savjesti, otvaranje prema svijetu, služenje itd.50 To je, naime, prema Brajičićevim riječima, Koncilu uspje-lo zato što se okrenuo od ograničenog promatranja nekih teoloških teo-rema te se priklonio promatranju konkretnih ljudskih osoba u njihovim konkretnim životnim situacijama.51

U ovom se kontekstu možemo zaustaviti na nekoliko Brajičićevih spe-kulacija kojima je popratio neka mjesta u koncilskim dokumentima, gdje je riječ o čovjekovoj osobi kao subjektu obdarenim spoznajnim i voljnim

48 Rudolf BRAJIČIĆ, O razlici duše i njezinih moći, u: Obnovljeni život, 40 (1985.) 5, 409-410.

49 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium – Svjetlo naroda. Dogmatska konstitu-cija o Crkvi. Komentar s drugim autorima, I, Zagreb, 1977, II, 1981; DRUGI VATI-KANSKI KONCIL, Dekret o apostolatu laika. Komentar, Zagreb, 1990.

50 Usp. Rudolf BRAJIČIĆ, Osoba u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, u: Obnov-ljeni život, 48 (1993.) 5, 504.

51 Usp. Isto, 506.

405


mogućnostima te načinu kako se ona razvija. Uzmimo samo Brajičićev opis samosvijesti, te bazične strukture osobe. Opis nije samo formalno izvrstan nego upravo i egzistencijalno upečatljiv: „Potresna je činjenica da mi ne možemo biti svjesni sebe, da ne možemo biti pri sebi (prisebni), da ne možemo imati svijest, ako ne mislimo na nešto, ako nemamo neku misao o nečemu, o nekom predmetu, o svijetu izvan sebe. Svijest se gubi kad u nama prestane misao, kad ništa ne vidimo, ništa ne opažamo, kad nam se misao počne gasiti, kad utonemo u mrak. Naš se, dakle, svjesni život rađa gledanjem, promatranjem, spoznavanjem svijeta oko nas a to znači da postajemo svjesni sebe uz pomoć svijeta oko sebe, uz pomoć i ovisno o drugima. Tu se s obzirom na našu svijest događa ono isto što se zbiva kod našeg postanka. I ovdje smo svjesni s pomoću drugih, i ovdje smo svjesni ‘od’ kao što smo tamo bili ‘od’.“52

U nastavku Brajičić ukazuje da spoznaja samoga sebe, ali onda i svaka spoznaja, imade zapravo posredujuću funkciju (njem. vermittelte Funkti-on), tj. da spoznaja nikada nije sama sebi svrha, kako se to i danas neri-jetko drži. Ovako kaže Brajičić: „Spoznaja nas samih pomoću drugih ide za tim da sebe možemo svjesno predati drugima po ljubavi, posebno u našoj fundamentalnoj opciji, tj. u slobodnom predanju Bogu po ljubavi. Time je označena funkcionalna uloga spoznaje. Ona je sva za to da nas dovede k ljubavi. Ako u spoznaji nema toga privođenja k ljubavi kao, npr. u tehnici kao takvoj, ona razara našu osobnost. Ta upravljenost spo-znaje, a po tom i naše svijesti prema drugom u ljubavi, odgovara onom u bazičnoj strukturi osobe ‘biti za’, ovdje ‘biti za’ ljubav, kojom se oso-ba razrađuje i dovršava. To znači da onaj čin ili djelovanje, koji na sebi ne nosi na ovaj ili onaj način pečat ljubavi, oznaku da je za druge uopće nije osoban čin, nego pripada u mehaniku.“53 Takvo poimanje spoznaje koja je po svojoj biti upućena na ljubav otvara posve osobitu pedagošku viziju: „Iz toga proizlazi da je odgoj za osobu odgoj za ljubav i isto tako da je odgoj za slobodu odgoj za tu istu ljubav, jer je ljubav slobodna od-luka, slobodno predanje.“54

Brajičić je također izdvojio i koncilski govor o vlastitostima osobe, dakle onim atributima koji su samo njoj vlastiti. Tako spominje da joj je vlastito imati nepovredivo dostojanstvo, imati pravo na poštovanje, na slobodu, biti odgovorna, imati razna prava i dužnosti, ali se na osobit način zaustavlja na razlogu zbog kojeg je osoba temelj raznih prava. Evo

52 Isto, 509.53 Isto. Nije isključeno da se Brajičić inspirirao Corethovom spekulacijom o posredujućoj

ulozi znanja. Usp. Emerich CORETH, Was ist der Mensch? Grundzüge einer philosophi-schen Anthropologie, Innsbruck, 1986., 102-106.

54 Isto.

406


njegovih riječi: „Zato, jer biti osoba nije ništa drugo nego biti za drugo-ga, u prvom redu za Boga, rekosmo, stoga ima pravo služiti se sa svim što joj je potrebno da se kroz život može darivati Bogu. Koncil spominje mnoge stvari na koje osoba ima pravo da se kroz njih dariva Bogu. Do-bro ih je čuti: Ljudska osoba ima pravo na istinu o Bogu […], na javno ispovijedanje i štovanje Boga, ima pravo raditi prema savjesti, pravo na dobar glas, pravo da posjeduje potrebno za se i obitelj, ima pravo u nuždi uzeti od tuđega, zakonito se braniti, sklopiti brak i živjeti u obitelji, ima pravo na odgoj, na rađanje djece, na zaposlenje, na kulturu, na udruži-vanje, na zaštitu privatnog života, itd.“55

7. Religioznost kao vlastitost utemeljena na transcendentalnom iskustvu

Kao što je poznato, neki suvremeni autori u konstrukciji filozofske discipline o čovjeku kao polazišnu točku (njem. Ansatz) uzimaju anali-zu čovjekovih vlastitosti, koje ih naposljetku dovode do njegove naroči-tosti, tj. do njegove duhovne naravi. Prema svojem sadržaju vlastitosti (lat. proprietates) određenja su svojstvena nekoj vrsti, tj. pripadaju svakoj jedinki te vrste, slijede iz biti, ali nisu dio te biti. U čovjekove vlastitosti ubrajaju se jezik, društvenost i političnost, znanost, kultura, umjetnost, rad, tehnika, igra, zabava, smijeh, etičnost te religioznost.56 Religiozno-šću kao čovjekovom vlastitošću bavi se fenomenologija religije, koja želi teorijski utemeljiti taj fenomen te ga protumačiti u njegovoj različitosti.57

Brajičić se također spekulativno osvrnuo na fenomen religioznosti kao čovjekove vlastitosti: „Svaki svjestan, pa i manje svjestan, religiozni čin razotkriva čovjeka pa upoznati bolje religiozne čine znači bolje upozna-ti samoga čovjeka.“58 Brajičić je želio doći do samog korijena fenomena religi oznosti. Učinio je to godine 1977. podužom studijom pod naslovom „Vječno čovještvo“, koju je također objavio u časopisu Obnovljeni život. Studija je pokazatelj ne samo da je Brajičić bio vrstan spekulativac nego i onaj koji je na više jezika pratio europske tijekove filozofsko-teološke misli, premda nikada nije boravio na studiju u inozemstvu.

55 Isto, 510.56 Usp. Ivan ŠESTAK, Pokazatelji čovjekove duhovne dimenzije. Analiza čovjekovih

vlastitosti, u: Obnovljeni život, 63 (2008.) 1, 3-19. 57 Usp. Ivan ŠESTAK, Filozofsko utemeljenje religioznog života, u: Ivan ANTUNOVIĆ

(ur.), Religije i život, Zagreb, 2006., 282-302; Usp. Hrvoje LASIĆ, Fenomenologija religije, Zagreb, 2012.

58 Rudolf BRAJIČIĆ, Religija u školi, u: Obnovljeni život, 27 (1972.) 5, 434.

407


Što bi to moglo biti tako čvrsto, upravo vječno, u svijetu koji je i Braji-čić doživljavao izručenim mnogovrsnim promjenama? On to vječno, nad-logično, supra-intelektualnu emociju, nadosjetno iskustvo pronalazi kod Martina Bubera, Henria Bergsona, Williama Jamesa te naposljetku kod njemačkog filozofa i teologa Karla Rahnera, kod kojeg se ono udoma-ćilo pod nazivom „transcendentalno iskustvo“. S tim misliocima Brajičić samo želi potvrditi da postoji neko neposredno iskustvo Boga koje svaki čovjek posjeduje, a koje se, eto, može nazvati raznim imenima. U nasta-vku teksta Brajičić je u obzir uzeo Rahnerovu misao, koju je taj njemački filozof i teolog izložio u svojem glasovitom djelu Grundkurs des Glaubens, tiskanom tek nekoliko mjeseci prije Brajičićevog članka.59 Što je to u Bra-jičićevim očima transcendentalno iskustvo prema Rahneru? Brajičić to sažima ovako: „Pod tim on razumijeva subjektalnu, netematsku, u sva-kom duhovnom činu danu, nužnu i neotklonjivu susvijest spoznavajućeg subjekta i njegovu otvorenost prema bezgraničnim širinama sve mogu-će stvarnosti. To je iskustvo, jer je nezaobilazni uvjet svakog konkretnog iskustva. I to iskustvo je transcendentalno, jer pripada nužnoj strukturi spoznavaoca, a izmiče svakoj kategoriji iskustva koje imamo o predme-tima. Tim transcendentalnim iskustvom dano je anonimno i netematsko znanje o Bogu. U njemu se doživljava zamah prema Bitku uopće. Tu se ne spoznaje Bog kao jedan predmet uz drugi predmet. To nije predmet-na spoznaja kao kad spoznajemo predmete oko sebe. To je unutrašnje iskustvo otvorenosti prema horizontu Bitka, prema beskonačnom, neo-graničenom, bezimenom, prema ‘svetoj tajni’.“60 Riječ je prema Brajičiću o metafizičkom iskustvu, i to je ono nešto trajno, vječno u čovještvu. Na kraju krajeva to je zapravo iskustvo Boga dano na netematski, neksplicit-ni način. Sada je pak potrebno da se to metafizičko iskustvo razloži, tj. da se anonimno i netematsko znanje o Bogu učini eksplicitnim, tematskim. Brajičić je dakako tim zahtjevom otklonio svaku sumnju modernizma, pokreta s početka 20. stoljeća, koji je imao utjecaj među profesorima teo-logije i teološkim piscima koji su sadržaj vjere željeli smjestiti u unutarnji religiozni osjećaj. Na tom tragu tematizacije metafizičko iskustvo dobiva svoje konture, svoju tematizaciju u poimanju Boga kao stvoritelja prisut-nog u subjektu, zatim također po milosti prisutnog u duši i tako dalje.

Brajičić je bio uvjeren, baš kao i navedeni mislioci, da će transcenden-talno mistično iskustvo u budućnosti biti od velikog, zapravo presudnog značenja za vjerničku svijest: „Trebat će stoga da, više nego inače, zala-

59 Usp. Karl RAHNER, Grundkurs des Glaubens. Einführung in den Begriff des Christen-tums, Freiburg – Basel – Wien, 1976.

60 Rudolf BRAJIČIĆ, Vječno čovještvo, u: Obnovljeni život, 32 (1977.) 2, 103.

408


zeći u svoju nutrinu, posvećujemo pažnju transcendentalnom iskustvu, ukoliko po njemu stojimo pred Bogom i doživljavamo Boga. [...] Bog sa svojom transcendencijom započinje ondje gdje svijet prestaje i ondje gdje prestajemo mi. Samo ga na tim granicama našega bitka, kad je riječ o transcendentalnom iskustvu, možemo susresti kao TI, kao osobu koja nam se nudi za molitveni dijalog, kao Lice od našega lica različno, koje zove na poklon i ljubav.“61 Zanimljivo je da se profesor Brajičić ne libi pozvati kršćanske vjernike na njegovanje transcendentalnog iskustva, a jedan od tih načina jesu i duhovne vježbe sv. Ignacija. Svoju studiju Bra-jičić dovršava posve slijedeći Karla Rahnera: „Njegovanjem transcenden-talnog iskustva čovjek u sebi utemeljuje ‘zonu osobne stabilnosti’, bez koje u doba današnjih mnogih i naglih promjena teško može preživjeti.“62 Tomu naravno u pozadini stoji često citirani tekst Karla Rahnera, koji je on napisao deset godina prije Brajičićeva teksta: „Der Fromme von morgen wird ein ‘Mystiker’ sein, einer, der etwas ‘erfahren’ hat, oder er wird nicht mehr sein.“63 Na tom „vječnom“, na tom transcendentalnom iskustvu svoju je duhovnost gradio i na nju pozivao u svojem duhovom dnevniku i sâm Rudolf Brajičić.64

Transcendentalno iskustvo uporabio je Brajičić i na drugim mjesti-ma, primjerice u svojim promišljanjima o religiji, kakvu su je, s obzirom na vrijeme nastanka, uzroke i oblike, predstavljali autori školskih udž-benika za vrijeme socijalističkoga društvenog sustava. „Kada se poja-vila religija? S Rahnerom treba da kažemo da se pojavila skupa s čovje-kom, dakako na netematskoj, anonimnoj razini. Metafizički doživljaj Beskrajnoga prati čovjeka od početka u svakom njegovom spoznajnom činu.“65 Kojekakve aberacije, iskrivljavanja pa i zloporabe religije javlja-ju se upravo zanemarivanjem netematskoga, transcendentalnoga isku-stva. No, to onda više i nije religija. U svakom slučaju, transcendentalno iskustvo može biti, i treba biti, nadahnuće i korektiv za svaki eksplicitni religiozni čovjekov čin.

61 Isto, 118.62 Isto, 119.63 Karl RAHNER, Frömmigkeit heute und morgen, u: Geist und Leben, 39 (1966.) 335.

One koje ta Rahnerova teza pobliže zanima, a na koju se često i danas referira, upu-ćujemo na prilog koji je povodom 75. obljetnice Rahnerova života napisao Harvey D. EGAN, Der Fromme von morgen wird ein ‘Mystiker’ sein. Mystik und Theologie Karl Rahners, u: Herbert VORGRIMLER (ur.), Wagnis Theologie. Erfahrungen mit der Theologie Karl Rahners, Freiburg, 1979., 99-112.

64 Usp. Denny VUKOVIĆ, Brajičićev poziv na mističan život, u: Obnovljeni život, 73 (2018.) 2, 265-274.

65 Rudolf BRAJIČIĆ [Fabijan BOŽIKOVIĆ], Vjera ljudi prastarog doba, u: Obnovljeni život, 36 (1981.) 1, 21.

409


Brajičiću je inače itekako bilo stalo do stringentnih dokaza za Božje postojanje. Tako je u članku naslova „Da li su bogovi stvorili ljude ili lju-di bogove“ načinio povijesni prikaz najrazličitijih dokaza za postojanje Boga, a dao je također i skicu svoga vlastitog dokaza te napokon na po-znatu Feuerbachovu tezu, sugeriranu u samom nazivu članka, odgovo-rio: „Da je Bog iluzija, kako zamišlja Feuerbach, bilo bi neshvatljivo da bi se ta iluzija mogla obrazložiti s toliko dokaza, s toliko strogo logičkih postupaka.“66 A i danas je potrebno uvijek iznova imati na pameti Braji-čićeve retke koji govore o dokazima za Božje postojanje te o njihovu od-nosu prema prihvaćanju vjere: „Nikakav dokaz o Božjoj opstojnosti ne prisiljava na vjeru u Boga. To ne znači da nisu sigurni – inače vjera ne bi bila obvezatna – nego znači samo to da nemaju snagu pozitivnog do-kaza, onakvog s kakvim raspolažu pozitivne znanosti. Nema pokusa s Bogom. Još ga nitko nije vidio niti će ga vidjeti ako se pojavljuje na pro-zoru kojeg oblaka.“67

Zaključak

Ovim su prilogom uglavnom bili obuhvaćeni članci iz filozofskog opusa antropološke tematike hrvatskog isusovca, filozofa i teologa Ru-dolfa Brajičića, čije se stote godišnjice rođenja prisjećamo. Kao što je vid-ljivo, oni su mahom izlazili u isusovačkoj reviji Obnovljeni život, koju je na tragu nekadašnjega časopisa Život (1919. – 1944.) on iznova i pokre-nuo godine 1971., bio glavnim urednikom te gotovo do pred kraj života njezinim vjernim suradnikom. Kao inicijator, urednik i suradnik nastojao je da časopis bude upravo životan, tj. da potiče dijalog među znanostima, religijama, svjetonazorima i u samom društvu, baš kao što su to činili, i čine, drugi isusovački časopisi diljem svijeta. Imajući u vidu takvu vizi-ju, časopis je gajio inkluzivni karakter, no ne gubeći ni u jednom trenu-tku iz vida svoju kršćansku posebnost, na koju se nije libio pozivati i na temelju argumentiranosti.

66 Rudolf BRAJIČIĆ [Fabijan BOŽIKOVIĆ], Da li su bogovi stvorili ljude ili ljudi bogove, u: Obnovljeni život, 36 (1981.) 5, 385. Brajičićev vlastiti dokaz glasi ovako: „Na kraju nadodajemo i svoj vlastiti dokaz o Bogu: Svi se filozofi, i materijalisti i spiritualisti, slažu da mora postojati nužni Bitak od nikoga proizveden. To misle i naši autori, pre-ma kojima Bog nije stvorio materije. No, od nikoga se ne može proizvesti samo ono biće čija je supstancija istovjetna s mišlju. Drugim riječima: Samo supstancijalna mi-sao jest neproizvediva. Sve ostalo što nije supstancijalna misao, nego smirena sup-stancija, ostvarena je misao i ostvaren plan Nekoga o toj stvari. Dakako, da i ovaj do-kaz ne primorava na vjerovanje,“ Isto, 384.

67 Isto, 385.

410


Pod tim je vidom svoje filozofske priloge antropološke problematike pisao i Rudolf Brajičić. Budući da je najvećim dijelom živio u socijalisti-čkom društvenom poretku s materijalističkim nazorom na svijet kao idej-nom potkom, naravno da mu je na srcu bilo ukazivati na naročitost čovje-ka. On, naime, ne može biti protumačen tek samo materijalnim događa-njem, jer neke njegove aktivnosti, odnosno mogućnosti djelovanja uka-zuju na nematerijalnu dimenziju. Takva pak djelovanja moraju za svoje počelo imati nematerijalni supstrat, tj. duhovnu dušu kao supstancijal-nu formu tijela, kojom čovjek nadživljuje i smrt. Čovjek je, dakle, prema Brajičiću, dostatno objašnjiv u hilemorfističkom ključu jednog Aristotela, kojemu je međutim svoj završni pečat utisnuo Akvinac. U tom su okviru razumljivi i Brajičićev govor o čovjekovim duhovnim moćima razuma i slobodne volje, njegovo poimanje uzvišenosti ljudske osobe kao i govor o religioznosti kao čovjekovoj vlastitosti. Premda je, kao što je bilo vid-ljivo, čvrsto koračao tragovima philosophiae perennis, Brajičić se također služio i recentnom europskom filozofskom mišlju, čije je trendove na ra-zličitim jezicima pratio te usvajao njezine domašaje. Brajičićev smisao za sintezu univerzalnosti i konkretnosti – u kojoj napokon korača svaki čovjek u svojem vremenu – daju njegovoj antropološkoj misli filozofsku relevantnost te pobuđuju egzistencijalni interes.

411


Abstract

RUDOLF BRAJAČIĆ´ PHILOSOPHICAL THOUGHT ON THE HUMAN BEING. ON THE OCCASION OF THE

100TH ANNIVERSARY OF HIS BIRT (1918 – 2007)

This contribution aims at demonstrating fundamental philosophical postulates on the human being of the Croatian Jesuit Rudolf Brajčić (1918 – 2007), a skilful and fruitful theological and spiritual writer. Both his theological and philosophical work have been so far only partially evaluated; mostly in the perspective of the possibility of metaphysical knowledge. When it comes to anthropological issues it needs to be pointed out that Brajčić had a nuanced and inclusive approach through which he called for dialogue with those who thought differently even in this area. The article will discuss Brajčić´ speculative thought on the spiritual-physical constitution of the human being, i.e., the issue of soul and body, on the understanding of reason and will as human being´s spiritual powers and their mutual relation, on the understanding and meaning of the human person, and, finally, on the transcendental experience that is the basis of religiosity as a specifically human trait.

Keywords: Rudolf Brajičić, philosophical anthropology, soul and body, reason and will, person, transcendental experience, religiosity

Documents

Sažetak - bib.irb.hr