Pulska (pri)povijest - realizirana u sklopu projekta „Gladijator u tramvaju“

Nakladnik: Gradska knjižnica i čitaonica Pula

Za nakladnika: Nela Načinović

Urednik: Boris Koroman

Voditelji projekta: Filip Zoričić, Gimnazija Pula

Andi Pekica, Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula Andrea Trapan, Odjel beletristike Gradske knjižnice i čitaonice Pula

Autorice teksta i anotacija: Gaja Kalčić, Matea Kaurin, Iva Kurtović, Karla Rojnić - učenice 4. a razreda

Gimnazije Pula Ivona Devernay, Ana-Marija Ramić, Maja Savić - članice Kluba ljubitelja

čitanja Gradske knjižnice i čitaonice Pula

Ilustracije: Matea Benčić, David Brajnović, Hena Crnović, Petra Deni,

Martina Gašparović, Anton Licul Grk, Matija Sandrić - učenici 3. razreda Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula, Grafički odjel

Lektura: Andrea Trapan i Iva Lanča Joldić

Grafičko oblikovanje: Alen Žufić, Odjel multimedije GKČ Pula

Pula, svibanj 2016.

Svome GRADU

Nije bilo teško naći motivaciju pisati o svome Gradu kada u njemu živiš punim plućima, a u radu s mladima svaki trenutak u njemu i proživljavaš. Tako se i dogodilo, jedan školski sat hrvatskoga jezika u pulskoj Gimnaziji, raspravljajući o Gradu, njegovoj prošlosti i budućnosti, napisanom i nenapisanom. Iva, Matea, Gaja i Karla pri-stale su na suradnju i odlučili smo početi „crtati“ priču. Odlučili smo nešto pokloniti Gradu, a da ostane zapisano i prihvatljivo svima. Prošli smo u radu cijeli srednjoškolski ciklus, ali se isplatilo. Pula ima, uz modernost i svakodnevicu, dva jasna identiteta: rimski i austrijski, kako kroz arhitekturu tako i kroz nekakve navike pa dijelom i mentalitet. To je bila motivacija za pisanje pripovijesti. Ostalo je krenulo samo po sebi. Kada voliš Grad u kojem živiš, kada voliš posao i ljude s kojima radiš i za koje radiš, tada je motivacije napretek. Zahvaljujući entuzijazmu kolegice i prijateljice Andree Trapan i KLJuČ-a, angažmanu drage kolegice Ive Lanča Joldić i potpori ravnateljice Gradske knjižnice, ravnatelja Umjetničke škole i kolege Andija Pekice i njego-vog tima učenika-ilustratora pripovijest je oblikovana. Sve ostalo je povijest… ili budućnost…

Filip Zoričić

Veseli me što sam u ovaj projekt uključena s grupom mladih entuzijasta koji možda nisu ni bili svjesni da je ovo početak njihova pisanog traga o gradu u kojem žive i odrastaju. Raditi s mladim ljudima neiscrpan je izvor motivacije i inspiracije. Tako je nastao KLjuČ - Klub ljubitelja čitanja, namijenjen upravo mladima kako bi se ojačala njihova ljubav prema knjigama i potaknula kreativnost. Emocija i trud i puno istraživačkog rada rezultirali su ovom publikacijom - interaktivnom i edukativnom pričom o Puli. Ne postoji ljepši poklon Gradu od knjige koja nastaje iz srca, knjige koju pišu mladi za svoje vršnjake, za one koji ostaju i za one koji tek dolaze. Knjiga će uvijek imati budućnost.

Andrea Trapan

Uz to što je nastala kao rezultat nečega što neprestano valja naglašavati i poticati - rada koji nastaje izvan nastave, onih stvaralačkih i zabavnijih, a često i vrlo korisnih aktivnosti - ova slikovnica krije i neke druge priče. Nastala je ponajprije kao zajedničko kreativno iskustvo učenika različitih škola i raznolikih interesa, a ta-kvo iskustvo zajedničkog stvaranja nosi u sebi drugačije vrijednosti od pojedinačne utrke za “izvrsnošću”, ono pretpostavlja aktivno sudjelovanje, slušanje, prepoznavanje i uvažavanje drugoga, a potom i doprinos vlastitom idejom, vrijednu osobnu iskru u čitavom procesu. Rezultat je tako slikovnica u kojoj se mogu razaznavati slojevi kolektivnog i osobnog rada, cjelina sasvim posebnog stila i atmosfere, elemenata ujedno poznatih i svakodnev-nih, a katkad i neočekivanih, te otvorene strukture. Baš kakvo je i iskustvo grada o kojemu ta knjižica govori.

Boris Koroman

„Kukuriku!“, začuje se pijetao. Julijan otvori oči i razočarano uzdahne: „Još jedan naporan dan u školi.“ Ustajanje se činilo nemogućom misijom - sinoć je čitao dokasno i jedva odspavao nekoliko sati. Pomirivši se sa sudbinom, nakon nekoliko trenutaka pridigne se u svojem iznenađujuće tvrdom krevetu i zbunjeno protrlja oči, misleći da još sanja. Njegova soba, naime, nije izgledala onako kako bi trebala izgledati.

Gdje li su nestale sve te silne stvari? Gdje je računalo? Gdje je tepih? Jedino normalno je njegova pidžama, sve ostalo izgleda kao u njegovom udžbeniku iz povijesti - poglavlje „Rim“. Što li se to događa? I gdje je njegova sestra Karolina? Zabrinuto potrči potražiti mamu. No, van sobe - još jedan šok.

Gdje li su stepenice? Kakva je to kuća? Julijan je cijeli svoj trinaestogodišnji život proveo u preuređenoj austrougarskoj vili, a ova kuća nije nikako nalikovala na njegov dom. Malene, uredne prostorije sadržava-le su samo najosnovnije stvari poput kreveta, prozora i noćnih posuda. Hodnici su bili uski, bez ikakvih ukrasa. Ušavši u kuhinju zapazio je da nema štednjaka, već samo veliko ognjište nad kojim je kotao tiho krčkao. Pored kotla njegova mama tražila je praznu amforu.

„Julijane!“

„Mama! Što se događa? Gdje smo? Gdje je Karolina?“

„O, Jupiteru! Kako to izgledaš? Što to imaš na sebi? I št…„

„Kako to misliš kako ja izgledam? Kako ti izgledaš!?!“

Julijan je uistinu bio zapanjen majčinim izgledom. Umjesto svojih uobičajenih traperica i košulje na sebi je imala nekakvu - “zavjesu”. I kosa joj je bila drugačija, podignuta na vrh glave, smotana u ne-kakvu kompliciranu pletenicu. Bio je siguran da je njegova majka nije mogla sama napraviti. „Julijane, jesi li dobro? Možda si bolestan? Buncaš, sine. Daj da ti opipam čelo.“

„Neću da mi pipaš čelo! Hoću da mi objasniš što se događa!“

Julijan je sada bio jako zabrinut.

„Vidi, razumijem da te jučerašnji odlazak na gladijatorske borbe u Arenu pogodio, ali smiri se, sve je u redu. To je normalno. Sjećam se kada sam ja prvi put išla u Arenu. Danima nisam mogla doći sebi.“

Gladijatorske i slične borbe, s nerijetkim krvoločnim prizorima sa zvijerima, organizirane su radi zabave puka (plebsa). Državna politika panem et circenses, tj. kruha i igara sastojala se od dijeljena žita, vina i ulja uz „igre“, odnosno borbe s mačevima, kopljima i sličnim oruž-jem, u svrhu skretanja pozornosti običnog čovjeka od svakodnevnih problema.

… da su Arenu pokušali dvaput srušiti do temelja. Od namjere potpunog rušenja spasio ju je 1583. mletački senator Gabriele Emo, a 1632. francuski vojni inženjer Antonie De Ville, graditelj pulske mletačke utvrde.

Podignuta izvan gradskih zidina, pulska je Arena jedna od rijetkih u Rimskom Carstvu koju su graditelji, zbog veličine, smjestili na obronke istoimenog brežuljka. Jedna povijesna le-genda kaže da ju je car Vespazijan sagradio u čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi, rodom Puljanki, koja je bila robinja, potom oslobođenica (liberta) i uposlena kao pisarica. Ona je živo vjerovala da je amfiteatar u Pietas Juliji djelo njezine i Vespazijanove ljubavi. Željela je da se imena graditelja ne spominju i da ostanu zapamćena samo dva: Antonia Cenida i Titus Flavius Vespasianus.

#BORBEGLADIJATORA

Jeste li znali...

#ARENA

Julijan je ostao bez teksta.

„Hajde sad... Pođi po malo ulja na tržnicu pa ću ti spremiti fini ručak da se smiriš. Ali prvo se presvuci.“

„Ali…“

„Sestra ti je otišla do izvora Polae po vodu. Možda je sretneš.“

Mama mu je sa smiješkom gurnula amforu u ruke pa nije imao izbora nego presvući se u „zavjesu“ i kre-nuti po ulje.

… da je Puljanin Lucije Menacije Prisk o vlastitom trošku sagradio jedan od vodovoda grada, koji je povezivao Dvojna vrata (Porta Gemina) i „gornji grad“. Danas o tome svjedoči natpisna ploča od bijelog mramora smještena na gornjem središnjem prostoru Dvojnih vrata.

Nad izdašnim izvorom vode podno amfiteatra izgrađeno je prvo moderno vodocrpilište. Izvor je bio uređen već u rimsko doba i nosio je razne nazive: Fons Polae, Fontana, Ninfeo. Nimfej je vjerojatno bio posvećen božici Dijani, a jednim je svojim dijelom bio javno kupalište. Danas je zgrada poznata pod nazivom Karolina i posve-ćena je caru Franji I. i njegovoj supruzi Karolini Augusti, čemu je svjedočio natpis na pro-čelju koji je 1947. uništen. Bio je postavljen ne samo u spomen njihova posjeta, već i u znak zahvalnosti za carevu brigu oko zaštite pulskih rimskih zdanja.

Jeste li znali...

#IZVORPOLAE

Julijanu je trebalo nekoliko minuta da se izgubi. Već u razgovoru s mamom shvatio je da je nekako dospio u rimsko doba. Koliko je Pula bila drugačija! Prilično je dobro poznavao grad, ali sada se osjećao poput stranca. Cestu je prekrivao kamen, a more betona zamijenilo je zelenilo.

Herkulova vrata - napokon nešto poznato!

Vidio je kako se masa ljudi probija kroz uske vratnice i sjetio se da su Herkulova vrata nekada bila jedan od izlaza iz grada.

Upitao je prolaznika gdje bi mogao nabaviti ulje.

„Na tržnici.“

„A gdje je tržnica?!“

Prolaznik ga je začuđeno pogledao.

„Pa samo skreneš desno kod Slavoluka Sergijevaca i ideš prema Forumu.“

„Hvala vam“, reče Julijan.

Pri određivanju vremena nastanka grada jedanod tragova bio je loše sačuvan napis na Herkulovim vratima s imenima dviju osoba koje su ustrojile grad: Gaj Kasije Longin i Lucije Kalipurnije Pizon.Smatra se da je to bilo 44. g. pr. Kr. kada su sagrađena ova najstarija gradska vrata. Njih krasi glava Herkula, koji se u 3. st. pr. Kr. pojavljuje kao zaštitnik grada. U srednjem vijeku i na početku novoga vijeka gotovo su potpuno zasuta zemljom i nisu služila svojoj svrsi, budući da istočni dio grada nije bio gusto izgrađen.

#HERKULOVAVRATA

Krenuo je prema dobivenim uputama. Uskoro je stigao do Slavoluka Sergijevaca. Opet je bio zaprepa-šten: kamenje je bilo neoštećeno i svi ukrasi jasno vidljivi. Nastavio je prema Forumu, putem izbjegavajući natovarena kola i čudno odjevene ljude.

Grad je živio!

… da se gradnjom Slavoluka promijenio ulaz u grad. Danas se uz Slavoluk naziru ostaci dviju okruglih kuli i kolni ulaz kao spomen na nekadaš-nji ulaz u grad.

Jeste li znali...

Jedan je od rijetkih rimskih slavoluka privatnog karaktera. Ovaj najljepši pulski antički spo-menik dala je podići Salvia Postuma iz obitelji Sergijevaca u čast tri muška pripadnika svo-je obitelji, a središnji je lik onaj Lucija Sergija Lepida. Nije bio zamišljen kao samostojeći spomenik, već kao dio gradskih vrata (Porta Rata ili Aurata). Bogato je dekoriran reljefima, koji zadovoljavaju sve tadašnje elemente visoke i profinjene umjetnosti javnoga tipa. Njego-vo zapadno pročelje koje gleda na grad dekorirano je ljepše i bogatije od istočnog, koje se u prošlosti naslanjalo na gradska vrata te samim time bilo gotovo skriveno. Danas spomenik zauzima središnju poziciju trga Portarata.

#SLAVOLUKSERGIJEVACA

Ubrzo je naišao na tržnicu; to je zapravo bila skupina drvenih štandova s glasnim prodavačima.

Pronašao je štand s uljem te upitao prodavača može li mu napuniti amforu. Kad je amfora bila puna, samo je pružio dlan, nijemo tražeći novac. Julijan, ponosan na svoj uspjeh, osvrne se oko sebe i ugleda svoju blizanku Karolinu! Oh, kakve li sreće!

„Jule, vidim majka te zaposlila. Hajde da i ti nešto radiš, ha-ha-ha.“

Julijan joj ispriča što mu se dogodilo, a Karolina se na to sve samo nasmijala.

„Ma ti si to sve sanjao! Kakva kuća? Kakve ‘zavjese’? Kakvo… računalo? Vidiš i sam da nema smisla to što govoriš.“

Zamislio se. Sve se činilo tako stvarnim. Možda je uistinu i bilo, ali nije mogao zaboraviti svoj život „prije buđenja“.

Odlučio je malo se opustiti, zaboraviti na to. Ima vremena za razmišljanje i brigu. Krenuo je s Karolinom prema kući nekim drugim putem. Prošli su Forumom. Bio je tako zapanjujuć, velik. Svi ti ljudi, buka, gužva… Jedva su se probijali.

Ugledao je zatim tri hrama. Jedan je odmah prepoznao - bio je to Augustov hram. Dobro mu je poznat iz… opet onog drugog života. Protresao je glavom kako bi skrenuo misli i pogledao prema drugom, ne-poznatom hramu. Bili su veoma slični, možda čak i isti. Prisjetio se svog profesora povijesti kako priča o Dijaninom hramu. Treća mu je građevina, pak, bila potpuno nepoznata. Pitao se kako je moguće da nikada nije čuo za golem, veličanstven hram koji je u vrijeme Rimljana krasio Forum.

… da je na Forumu postojao središnji hram, onaj Kapitolijskog trojstva (Jupitera, Junona, Minerve), u kojemu su se morali štovati službeni bogovi rimske države. On je potpuno uni-šten najvjerojatnije zbog odbojnosti koju su kršćani gajili i širili prema poganstvu. Danas je na tom prostoru smještena komunalna palača - gradska vijećnica, koja je kao takva svoj oblik počela dobivati još u srednjem vijeku.

Jeste li znali...

Predstavljao je glavno sastajalište antičkoga grada, jezgru gradskog života, prostor za javna okupljanja, političko djelovanje, obavljanje kultova. U neposrednoj blizini bila je i tržnica, ali i trgovine s raznom robom i prostorije za okrepu. Zbog svoje iznimne važnosti za život grada, kao najznačajniji javni prostor, bio je najuređeniji u umjetničko-graditeljskom smi-slu. Forumski je prostor u antičkom gradu bio sinonim za mjesto gdje su se obavljale sve gradske funkcije. Ovdje su se donosile odluke, dolazili su glasnici iz Vječnog Rima - na Fo-rumu se zapravo zrcalio svekoliki život grada.

U potpunosti sačuvana antička sakral-na građevina posvećena božici Romi i caru Augustu. Hram je nakon antičkog razdoblja jedno vrijeme služio kao cr-kva, ali i kao skladište žita. U 2. svjet-skom ratu gotovo je do temelja bio uništen, a rekonstruirali su ga talijan-ski arheolozi pa je danas opet onakav kakav je bio prije bombardiranja. Augustov hram imao je i blizanca koji se nalazio na uglu sjevernog dijela Fo-ruma. Pretpostavlja se da je bio posve-ćen božici Dijani, zaštitnici lova, ali nema nikakvih potvrda za ovu pretpo-stavku. Od njega je danas ostalo samo začelje koje krasi gradsku palaču.

#ANTIČKIFORUM

#AUGUSTOVHRAM

No, prije nego što je stigao promisliti o tome, Karolina ga je povukla za ruku i izvukla iz gužve.

Putem kući, u daljini, vidio je Arenu. Djelovala mu je veće i značajnije nego u njegovom snu, drugom životu, ali čim se sjetio gladijatora i stvarnih užasa koji su se odigravali u njoj, morao je skrenuti pogled. Karolina ga upita:

„Jesi li dobro? Blijed si.“

„Jesam, da… Idemo kući.“

Stigavši kući, Julijan je još uvijek bio zamišljen. Dao je majci amforu s uljem. Ona ga je zabrinuto pogle-dala, opipala mu čelo i rekla:

„Inače si živahan, a danas si cijeli dan nekako potišten, blijed... Idi se ti ipak odmoriti. Brzo će biti gotov ručak. Karolina će mi pomoći.“

Julijan se zaputio u sobu. Čim je ušao, ugledao je krevet. I na njemu opet - pidžama. Glava mu je pucala od misli i briga pa je odučio svejedno prileći i kasnije nastaviti razotkrivati što se zapravo dogodilo. Bio je toliko umoran da je zaspao čim je zatvorio oči.

Nakon nekoliko trenutaka začuo je poznati zvuk budilice. Bio je ponovno u 21. stoljeću, a Karolina, nor-malno obučena, opet je vikala:„Julijane, ti ljenčino! Diži se! Svaki dan isto!“

Julijan je ustao, pogledao oko sebe. Bio je ponovno u svojoj sobi, sa svojim stvarima u svojoj kući. I činilo se, u svojem vremenu. Bio je zbunjen. Ispričao je Karolini o onome što je doživio, a ona se na sve to samo nasmijala.

„Ma ti si to sve sanjao! Kakva kuća? Kakve ‘zavjese’? Kakve amfore? Vidiš i sam da nema smisla to što govoriš.“ Julijanu je to zvučalo poznato. Kao nešto što je sanjao. Ili možda nije?

Još uvijek rastresen, baci pogled na knjigu o pulskoj povijesti, koju je čitao sinoć. „Pa nije ni čudo da sam imao takve snove kada sam pola noći proveo listajući ovu prašnjavu knjižurinu! Tako mi i treba kad provodim večer čitajući...“

I taman kad je samog sebe uvjerio da su njegove sinoćnje pustolovine bile posljedica noći provedene “s nosom zabijenim u knjigu”, ona mu je ispala iz ruke. Sagnuvši se da je podigne, shvatio je da se otvorila na stranici koja je prikazivala sliku tipičnog rimskog doma. Kao i u njegovom snu, soba je bila oskudno namještena stolićem, vrčem s vodom i malim krevetom. A na krevetu je, uredno složeno, stajalo nešto što nije imalo što raditi na slici u staroj knjizi s tavana, nešto zbog čega su Julijanu skoro oči iskočile iz duplji - njegova pidžama!

Duboko uznemiren time što je vidio, Julijan je smjesta odlučio vratiti knjigu na tavan. Zabrinuto si mrmljajući u bradu, odlučno je koračao stepenicama prema tavanu, na putu skoro pregazivši Karolinu koja ga je slijedila u stopu.

„Julijane, je li sve u redu? Izgledaš kao da si vidio duha! Što to imaš u ruci?“

U tom trenutku, s donjeg kata začuje se glasan uzvik:

„Julijane! Dođi pospremiti sobu!“

„Ali, mama...“

„Nema ali! Soba ti je svinjac!“

Julijan zakoluta očima, uruči knjigu Karolini uz „daj odnesi ovo gore, molim te“. I odjuri umiriti mamu.

I tako je Karolina ostala na tavanu sama s knjigom.

Kada je prelistala poglavlja o rimskoj povijesti, htjela je provjeriti je li Austro-Ugar-ska stvarno bila toliko dosadna kakvom se činila u školi. Počela je čitati i zastala nad slikom nekog sasvim običnog tunela... te upala u tamu.

Prvih nekoliko sekundi mislila je da se probudila tijekom noći i da se nalazi u svome krevetu, ali je onda, kada su joj se oči priviknule na mrak, primijetila blato pod nogama i vodu čije se kapanje čulo čitavo vrijeme. Taman kada je pomislila zakoračiti naprijed, prekinuo ju je zvuk koraka iz nepoznatog smjera.

„Halo? Ima li koga?“, upitala je, a ono što je dobila kao odgovor bila je jeka. Koraci su joj se sve više približavali, ali to je smatrala olakšanjem jer je postojala mo-gućnost da će doznati što se događa. Nakon sve bržeg i glasnijeg „šljapkanja“, napokon se pred njom pojavila djevojka čije joj se lice činilo blago poznatim, ali ga nije stigla dobro promotriti jer je ova pobjegla ugledavši je.

„Hej, oprostite, znate li možda gdje se nalazimo?!“, viknula je za njom, ali djevojka se nije okrenula pa je Karolina uskoro više nije čula ni vidjela.

Krenula je naprijed, pazivši da ne ugazi u debele nanose blata i nadala se da će uskoro napustiti to grozno i vlažno mjesto.

Pula je bila glavna austrougarska ratna luka, a ispod pulskih brežuljaka izbušeni su tuneli i skloništa sa spremištima streljiva i komunikacijskim hodnicima. Au-stro-Ugarska Monarhija ostavila je cijeli mali podzemni grad. Najveći tuneli nala-ze se ispod brežuljka Monte Zaro te podno Kaštela i Monte Ghira, koji povezuju ra-zne lokacije. Danas se može razgledati dio poznat pod nazivom Zerostrasse, dugačak oko 400 metara. Nakon Prvog svjetskog rata talijanska vlast nije zapustila tunele, već ih je nadogradila, a kasnije su iskorišteni kao atomska skloništa. Procjenjuje se da se u „pulski underground“ može smjestiti sve gradsko stanovništvo, odnosno oko 50.000 ljudi.

#PULSKIUNDERGROUND

Čim je udahnula svjež zrak i miris mlade proljetne trave, osjetila je veliko olakšanje. Podigla je pogled i vidjela da se nalazi na Kaštelu s kojeg se pružao predivan pogled na grad.

U želji da se što brže utvrdi luka i završi gradnja Kaštela, grad je ostao oskvrnjen za jedan važan spomenik antičke kulture. Francuski inženjer Antonie De Ville bez grižnje savjesti iskoristio je kao građe-vinski materijal sve što mu je došlo pod ruku pa tako i već obrađeni kamen s osta-taka rimskog kazališta na brdu Zaro. Tako je nestala jedna antička građevina, jedan vrijedan spomenik antičkih Puljana, ali se zato pojavila novovjekovna obrambena utvrda. Danas je u utvrdi Kaštel smješten muzej povijesti i pomorstva.

#KAŠTEL

... da su se na brdu Zaro nalazile zgrada Hidrografskog zavoda i zvjezdarnica (ona kao takva postoji još i danas). Jedna od važnih zadaća Hidrografskog zavoda bila je označavanje podneva pomoću električki aktiviranog balona, kao i pucanj topa u svrhu usuglašavanja kronometara na brodovima. Da bi se kugla za signalizaciju podneva bolje vidjela, prebačena je na Kaštel, a između nje i sobe s kronometrima na Monte Zaru provučena je električna linija.

Jeste li znali...

„Kakvi su ono brodovi? I zašto je sve oko mene crno-bijelo“, pitala se.

Misli joj je prekinuo snažan pucanj topa te je požurila prema centru grada. Putem se sko-ro sudarila s mladim djevojkama koje su upravo napuštale prekrasnu austrougarsku vilu. Bila je zadivljena njihovom profinjenošću i elegancijom pa je odlučila zabilježiti trenu-tak tako što ih je uslikala.

„Gospođice! Gospođice!“,

trčala je za njima i mahala,

„Gospođice! Oprostite!“

Kad je stala ispred njih i vidjela da se nisu ni trznule, shvatila je da je nitko ne vidi.

Kad je Franjo Josip I., sredinom 19. stoljeća, odobrio izgradnju Pule kao središnje ratne luke Carevine, dotadašnje malo ribarsko naselje počinje se razvijati kao mo-deran europski grad.Za mornaričke časnike i druge važne dužnosnike u Puli izgrađene su jednostavne, a za admirale rezidencijalne zgrade i vile.Iako ih je dio izgrađen u centru grada, za izgradnju većine samostojećih vila određen je najljepši, novi dio grada: uskoro su na dotada nenaseljenoj Verudi počele nicati prekrasne vile, različitih europskih stilova čiji su autori uglavnom bili pulski arhitekti i građevinari. Budući da je u Puli tada živjela i elita bogatih pomorskih časnika, često plemićkog porijekla, neki su gradnju vila plaćali sami, a vile često nazivali po svojim suprugama.

#AUSTROUGARSKEVILE

Budući da nije znala što da radi, odlučila je slijediti djevojke. Nakon što su prošle pokraj zgrade u kojoj se danas nalazi kino, spustile su se do trga Giardini i prešle cestu. Rado-znala Karolina pratila je njihov razgovor:

„Jao, pa ne znam kad će sve ovo završiti. Jučer su iz grada otišle Matilde i Nora sa svojim obiteljima, a barem još pola mojih prijateljica čeka evakuaciju“

„Da, ulice su stvarno prepune ljudi koji odlaze, ali nitko ne dolazi... Znaš, tata će mi nedostajati.“

Zbog početka rata, u Puli je 1914. započela evakuacija. Grad su najprije dobrovoljno napustile bogate obitelji časnika, a sljedeće godine zapo-čela je prisilna evakuacija civilnog stanovništva južne Istre. U roku od tri dana 60.000 žena, djece i staraca napustilo je Istru. Bili su smješteni u radnim logorima, gdje su zbog loših životnih uvjeta stradavali. Manje od polovice vratilo ih se kućama.

#EVAKUACIJAISTRANA

Karolina je u tom trenutku zapela za nekakvu prepreku na cesti.

Shvatila je da je to šina baš kad se iz daljine počeo približavati tramvaj.

„Tramvaj u Puli?!“, pomislila je.

O tramvajima je slušala razgovarajući sa svojim prijateljicama čije su bake i djedovi živjeli u Zagrebu.

Naravno, morala ga je fotografirati, izgledao je baš neobično i posebno.

A onda se odlučila provozati.

Vozeći se tramvajem uvidjela je da su one dvije djevojke s razlogom uznemirene. Prošle su kraj zgrada koje su zjapile prazne, a zabrinutost koju je tom trenutku osjećala potaknula ju je da dalje fotografira austrougarsku Pulu, sve dok nisu stigle do rive - posljednje stanice tramvaja.

Zbog nagloga razvitka i širenja Pule, urbanizacije i industrijalizacije, a time i brzoga rasta broja stanovnika, javlja se potreba za uvođenjem elek-tričnog tramvaja koji je u travnju 1904. prvi puta prošao gradom. Remiza za kola nalazila se kod današnje Tvor-nice cementa i odande je jedna od dviju linija išla Arsenalskom ulicom - Oba-lom - Ulicom Barsan (danas Ul. Starih statuta) - prema Šijani - do Carske šume (Kaiserwald). Druga je linija išla od željezničkog kolodvora - Carduc-cijevom ulicom (danas Istarska ulica) - prema Mornaričkom kasinu (danas Dom hrvatskih branitelja). Nažalost, dolaskom Italije na vlast iseljava se stanovništvo i sve je manje putnika pa je ovo omiljeno prometno sredstvo Puljana ukinuto u lipnju 1934. i zami-jenjeno autobusima.

#TRAMVAJ

Djevojke su odmah potrčale prema visokom muš-karcu u časničkoj odori, za kojeg je Karolina pretpostavila da im je otac.

Bile su sretne što ga vide, ali Karolina je osje-ćala da će on nakon nekog vremena opet morati otići.

Sjela je uz obalu, zagledala se u brod koji je polako išče-zavao u gustoj magli i razmišljala...

Što će biti s djevojkama? Što će biti s njihovim ocem? Kamo su svi ti ljudi odlazili? Zašto ona nikad nije čula za pulski tramvaj? I kakav je ono bio tunel?

Svjetlost dana je sve više blijedjela u magli i naposljetku je Karolina shvatila da se ponovno nalazi na svome tavanu!

Dozvala je brata za kojeg nije bila sigurna posprema li još sobu.

„Julijane! Dođi da ti pokažem!“

Nije ga morala dvaput zvati, odmah je dotrčao.

„Julijane, vjerujem u sve što si mi rekao o Rimu, znam da ti se sve činilo tako stvarnim. Ja sam to isto doživjela, ali u Austro-Ugarskoj!!! Moram ti sve ispričati, te haljine, ta gracioznost, te djevojke…

Hmmmm, jedna mi je izgledala poznato! Tamo... u tunelu... djevojka... Ajme, pa to je bila NAŠA BAKA!“

Julijan ju je zapanjeno gledao.

„Imam i fotografije svega!“, uzvikne.

Fotografije su zaista bile u njezinom mobilnom telefonu, ali nešto nije bilo u redu: umjesto tramvaja - autobus Pulaprometa, ona prekrasna vila djelovala je napušteno i vrlo staro, a onih djevojaka nije bilo ni na jednoj slici.

„Ali bila sam tamo! Sve je bilo tako stvarno!“, uvjeravala je Karolina brata sa suzama u očima.

„Vjerujem ti“, smireno reče Julijan.

„M-m-molim?“, promuca Karolina.

Julijan otvori knjigu na stranici s prizorom rimske kuće. „Kada sam jutros gledao u knjigu, ovdje je bila slika moje pidžame“, reče on pokazujući sasvim običan crtež kreveta.

„Ali, to znači… “

„Da ova knjiga nije ono što se čini“, dovrši Julijan s mrkim izrazom na licu.

Nakon duge rasprave o tome što da učine, odlučili su pitati mamu zna li što o toj knjizi.

Kad je čula pitanje, mama je problijedjela:

„Gdje ste to našli?“

Zbunjeni njenom reakcijom, odlučili su joj sve ispričati.

„Nadala sam se da više nikad neću vidjeti tu knjigu.“

S potresenim uzdahom počela im je objašnjavati razlog svoje uznemirenosti. Ispričala im je kako je njihova baka, pročitavši tu knjigu svojim mislima ostala zauvijek zarobljena u prošlosti. Nakon toga obitelj se složila da sakrije knjigu na tavan, nadajući se da je nitko neće pronaći.

Karolina i Julijan bili su šokirani pričom, no to što su imali sve informacije

nije ih dovelo nimalo bliže

rješavanju dileme.

„I, mama, što ćemo sad s tom knjigom?“

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

......................................................................................................................................................

Bibliografija:

Bader, Andrej: “Zaboravljeni egzodus: 1915.-1918.”, Općina Ližnjan, 2011.

Benussi, Bernardo: “Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine” (Povijest Istre, knjiga 3), Zavičajna naklada Žakan Juri, Pula, 2002.

Dukovski, Darko: “Povijest Pule: deterministički kaos i jahači apokalipse”, Istarski ogranak Društva hrvat-skih književnika, Pula, 2011.

“Gruss aus Pola”, Povijesni muzej Istre, Grad Pula, Pula, 1999.

“Istarska enciklopedija”, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, 2005.

Krizmanić, Attilio: “Pulska kruna - pomorska tvrđava Pula, fortifikacijska arhitektura austrijskog razdoblja 1. i 2.”, Čakavski sabor, Pula, 2008.

Križman, Mate: “Antička svjedočanstva o Istri” (Povijest Istre, knjiga 1), Zavičajna naklada Žakan Juri, Pula, 1997.

Mandić, Davor: “Istra u vihoru Velikog rata: sudbina evakuiraca - 1914.-1918.”, Susreti na dragom kame-nu, Grafički zavod Hrvatske, Pula, 2013.

Matijašić, Robert, Buršić-Matijašić, Klara: “Antička Pula s okolicom”, Zavičajna naklada Žakan Juri, Pula 1996.

Matijašić, Robert, Ujčić, Željko: “Pula antički grad”, Arheološki muzej Istre, Pula, 2005.

Načinović, Daniel: “Pula sa starih razglednica”, C.A.S.H., Pula, 2003.

Perović, Branko: “Austrougarske vile i kuće u Puli: vraćanje memorije gradu”, K. Perović : D. Perović, Pula, 2010.

Perović, Branko: “Luka Pula austrougarskog doba - odsjaj grada u zaljevu”, 1850.-1918., Lučka uprava, Pula, 2003.

www.vizz.gkc-pula.hr (Virtualna zavičajna zbirka Gradske knjižnice i čitaonice Pula)

www.gkc-pula.hr