Predavanja_T-10 Sufozija Erozija Itd

G-100/11 SUVREMENI GEOMORFOLOŠKI PROCESI Suvremene geomorfološke procese pokreću dvije vrste sila: unutrašnje (endogenetske) i vanjske (egzogenetske). Za razliku od endogenetskih procesa, kao što su erupcije vulkana i pojava potresa, inženjerskim zahvatima mogu se umanjiti ili posve otkloniti štetne posljedice egzogenetskoh procesa. Isto tako, zbog lošeg planiranja i neodgovarajućeg građenja, moguće je provocirati pojavu tih procesa ili pojačati djelovanje postojećih. Denudacija Brojni suvremeni geomorfološki procesi sadržani su u pojmu denudacija: pod čime se podrazumijeva ogoljivanje terena zbog trošenja stijena i njihove erozije potaknute egzogenetskim procesima. Egzogenetski procesi su prouzročeni djelovanjem sile teže, tekuće vode, morske i jezerske vode, snijega i leda te vjetra, bilo pojedinačno ili kombinirano.

(Iz. Jurak, 2006) Trošenje stijena (površinsko raspadanje) je najrasprostranjeniji egzogenetski geomorfološki proces koji se sastoji od: -fizičkog raspadanja (dezintegracije) koja se sastoji u lomljenju, mrvljenju i drobljenju stijena; -kemijskog raspadanja (dekompozicije) čija je posljedica djelomična do potpuna promjena mineralnog sastava matične stijene; -biološkog raspadanja koje je u biti kombinacija fizičkog i kemijskog raspadanja. Erozija je egzodinamički proces koji označuje mehaničko razaranje i kemijsko otapanje razorenog materijala s površine ili u plićem podzemlju. Erozija se dijeli na: regionalnu ili pluvijalnu, riječnu ili fluvijalnu, marinsku eroziju, glacijalnu ili eroziju ledom i snijegom te eolsku ili eroziju vjetrom. Regionalna ili pluvijalna erozija zahvaća čitavo kopno.

You created this PDF from an application that is not licensed to print to novaPDF printer (http://www.novapdf.com)

http://www.novapdf.com

Posebni oblici erozije su korozija, sufozija i zamrzavanje tla. Korozija je kemijsko razaranje stijena uslijed agresivnog djelovanja površinskih i /ili podzemnih voda. Jedan od oblika korozije je okršavanje (karstifikacija). Sufozija je filtracijsko razaranje poluvezanih do nevezanih stijena zbog ispiranja sitnih čestica uslijed strujanja voda. Ova pojava se događa u poroznoj sredini s izrazito neujednačenim granulometrijskim sastavom (mješavina gline i šljunka) kada hidraulički gradijent pređe kritičnu vrijednost. Katkada se zbiva propadanje terena zbog promjene svojstva tla.



Mrazno-dinamičke pojave su pojava nakupljanja vode (leda) u lećama i nadimanje tla. Izraženo je u polarnim krajevima (zona vječno smrznutog tla ili permafrost). Tu se u ljetnom razdoblju javlja fenomen otapanja površinske zone, gdje se čini da tlo ključa. Nadimanje tla uslijed nakupljanja leda u lećama također pojavljuje i u umjerenim klimatskim zonama, gdje je dubina smrzavanja 30-80 cm. Ova pojava nije izražena u čvrstim stijenama. Posljedica denudacije je snižavanje i zaravnjivanje reljefa što ovisi o geološkoj građi, tipu reljefa, vrsti vegetacijskog pokrova i o klimi nekog područja. Tri su faze razvoja reljefa: mladost, zrelost i starost.

Stadiji razvoja reljefa



Padinski procesi Nestabilnost kosina obuhvaća događaje koji su vidljivi po premještanju tla i stijenske mase različitom brzinom i u velikom vremenskom rasponu. Pojave nestabilnosti kosina, bilo prirodnih ili umjetnih su: - globalna: potpuni slom s pojavom klizišta u tlu, rjeđe u stijenama, - lokalna: odroni pojedinih dijelova, pretežito u stijenama, - erozijska: u tlu i u stijenama.

Globalna nestabilnost se javlja kad napadne sile (sila teža i strujni tlak vode) premaše čvrstoću na smicanje materijala. Uzrok globalne nestabilnosti je potkopavanje nožice kosine, opterećenja vrha kosine i promjena strujnog tlaka podzemne vode te eventualno promjena čvrstoće materijala zbog procesa trošenja, odnosno kombinacijom dvaju ili više uzroka. Seizmički udari također iniciraju pojave nestabilnosti.

Lokalnu i erozijsku nestabilnost prirodnih padina uvjetuju klimatski i biološki čimbenici. Klimatski čimbenici su: povećanje pornog tlaka tijekom infiltracije oborina, erozija materijala tijekom jakih kiša, smrzavanje-odmrzavanje, zona fizičko i kemijsko trošenje. Biološki čimbenici su: mrvljene i kemijsko raspadanje stijena te širenje pukotina uslijed rasta korijenja kao i odvajanje dijelova stijena po sistemu poluge uslijed pomicanja grmlja i drveća zbog vjetra. Nakon zemljanih radova, bilo zasijecanja ili nasipavanja bitno se mijenja naponsko stanje u tlu i stijenskoj masi, pa ti faktori postaju prevladavajući u odnosu na prirodne (klimatske i biogenetske). Strojno kopanje manje, a miniranje više usitnjuje stijenu, proširuje pukotine i tako povećava rizik od lokalne i erozijske nestabilnosti. Uklanjanje vegetacijskog pokrova također može inicirati povećanje lokalne i erozijske nestabilnosti.

(Iz: Jurak, 2006)



S obzirom na kinematiku pojava razlikuju se: - odronjavanje (trenutačni događaj), - klizanje (događaj velikog vremenskog raspona trajanja), - puzanje (dugotrajni događaj). Česta je pojava prelaska iz jednog od navedenih stanja nestabilnosti u drugi, a njihovi uzroci mogu biti prirodni i antropogeni. Nestabilnost kosina je općenito izraženija u vlažnim uvjetima. Odronjavanje materijala događa se zbog otkidanja dijelova stijena, a rjeđe tla, koje se zbiva gotovo trenutno. Mehaničko raspadanje stijena, koje je popraćeno širenjem pukotina i/ili ispiranjem materijala između stijenki pukotina ubrzava ispadanje dijelova stijenske mase koje se može događati od osipavanja sitnih kamenih odlomaka, pa sve do kamene lavine pod djelovanjem gravitacije sitni ili krupniji komadi kreću se velikom brzinom zbog slobodnog pada, a također mogu odskakivati ili se kotrljati niz padinu.

Odron i osipavanje s kosine Klizanje je proces otkidanja pa zatim translacijskog ili rotacijskog pomicanja mase preko stabilne podloge. Pokreti se događaju po jasno, a katkad nejasno izraženoj kliznoj plohi. Klizište je dio terena gdje je proces klizanja aktivan: aktivno klizište. Na umirenom klizištu je došlo do smirivanja pokreta klizne koluvijalne mase (koluvij). Puzanje je vrlo polagano



kretanje naslaga niz padinu, kada se formiraju plastične deformacije pri naprezanjima koja su manja od čvrstoće smicanja. Kod klizanja dolazi do sloma materijala na kliznoj plohi koja u tlu može bit kružna ili predisponirana geološkom građom (npr. stjenovitom podlogom). Općenito pomaci pa i klizanja tla u stijenskoj masi događaju se po nekim povoljno orijentiranim plohama diskontinuiteta.

Tipični elementi klizišta (Iz: Jurak, 2006) Na području aktivnog klizišta vidljivi su karakteristični površinski oblici, koji djelomice ostaju i na umirenom klizištu.

(Iz: Jurak, 2006)



Klizanje može biti jednostavno i složeno, a prema svojoj konzistenciji klizno tijelo može biti od klizanja bloka stijene sve do blatnog toka.

Prema načinu pokreta kliznog tijela, klizišta mogu biti rotacijska i translacijska.

(Iz: Jurak, 2006)



(Iz: Jurak, 2006) Složena klizišta se sastoje od nekoliko kliznih tijela, čiji su mehanizmi kretanja povezani.

(Iz: Šestanović, 1999) Tipovi nestabilnosti u stjenovitim kosinama U stijenama su pojave nestabilnosti prema obliku i mehanizmu kretanja donekle drugačije nego u inženjerskom tlu. Rijetko se događa pojava globalne nestabilnosti u smislu potpunog sloma kroz stijensku masu, a češće pojave erozijske nestabilnosti (osipavanje odlomaka) ili lokalne nestabilnosti (odroni blokova različitih dimenzija). Vrste sloma u stjenovitim kosinama su: - planarni slom (planar failure),

- klinasti slom (wedge failure), - odron (rockfall) - prevrtanje (toppling).



Svaki od ovih tipova sloma odnosno dimenzije pokrenutog dijela stijene ovisne su o prostornom rasporedu diskontinuiteta, odnosno o učestalosti pukotina: gušće pukotine daju više manjih odlomaka ili blokova. Mehanizam pomicanja odlomaka ili blokova po stijenskoj kosini može biti: - slobodni pad (falling), - odskakivanje (bouncing), - kotrljanje (rolling). Slobodni pad će se pojaviti na gotovo vertikalnim ili podsječenim kosinama, a kotrljanje na kosinama nagiba 300 ili manjim. Prilikom odskakivanja, odlomci ili blokovi mogu dobiti značajan horizontalni pomak te pasti daleko od donjeg ruba kosine. Najveća mogućnost odskoka je na čistim i glatkim površinama čvrstih neraspadnutih stijena. Što je površina kosine u stijeni hrapavija ili više raspadnuta, kapacitet zaustavljanja je veći. Manje značajni faktori su veličina i oblik fragmenata.



Bujice i vodna erozija Bujice su dvofazni tokovi sastavljeni od tekuće i krute faze, koja može činiti do 60 % ukupne bujične mase. To su kratkotrajni i nagli nailasci vodnih valova s relativno malih slivnih površina. Imaju naglo pojavljivane i snažno kratkotrajno djelovanje. Blati tok velike brzine ima veću transportnu moć od sporijih i rjeđih vodenih tokova. Stoga bujice mogu nositi i već blokove pa imaju veliku rušilačku moć. Bujični ili proluvijalni nanos zato sadrži pretežito zrna veličine krupnog šljunka, te valutice, a ponekad i blokove. Riječna (fluvijalna) erozija, transport i sedimentacija Riječna erozija je karakteristična za stalne vodotoke. Intenzitet ovisi o nagibu korita, količini vode, geološkom sastavu podloge te količini i vrsti nanosa. Produkcija nanosa je posljedica raspadanja stijena i erozije koja zavisi o trajanju i intenzitetu kiše i geološkoj građi podloge. Pronos nanosa je izrazito u funkciji otjecanja (hidrološkog režima) i hidrauličkih značajki korita. Vodom se transportira najveća količina sedimenata. Postoje tri vrste nanosa: - koloidna i prava otopina (kationi i anioni) kojom se transportira vrlo mala količina; - suspendirani ili lebdeći nanos tvore čestice veličine gline, praha i sitnog pijeska; - vučeni ili valjani nanos u obliku pridnenog transporta kao trakcija (vučenje po dnu) i saltacija (skokovi po dnu). Na taj način se transportiraju krupnozrnasti sedimenti, a zbiva se usitnjavanje i zaobljavanje zrna.

Prikaza riječnog transporta Oblik riječnog korita zavisi od nagiba, geološke podloge i brzine toka. Gornji tok ima najčešće pravolinijski smjer "V" oblik korita, a česti su i kanjoni, naglašena je vertikalna erozija korita i velika brzina vode (brzina planinskih vodotoka je 3-4 m/s), Srednji tok ima najčešće "U" oblik korita, izražena je vertikalna i bočna erozija korita, pojavljuje se skretanje toka, brzina vode se smanjuje. Donji dio riječnog toka ima spljošteni "U" oblik, naglašena je bočna erozija uz istovremenu sedimentaciju, vidljivo je iskrivljenje dinamičke osi toka pa je često meandriranje korita.



(Iz: Šestanović, 1999) Akumulacija sedimenata zbog smanjenja transportne snage vode. Prvo se talože krupnije čestice (teže i gušće) pa sitnije čestice (lakše i manje gustoće). Uzdužni profil vodotoka (talweg) ima paraboličan oblik u geološki homogenom terenu. Međutim, u prirodi su česta odstupanja od tog idealnog profila. Skokovi, odnosno vodopadi su posljedica podloge vrlo različite erodibilnosti, ili pak naglih tektonskih pokreta. Lokalna erozijska baza je ušće vodotoka u neki drugi vodotok ili jezero. Globalna erozijska baza je more. Snižavanjem erozijske baze povećava se energija reljefa, a tako i erozija. Najčešći uzroci su tektonski pokreti ili promjene morske razine.

U donjem dijelu riječnog toga nastaje aluvijalna ravnica, gdje se zbiva sedimentacija sedimenata. Prijelazne sredine To su zone između kopna i mora. Prema morfologiji i načinu sedimentacije razlikuju se estuariji, delte i lagune.



Estuarij je potopljeno riječno ušće. Prema geomorfološkim karakteristikama razlikuje se nekoliko tipove estuarija: fjord, rijas, estuarij obalne ravnice, estuarij zaštićen prudom, slijepi estuarij, estuarij u delti i sl. Fjord koji je oblikovan potapanjem ledenjačke doline pa zato ima prag nastao nakupljanjem morenskog materijala na kraju nekadašnjeg ledenjaka. Većina estuarija nastala je tijekom holocenskog dizanja morske razine i potapanja riječnih dolina. Za hrvatski dio jadranske obale karakterističan je krški tip estuarija (Limksi kanal, dolina Raše, Zrmanje i Krke).

Tipovi estuarija

Osim geomorfološke podjele, prema načinu miješanja slatke i slane vode, estuariji se dijele na: - estuarij slanog klina ima dominantan riječni tok ispod kojega kao klin duboko ulazi slana morska voda. Miješanje voda je minimalno pa se javlja oštra promjena saliniteta prema dubini (npr. estuariji Raše i Krke);



- visoko stratificirani estuarij ima također dominantan utjecaj riječnog toka, ali plimske struje izazivaju veće miješanje. Zato je površinski sloj sve slaniji prema moru, dok duboki sloj zadržava prijašnji salinitet; - dobro miješani estuarij imaju dominante plimske struje u odnosu na riječni tok. Stoga je voda dobro izmiješana, bez veće promjene saliniteta u vertikalnom stupcu. Pojavljuje se postupni porast saliniteta od ušća prema otvorenom moru; - zaštićeni estuariji s pragom, djelomično je zatvoren prema oceanu plitkim površinskim pragom, pa nije u cijelosti razvijena cirkulacija: povratni tok slane morske vode blokiran je u dubini. Budući da se pojavljuje izražena stratifikacija, spriječeno je miješanje površinske i duboke vode pa se pojavljuje osiromašenje kisikom dubokih voda, slično kao kod nekih jezera. Tipičan primjer takvog tipa estuarija su fjordovi.

Cirkulacija vode u estuariju: a) estuarij slanog klina b) visoko stratificirani estuarij c) estuarij

s pragom tipa fjord d) nestratificirani estuarij (iz: Prohić, 1998) Delta je kasni stadij estuarija, jer nastaje njegovim zatrpavanjem. Ovaj sedimentni oblik je dobio naziv prema delti Nila koji ima oblik grčkog slova «delta». To je složeno sedimentno tijelo gdje su vidljive zone s prevladavajućim fluvijalnim i marinskim utjecajem. Na delti su



česti distribucijski kanali s krupnozrnastim sedimentima i močvarne zone sa sitnozrnastim sedimentima bogatim organskim primjesama. Delte imaju vrlo različite oblike koji se često mijenjaju. Neki distribucijski kanali presušuju, a drugi nastaju. Podmorski dio delte naziva se prodelta.

Delta rijeke Makham Lagune su poluzatvoreni akvatoriji između kopna i otvorenog mora. Stupanj saliniteta vode je različit, što ovisi o klimatskim prilikama i dotoku slatke vode. U aridnim i sedmaridnim predjelima u lagunama se talože halit, silvin, gips i anhidrit. U vlažnijim klimatskim zonama lagune mogu s vremenom postati močvare. Limani su slični lagunama, ali je utjecaj slatke vode u njima izraženiji. U tropskim predjelima uz ušća rijeka česte su šume mangrova, kao poseban ekosustav plitke priobalne zone. Marinska erozija i akumulacija Marinska erozija nastaje mehaničkim i kemijskim razaranjem obala hidrodinamičkim djelovanjem valova i struja, struganjem pokrenutog materijala, kemijskim djelovanjem vode i radom organizama koji žive na obalama. Marinska erozija uvjetovana je visinom i učestalošću valova, vrstom i količinom transportiranog materijala, kao i otpornošću stijena na obali. Obalna erozija, kao širi i složeniji proces od abrazije, zbiva se zbog slijedećih razloga: - lomljenja i otkidanja stijena uslijed hidrauličkog djelovanja valova, - habanja podloge valovima pokrenutih čestica, - raspadanja stijena uslijed sukcesivnog vlaženja i sušenja, - otapanja zbog korozije morske vode, - raspadanja stijena uslijed smrzavanja, - bioerozije. Može se reći, da abrazija, odnosno mehaničko razaranje stijena na obali izazvano djelovanjem valova, nastupa kad je fw > fr. U slučaju fw < fr prevladavaju kemijsko raspadanje i bioerozijski procesi. Osim toga, površinski sloj kamena je zbog korozijskih i bioerozijskih



procesa oslabljen. Napadne sile vala tako lakše lome i otkidaju sitne čestice, uzrokujući mikroabraziju.

U inicijalom stadiju razaranja obale nastaje valna potkapina. Napredovanjem razaranja nastaje strmac ili klif, a u podnožju marinska terasa koja ima abrazijski i akumulacijski dio.

Formiranje abrazijske terase Dolaskom do obale, gdje je dubina dna manja od 1/2 valne duljine, valovi se deformiraju, odnosno mijenja se njihova visina i duljina. Prilikom refleksije, odnosno u srazu s kopnom, valovi predaju određenu energiju. Ta prenesena energija može biti potencijalna, koja se



očituje u tlačnom opterećenju stojnog vala, ili udarna ako postoje uvjeti za lom vala na nekoj prepreci. Nelomljeni val ima na vertikalnoj stijeni teorijski doseg od jedne svoje visine, zbog čega je tlačno opterećenje najveće na samoj sredini, dakle nešto iznad srednje razine mora. Smanjivanjem dubine vode prema obali, val se lomi pri čemu nastaje tlak znatno veći nego kod refleksije nelomljenog vala. Ukoliko se zbog prebacivanja vala ispod njegovog konkavnog vrha stvori zračni jastuk udarni efekt može biti deset do sto puta veći u odnosu na tlak stojnog nelomljenog vala iste visine. Valovi djeluju destruktivno na stijenski masiv, pri čemu je razaranje jače izraženo u intenzivnije raspucanim zonama. Prilikom udara vala komprimira se zrak u pukotinama prodirući između zidova i stvara se učinak sličan eksploziji. Prilikom povlačenja vala stvara se podtlak odnosno učinak implozije. Takvo naglo mijenjanje obujma zraka zarobljenog u šupljinama unutar stijenske mase, stvara desetak do dvadesetak puta snažniji destruktivni efekt od povećanja tlaka refleksijom vala na obali. Na razvedenoj obali koncentracija udara valova usmjerena na istaknute dijelove, odnosno rtove. To se tumači složenom mehanikom kretanja valova, odnosno efektima refrakcije i refleksije.

Diferencijalni učinak djelovanja valova Krajnji rezultat ciklusa marinske erozije je zaravnjena obala što se rijetko događa zbog vrlo čestih promjena morske razine.



Potpuni ciklus marinske erozije Bioerozija je proces razaranje stjenovitih obala uslijed djelovanja organizama. Ustanovljeno je da organizmi, kojima je u potpunosti prekrivena stijenska masa u međuplimnoj i podplimnoj zoni, razaraju obalu biokemijski i mehanički. Prvi način je tipičan za zajednice modrozelenih alga koje mijenjaju kemizam morske vode i tako pojačavaju njezino korozivno djelovanje ili izravno otapaju stijenu svojim izlučevinama. Faunističke biocenoze, kamo spadaju spužve, ježinci i školjkaši, buše, stružu i kopaju po površini i dubini stijene. Pošto je kalcit među najmekšim petrogenim mineralima, to su procesi bioerozije unutar skupine karbonatnih stijena, najizraženiji u vapnencima unutar. Ti procesi u dolomitima napreduju znatno sporije zbog veće gustoće kristalne rešetke minerala dolomita i prisutnosti magnezija, koji u većim količinama ne odgovara većini organizama što nastanjuju litoralnu zonu. Značajno bioerozijsko djelovanje zapaženo je i na betonskim konstrukcijama. Brzina bioerozije je 0.3 do 1.0 mm, a na koraljnim grebenima i do 10 mm/god. Ustanovljeno da je napredovanje opisanih bioerozijskih procesa najbrže u međuplimnoj zoni, a progresivno se usporava prema dubini. Zbog toga se tijekom vremena stvara konkavno udubljenje ili plimska potkapina, čiji je oblik zatvoreniji ako je dnevna oscilacija razine mora manja i obala strmija.



Prilikom kretanja valovi pokreću odlomljene dijelove stijene prouzrokujući tako habanje dna i istovremeno usitnjavanje pokrenutih čestica. Pokretačka snaga valova razmjerna je brzini strujanja pokrenute vode i nagibu dna. Nagib žala, na mjestima gdje je energija vode velika, ovisi uglavnom o veličini zrna, a u manjoj mjeri o visini valova koji dolaze do obale. U skladu s navedenim, veća energija valova smanjuje nagib žala. Morsko dno izgrađeno od krupnijih čestica, strmije je pri istim ostalim uvjetima, zbog većeg kuta unutrašnjeg trenja. Glacijalna erozija i akumulacija Ledenjak nastaje gomilanjem snijega i leda u polarnim ili visokoplaninskim predjelima. Ledenjaci se dijele na dva osnovna tipa; alpski ledenjaci (glečeri) koji se nalaze u planinskim područjima i kontinentalni ledenjaci, koji pokrivaju velika područja (Grenland, Antarktik i sl.). Stvaranje ledenjaka je složen proces. U zoni akumulacije koja se nalazi iznad granice stalnog snijega, pahuljice snijega prelaze u zrnati snijeg, zatim u firn i na kraju u gečerski led. U nižoj zoni glečerski led se pomiče do granice topljenja. Ledenjak se pomiče niz padinu i erodira svoju podlogu i bokove. Brzina pomicanja može biti do 1 km godišnje. Zbog procesa smrzavanje-odmrzavanje izrazito je mehaničko raspadanje stijena, što pomaže njihovo erodiranje. Ledenjaci prenose veliku količinu erodiranog materijala. Budući da je led krutina, transportna moć je izrazito velika. Otapanjem ledenjaka preostaje velika količina nesortiranog morenskog materijala. Ovisno o mjestu taloženja mogu



se razlikovati podinske, rubne, središnje, čeone i završne morene. To su glacijalni sedimenti. Ukoliko se glacijalne naslage erodiraju i dalje prenose vodenim tokovima mogu nastati fluvioglacijalne naslage.

Nastanak ledenjaka Tragovi erozije i akumulacije vidljivi su na brojim mjestima, jer su u hladnim klimatskim razdobljima tijekom pleistocena, alpski ledenjaci bili znatno više prošireni, odnosno dopirali su do nižih predjela. Njihovim otapanjem preostale su doline specifičnog koritastog oblika, na čijim se krajevima nalaze morenski sedimenti.



Geomorfološki razvoj planinskog reljefa A) prije, B) tijekom i C) nakon glacijacije Eolska erozija i akumulacija Erozija vjetrom ili eolska erozija naglašena je u pustinjskim (aridnim i semiaridnim) predjelima gdje nema vegetacijskog pokrova ili je on sporadičan. Eolska erozija ovisi o: jačini, smjeru i trajanju vjetra, veličine i obliku čestica, mikroreljefu, vegetaciji i vlažnosti. Vjetar brzine 6 m/s pokreće čestice 0.25 mm, a onaj brzine 12 m/s pokreće čestice od 1.5 mm. Čestice se pokreću kotrljanjem po površini, saltacijom (skokovima) ili bivaju nošene zrakom. Kod toga se zbiva izraženo habanje podloge. Pješčana pustinja (erg), karakteristična po pomičnim nakupinama pijeska (dina). Pravilne srpolike dine zovu se barhane.



A) način pokretanja sedimenata zbog djelovanja vjetra; B) tipovi pješčanih dina

U kamenim pustinjama (hamada) uglavnom nema pjeskovitih sedimenata. Budući da u pustinjama povremeno pada kiša i pojavljuju se tekuće vode, mjestimice se nalaze suha korita (vadi). Nepravilnim i pretjeranim iskorištavanjem zemljišta može doći do pojave dezertifikacije, odnosno širenja pustinje u polupustinjskim predjelima, kao što je južni rub Sahare. Les (prapor) je homogena, obično neslojevita, slabo okamenjena sedimentna stijena eolskog podrijetla. Izrazito je porozan. Sadrži najčešće zrna veličine srednjeg i sitnog praha, a u manjoj mjeri sitnog pijeska i gline. Od minerala prevladavaju zrna kvarca. Lesa u velikim količinama ima u istočnoj Slavoniji, Baranji i Srijemu. Nastao je taloženjem sedimenata, donesenih vjetrom iz velikih udaljenosti u glacijalnim geološkim razdobljima pleistocena. Općenito se smatra da prah potječe od fluvioglacijalnih sedimenata, odnosno muljeva, preostalih nakon povlačenja voda i leda.



Documents

Predavanja_T-10 Sufozija Erozija Itd