SVEUILITE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA PEDAGOGIJUZAVRNI RADPOVUENOST - INTERNALIZIRANI POREMEAJ U PONAANJU ILI OSOBINA LINOSTI?NERA MLIKOTASPLIT, 2014.SVEUILITE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA PEDAGOGIJU

ZAVRNI RAD

POVUENOST - INTERNALIZIRANI POREMEAJ U PONAANJU ILI OSOBINA LINOSTI?Studentica: Nera Mlikota

Mentor: prof. dr. sc. Slobodan UzelacKomentor: Toni Maglica, prof.

Split, listopad, 2014.

SADRAJ 11. UVOD

22. POREMEAJI U PONAANJU

43. POVUENOST KAO POREMEAJ U PONAANJU

73.1. Vrste povuenosti

104. POVUENOST KAO OSOBINA LINOSTI

104.1. Linost

124.2. Karakter i povuenost

155. POVUENOST U KONTEKSTU KOLE

206. SMJERNICE ZA UITELJE I RODITELJE

237. ZAKLJUAK

24SAETAK

25SUMMARY

26LITERATURA

1. UVODU ovom radu problematizirati u povuenost kao vieznanu pojavu kroz dva iroka podruja, podruje psihologije odnosno pojma i problematike linosti, te kroz podruje pedagogije odnosno poremeaja u ponaanju, konkretno internaliziranih problema u ponaanju. Povuenost je esto smatrana kao normalna, te je zanemarivana kao problem u svakodnevnom funkcioniranju pojedinca. tovie, pogled kako su neki ljudi povueni po svojoj linosti, te da povuenost nije problem, prevladavajui je kako meu opom populacijom tako i meu mnogim uiteljima i nastavnicima. injenica je da inhibirani, povueniji i utljiviji ljudi postoje, i da ne predstavlja svaka povuenost i utljivost problem u ponaanju i funkcioniranju pojedinca. No, esto povuenost u svojem ekstremnijem obliku, kao pojava u ranoj dobi moe uzrokovati mnoge probleme u socijalnoj adaptaciji i fukcioniranju individue u odrasloj dobi. U ovom radu objasniti u klasifikaciju poremeaja u ponaanju, terminoloke razlike linosti i poremeaja u ponaanju, tonije povuenost kao internalizirani problem u ponaanju koji u kasnijoj dobi moe prouzrokovati drutvenu neprilagoenost, psiholoke probleme, anksioznost, depresiju, te unazaditi kvalitetu funkcioniranja ivota u svijetu drutvanih odnosa pojedinca. U radu izmeu ostaloga definiram termine poput karaktera i temperamenta, koje se esto dovode u kontekst s pojmovima linosti i poremeaja u ponaanju. Takoer, problematiziram povuenost u kontekstu kole i kolskog okruenja, otkrivam uzroke povuenosti te odreujem smjernice u odgojnom radu kako odgojitelja, uitelja, pedagoga, profesora, tako i roditelja u odnosu s djetetom koje pokazuje znakove povuenosti. Povuenost je est, a nedovoljno prepoznat problem koji je zbog svoje bezazlenosti i pasivnosti esto ignoriran i od strane odgojitelja i od strane roditelja, a utjee na djetetov razvoj i razvitak u duhovnom i intelektualnom smislu. Smisao ovog rada je skrenuti pozornost na pojavnost povuenosti, definirati razlike izmeu osobina linosti i problema u ponaanju, problematizirati uzroke povuenosti te ponuditi smjernice u odgojnom radu kako u koli tako i kod kue.2. POREMEAJI U PONAANJUU razmatranju poremeaja u ponaanju potrebno se osloniti na brojna bioloka, psiholoka, socijoloka, pedagoka i pravna tumaenja cjelokupnog ljudskog funkcioniranja u odreenim drutvenim okolnostima. Kako bi mogli govoriti o poremeajima u ponaanju, prvo treba definirati sam pojam ponaanja. ''Ponaanje se u irem smislu moe odrediti kao opi naziv za sve sloenije i strukturirane oblike miinih i ljezdanih reakcija organizma na podraaje ili situacije, a u uem smislu ponaanje se odnosi na reakcije organizma koje se mogu promatrati i objektivno prouavati. '' (Frankovi, 1963.) Prema psiholokom stajalitu, ponaanje je jedan od naina na koji ovjek izraava svoju osobnost. Takoer, uz ponaanje, osobnost se moe izraavati i odnosom prema okolini, utjecajem te dojmom koji ostavljamo na druge ljude. U pokuaju definiranja i klasificiranja poremeaja u ponaanja mnogi strunjaci su nailazili na brojne potekoe zbog etioloko-fenomenololke i dijalektino-dinamike sloenosti poremeaja u ponaanju. Iako nastoje obuhvatiti cjelokupnost te pojave, veina autora nudei razliite definicije, esto istie samo odreene segmente tih poremeaja. U suvremenoj hrvatskoj literaturi jedna od najprihvaenijih definicija poremaaja u ponaanju je ona koju je ponudio Slobodan Uzelac. Prema njegovoj definiciji, ''poremeaji u ponaanju su ona ponaanja koja se znatnije razlikuju od uobiajenog ponaanja veine mladih odreene sredine, ponaanja koja su tetna i/ili opasna kako za osobu koja se tako ponaa, tako i za njezinu iru okolinu te ponaanja koja zbog toga iziskuju dodatnu strunu ili iru znanstvenu pomo radi uspjene socijalne integracije takve osobe''. (Bouillet, Uzelac, 2007., str.130.)Takoer, brojni autori su ponudili razne klasifikacije poremeaja u ponaanju, kako u pedagokoj, tako i u psiholokoj, psihijatrijskoj, sociolokoj i kriminolokoj literaturi. Jedna od najuobiajenijih socijalnopedagokih podjela poremeaja u ponaanju djece i mladih je podjela na dvije osnovne skupine, odnosno na eksternalizirane ili preteito aktivne i internalizirane ili preteito pasivne poremeaje. Prva skupina odnosi se na nedovoljno kontrolirana i na druge usmjerena ponaanja poput nametljivosti, prkosa, laganja, hiperaktivnosti, neposlunosti, bjeanja iz kue, agresivnosti, delikvencije, nepokornosti. Druga skupina poremeaja odnosi se na ponaanja koja se pretjerano kontroliraju i usmjerena su prema sebi, npr. plaljivost, povuenost, nemarnost.

Reakcije drutva na manifestiranje poremeaja u ponaanju kod djece i mladih esto znaju biti neprimjerene, zakanjele ili nedostatne. To je posebno uoljivo kod internaliziranih poremeaja u ponaanju, odnosno kod djece ili mladih osoba iji poremeaji u ponaanju nisu direktna smetnja okolini. Tako se dogaa da kod povuenog, potitenog djeteta ili mlade osobe pravovremeno prepoznavanje problema i pomo odraslih najee izostane. Glasno i buno dijete koje svojim postupcima remeti red i mir, izaziva probleme, opire se i suprotstavlja autoritetima odraslih izaziva bru i intenzivniju reakciju odraslih, no ona je najee usmjerena na direktno zaustavljanje tih neprihvatljivih i ugroavajuih oblika ponaanja, ali ne i na uklanjanje uzroka njihovog nastanka to rezultira esto jos teim problemima kao to je pojava maloljetnikog kriminaliteta.3. POVUENOST KAO POREMEAJ U PONAANJUPovuenost nema standardiziranu definiciju. Postojee definicije se razlikuju od strunjaka do strunjaka, ali veina njih se slae da je povuenost osjeaj neugode u drutvenim situacijama koji uzrokuje to da povueni ljudi nisu u stanju uivati i biti ono to jesu u drutvu ili ih dovodi do toga da izbjegavaju drutvo. Bitno je primijetiti da je u toj definiciji povuenost okarakterizirana kao osjeaj neugode, a ne kao crta linosti ili temperamenta. Ta definicija se znaajno razlikuje od nekih drugih. Naime, neki psiholozi smatraju da je preciznije i bolje promatrati povuenost kao osjeaj koji ima razliite stupnjeve uestalosti i intenziteta, a javlja se ovisno o okolnostima. Na primjer, moemo usporediti povuenost s posve razliitim osjeajem gladi. Ljudi osjeaju glad kada nedostatak hrane u organizmu prouzrokuje reakciju koja govori da je vrijeme za pojesti neto. Slino tome, neki ljudi se povlae u drutvenim okolnostima koji im prouzrokuju osjeaj anksioznosti. Kada se zadovolji potreba za hranom, osjeaj gladi nestaje, ba kao i kada se zamijeni strah sa sigurnosti, nestaje osjeaj anksioznosti. to je ovjek gladniji, potrebno je vie hrane da zadovolji svoje potrebe, a to je prestraeniji, potrebno je vie emocionalne sigurnosti. Ukoliko ovjek ne zadovoljava uestalo i razumno svoju potrebu za hranom, moe razviti poremeaj u prehrani isto tako, ukoliko ne zadovoljava potrebu za socijalnom sigurnosti, moe postati povuen, a s vremenom, taj osjeaj povuenosti postaje navika.

Povuenost se najee svrstava u internalizirane odnosno preteito pasivne poremeaje, a oznaava ponaanje djeteta ili mlade osobe koja je tiha, mirna i osamljena. Takve osobe esto mnogo mataju, nemaju stalne prijatelje, a igru naputaju nezadovoljne. U mnogim sluajevima povuenost je popratna pojava plaljivosti, a predstavlja odraz osobne nesigurnosti i nepovjerenja u druge. Manjak zadovoljavajuih socijalnih odnosa moe biti posljedica nezadovoljenih potreba za ljubavi i pripadanjem, a redovito rezultira neugodnim emocionalnim stanjem poput potitenosti ili depresije.Kao i kod drugih poremeaja u ponaanju, etioloki initelji povuenosti vrlo su razliiti. Uzelac navodi kako ono moe biti posljedica fizikih bolesti (slabokrvnosti, pothranjenosti, rahitinosti i dr.), nedovoljne mentalne razvijenosti i drugih organskih oteenja (zbog stalne izloenosti natjecanju kojemu osoba nije dorasla), stvarnih ili umiljenih tjelesnih nedostataka, pretjeranog roditeljskog nadzora, emocionalne zaputenosti i drugih neadekvatnih odgojnih stilova roditelja. (2007., str.193.)

Studija o internaliziranim problemima meu osnovnokolskom djecom u Hong Kongu Angele F. Y. Siu pokazala je da postoji tendencija da mlada djeca koriste internaliziranje kao sredstvo za prevladavanje svakodnevnih tekoa. (2008.) Pokazalo se da su problemi djejeg internaliziranja pozitivno korelirali nakon majine koritenje verbalne kazne i odbacivanja, kao i njihove posesivnosti prema zatiti djece. S druge strane, odgoj i intiman odnos izmeu majke i djeteta je vaan imbenik u razvoju psihiki zdrave djece. Nadalje, ovi internalizirani problemi mogu se pojaati tijekom vremena i vjerojatno e se razviti u psihijatrijska stanja. Uvidjelo se da su obiteljski faktori vrlo vaan imbenik u razvoju i odravanju djejih internaliziranih problema kao to su anksioznost, povlaenje, usamljenost i depresija. Kljuni faktor je obitelj, odnosno odnos izmeu majke i djeteta. Kronina izloenost kazni, nezahvalni, neugodni ili socijalno osiromaeni uvjeti doprinose razvoju internaliziranih problema poticanjem osjeaja bespomonosti, negativnih misli i niskog samopotovanja. Budui da su kulturne vrijednosti odigrale ogromnu ulogu u odreivanju znaenja bihevioralne adaptacije, a da se inhibicija ponaanja (poput srameljivosti i povuenosti) pozitivno ocjenjuje u kineskoj kulturi eljelo se poblie prouiti karakteristike udrueno majka-dijete odnosa i djetetovih internaliziranih problema. Sveukupni rezultat prouavanja djejih internaliziranih problema i odnosa majka-dijete potvrdio je teoriju da roditelji sudjeluju u stvaranju djejih internaliziranih problema.

Postoji mnogo razliitih pojmova koji se koriste kada se raspravlja, opisuje i objanjava povueno ponaanje, ukljuujui introvertiranost, srameljivo ponaanje, depresiju, bihevioralnu inhibiciju i socijalnu anksioznost. Srameljivo ponaanje ne razlikuje se od mnogih drugih psiholokih konstrukata u tome da podrazumijeva kompleksan skup ponaanja, spoznaja, osjeaja i tjelesnih reakcija. Mogue ga je opisati kao subjektivno iskustvo, kao psiholoki sindrom koji ukljuuje i subjektivnu socijalnu anksioznost i inhibirano socijalno ponaanje, kao genetsku komponentu, kao obiljeje temperamenta ili kao srameljivo ponaanje iz drutvenog ili situacijskog kuta gledita. Scott definira srameljivost kao trajan oblik drutvenog djelovanja koji anticipira drutvene reakcije i utjee na pojedinev smisao identiteta u vremenu. (2006.) Po rijeima Zimbarda i Radla normalna srameljivost funkcionira kao zatitno sredstvo, razumna rezerviranost koja omoguava ljudima da izmjere nova iskustva prije nego pohrle u njih. (1999.) Srameljivost se takoer moe promatrati kao zatita od neeljene drutvene panje. S druge strane, neki ljudi se toliko jako identificiraju s oznakom srameljivosti da se stalno osjeaju tjeskobnim, usamljenim, i frustriranim, a srameljivost doivljavaju kao teko i izazovno iskustvo koje se uplie u njihove svakodnevne ivote. Srameljivost se esto poima kao socijalna anksioznost popraena oitovanjima u ponaanju kao to su inhibicija i povlaenje kao odgovor na drutvene i nove situacije. Ona moe ukljuivati i neugodna fizioloka uzbuenja, strah od psiholoke povrede, i motivacija za izbjegavanje ili bijeg od prijetee situacije. Dodatna hipotetska komponenta srameljivosti pronalazi se u opisu Van der Molena. Po njegovom poimanju, srameljivost istiu tri vane komponente: strah (komponenta slina tjeskobi ili uzbuenju), manjak socijalnih vjetina (inhibicija u ponaanju) i iracionalna misao. (1990.) Trea komponenta sastoji se od nerealnih, loe prilagoenih atribucija prolih meuljudskih neuspjeha i negativnih anticipacija buduih meuljudskih djelovanja. Openito, ove tri komponente zajedno ine modalnu meuljudsku tendenciju prema anksioznosti, negativnim mislima, i nespretnom ponaanju, to slui kao motivacija za izbjegavanje prisutnosti drugih ljudi. Vjerujemo da su ove tri komponente relevantne i korisne za razumijevanje srameljivosti, odnosno povuenosti, kao emocionalnog problema i problema u ponaanju. One utjeu na odnose srameljivih adolescenata s drugima i utjeu na njihove emocije, misli i ponaanje u njihovom svakodnevnom ivotu u kolu. Nema sumnje da srameljiva, socijalno stidljiva i socijalno izolirana djeca i adolescenti (i koja stoga ispoljavaju povueno ponaanje) predstavljaju relativno zanemarenu skupinu u naim kolama. Postoji mnogo razloga i objanjenja vezanih za izbjegavanje takvih uenka od strane odraslih, a jedan od moguih je da odrasli ne percipiraju da takvi uenici imaju bilo kakav problem. Oni samo sjede i ne ometaju nikoga, a ukoliko postoje bilo kakve potekoe, oekuje se od njih da zatrae pomo. Problem je taj to veina ljudi doivi odreeni stupanj stidljivosti u odreenim situacijama. Zimbardo i Radl naglaavaju injenicu da je srameljivost prirodna, a najintenzivnija je i prevladava meu malom djecom jednostavno zato to su njima mnoge situacije nove i mnogi ljudi strani. Oni opisuju srameljivost kao prirodni zatitni mehanizam, odstupanje koje omoguava ljudima da shvate nova iskustva prije nego se nau u njima. (1999.) To je gledite vano u raspravi o tome kad srameljivo i povueno ponaanje postaje problem i za koga predstavlja problem. Kad se srameljivo ponaanja definira i doivljava kao emocionalni i bihevioralni problem, ono pokriva dva podruja po objanjenima psihologa: unutarnji svijet (emocije) i vanjski svijet (ponaanje). Postoji mnogo istraivanja koja pokazuju da su srameljivost i drutvena povuenost povezani sa znaajnom psihosocijalnom neprilagodbom i potekoama s vrnjacima. Prema Youngeru, Gentileu i Burgessu postoje dvije vrste drutvene srameljivosti: pasivna srameljivost i aktivna izolacija. (1993.) Pasivna srameljivost odnosi se na postupke kojima se dijete aktivno povlai od vrnjaka, ak i ako ima priliku sudjelovati u drutvenoj interakciji koja se odvija. Aktivna izolacija opisuje odbacivanje od vrnjaka unato elji odbijenog za sudjelovanjem. Mnogi znanstvenici tvrde da se i pasivna srameljivost i aktivna izolacija mogu pojaviti kao razliite vrste loe drutvene prilagodbe.Srameljivost je esto povezana s razliitim neugodnim i razornim afektivnim i kognitivnim dimenzijama. Primjerice, povuenost i srameljivost u adolescenciji izgledno su povezani sa socijalnom anksioznosti, usamljenou i manjkom samopouzdanja. Takoer, neka istraivanja podcrtavala su vezu izmeu povuenih adolescenata i depresije, gdje je posebice djevojicama ese dijagnosticirana depresija nego djeacima. (Lund, Ertesvag, Roland, 2010.) Osim toga, istraivanja su pokazala da su povueni pojedinci prilino svjesni svog manjka drutvene sposobnosti. Ova osvijetenost moe zauzvrat jo vie inhibirati povuene pojedince, stvarajui tako jo viu razinu uzbuenja u drutvenim interakcijama i inei ih osjetljivijima u odnosu na jedne druge. 3.1. Vrste povuenostiVano je razlikovati nekoliko vrsta povuenosti: povuenost s razvijenim osjeajem samopouzdanja, promiljenu povuenost, povuenost kao odraz unutarnjih problema te povuenost kao masku. Kao posebnu podvrstu povuenosti navodi se asocijalnost odnosno socijalna nezainteresiranost, a odnosi se na preferiranje osamljenih aktivnosti. Za asocijalnu djecu se smatra da imaju nisku motivaciju za pristup, ali ne nuno i visoku motivaciju za izbjegavanjem, odnosno, ova djeca preferiraju da se igraju sama, ali nemaju potekoa igrati se sa svojim vrnjacima. Provedeno je vrlo malo istraivanja o asocijalnosti u djetinjstvu, ali veina psihologa smatra ovaj oblik drutvene povuenosti relativno benignim u ranom djetinjstvu. (Coplan, Girardi, Findlay, Frohlick, 2007.) Povueno dijete s razvijenim osjeajem samopouzdanjaostvaruje kontakt oima s drugim osobama u svojoj okolini, ugodno je i pristojno, a ljudima je lijepo biti u njihovoj blizini.

Promiljena i obazriva povuena djecasporije uspostavljaju kontakt s osobama u svojoj okolini. Takva djeca dulje promatraju i ocjenjuju druge. Rezervirana su i oprezna u stvaranju prijateljstava, a kada ih ostvare onda su ona kvalitetna i trajna.

U neke djece povuenost predstavlja odraz unutarnjih problema. Takva djeca najee izbjegavaju izravan kontakt oima i imaju problema u ponaanju. Povuena djeca s unutarnjim problemimaizbjegavaju direktan kontakt oima i imaju problema u ponaanju. Analiza otkriva da su puni bijesa i straha umjesto mira i povjerenja te da za njihove probleme ima puno ozbiljnih razloga.

Povuenost takoer moe biti maska i postati izgovor za nerazvijanje drutvenih vjetina odnosno razlog za njihovo zapostavljanje. Nemotivirano dijete koristi povuenost kako se ne bi moralo truditi. Za takvu djecu to predstavlja hendikep koji hrani nedostatno razvijen osjeaj samopotovanja. Vrlo je vano jo u ranijoj dobi izgraditi osjeaj samopotovanja u djeteta jer je ono uvjet ravnopravnog ukljuivanja u zajednicu. Iako se povuenost esto svrstava u kontekst problema, ona ne znai nuno nedostatak ve moe biti crta karaktera. Povueni ljudi su u veini sluajeva dobri ''sluai'' i mirne osobe dobro prihvaene u drutvu. Uobiajeno je vjerovanje da povuena djeca pate od nedostatka samopouzdanja, meutim takvo generaliziranje moe biti potpuno krivo i nepravedno prema djetetu. Povuena djeca mogu imati izgraen stav o sebi, posjedovati unutarnji mir i samopouzdanje. Povueno dijete s razvijenim osjeajem samopouzdanja ostvaruje kontakt oima s drugim osobama u svojoj blizini, pristojno je i ini se zadovoljno. Takva djeca se uglavnom ponaaju pristojno, ugodna su i ljudima je lijepo u njihovoj blizini. Neka povuena djeca su promiljena i obazriva. Sporije razvijaju komunikaciju sa strancima i prouavaju nove osobe u okolini preispitujui ih jesu li vrijedne truda za uspostavljanje odnosa. Oprezni su u sklapanju prijateljstva, ali kada nau prijatelja, to prijateljstvo je kvalitetno i trajno. Njihova povuenost se moe objasniti rezerviranou, usmjerenou i promiljenou, to nikako nisu negativne osobine. Iako je povuenost najee karakterna osobina, vano je otkriti koji su njeni razlozi te pomoi djetetu kojemu povuenost predstavlja prepreku u razvijanju drutvenih vjetina.4. POVUENOST KAO OSOBINA LINOSTI4.1. LinostLinost je jedan od temeljnih i ujedno najsloenijih pojmova psihologije koji se odnosi na neponovljiv (razliit od svih drugih), relativno vrsto integriran, stabilan i kompleksan psihiki sklop osobina, koji odreuje karakteristino i doslijedno ponaanje individue. Prema Rathusu linost je individualni sklop ponaanja, miljenja i uvstava koji obiljeava ivotnu prilagodbu pojedinca. (2000.) Larsen i Buss definiraju linost kao organizirani i relativno trajni skup psiholokih crta i mehanizama unutar pojedinca koji utjee na njegove interakcije i adaptacije na intrapsihiku, fiziku i socijalnu okolinu. (2002.) Za razumjevanje sloenog ponaanja i dinamike linosti, neophodno je poznavati njene potrebe, nagone, tenje, uverenja, unutranje konflikte i naine njihovog rjeavanja. Svaka linost ima svoju naslijednu osnovu koja u interakciji sa initeljima socijalne i kulturne sredine i osobnom aktivnou odreuje osobni razvoj linosti. Rathus definira crte linosti kao relativno stabilne elemente linosti o kojima zakljuujemo na temelju ponaanja. (2000.) Prema Allportu, osobina linosti je neuropsihika struktura koja posjeduje mogunost da mnoge podraaje uini funkcionalno ekvivalentnima i da potakne i vodi ekvivalentne (smisleno konzistentne) oblike adaptivnog i ekspresivnog ponaanja. (1961.)Jednu od najutjecajnijih teorija linosti ponudio je Hans Jurgen Eysenck. On je svoja istraivanja linosti zapoeo na razini osobina, to je omoguilo identifikaciju osnovnih dimenzija (tipova) linosti. Za Eysencka je osobina linosti opaena dosljednost u ponaanju u razliitim situacijama. (1976.) Prema Eysenckovoj dimenzionalnoj teoriji struktura linosti je sastavljena od brojnih faktora razliitog stepena, a organizirana je hijerarhijski. Na vrhu se nalaze najopenitije dimenzije linosti ili tipovi (ekstravertnost intravertnost, neuroticizam i psihoticizam), ispod su crte linosti npr. rigidnost, plaljivost, razdraljivost, a ispod njih su navike, dok su na dnu specifini odgovori odnosno konkretne, manifestne reakcije (slika 4.1.)

Slika 4.1. Prikaz Eysenckove teorije linosti

Eysenck opisuje tipinog ekstroverta kao drutvenu osobu koja voli zabave, razgovore s ljudima, ima mnogo prijatelja, ne voli aktivnosti koje mora raditi sama, trai uzbuenje, spremna je riskirati i naglo reagira. Takoer, esto se nepotrebno eksponira i izlae opasnostima, voli promjenu, a sklona je i agresivnom ponaanju i gubitku kontrole nad sobom te nema vrstu kontrolu nad osjeajima i ponekad je nepouzdana osoba. Tipinog introverta opisuje kao tihu, mirnu osobu sklonu introspekciji koja vie voli knjige nego ljude. Ovdje treba istaknuti da je povuenost osobina linosti introvertnih ljudi. Povuena i introvertirana osoba voli vie aktivnosti koje obavlja samostalno, ne voli uzbuenja, ima kontrolu nad vlastitim osjeajima i ne vjeruje trenutnim impulsima. Takav tip osobe nije sklon agresivnom i naglom ponaanju, ne tei uzbuenjima, veliku vanost pridaje etikim normama i pouzdan je. Nadalje, prema Eysenckovoj teoriji osoba koja postie visok rezultat na skali neuroticizma je tjeskobna, zabrinuta, sugestibilna, neraspoloena, sklona depresiji, pati od raznih psihosomatskih poremeaja, pretjerano je osjeajna, pretjerano reagira na sve vrste podraaja i teko se vraa u poetno stanje nakon emocionalno uzbuujueg iskustva. Emocionalne reakcije ovakve osobe ometaju njezinu prilagodbu. Emocionalno stabilna osoba (niski neuroticizam) je uravnoteena, reagira emocionalno sporije i blae, a iz svakog stanja uznemirenosti brzo se vraa u osnovno emocionalno stanje. Uvijek je slinog raspoloenja i zna se kontrolirati. Osoba s visoko izraenim psihoticizmom moe se opisati kao tip osamljenika, nije joj mnogo stalo do ljudi i slabo je prilagodljiva. Moe biti surova i nehumana, nedovoljno osjeajna i empatina. Takoer, moe biti agresivna i neprijateljska ak i prema onima koje voli.

Neki psiholozi, poput Ante Vukasovia, na povuenost gledaju kao na moralnu osobinu linosti. (1992.) U esto kritiziranom amerikom Dijagnostikom i statistikom priruniku za mentalne poremeaje, povuenost je definirana kao mentalni poremeaj pri kojoj je osoba sklona kritiziranju drugih te problematinom ponaanju u situacijama neslaganja s drugima, ta osoba obino nema bliskog prijatelja, nerado se ukljuuje u pitanja od ope vanosti, bjei od drutvenih situacija, esto ima osjeaj mentalne inferiornosti (ne eli ispasti glupa pa uti), te predimenzionira rizike situacija koje ne spadaju u njezinu rutinu. Takvu osobu karakterizira nedostatak povjerenja, sumnja u vlastitu vrijednost, osjetljivost, ona ili posve izbjegava druteve odnose ili bezuvjetno prihvaa tua miljenja. U Priruniku, uz povuenost se vezuje anksioznost, depresija i tjeskoba. Navodni uzroci su bioloki imbenici (nasljeen teak temperament odnosno negativne emocionalne reakcije), obiteljski odgoj, ivotne okolnosti koje su dovele do osjeaja inferiornosti (mane, fizioloki nedostaci, invaliditet, spol, gospodarski uvjeti, podrijetlo, politiki status itd), negativna autosugestija. (2000.)4.2. Karakter i povuenostKarakter (gr. karakter = urezano, obiljeje, znak) izvorno znai kljuno obiljeje, svojstvo koje daje peat nekom predmetu, fenomenu ili organizmu. U psiholokoj i pedagokoj literaturi, karakter se odnosi na osobni sklop izrazitih crta linosti, prvenstveno emocionalno-motivacijskih, socijalnih, moralnih i konativnih, po kojem se one razlikuje od svih drugih. Karakter se stjee u tijeku socijalizacije, pa se slobodno moe rei da je u najveoj mjeri plod odgoja i uenja. U psihoanalizi karakter predstavlja ovjekovjeenu postojanu metodu ega za rjeavanje unutranjih i vanjskih konflikata linosti. Za formiranje karaktera znaajan je razvoj libida (na osnovu fiksacija formira se oralni, analni ili neki drugi karakter). U Adlerovoj individualnoj psihologiji, karakter je jedinstvena organizacija crta linosti koja izraava odreen stav pojedinca prema svojoj okolini, odnosno individualan nain zadovoljavanja tenje za nadmoi, steenog u ranom djetinjstvu. (Trebjeanin, 2008.) Prema socijalnim analitiarima E.Frommu i K.Horney, osnova za formiranje karaktera je u organizaciji drutva i interpersonalnim odnosima, a ne u organizaciji libida. Po G. Allportu, pojam karaktera je suvian u psihologiji linosti jer on nije deskriptivan, psiholoki pojam, ve normativan, etiki (predstavlja samo subjektivnu ocjenu, vrednovanje procjenjivaa). (Trebjeanin, 2008.) Karakter najee oznaavaju ovjekove voljne osobine. Osobine karaktera su: upornost, odlunost, dosljednost u ponaanju, inicijativnost i sl. Dakle, moe se rei da pod karakternim osobinama opravdano podrazumjevamo one osobine pojedinca kojima se izraavaju istodobno i njegove voljne osobine i njegov odnos prema moralnim naelima koji vrijede za neko drutvo. Osnovna filozofija ivota i obrazac ponaanja za povueni tip karaktera je, smatra Horney, okretanje od ljudi. Dominantne potrebe povuenih ljudi su potreba za samodovoljnou i nezavisnou, kao i potreba za svoenjem svog ivota u uske granice kako bi se izbjegla bilo koja vrsta prinude i zavisnosti. Povueni karakter strepi od svakog utjecaja, mjeanja sa strane ili prihvaanja nametnutih obveza. "On je kao srednjovjekovna tvrava, zatiena samo jednim zidom ako se zid osvoji, tvrava je neobranjiva od neprijatelja", kae Horney. (Trebjeanin, 2008.)U svakodnevnoj praksi esto se sreemo i sa pojomom temperamenta. Jednu od vodeih teorija temperamenta ponudili su osamdesetih godina prolog stoljea Mary Rothbart i Douglas Derryberry. Prema njima, temperament ine bioloki utemeljene individualne razlike u emocionalnoj, motorikoj i s panjom povezanom reaktivnosti ivanog sustava i samoregulaciji te reaktivnosti. (Braja-ganec, 2003., str.21.)Temperament je tipian nain emocionalnog doivljavanja i reagiranja i nije skup steenih osobina, ve je preteno uvjetovan nasljednim initeljima. Razvoj temperamenta ovisi o funkcioniranju vegetativnog ivanog sustava i lijezda s unutranjim izluivanjem. Iako je pri oblikovanju temperamenta utjecaj socijalnih initelja gotovo neznatan, on se ipak oituje u nainima izraavanja emocija, ovisno o kulturnoj sredini. Openito govorei, temperament ovjeka oituje se u jaini emocionalnog doivljavanja, brzini izmjenjivanja emocionalnih stanja, nainu kako se emocije izraavaju te opem tonu raspoloenja koje kod ovjeka prevladava. Govorei o temperamentu, nije dovoljno samo razmatrati emotivni nain reagiranja pojedinca, nego je uz emotivnu komponentu potrebno istaknuti sveukupni nain reagiranja pojedinca u razliitim situacijama, posebno brzinu, snagu i trajanje ovjekovih aktivnosti. Prema Hipokratovoj klasifikaciji razlikuju se etiri tipa temperamenata: kolerik, sangvinik, flegmatik i melankolik. Glavnim crtama temperamenta smatraju se: emocionalna stabilnost nestabilnost, optimizam pesimizam, ekstravertiranost introvertiranost. Crte temperamenta logiki su kontinuumi na ijim su krajevima suprotne kvalitete. Ne postoji dobar ili lo temperament.

Na poetku svi se mi razlikujemo u temeljnim obiljejima kao to su karakteristino uvstvo, stupanj stidljivosti i razina aktivnosti. Od samog poetka postoji neto stalno u nainu na koji djelujemo i reagiramo na zbrku, promjene i irenje ivota oko nas (Orstein, 2001).

Vano je znati razliku izmeu temperamenta i karaktera. Temperament se definira kao nain emocionalnog reagiranja pojedinca koji se smatra uroenim, dok se karakter izgrauje pod utjecajem okoline i odnosi se na crte linosti osobe koje izraavaju odnos prema samome sebi, drugima te radu i obvezama (Jambrovi ugura, 2009).

Vezano za povuenost i socijalizaciju djece, vano je napomenuti da su dosadanja istraivanja, kako transverzalna tako i longitudinalna, pokazala povezanost karakteristika djejeg temperamenta i djeje psihosocijalne prilagodbe.5. POVUENOST U KONTEKSTU KOLEPovuena djeca u koli su vrlo tiha, mirna te esto osamljena. Takva djeca nemaju stalnih prijatelja, a i vrlo esto biraju drutvo starijih ili mnogo mlaih osoba. Uglavnom su nesigurna i posjeduju manjak samopouzdanja. Takoer, u mnogim sluajevima povuenost moe rezultirati usamljenou to predstavlja krajnju toku kontinuuma oskudnih socijalnih veza. Usamljene osobe esto se opisuju kao introvertirane, srameljive, niskog samopotovanja, nezadovoljne ivotom, nesretne, socijalno anksiozne, depresivne, perfekcionistike, pesimistine, socijalno nevjete u uspostavljanju i odravanju socijalnih odnosa, neprijateljski raspoloene prema drugima, pa ee izraavaju ljutnju, zatvorene su, samofokusirane, smanjenih mogunosti suradnje s drugima. (Bouillet, Uzelac, 2007., str.191.) Pritom je vano razlikovati samou kao pojavu prekomjerne izoliranosti djeteta od strane vrnjaka koju dijete samo odabire, a u nekim sluajevima moe postati i obiljeje njegove linosti i usamljenost kao posljedicu socijalne izoliranosti koja je djetetu nametnuta.Djeca u niim razredima osnovne kole mogu pokazivati razliite probleme u socijalizaciji, a ti problemi mogu imati razliite uzroke. Kao neki od razloga navode se manjak znanja i umijea potrebnih za ukljuivanje u vrnjaku interakciju, probleme jezine naravi kao to je nain izraavanja svojih osjeaja i elja, nerazvijena socijalna umijea potrebna za uspjean pristup vrnjacima itd. (Katz, McClellan, 1999.) Povuena djeca nerijetko su i stidljiva. Vasta i suradnici navode kao tipinu reakciju stidljive, odnosno zakoene djece, izbjegavanje interakcije u nepoznatim situacijama i smanjivanje ukupne razine aktivnosti. (Vasta, Haith, Miller, 2004., str.464.) Ova injenica ne bi bila zabrinjavajua da stidljivost ne ostavlja posljedice za takvu djecu. Naime, ona esto bivaju odbaena od vrnjaka budui da manje govore i manje su aktivna. Nadalje, srameljivost, povuenost i socijalna izoliranost mogu ostaviti posljedice za razvoj. Takva djeca ne uspijevaju ostvariti zadovoljavajue interakcije s vrnjacima te se tako dovodi u pitanje i njihova socijalna kompetentnost u odrasloj dobi.

to se tie veze izmeu povuenosti i kolskog uspjeha, ona nije bila izravno prouavana u dosadanjim istraivanjima. Meutim, izgleda da povuena djeca imaju slabiji uspjeh u koli, na standardiziranim kognitivnim testovima te pri zadaama koje zahtijevaju socijalno kognitivne vjetine rjeavanja problema od svojih vrnjaka.

Budui da se povuenost oituje u krugu vrnjaka, povuena djeca mogu postati rtve nasilnikog ponaanja svojih vrnjaka. Brojna istraivanja su pokazala da intrapersonalne karakteristike povuenosti i srameljivosti koreliraju s odbacivanjem od vrnjaka i zlostavljanjem. Nadalje, istraivanja su pokazala da povuena djeca i adolescenti imaju manju podrku od svojih vrnjaka to ih ostavlja izloenijima zlostavljanju. Povuena djeca mogu biti izvan ili na rubu drutvene scene, esto se aktivno izolirajui jer su socijalno anksiozni ili ih vrnjaci odbacuju. Takoer, pokazano je da povueni i srameljivi uenici doivljavaju i manjak podrke od strane uitelja to ih ini posebno izloenima i osjetljivima na zlostavljanje. Uenici koji uivaju podrku uitelja stjeu sigurnost u svoje sposobnosti i motiviraniji su za sudjelovanje u nastavnim aktivnostima. Odnosi uitelja-uenika koje karakterizira toplina i predanost usmjeravanju uenikog ponaanja i uenja mogu utjecati na uenikov uspjeh i drutvenu prilagodljivost. (Lund, Ertesvag, Roland, 2010.) Slino tomu, autoritativni uitelji koji nadgledaju uenikovo ponaanje i uenje mogu ga zatititi od negativnih vrnjakih iskustava poput zlostavljanja. Poznavajui to, vano je razvijati sistematsko znanje o odnosima povuenih adolescenata s uiteljima te utjecaju zlostavljanja na njihovu drutvenu i emocionalnu dobrobit. Odgojitelji, uitelji, ali i roditelji, trebaju znati na vrijeme prepoznati znakove koji ukazuju na zlostavljanje. Olweus te znakove dijeli na primarne i sekundarne koji se oituju u koli i kod kue. Primarni znakovi u koli koje uitelj moe primjetiti su zadirkivanje djeteta na neugodan nain, ruganje i davanje pogrdnih nadimaka, ismijavanje, zastraivanje, omalovaavanje, ismijavanje, poniavanje, guranje i uvlaenje u konflikte i svae u kojima je dijete bespomono, uzimanje i razbacivanje djetetovih knjiga. Sekundarni znak u koli je primjerice iskljuivanje djeteta iz skupine za vrijeme odmora ili stanke za objed. Takva djeca esto nemaju dobrog prijatelja u razredu, a vrnjaci ih biraju posljednje za natjecateljske igre. Ta djeca esto nastoje ostati u blizini nastavnika ili drugih odraslih osoba tijekom odmora te se doimaju nesretno i potiteno to ostavlja utjecaj i na njihov kolski uspjeh koji slabi. Takoer, roditelji mogu posumnjati da je njihovo dijete rtva vrnjakog nasilja ukoliko primjete da dijete dolazi iz kole u poderanoj ili neurednoj odjei, s oteenim knjigama ili imaju modrice i ogrebotine koje se ne mogu prirodno objasniti. Osim toga, postoje i sekundarni znakovi na koje roditelji trebaju obratiti panju. Ukoliko dijete ne dovodi kui drutvo iz razreda ili kole, nema dobrog prijatelja s kojim bi podijelio slobodno vrijeme, bezvoljno je i ustraeno od odlaska u kolu, ima slab apetit ili este glavobolje, bolove u trbuhu (pogotovo ujutro), nermiran san, doima se potiteno i gubi motivaciju za uenje te je promjenjivog i razdraljivog raspoloenja, roditelj je duan reagirati.U ovom kontekstu vano se zapitati je li povueno ponaanje posljedica zlostavljanja ili je zlostavljanje posljedica povuenog ponaanja? Jedno norveko istraivanje provedeno je 2010. godine upravo s ciljem dobivanja dubljih saznanja o vezi internaliziranih problema poput povuenosti i srameljivosti sa zlostavljanjem. Ukupni uzorak sadravao je 15 djevojki u dobi od 14 do 18 godina iz osam kola u jednoj pokrajini na jugu Norveke. Uenice su davale razliita objanjenja zato su zlostavljanje. Jedna djevojka je objasnila da je zlostavljana zbog svog udnog imena. Negativna i gruba razredna okolina dana je kao objanjenje za razlog zlostavljanja od strane pet adolescenata. est uenica okrivilo je svoje uitelje da ne obraaju pozornost na zlostavljanje i za openiti manjak emocionalne podrke. Devet od 15 adolescentica je objasnilo njihovu srameljivost kao rezultat zlostavljanja. Tri adolescenta opisalo je zlostavljanje kao rezultat njihova nespretnog, utljivog, i drukijeg ponaanja i izgleda (npr. noenje naoala). Pet adolescentica navelo je vanjske razloge zato su zlostavljanje, a etiri unutarnje brige. No, iako daju razliita objanjenja za zlostavljanje, svih devet sudionica imalo je jednu zajedniku stvar - sve su opisale epizode koje naglaavaju negativnu, nepodravajuu razrednu okolinu koja doputa da se zlostavljanje dogaa (vanjski uzroci). ak i etri adolescentice koje su dale objanjenja vezana uz njihove individualne karakteristike (unutarnji uzroci) opisale su razrednu okolinu na isti nain. Ova studija, dakle, razlikuje se od veine prijanjih istraivanja koja naglaavaju tendenciju povuenih pojedinaca da pripisuju negativne drutvene ishode unutarnjim uzrocima. Ovo odstupanje od prijanjih istraivanja moe se objasniti manjkom studija vezanih specifino uz povuenost i drutvena djelovanja poput zlostavljanja.Brojni autori slau se oko negativnih uinaka emocionalnog zlostavljanja na djeji razvoj. Tako prema Skuse i Bentovim ponaanje djece povezano s emocionalnim zlostavljanjem i zanemarivanjem moemo svrstati u nekoliko kategorija: ekscesivno izbjegavanje, ne davanje emocionalnih odgovora, agresivnost, povlaenje i neuspjeh u koli. (1994.) Meu inicijalne negativne uinke povezane s psiholokim i emocionalnim zlostavljanjem ubrajaju se neprilagodljivost ili oteana prilagodljivost na planu stvaranja kontakata, potekoe i deficiti na planu intelektualnog razvoja, te problemi na planu ponaanja. Prema istim autorima istraivanja su pokazala da je psiholoko zlostavljanje prediktor razvoja depresije i niskog samopouzdanja u veoj mjeri nego to je to fiziko zlostavljanje. Odgovor djece i adolescenata na emocionalno nasilje u obitelji nerijetko e sadravati sve one osjeaje koji su u obitelji bili dugo potiskivani (na primjer, potiskivanje tuge radi gubitka bliske osobe, neiskazivanje straha radi mogunosti gubitka posla, preuena tjeskoba radi neizvjesne budunosti, prikriveni konflikti izmeu roditelja i sl.). S obzirom na prirodu i kvalitetu djetetova odnosa s roditeljem ije je ponaanje izvor emocionalnog zlostavljanja dijete, odnosno mlada osoba moe razviti razliite oblike destruktivne ili autodestruktivne suradnje. Tako e, na primjer, djevojice koje ee oponaaju majke razviti suradnju u vidu autodestruktivnog ponaanja (povuenost, nesposobnost stvaranja kontakata, pretjerana odgovornost za druge i sl.). Djeaci, koji e pak ee oponaati oeve, izloeni emocionalnom nasilju mogu razviti neke druge oblike autodestruktivne suradnje (kao na primjer, zloupotrebu droga ili alkohola) ili destruktivne suradnje (na primjer, nasilno ponaanje prema drugima).

Djeca sa poremeajima u ponaanju esto izazivaju kod osoba sa kojima dolaze u kontakt negativne emocionalne reakcije, zbog ega se veoma esto i okrivljuju. Vano je naglasiti kako ih roditelji, odgajatelji i nastavnici esto opisuju kao sklone krenju pravila i neuvaavanju autoriteta te nazivaju bezobraznim, neodgojenim ili nemoguim pritom izostavljajui povuenu, izoliranu i od vrnjaka neprihvaenu skupinu djecu. Ta se djecu, budui da ne izazivaju probleme, ne percipira kao ona kojima je potrebna pomo, pa za njih neophodna intervencija esto izostaje. No s druge strane, dijete ili mlada osoba koja izaziva probleme, opire se i suprostavlja autoritetima, izaziva bru i intenzivniju reakciju odraslih, koja je najee usmjerena na zaustavljanje neprihvatljivih oblika ponaanja, ali ne i na uklanjanje samih uzroka. Iz navedenog se moe zakljuiti da su reakcije drutva na manifestiranje poremeaja u ponaanju esto zakanjele i nedostatne. Odrasli se teko snalaze, nedostaje im znanja o samom problemu, ne znaju kako se odnositi prema djetetu, kako mu pristupiti, to poduzeti. Nerijetko, djeca/mladi iskazujui svoje miljenje i suprotstavljajui se odraslima budu shvaeni kao osobe s poremeajima u ponaanju, iako je rije o samo jednoj razvojnoj fazi. Isto rezultira uporabom raznih neuinkovitih metoda kao to su: namjerno ignoriranje; razni oblici kanjavanja primjerice davanje negativnih ocjene to za njih nema znaaja, i zabrana; iskljuivanjima iz kolskih dogaanja (izleta, predstava i sl.).

Kao to se vidi iz navedenog djeca i mladi s poremeajima u ponaanju esto imaju izrazite potekoe kada je u pitanju zadovoljavajue i kompetentno sudjelovanje u zajednici to postaje vrlo uoljivo u kolskom okruenju. Najvei broj intervencija moe se upravo najbolje primijeniti u kolskom okruenju, budui da su tu prisutna djeca, vrnjaci, roditelji i nastavnici. Ipak, moramo ponovno naglasiti da disciplinirajua praksa koja je prisutna u mnogim kolama, ak moe doprinijeti socijalnom iskljuivanju uenika i posredno poticati daljnji razvoj poremeaja u ponaanju. Budui da kanjavajue strategije ne rezultiraju promjenom ponaanja uenika, odgojno-obrazovne ustanove evidentno koristiti uinkovitije strategije, utrebaju njegovati i podupirati kognitivnu i socijalnu kompetentnost, vjetine rjeavanja problema, autonomiju i openito razvoj pozitivnog identiteta djece i mladih.6. SMJERNICE ZA UITELJE I RODITELJETijekom socijalnopedagokog tretmana povuenu djecu je potrebno postupno uvoditi u drutvo vrnjaka. Pritom razliiti formalni oblici udruivanja poput sportskih klubova, kulturno-umjetnikih drutava i drugih nevladinih organizacija mogu biti iznimno korisni. Povueno dijete je potrebno postupno i oprezno izlagati upravo onim situacijama u kojima njegova povuenost dolazi najvie do izraaja, iako takva nastojanja mogu privremeno dodatno pojaati poetnu manifestaciju poremeaja u ponaanju. (Bouillet, Uzelac, 2007., str.194.) U takvim situacijama je vano da odgojitelj postupa profesionalno, vodei se svim naelima te primjenjujui dostupne metode i sredstva socijalnopedagoke struke. U radu s povuenom djecom, vano je prikazati povuenost kao normalnu pojavu i na pozitivni nain. Prikazivanje povuenosti kao neeg normalnog ne bi trebalo biti teko, s obzirom da ona i jest normalna- za priblino 50% amerike populacije se vjeruje da je povueno. (Gilbert, 2001.) Problem je to je veini ljudi neugodno zbog njihove povuenosti te prolaze kroz ivot vjerujui da su drukiji od ostalih, to ne moe biti dalje od istine. Na nastavniku je da prikae uenicima povuenost kao neto normalno to ih ne treba sputavati ni u emu. Male stvari poput komplimenta, priznanja ili strukturiranih vjebi za interakciju s drugim uenicima pomau povuenoj djeci da aktivnije sudjeluju u nastavi. Primjerice, uitelj moe usporediti povueno dijete s nekom poznatom linosti ili uspjenom osobom koja je u djetinjstvu bila povuena. Takoer, moe napomenuti da su povueni ljudi hrabriji od ostalih, s obzirom da im treba vie snage nego drugima za uiniti iste stvari. Nadalje, od iznimnog je znaaja uspostavljanje kontakta s povuenom djecom na dnevnoj bazi na nain da se oni ne osjete drukije od ostalih. Ne treba uiniti mnogo komentar, pitanje ili osmijeh mogu uiniti veliku razliku. Ba kao i povueni odrasli ljudi, povuena djeca se osjeaju bolje kada rade neto zbog ega se osjeaju da pridonose te kada imaju razlog za interakciju s ostalima. Trik je u tome da uitelj prilagodi nivo socijalne interakcije s nivoom tolerancije svakog djeteta. Naime, povuenu djecu treba samo malo pogurati. Toj djeci nedostaje samopouzdanja da zaponu socijalnu interakciju, ili u nekim sluajevima, jednostavno ne znaju kako prii drugoj djeci. Bilo koji zadatak koji im pomae da ''probiju'' led moe biti sve to trebaju da se uklope u drutvo. Neki od zadataka koje uitelj moe dati povuenoj djeci su: zatvaranje vrata kada zavri nastava, dijeljenje/skupljanje papira, rad u malim grupama, davanje ankete tako da dijete treba komunicirati s drugim uenicima u ulozi uitelja itd. Prvi zadatak zahtijeva interakciju djeteta jedino s vratima uionice, ali ak i to pomae djetetu da se osjea kao da sudjeluje u nastavi, a bez da pritom treba biti u interakciji s ostalom djecom ili uiteljem. Treba imati na umu da ak i taj zadatak moe biti zastrauju iznimno anksioznoj djeci. Zadnji zadatak ide u drugu krajnjost te zahtjeva od djeteta da ide do drugih uenika i postavlja im pitanja. Naravno, najbolje je osmisliti zadatke koji ne ometaju uobiajeni tok nastave. Takoer, vrlo je vano ne izdvajati povuenu djecu to jest, ako im se da odreeni zadatak, isti zadatak treba dodijeliti i drugim uenicima. Povuena djeca su rijetko neinteligentna i uglavnom primijete kada je neki zadatak kreiran posebno za njih, kao to to primijete i ostala djeca. To dodatno skree panju na povueno dijete i poveava njegovu agoniju u uionici. Veina povuene djece eli panju, ali je se istovremeno pribojava. Ta djeca se ele osjeati posebno, ali im je teko biti u centru panju. Objavljivanje njihovih radova primjerice na zidu uionice moe uvelike poveati njihovo samopouzdanje, kao i pohvale njihovih radova pred svima. Pri tom je potrebno komplimente paljivo davati. Primjerice, ukoliko uitelj daje kompliment djetetu koji izbjegava panju, najbolje je da usputno pohvali dijete te se automatski prebaci na neku drugu temu. Taj nain ne ostavlja djetetu vremena da mora smisliti to e odgovoriti, a i druga djeca se ne stignu okrenuti i pogledati tog uenika. Ako je rije o vrlo povuenom djetetu, najbolje je uz navedeno izbjegavati i oni kontakt sve dok uitelj ne osjeti da je dijete spremno za to. Treba pripaziti da se dijete ne hvali za svaku sitnicu i u situacijama u kojima to nije zasluilo jer to moe dugorono samo zbuniti dijete. Meutim, uvijek je poeljno nagraditi djetetov napredak. Veina djece voli osjeaj uspjeha. Treba napomenuti da je njihova anksioznost, a ne inteligencija, ono to ih sprjeava u uenju. Podijela zadataka na manje dijelove omoguava djeci da ee i lake doivljavaju osjeaj uspjeha, a rjee osjeaj neuspjeha. Takoer, uitelj treba istaknuti djeci da je i neuspjeh dio uenja. Na taj nain e mnoga djeca postupno nauiti prevladati svoje strahove.

Jedna od najvanijih stvari koje uitelji trebaju napraviti kako bi pomogli povuenoj djeci jest educirati njihove roditelje o vjetinama koje djeca mogu vjebati kod kue, a direktno su primjenjiva u kolskim situacijama, npr: osmiljavanje igrica u kojima sudjeluju svi lanovi obitelji poput itanja pria ili recitiranja pjesmica, ohrabrivanje djeteta da govori za sebe u razliitim socijalnim situacijama npr. da naruuje sam hranu u restoranu. Roditelji u svakom trenutku moraju bit svjesni kako je od iznimne vanosti razviti odnos podrke i povjerenja koji naravno ne iskljuuje da nunost zadravanja uvida nad kretanjem djece, poznavanja prijatelja s kojima se drue, ograniavanja djetetovog vremena izbivanja iz kue, posebice u veernjim satima, te kontinuirano i uestalo komuniciranje s njima.Ukoliko doe do promjena uponaanju vano je prepoznati poetak neprihvatljivog ponaanja djeteta i odmah reagirati. A on poinje ve s naizgled bezazlenim odlaskom s posljednjeg sata. 7. ZAKLJUAKU ovom zavrnom radu problematizirala sam povuenost kao osobinu linosti, ali i kao internalizirani poremeaj u ponaanju. Brojni psiholozi se slau da je povuenost osobina linosti, meutim u sluajevima kada je ona odraz nesigurnosti, niskog samopouzdanja ili plaljivosti, lako moe prei u poremeaj u ponaanju i predstavljati prepreku za razvijanje socijalnih vjetina u odrasloj dobi. Povuena djeca su tiha i mirna pa esto bivaju odbaena od svojih vrnjaka te tako ne uspijevaju ostvariti zadovoljavajue interakcije s drugima to predstavlja osnovu kvalitetnog ivota u zajednica. U tom sluaju, povuenost je popraena neugodnim emocionalnim stanjima poput potitenosti i depresije zbog ega je nuna intervencija strunjaka. S obzirom da su brojna istraivanja pokazala povezanost djejih internaliziranih problema poput povuenosti i srameljivosti sa vrnjakim nasiljem, u radu je posebna pozornost posveena problematici zlostavljanja povuene djece u koli, kao i savjetima za uitelje i roditelje u radu s takvom djecom.

Nadalje, u radu se istie kako povuenost ne treba nuno svrstavati u kontekst internaliziranih poremeaja u ponaanju. Povuenost moe biti osobina linosti introvertnih ljudi. Ukoliko je dijete povueno, a ima izgraeni stav o sebi, posjeduje unutarnji mir i samopouzdanje, u tom sluaju povuenost ne treba percipirati kao problem. Takvoj djeci njihovo povueno ponaanje ne predstavlja prepreku u razvijanju kvalitetnih drutvenih odnosa. Unato tome, mnogi psiholozi se slau da definiranje povuenosti kao trajne osobine linosti moe biti negativno. Naime, ukoliko se dijete uvjeri da ima povuenu osobnost, ono se olako moe dodatno obeshrabriti i jednostavno prihvatiti to kao dio svoje osobnosti. Psiholozi stoga predlau da se povuenost promatra kao osjeaj u vezi kojeg se moe poduzeti neto. U tom sluaju je vea vjerojatnost da e se dijete ohrabriti i napraviti korak. Vano je dati do znanja povuenom djetetu da je sve u redu s njim i da postoji nada i prilika da se uklopi u drutvo jer zbog toga to se osjeao povueno u nekom trenutku, ne treba znaiti da se mora osjeati tako do kraja ivota.SAETAKOvaj rad problematizira termin povuenosti iz psiholokog i pedagokog aspekta. Povuenost je vieznana i kompleksna pojava. Neki ljudi imaju introvertnu linost te su povueniji i utljiviji, no to nije problematino ako takva osobina ne predstavlja problem u funkcioniranju pojedinca. Ipak, pridjev normalnostidovodi do toga da se povuenost zanemaruje i kada predstavlja problem u svakodnevnom funkcioniranju pojedinca. Reakcije drutva na manifestiranje poremeaja u ponaanju kod djece i mladih esto su neprimjerene, zakanjele ili nedostatne. Posebno se to dogaa kod internaliziranih poremeaja u ponaanju, odnosno kod djece ili mladih osoba iji poremeaji u ponaanju nisu direktna smetnja okolini. Mnoga istraivanja pokazala su da su srameljivost i drutvena povuenost u mlaoj dobi povezani sa znaajnom psihosocijalnom neprilagodbom i potekoama u drutvenom funkcioniranju u starijoj dobi. Iako je povuenost najee karakterna osobina, vano je otkriti njezine razloge te prepoznati nijanse kada ona prelazi u problem te pomoi djetetu kojemu povuenost predstavlja prepreku u razvijanju drutvenih vjetina.SUMMARYThis paper discusses the term of social withdrawal from psychological and pedagogical aspects. Social withdrawal is an ambiguous and complex phenomenon. Some people have an introverted personality and are withdrawn and quiet, but that does not present a problem unless such feature presents a problem in the social functioning of the individual. However, related adjective of normality leads to the social withdrawal being ignored even when it presents as problem in the daily functioning of an individual. Reactions of society to manifestations of behavioral disorders in children and adolescents are often inappropriate, delayed or inadequate. This especially happens with internalizing behavioral disorders, especially with children and young people whose behavioral problems are not in a direct interference with their environment. Many studies have shown that shyness and social withdrawal at a younger age are associated with significant psychosocial maladjustment and difficulties in social functioning in older age. Although social withdrawal is usually considered to be a trait of character, it is crucial to identify its reasons and detect its nuances to be able to detect it being a problem and help the child whose social withdrawal is an obstacle in the development of its social skills.LITERATURA1. Frankovi, Dragutin. Enciklopedijski rjenik pedagogije, Matica hrvatska, 1963.2. Bouillet, Uzelac. Osnove socijalne pedagogije, kolska knjiga, 2007.3. F. Y. Siu, Angela. A Prevalence Study on Internalizing Problems Among Primary School Children in Hong Kong, Journal of Child and Family Studies, 2008.4. Scott, Susie. The medicalisation of shyness: from social misfits to social fitness, Sociology of Health & Illness Vol. 28 No. 2, 2006.5. Zimbardo, Philip; Radl, Shirley. The Shy Child: Overcoming and Preventing Shyness from Infancy to Adulthood, 1999.6. Van der Molen, Henk. A definition of shyness and its implications for clinical practice (Crozier, W. Ray. Shyness and emabarrassment: Perspectives from social psychology), Cambridge University Press, 1990.7. Younger, A.;Gentile, C.;Burgess, K. Children's perceptions of social withdrawal: Changes across age (Rubin, K. H.; Asendorpf, J. B. Social Withdrawal, Inhibition, and Shyness in Childhood) Lawrence Erlbaum Associates Inc., 1993.8. Lund, Ingrid; Ertesvag, Sigrun; Roland, Erling. Listening to Shy Voices: Shy Adolescents' Experiences with Being Bullied at School, Journal of Child & Adolescent Trauma, 2010.

9. Coplan, Robert J.; Girardi, Alberta; Findlay, Leanne C.; Frohlick, Sherri L. Understanding Solitude:Young Childrens Attitudes and Responses Toward Hypothetical Socially Withdrawn Peers, 2007.10. Rathus, S.A. Temelji psihologije, 2000.11. Larsen, Buss. Personality Psychology: Domains of Knowledge About Human Nature, 2002.12. Allport, G.W. Pattern and growth in personality, Rinehart &. Winston, 1961.13. Eysenck, Hans J.; Wilson, Glenn. Know Your Own Personality, Pelican, 1976.14. Vukasovi, Ante. Pregled moralnih osobina osobnosti, 1992.

15. American Psychiatric Association.Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th Edition, 2000.

16. Trebjeanin, . Renik psihologije, Stubovi kulture, 2008.

17. Braja-ganec, A. Dijete i obitelj: Emocionalni i socijalni razvoj, 2003.

18. Biloglav, Matea; Skori, Vinka; Rudan, Sanja. Odgoj ili genetika nadrastanje vlastitog nasljea, Ekvilibrij asopis studenata pedagogije, 2012.http://www.pedagogija.hr/ekvilibrij/odgoj-ili-genetika---nadrastanje-vlastitog-nasljeda.html19. McClellan, Diane E., & Katz, Lilian G. Assessing Young Children's Social Competence (2001).20. Vasta, Haith, Miller. Djeja psihologija, 2004.

21. Skuse, D.; Bentovim, A. Physical and Emotional Maltreatment (Rutter, M.; Taylor, E.; Hersor, L. Child and Adolescent Psychiatry), Oxford:Blackwell Scientific Publications, 1994.22. Gilbert, Rene. Shyness in the Classroom . . . An Overview of the Issues, 2001.

23. Lund, Ingrid.' I just sit there': shyness as an emotional and behavioural problem in school, Journal of Research in Special Educational Needs, Volume 8, Number 2, 2008.

24. The Eysenck Personality Questionnaire, dostupno na: http://www.trans4mind.com/personality/EPQ.html, 28.09.2014.25. Povueno dijete- kako pomoi?, dostupno na: http://www.e-beba.com/odgoj/djeja-psihologija/993-povuceno-dijete-kako-pomoci.html, 28.09.2014.