Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet u Zenici

Sanida Bekrić

DJECA SA POREMEĆAJEM U PONAŠANJU

Seminarski rad

1

Zenica,2009.

Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet

Sanida Bekrić

Indeks br. 2002/08;redovni student

Odsjek za predškolski odgoj i obrazovanje

DJECA SA POREMEĆAJEM U PONAŠANJU

Seminarski rad

Predmet: psihologija

Mentor: Anela Hasanagić

Zenica,april 2009.

2

SADRŽAJ:

1. UVOD...................................................................................................2

2. STA JE TO PREMEĆAJ U PONAŠANJU..........................................3

3. NASTANAK I RAZVOJ POREMEĆAJA U PONAŠANJU..............4

4. NAJČEŠĆI POREMEĆAJI KOJI SE JAVLJAJU KOD DJECE........7

5. POREMEĆAJI NEDOVOLJNO KONTROLIRANOG

PONAŠANJA.......................................................................................8

6. POREMAĆAJI OPHOĐENJA.............................................................9

7. POREMEĆAJI S PRKOŠENJEM I SUPROTSTAVLJANJEM........10

8. POREMEĆAJI UČENJA,PISANJA I ČITANJA...............................11

9. ZAKLJUČAK.....................................................................................12

10.LITERATURA....................................................................................13

3

UVOD

Poznato nam je da se čovjek od samog postanka pa sve do danas zanimao za

ponašanje drugih ljudi. Zanimalo ga je zašto se neko ponaša ovako ili

onako,zašto neko plače i tome slični procesi. U ranoj povijesti čovjek nije

mogao naći adekvatan odgovor na sva ta pitanja ali kasnije se pojavljuju

istraživanja i zaključci koji nude odgovore i dublje tumače ljudsko

ponašanje. Tako je koz historiju nastala psihologija kao sveobuhvatna

znanost koja se bavi proučavanjem ponašanja kako pojedinca tako i cijelog

kolektiva. Jedno od mnogobrojnih područja kojim se bavi psihologija jesu i

djeca sa poremećajem u ponašanju.

Savremeni svijet preplavljen je raznim modelima neprihvatljivog

ponašanja,bilo da se radi o samoj individui ili o kolektivu. Često se javljaju

razne prepreke koje sprečavaju uspjeh pojedinca ili ugrožavaju uspješan rad

jedne grupe. Pojam poremećaja u ponašanju može biti u protivrječju sa

moralnim normama ali i u protivrječju sa legalnim zakonima jedne

zajednice.

U ovom seminarskom radu obratit ćemo pažnju na rano razdoblje života.

Naime kako se prvi poremećaji mogu već uočiti u djetinjstvu,izučavali smo

literaturu tog perioda i najvažnije iznijeli u ovaj rad. Šta odlikuje djecu sa

poremećajem u ponašanjem,kako ta djeca utiču na rad grupe,da li je moguća

prevencija ili tretman takvog ponašanja,koji su uzroci nastanka slijedi da

vidimo.

4

STA JE TO POREMEĆAJ U PONAŠANJU

Pojam poremećaja u ponašanju možemo objasniti kao svako ponašanje koje

odstupa ili je neprilagođeno nekim normama. Te norme mogu biti određene

u društvu,kulturi ili državi u kojoj dijete živi. Najčešće djeca nisu svjesna

svog poremećaja ili blaže rečeno svog neprilagođenog ponašanja. Oni

postaju svjesni tek onda kada odrastu. Do tada oni smatraju da se ti

poremećaji vežu uglavnom za okolinu ili odrasle a nikako za njega lično.

Često se poremećaji mogu manifestovati u određenoj situaciji npr. u

školi,vrtiću dok se kod kuće može ponašati sasvim normalno.

Najveći problem nastaje kada roditelji ne žele ili ne znaju prepoznati

određeni poremećaj kod svoje djece. Tada dolazi do zablude i pogrešnog

tretmana djece sa poremećajem u ponašanju. Svaki roditelj ili odgajatelj

treba da bude zabrinut za dijete ako ono previše živi u svojoj mašti,mnogo

vremena provodi sa svojim imaginarnim prijateljem,previše se prepire s

drugom djecom,ne želi da se igra „normalno“ i sl. „ Istraživanja pokazuju da

63% trogodišnjaka s problemima još uvijek su imali probleme i kao

osmogodišnjaci.“1

Da bi ustanovili problemi u ponašanju potrebno je prethodno biti upoznat sa

normalnim razvojom djeteta i sa pojavama koje su karakteristične za

određenu dob. Neki poremećaji mogu se javiti samo na određeni period dok

1 www.wikipedia.com.

5

neki mogu biti i dugotrajni. O tome kako nastaju,koliko traju i kako se

razvijaju slijedi u narednom poglavlju.

NASTANAK I RAZVOJ POREMEĆAJA U PONAŠANJU

Svaki čovjek u životu može manifestirati neke poremećaje u ponašanju u

određenoj situaciji i kontekstu. No ne može se jedan takav događaj smatrati

poremećenim ponašanjem.

Zbog toga je Bregant još davne 1968. god. preručio kriterij za određivanje

poremećaja u ponašanju. Kriterij bi trebali biti sljedeći:

da se dijete svojim ponašanjem izdvaja iz šireg okvira uobičajnog

ponašanja i da takvo ponašanje nosi antisocijalne crte;

da pretpostavljamo postojanje posebnih uzroka;

da je to ponašanje ugrožavajuće i da sprečava dalji razvoj djeteta.

Postoje različiti pristupi tumačenju i razvoju ponašanja koje postaje

problematično. Ti pristupi pomažu da se ustanovi u kolikoj je mjeri

razvijeno problematično ponašanje,kakav tretman zahtjeva i šta dalje s

takvom djecom. Kako bi najbolje razumjeli i pristupili problemu,potrebno je

da prethodno obradimo biološke i psihološke faktore koji mogu biti

uzročnici nastanku i razvoju poremećaja u ponašanju.

Biološki faktori uključuju sve ono što se veže za nervni sistem,mozak

općenito,gene,hromosome itd. No,ovi faktori mogu biti presudni za neke

poremećaje dok za druge i nisu. U istraživanju možemo uključiti i socijalne

faktore koji nekada igraju veliku ulogu. Naime,okolina,kultura i društvo

može mnogo da utiče na samog pojedinca i na njegove probleme u

ponašanju. Pored bioloških i socijalnih,tu su i psihološki faktori koji se

nadovezuju na prethodno spomenute. Iako su psihološki faktori nezamislivi

6

bez socijalnih i bioloških,oni predstavljaju jednu relativno samostalnu

cjelinu sa svojim zakonitostima i načinom funkcionisanja.

Sa psihološkog gledišta najčešće se govori o poremećajima koji su nastali

utjecajem okoline ili su posljedica nepravilnog emocionalnog razvoja

ličnosti. Poremećaji koji su nasatali utjecajem okoline najčešće nastaju kada

se djeca identificiraju sa tkz. negativcima u njihovoj okolini ili ga uzimaju

za svog idola. Dok poremećaji koji su posljedica nepravilnog emocionalnog

razvoja najčešće nastaju zbog slabih emocionalnih uvjeta u ranom

djetinjstvu.

Pored ovih faktora postoje i osnovne psihološke teorije poremećaja u

ponašanju.

TEORIJA INTELIGENCIJE – navodi da je osnovni uzrok dječijeg

delikventnog ponašanja smanjena intelektualna sposobnosti. „Rezultati

istraživanja s kraja prošlog stoljeća,s ciljem utvrđivanja nivoa inteligencije u

genezi delikventnog poašanja govori o nižoj inteligenciji djece delikvenata u

usporedbi s općom populacijom“2

PSIHODINAMSKA TEORIJA-zastupnik ove teorije je Freud. On govori

da je zrok poremećaja konflikt između ida,ega i superega. Smatra da u

svakom djetetu leži delikventno ponašanje samo je pitanje da li će dijete u

razvoju svoje ličnosti to potisnuti ili će pak to manifestovati na razne načine.

TEORIJA UVJETOVANJA I UČENJA-prema ovoj teoriji svaki

poremećaj koji se javlja u ponašanju kod djece je rezultat naučenog u ranoj

ili kasnoj prošlosti.“Tri načina učenja koja doprinose našem razumijevanju

poremećaja u ponašanju su: klasično uvjetovanje,instrumentalno uvjetovanje

2 Lebedina Manzoni Marija,Psihološke osnove poremećaja u ponašanju,Naklada Slap 2007.,str. 17.

7

i opservacijsko učenje.“3No ne može se govoriti da učenje ili uvjetovanje

samo utiče na poremećaje.

TEORIJA FRUSTRACIJE-u osnovi je pretpostavka da je svako

neprilagođeno ponašanje kod djece,posebno agresivno,posljedica frustracije

i obrnuto. Inače se frustracija definira kao smetnja pri postizanju željenog

cilja.

KOGNITIVNA TEORIJA-naglašava kako kognitivni procesi mogu

mnogo uticati na poremećaje kod djece. Sve zavisi od toga kako djeca

doživljavaju neke stresne situacije i kako reaguju na njih. Nekada

nepromišljena reakcija može prouzrokovati emocionalni ili neki drugi tip

poremećaja.

3 Hwang Philip I Nilsson Björn,Razvojna psihologija,Boräs 1996.,str. 34.

8

NAJČEŠĆI POREMEĆAJI KOJI SE JAVLJAJU KOD

DJECE

Svaki čovjek prođe svoj period djetinjstva. No,on nije svjestan svega što se

događa u tom razdoblju. Djeca kada govore o svom ponašanju,njima se ništa

ne čini problematičnim stoga se i ne možemo baš pouzdati u njihove iskaze i

sjećanja. Tako se najviše očekuje od roditelja ili odgajatelja,da sve ono što je

sumnjivo ili abnormalno za period djetinjstva,oni prepoznaju i omoguće

adekvatan tretman.

Postoje razne klasifikacije i skale putem koji se mogu prepoznati i ustanoviti

određeni poremećaj. Kao najčešći i najpoznatiji poremećaji u djetinjstvu

navode se sljedeći:

poremećaji motoričkih vještina;

deficit pažnje i poremećaj s nasilničkim ponašanjem (hiperaktivnost,

poremećaj ophođenja);

poremećaj komunikacije,

poremećaj učenja (čitanja,pisanja);

poremećaj nedovoljno kontroliranog ponašanja;

poremećaj pretjerano kontroliranog ponašanja i dr.

Ovi poremećaji mogu biti zastupljeni u maloj gotovo neprimjetnoj mjeri ali

mogu se javiti i slučajevi teških poremećaja u ponašanju. Jako bitnu ulogu

kod ovakvih poremećaja imaju:

roditelji ili odgajatelji;

upotreba igre u terapiji;

relevantnost i efekti psihoaktivnih lijekova.

Svaki od ovih poremećaja imasvoje karakteristike i mi ćemo se sa nekima od

njih pobliže upoznati.

9

POREMEĆAJI NEDOVOLJNO KONTROLIRANOG

PONAŠANJA

Često smo imali priliku čuti ili sami primjetiti da su neka djeca u našem

susjedstvu, školi, prodavnici, vrtiću ili u obližnjem parku jako nemirna,

bučna, da ne paze kuda idu,da sve žele dodirnuti svojim rukama ili kako se

to u narodu kaže da su vrlo živa. Takvo ponašanje često na iritira i ne

možemo da shvatimo o čemu se zapravo radi.

Naime ovakvo ponašanje je jedna od osnovnih karakteristika poremećaja

nedovoljno kontroliranog ponašanja ili bliže rečeno poremećaja

hiperaktivnog nedostatka pažnje. Ovdje se ne radi ni o kakvom fizičkom

poremećaju kao ni o razmaženoj djeci koju roditelji ne mogu kontrolirati. Do

ovakvog poremećaja može doći nasljednim faktorima,različitim bolestima,

teškim porodom,ozlijedama mozga,upotrebom droga i sl.

Bitne vidljive karakteristike ovog poremećaja su: nepažnja i odsutnost,

impulzivnost, hiperaktivnost. Hiperaktivnost može biti senzorna i motorna.

Senzornu hiperaktivnost karakteristiše dječija reakcija na svaki podražaj što

se očituje u stalnom prelazu s jedne aktivnosti na drugu. S druge strane,

motorna hiperaktivnost se očituje kroz stalni nemir djece tj. stalno skaču,

izvijaju se na stolici i sl.Od velikog je značaja poznavanje ovih vidljivih

karakteristika kako bi nam lakše bilo prepoznati djecu s ovim poremećajima.

Također nekada može doći do zabune jer ove karakteristike mogu se

ispoljavati i kroz određeno razdoblje djece bez ovog poremećaja. Tada se

samo radi o jednoj prolaznoj fazi. Tretman ovakve djece zahtjeva mnogo

napora i aktivacije kako djeteta tako i njegovih roditelja. Najčešće su to

terapijske tehnike(obiteljske i individualne),trening strpljenja itd.

10

POREMEĆAJ OPHOĐENJA

Poremećaj ophođenja može se svrstati u poremećaje nedovoljno

kontroliranog ponašanja,no zbog svoje raznolikosti i posebnih karakteristika

ovdje ćemo ga obrađivati kao zasebnu cjelinu. Tako za početak možemo

kvalificirati poremećaje ophođenja prema njihovim simptomima na:

- agresivnost prema ljudima i životinjama;

- uništavanje javne ili privatne imovine;

- prijevare ili krađe;

- ozbiljno narušavanje propisanih pravila.

Dijagnosticiranje ovakvog poremećaja kod djece lakše je nego

dijagnosticiranje u pubertetu. Kao i kod drugih poremećaja tako i za ovaj

možemo reći da na njega bitno utiču genski,socijalni i ekonomski faktori

zatim odnosi s roditeljima (odgajateljima), vršnajcima, i općenito s

okolinom. Također se nasilje u porodici, devijantno ponašanje roditelja,

nedostatak pažnje, bračni problemi nekim od faktora koji mogu

prouzrokovati poremećaj ophođenja. No, ne može se tačno utvrditi koji od

ovih faktora je najviše uticao na nastanak.

Karakteristike ovakvog poremećaja najčešće se ogledaju kroz impulzivno

reagovanje, krađe, svađe, lagaje, bezobrazne radnje i sl. U nekim

sredinama,najčešće slabo socio-ekonomski razvijenim zemljama, ljudi to

prihvataju kao normalno ponašanje,dok se u drugim,nešto bogatijim i

civilizovanijim zemljama, takvo ponašanje nikako ne prihvata.

Tretman djece s ovakvim poremećajem ogleda se u terapijskim sesijama

(obiteljskim ili individualnim) zati u podučavanju moralnim i društvanim

normama. Najviše se pažnje posvećuje ovi moralnim vrijednostima i

probuđivanju svijesti smatrajući da će to uticati kada djeca budu htjela

ponoviti neko problematično ponašanje.

11

POREMEĆAJ S PRKOŠENJEM I SUPROTSTAVLJANJEM

Za ovaj poremećaj možemo reći da je jedan od najčešćih i najzastupljenijih

poremećaja. Svako dijete prolazi kroz određeni period kada prkosi ili se

suprotstavlja svojim roditeljima ili autoritetu. No, o poremećaju možemo

govoriti tek kada se pojavljuju i često ponavljaju sljedeći simptomi:

često bješnjenje;

česta svađa s odraslim;

suprotstavljanje;

namjerno ometanje drugih;

prebacivanje krivnje na druge;

ljutnja i srdžba;

česta zloba i osvetoljubivost.

Obično se ovi simptomi zadržavaju 6 ili više mjesecai i tada možemo

govoriti o poremećaju. Liječenje ili tretman ove djece najčešće je u

razgovorima s roditeljima, psiholozima,zatim u vježbama strpljenja i

smirenosti.

12

POREMEĆAJ UČENJA, PISANJA I ČITANJA

Negdje oko 10%-30% djece ima ovaj poremećaj sa učenjem,pisanjem i

čitanjem. Ovaj poremećaj može se uočiti rano, prije polaska u školu. Razlozi

nastanka ovih poteškoća mogu biti metakognitivne poteškoće,manjak

jezičnih funkcija ili psihosocijalni problemi. Dijete može imati probleme sa

sluhom ili vidom,što znatno može uticati na polja učenja,pisanja i čitanja ili

pak to može biti nemogućnost čitanja dugih i teško izrecivih riječi. Ovakve

poteškoće često se nazivaju disleksijom. Mnogo su češće kod dječaka nego

kod djevojčica.

Kod ovih poteškoća najbitnije je:

da roditelji ne prelaze granice mogućnosti svoga djeteta;

da ne zahtijevaju previše;

da počnu od osnova;

da ne uspoređuju svoje dijete s drugom djecom;

da ga ne ispravljaju stalno i sl.

Tako olakšava svome djetetu a i samome sebi rad i napor. Bitno je vjerovati

i na vrijeme priznati poteškoće svog djeteta jer tada sve postaje lakše.

13

ZAKLJUČAK

Na kraju je jako bitno spomenuti da ovi poremećaji nisu smrtonosni. Obično

su djeca s poremećajima u ponašanju u nekoj maloj mjeri izdvojena ali

nikako odbačena od društva. Zbog toga je od velikog značaja žrtvovanje i

učestvovanje okoline koja okružuje dijete u smislu da se prema djetetu

ponašaju adekvatno i ravnopravno ne odbacujući ga od ostale djece. Roditelj

ili odgajatelj trebao bi pokušavati na razne načine smiriti djetetovo

ponašanje,učiti ga kako savladati poteškoće koje se javljaju i kako da se

uklopi u grupu. Naravno zbog toga je jako bitno da u predškolskim

ustanovama rade osobe sposobne i obučene za rad i sa djecom s

poremećajem u ponašanju. Biti dijete s poremećajem u ponašanju nije

nikakav bauk stoga pomozimo takvog djeci i obratimo pažnju na njih.

14

LITERATURA:

1. Hwang P. i Nilson B., Razvojna psihologija, Filozofski fakultet,

Sarajevo 2000

2. Islamski pedagoški fakultet, Zbornik radova, br. 5. 2007.

3. Marija Lebedina Manzoni, Psihološke osnove poremećaja u

ponašanju, Naklada Slap 2007

4. Magazin „Život & Down syndrom“ br.1. 2007.

5. www.wikipedia.com

15