ODJEL ZA EKONOMIJU I TURIZAM«DR. MIJO MIRKOVIĆ»

SVEUČILIŠTE JURJA DOBRILE U PULI

SEMINAR ZA TURISTIČKE VODIČE

POLITIČKI SUSTAV REPUBLIKE HRVATSKE

Predavač: Ana Marija Kralj, dipl. iur.

Izdavač: Sveučilište Jurja Dobrile u PuliOdjel ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković"

Uredila:doc.dr.sc. Kristina Afrić Rakitovac

Pula, 2009.

1. USPOSTAVA NEZAVISNE I SUVERENE REPUBLIKE HRVATSKE

1.1. Uspostava demokratske vlasti u Hrvatskoj

Konačan kraj hladnog rata i slom socijalizma u istočnoeuropskim zemljama potaknuli su promjene i u socijalističkoj Jugoslaviji. Politički je život u zemlji krajem 80-ih godina proteklog stoljeća bio iznimno živ. Mnoštvo različitih političkih ideja i mogućih rješenja krizne jugoslavenske situacije potaknuli su osnivanje niza stranaka u Hrvatskoj.

U svibnju 1989.g. osnovan je Hrvatski socijalno liberalni savez, prva politička stranka u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, čime je počeo pokret stvaranja višestranačja u Hrvatskoj. Nakon HSLS-a, osnovane su i druge stranke: Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), s Franjom Tuđmanom na čelu, Hrvatska narodna stranka (HNS) sa sudionicima "hrvatskog proljeća" Savkom Dabčević - Kučar i Mikom Tripalom na čelu, Hrvatska seljačka stranka (HSS) itd.

Pokret stvaranja višestranačja dosegnuo je vrhunac 10. prosinca 1989.g. kada su novostvorene hrvatske stranke na Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića prikupljale potpise kojima su tražile raspisivanje višestranačkih slobodnih izbora.

1.2. Prvi višestranački izbori, pobjeda HDZ-a i saziv prvog višestranačkog Hrvatskog sabora

Dana 15. veljače 1990.g. u Saboru je usvojen novi izborni zakon, te su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj održani dana 22. travnja 1990.g. Na tim izborima sudjelovale su mnogobrojne nove stranke, kao i Savez komunista Hrvatske koji je preimenovan u Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena (SKH -SDP). Na izborima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ).

Nakon četrdeset i pet godina apsolutne dominacije komunističke stranke prijenos vlasti u Hrvatskoj obavljen je mirno i bez izgreda.

Novi višestranački Sabor zasjedao je prvi put 30. svibnja 1990.g. Taj dan se donedavno obilježavao kao Dan državnosti Republike Hrvatske. Za predsjednika Sabora izabran je Žarko Domjan, za predsjednika Vlade Stipe Mesić, a za predsjednika Predsjedništava Hrvatske Franjo Tuđman. Na početku rada Sabor je iz imena Socijalističke Republike Hrvatske izbacio riječ "socijalistička" - čime novo ime države postaje Republika Hrvatska.

1.3. Donošenje hrvatskog Ustava od 22. prosinca 1990.g.

Sabor Republike Hrvatske je dana 25. srpnja 1990.g. donio Odluku da se pristupi donošenju Ustava Republike Hrvatske. Za izradu Prijedloga Nacrta Ustava Republike Hrvatske bila je zadužena Ustavna komisija Sabora. Istodobno Predsjedništvo Republike Hrvatske osniva Ustavotvornu komisiju s istovrsnom zadaćom - izrade nacrta ustava.

Odlukom o stavljanju u javnu raspravu Nacrta Ustava Republike Hrvatske od 23. studenoga 1990.g. određeno je da će:

- javna rasprava trajati četiri tjedna,- građani i njihove organizacije upućivati primjedbe i prijedloge na Nacrt Ustava Komisiji za

ustavna pitanja Sabora Republike Hrvatske,- Nacrt Ustava biti objavljen u "Izvješću Sabora Republike Hrvatske", ali i u dnevnom tisku kako

bi bio dostupan što većem broju građana i njihovih organizacija.

Sabor Republike Hrvatske je dana 21. prosinca 1990.g. donio novi Ustav Republike Hrvatske, koji je proglašen 22. prosinca 1990.g. Odlukom o proglašenju Ustava RH i stupanju Ustava na snagu.

Nakon proglašenja novog Ustava RH donijet je Ustavni zakon za provedbu Ustava RH (22. prosinca 1990.), te Ustavni zakon o dopunama Ustavnog zakona za provedbu Ustava RH (21. veljače 1991.) kojima su se aktima osiguravale pretpostavke za prijelaz u novo ustavno stanje.

Ustav RH od 1990.g. bio je mijenjan nekoliko puta, i to: 1997., 2000. i 2001. godine. Najznačajnije promjene Ustava dogodile su se tijekom 2000.g. kada je polupredsjednički sustav vlasti zamijenjen parlamentarnim. Trećom promjenom Ustava tijekom 2001.g. dvodomna struktura Hrvatskog sabora zamijenjena je jednodomnom.

1.4. Referendum o suverenosti i samostalnosti

Zbivanja u socijalističkoj Jugoslaviji, međutim, nisu išla u prilog razvoju situacije u Hrvatskoj. Slovenija i Hrvatska predlagale su da Jugoslavija postane konfederacija, dok su Srbija i Crna Gora predlagale da se postojeće jugoslavenska federacija još više centralizira u unutarnjoj upravi, te se stoga odnosi sve više zaoštravaju.

Dana 21. veljače 1991.g. Sabor donosi Rezoluciju o oglašavanju nevažećim svih saveznih zakona, ako nisu u suglasnosti s Ustavom RH. Tog dana Hrvatska se pridružuje Republici Sloveniji u zahtjevu da se započne s postupkom mirnog razdruživanja jugoslavenske federacije.

Političko je vodstvo u Hrvatskoj 19. svibnja 1991.g. organiziralo referendum na kojem su se građani Hrvatske izjašnjavali žele li da Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi, ili da kao suverena i samostalna država stupa u savez s ostalim suverenim državama. Čak 94,17% građana koji su izašli na referendum, odučilo se za suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku.

1.5. Objava nezavisnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991.g.

Na temelju provedenog referenduma Sabor 25. lipnja 1991.g. donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, kojom je:

- Republika Hrvatska proglašena suverenom i samostalnom državom,- pokrenut postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ,- pokrenut postupak za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.

Isto tako spomenutom Ustavom odlukom, određeno je da:

- je Republika Hrvatska sukcesor međunarodnih ugovora koje je sklopila bivša SFRJ, pod uvjetom da ti ugovori nisu suprotni Ustavu i pravnom poretku RH;

- su državne granice RH međunarodno priznate državne granice dotadašnje SFRJ u dijelu i kojem se odnose na RH, te granice između RH i Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore u okviru dotadašnje SFRJ;

- RH prihvaćajući načela Pariške povelje jamči svim svojim državljanima nacionalna i druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i sve ostale najviše vrednote svog ustavnog i međunarodnog pravnog poretka.

Isti dan kada je donesena Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, tj, 25. lipnja 1991.g., Sabor Republike Hrvatske donio je i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske kojom:

- se odredio prema državnoj samobitnosti Hrvatske tijekom povijesti, te posebno prema razdoblju nametnutog centralističkog i totalitarističkog sustava SFRJ, u kojem Hrvatska nije mogla štititi svoje političke, gospodarske, kulturne i dr. interese;

- su naglašene temeljne vrijednosti demokratskog pravnog poretka RH, zaštita prava i interesa svih državljana, bez obzira na vjersku, etičku i rasnu pripadnost, kao i obveza RH da će, kao pravni slijednik bivše SFRJ, u dijelu koji se odnosi na RH, u cijelosti i savjesno izvršavati sva prava i obveze, sukladno pravilima međunarodnog prava;

- mijenja svoj položaj i državno-pravni odnos spram SFRJ, pristajući na sudjelovanje u pojedinim njezinim institucijama i službama od zajedničkog interesa samo u funkciji razdruživanja (dok traje razdruživanje treba utvrditi prava i obveze, odnosno udjel RH u cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini i pravima bivše SFRJ);

- priznaje puni suverenitet i međunarodno-pravni subjektivitet novim državama koje nastaju razdruživanjem SFRJ u okviru postojećih granica, istodobno pozivajući i preostale republike na stvaranje saveza pod slijedećim pretpostavkama: priznavanje međusobnog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, uzajamno uvažavanje, priznavanje političkog pluralizma i demokracije, pluralizma vlasništva i tržišnog gospodarstva, djelotvorno poštivanje ljudskih prava, prava nacionalnih manjina i dr. civilizacijskih vrednota slobodnoga svijeta i spremnost na recipročni dogovor i ugovor o svim spornim pitanjima koja postoje između pojedinih republika - suverenih država.

Dan donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, te Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne RH, 25. lipnja 1991.g. utvrđen je kao državni blagdan - Dan državnosti.

1.6. Odluka Sabora od 8. listopada 1991.g.

Nakon donošenja ovih odluka, Europska zajednica upućuje svoju komisiju u Hrvatsku. Pod pritiskom međunarodne zajednice, na Brijunima je, uz nazočnost ministara EZ, 7. srpnja 1991.g. donesena Deklaracija o mirnom rješenju jugoslavenske krize, kojom se za tri mjeseca odgađa primjena Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.

Republika Hrvatska prihvaća Brijunsku deklaraciju, odnosno tromjesečni "moratorij" pokretanja postupka razdruživanja, u nadi da će pod utjecajem međunarodne zajednice Srbija i Crna Gora pristati na mirno razdruživanje.

To se, međutim, nije dogodilo, stoga je Sabor RH, nakon isteka tromjesečnog roka, 8. listopada 1991.g. donio Odluku kojom se raskidaju sve državno-pravne sveze na temelju kojih je RH zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ, u kojoj je:

- odrečen legitimitet i legalitet svim tijelima dotadašnje federacije,- izrijekom navedeno da se ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje

nastupa u ime bivše federacije - SFRJ.

Kao i prethodnim aktima, i ovom Odlukom, RH je priznala samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, ali ovaj put na načelima uzajamnosti. RH izrazila je spremnost da s ostalim republikama s kojima nije u oružanom sukobu, uspostavi, održava i razvija prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i dr. odnose.

Odlukom je posebno istaknuta spremnost RH, kao samostalne i suverene države da, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih manjina, izrijekom zajamčenih Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda, Završnim aktom Helsinške konferencije i Pariške povelje, ulazi u međudržavne i međuregionalne asocijacije s drugim demokratskim državama.

Dakle, Odlukom Sabora od 8. listopada 1991.g. potvrđena je Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti RH od 25. lipnja 1991.g., stoga se ovaj datum smatra danom stjecanja suverenosti i neovisnosti RH, te je taj dan utvrđen kao državni blagdan - Dan neovisnosti.

1.7. Agresija na Hrvatsku i Domovinski rat

Još u veljači 1991.g. skupština općine Knin proglasila je svoje odvajanje od RH i osnivanje srpske autonomne oblasti (SAO) Krajina. Stanje je bilo sve napetije i od ljeta 1991.g. prerasta u otvorenu velikosrpsku agresiju.

Hrvatska je bila prisiljena braniti svoju samostalnost i teritorijalnu cjelovitost, unutar međunarodno priznatih granica, od velikosrpske agresije. Dakle, Hrvatska je vodila pravedan i legitiman, obrambeni i oslobodilački rat, koji nazivamo Domovinskim ratom.

Srpski su vođe zagovarali odcjepljenje od Hrvatske onih područja koja su bila većinom naseljena srpskim stanovništvom i njihovo pripojenje Jugoslaviji. Na srpsku je stranu u Domovinskom ratu stala JNA, koja je tada još bila raspoređena diljem Hrvatske i time pomogla njihovo naoružavanje. Protiv Hrvatske su ratovali i mnogi dobrovoljci iz Srbije.

Područja najžešćih hrvatsko-srpskih sukoba bila su u istočnoj Slavoniji, gdje je najveće žrtve podnio Vukovar, i u sjevernoj Dalmaciji (zadarsko zaleđe i Knin). Hrvatsko stanovništvo zapadne Slavonije, Banovine, Korduna i Like protjerano je iz svojih domova, a srpske snage nisu prezale ni od ratnih zločina. Tako su masovne grobnice hrvatskih civila i branitelja pronađene na Ovčari, u Škabrnji i dr. mjestima u Hrvatskoj.

Postrojbe hrvatskih branitelja, koje su branile cjelovitost RH, sastojale su se od pripadnika jedinica Ministarstva unutarnjih poslova i Zbora narodne garde, utemeljenog u travnju 1991.g. Na hrvatskoj strani borili su se i mnogobrojni dragovoljci iz zemlje i inozemstva.

Uspješnom obranom u Domovinskom ratu, te konačnim oslobodilačkim vojnoredarstvenim operacijama "Bljesak" (1. - 2. svibnja 1995.g.) i "Oluja" (4. - 8. kolovoza 1995.g.), kao i kasnijom mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja, osigurana je uspostava punog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta čime je omogućeno djelovanje pravne države i vladavine prava na čitavom teritoriju Republike Hrvatske.

Zbog zaustavljanja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskog društva, Zastupnički dom Hrvatskog državnog Sabora donio je dana 13. listopada 2000.g. Deklaraciju o domovinskom ratu, kojom se:

- potvrđuju temeljne vrijednosti Domovinskog rata;- utvrđuje obveza RH da u okviru materijalnih mogućnosti osigura svim hrvatskim braniteljima,

obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata punu zaštitu, dostojanstvo i skrb;- utvrđuje dužnost pravosuđa da procesuira sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina,

teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na RH, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje.

Osnažujući smisao i sadržaj naprijed navedene Deklaracije o domovinskom ratu, a uslijed zabrinutosti zbog činjenice što se optužnicama Haškog tribunala akcija „Oluja“ kvalificira kao „udruženi zločinački pothvat“ u nakani da se povijesna istina o „Oluji“ brani svim legitimnim sredstvima Hrvatski Sabor donosi dana 30. lipnja 2006.g. Deklaraciju o oluji, kojom se:

- utvrđuju da su svrha i cilj akcije „Oluja“ bili oslobađanje okupiranog hrvatskog teritorija i uspostava ustavno – pravnog poretka RH, te da je stoga vojno – redarstvena akcija „Oluja“ bila opravdana, nužna i pravedna ratna operacija, koja je provedena tek kad su iscrpljene sve mogućnosti mirne reintegracije okupiranih područja;

- utvrđuje međunarodno – pravna legitimnost akcije „Oluja“, jer je provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnog ratnog, humanitarnog i civilnog prava i uz poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza naše zemlje;

- utvrđuje se karakter „Oluje“ kao međunarodne, savezničke ratne operacije koja je provedene nakon Splitskog sporazuma Izetbegović – Tuđman (22. srpnja 1995.g.) o zajedničkoj obrani Bihaća, s naglaskom da su u pripremi i realizaciji „Oluje“ sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, a posebno SAD-a i snaga NATO-a koje su imale ključnu ulogu u definitivnom slamanju velikosrpske agresije;

- utvrđuje da je „Oluja“ bila odlučujuća bitka jer je RH donijela mir, jer je trajno promijenila odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini i jer je srušila mit o snazi i nepobjedivosti srpske vojske.

1.8. Međunarodno priznanje Hrvatske

Na temelju Ustava iz 1974.g. komisija Europske unije, poznata kao "Badinterova komisija" (29. studenog 1991.g.) utvrđuje da je SFRJ prestala postojati kao državna zajednica i preporučuje priznanje Hrvatske.

Zemlje Europske zajednice priznale su Hrvatsku 15. siječnja 1992.g., a SAD 7. travnja iste godine. Premda je područje SAO Krajine i dalje bilo pod srpskim nadzorom, RH je priznata u svojim republičkim granicama, dakle, uključujući i područje Krajine.

Već 22. svibnja 1992.g. Hrvatska je postala članicom Ujedinjenih naroda , čime je u provedbi međunarodnog prava prihvatila načela Povelje Ujedinjenih naroda.

2. TEMELJNE VRIJEDNOSTI I NAČELA HRVATSKOG USTAVA

Tekst Ustava RH objavljen je u „Narodnim novinama“, broj 56/90, 135/97., 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispr.)

Ustav je najviši pravno-politički akt jedne države, koji određuje načela i oblike državnog i društvenog uređenja, te propisuje prava i dužnosti građana.

Najviše vrednote Ustavnog poretka RH, navedene u članku 3. Ustava, su:

- sloboda, jednakost i nacionalna ravnopravnost,- mirotvorstvo,- socijalna pravda,- poštivanje prava čovjeka,- očuvanje prirode i čovjekovog okoliša,- vladavina prava,- demokratski višestranački sustav.

Temeljna ljudska prava definirana su u članku 14. - 20. Ustava, a to su:

- jednakost pred zakonom i jednakost u slobodama i pravima bez obzira na osobna svojstva (rasa, boja kože, spol, jezik, političko i dr. uvjerenje, nacionalno i socijalno podrijetlo, imovina, rođenje, naobrazba, društveni položaj i dr. osobine);

- ravnopravnost pripadnika svih naroda i manjina, čijim se pripadnicima jamči sloboda izražavanja narodnosne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom, te kulturna autonomija;

- zabrana suspenzije (ograničenja primjene) ustavnih odredbi o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, načela legaliteta u kaznenom pravu, o slobodi misli, savjesti ili vjeroispovijesti;

- pravo na žalbu (koje može biti isključeno samo u slučajevima osigurane druge pravne zaštite), te zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravne vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Oni koji se ogriješe o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, osobno su odgovorni i ne mogu se opravdati višim nalogom.

Osobne i političke slobode i prava navedena u članku 21. - 47. Ustava su:

- pravo na život;- pravo na slobodu i osobnost;- zabrana zlostavljanja, liječničkih i znanstvenih pokusa bez pristanka;- zabrana prisilnog i obvezatnog rada;- zabrana protupravnog lišenja slobode;- poštivanje dostojanstva i čovječno postupanje s uhićenikom;- jednakost pred zakonom; - pravo na pravnu pomoć odvjetnika;- presumpcija nedužnosti okrivljenika (svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za

kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom odlukom ne utvrdi krivnja);- zakonsko utvrđivanje kaznenih djela (nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego što je

počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom);

- ustavna jamstva okrivljeniku na:

korektno suđenje, obavijest o razlozima optužbe, branitelja, nazočnost na suđenju;

- sloboda kretanja i nastanjivanja;- pravo azila;- nepovredivost stana;- nepovredivost osobnog i obiteljskog života, dostojanstava, ugleda i časti;- nepovredivost tajne pisama i dr. oblika općenja;- nepovredivost tajnosti osobnih podataka i nadzor nad informatičkim sustavima,- sloboda mišljenja i izražavanja misli, sloboda govora i javnog nastupanja, sloboda osnivanja

ustanova javnog priopćavanja;- pravo na ispravak javne informacije,- zabrana ratnog huškanja, pozivanja na nasilje, raspirivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i

nesnošljivosti;- sloboda savjesti i vjeroispovijesti, jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom;- pravo na javno okupljanje i mirno prosvjedovanje;- sloboda udruživanja;- jednaka dostupnost svima javnih funkcija;- opće i jednako biračko pravo;- pravo na podnošenje predstavki pritužbi i prijedloga;- vojna obveza kao građanska obveza i prigovor savjesti.

Gospodarska, socijalna i kulturna prava određena u članku 48. - 69. Ustava su:

- pravo vlasništva (zajamčeno je time da se određuje da vlasništvo i obvezuje, pa su nositelji prava vlasništva i korisnici vlasništva dužni pridonositi općem dobru);

- pravo nasljeđivanja;- pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu obuhvaća slijedeće: jednak pravni položaj na tržištu

svim poduzetnicima i zabranu zlouporabe monopolskog položaja, prava stečena ulaganjem

kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom, inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala;

- pravo i dužnost svakoga da sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima (porezni sustav temelji se na načelima jednakosti i pravednosti);

- pravo na rad i slobodu rada,- pravo zaposlenika na zaradu kojom može osigurati sebi i svojoj obitelji slobodan i dostojan

život;- pravo zaposlenika na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor, kojih se prava ne može odreći;- pravo zaposlenika da u skladu sa zakonom ima udjela pri odlučivanju u poduzeću;

- pravo zaposlenika i članova njegove obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje;- pravo na pomoć države za podmirenje osnovnih životnih potreba;- pravo slabih, nemoćnih, nezaposlenih ili nesposobnih za rad, te nezbrinutih građana na pomoć

države za podmirenje osnovnih životnih potreba;- pravo na posebnu skrb države pri zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u društveni

život;- pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom;- pravo zaposlenih da radi zaštite svojih gospodarskih i socijalnih interesa osnivaju sindikate;- pravo na štrajk (pravo na štrajk se može ograničiti u oružanim snagama, redarstvu, državnoj

upravi i javnim službama);- obitelj je pod osobitom zaštitom države, a brak i pravni odnosi u braku i izvanbračnoj zajednici

uređuju se zakonom;- država štiti materinstvo, djecu i mladež, te stvara socijalne, kulturne odgojne, materijalne i dr.

uvjete za tu zaštitu;- roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu, te imaju pravo i slobodu da samostalno

odlučuju o odgoju djece, ali su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti;

- pravo tjelesno i duševno oštećenog, te socijalno zapuštenog djeteta na osobitu njegu, obrazovanje i skrb;

- djeca su dužna brinuti se stare i nemoćne roditelje;- država osobitu skrb posvećuje maloljetnicima bez roditelja i onima za koje se ne brinu roditelji;- dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe;- djeca ne mogu biti primljena na rad prije zakonom određene dobi niti smiju biti prisiljavana na

rad koji štetno utječe na njihovo zdravlje ili čudoređe, niti im se takav rad smije dopustiti;- mladež, majke i invalidne osobe imaju pravo na osobitu zaštitu na radu;- osnovno školovanje je obvezatno i besplatno, a svakomu je dostupno pod jednakim uvjetima

srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje u skladu s njegovim sposobnostima;- pravo na slobodu znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštava,- pravo na zaštitu moralnih i intelektualnih prava koja prava koja proističu iz stvaralaštva;- država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu;- pravo na zdrav život i zdrav okoliš.

Svatko tko smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti povrijeđeno jedno od Ustavom zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu, ali tek nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva.

Načelo ustavnosti i zakonitosti

Načelo ustavnosti i zakonitosti sadržano je u odredbi članka 5. Ustava kojom je propisano da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom, te da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak RH.

Načelo zakonitosti dodatno je razrađeno člankom 19. Ustava, gdje je propisano pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, te se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Ustavni sud RH odlučuje, između ostalog, i o suglasnosti zakona s Ustavom, te o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom.

Višestranački sustav (članak 6. Ustava RH)

Ustavom je zajamčeno slobodno osnivanje političkih stranaka, čije ustrojstvo mora biti sukladno temeljnim ustavnim demokratskim načelima.

Protuustavne su one političke stranke koje svojim programom ili nasilnim djelovanjem smjeraju podrivanju slobodnoga demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost RH. O protuustavnosti stranke odlučuje Ustavni sud RH.

Stranke moraju javno polagati račun o porijeklu svojih sredstava i imovine, a njihov položaj i financiranje određuje se zakonom.

Načelo diobe vlasti (članak 4. Ustava RH)

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na:

- zakonodavnu (čiji je nositelj Hrvatski sabor),- izvršnu (koju obavlja Vlada RH),- sudbenu (koju obavljaju sudovi).

Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom.

Državna vlast, koja je ustrojena na gore navedenom načelu diobe vlasti, ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Mjesna, lokalna i područna (regionalna) samouprava

Ustavno pravo građana na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu ostvaruje se:

- preko lokalnih odnosno područnih (regionalnih) predstavničkih tijela, koja su sastavljena od članova izabranih na slobodnim i tajnim izborima, na temelju neposrednog, jednakog i općeg biračkog prava;

- neposrednim sudjelovanjem u upravljanju lokalnim poslovima, putem zborova, referenduma i dr. oblika neposrednog odlučivanja u skladu sa zakonom i statutom.

Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi.

Jedinice područne (regionalne) samouprave su županije. Glavnom gradu Zagrebu se zakonom može utvrditi položaj županije, te se većim gradovima u RH zakonom mogu dati ovlasti županije.

Oblici mjesne samouprave mogu se, u skladu sa zakonom, osnivati u naselju ili dijelu naselja.

Poslovi jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave

Jedinice lokalne samouprave obavljaju poslove iz lokalnog djelokruga kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanje, prostorno i urbanističko planiranje, komunalne djelatnosti, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i šport, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu.

Jedinice područne (regionalne) samouprave obavljaju poslove od područnog (regionalnog) značenja, a osobito poslove koji se odnose na školstvo, zdravstvo, prostorno i urbanističko planiranje, gospodarski razvoj, promet i prometnu infrastrukturu, te planiranje i razvoj mreže obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova.

U obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave su samostalna i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

Financiranje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave

Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju pravo na vlastite prihode kojima slobodno raspolažu u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga.

Prihodi jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave moraju biti razmjerni njihovim ovlastima predviđenim Ustavom i zakonom.

Država je dužna pomagati financijski slabije jedinice lokalne samouprave u skladu sa zakonom.

3. USTROJSTVO VLASTI DRŽAVE HRVATSKE

Kao što je već naprijed navedeno, državna vlast Republike Hrvatske ustrojena je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.

3.1. HRVATSKI SABOR

3.1.1. Općenito

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Na temelju Ustava iz prosinca 1990.g., 1992.g. je konstituiran Zastupnički dom, a 1993.g. i Županijski dom. Ustavnim promjenama iz 2000.g. polupredsjednički sustav zamijenjen je parlamentarnim, a od ožujka 2001.g., kada je ukinut Županijski dom, Hrvatski sabor je jednodoman.

Hrvatski sabor ima predsjednika i jednog ili više potpredsjednika, a unutarnje ustrojstvo i način rada uređuje se poslovnikom. Hrvatski sabor ima radna tijela (odbori i povjerenstva) koja:

raspravljaju o prijedlozima i poticajima za donošenje zakona i dr. akata, te o drugim pitanjima iz djelokruga Sabora.;

prate, u okviru svog djelokruga, rad Vlade i dr. tijela čiji rad nadzire Sabor; nakon provedene rasprave zauzimaju stajališta, odnosno utvrđuju prijedlog akata i o

tome izvješćuju Sabor.

Hrvatski sabor redovito zasjeda dva puta godišnje, i to:

- prvi put, između 15. siječnja i 15. srpnja, - drugi put, između 15. rujna i 15. prosinca.

Hrvatski sabor zasjeda izvanredno na zahtjev:

Predsjednika Republike, Vlade RH, većine zastupnika.

Predsjednik Sabora može sazvati izvanrednu sjednicu uz prethodno pribavljeno mišljenje klubova zastupnika parlamentarnih stranaka.

Sjednice Hrvatskog Sabora su javne.

3.1.2. Izbor zastupnika u Hrvatski sabor

Hrvatski sabor prema Ustavu ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem.

Izbori za zastupnike u Hrvatski sabor održavaju se najkasnije 60 dana nakon isteka mandata ili raspuštanja Hrvatskog sabora, a prvo zasjedanje održava se najkasnije 20 dana nakon provedenih izbora.

Izbor zastupnika u Hrvatski Sabor uređuje se Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor ("Narodne novine", 69/03. - pročišćeni tekst).

3.1.3. Nadležnost Hrvatskog sabora

Prema članku 80. Ustava, djelokrug Hrvatskog sabora je slijedeći:

- odlučuje o donošenju i promjeni Ustava,- donosi zakone,- donosi državni proračun,- odlučuje o ratu i miru,- donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskog sabora,- donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane RH,- ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama sigurnosti RH- odlučuje o promjeni granica RH,- raspisuje referendum,- obavlja izbore, imenovanja i razrješenja u skladu s Ustavom u zakonom,- nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskom saboru u skladu

s Ustavom i zakonom,- daje amnestiju za kaznena djela,- obavlja druge poslove utvrđene Ustavom.

Hrvatski sabor na temelju prava i ovlaštenja utvrđenih Ustavom i Poslovnikom donosi slijedeće akte: Ustav, zakone, državni proračun, odluke, deklaracije, rezolucije, zaključke, preporuke, povelje, vjerodostojna tumačenja zakona i dr.

Način odlučivanja u Hrvatskom saboru

Zakone, odluke, rezolucije, zaključke i dr. akte Hrvatski sabor donosi većinom glasova, ukoliko je na sjednici nazočna većina zastupnika, osim ako Ustavom i Poslovnikom nije drugačije određeno. Tako je određeno da Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika donosi:

- Ustav i izmjene Ustava,- Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH,- ustavne zakone kojima se uređuju prava nacionalnih manjina,- ratificira međunarodne ugovore,- odlučuje o promjeni granica RH,- donosi odluku da oružane snage RH mogu prijeći njene granice ili djelovati preko granica.

Pravo predlaganja zakona ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika, radna tijela Hrvatskog sabora i Vlada RH.

Zastupnici Hrvatskog sabora imaju pravo postavljati Vladi i pojedinim ministrima zastupnička pitanja.

Referendum o prijedlogu promjene Ustava, odnosno zakona mogu raspisati:

- Hrvatski sabor,- Predsjednik Republike na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade.

Hrvatski sabor će raspisati referendum sukladno zakonu, ako to zatraži 10% od ukupnog broja birača u RH, a odluka donesena na referendumu je obvezatna.

Prema Ustavu, Hrvatski sabor može, najviše na vrijeme od godinu dana, ovlastiti Vladu da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga, tj. pitanja koja se inače uređuju zakonom. Izuzetak su ona pitanja o kojima Hrvatski sabor odlučuje kvalificiranom većinom. Uredbe na temelju zakonske ovlasti ne mogu djelovati unatrag, a prestaju vrijediti istekom roka od godinu dana od dana dobivene ovlasti, ako Hrvatski sabor ne odluči drugačije.

Pučki pravobranitelj

Pučki pravobranitelj je opunomoćenik Hrvatskog sabora koji štiti ustavna i zakonska prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti. Bira ga Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina.

3.2. PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Predsjednik) predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, brine se za stabilnost državne vlasti, te odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.

Ustavom je propisano da Predsjednik ne može obavljati niti jednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost, a nakon izbora podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor.

Predsjednik ima imunitet nepovredivosti

3.2.1. Izbor Predsjednika

Ustavom je propisano da nitko ne može biti biran više od dva puta za Predsjednika.

Predsjednik se bira na temelju općeg i jednakog biračkog prava, na neposrednim izborima, tajnim glasovanjem, na vrijeme od pet godina.

Predsjednik se bira većinom glasova svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14 dana, s tim da na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su u prvom krugu dobila najviše glasova.

Izbor Predsjednika se obavlja najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka mandata. Od dana donošenja odluke Vlade o raspisivanju izbora do dana izbora Predsjednika mora proteći najmanje 30 dana.

3.2.2. Ovlasti Predsjednika

Prema članku 97. Ustava, Predsjednik:

- raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje,- raspisuje referendum a skladu s Ustavom,- povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u

Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika,- daje pomilovanje,- dodjeljuje odlikovanja,- obavlja druge dužnosti određene Ustavom.

Predsjednik surađuje s Vladom u oblikovanju i provođenju vanjske politike.

Predsjednik kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH, imenuje i razrješava vojne zapovjednike, te na temelju odluke Hrvatskog sabora objavljuje rat i zaključuje mir.

Predsjednik može, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, a nakon konzultacija s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, raspustiti Hrvatski sabor ako Vladi izglasa nepovjerenje ili u roku od 120 dana od dana predlaganja ne donese državni proračun.

3.2.3. Odgovornost Predsjednika

Predsjednik je odgovoran za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti.

Postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika može pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a o odgovornosti Predsjednika odlučuje Ustavni sud dvotrećinskom većinom svih sudaca,

Ukoliko Ustavni sud utvrdi njegovu odgovornost, Predsjedniku prestaje dužnost po sili Ustava.

3.3. VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Naime, Ustavom su uređena bitna pitanja položaja Vlade, njezina odgovornost, te odnosi Vlade sa Hrvatskim saborom. Zakonom i Poslovnikom propisuje se ustrojstvo, način rada, odlučivanje i vrste akata koje donosi Vlada.

3.3.1. Sastav i imenovanje

Vladu čine predsjednik, jedan ili više potpredsjednika i ministri (članovi Vlade).

Članove Vlade predlaže osoba kojoj je Predsjednik Republike povjerio mandat za sastav Vlade, a Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru.

Ako Hrvatski sabor izglasa Vladi nepovjerenje Predsjednik RH će:

- imenovati privremenu nestranačku Vladu,- raspustiti Sabor,- raspisati prijevremene izbore za Hrvatski sabor.

Rješenje o imenovanju predsjednika Vlade donosi Predsjednik Republike uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora, o rješenje o imenovanju članova Vlade donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora.

3.3.2. Ovlasti Vlade

Prema članku 112. Ustava, ovlasti Vlade se slijedeće:

- predlaže zakone i druge akte Hrvatskom saboru,- predlaže državni proračun i završni račun,- provodi zakone i druge odluke Hrvatskog Sabora,- donosi uredbe za izvršenje zakona,- vodi vanjsku i unutarnju politiku,- usmjerava i nadzire rad državne uprave,- brine o gospodarskom razvitku zemlje,- usmjerava djelovanje i razvitak javnih službi,- obavlja i druge poslove određene Ustavom i zakonom.

Zakonom o vladi propisano je i da Vlada odlučuje o sukobu nadležnosti između tijela državne uprave.

Dvotrećinskom većinom glasova Vlada predlaže:

- promjenu Ustava RH,- udruživanje ili razdruživanje s drugim državama,- promjenu granica RH,- raspuštanje Hrvatskog Sabora,- raspisivanje državnog referenduma,- djelovanje oružanih snaga RH izvan njenih granica.

U ostvarivanju svojih, Ustavom i zakonom, utvrđenih ovlasti Vlada donosi slijedeće akte:

- uredbe - kojima se pobliže uređuju odnosi uređeni zakonom, osnivaju stručne službe i uređuje unutarnje ustrojstvo državne uprave,

- odluke - kojima se uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost odnosno potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis,

- zaključke - kojima se utvrđuju stajališta Vlade o pitanjima provedbe utvrđene politike, te određuju zadaće tijelima državne uprave,

- rješenja - kojima se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, te o drugim pojedinačnim stvarima iz djelokruga Vlade.

U Vladi se ustrojavaju slijedeći Središnji državni uredi:

- Središnji državni ured za upravu,- Središnji državni ured za e - Hrvatsku, - Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom,- Središnji državni ured za razvojnu Strategiju.

Radom središnjih državnih ureda upravljaju državni tajnici, koje imenuje Vlada na prijedlog predsjednika Vlade, a koji za svoj rad odgovaraju predsjedniku Vlade.

Vlada može osnivati stalna i povremena radna tijela za davanje prijedloga, mišljenja odnosno stručnih obrazloženja o pitanjima iz svoga djelokruga, npr. koordinacije za pojedine oblasti i dr.

Za obavljanje stručnih poslova Vlade osnovani su:

- Ured za zakonodavstvo,- Ured za odnose s javnošću,- Ured za nacionalne manjine i dr.

Osim toga Vlada uredbama osniva urede, agencije, direkcije i dr. stručne službe radi obavljanja poslova iz svojeg djelokruga, na koje se primjenjuju propisi koji uređuju ustrojstvo, način rada i financiranja tijela državne uprave, te propisi o državnim službenicima i namještenicima (ako posebnim propisom nije drugačije određeno), a čiji čelnici imaju prava i dužnosti čelnika državne uprave.

Za odlučivanje o upravnim stvarima iz svoje nadležnosti i radi predlaganja odluka, Vlada može osnovati i povjerenstva.

3.3.3. Odgovornost Vlade

Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru, s time da su predsjednik i članovi Vlade zajednički odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada.Sukladno tome, na prijedlog najmanje jedne petine zastupnika u Hrvatskom saboru, može se pokrenuti pitanje povjerenja predsjedniku Vlade, pojedinom njenom članu ili Vladi u cjelini.

Odluka o nepovjerenju je donesena ako je za nju glasovala većina od ukupnog broja zastupnika u Hrvatskom saboru, te tada Vlada podnosi ostavku.

3.4. SUDBENA VLAST

Sudbenu vlast, kao posebnu vlast u trodiobi vlasti, obavljaju sudovi.

Sudbena vlast je samostalna i neovisna, a sudovi sude na temelju Ustava i zakona, te međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka RH.

Sudske rasprave su javne i presude se izriču javno u ime Republike Hrvatske.

Ustav propisuje razloge i slučajeve u kojima se javnost može isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela, ali to samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde. To može biti radi:

- interesa morala, - javnog reda ili državne sigurnosti, - ako se radi o maloljetnicima, - radi zaštite privatnog života stranaka, - u bračnim sporovima i postupcima u svezi sa skrbništvom i posvojenjem, - čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne,

- zaštite sigurnosti i obrane RH.

U suđenju sudjeluju i suci porotnici, u skladu sa zakonom.

Suci imaju imunitet, kao i zastupnici u Hrvatskom Saboru.

Neovisnost i samostalnost sudaca pojačava Ustav svojim člankom 112., prema kojem je sudačka dužnost stalna, s iznimkom koja se odnosi na prvo stupanje na sudačku dužnost, kada se suci imenuju na vrijeme od pet godina. Nakon ponovnog imenovanja sudac obavlja svoju dužnost stalno.

Sudac će biti razriješen dužnosti ako:

- to sam zatraži,- trajno izgubi sposobnost obavljati sudačku dužnost,- bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti,- zbog počinjenog teškog stegovnog djela, tako odluči Državno sudbeno vijeće,- navrši sedamdeset godina života.

3.4.1. Državno sudbeno vijeće

Državno sudbeno vijeće, u skladu s Ustavom i zakonom, imenuje i razrješava suce, te odlučuje o njihovoj stegovnoj odgovornosti.

U postupku imenovanja i razrješenja sudaca, Državno sudbeno vijeće dužno je pribaviti mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora.

Državno sudbeno vijeće ima jedanaest članova, koje bira Hrvatski sabor iz reda istaknutih sudaca, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti, s tim da većina od ukupnog broja članova mora biti iz reda sudaca. Predsjednici sudova ne mogu biti birani za članove Državnog sudbenog vijeća.Članovi državnog sudbenog vijeća biraju se na vrijeme od četiri godine, s tim da njegovim članom nitko ne može biti više od dva puta uzastopce.

3.4.2. Vrste sudova

U Republici Hrvatskoj sudbenu vlast obavljaju redovni i specijalizirani sudovi.

Redovni sudovi su:

- općinski sudovi,- županijski sudovi,- Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Specijalizirani sudovi su:

- prekršajni sudovi,- trgovački sudovi,- Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske,- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske,- Upravni sud Republike Hrvatske.

Najviši sud u Republici Hrvatskoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Djelokrug i nadležnost sudova

a) prekršajni sudovi

- sude u prvom stupnju o prekršajima,- obavljaju poslove međunarodno pravne pomoći u postupcima iz svoje nadležnosti.

b) općinski sudovi

Pored nadležnosti propisane drugim zakonima, rješavaju:

- izvanparnične i ovršne predmete,- ostavinske predmete, zemljišnoknjižne predmete i vode zemljišne knjige,- o priznavanju i ovrsi odluka stranih sudova,- obavljaju poslove međunarodnopravne pomoći u poslovima iz svoje nadležnosti,- sporove o osobnim odnosima građana,- radne, imovinske i dr. građanskopravne sporove,- u kaznenim predmetima protiv vojnih osoba, službenika i namještenika u službi u oružanim

snagama za kaznena djela u obavljanju službe, za kaznena djela iz nadležnosti općinskih sudova, sude općinski sudovi s potpunom nadležnošću.

c) županijski sudovi

Pored nadležnosti propisane drugim zakonima, u ostalim predmetima rješavaju:

- provode istražni i javnobilježnički disciplinski postupak zbog disciplinskih prijestupa i odlučuju o tim prijestupima u prvom stupnju,

- odlučuju o žalbama protiv odluka u disciplinskim postupcima zbog neurednosti javnih bilježnika,

- provode izvršenje strane kaznene odluke,- obavljaju i dr. poslove određene zakonom.

d) trgovački sudovi

Pored nadležnosti propisane drugim zakonima, u izvanparničnom postupku:

- postupaju u registarskim stvarima i vode sudske registre,- odlučuju o upisima u upisnik brodova i jahti, o ograničenju odgovornosti brodara, o

prigovorima protiv konačne diobene osnove za likvidaciju zajedničke havarije,- odlučuju o prijedlozima u svezi s osnivanjem, radom i prestankom trgovačkog društva,- određuju i provode ovrhu odluka koje se donijeli,- provode postupak priznanja i ovrhe inozemnih sudskih odluka, kao i arbitražnih odluka u

trgovačkim sporovima,- provode osiguranje dokaza za postupke za koje su nadležni,- određuju mjere osiguranja u predmetima u kojima su nadležni,- odlučuju o prijedlozima za otvaranje stečajnog postupka i provode stečajne postupke,- obavljaju i dr. poslove određene Zakonom.

e) Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

- odlučuje o žalbama protiv odluka prekršajnih sudova u prvom stupnju i upravnih i prekršajnih tijela,

- rješava sukob nadležnosti između prekršajnih sudova,- odlučuje o zahtjevima za izuzećem predsjednika sudova,- odlučuje o zahtjevima za izvanredno ublažavanje kazne,- obavlja dr. poslove određene zakonom.

f) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

- odlučuje o žalbama protiv odluka trgovačkih sudova donesenih u prvom stupnju,- odlučuje o sukobu mjesne nadležnosti između trgovačkih sudova,- obavlja druge poslove određene zakonom

f) Upravni sud Republike Hrvatske

- odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata (upravni sporovi)- obavlja i dr. poslove određene zakonom.

g) Vrhovni sud Republike Hrvatske

- osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom,

- razmatra aktualna pitanja sudske prakse,- odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova u RH i o

redovnim pravnim lijekovima kad je to propisano posebnim zakonom,- rješava o sukobu nadležnosti između sudova u RH ako im je zajednički neposredno viši sud.

Prema Zakonu o sudovima, posebnim zakonom mogu se za određena pravna područja ustanoviti posebni sudovi. Tako se npr. u kaznenim predmetima maloljetnika ustanovljavaju sudovi za mladež, čija nadležnost prestaje s navršenom dvadesettrećom godinom počiniteljeva života.

3.4.3. Državno odvjetništvo

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo koje je ovlašteno i dužno:

- postupati protiv počinitelja kaznenih i dr. kažnjivih djela, - poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine RH,- podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona.

Glavnog državnog odvjetnika na vrijeme od četiri godine imenuje Hrvatski sabor na prijedlog Vlade, a uz prethodno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora.

Zamjenike državnih odvjetnika imenuje, razrješava i o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državnoodvjetničko vijeće koje bira Hrvatski sabor.

4. USTAVNI SUD

Ustavni sud RH ima poseban položaj i ovlasti izvan zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, a prema Ustavu i Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu RH ("Narodne novine", broj 49/02. – pročišćeni tekst) niti jedno tijelo nije mu nadređeno (osim što Sabor donosi Ustav, Ustavni zakon i bira suce Ustavnog suda).

Ustavni sud RH čini trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor, po prijedlogu odbora Hrvatskog sabora nadležnog za Ustav, na vrijeme od osam godina i to iz redova istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti. Izuzetak je predsjednik Ustavnog suda koji se bira na vrijeme od četiri godine.

Ustavni sud Republike Hrvatske, između ostalog:

- odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom,- odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom,

- odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kada su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, kao i pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu zajamčeni Ustavom Republike Hrvatske,

- rješava sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti,- odlučuje, u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike,- nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka i može, u skladu s Ustavom,

zabraniti njihov rad,- nadzire ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma,- obavlja druge poslove određene Ustavom.

Postupak i uvjeti za izbor sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske i prestanak njihove dužnosti, uvjeti i rokovi za pokretanje postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti, postupak i pravno djelovanje njegovih odluka, zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom i druga pitanja važna za izvršavanje dužnosti i rad Ustavnog suda Republike Hrvatske uređuju se ustavnim zakonom.

Unutarnje ustrojstvo Ustavnog suda Republike Hrvatske uređuje se njegovim poslovnikom.

5. HRVATSKE POLITIČKE STRANKE

Demokratski višestranački sustav jedna je od najviših vrednota ustavnog poretka RH, te je stoga sloboda političkog organiziranja (višestranačje), kao temeljno pravo zajamčeno Ustavom RH.Ustavom je propisano da se položaj i financiranje političkih stranaka uređuje zakonom.

Zakonom o političkim strankama ("Narodne novine", broj 76/93., 111/96., 164/98. i 36/01. - u daljnjem tekstu: Zakon) pored pravnog položaja i financiranja, uređuje se način i postupak osnivanja, registriranje, te prestanak političkih stranaka.

Političke stranke su tim Zakonom definirane kao pravne osobe, koje politički djeluju u skladu s ciljevima utvrđenim programom i statutom.

5.1. Osnivanje političkih stranaka

Političku stranku može osnovati najmanje 100 punoljetnih, poslovno sposobnih državljana RH, a njezinim članom može pod jednakim uvjetima propisanim statutom, postati svaki punoljetni i poslovno sposobni državljanin.

Političke stranke upisuju se u registar, koji vodi Središnji državni ured za upravu, te s danom upisa u registar stječu svojstvo pravne osobe. Slijedom navedenog, političke stranke koje nisu registrirane sukladno tom Zakonu, ne smiju djelovati na području RH. Registar političkih stranaka je javan.

Zahtjev za upis u registar političkih stranaka zajedno s propisanim prilozima (zapisnik o radu i odluke osnivačkog tijela stranke, program i statut, popis osnivača i članova upravnih tijela, imena osoba ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje, dokaz o hrvatskom državljanstvu osnivača i članova upravnih tijela) podnosi se u roku od 15 dana od dana održavanja osnivačke skupštine, o čemu nadležno ministarstvo donosi rješenje u roku od 30 dana.

Ukoliko nadležno ministarstvo ocijeni da politička stranka, koja je podnijela zahtjev za registraciju, svojim programom smjera podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavanju opstojnosti RH, predložit će pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti, te zastati s postupkom upisa u Upisnik do donošenja odluke Ustavnog suda.

Statut političke stranke mora sadržavati odredbe o:

- nazivu i sjedištu, - znaku stranke,- predstavljanju i zastupanju,- ciljevima i načinu djelovanja,- članstvu, - oblicima organiziranja.- upravnim tijelima (načinu njihovog izbora i opoziva, trajanju mandata, načinu odlučivanja),- sredstvima za rad,- prestanku i postupku s imovinom u slučaju prestanka.

Statut se mora objaviti nakon registracije u jednom od dnevnih listova ili u Narodnim novinama.

Naziv političke stranke mora biti na hrvatskom jeziku, a može se upisati u registar i u prijevodu na jedan ili više svjetskih jezika, s tim da naziv na hrvatskom jeziku mora biti na prvom mjestu. Uz puni naziv, može se upotrebljavati i skraćeni naziv, koji mora sadržavati karakteristični dio punog naziva, te se upisuje u registar. Naziv, odnosno znak političke stranke ne smije sadržavati službeno državno obilježje i nazive drugih država.

Političke stranke mogu osnivati svoje podružnice ogranke i dr. ustrojstvene oblike (nemaju svojstvo pravne osobe), koje su, također, obvezne prijaviti nadležnom ministarstvu u zakonskom roku. Zakonom je zabranjeno osnivanje ustrojstvenih oblika političkih stranaka u državnim tijelima, tijelima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, trgovačkim društvima ustanovama, oružanim snagama, policiji i dr. pravnim osobama.

Političke stranke obvezno prijavljuju nadležnom ministarstvu promjenu podataka upisanih u registar u roku od 15 dana.

Zakonom je propisan javni rad političkih stranaka, s time da se javnost iznimno može isključiti u slučajevima predviđenim statutom stranke.

5.2. Financiranje političkih stranaka

Političke stranke mogu se financirati prihodom od:

- članarine,- dobrovoljnih priloga (donacija),- izdavačke djelatnosti,- prodaje propagandnog materijala,- organizacije stranačkih manifestacija,- imovine u svojem vlasništvu,- državnog proračuna, - proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave,- drugih propisima dozvoljenih izvora.

Ukoliko stranke u svom djelovanju ostvare dobit, moraju s njome raspolagati kao neprofitne organizacije.

Pravo na sredstva iz državnog proračuna ostvaruju političke stranke koje imaju najmanje jednog zastupnika u Hrvatskom saboru.

Prema Zakonu, u tu svrhu u državnom proračunu osiguravaju se sredstva u visini od 0,056% sredstava tekućih izdataka proračuna iz prethodne godine. Navedena sredstva raspoređuje Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora, i to na način da utvrđuje jednaki iznos sredstava za svakog zastupnika u Saboru, tako da svakoj političkoj stranci pripadaju sredstva razmjerno broju njenih zastupnika u trenutku konstituiranja sabora.

Političke stranke ostvaruju i dodatno pravo na naknadu u visini od 10% iznosa predviđenog po svakom zastupniku za svakog izabranog zastupnika podzastupljenog spola.

Zabranjuje se financiranje političkih stranaka od strane:

- stranih država, stranih političkih stranaka, stranih pravnih osoba,- državnih tijela, javnih poduzeća, pravnih osoba s javnim ovlastima i trgovačkih društava u

većinskom vlasništvu države ili jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave,- udruga radnika i poslodavaca,- udruga, zaklada i fondacija koje zastupaju ili predstavljaju državni dužnosnici ili dužnosnici

lokalne i područne (regionalne) samouprave,- vjerskih zajednica, humanitarnih te dr. neprofitnih udruga i organizacija,- fizičkih i pravnih osoba protiv kojih se vodi postupak za naplatu dospjelih, a nepodmirenih

obveza prema RH, odnosno prema jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Zabranjeno je davanje dobrovoljnih priloga (donacija) u novcu ili obliku proizvoda preko trećih osoba (posrednika), odnosno od neimenovanih (anonimnih izvora).Također, zabranjeno je korištenje uredskih prostorija, službenih vozila i uredske opreme državnih tijela i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave za potrebe izborne promidžbe.

Ustavom je propisano da stranke moraju javno polagati račun o porijeklu svojih sredstava i imovine.

Zakonom je, također, propisana dužnost političkih stranaka da javno prikazuju podrijetlo i namjenu ostvarenih sredstava.

Politička stranka gubi pravo na sredstva iz državnog proračuna ako se utvrdi da:

- je sredstva stekla ili koristila protupravno,- sredstva nije iskazala u poslovnim knjigama i financijskim izvješćima.

Protupravno stečena sredstva pripadaju državnom proračunu i raspoređuju se u humanitarne svrhe.

Političke stranke vode poslovanje i sastavljaju financijska izvješća prema propisima za neprofitne organizacije, s tim da parlamentarne stranke imaju dodatnu obvezu da godišnje obračune, uz prethodni pregled Državnog ureda za reviziju, dostave Hrvatskom saboru.

5.3. Prestanak političkih stranaka

Politička stranaka prestaje postojati ako:

- je nadležno upravno tijelo donijelo takvu odluku,- se utvrdi da je prestala djelovati, odnosno ako je proteklo dvostruko više vremena od vremena

utvrđenog statutom za održavanje skupa najvišeg upravnog tijela, a sjednica nije održana (te činjenice utvrđuje Središnji državni ured za upravu, o čemu donosi rješenje),

- je njezino djelovanje zabranjeno odlukom Ustavnog suda (u kojem se slučaju stranka briše iz registra političkih stranaka danom objave odluke Ustavnog suda o zabrani djelovanja političke stranke).

6. REPUBLIKA HRVATSKA I EUROPSKA UNIJA

6.1. Pojam „Europska unija“

Pojam „Europska unija“ (u daljnjem tekstu: EU) uveden je Ugovorom o EU iz Maastrichta (1993.g.). Europska unija je sasvim nova nadnacionalna povijesna tvorevina (između konfederacije i federacije) koja se razvila u posljednjih pedesetak godina na temeljima ugovora potpisanih tijekom pedesetih godina u Parizu i Rimu, te tijekom devedesetih godina u Maastrichtu, Amsterdamu i Nici. Tim ugovorima države članice EU prenose dio svog nacionalnog suverenitet na institucije EU koje dijele i predstavljaju njihov nacionalni, ali i kolektivni interes.

6. 2. Institucije EU

Europsko vijeće

Vijeće EU

Odbor regija Europski parlament Europska središnja banka

Europska komisija

Sud Europskih zajednica

Ekonomski i socijalni odbor Revizorski sud Europska investicijska banka

6.2.1. Vijeće EU

Sastav i predsjedanje

Vijeće EU (u daljnjem tekstu: Vijeće) koje je prethodno bilo poznato i pod nazivom „Vijeće ministara“, sastavljeno je od predstavnika vlada država članica, a u pravilu se radi o resornim ministrima nadležnim za pitanja koja se razmatraju. Već i sama činjenica da vlade mogu biti zastupljene na različite načine govori nam o tome da ne postoje stalni članovi vijeća. Umjesto toga predstavnici koji sjede u Vijeću mijenjaju se ovisno o temi rasprave.

Rad Vijeća kao cjeline planira i koordinira Vijeće za opće poslove i vanjske odnose, koje se sastoji od ministara vanjskih poslova, a sastaje se jednom mjesečno. Uz navedeno Vijeće za opće i vanjske poslove postoje dr. vijeća koja su formirana radi rješavanja pitanja iz pripadajućih područja nadležnosti, po kojima su i dobila svoje naziva: Vijeće za gospodarstvo i financije, Vijeće za poljoprivredu, Vijeće za promet, Vijeće za socijalnu skrb, Vijeće za zaštitu okoliša i dr. Pripremni rad za

sastanke Vijeća obavlja Odbor stalnih predstavnika koji čine veleposlanici država članica EU, te službenici iz nacionalnih ministarstava. Administrativni rad Vijeća obavlja Glavno tajništvo sa sjedištem u Bruxellesu .

Vijećem naizmjence predsjedava svaka država članica tijekom razdoblja od šest mjeseci. O redoslijedu obnašanja dužnosti predsjednika Vijeće odlučuje jednoglasno, na temelju načela prema kojem se velike i male države članice trebaju izmjenjivati. Predsjedništvo se izmjenjuje 1. siječnja i 1. srpnja svake godine. S obzirom na brzu izmjenu dužnosti predsjednika, stanoviti kontinuitet osigurava tzv. „trojka“ koja se sastoji od prethodnog, aktualnog i budućeg obnašatelja dužnosti predsjedatelja. Predsjedništvo je odgovorno za opće usklađivanje rada Vijeća i odbora, ali važno i u političkom smislu, jer država članica koja predsjedava Unijom igra značajniju ulogu na svjetskoj pozornici, a što malim državama članicama daje priliku da nastupe uz bok „većim igračima“ i ostave svoj trag u europskoj politici.

Sjedište Vijeća je u Bruxellesu.SASTAV VIJEĆA

Po jedan predstavnik svake države članice na ministarskoj razini, pri čemu se sastav mijenja ovisno o temi rasprave, primjerice:

Vijeće za opće Vijeće za gospodarstvo Vijeće za promet Vijeće za

poslove i financije (Ecofin) poljoprivredu

Odbor stalnih predstavnika Posebni odbor za poljoprivredu

''Coreper I i II ''

Radne skupine

Glavno tajništvo ( približno 2 200 dužnosnika )

Zadaće

Izrada Usklađivanje Proračunski Imenovanja Vanjski

zakonodavstva gospodarske nadzor odnosi

politike

Zadaće

Vijeće je glavno tijelo EU koje obavlja slijedeće zadaće:

utvrđivanje i provedba zakonodavstva, usklađivanje gospodarske politike država članica, utvrđivanje nacrta proračuna na temelju prednacrta koji izrađuje Komisija, imenovanje članova Revizorskog suda, Ekonomskog i socijalnog odbora, te Odbora regija,

vodi vanjsku politiku, tj. odgovorno je za sklapanje sporazuma između Zajednice i zemalja nečlanica ili međunarodnih organizacija.

Iz navedenog je razvidno da Vijeće i Europski parlament dijele zakonodavnu vlast i odgovornost za proračun.

Donošenje odluka

Prema Ugovorima o osnivanju EU Vijeće svoje oduke donosi:

- običnom većinom,- kvalificiranom većinom (omogućuje se ponderiranje glasova kako bi velike države članice

imale veći utjecaj),- jednoglasno (kada se odlučuje o važnim pitanjima kao što su izmjene i dopune osnivačkih

ugovora, pokretanje nove zajedničke politike ili dopuštenje novoj državi da pristupi Uniji).

6.2.2. Europsko vijeće

Europsko vijeće je tijelo koje je izraslo iz sastanka na vrhu čelnika država i vlada, te kao takvo okuplja predsjednike i premijere svih država članica EU i predsjednika Europske komisije. Naime, prilikom sastanka na vrhu održanog u Parizu u prosincu 1974.g., odlučeno je da bi se ti sastanci trebali održavati tri do četiri puta godišnje i to u okviru tijela opisanog kao Europsko vijeće. Ta praksa je i ozakonjena 1987.g. donošenjem Jedinstvenog europskog akta kojim je Europsko vijeće kao tijelo i službeno uključeno u institucionalni sustav Zajednice, te danas predstavlja jedno od tijela Europske unije.

Zadaće Europskog vijeća definirane su Ugovorom iz Maastrichta kojim je ono i službeno postalo pokretačem politike EU, kao i nositeljem ovlasti za rješavanje većih problema o kojim se ministri (koji se sastaju u Vijeću Europske unije) ne mogu dogovoriti.

Cilj Europskog vijeća je da o međunarodnim problemima iznosi usuglašene stavove, razvijajući zajedničku svijest i sigurnosnu politiku. Tako je Europsko vijeće postalo tijelo koje stvara politiku EU na najvišoj razini. Zbog navedenog neke države članice teže tome da Europsko vijeće postane nova vlada Europe

6. 2. 3. Europski parlament

Sastav i izbor

Europski parlament (u daljnjem tekstu: Parlament) je predstavničko tijelo građana EU čiji se članovi od 1979.g. biraju neposredno, općim pravom glasa, svakih pet godina. Do izbora 2004.g. biralo se 626 zastupnika. Nakon toga proširenjem EU povećat će se njihov broj. Broj zastupnika u Parlamentu iz svake države je slijedeći:

1999. – 2004. 2004. – 2007. 2007. – 2009.Belgija 25 24 24Bugarska - - 18Cipar - 6 6Češka Republika - 24 24Danska 16 14 14Njemačka 99 99 99Grčka 25 24 24

Španjolska 64 54 54Estonija - 6 6Francuska 87 78 78Mađarska - 24 24Irska 15 13 13Italija 87 78 78Latvija - 9 13Litva - 13 13Luksemburg 6 6 6Malta - 5 5Nizozemska 31 27 27Austrija 21 18 18Poljska - 54 54Portugal 25 24 24Rumunjska - - 36Slovačka - 14 14Slovenija - 7 7Finska 16 14 14Švedska 22 19 19Ujedinjeno Kraljevstvo 87 78 78Ukupno (maks) 626 732 786

Predsjednik, potpredsjednici i kontrolori čine Ured Parlamenta, a biraju se na mandat od dvije i pol godine. Tu je još jedno tijelo, Konferencija predsjednika, koja uključuje i predsjednike političkih grupacija, te je odgovorna za organizaciju rada Parlamenta, njegove odnose s drugim institucijama EU i s institucijama izvan EU.

Zadaće

U usporedbi s djelokrugom poslova parlamenta u klasičnoj trodiobi vlasti (zakonodavna, izvršna, sudbena) Europski parlament ispunjava tek nekoliko zadaća istinskog parlamenta u parlamentarnoj demokraciji. Kao prvo Europski parlament ne bira nikakvu vladu, jer na razini EU uopće i ne postoji nikakva vlada. Naime, poslove usporedive s djelokrugom vlade obavljaju Vijeće i Komisija. Nadalje, Europski parlament je ovlašten utjecati na imenovanje članova Komisije i njenog predsjednika, dok istovremeno nema nikakvog utjecaja na članstvo u Vijeću. Vijeće podliježe parlamentarnom nadzoru tek utoliko što je svaki od njegovih članova, kao državni ministar odgovoran svom državnom parlamentu.

Uvažavajući naprijed navedeno, djelokrug Parlamenta može se podijeliti na slijedeća tri područja:

donošenje odluka gdje Parlament i Vijeće dijele zakonodavnu vlast kroz tri postupka:

- „postupak suradnje“ koji je uveden Jedinstvenim europskim aktom 1986.g., a u kojem Parlament daje svoje mišljenje o nacrtu direktiva i uredbi koje predlaže Europska komisija,

- „postupak odobravanja“, koji je uveden također 1986.g., a prema kojem Parlament mora dati svoje odobrenje međunarodnim sporazumima o kojima pregovara Komisija, kao i na svako predloženo proširenje EU uključujući i promjenu izbornih pravila;

- „postupak su-odlučivanja“, koji je uveden Ugovorom iz Maastrichta (1992.g.), a prema kojem se Parlament stavlja u jednaki nivo s Vijećem kada se donose zakoni o važnim temama (napr. o slobodnom kretanju radnika, obrazovanju, istraživanju, okolišu, zdravstvu, zaštiti potrošača i dr.). Parlament ima ovlasti da odbaci predložene zakone, ako za to glasuje apsolutna većina zastupnika. No tada se predmet može staviti pred Odbor za usklađivanje.

savjetodavna uloga gdje Parlament izvršava savjetodavne dužnosti prvenstveno na temelju ugovornih odredbi prema kojima su se Vijeće i Komisija dužni posavjetovati s Parlamentom (obvezno savjetovanje) ili na temelju neobveznog savjetovanja. Međutim savjetodavna uloga Parlamenta sve više ustupa mjesto njegovoj ulozi donositelja uloga.

nadzorna uloga prema kojoj Parlament raspolaže nadzornim ovlastima isključivo u odnosu na Komisiju, s obzirom da je Komisija dužna odgovarati na parlamentarna pitanja, braniti svoje prijedloge pred Parlamentom i podnositi na raspravu svoja godišnja izvješća o djelatnostima EU. Parlament može dvotrećinskom većinom svojih članova predložiti izglasavanje nepovjerenja Komisiji i tako je prisiliti da kao tijelo podnese ostavku. Parlament je također ovlašten osnivati posebne istražne odbore za podrobno razmatranje slučajeva kršenja prava Zajednice ili lošeg upravljanja (napr. slučaj „kravljeg ludila“). Parlament je iskoristio i svoju ovlast imenovanja pravobranitelja, kojemu se mogu uputiti pritužbe glede nepravilnosti u djelovanju institucija zajednice.

Održavanje sjednica

Svoje plenarne sjednice Parlament obično održava u Strasbourgu, a dodatne u Bruxellesu. Tu je i 17 odbora koji obavljaju pripremne poslove za plenarne sjednice te brojne političke grupe koje se najčešće sastaju u Bruxellesu. Parlamentarnim raspravama dominiraju dvije najveće političke skupine i to: skupina Europske narodne stranke (Demokršćani) i Europskih demokrata, te skupina Partije europskih socijalista. Glavno tajništvo nalazi se u Luksemburgu.

6.2.4. Europska komisija

Sastav

Europska komisija (u daljnjem tekstu: EU) je jedna od ključnih institucija EU koju sačinjavaju članovi imenovani na pet godina međusobnim dogovorom država članica, te uz suglasnost Parlamenta. Na čelu Komisije je Predsjednik, a pomažu mu dva potpredsjednika. Ugovorom iz Amsterdama znatno je ojačan položaj predsjednika unutar Komisije. Tako on više nije tek „prvi među jednakima“, već zauzima istaknut položaj jer politički rukovodi radom Komisije, te ima „ovlast davanja smjernica“. Predsjednik Komisije ujedno je i član Europskog vijeća. Sjedište Komisije je u Bruxelllesu, a neke službe Komisije se nalaze i u Luksemburgu.

Zadaće

Komisija djeluje potpuno politički neovisno. Posao Komisije je da brani interese EU kao cjeline, te ne smije primati upute od vlade bilo koje od država članica. Komisija zastupa EU pred međunarodnim organizacijama i zadužena je za svakodnevno upravljanje radom diplomatskih izaslanstava.

Komisija djeluje prvenstveno kao „čuvar Ugovora“ koji treba osigurati da uredbe i direktive, koje su donijeli Vijeće i Parlament, stupe na snagu. U slučaju kršenja pravnih odredbi EU Komisija upućuje predmet Sudu europskih zajednica.

Komisija je također institucija koja ima pravo predlaganja novih zakona EU, te ujedno kao izvršno tijelo izvršava odluke koje poduzima Vijeće i odgovorna je za upravljanje zajedničkom politikom EU.

Komisija je odgovorna Parlamentu, a cijela Komisija mora dati ostavku ako joj Parlament dvotrećinskom većinom glasova izglasa nepovjerenje.

6.2.5. Sud Europskih Zajednica

Sastav i izbor

Sud Europskih zajednica (u daljnjem tekstu: Sud) sa sjedištem u Luksemburgu sastavljen je od po jednog suca iz svake države EU, a kojima pomaže osam glavnih (nezavisnih) odvjetnika. Oni se imenuju međusobnim dogovorom vlada država članica. Svaki je imenovan na šest godina nakon čega mogu biti ponovno imenovani, a ako bi se osigurao određeni kontinuitet Suda, na dva dodatna mandata od po tri godine.

Četiri od osam glavnih (nezavisnih) odvjetnika uvijek dolazi iz „velikih“ država članica (Njemačke, Francuske, Italije, V. Britanije), dok ostali po rotaciji dolaze iz preostalih država. Dužnost glavnog (nezavisnog) odvjetnika u Sud je uvedena kako bi se dala protuteža „jednostupanjskoj“ naravi sudskog postupka, tj. odsustvu bilo kakvog žalbenog postupka. Zadaća glavnih (nezavisnih) odvjetnika sastoji se u iznošenju „mišljenja“ Sudu u obliku (neobvezujućih) prijedloga sudske odluke. Snagom argumenata iznesenih u tim mišljenjima, glavni (nezavisni) odvjetnici mogu isključivo utjecati na presudu, jer oni nisu uključeni ni u kakvu raspravu ili glasovanje o presudi.

Suci i glavni (nezavisni) odvjetnici biraju se iz redova osoba čija je nezavisnost izvan svake dvojbe i koje predstavljaju pravne stručnjake priznatog ugleda (suci, dužnosnici, političari, pravnici ili sveučilišni profesori iz država članica). Odabir osoba koje vlada predlaže za imenovanje na dužnost suca ili glavnog odvjetnika predstavlja zadaću izvršnih vlasti.

Zadaće

Sud Europskih zajednica je najviše, a istodobno i jedino tijelo sudbene vlasti nadležno za pitanja iz prava EU. Općenito govoreći njegova je zadaća „zajamčiti poštivanje prava u tumačenju Ugovora“, a što obuhvaća tri glavna područja:

- praćenje primjene pravnih odredaba EU od strane institucija i država članica EU, te pojedinaca,- tumačenje pravnih odredaba EU,- daljnje oblikovanje pravnog sustava EU.

U izvršavanju ovih zadaća, djelokrug suda obuhvaća kako pravno savjetovanje, tako i donošenje presuda. Pravni savjeti se pružaju u obliku obvezujućih mišljenja o sporazumima EU s drugim državama. Međutim, daleko važnija je uloga Suda kao tijela zaduženog za provođenje pravde.

Prvostupanjski sud

Prvostupanjski sud je osnovan 1989.g. na temelju Jedinstvenog europskog akta, a kako bi se ublažio pritisak na Sud Europskih zajednica. Prvostupanjski sud nije nova institucija zajednice, već sastavni dio Suda Europskih zajednica, premda je riječ o samostalnom tijelu koje je u organizacijskom pogledu odvojeno od Suda Europskih zajednica. Sastoji se od po jednog suca iz svake države članice EU, a nadležan je za sve izravne tužbe koje protiv pravnih akata EU podnose fizičke i pravne osobe, pri čemu podliježe pravnom nadzoru Suda Europskih zajednica.

6.2.6. Revizorski sud

Revizorski sud je započeo s radom u Luksemburgu 1997.g., te je sastavljen od po jednog člana iz svake države EU, koji su imenovani na mandat od šest godina međusobnim dogovorom država članica, a nakon konzultacija s Europskim parlamentom.

Revizorski sud nadzire jesu li svi prihodi i izdaci ostvareni na zakonit i pravilan način, te upravlja li se proračunom EU-a na pravilan način. Ako je potrebno prosljeđuje predmete Sudu Europskih zajednica. Međutim, glavno oružje Revizorskog suda jest objava njegovih nalaza u Službenom listu Europskih zajednica kako bi se stavili na uvid javnosti.

6.2.7. Ostale institucije

Ekonomski i socijalni odbor

Svrha Ekonomskog i socijalnog odbora je omogućavanje zastupljenosti različitih interesnih skupina (poslodavci, djelatnici i „razne interesne skupine“) iz gospodarskog i socijalnog života, te stoga njegovi članovi predstavljaju najrazličitije interesne skupine koje zajedno čine „organizirano civilno društvo“, a imenuje ih Vijeće na četverogodišnji mandat. Ekonomski i socijalni odbor tijesno surađuje s odborima Parlamenta, te se u određenim slučajevima s njim moraju konzultirati Vijeće i Komisija. Osim toga odbor daje mišljenja i na vlastitu inicijativu.

Odbor regija

Odbor regija osnovan je Ugovorom o EU kao još jedno savjetodavno tijelo, uz Ekonomski i socijalni odbor, koje ne predstavlja instituciju EU u strogom smislu, jer ne uključuje ovlast donošenja pravno obvezujućih odluka na način na koji to čine punopravne institucije (Vijeće, Parlament, Komisija, Sud Europskih zajednica i Revizorski sud). Odbor regija sastoji se od predstavnika regionalne i lokalne vlasti, koje predlažu države članice, a imenuje Vijeće na četverogodišnji mandat. Vijeće i Komisija moraju konzultirati Odbor regija o temama koje su važne za regije, a Vijeće se redovito, ali vez ikakve pravne obveze, savjetuje s Odborom u svezi s različitim nacrtima zakonodavnih akata.

Europska investicijska banka

Sjedište Europske investicijske banke nalazi se u Luksemburgu, a njena zadaća je financiranje projekata za pomoć u razvoju manje razvijenih regija EU, te u osuvremenjavanju poduzeća i otvaranju novih radnih mjesta.

Europska središnja banka

Sjedište Europske središnje banke nalazi se u Frankfurtu, a njena zadaća je održavanje stabilnosti eura kao europske valute i nadziranje količine novca u optjecaju. Europska središnja banka se sastoji od Vijeća guvernera i Izvršnog odbora. Vijeće guvernera čine guverneri središnjih banaka država članica i članovi Izvršnog odbora. Izvršni odbor sastoji se od predsjednika, potpredsjednika i četiri člana, te je stvarno odgovoran za upravljanje poslovanjem banke. Stoga članove Izvršnog odbora jednoglasno imenuju države članice na preporuku Vijeća, te nakon konzultacija s Parlamentom iz redova osoba priznatog ugleda s iskustvom na području monetarnih pitanja i bankarstva.

6.3. Proces stabilizacije i pridruživanja: Slučaj RH (od zahtjeva za članstvo do pregovora o pristupanju EU)

Uspostavljanje odnosa između RH i EU započinje međunarodnim priznanjem RH kao nezavisne i suverene države 15. siječnja 1992.g. Od tada do danas odnosi su se razvijali postupno da bi se intenzivirali u studenom 2000.g. kada su na marginama Zagrebačkog summita otvoreni pregovori EU-a sa Hrvatskom o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.

Stvaranje procesa stabilizacije i pridruživanja predložila je Europska komisija u svibnju 1999.g. s ciljem postizanja sveobuhvatne stabilizacije tranzicijskih država jugoistočne Europe. Države obuhvaćene spomenutim procesom su Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija i Srbija i Crna gora. Bitno je za naglasiti da Bugarska i Rumunjska, iako su geografski dio regija Jugoistočne Europe, nisu obuhvaćene Procesom stabilizacije i pridruživanja nego predpristupnom strategijom koju je EU osmislila ranije za tadašnje države kandidatkinje.

6.3.1. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (u daljnjem tekstu: SSP) potpisan je u Luksemburgu 29. listopada 2001.g., te tada Hrvatska po prvi put stupa u ugovorne odnose s EU. SSP je posebna vrsta sporazuma o pridruživanju koje je EU ponudila državama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja, među koje pripada i Hrvatska. SSP državi potpisnici daje status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za članstvo u EU.

SSP-om se uređuju:

- opća načela, - politički dijalog, - regionalna suradnja, - slobodno kretanje roba, - kretanje radnika, - osnivanje pravnih osoba, - pružanje usluga i kapitala, - usklađivanje i provedba zakona, - pravila tržišnog natjecanja, - pravosuđe i unutarnji odnosi, - politike suradnje, - financijska suradnja.

Ciljevi SSP-a su:

- razvijanje političkog dijaloga između EU i zemlje potpisnice sporazuma, - usklađivanje nacionalnog zakonodavstva zemlje potpisnice s propisima EU, promicanje

gospodarskih odnosa dviju strana, - razvijanje zone slobodne trgovine između dviju strana, - poticanje regionalne suradnje u sklopu Procesa stabilizacije i pridruživanja.

Hrvatski Sabor je dana 18. prosinca 2002.g. donio Rezoluciju o pristupanju Republike Hrvatske EU kojom, između ostalog:

- utvrđuje da je ulazak Republike Hrvatske u punopravno članstvo EU strateški nacionalni cilj,- potvrđuje svoju opredijeljenost da se uključivanje Republike Hrvatske u EU treba temeljiti na

individualnom pristupu,- ističe da je Republika Hrvatska po svom nasljeđu, kulturi i geopolitičkom položaju dio

srednjoeuropskog, mediteranskog kruga,

- potiče Vladu da do kraja veljače 2003.g. podnese zahtjev za punopravno članstvo Republike Hrvatske u EU, a o procesu pregovora izvješćuje Hrvatski Sabor.

SSP je stupio na snagu 1. veljače 2005.g. kada su ga potvrdile (ratificirale) sve zastupljene strane, a to su: s hrvatske strane Hrvatski sabor, a sa strane EU-a Europski parlament, te parlamenti svih država članica.

Važno je za napomenuti da je Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo u EU (21. veljače 2003.g.) i stekla status kandidata (lipnju 2004.g.) prije stupanja na snagu SSP-a. Naime, činjenica da Nacionalni program Republike Hrvatske za pridruživanje EU i Plan provedbe SSP-a predviđaju nešto bržu dinamiku provedbe od one predviđene SSP-om, već i prije stjecanja statusa kandidata, jasno je upućivala na spremnost RH na daljnje približavanje EU. Takvo opredjeljenje potvrđeno je i donošenjem Nacionalnih programa RH za pridruživanje EU za svaku godinu počevši od 2003, a čija je izrada jedna od obveza proizašlih iz SSP-a. Nacionalni program RH za pridruživanje EU određuje, na godišnjoj razini, ciljeve Vlade u različitim resorima državne uprave. Nacionalnim programom se utvrđuju, između ostalog, i zakonodavne mjere kojima se usklađuje hrvatsko zakonodavstvo sa pravnom stečevinom EU za svaku godinu.

6.3.2. Stjecanje statusa RH kao kandidata za punopravno članstvo u EU

Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo u EU 21. veljače 2003.g. u Ateni. Zahtjev je podnesen Vijeću EU, odnosno državi članici EU koja je u to vrijeme predsjedavala Vijećem (Grčkoj).

Stjecanju statusa kandidata prethodilo je, osim potpisivanja SSP-a i podnošenja zahtjeva za članstvo, još nekoliko koraka koje je Hrvatska poduzela u svom približavanju EU, a to su:

- ispunjavanje upitnika Europske Komisije s 4 560 pitanja iz različitih područja funkcioniranja države, institucija i gospodarstva (upitnik upućen Hrvatskoj 10. srpnja 2003., a odgovori uručeni 9. listopada 2003.g.),

- dobivanje pozitivnog mišljenja Europske komisije popraćenog i preporukom Europskom vijeću o otvaranju pregovora s Hrvatskom o članstvu u EU (20. travnja 2004.)

Hrvatska je dobila status službenog kandidata za punopravno članstvo u EU na zasjedanju Europskog vijeća u Bruxellesu 18. lipnja 2004.g.

Dokumenti doneseni nakon stjecanja statusa kandidata

Europska komisija objavila je Pretpristupnu strategiju za Hrvatsku 6. listopada 2004.g. Glavni elementi predpristupne strategije za Hrvatsku jesu:

- izrađivanje redovitih godišnjih izvješća od strane Komisije o napretku Hrvatske u procesu pristupanja EU,

- otvaranje Hrvatskoj pretpristupnih financijskih programa Phare, ISPA i SAPARD,- uspostava Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, te Odbora za stabilizaciju i pridruživanje, kao

tijela za praćenje primjene i provedbe SSP-a,- donošenje Okvirnog sporazuma kojim se Hrvatskoj omogućuje sudjelovanje u programima

Zajednice (potpisan je 22. studenoga 2004.g.).

Europska komisija je 9. studenoga 2005.g. objavila Prijedlog Pristupnog partnerstva za Hrvatsku, Vijeće ga je usvojilo 20. veljače 2006.g. Pristupno partnerstvo sadržava kratkoročne i srednjoročne prioritete u cilju ispunjavanja kriterija za članstvo, kao što su reforma pravosuđa, borba protiv korupcije, zaštita manjina, rješavanje graničnih pitanja, te provedba obveza iz SSP-a.

Stjecanje statusa kandidata za punopravno članstvo u EU Hrvatskoj je donijelo:

- jasnu perspektivu punopravnog članstva u EU,- preuzimanje obveza provođenja svih reformi koje su nužne za ispunjavanje kriterija za članstvo,- sudjelovanje u pretpristupnim financijskim programima Phare, ISPA i SAPARD.

6.3.3. Pregovori o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji

Pregovori o pristupanju su pregovori o uvjetima pod kojima država kandidatkinja pristupa EU, a oni se načelno odnose na donošenje primjenu i provedbu propisa EU, te država kandidatkinja time postaje država pristupnica. Pregovori o pristupanju su formalno započeli 3. listopada 2005.g. i čine središnji dio cjelokupnog procesa pristupanja u članstvo EU, koji započinje podnošenjem zahtjeva za članstvo, a po okončanju pregovora završava potpisivanjem, ratifikacijom te stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju EU.

Neposredno nakon otvaranja pristupnih pregovora, 14. listopada 2005.g. Hrvatski Sabor donosi i Rezoluciju o strategijskim odrednicama pregovora kojom se, između ostalog:

- zalaže za načelo individualnog pristupa Unije Republici Hrvatskoj u procesu pristupanja,- poziva Vladu da pregovore o pristupanju EU nastoji dovršiti u vremenskom okviru koji bi

građanima RH omogućio da sudjeluju na slijedećim izborima za Europski parlament 2009.g.,- ističe odlučnost da se do kraja 2008.g. ispune svi politički, gospodarski, pravni i institucionalni

kriteriji za članstvo u EU,- zahtjeva da hrvatski jezik po ulasku u članstvo EU bude prihvaćen kao službeni i radni jezik

institucija EU,- utvrđuje da je nacionalni cilj RH u pregovorima o pristupanju postići najbolja realno moguća

prijelazna razdoblja za one dijelove pravne stečevine u kojima ne postoji dovoljna razina spremnosti za njihovo puno usklađivanje i provedbu (poljoprivreda i ruralni razvitak, zaštita okoliša, stjecanje nekretnina i državnih potpora),

- ističe potrebu da pregovori o pristupaju EU budu praćeni kontinuiranim unutarnjim reformama, te stoga Hrvatski Sabor potiče Vladu na ubrzanje provedbe Nacionalnog programa za pridruživanje Hrvatske EU,

- Hrvatski Sabor poziva Vladu da u provođenju reformi za punopravno članstvo osobitu pozornost posveti: punoj provedbi SSP-a, daljnjem jačanju institucionalne sposobnosti državne uprave, učinkovitom i odgovornom korištenju pretpristupne pomoći.

Pregovaračke strane

Pregovori o pristupanju vode se između država članica EU i država kandidatkinja. Pregovaračka stajališta u ime država članica zastupa predsjedavajući Vijeća EU-a, dok je Europska komisija zadužena za tehničku stranu pregovora. Na hrvatskoj strani pregovore vodi Državno izaslanstvo RH za pregovore o pristupanju RH EU na čelu s ministrom vanjskih poslova i europskih integracija, te Pregovaračka skupina za vođenje pregovora na čelu s glavnim pregovaračem. Vlada RH donijela je dana 7. travnja 2005.g. Odluku o uspostavljanju strukture za pregovore koja, osim navedenih tijela, uključuje još i koordinaciju za pregovore, radne skupine za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora – pravne stečevine EU, Ured glavnog pregovarača i Tajništvo Pregovaračke skupine.

Faze pregovora o pristupanju

Pregovori o punopravnom članstvu u EU između EU-a i bilo koje države kandidatkinje, pa tako i Hrvatske, teku u dvije faze:

Faza analitičkog pregleda i ocjene usklađenosti zakonodavstva (engl. screening ) predstavlja postupak koji se odvija prije otvaranja samih pregovora o odgovarajućem poglavlju pravne stečevine EU-a, a tijekom kojeg se unutar zakonodavstva pojedine države kandidatkinje utvrđuju područja koje treba prilagoditi zakonodavstvu EU-a, ocjenjuje postojeća razina usklađenosti, te potreba daljnje prilagodbe zakonodavstvu EU-a. Analitički pregled hrvatskog zakonodavstva započeo je nakon otvaranja pregovora u jesen 2005.g. „Screening“ provode na strani EU predstavnici Europske komisije, a na hrvatskoj strani članovi radnih skupina za pripremu pregovora po pojedinim poglavljima pregovora i predstavnici tijela državne uprave.

Sadržajna faza pregovora započinje nakon završetka „screeninga“ kada se otvaraju pregovori o pojedinim poglavljima pravne stečevine, te se utvrđuju uvjeti pod kojima će država kandidatkinja prihvatiti, primiti i provesti pravnu stečevinu EU u odgovarajućem poglavlju.

Pregovori o pristupanju Republike Hrvatske EU obuhvaćaju slijedećih 35 pregovaračkih poglavlja pravne stečevine:

1. Sloboda kretanja roba2. Sloboda kretanja radnika3. Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga4. Sloboda kretanja kapitala5. Javne nabave6. Pravo trgovačkih društava7. Pravo intelektualnog vlasništva8. Tržišno natjecanje 9. Financijske usluge10. Informacijsko društvo i mediji11. Poljoprivreda i ruralni razvitak12. Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor13. Ribarstvo 14. Prometna politika15. Energetika16. Porezi17. Ekonomska i monetarna unije18. Statistika19. Socijalna politika i zapošljavanje20. Poduzetništvo i industrijska politika21. Transeuropske mreže22. Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata23. Pravosuđe i temeljna ljudska prava24. Pravda, sloboda i sigurnost25. Znanost i istraživanje26. Obrazovanje i kultura27. Okoliš28. Zaštita potrošača i zdravlje29. Carinska unija30. Vanjski odnosi31. Vanjska, sigurnosna i obrambena politika

32. Financijski nadzor33. Financijske i proračunske odredbe34. Institucije 35. Ostala pitanja

Ako za neke od gore navedenih poglavlja pravne stečevine ne postoji, ili neće postojati u trenutku pristupanja EU, dovoljna razina spremnosti za njihovo puno usklađivanje i provedbu, u pregovorima se mogu zatražiti tzv. prijelazna razdoblja, odnosno dodatno vrijeme za usklađivanje vlastitog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a. Nakon postizanja dogovora o pojedinom poglavlju ono se smatra privremeno zatvorenim. Međutim, nijedno poglavlje nije konačno zatvoreno sve do završetka pregovora o svim poglavljima.

Zaključivanje pregovora

Zaključenjem pregovora i potpisivanjem Ugovora o pristupanju država kandidatkinja postaje država pristupnica, te stječe pravo sudjelovanja u radu Vijeća i Parlamenta kao aktivni promatrač.

Međutim, Ugovor o pristupanju ne stupa na snagu samim potpisivanjem, već je za to potrebno da ga potvrde (ratificiraju) parlamenti svih država članica EU, kao i parlament države pristupnice. Stupanjem na snagu Ugovora o pristupanju, uobičajeno na utvrđen datum i pod uvjetom da je okončan postupak ratifikacije, država pristupnica postaje država članica EU.

6.4. Pravna stečevina (franc. acquis communautaire)

Pravna stečevina EU skup je prava i obveza koji sve države članice obvezuje i povezuje unutar EU-a. Pravna stečevina EU-a ne predstavlja samo pravo u užem smislu budući da obuhvaća:

- sadržaj, načela i političke ciljeve osnivačkih ugovora,- zakonodavstvo usvojeno na temelju osnivačkih ugovora,- presude Suda Europskih zajednica,- deklaracije i rezolucije koje je EU usvojila, - mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku,- mjere koje se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove,- međunarodne ugovore koje je sklopila EU,- ugovore zaključene između država članica u području djelovanja EU.

S obzirom na gore navedeno pravnu stečevinu EU možemo podijeliti u tri osnovne skupine:

Primarno zakonodavstvo Sekundarno zakonodavstvo Međunarodni sporazumi i konvencije

6.4.1. Primarno zakonodavstvo

Primarno zakonodavstvo se sastoji od osnivačkih ugovora zajedno s različitim dodacima i protokolima koji su im priloženi, te naknadnih izmjena i dopuna, a to su:

- Pariški ugovor, koji je 1951.g. uspostavio Europsku zajednicu za ugljen i čelik (ECSC)- Rimski ugovori, koji su 1957.g. uspostavili Europsku ekonomsku zajednicu (EEC) i Europsku

zajednicu za atomsku energiju ((Euroatom).

Navedeni osnivački ugovori postupno su se nadopunjavali, i to:

- Jedinstvenim europskim aktom (1986.)- Ugovorom o Europskoj uniji (Maastricht, 1992.)- Ugovorom iz Amsterdama (1997.)

- Ugovorom iz Nice (2001.)

Gore navedene pravne instrumente (osnivačke ugovore) stvorile su neposredno države članice, te su stoga poznati pod nazivom „primarno zakonodavstvo“, a sadrže osnovne odredbe o ciljevima, ustroju i načinu rada EU-a i glavninu odredbi s područja njenog privrednog prava. Dakle, navedenim ugovorima je uspostavljen ustavni okvir za funkcioniranje EU-a.

6.4.2. Sekundarno zakonodavstvo

Pravni sustav koji su institucije EU stvorile pri izvršavanju svojih ovlasti dodijeljenih na temelju osnivačkih ugovora naziva se sekundarnim zakonodavstvom. Sekundarno zakonodavstvo sastoji se od pravnih akata koji proizlaze iz osnivačkih ugovora, te utječu na svakodnevni život građana EU-a, a najvažniji takvi pravni akti su:

- uredbe i opće odluke čiji je cilj objedinjavanje pravnog sustava EU-a, te su stoga obvezujuće naravi (primjenjuju se od riječi do riječi) i izravno primjenjive u nacionalnom pravu (nije potreban niti dopušten nacionalni akt kojim ih se preuzima, ali na građane imaju jednak pravni učinak kao i domaće pravne odredbe);

- direktive čija je svrha usklađenje nacionalnih zakonodavstava s pravnim sustavom EU-a, te su stoga obvezujuće samo u pogledu cilja koji treba ostvariti, ali nisu izravno primjenjive jer je odluka o načinu na koji će se taj cilj ostvariti u nacionalnim pravnim sustavima prepuštena pojedinoj državi. Međutim, po isteku roka predviđenog za njihovo prenošenje u nacionalne pravne sustave, direktive dobivaju punu zakonsku snagu i učinak, jer su sva državna tijela dužna tumačiti i primjenjivati domaće pravne odredbe u skladu s direktivama,

- pojedinačne odluke su sredstvo koje je institucijama EU na raspolaganju kako bi naložile državi članici ili pojedincu poduzimanje određene mjere u pojedinačnom slučaju. Od uredbe se razlikuju po svojoj pojedinačnoj primjeni, a od direktive po tome što su u cijelosti obvezujuće, te izravno primjenjive na one na koje su naslovljene;

- mišljenja i preporuke kao neobvezujuće mjere institucija EU-a koje imaju politički i moralni značaj (preporukama se poziva na usvajanje određenog oblika ponašanja, a mišljenja se daju glede određenih okolnosti ili zbivanja na području EU-a).

Uz navedene pravne akte koji su izrijekom predviđeni u osnivačkim ugovorima, institucije EU na raspolaganju imaju i čitav niz drugih pravnih akata kao što su rezolucije, deklaracije i akcijski programi.

6.4.3. Međunarodni sporazumi i konvencije

Možemo razlikovati dvije vrste međunarodnih sporazuma:

- međunarodne sporazumi između EU-a i država koje nisu članice EU-a i- međunarodne sporazumi između država članica EU-a

Međunarodni sporazumi koje EU sklapa sa državama koje nisu njene članice i drugim međunarodnim organizacijama kreću se u rasponu od ugovora koji predviđaju sveobuhvatnu suradnju na području trgovine, industrije, tehnologije ili socijale, do sporazuma o trgovini određenim proizvodima. Tri vrste sporazuma između EU i država koje nisu njene članice zaslužuju posebnu pozornost:1.Sporazumi o pristupanju

Sporazumi o pristupanju obuhvaćaju tijesnu gospodarsku suradnju i sveobuhvatnu financijsku pomoć EU u korist dotične zemlje. Moguće je razlučiti tri različite vrste sporazuma o pristupanju, i to:

- sporazume o održavanju posebnih veza između određenih država članica i država koje nisu članice (od osobitog značaja za države članice EU s kolonijalnom prošlošću),

- sporazume kao priprema za pristupanje EU (koriste se u pripremnoj fazi na putu država kandidatkinja prema pristupanju EU, napr. SSP zaključen između Hrvatske i EU – vidi toč. 6.3.1.),

- sporazum o europskom gospodarskom prostoru (njime se preostale države EFTA-e, kao što su Norveška, Island, Švicarska i Lihtenštajn, dovode na unutarnje tržište i budući da se od njih traži da se od njih traži da gotovo 2/3 zakonodavstva EU ugrade u vlastite pravne sustave, postavljaju se čvrsti temelji za njihovo buduće pristupanje).

2. Sporazumi o suradnji

Sporazumi o suradnji nisu toliko sveobuhvatni kao sporazumi o pristupanju, jer su usmjereni isključivo na intenzivnu gospodarsku suradnju (napr. sporazumi EU sa zemljama Magreba, Mašreka i Izraelom).

3. Trgovinski sporazumi

Trgovinski sporazumi se odnose uglavnom na carine i trgovinsku politiku. Najznačajniji trgovinski sporazumi su Sporazum o osnivanju svjetske trgovinske organizacije (Sporazum o WTO-u) i multilateralni sporazumi koji iz njega proizlaze, kao što su Opći sporazum o carinama i trgovini, Opći sporazum o trgovini uslugama, Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva i Dogovor o pravilima i postupcima kojima se uređuje rješavanje sporova.

Međunarodni sporazumi između država članica EU sklapaju se u cilju prevladavanja prepreka koje proizlaze iz teritorijalno ograničenih aranžmana, kao i radi stvaranja pravnog sustava koji će imati jednaku primjenu na čitavom području EU-a. Ovi sporazumi obuhvaćaju:

- Konvenciju o sudbenoj nadležnosti i izvršenju presuda u građanskopravnim i privrednopravnim pitanjima,

- Konvenciju o uzajamnom priznavanju trgovačkih društava i pravnih osoba,- Konvenciju o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja u svezi s prilagodbom prijenosa dobiti

između povezanih poduzeća, - Konvenciju o pravnim odredbama primjenjivim na ugovorne obveze,- Konvenciju o patentnom pravu EU-a.

LITERATURA:

1. Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97., 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispr.)

2. Ustavna oduka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 31/91.)

3. Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 31/91.)

4. Odluka Sabora od 8. listopada 1991. o raskidu državno – pravne sveze („Narodne novine“ 53/91.)

5. Deklaracija o Oluji („Narodne novine“, 76/06.)6. Deklaracija o Domovinskom ratu („Narodne novine“, broj 102/00.)7. Zaključak Zastupničkog doma Hrvatskog Sabora - u svezi s Deklaracijom o domovinskom ratu

(„Narodne novine“, broj 14/01.)8. Zakon o sudovima („Narodne novine“, broj 150/05)9. Zakon o političkim strankama („Narodne novine“, broj 76/93., 11/96., 164/98., 36/01.)10. Zakon o financiranju političkih stranaka („Narodne novine“, broj 1/07.)11. Klaus-Dieter Borchardt: „ABC prava Zajednice“, European Communities, Luksemburg 2000.g.12. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i

njihovih država članica („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 14/01.)13. Odluka o uspostavljanju strukture za pregovore o pristupanju Republike Hrvatske EU

(„Narodne novine“, broj 49/05. i 46/06.)14. Rezolucija o strategijskim odrednicama pregovora Republike Hrvatske s EU („Narodne

novine“, broj 122/05.)15. Rezolucija o pristupanju Republike Hrvatske EU („Narodne novine“, broj 153/02)

Pitanja za provjeru znanja:

1. Uspostava demokratske vlasti u Hrvatskoj 2. Prvi višestranački izbori i saziv prvog višestranačkog Hrvatskog sabora 3. Donošenje hrvatskog Ustava od 22. prosinca 1990.g. 4. Referendum o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske 5. Objava nezavisnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991.g. 6. Agresija na Hrvatsku i domovinski rat 7. Odluka Sabora od 8. listopada 1991.g. 8. Međunarodno priznanje Hrvatske9. Pojam Ustava 10. Najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske 11. Temeljna ljudska prava 12. Osobne i političke slobode i prava 13. Gospodarska, socijalna i kulturna prava 14. Načelo ustavnosti i zakonitosti 15. Višestranački sustav 16. Načelo diobe vlasti 17. Mjesna, lokalna i područna (regionalna) samouprava (jedinice, poslovi, financiranje)18. Hrvatski sabor (pojam, zasjedanja, izbori, nadležnost, način odlučivanja)19. Pučki pravobranitelj20. Predsjednik Republike Hrvatske (izbor, ovlasti, odgovornost)21. Vlada Republike Hrvatske (sastav i imenovanje, ovlasti, odgovornost, središnji državni

uredi)22. Sudbena vlast (vrste sudova, Državno sudbeno vijeće, Državno odvjetništvo)23. Ustavni sud24. Političke stranke (pojam, osnivanje, financiranje, prestanak)25. Pojam EU26. Vijeće EU (sastav i predsjedanje, zadaće, donošenje odluka)27. Europsko vijeće (sastav, zadaće, cilj)28. Europski parlament (sastav i izbor, zadaće, održavanje sjednica)29. Europska komisija (sastav i zadaće)30. Sud Europskih zajednica (sastav i izbor, zadaće, Prvostupanjski sud)31. Ostale institucije EU32. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (potpisivanje, stupanje na snagu, pitanja koja se

uređuju, ciljevi)33. Stjecanje statusa Republike Hrvatske kao kandidata za punopravno članstvo u EU (što

je prethodilo stjecanju statusa kandidata, dokumenti doneseni nakon stjecanja statusa kandidata)

34. Pregovori o pristupanju Republike Hrvatske EU (Rezolucija o strategijskim odrednicama pregovora, pregovaračke strane, faze pregovora o pristupanju, zaključivanje pregovora)

35. Pravna stečevina EU (Pojam)36. Primarno zakonodavstvo37. Sekundarno zakonodavstvo38. Međunarodni sporazumi i konvencije