ODGOVORI NA PITANJA IZ PREDMETA : Bosna i Hercegovina u Austrougarskom periodu

1. Civilni adlatus

Kalay je na sjednici zajedničke Vlade 1882.g. naglasio da postojeća bosanska uprava nije

dobro organzivana, te je predložio da se ojača uloga zajedničkog ministra finansija u

bosanskim poslovima. Smatrao je da se bosansko-her4cegovackoj upravi mora dati cisto

gradjanski karakter, pa je u tu svrhu potrebno odmah uspostaviti funkciju civilnog adlatusa

Zemaljske vlade, koji mora dobiti najširija ovlascenja, a akoja ce biti pod nadzorom

zajednickog ministra finansija. U skladu sa Kalajevim predlozima, već 3. avgusta 1882. g.

objavljene su naredbe kojima je uvedena funkcija civilnog adlatusa i određen djelokrug

zemaljske vlade. Prema članu tri prve naredbe civilni adlatus „neposredice ravna ukupnu

civilnu upravu“, mada je licno podcinjen zemaljskom poglavaru. Ovim mjerama uspostavljen

je u bosni sistem a-u prave koji ce u sustini ostati nepromjenjen punih 28 godina.

2. Eksploatacija soli

Austro-Ugarska je već 1879.g. u okolici Tuzle otkupila od muslimanskih porodica rudnike

soli. Od tada počinje inicijativa A-U da se na tim područjima napravi moderna solana. Ruda

soli bila je jedna od najznačajnih eksploatacija na nasem području. Do 1884.g. preces

eksploatacije ove rude vrsio se na jedan dosta primitivan način, da bi ove godine napravljena

prva moderna solana. Josh od 1880. g. uveden je monopol soli i svako krijumčarenje se

kaznjavalo. Drzava je otkupljivala slane izvore i uspotavila kontrolu nad primitivnom

eksploatacijom soli. Dakle, prva moderna solana izgradjena je u Siminom-Hanu, a poslije nje,

dosta veća u Kreki 1892.g. Izgradnjom ovih solana, smanjen je uvoz erdeljske soli, a time i

spriječen odliv novca iz BiH. U solanama je 1895.g. radilo 241 insana ( 83:% domacih,

17% stranih) a 1914.g. 278 ( 90% domacih)

3. Zemaljski poglavar

Funkcija Zemaljskog poglavara zamijenila je do tada funkciju Valije. Na čelu Zemaljske

vlade stajao je zemaljski poglavar. On je bio komandant Austro-Ugarske vojske u BiH i bio je

zadužen za vojne poslove. Svi operativni poslovni povjereni su Zemaljskoj vladi, koja je

2

imala sjedište u Sarajevu i službeni rad počela je 1. januara 1879.g. neki od zemaljskih

poglavara bili su : Josip Filipović, Herman Dahlen, Marjan Varešanin, a u toku rata general

Stjepan Sarkotić

4. SDS---Socijaldemokratska stranka

Ova stranka osnovana je 1909.g. Ona se ukljucila u politicku borbu oko ustava trazeci

ukidanje konfesionalnog i staleškog principa u konstituiranju sabora i opste jednako pravo

glasa za sve gradjane BiH. Stranka je održala vise zborova na kojima je iznosila svoje

zahtjeve i kritikovala vladinu politiku. Vlada se nije osvrtala na prijedloge SDS. Ona nije

nikada usla u Sabor.

5. BiH kao neposredno ratno područje

Krajem jula 1914.g. u BiH provedena je mobilizacija ljudstva i materijalnih sredstava za

predstojece operacije na balkanskom ratistu. Ogroman broj vojnika dolazioje u regrutne

centre, a po zakonu o ratnim obavezama pribavljani su konji, volovi za vuču, otkupljivane su

sve vrste hljebnog zita... BiH je bila neposredno popriste sirokih ratnih operacija sve do jeseni

1915.g. Peta i sesta A-U armija koncentrisale su se duz lijeve obale Drine. Ratne operacije

počele su 12. avgusta. Tek osvajanjem Srbije i kapitulacijom Crne Gore BiH je postala ratno

zaleđe. Najveća ratna stradanja dozivjelo je stanovnistvo u istočnoj BiH. Razoreno je i

spaljeno vise hiljada stambenih i privrednih zgrada, a opljačkana je i uništena pokretna

imovina.

6. Izborni red

Ustav BiH koji je donesen 17.12.1910.g. regulisao je Izborni red za sabor. Građani u saboru

bili su podijeljeni u tri kurije po nacionalnim grupama. Unutar konfesionalnog izbornog reda

postajale su i posebne kurije na socijalnoj bazi ( gradska, seoska, veleposjednička i kurija

inteligencije). Pored izabranih poslanika, u Sabor je ulazio i određen broj virilnih(clanovi po

polozaju) clanova. Clanom 22 Ustava odredio je ukupno 20 lica koji po polozaju ulazi u

Sabor. Zemaljska vlada je predlozila da se na 25 000 poslanika bira jedan poslanik, a odjel za

statistiku je procjeniuo da je krajem 1909.g. u BiH bilo 1 800 000 st.Polazeci od ovog broja

utvrdjeno je da ce buduci Bos, sabor birati 72 poslanika. Ovaj broj se morao podijeliti u tri

pomenute kurije. Prva kurija se obično nazivala veleposjedničkom ili intelektualnom. Drugu

3

su obično sačinjavali svi stanovnici gradova koji ne spadaju u neku od napredije pomenutih

kategorija. A svi stanovnici seoskih opcina koji ne pripadaju prvoj kuriji predstavljaju birace

trece kurije. Aktivno biračko pravo imali su svi bh pripadnici muskog spola koji su na dan

izbora imali navršene 24 godine. Od 72 birana poslanika na prvu kuriju odpalo je 18, na drugu

20, a na trecu 34 poslanika.

7. Izgradnja zeljeznica

Do A-U uprave samo je bila izgradjena zeljeznicka pruga Dobrljin-Banja Luka. U kratkom

vremenskom razdoblju u BiH su izgradjene glavne pruge. Početak čini pruga Bos. Brod-

Zenica, koja je sagradjena do juna 1879.g. a onda je u toku 1881./1882.g povezana Zenica sa

Sarajevom. Zeljeznicki spoj Bosne sa morem ostvarne je u dvije etape. Prvo je 1885.g.

dovrsena dionica od Metkovica do Mostara a 1891.g. spoj do Sarajeva. Zatim je gradjena i

pruga Lasva-Travnik-Donji Vakuf-Jajce-Bugojno(1894/95) Tuzlansko rudarsko područje

povezano je vec 1886. godine na bosansku prugu kod Doboja. Godine 1901.g. napravljen je

odvojak od pruge Mostar-Metkovic i to od Gabele do Dubrovnika i Kotora. Izgradnja

zeljeznica isla je kroz ona područja koja su bila bogata rudnim bogastvima. Također gledalo

se i na to da se preko Bosne poveze sa ostalim trgovackim gradovima na jugoistoku Balkana.

Postojao je plan iz 1913.g. da se pregrade pruge na normalan kolosijek, ali rat je zaustavio.

8. Zemaljski ustav

Ustav BiH donesen je 17.2.1910.g. Svecano proglasanje Ustava izvrio je zemaljski poglavar

Marijan Varesanin. Novi ustavni poredak u BiH reguliran je sa sest zakona koji predstavljaju

cijelinu: -Zemaljski ustav

-Izborni red

Saborski poslovni red

Zakon o drustvima za BiH

---II------o skupljanju za BiH

---II-----o kotarskim vijecima

Ustav je donio malo promjena za BiH u upravi. Vrhovna upravna vlast je ostala u rukama

zajedničkog ministra finansija i zemaljske vlade. Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u

politički zivot zemlje tri nove institucije : Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijeće.

9. Katoliča hijerarhija

4

Nezadovoljna franjevcima i njihovim nacionalno-politickim mišljenjem i ponasanjem,

Austro-ugarska je odmah po okupaciji nastojala preurediti katolicku crkvenu hijerarhiju u

zaposjednutoj zemlji. Početkom decembra 1878.g. premjesten je general Filipovic a na

njegovo mjesto zemaljskog poglavara dosao je Herzog Wurtemberg koji preduzima akciju da

se u BiH smanji utjecaj franjevaca i i da se u BiH uvede svjetovna katolicka hijerarhija.

Austro_Ugarske zahtjeve Svetoj stolici da se radi poboljšanja prilika katolicke crkve u

okupiranoj zemlji izvrsi njeno preuredjenje rimske su kogreacije odbile na sjednici 23.6.

1879.g. To nije pokolebalo A-U u nastojanjima da franjevce zamijeni energicnim svetovnim

svecenstvom, ciji bi izbor zavisio od vladara. A-U je nastavila sa diplomatijom a za svoju

akciju uspjela je pridobiti đakovačkog biskupa Josipa Juraja Strosmajera. I zagrebackog

nadbiskupa Mihalovica. A-U zakljucila konkordat sa Svetom stolicom 8. juna 1881.g..

Franjevci su izgubili ranije privilegije, prije svega iskljucivo pravo na duhovnu pastvu, pravo

da predlazu kandidate za bosanske biskupe. Povremeno je uspostavljena svjetovna ili

„redovita“ katolicka hijerarhija sa nadbiskupijom. Za prvog sarajevskog(vrhbosanskog)

nadbiskupa, car je 1881.g. imenovao Josipa Stadlera.

10. Agrarno pitanje---opsirno brate mili...stranica u Ferdi Haptmanu...139-188

11. Iskorištavanje šuma

Austro-ugarski strucnjaci uvidjeli su velika prirodna bogastva u šumi, te se preporucivalo da

se nastavi sa sjecom hrastove sume, koja se kao i do tada iskoristavala za izradu bacvarske

duge. Pojedinim kupcima suma se prodavala putem licitacija a od 1886.g. uprava prelazi na

novi sistem dugoročnih ugovora sa kupcima uz fiksni predujam. Jedna od prvih najvecih

tvrki u iskoristavanju shuma bila je trscanska fimra Morpurgo i Perente. Sjecu stabala i

francuske duge obavljali su iskljucivo strani radnici a transport toga su vrsili seljaci s konjima.

Eksploatacijom suma i industrijskom preradom drveta bili su zahvaceni ogromni sumski

kompleksi gotovo u svim krajevima Bih. Medju vlasnicima pilana na parni pogon nalazilla su

se samo dvojica domacih insana, a u svim ostalim sumsko industrijskim preduzecima bio je

ulozen iskljucivo strani kapital. Prema statistici iz 1905.g. u Bih je na eksploataciji suma i

preradi drveta radilo 24 000 radnika (78% domacih).

12. Zavodjenje izvanrednih mjera

5

S proljeca 1913.g izbila je medjunarodna kriza povodom au ultimatuma Crnoj gori da napusti

Skadar. Ovaj dipl sukob poznat je kao skadarska kriza odrazio se i u Bosni. Iz straha od

reakcije srpskog naroda u Bosni, u slucaju sukoboa oko Skadra uvedene su iznimne mjere.

Zemaljski poglavar Otijorek je 3.5. 1913. objavio da se privremeno suspendira osam

najznacajnih clanova ustava i da se izdaju novi propisi kojima se ogranicava kretanje i promet

stranaca: proizvodnja, prodaja i nosenje municije, poostrava se krivicni postupak, ogranicava

se stampa, ukidaju se sva srpska privredna, kulturna i prosjvetna drustva. Posto se crnogorska

vojska povukla iz Skadra cime je izbjegnut rat, izvanredne mjere su se povukle 15.5 iste

godine.

13. Djelatnost sabora

Car Franjo Josip posjetio je Bosnu i Hercegovinu i boravio tri dana (30. maja -03. juna 1910).

Tom prilikom car je 31. maja izdao patent kojim je sazvano prvo zasjedanje

bosanskohercegovačkog sabora za 15. juni 1910. Pitanja kojima se Sabor mogao baviti bila su

dosta ograničena samim Ustavom kojim je i predviđeno formiranje Sabora. Sabor je mogao

raspravljati samo o poslovima koji se tiču BiH pa ni o njima svima. Sve prethodne zakone

koje je Sabor donosio morale su odobriti vlade Austrije a potom i Ugarske te ih na kraju

sankcionisati car. Ipak, postojao je i značajan djelokrug pitanja kojima se sabor bavio:

uzimanje novih i konvertiranje postojećih zajmoba, otuđenje i opterećenje zemaljskog imetka,

gradnja željeznica, određena pitanja iz prosvjete, agrarno pitanje, krivično pravosuđe. Svi

poslovi kojima se mogao baviti bosanski sabor detaljno su navedeni u 27. tačaka 42. članu

Ustava. Od samog početka dominiralo je i jezičko pitanje koje se sagledava i širem sklopu

nacionalnih odnosa. Ipak, najvažnije o čemu je Sabor odlućivao bio je zemaljski budžet.

Naime zemaljski budžet nije mogao biti donešen bez saglasnosti Sabora a ako novi ne bi bio

donešen prethodni je važio i za narednu budžetsku godinu. Kako su potrebe vlasti često bile

mnogo veće nastojao se izdejstvovati kompromis i usvajanhje budžeta. Takvu situaciju

koristili su saborski zastupnici da uz pitanje budžeta vežu još neka pitanja a donošenje

budžeta uslovljavali su usvajanjem tih pitanja.

14. Otpor okupaciji

Prve vijesti o mogućnosti Austro-ugarske okupacije počele su u Bosnu stizati još s proljeća

1878. Ove vijesti su posebno među Muslimanima izazvale uznemirenje pa je već 05. juna

1878. u Sarajevu formiran Narodni odbor koji je javno djelovao i pripremao otpor okupaciji.

6

Prvih dana jula saznalo se u Sarajevu za odluke Berlinskog kongresa pa je Narodni odbor već

07. jula iznudio ostavku Veli paše, vojnog komandanta Bosne, čime je jasno pokazao da će se

oduprijeti okupaciji, suprotno od zahtjeva Porte. Od tada, praktično nemiri nisu prestajali a

27. jula 1878. Narodni odbor zbacio je osmanlijsku vlast u Sarajevu i formirao svoju Narodnu

vladu u kojoj su vojni poslovi povjereni Smail-begu Selmanoviću i Muhammedu

Hadžijamakoviću, policija Abid-agi Gačaninu i Ahmedu Naki, a uprava telegrafa Šerifu

Zildžiću. Narodna vlada vršila je ubrzane pripreme za oružani otpor a 29. jula primila je

telegrame iz Bosanske Gradiške i Broda da je Austrijska vojska počela prelaziti Savu

(predvodio ih je general Josip Filipović). Pored toga vojska je počela granicu prelaziti i kod

Šamca, Kostajnice, Vrgorca i Imotskog. Austro-ugarska vojska naišla je na žilav otpor u

gotovo svim mjestima, koji je skršila uz upotrebu dodatnih trupa i sa značajnim gubicima.

Smatra se da je otpor konačno srušen ulaskom vojske u Sarajevo 19. augusta. Veza između

austrougarske trupa u Bosni sa onima u Hercegovini uspostavljena je kod Kon jica 08.

oktobra a posljednja žarišta otpora likvidirana su 20. oktobra. Austro-ugarska je po

sopstvenom priznanju izgubila oko 6 000 (946 poginulih, 3980 ranjenih i 272 nestala).

15. Stav političkih stranaka prema aneksiji

Proglas o aneksiji zatekao je vođe Srpske narodne organizacije i Muslimanske narodne organizacije na putu za Budimpeštu. Oni su pokušali da održe zajedničku skupštinu u Slavonskom Brodu spriječila je vlast zabranom okupljanja. SNO izdala je sopstveni kominike u kome savjetuje narodu mirno i suzdržljivo držanje. Predstavnici MNO i SNO su u Budimpešti izdali zajedničku poruku narodu u BiH. Tu se prije svega da je i okupacija došla bez njihove volje i pristanka, da A-U monarhija zemljom vlada bez Ustava, a u pogledu aneksije najviše se polagalo nade u očekivanu konferenciju evropskih sila, koja će, mislili su, osporiti aneksiju. Narodu je preporučeno da se drži mirno i da se ne iseljava a odlućeno je da se u svijet uputi i jedna zajednička delegacija koja će svjetske sile upoznati sa stanjem u BiH i željama njenoh naroda. Na drugoj strani, dr. Nikola Mandić, koji je bio na čelu Hravatske narodne zajednice i koji se u tom trenutku nalazio u Beču dao je izjavu u kojoj se zahvaljuje caru na aneksiji. Muslimani okupljeni oko lista Bošnjak također su podržali aneksiju, što su učinili i predstavnici Muslimanske napredne stranke. Jedino su SNO i MNO odbijale priznati aneksiju,a protiv čina aneksije muslimansko je stanovništvo protestiralo i masovnim iseljavanjem u Tursku. Nakon što je kraljevina Srbija priznala aneksiju, delegacija Jeftanovićeve grupe SNO-a, posjetila je 3. 5. 1909. u Beču ministra Buriana i dala izjavu kojom priznaje aneksiju. Tako je na koncu jedino ostala MNO, kao stranka, MNO je priznala aneksiju tek 8. 2. 1910. i to samo desetak dana od sankcioniranja ustava. Priznavanje aneksije je bio logičan čin svih građanskih stranaka jer bi njenim ne priznavanjem izgubile pravo na legitiman rad u BiH pod habsburškim suverenitetom.

16. Bošnjaštvo

7

U trenutku okupacije u Monarhiji nije postojao nikakav zvanicni koncept o vodjenju

odredjene nacionalne politike u BiH. Socijalne i konfesijalne suprotnosti medju bh

stanovnistvom nametale su a-u vlastima potreebu odrzanja atmosfere. Onda je zajednicki

ministar finansija suprostavio Bosaanstvo razlicitim nacionalnim idejama u Bosni, sto je ostro

napadano u srpskoj i hrvatskoj stampi. Kalaj je isticao da on nije izmislio ime Bosna i

Bosanci, pa prema tome ni bosanstvo ni bos jezik. Josh je u turskom vremenu Serif Topal

Osman pasha pokusao da izgradi bosansku nacionalnu ideologiju koji se moze smatrati

tvorcem ideje interkonfesionalnog bošnjaštva koju ce kasnije kalaj uporno zastupati.

Bosnjastvo u novim uslovima znacilo je naciju koja obuhvata svo stanovnistvo Bosne, ne

samo muslimane kao privilegirani element. Muslimani se tesko primjenili sa idejama

ravnopravnosti sa ostalim u Bosni. Srpska nacionalna ideologija sirila se iz Srbije, a franjevci

su sirili hrvatsku nacionalnu ideologiju iz Hrvatske. Zbog toga je kalajeva ideja i propala.

17. Prioriteti hrvatske politike u BiH

Hrvatska klerikalna i gradjansko-liberalna struja nakon duzih priprema ujedinile su se u

februaru 1908 u hrvatsku narodnu zajednicu. Glavni ciljevi i programska nacela hrvata bila su

–zauzimanje stava da su BiH etnicki i drzavno pravno hrvatske zemlje,Prirodna teznja da se

BiH sjedini s hrvatskomm u okvirima habsburske monarhije. Za muslimane se govorilo da su

oni Hrvati samo druge vjere. Hrvati su nastojali da pridobiju muslimane za svoj nacionalni

pokret. Predsjednik hrvatske narodne zajednice bio je Nikola Mandić. Hrvati su nastojali da

spriječe da se BiH spoji sa Hrvatskom ili da eventualno dobije potpunu autonomiju.

18. Knjizevnost u doba Austro-Ugarske ---------ovo nam je mrsko bilo traziti...brate mili glupo pitanje...cuj knjizevnost:S:S:...lOl

19. Kulturna drustva

Poslije A-U okupacije BiH u oblasti kulture i prosvjete postojala su dva usmjerenja. Jedno je

slijedila A-U vlast, a drugo domace stanovnistvo u okviru svojih vjerskih i nacionalnih

zajednica. Kulturno-prosvjetna aktivnost domaceg st pocela je nicati iz naroda inicijativom

pojedinica i grupa, koje je dozvoljavala A-U vlast. Prvo je pocelo s pjevackim drustvima i

citaonicama a onda se preslo na osnivanje kulturno-prosvjetnih drustava. Poseban znacaj u

ovoj oblasti djelovanja imala su drustva sa kulturno-prosvjetnim i humanim ciljevima: srpska

8

Prosvjeta, muslimanski GAJRET i hrvatski Napredak. Njihovi osnovni zadaci bili su

pomaganje siromasnih djaka i studenata odnosno stvaranje nacionalne inteligencije i

obrazovanje modernih zanatlija i trgovaca. Vremenom su ova drustva postala prave matice

nacionalnih pokreta u BiH.

20. Listovi u BiH

Dolaskom A-U u BiH nastaju novi i mnogi plodniji periodi bh publicistike. Javljaju se dnevni

i nedjeljni listovi. Diferencira se stampa po oblastima i strukturama. Osim sluzbenih listova

javlja se stampa sa vjerskim i nacionalnim obljezljijima:S:S.. Za 40 god A-U vladavine

pokrenuto je i izlazilo 125 listova stampano na nasem jeziku,turskom, njemackom,

madjarskom itd... A_u je vilajetsku stampariju pretvorila u vladinu stampariju i pokrenula tu

bh novine. Medju listovima na vjerskoj i nacionalnoj osnovi najznacajniji su bili Vatan

(domovina) kojeg je uredjivao Muhamed Kulusi. U isto vrijeme pokrenuto je vishe hrvatskih

listova: Hercegovacki bosiljak, Osvit itd. Najznacajniji srpski listovi bili su Trebevic,

Prosveta, Napredak itd. List Bosniše Korespondez bio je rezimski list na njemackom jeziku.

21. Odnos stranih zemalja prema aneksiji

Proglasom aneksije stavljene su evropske pred svrsen cin. Povlacenjem trupa iz

Novopazarskog sandzaka Car je davao je dokaze o svojim miroljubivim namjerama. Britanija

i Francuska smatrale su da je aneksijom A-U jednostrano izmjenila Berlinski ugovor.

Aneksija je izazvala veliko uzbudjenje u Italiji i Rusiji, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i

Turskoj gdje je proglasen bojkot A-U robe a vrsene su i izvjesne vojne pripreme. Njemacka je

odlucno podrzavala A-U. Turska je poslije kracih pregovora 26. februara 1909.g. priznala

aneksiju cime je BiH dosla i formalno pod habsburski suverenitet. Nakon sto je njemacka 21.

marta 1909.g. predala vladi u Petrogradu ultimatum kojim je trazila da Rusija prizna aneksiju,

sto je ova odmah i ucinila, ovaj drzavno-pravni cin priznale su onda i Srbija i Crna Gora.

22. Osnivanje političkih stranaka (MNO, MNS, SNO, SNSS, HNZ, HKU)

Sredinom prve decenije XX. st. formiraju se iz vjersko-prosvjetnih pokreta, građanske

političke stranke, koje su po svom obliku i političkoj ideologiji odgovarale tipu narodnih

organizacija nastalih u zemljama pod kolonijalnom vlašću u doba njihove borbe za nacionalno

9

oslobođenje. Nakon Kalajeve smrti 1903. dolazi do jenjavanja apsolutističkog birokratskog

aparata. Tada se ukida cenzura štampe, počinju poreske reforme i okončava se borba za

vjersko-prosvjetnu autonomiju. Prva građanska politička stranka u BiH, koja je istakla svoj

program i organizaciju, bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO). Osnovana je 3.

12. 1906. Predsjednik stranke bio je Alibeg Firdus. Program stranke je zahtjevao vjersku i

vakufsko-mearifsku autonomiju i političku, tj. državno-pravnu autonomiju BiH pod

sultanovim suverenitetom. Uživala je podršku skoro svih Muslimana iako je vođstvo stranke

bilo isključivo iz redova veleposjednika. MNO agrarne interese postavlja kao

općemuslimansko pitanje. Cilj im je bio seljaka lišiti kmetskog prava i time ga pretvoriti u

najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu. Tu su se MNO-ovci pozivali na Ramazanski

zakon iz 1858. i Safersku naredbu iz 1859. Pored MNO-a formirala se i MNS (Muslimanska

napredna stranka), osnovana je od 24. do 26. 8. 1908., a osnovana je na inicijativu režimski

orjentiranih Muslimana, među kojima je bio veliki broj intelektualaca i režimskih činovnika.

Program MNS-a nije se u suštini razlikovao ni po čemu, osim što je MNS zastupala

prohrvatski stav. 1910. MNS se odriče hrvatskih nacionalnih ideja i istovremeno mijenja

ime u MSS ( Muslimansku samostalnu stranku). Pred prve saborske izbore frakcija

prosrpski orjentiranih pojedinaca se izdvaja iz MNO, ističući da se pitanja muslimanskih

seljaka ne rješavaju u MNO-u.

Srpska narodna organizacija (SNO) osnovana je na skupštini od 27. do 31. 10. 1907.

ujednijenjem triju političkih grupacija. Jednu od njih činili su vođe autonomne borbe sa

srpskom čaršijom i perdvodili su ih Gligorije Jeftanović i Vojislav Šola Oni su 1905.

pokrenuli list za politiku, prosvjetu i privredu „Srpska riječ“. Oni su bili kritikovani od

strane mlade srpske građanske inteligencije, koja je tražila da se sa crkveno-školskog

programa pređe na političku borbu. Mlada srpska građanska inteligencija za sjedište svog

rada uzima Mostar., gdje pokreću list „Narod“. Oni su predstavljali tu drugu grupaciju.

Treća grupacija je izdavala svoj list „Otađbina“ i djelovala je uglavnom u Bosanskoj krajini.

List „Otađbina“ pokrenuo je uređivao Petar Kočić. Ova frakcija se zalagala za poboljšanje

stanja seljaka i za radikalno rješenje agrarnog pitanja.

11. 5. 1907. Poslije dužih pregovora predstavnici sve tri grupacije su usvojili

Sarajevsku rezoluciju kojom traže neodložno formiranje srpske političke organizacije,

ustavne slobode i parlament, te potpunu autonomiju BiH bez promjene suvereniteta. Ministar

financija Burian odobrio je sazivanje osnivačke skupštine SNO-a, uz uvjet da se na njoj ne

ističe program Sarajevske rezolucije. Skupština je ipak u cijelosti usvojila Sarajevsku

rezoluciju kao politički program SNO-a. Na skupštini je agrarno pitanje izazvalo najveću

10

raspravu, preovladalo je iz političkih razloga mišljenje da se treba nužno očuvati savez sa

MNO-m.

U maju 1907. osnovana je Srpska narodna samostalna stranka. Osnovao ju je

sarajevski liječnik Lazar Dimitrijević koji je ujedno pokrenuo novine „Dan“. U „Danu“ je

Dimitrijević napadao vođe autonomne borbe nazvajući ih „agama i kmetožderima“ i

propagirao je radikalno rješenje agarnih pitanja, ali je uz to potpuno prihvatao vladavinu

Monarhije u BiH. Poslije potpunog izbornog neuspjeha 1910. njegova se stranka ugasila.

U hrvatskom političkom pokretu početkom XX. st. isticale su se dvije političke struje

klerikalna i građansko-liberalna. 21. 2. 1908. Osnovana je Hrvatska narodna zajednica,

nastala na inicijativi građansko-liberalne struje uz koju su pristali i franjevci. Za predsjednika

je izabran dr. Nikola Mandić, ali je stvarni pokretač, glavni teoretičar i ideolig HNZ-a bio

dr. Ivo Pilar inače tuzlanski advokat. Osnova programa HNZ-a je bila da su Bosna i

Hercegovina po „državnom pravu“ i „plemenu starosjedilaca“, hrvatske zemlje, pa su

prirodnim smatrali priključenje Hrvatskoj. Vodstvo stranke je smatralo da HNZ-a mora imati

nadkonfesionalnu organizaciju, s ciljem da se unutar HNZ-a počnu okupljati i svi ostali

katolici drugih nacionalnosti, a posebno su računali na mogučnost pridobijaja Muslimana za

hrvatsku nacionalnu ideju. Po pitanju agrara HNZ nije zauzimala nikakav stav iako su u više

navrata vodili rasprave ne tu temu. HNZ je zastupala stav da konfesionalnost ne treba uplitati

u narodnu organizaciju i zbog toga su došli u sukob sa sarajevskim nadbiskupom dr. Josipom

Štadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u BiH okupiti sve katolike

bez obzira na narodnost.

Nakon uzaludnih pokušaja da preuzme vlast nad HNZ-om, nadbiskup Štadler je 18. 1.

1910. osnovao svoju stranku Hrvatsku katoličku udrugu za BiH (HKU). U svojoj

ekskluzivno katoličkoj politici Štadler je uživao potporu austrijskih kršćanskih socijalista i

slovenačkih klerikalaca. Računao je i sa trijalističkim preuređenjem Monarhije. Osnova

stranačkog programa se isticala u zahtjevu da se „na temelju državnog prava i narodnog

načela BiH priključi Hrvatskoj“, kojoj bi se pritom priključile i slovenske zemlje. HKU se

zalagala za što brže i lakše rješenje agrarnog pitanja, što političkim riječnikom znači

nezainteresiranost za rješenje ovog pitanja.

U ovom bosanskohercegovačkom građansko-političkom mozaiku, samo su se SNO i

MNO postavljale u opoziciju prema okupacionoj upravi, dok su joj sve ostale stranke

iskazivale lojalnost. Stranački mozaik BiH je dopunjavala, prije donošenja Zemaljskog

ststuta(ustava) i Socijal demokratska stranka za BiH, osnovana 28-29. 6. 1909

11

23. BiH u drugoj fazi Prvog svjetskog rata

Nakon što je Austrougarska vojska u toku 1915 godine porazila Srpsku i Crnogorsku vojsku

te prodrla na tlo Srbije, BiH prestaje biti ratno poprište i od tada njena teritorija koristi se kao

vojno zaleđ A.U vojske. Rtana razaranja, naročito na području vojnih operacija, vojne

mobilizacije najsposobnijeg djela stanovništva, saobraćajne teškoće, izbjeglištva, evakuacije i

internacije, ostavili su sela i gradove bez radne snage...Industrijska i druga proizvodnja nahlo

je padala jer je bila upućena na žensku i dječiju radnu snagu, a poljoprivreda na prisilnu

mobilizaciju. Agrarni prinosi brzo su opadali, tako da su oni 1916. bili gotovo dvostruko

manji nego 1914. godine. U prvoj ratnoj godini proizvedeno je 650.000 tona žita, a u

posljednjoj 1918. svega 250.000 tona. Rat je posebno pogodio siromašne slojeve stanovništva.

BiH su posebno teško pogađali austrougarski zakoni o racionalnim snabdjevanjima

stanovništva neophodnim životnima namirnicama. U toku rata 1915. je zakonom utvrđeno da

mjesečno po glavi stanovnika dođe 7,2 kg brašna, što je dnevno 250 g. brašna, a normalna

potrošnja bi bila dva puta veća. Iste godine su uvedene kartice za dodjelu hljeba i brašna.

Godine 1916. je smanjena količina žita i za selo i dozvoljeno je povečano klanje stoke, da bi

se nadomjestio nedostatak hljeba. Suša je 1917. zadesila BiH, pa je u zemlji zavladala glad,

koja se najviše osjetila slijedeće godine, kada je oskudica hrane dosegla svoj vrhunac, tada je

mjesečno po glavi stanovnika dodjeljivano 4 kg žita, u nekim mjestima ½ kg žita, a negdje

snabdjevanje uopće nije stizalo. Glađu su najviše bili pogođeni Bosanska krajina i istočna

Bosna. U zimu 1916. uz nekontrolisan porast cjena životnih namirnica dolazi i do pojave

ratnih špekulanata, koji se uspjevaju preko noći obogatiti. Od 1914-1918. vrijednost životnih

namirnica je porasla sa 350 % na čak do 2.300 %. Stanje je naročito bilo teško u zadnje dvije

godine rata, gdje je uslijed svega došlo i do pojave zaraznih blesti i epidemija, naročito tzv.

španjolske groznice. Broj žrtava rata u BiH kretao se od 12-15% od ukupnog broja

stanovništva, tj., 250-300.000 lica.

24. Zemaljski muzej u Sarajevu

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu je najstarija muzejska institucija u Bosni i

Hercegovini, osnovana 1888. godine, za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. U početku je

muzej bio smješten u neuslovnim prostorijama, da bi regulacijskim planom iz 1909. godine

načinjena skica muzeja i predviđena njegova izgradnja u središnjem dijelu grada Sarajeva, na

današnjem Trgu Bosne i Hercegovine. Arhitekt Karlo Paržik je uradio projekt za zgradu

12

muzeja, koja se sastoji od četiri zasebna paviljona, međusobno povezana terasama, sa

unutrašnjim atrijom gdje je smještena botanički vrt. Zgrada je rađena u neorenesansnom stilu.

Zanimljivo je da je to jedina zgrada muzeja u jugoistočnoj Europi koja je namjenski građena

za tu svrhu. Glasnik Zemaljskog muzeja je bosanskohercegovački znanstveni časopis. Nakon

osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, prve znanstvenoistraživačke institucije u Bosni i

Hercegovini koja je na sebe preuzela zadaću prikupljanja, obrade, proučavanja i čuvanja

vrijednih arheoloških, etnoloških i drugih nalaza, ubrzo je identificirana potreba za

pokretanjem znanstvenog časopisa koji će pratiti rad na terenu, i gdje će istaknuti naučnici iz

cijele Monarhije moći objavljivati rezultate svojih istraživačkih pothvata. Inicijativa za

pokretanje lista takovoga tipa realizirana je koncem 1888. godine i prvi broj Glasnika

zemaljskog muzeja predan je na uvid javnosti 1. januara 1889. godine. Već je prvi broj

posvjedočio utemeljenost ambiciozno zacrtanog cilja, istaknutog u proslovu tog istog broja -

objavljivanje priloga iz područja starog i novog zemljopisa, historije, starinarstva

(arheologije), itd. Svjetlo dana su tako ugledali izuzetno vrijedni prilozi uglednih domaćih i

inozemnih naučnika, koji su prepoznali značaj i poslanje pokrenutog projekta. Časopis je

primao dobrovoljne priloge, a godišnja pretplata je iznosila dvije forinte. S prekidima, izlazio

je do 2006. godine.

25. Obrazovanje za vrijeme A.U.

Za vrijeme Turske vladavine pismenost i cjelokupan duhovni život nosio je konfesionalno

obilježje, pa su i škole u ovom vremenu mogle biti samo katoličke, pravoslavne, muslimanske

ili jevrejske. Austrougarskom okupacijo po prvi put javljaju se državne škole, koje osniva i

izdržava država, propisujući ujedno nastavne planove i programe. Po okupaciji vrklo brzo

nestaje franjevačkih škola. Osnivanju državnih škola u početku se opiralo domaće

stanovništvo, naročito Srbi i Muslimani. Do 1886. godine u BiH su osnovane 93 škole.

Godine 1912 donesen je Zakon o obaveznom osnovnom školovanju. Te godine u BiH je bila

331 osnovna škola. Da bi se osigurao potreban broj učitelja za državne i osnovne škole, u

Sarajevu je otvoren pripremni učiteljski kurs 1882. godime, koji je 1886. prerastao u redovnu

učiteljsku školu , a 1913. otvara se učiteljska škola u Mostaru

Muslimanske škole u ovom periodu Sibijan Mektebi reformišu se u Mektebi Iptadaije.

Okosnica nastave u ovim školama je islamska religija, ali je nastava organizovana i nastavnici

imaju širiju naobrazu.

13

Srpske škole u BiH ne samo da su se održale, nego ih je bilo sve više. Kako je vasoitanje bilo

izrazito nacionalno usmjereno, te su škole bile na udaru režima. Srpske škole su ukinute

izbijanjem Prvog svjetskog rata. Od katoličkih škola u ovom periodu radile su škole časni

sestara u više mjesta u kojima je živjelo hrvatsko stanovništvo. Škole koje su držali Franjevci

održale su se do 1883. godine, a onda se ukinute. A.U. uprava zatekla je u BiH 43 srednje

škole-medrese, te uz katoličke samostane vjerske gimnazije. A.U. uprava otvara vjerske škole

po austrijskom uzoru. To su bile gimnazije i trgovačke (građanske) škole. Prva gimnazija

otvorena je u Sarajevu 1879. godine, a zatim u Mostaru, Tuzli, Bihaću. Škole su radile po

utvrđenim planovima i programima, udžbenici su u početku nabavljani u Hrvatskoj, a kasnije

su štampani u Sarajevu. Gimnazije su imale obrazovane profesore, većinom strance.

Pored državnih gimnazija, u ovom periodu razvile su se i privatne katoličke škole u Travniku,

Visokom...Otvorene su i trgovačke škole u Bihaću, Brčkom, Bijeljeni...Srednjim školama u

ovom periodu smatrane su i Pravoslavna bogoslovija u Reljevu kod Sarajeva (1882),

Isusovačka bogoslovija u Sarajevu (1882) kao i Šerijatsko-sudačka škola u Sarajevu (1887).

Ove škole je finansirala država. A.U je u toku svoje cjelokupne uprave u BiH otvorila 6

gimnazija....Prvi oblici stručnog školstva javljaju se pri kraju Turskog perioda, a nastaju

uglavnom produživanjem osnovnog obrazovanja. Prvi oblik stručnog obrazovanja s dolaskom

A.U uprave bio je vojni pansionat u Sarajevu u kome su se školovali učenici za službu u

vojsci. Godine 1882. u Sarajevu se otvara učiteljski tečaj za privremeno osposobljavanje

učitelja, ovaj tečaj 1886. prerasta u redovnu učiteljsku školu. Godine 1892. otvorena je u

Srajevu još jedna škola u kojoj su se obrazovali nastavnici za sibijan-mektebe. Za potrebe

školovanja srednjeg tehnočkog kadra otvorena je u Sarajevu 1899. Srednja tehnička škola. Od

srednjih stručnih škola otvorena je Trgovačka akademija u Sarajevu (1912). U ovom periodu

otvaraju se u Sarajevu i Mostaru zanatske škole, i kojima su se izučavali zanati metalske

struke. Otvoren je i veliki broj ženskih stručnih škola u kojima se učilo šivanje, krojenje i

domaćinstvo. Od 1907. godine u Sarajevu djeluje šumarska škola, a organizovan je i veći broj

kraćih ili dužih tečajeva za šumarstvo, stočarstvo, ratarsvo i voćarstvo.

26. Agrarno pitanje u saboru

Još u vrijeme saborskih izbora znalo se da će agrarno pitanje igrati ključnu ulogu u političkom

prestrojavanju u zemlji. Muslimansko političko vođstvo, u kome je begovat imao odlučujuću

riječ, želio je zadržati zemljišni posjed, i utu svrhu iskoristio osjećaj ugroženosti svih slojeva

muslimanskog stanovništva. U toj borbi dolazi do sejdinjavanja Hrvata i muslimana. Srpska

14

narodna organizacija zahtjevala je obavezno otkupljivanje kmetova. Pokušavalo se dokazati

da je obavezan otkup kmetova i u interesu Muslimana, ko bi mogli uložiti dobijeni novac u

produktivne svrhe. Time bi muslimanski zemljoposjednici postali vlasnici bankovnih,

industrijskih i trgovačkih preduzeća. MNO i MNS su isticale da je odnos između age i kmeta

privatnopravni a ne javnopravni. Seljajčki pokret „Štrajk“ u Bosanskoj Krajini i Posavini u

ljeto i jesen 1910. veoma je zaplašio muslimanske zemljoposjednike i vjerovatno konačno

presjekao sporazum i saradnju sa Srbima. Pokret je trebao da bude sredstvo pritiska na vlast,

da odbaci fakultativni i usvoji obavezni otkup. Muslimanska štampa je otvoreno optuživala

srpska glasila i saborske poslanike da je štrajk posljedica njihove agitacije. Kao uslov za

prihvatanje fakultativnog otkupa HNZ je tražila da Muslimani podrže u saboru Mandićev

prijedlog zakona o zvaničnom jeziku u BiH, podnijet 30. januara 1911 godine, te je došlo do

Hrvatsko-Muslimanskg sporazuma. Car je ručnim pismom 3.marta 1910 naredio Istvanu

Burianu da se za prvi Bosanski sabor izradi zakonska osnova o dobrovoljnom otkupljivanju

kmetovskih selišta. Suština prijedloga je da otkupljivanje može usljediti samo na temelju

dobrovoljnog sporazuma između vlasnika zemlje i kmeta. Predloženi prijedlog je ustvari

samo ozakonjivao dotadašnju praksu pri otkupu kmetova, ali s tom razlikom što je

obezbjeđivao potrebna finansijska sredstva za to, kao i obavezno posredovanje zemaljskih

vlasti. Ako se kmet i aga sporazumiju o otkupu i cjeni, Vlada je dužna posredovati i pozajmiti

kmetu cjelu otkupnu sumu, koju će ovaj u toku više godina otplaćivati uz kamatnu stopu

povoljniju od bankovne. 11 aprila 1911. godine izglasan je apsolutnom većinom vladin

prijedlog zakona o fakultativnom otkupu kmetovskih selišta.

27. Iskorištavanje rude

Izvještaji stručnjaka o rudnom bogastvu okupiranih zemaja 1897. godine glasili su pozitivno,

te se zaključilo da je BiH jedna od najbogatijih zemalja Evrope por uudnom bogastvu. A.U je

dokinula sva prava prijašnjih vlasnika za otkop rude. Pošto se slabo ulagalo vanjskog kapitala

u vađenje ruda (zbog rizika okupacionog statusa) preostala je jedino država kao imvestitor i

pooduzetnik. Uprava BiH u vlastitoj režiji 1886. godine počinje vaditi varešku rudaču, a 1891.

izgrađuje pogon s visokom peći. Godine 1895. uspjelo joj je da privuče privatnii kapital iz

Monarhije te s njime osniva Željezno-industrijsko društvo u Verešu. Uz prilično finansijsko

sudjelovanje bosanskohercegovačke uprave nastaje 1893 godine i željezara u Zenici, koja se

1899. pretvara u doničko društvo. Dio željezne rudače prodavao se austrijskim i ugrarskim

15

željezarama pri čemu je cjena za austrijsku industriju bila tako niska da je jedva pokrivala

proizvodne troškove.

***

Primitivnom eksploatacijom željezne rude , soli i nešto mrkog uglja za potrebe domaćinstva

iscrpljivala se, posljednjih decenija turske vladavine, čitava rudna aktivnos BH stanovništva.

Poslije A.U okupacije napuštena su primitivna rudarska okna. Rudna bogastva BiH

predstavljala su značajan ekonomski motiv okupacije pa je njihovo iskorištavanje zahtjevalo

savremen tehničko-tehnološki pristup. Za takav rad bilo je neophodno obezbjediti dovoljan

broj iskusnih stručnjaka iz monarhije. Uporedo s rudnim istraživanjem u srednjoj Bosni,

počele su pripreme za iskorištavanje soli i uglja u Tuzlanskoj oblasti. U toku 1879. godine

A.U uprava otkupila je primitivne solane od tuzlanskih muslimanskih porodica koje su za

vrijeme turske vladavine imale koncesije za proizvodnju soli. Za početne rudarske radove u

BiH bili su angažirani strani stručnjaci, te su uporedo sa strancima u posao uvođeni domaći

ljudi, pretežno seljaci koji su se ranije bavili rudarstvom. Dalji poticaj za razvoj rudarstva

uslijedio je naon izdavanja rudarskog zakona i formiranja Rudarskog satništva 1881. godine, a

posebno izgradnjom pojedinih željezničkih pruga. Godine 1894. bilo je upošljeno u rudarskim

i metalurškim poslovima 1.733 radnika, od toga ¼ bili su stranci. Bilo je slučajeva da su

radnici, ljeti zbog poljoprivrednih poslova, napuštali rudnike a u jesen se opet vraćali.

Željezara u Zenici je do 1914. godine upošljavala oko 30% stranaca, a tako visok procenat

stranaca može se objasniti višim stepenom prerade željeza koja je zahtjevala veći broj

specijalizovano kvalifikovanih radnika. Od 1905-1914 broj stranih radnika u rudarstvu i

metalurgiji nije prelazio 1/5 ukupne radne snage. Godine 1907. u rudnicima uglja i solanama

u BiH radilo je 2.797 radnika.

28. Duhanska industrija

Prve fabrike duhna u BiH podignute su u Sarajevu i Mostaru 1880-1881. Broj radnika u

sarajevskoj fabrici kretao se od 254 do 337, a u mostarskoj 8-130. Obje fabrike duhana

zaposljavale su domacu zensku snagu koja je s obzirom na prirodu posla bila veoma pogodna

i jeftina. Pored domacih bilo je zaposlen i manji broj stranih radnika koji su kao strucna radna

snaga uvodili u posao dmoace radnike i nadgledavali njihov rad. Poslije se otvaraju fabrike

16

duhana u Travniku i Banja Luci. U vrijeme berbe duhana zaposljavani su novi radnici

(sezonski). Nakon 1905.g. uvezena je jedna univerzalna masina koja je zamijenila veliki broj

radnika. Pored masina za proizvodnju cigareta uvezene su masine za rastresavanje i susenje

duhana koje su izvrsile veliko ubrzanje procesa proizvodnje. Uvodjenjem tehnickih i

tehnoloskih promjena doslo je do velikog skoka u proizvodnji te stalnim opadanjem broja

fabrickih radnika.

29. Vojni zakon

Donesen je krajem 1881. godine. Njime je A-U dala sebi pravo podizanje regruta u

okupiranoj zemlji. Stanovnici BiH su osmanski drzavljani, pa ovaj zakon predstavlja nasilje

nad njihovim podanackim obavezama prema sultanu kao legitimnom suverenu. Dakle, nakon

visemjesecnih rasprava u vrhovima A-U politike, proglasen je privremeni odbrambeni zakon

za BiH, kojim je bosanskohercegovacko stanovnistvo obuhvaceno redmnom vojnom

obavezom. Proglasenje ovog zakona imalo je izvjestan medjunarodni odjek s obzirom na

sultanov suverenitet nad BiH. U najvecem dijelu BiH zakon nije izazvao krupne unutrasnje

potrese, mada je unio izvjestan nemir medju muslimansko i srpsko stanovnistvo.

30. Ustanak Hercegovini

Poceo je krajem decembra 1881.g i pocetkom januara 1882.g. Bio je reakcija na vojni zakon.

U njemu je zajedno ucestovalo muslimansko i srpsko seljastvo. Poslije dva-tri mjeseca borbi

A-U trupe su ugusile ovaj ustanak. Citav ustanak, koji se uglavnom ogranicio na krajeve cije

se stanovnistvo, usljed navika i stila zivota stvorenih dugom tradicijom cetovanja i

hajdukovanja, sporo privikaovao na obaveze koje namece moderna burzoaska drzava, nije

mogao izazvati sira politicka gibanja u BiH. Ustanak je ipak za A-U politicke vrhove

predstavljao upozorenje da je nuzno poboljsati efikasnost organa vlasti u BiH i konacno

rijesiti pitanje njene uprave, s obzirom na sve medjunarodne i unutrasnje okolnosti u kojima

Monarhija izvrsava svoj okupacioni mandat.

***

Cilj Austrougarske je bio okupaciju što prije pretvoriti u trajnu aneksiju i u tom cilju je

donesen vojni zakon 4. 11. 1881. po kojem je uspostavljena vojna obaveza „zemaljskih

pripadnika“ i započeto formiranje bosanskohercegovačkih jedinica u sastavu austrougarske

17

armije. U narodu je ovaj zakon protumačen kao narušavanje sultanovog suvereniteta. To je

rezultiralo Hercegovačkim ustankom 1882. i iseljavanjem Muslimana iz Bosanske krajine i

istočne Bosne u Tursku. Hercegovački ustanak je mnogo više bio agrarnog karaktera. Srpski

kmetovi su tražili rješenje njihova statusa, a austrougarska vlast je politički oslonac u ovoj

borbi nalazila u muslimanskim zemljoposjednicima. Tako je vlast prečutno u svom interesu

zaoštravala odnose među tim dvijema socijalnim kategorijama, stavljajući naglasak na

nacinoalnu ili vjersku komponentu, a negirajući socijalni momenat kao suštinski problem.

Seljacima je najteži bio prelazak poreskog sistema sa naturalnih podavanja na novčana, koji je

sproveden 1879. godine.

Hercegovački ustanak je počeo u januaru 1882. napadom naoružanih ustanika na

žandarmerijsku stanicu u Ulogu, trajao je do novembra kada se posljednja grupa predvođena

Salkom Fortom prebacila na teritorij Crne Gore. Vođe ustanka su bili Pero Tunguz, Stojan

Kovačević i Salih-aga Forta. Ustanici su sve ukupno brojali oko 2.000-3.000 vojnika. U

početku su zavladali teritorijem od Gacka i Bileće preko planinskog masiva Prenja do gornjih

tokova Neretve. Najviše sukoba bilo je u Podrinju i oko Trnova. Foča je bila centar aktivnosti

diverzantskih ustaničkih jedinica koje se nisu frontalno sukobljavale sa austrijaskom vojskom.

Najveći ispjeh je uništenje nekoliko desetina žandarmerijskih stanica i kontrola skela na Drini

i neuspjeli napad zauzimanja Foče i zatim i Trnova. Ovo je odjeknulo pozitivno i ustanak se

proširio i preko Neretve.

Historičar ovog ustanka dr. Hamdija Kapidžić utvrdio je da je ausrtougarska vojska

nespremna dočekala ovaj ustanak i da bi ga ugušila morala je prestrojiti trupe na jugu

Monarhije, posebno su morali angažovati diplomaciju da ne dođe do prerastanja ustanka u

međunarodno pitanje. Stoga su izvještaji sa terena imali za cilj umanjiti značaj i razmjere

ustanka, a naročiti srpsko-muslimansku saradnju u njemu. U cilju gušenja ustanka planirano

je 10.000 pješaka i 4, brdske baterije. Plan je bio s pet kolona opkružiti ustanike i spriječiti

njihovo prebacivanje preko granice u Crnu Goru. Najveći okršaj dogodio se kod utvrđenog

Uloga. Nakon toga su ustanici razbijeni u manje grupe nastavili gerilsku borbu. Na taj su

način izazivali efekat „nevidljivog neprijatelja“, te su tako prisiljavali austrougarsku vojsku na

veći broj angažiranih vojnika. Jenjavanje ustanka u martu poslužilo je Zemaljskoj vladi za

BiH da izda proklamaciju o ugušenju ustanka u aprilu i proglasi amnestiju u roku do 20. maja

1882. Od amnestije bilo je izuzeto 241. lice. Iako su ustanak vlasti proglasile ugušenim, na

teritoriju zahvačenom ustankom zadržali su i preko ljeta oko 60.000 austrougarskih vojnika.

Saradnja Muslimana i Srba u ustanku bio je osobenost koju nije imao ni jedan raniji ustanak u

BiH. Saradnja se objašnjava objedinjenjem različitih interesa u svrhu postizanja istog

18

političkog cilja, ali ipak različitih socijalnih aspiracija. Ovo je posljednji seljački ustanak u

XIX. st.

31. Hrvatska narodna zajednica ili Vam ga HNZ

Inicijativu za stvaranje jedne hrvatske politicke organizacije dala je liberalno-gradjanska

struja, pa je nakon duzih priprema, krajem februara 1908.g. osnovana Hrvatska narodna

zajednica. Temelji ove organizacije polozeni su 16. avgusta 1906. g. na skupstini u Docu kod

Travnika. Glavni teoreticar i stvarni pokretac ovog pokreta bio je dr Ivo Pilar. Nacela pokreta

ogledala su se kroz slijedeca nacela : -zauzimanje stava da je Bih etnicki i drzavno-pravno

hrvatska zemlja,-prirodna teznja bh Hrvata za sjedinjavanje BiH sa Hrvatskom, a u okvirima

Habsburske Monarhije,-odredjivanje stava prema Muslimanima i Srbima,-tolerancija jedne

sveopste narodne organizacije kod bh katoila,-stroga nezavisnost prema Zemaljskoj vladi. Za

muslimane se kaze da su „neprijeporni“ Hrvati. Srpska narodna organizacija zauzela je prema

HNZ-u izrazito negativan stav. U vodjstvu HNZ preovladavalo je uvjerenje da se usljed

malodobnosti Hrvata u BiH, hrvatski drzavnopravni ciljevi mogu ostvariti samo ako se

muslimani pridobiju za hrvastvo, sto se eventualno moze postici nediranjem u agrarne interese

begovata, u cijim rukama je bilo politicko vodjstvo muslimanskog naroda. HNZ je posebno

ocekivala da ce ostvariti cvrscu suradnju sa Muslimanskom naprednom strankom, cije je

osnivanje posebno pozdravila.------Za one koji zele vishe..M.Imamovic, Pravni

polozaj...str. 166-171.

32. Gimnazije u A-U periodu

U vrijeme A-U vladavine pocele su se otvarati srednje skole prema austrijskom uzoru. To su

bile gimnazije i trgovacke (gradjanske) skole. Prva gimnazija otvorena je u Sarajevu 1879.

godine, a zatim u Mostaru, Tuzli, Bihacu. Prva realna gimnazija otvorena je u Banja Luci

1895. godine, zatim u Sarajevu i Derventi. Skole su radile po utvrdjenim planovima i

programima. Udzbenici su nabavljani u pocetku u Hrvatskoj, kasnije su neki bili stampani i u

Sarajevu. Gimnazije su imale obrazovane profesore, a isprva su to bili stranci. A-U rezim je

nastojao da u ovim skolama pored opste naobrazbe ucenike vaspita u duhu koji bi odgovarao

19

ciljevima okupacije. A-U je u toku svoje cjelokupne uprave u BiH otvorila sest gimnazija.

Istaknutu ulogu unapredjenja srednjoskolskog obrazovanja imala su nacionalno-kulturno-

prosvjetna drustva: Prosvjeta, Napredak i nashi Gajret---oleeeeeee:D

KUTAK ZA RADOZNALE (ZNAČI ZA SVE VAS )

Dokidanje osmanlijske vlasti i pokret otpora austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. god.

Već 11. aprila sarajevska ulema je protestvovala protiv oduzimanja teritorija od BiH, uz konstataciju da time ova pokrajina „visi u zraku“. Domaći muslimani su se nadali dobijanju autonomije, pa su u tom cilju uputili u Portu zahtjev takvog karaktera. Već tada je bio odbačen turski jezik i počela je isključiva upotreba domaćeg-bosanskog jezika. 5. juna 1878. Dolazi do formiranja Narodnog odbora kao nacionalno mješovitog tijela. Narodni odbor je formirao Narodnu skupštinu, sačinjenu od 32. člana, od toga 20. članova iz Sarajeva. U organizovanju naroda najviše su se isticali Muhamed-ef. Hadžijamaković i Abdulah ef. Kaukčija. Jedan od prvih zahtjeva Narodne skupštine bilo je smjenjivanje vojnog komandanta Veli-paše. Situacija je postala komplikovanija kada je iz austrougarskog generalnog konzulata u Sarajevu procurila informacija da je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira BiH. Konzul Konrad Vasić je predložio jednom broju uglednih Muslimana, da započnu radove na pripremanju mirnog prihvatanja okupacije. 4. jula navečer u Begovoj džamiji okupio se veći broj vjernika i nezadovoljnika, pri čemu se mimo običaja, vjerski obred polagano pretvorio u politički skup na kojem su riječ uzeli Hadžijamaković, Kaukčija i još neki drugi. Na skupu je otvoreno izjavljeno da će Austrija zauzeti BiH. Ogorčena masa je započela vatrene prosvjede i vođe skupa su počeli gubiti kontrolu nad vođstvom, a u narodu se svojim radikalnim i vatrenim govorom kao vođa istakao Salih Vilajetović u narodu poznat kao Hadži Lojo. On je narod pozvao na pobunu protiv vlasti i na protjerivanje austrijskog konzula Vasića i ostalih uposlenika u austijskom konzulatu. Narodna masa je krenula prema Konaku da smijeni sa vlasti Veli-pašu, valija, doveden pred svršen čin, pristao je na smjenu Veli-paše. Narednih nekoliko dana Sarajevo je potresala anarhična situacija. Hadži Lojo je vodio svoje naoružane odrede i pozivao kršćane da se pridruže pobuni, jedan broj prvaka se distancirao od pokreta. U Sarajevo su počeli pristizati Visočaci i Fojničani, a Travnik se digao na pobunu. U Bosnu je upućen iz Porte posljednji komandant Hafiz-paša u pratnji pljevaljskog muftije Šemdsekadića, jednog od najvećih vojskovođa pokreta. Potpisivanje Berlinskog traktata u Bosni je odjeknulo kao surova stvarnost. Na sjednici Narodnog odbora 13. jula 1878. Šemsekadić se zalagao za pružanje otpora i jačanje pokreta i preduzimanje mjera protiv onih koje odbiju da mu se priključe, na to je Hafiz-paša zabranio rad Narodnog odbora i na taj način je dao do znanja da vlast neće i ne smije podržati pobunjenike. Bez obzira na zabranu Narodni odbor je nastavio sa radom na pripremi organizovanja naroda. Sjedište otpora postao je Morića han. Odbor je uputio protestno pismo kancelaru Bizmarku ističući da će narod odlučno braniti svoju zemlju od austrijske okupacije i da ne prihvataju odluke Berlinskog kongresa. Mobilizacija ljudstva počela je 21. jula, a već 27. jula su pale i prve žrtve prilikom opsade Konaka i zahtijeva da svi osmanski funkcioneri napuste vlast i narodu predaju oružje pohranjeno u kasarnama. Narednog 28. jula 1878. Mahzar-paša i Konstan–paša podnose ostavke, zatim vođe pokreta održavaju skup i izabiru narodnu vladu. Tim aktom je prestala 400-stogodišnja osmanska uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Razdjeljene su funkcije nosiocima civilnih, vojnih i policijskih vlasti. Svo ovo vrijeme Hadži Lojo je patrolirao s naoružanim pratiocima ulicama grada, pozivajući narod na oružanu pobunu. Njegova podmitljivost je izlazila na vidjelo. Ipak nakon proglašenja Narodne vlade multikonfesionalno i multinacionalno jedinstvo Sarajlija došlo je do izražaja. Uslijedilo je

20

općenarodno veselje uslijed pada osmanske vlasti. Hadži Lojo je na koncu oslobodo zatvorenike. Slijedećeg dana Sarajevo su napustile osmanske jedinice zajedno sa višim instancama vlasi i valijom. Vojne pripreme za izvođenje okupacije prevodio je baron Josip Filipović, koji je od ranije bio poznat kao vrstan vojskovođa. Prema zveničnim podacima Austro-Ugarska je pripremila 82.000 vojnika i oficira za okupaciju. Razmještaj trupa Filipović je organizirao u junu i julu 1878. Generalna komanda u Zagrebu imala je kompletirane podatke o bosanskim cestama, prelazima, telegrafskim linijama, utvrdama i gradovima, uz to i vrlo precizne podatke o nacionalnoj i socijalnoj strukturi stanovništva. Uslijedila je zvanična proklamacija upućena od strane barona Filipovića, po njoj saopćava da austrougarske trupe dolaze u BiH u svojstvu prijatelja naroda da uspostave red i mir, naglašavajući da su monarhiji taj zadatak povjerile evropske sile uz saglasnost sultana, obečavajući da će vojska štititi svakoga i da će svi pred zakonom biti ravnopravni uz garanciju običaja naroda i da će se zemaljski prihodi koristiti za potrebe zemlje. 29. jula 1878. austrougarske trupe su prešle bosansku granicu preko Save na 4. mjesta a narena dva dana i iz pravca Dalmacije. Cilj je bio Sarajevo a putevi dolina Une, Sane, Vrbasa, Bosne i Neretve. Prvih dana pali su Banja Luka, Prijedor i Ljubuški. Austrijski konzul je na to napustio Sarajevo. U Mostaru se na čelu pokreta našao Arif ef. Kajtaz, a u Tuzli Mehmedbeg Ćemerlić. Najveća mana pokreta bio je nadostatak oficirskog kadra, koji su do tada u Bosni činili uglavnom Turci, a nakon što su austrougarske trupe postigle prve uspjehe došlo je do osipanja pokreta, u prvom redu su Srbi i Hrvati napuštali ideju otpora. Tako su se prognoze okupatora pokazale istinitim. Smatra se da je pokret raspolagao sa oko 93.000 boraca, po austrijskim izvorima, centar mu je bilo Sarajevo. Hadžijamaković je porazio austrijske trupe kod Maglaja, a Šemsekadić je organizovao odbranu Tuzle i uspio zaustaviti austrijsko napredovanje glavnine vojske dolinom Bosne, međutim dolinom Vrbasa brzo se napredovalo. Pali su Banja Luka, Jajce i Travnik, međutim uspostava kontrole nad zauzetim gradovima nije tekla po planu, pa se Filipović dao na organizovanje prijekih sudova i likvidaciju pobunjenika. Pali su Žepće, Kakanj i Visoko i 17. augusta austrijske trupe su bile pred Sarajevom. Odbranu Sarajeva je organizovao Hadžijamaković rasporedivši oko 5.000 vojnika na kote oko grada, a Filipović je imao 14.000 vojnika i 9. artiljerijskih baterija. Napad na grad započeo je u rano jutro 19. augusta iz svih pravaca a najveće borbe su se vodile na Pašinom brdu, zatim su pali Koševsko Brdo i Gorica, zatim Vraca i Debelo Brdo. Austrijanci su ušli u grad i započele su ulične borbe, likvidacije, silovanja i masakri. Bilans žrtava među braniocima kretao se oko 400 ljudi. Otpor je skršen oko 14. sati i uslijedila su hapšenja po gradu. Uhapšeni su odvođeni u sabirne logore i zatim je njih 600 osuđeno na robiju i deportovano u Olmuc, nakoliko desetina je prijeki sud osudio na smrt. Mustafa Hadžijamaković je osuđen na kaznu vješanjem, ali je pred sam čin oteo pušku vojniku, ranivši pritom dvojicu, zatim je izmasakriran obješen. Austrijske vlast su s razlogom potencirale da je vođa pobune bio Hadži Lojo, negirajući pripisati vođstvo pobune pripadnicima uleme. Stoga se otpor austrougarskoj okupaciji BiH u historiografiji dugo vremena naziva Hadži Lojina buna. Tek je 20. oktobra 1878. , padom Kladuše završena austrijska okupacija BiH. Za nepuna tri mjeseca jedna od najsavremenijih armija Evrope okupirala je BiH uz nemale žrtve i neočekivano žilav otpor domaćeg stanovništva. Narednih 40-ak godina Austro-Ugarska vladavina će udariti pečat historijskog razvoja BiH.

Struktura bosanskohercegovačkog stanovnistva (1878-1918)

U momentu okupacije BiH je brojala oko 1.150.000 stanovnika, da bi početkom I. Svj.rata broj stanovništva porastao do 1.800.000. Pored tradicionalnog građanstva dolazi do pojave novog građanstva koje su sačinjavali doseljenici raznih nacionalnosti sa područja monarhije, 1912. ono je brojalo 13.500 ljudi.

Nova privredna aktivnost i nastanak radništva

21

Nakon ukidanja esnafske organizacije 1851. započinje slobodno razvijanje kapitalističkih društvenih odnosa, a od dolaska austrougarskih vlasti pojačan je interes stranog kapitala za domaća bogatstva. U gradovima se razvija manufaktura i početni oblici industrijske proizvodnje, dok je vangradsku privredu obilježila prerada drveta, pri čemu su radnu snagu uglavnom sačinjavali stranci. Kvalifikovani industrijalci su također dovođeni iz drugih dijelova Monarhije. Za realizaciju velikih investicija kao što je izgradnja željeznica također su dovođeni stranci čiji je boravak u BiH bio sezonskog karaktera. Najveći broj radnika zapošljavala je drvna industrija, zatim rudarstvo, metalurgija i saobraćaj. Jedna od značajnih karakteristika radništva u BiH jeste njihova heterogena vjerska i nacionalna struktura koja ni po čemu nije odgovarala proporcijama ukupnog stanovništva. Najzasupljeniji su bili katolici raznih nacija iz Monarije. Muslimansko stanovništvo se uglavnom bavilo sitnim zanatstvom i trgovinom, te se tako nije znatnije uključivalo u procese industrijalizacije. Srbi su bili najzastupljeniji u drvnoj industriji, trgovini, tekstilnoj, duvanskoj i grafičkoj industriji. Muslimane je pogađala činjenica stalnog iseljavanja i tradicionalne neangažiranosti muslimanki u van kučnim djelatnostima. Zadržavanje kmetskih odnosa u agraru uspostavilo je kontinuitet u socijalnoj strukturi stanovništva i poslije 1878, dok je razvoj industrije, saobraćaja i drugih privrednih grana vodio stvaranju dvaju novih socijalnih grupacija –buržoazije i radništva. Svi ovi tokovi su vodli brojnim proturječnostima tradicije i modernizacije.

Organizacija vlasti u BiH 1878-1918

Okupacijom 1878. BiH je faktički ušla u satav Austrougarske monarhije, iako je sve do aneksije 1908. formalno-pravno ostala pod sultanovim suverenitetom. Usljed brojnih složenih prilika, BiH je u okviru Habsburške monarhije imala poseban državno-pravni položaj i posebnu organizaciju i strukturu vlasti. Osnovni međunarodni akti pravnog karaktera koji su određivali takav položaj BiH su bili član 25. Berlinskog ugovora i tzv. Novopazarska konvencija, tj. poznata i kao Carigradska konvencija. Član 25. Berlinskog ugovora je odredio austrougarski okupacioni mandat kao pravo zaposjedanja i upravljanja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Istovremeno je bilo određeno da Austrougarska ima pravo da na području Novopazarskog sandžaka drži svoje garnizone, o čemu će se naknadno sporazumjeti s Portom. Nakon dužih pregovora Porta i Austro-Ugarska su 21. 4. 1879. zaključile u Istanbulu Međusobni sporazum ili Carigradsku Konvenciju, u kojij se u prvom redu navodi da činjenica okupacije ne vrijeđa suverena prava sultana nad BiH, garantuju se lična, imovinska i vjerska sloboda, zatim sloboda muslimanima da njeguju kontakte sa poglavarom u Carigradu, da izvese osmansku zastavu na džamijama. Međusobnim sporazumom je postavljen princip samofinansiranja bosanskohercegovačke uprave, kojeg se A-U cijelo vrijeme svoje uprave pridržavala. Poslije dužih političkih rasprava na relaciji Beč-Budimpešta, parlamenti Austrije i Ugarske su usvojili Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom. Po tom zakonu nadzor nad privremenom upravom u BiH pripao je zajedničkoj vladi, ali da se pravci i načela te uprave ne mogu utvrđivati bez saglasnosti austrijske i ugarske vlade. Također je utvrđeno da se status BiH prema Monarhiji može promijeniti samo uz suglasnost parlamenata Austrije i Ugarske. Znači svaki radikalniji upravno politički zaokret u BiH doveo bi u pitanje dualističku strukturu Monarhije. Stoga je Austro-Ugarska u biti zadržala: 1. zatečenu osmansku administrativnu organizaciju; 2. pravni poredak; 3. poreski sistem; 4. postojeće stanje agrarnih odnosa; Prema tome, na upravnom polju, Bosanski vilajet je preimenovan u Reichsland, Sandžaci su postali okruzi, kaze(srezovi) kotari, a nahije kotarske ispostave. Dotadašnju funkciju valije obnašao je zemaljski poglavar, mutesarifi(upravnici sandžaka) su postali okružni predstojnici, a kajmakami(upravnici srezova-kaza) kotarski predstojnici. Slično upravi, i u pravosuđu je zadržana osmanska organizacija sudstva. U Sarajevu je od 1879. počeo sa djelovanjem Vrhovni zemaljski sud. Postojalo je 6. okružnih sudova, koji su djelovali i kao trgovački sudovi. Pored kotarskih sudova postojali su i šerijatski sudovi, uglavnom za porodične u

22

naslijedno-pravne odnose kod Muslimana. Pri Vrhovnom sudu postojao je apelacioni Šerijatski sud u Sarajevu. Zemaljska vlada je vršila sve operativne poslove za BiH. Sa sjedištem u Sarajevu rad je počela 1. 1. 1879. U početku su Zemaljsku vladu činila tri odjeljenja: Unurtašnji poslovi, Finansije i Pravosuđe, i ovo je bilo preuzeto iz ranijeg osmanskog sistema. U Beču je pri zajedničkom ministarstvi finansija postojao Bosanski biro, koji je preko Zemaljske vlade u Sarajevu upravljao poslovima BiH. Zemaljsku vladu su sačinjavali zemaljski poglavar, kao titularni šef vlade, civilni adlatus je stavrno rukovodio radom vlade, te šefovi odjeljenja ( uz prvobitna tri uvedeni su i građevinski odjel, odjel za nastavu i bogoštovlje i tehničko odjeljenje). Reorganizacijom Zemaljske uprave 1912. ukinuta je funkcija civilnog adlatusa a stvarni rukovodioc vlade od tada postaje zemaljski poglavar, koji je tada dobio svog zamjenika. Zemaljski poglavar je ujedno bio i zapovjednik okupacionog korpusa, pa su stoga funkciju zemaljskog poglavara u BiH obnašali stalno visoki carski oficiri. To je bila osobenost BiH jer ni u jednoj drugoj pokrajini Monarhije zemaljski poglavari nisu mogli istovremeno biti vojni komandanti. Jedino što nisu preslikali iz osmanskih institucije bilo je pravo na formiranje Bosanskog sabora ( po Midhat-pašinom ustavu iz 1876.). Jednio su omogučili postojanje institucija tzv. Upravnih vijeća pri Zemaljskoj vladi, okružnim i kotarskim uredima i njihovim ispostavama. Upravno vijeće pri Zemaljskoj vladi sastojalo se od 12. članova, u okružnim oblastima po 6. članova, a na nižim istancama po 4. člana. Svoju posljednu sjednicu Zemaljsko upravno vijeće održalo je 8. 3. 1881. i od tada nikad nije više ponovo sazivano.

Donošenje vojnog zakona 1881. i Hercegovački ustanak 1882. godine

Cilj Austrougarske je bio okupaciju što prije pretvoriti u trajnu aneksiju i u tom cilju je donesen vojni zakon 4. 11. 1881. po kojem je uspostavljena vojna obaveza „zemaljskih pripadnika“ i započeto formiranje bosanskohercegovačkih jedinica u sastavu austrougarske armije. U narodu je ovaj zakon protumačen kao narušavanje sultanovog suvereniteta. To je rezultiralo Hercegovačkim ustankom 1882. i iseljavanjem Muslimana iz Bosanske krajine i istočne Bosne u Tursku. Hercegovački ustanak je mnogo više bio agrarnog karaktera. Srpski kmetovi su tražili rješenje njihova statusa, a austrougarska vlast je politički oslonac u ovoj borbi nalazila u muslimanskim zemljoposjednicima. Tako je vlast prečutno u svom interesu zaoštravala odnose među tim dvijema socijalnim kategorijama, stavljajući naglasak na nacinoalnu ili vjersku komponentu, a negirajući socijalni momenat kao suštinski problem. Seljacima je najteži bio prelazak poreskog sistema sa naturalnih podavanja na novčana, koji je sproveden 1879. godine. Hercegovački ustanak je počeo u januaru 1882. napadom naoružanih ustanika na žandarmerijsku stanicu u Ulogu, trajao je do novembra kada se posljednja grupa predvođena Salkom Fortom prebacila na teritorij Crne Gore. Vođe ustanka su bili Pero Tunguz, Stojan Kovačević i Salih-aga Forta. Ustanici su sve ukupno brojali oko 2.000-3.000 vojnika. U početku su zavladali teritorijem od Gacka i Bileće preko planinskog masiva Prenja do gornjih tokova Neretve. Najviše sukoba bilo je u Podrinju i oko Trnova. Foča je bila centar aktivnosti diverzantskih ustaničkih jedinica koje se nisu frontalno sukobljavale sa austrijaskom vojskom. Najveći ispjeh je uništenje nekoliko desetina žandarmerijskih stanica i kontrola skela na Drini i neuspjeli napad zauzimanja Foče i zatim i Trnova. Ovo je odjeknulo pozitivno i ustanak se proširio i preko Neretve. Historičar ovog ustanka dr. Hamdija Kapidžić utvrdio je da je ausrtougarska vojska nespremna dočekala ovaj ustanak i da bi ga ugušila morala je prestrojiti trupe na jugu Monarhije, posebno su morali angažovati diplomaciju da ne dođe do prerastanja ustanka u međunarodno pitanje. Stoga su izvještaji sa terena imali za cilj umanjiti značaj i razmjere ustanka, a naročiti srpsko-muslimansku saradnju u njemu. U cilju gušenja ustanka planirano je 10.000 pješaka i 4, brdske baterije. Plan je bio s pet kolona opkružiti ustanike i spriječiti njihovo prebacivanje preko granice u Crnu Goru. Najveći okršaj dogodio se kod utvrđenog Uloga. Nakon toga su ustanici razbijeni u manje grupe nastavili gerilsku borbu. Na taj su način izazivali efekat „nevidljivog neprijatelja“, te su tako prisiljavali austrougarsku vojsku na veći broj angažiranih vojnika. Jenjavanje ustanka u martu poslužilo je Zemaljskoj vladi za BiH da izda proklamaciju o ugušenju ustanka u aprilu i proglasi amnestiju u roku do 20. maja 1882. Od amnestije bilo je izuzeto 241. lice. Iako su ustanak vlasti proglasile ugušenim, na teritoriju zahvačenom ustankom zadržali su i preko ljeta oko 60.000

23

austrougarskih vojnika. Saradnja Muslimana i Srba u ustanku bio je osobenost koju nije imao ni jedan raniji ustanak u BiH. Saradnja se objašnjava objedinjenjem različitih interesa u svrhu postizanja istog političkog cilja, ali ipak različitih socijalnih aspiracija. Ovo je posljednji seljački ustanak u XIX. st.

Uticaj ustanka na organizaciju vlasti (Benjamin Kalaj,poreski sistem)

Ustanak je potakao austrougarske vlasti na iznalaženje načina za rješavanje pitanja kako organizirati efikasniju upravu u BiH, imajući u vidu sve unutrašnje i međunarodne okolnosti koje su otežavale rješenje bosanskohercegovačkog pitanja. Drugim riječima kako učvrstiti pozicije Monarhije u BiH i pripremiti plan provođenja okupacije u aneksiju. U tom cilju je na mjesto zajedničkog ministra finansija imenovan Benjamin Kalaj. Imenovanjem na finkciju zajedničkog ministra financija ujedno je preuzeo i odgovornost za upravu nad BiH. Car Franjo Josip polagao je nade u Kalaja smatrajući ga najboljim poznavaocem Balkana u Monarhiji. Kalaj je smatrao da bosanskohercegovačka uprava mora djelovati kao da je okupirana zemlja već sastavni dio Monarhije. Tzv. Kalejavom „reformom“ bosansko-hercegovačka uprava je dobila građanski karakter, pod neposrednim ravnanjem civilnog adlatusa. U cilju ostvarenja uslova za aneksiju Kalaj se odlučio izgraditi čvrst činovnički aparat u BiH, sačinjen od velikog broja visokoobrazovanih činovnika. Da bi podigao činovnički nivo Kalaj je dovodio u BiH ljude iz konzularne službe. Tako je stvarao činovničku elitu svoje uprave, nazvanu Kalajeva apsolutistička uprava, što znači vladati bez naroda, ali istovremeno raditi na njegovu položaju onoliko koliko dozvoljavaju bosanske financije i interesi Monarhije. To je u osnovi bio sistem prosvjećenog apsolutizma, koji je prema Kalajevoj zamisli trebao osigurati uvjete za pretvaranje okupacije u aneksiju. Najviše reformi i prilagodbi zahtjevao je poreski tj. financijski sistem, carinski sistem, bankarski sisitem i agrarni odnosi kao najveći problem. Od 1.1.1880 BiH je priključena carinskom području Austrougarske monarhije. Time je ukinuta granica BiH prema Monarhiji i prenesena je na Granicu BiH prema Turskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Suprotno odredbama Carigradske kovencije, Zemaljska vlada je izričito zabranila promet osmanskog papirnog i bakarnog novca, a u opticaju je ostavila zlatnike i srebrenika. Prihodi od carina su neznatno doprinjijele samofinanciranju BiH. Ubiranje poreza u vidu „desetine“ je bilo problem, koji je djelomično riješen 1906. kada je zamijenjen „desetinskim paušalom“ koji je intenzivirao privredu na selu iz razloga što je određen na deset godina u istom iznosu. Za kvalitetan bankarski sistem bio je potreban strani kapital, stoga je vlada 1895. osnovala Privilegovanu zemaljsku banku za BiH, koja je postepeno privlačila privatni kapital iz Monarhije. Agrarni odnosi – Složena evolucija osmanskog agrarnog sistema u BiH pravno je završena donošenjem uredbe o čiflucima u Bosni, poznatije pod nazivom Saferska naredba, njome su ozakonjeni agrarni odnosi stvoreni procesom čiflučenja. Saferskom naredbom kmet je smatran za stalnog i nasljednog zakupca na imanju zemljoposjednika. Time su odnosi između čifluk-sahibije i čifčije dobili građanski karakter. Posjednik zemlje postao je formalno pravno njen vlasnik, a kmet zakupac. Odnosi između vlasnika zemlje i kmeta uređivani su međusobnim ugovorom, po kojem je vlasnik ulagao zemlju, a seljak rad. Neispunjeni zahtjevi seljaka da prisvoje zemlju koju obrađuju rezultirali su ustankom u istočnoj Hercegovini 1875. koji je eskalirao na Veliku istočnu krizu koja se zatim završila austrijskom okupacijom BiH i upravo na kartu rješavatelja agrarnog problema u BiH, A-U. je dobila Berlinskim ugovorom mandat nad BiH. I tako je Austrija, umjesto da sprovede reforme agrarnog sistema, upravo suprotno ozakonila odredbe Saferske naredbe i zadržala postojeće stanje. Austrougarska se u praksi orijentirala na rješavanje agrarnog pitanja tako što je ozakonila dobrovoljni sporazum između age i kmeta, po pitanju otkupljivanja kmetovskih selišta. Na ovoj je osnovi otkup tekao veoma sporo. U XX. st. su se i gradski Srbi počeli javljati kao zemljoposjednici tako što su stečenim kapitalom otkupljivali posjede od aga i begova, a samim tim i njihove odnodr na čifluku sa prijašnjim kmetovima. Agrarna situacija je kulminirala raspadom Austrougarske 1918. kada su mnogi kmetovi i zakupci silom u okrilju anarhije prisvajali zemlju. Takvo nasilno stečeno pravo vlasti nad zemljom regent Aleksandar je potvrdio svojom proklamacijom seljaštvu 6. januara 1919.

Austrougarska vojska u BiH do 1914. godine

24

Strateška važnost okupirane BiH uvjetovala je da i u mirnodopskim uvjetima u njoj bude stacioniran relativno velik broj okupacione vojske. Od 2/3 do ¾ vojske je bilo stacionirano u gradovima, a u posljednje dvije decenije Austro-Ugarska je svoju vojsku koncentrisala uz granicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Gradovi uz Drinu su dobili veoma brojne kontingente, a učešće bosanskohercegovačkih armija, po brojnosti je bivalo sve veće i veće. U nekim gradovima u istocnoj Bosni i Hercegovini broj vojnika je premašivao broj stanovnika, a Sarajevo i Mostar su 1910. postali najznačajniji vojni centri Austro-Ugarske monarhije, iz njih su polazili strateški željeznički putovi ka Drini i Trebinju, a sve s ciljem brže i efikasnije vojne mobilizacije i prebacivanja vojnih trupa. Neki od bosanskohercegovačkih gradova su, zbog prisustva velikog broja vojske, uživali ekonomski prosperitet, stoga su neki gradovi, kao npr. Bihać i Travnik podnosili zahtjeve za povećanjem broja garnizona. Od vojske su najveću korist imali zanatlije i trgovci. Vojska je početkom XX. st. trošila 10% BH budžeta. Među oficirima kojih je bilo pedesetak nije bilo lokalnog stanovništva, dok je među žandarmima bilo. Žendarmerija je 1903. dobivala 7,5% BH budžeta. Po broju žandarma BiH je premašivala zemlje sa izrazitim policijskim sistemima, kao što je bila „Zemaljska straža“ u ruskom Zakavkazju.

Bosanskohercegovačka vojska u okviru austrougarske armije

Bosanskohercegovačka vojska u okviru austrougarske armije formirala se postupno. Nakon donošenja Vojnog zakona 1881., najprije su formirane četiri okružne komande u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli i Mostaru, a naredne godine formirane su četiri bosanskohercegovačke pješadijske čete. Dalje formiranje četa, bataljona i pukova ( regimenti ), teklo je u kontinuitetu do kraja I. Svj. rata. Bosanskohercegovački pješadijski puk br. 1. popunjavao se sa područja sarajevskog vojnog okruga, a sjedište štaba bilo mu je u Beču. Drugi BH pješadijski puk je bio banjalučki sa sjedištem u Gracu, treći BH pješadijski puk je bio tuzlanski sa sjedištem u Budimpešti, a četvrti je bio mostarski sa sjedištem u Beču, odnosno Trstu. Jedan puk je brojao četiri bataljona i jedan rezervni, što znači pet, svaki bataljon sastojao se od tri čete, a svaka je brojala po 124. vojnika. Dvogodišnji vojni rok je bio do 1900. a nakon toga uveden je trogodišnji, čime je proporcionalno vremenskom trajanju smanjen broj regruta. Nakon aneksije BiH njeni zemaljski pripadnici izjednačeni su u vojnim obavezama sa državljana ostatka Monarhije. Godine 1912. u Novom zakonu o odbrani BiH ukinuta je mogučnost zamjene za regrutovano lice, što je bio ostatak turskog vojnog zakona (bedeluk=plaćena zamjena). Osnovu bosanskohercegovačkih trupa do izbijanja Prvog svjetskog rata u okviru austrougarske armije činile su 4 bosanskohercegovačka pješadijska puka i 4 lovačka bataljona, ipak su obaveze BH stanovništva prema oružanim snagama Monarhije rasle brže nego nego u drugim zemljama Monarhije. Mobilzacijom 1914. oformljeno je 8 BH pješadijskih pukova i isto toliko lovačkih, zatim brdska artiljerija, rezervni bataljoni, tvrđavski pješadijski bataljoni i radni odredi, uz to BH vojska nije imala konjičke jedinice. U maju 1917. BH trupe su brojale oko 235.000 vojnika u austrougarskoj armiji, od toga je u pješadiji bilo preko 90% od ukupnog broja, a u decembru iste godine BH trupe su brojale oko 300.000 vojnika, ne računajući gubitke poginulih, umrlih i teško ranjenih, tjekom 1917. godine. U svim BH jedinicama oficirski kadar su činili Nijemci, Mađari i Česi, oficira domaćih nacionalnosti nije bilo. Od početka rata protiv Srbije, a posebno nakon neuspjeha na ovom ratištu, Austrougarsko ratno ministatstvo donijelo je propise o mjerama koje treba preduzeti kako bi se neutralizirali poltitički nepouzdani vojni elementi u BH vojnim jedinicama. U tu svrhu se oformljivani nenaoružani radni odredi, kojima je stavljeno u zadatak da opremaju utvrđena mjesta, utvrđivaju mostove, popravljaju i izgrađuju puteve i željeznice. Vrhovna komanda armje naredila je da se kod svih BH pukova formiraju po dva bataljona od „pouzdanih elemenata“, a od ostatka nenaoružani radni odredi. Pored radnih odreda i njima analogno formirali su se rezervni bataljoni od pouzdanih pripadnika sve tri nacionalnosti jednako zastupljenih i stalno pripravnih da se u momentu mogu priključiti BH pukovima kao njihovi bataljoni. Tako je mobilizacija rezervista trebala nadomjestiti dezertere i „nepouzdana elemente“. Tu se krila sva tajna o pretjeranom mobilizovanju BH stanovništva u odnosu na druge zemlje Monarhije. Sve ove radnje su pokrenute nakon neuspjeha na Balkanskom

25

ratištu do kraja 1914. Nakon 1914. pripadnici srpse nacionalnosti su isključeni iz jedinica brdske artiljerije i razvrstani u radne odrede. U prvoj godini rata BH pukovi su bili raspoređeni na svim ratištima i borili su se u svim bitnijim bitkama protiv srpskih snaga na području Srbije i istočne Bosne, a bili su prisutni i na galicijskom, ruskom, poljskom i karpatskom ratištu. Veća dezerterstva započinju već krajem 1914., Srbi nastavljaju sa dezerterstvima i tokom 1915. i to uglavnom na ruskom ratištu. Tada počinju i veći gubici u ljudstvu, pa se redovi počinju popunjavati slabo izvežbanim i isto tako motivisanim regrutima. Jedan od većih problema je bilo sporazumijevanje u vojnim redovima između njemačke komande i južnoslavenskih jedinica. Krajem 1916. i početkom 1917. u BH jedinice su primani i albanski dobrovoljci, oni su smatrani pripadnicima carske i kraljevske armije, ali u jednoj je četi mogao biti samo jedan vod albanaca. Krajen 1917. BiH je bila krajnje iscrpljena zemlja, zapuštene privrede, a loše stanje na ratištima rezulturalo je brojnim dezerterstvima i naglim porastom broja naoružanih bjegunaca koji se odmeću u „zeleni kadar“, što nisu mogle spriječiti ni oštre disciplinske mjere, ni uvođenje prijekih sudova. Posljednji okršaji u 1918. i pojave epidemija zaraznih bolesti izbacili su iz ratnog stroja veliki broj ljudi. BH trupe smatrane su elitnim jedinicama austrougarske armije, što potvrđuju medalje za hrabrost dodijeljene velikom broju BH vojnika.

Nacionalno -politički kurs okupacione uprave

Neposredno po okupaciji, prvi zemaljski poglavar general Josip Filipović je pokušavao uz oslonac na činovničku ekipu, koju je doveo iz Hrvatske, sprovoditi u upravi i nacionalnoj politici BiH, „hrvatski kurs“, međutim već je, nakon pritužbi austrougarskih vladajućih krugova, u decembru 1878. smijenjen sa dužnosti i time prestaje „hrvatski kurs“ okupacione uprave. Benjamin Kalaj od svog dolaska 1882. posvećuje posebnu pažnju srpskom nacionalnom pokretu, smatrajući potrebnim neutralizirati njegove nacionalno-političke težnje. U tom smislu dozvolio je slobodnu upotrebu srpskog imena, a vlada je pokrenula list „ Prosvjetu“ koji je štampan na ćirilici. „Srpski kurs“ je oličavao civilni adlatus baron Fedor Nikolić (unuk kneza M. Obrenovića i rođak kralja Milana), a uz njega su vlasti nastojale pridobiti za svoju politiku vodeće krugove srpskog građanstva. Nikolić u tim nastojanjima nije uspio, pa je 1886. napustio BiH. Nikolićevim uklanjanjem Kalaj je uzeo sebi za cilj da u cjelokupnom domaćem stanovništvu razvije i učvrsti osjećanje zemaljske bosanske posebnosti i narodnosti. To je bio pokušaj da se nasuprot različitim nacionalnim idejama suprotstavi koncept koji bi pod bošnjačkim imenom okupio sve vjersko-etničke grupe u BiH, bez obzira na vjersku pripadnost. Ova ideja je postojala još od sredine XIX. st., a pokrenule su je tada osmanske vlasti u sklopu lakšeg sprovođenja reformi (Omer-paša Latas-pedesetih i Osman Topal-paša-šezdesetih). Kalaj je tako svoju ideju interkonfesionalnog bošnjaštva nadogradio na njihovu i započeo njeno ostvarenje sa puno više energije. Sva njegovan nastojanja ostala su uzaludna jer su nacionalne ideje Srbije i Hrvatske već uhvatile dubokog korijena među Srbima i Hrvatima u BiH. Bošnjaštvo je u BH životu došlo do izvjesnog izražaja kada je 1891. godine Mehmed-beg Kapetanović pokrenuo list „ Bošnjak“. U prvom broju „Bošnjak „ se oglasio kao muslimanski list, braneći i propagirajući općebosansku nacionalnu ideju. Njegova pojava naišla je na oštre kritike u srpskoj i hrvatskoj štampi, podjednako u BiH i u susjednim zemljama. Većina muslimanskog građanstva odbacuje ideje lista „Bošnjak“ smatrajući ga prorežimskim produktom, a uz to i mlada muslimanska inteligencija prekida suradnju s listom „Bošnjak“. Od sredine devedesetih bošnjaštvo ne predstvlja više nikakvu alternativu nacionalnim pokretima u BiH. Austro-Ugarska vlast to polako i prešutno priznaje prihvatajući saradnju početkom XX. st. sa nacionalno-političkim pokretima u BiH, koji tako postaju partneri vlasti u BH politici.

Organizacija vjerskih zajednica

Pravoslavna crkva - Cilj koji su sebi austrougarske vlast u BiH postavile po pitanju pravoslavne crkve je bio, odvojiti je od Carigrada i podvrći je pod pećku patrijaršiju sa sjedištem u Sremskim Karlovcima. Na to je pristao sarajevski mitropolit Grk Antim, ali m se pravovremeno suprotstavio arhimandrit Sava Kosanović, a zatim i sve pravoslavne općine u zemlji. Iz straha da bi time bili jače

26

vezani za Monarhiju, kojoj bi to utrlo put ka aneksiji, Dabrobosanska mitropolija se iz tih razloga političke prirode držala Carigrada. Nakon duže diplomatske akcije austrougarska vlada zaključuje konkordat 1880. sa Carigradskom patrijaršijom, čime austrijski car dobija pravo imenovanja i smjenjivanja pravoslavnih episkopa i mitropolita. Tako je Carigradskim konkordatom pravoslavna crkva u BiH došla pod upravu austrougarske vlade. Monarhija je plaćala carigradskog patrijarha i episkope iz svog budžeta, a pravo ubiranja crkvenih doprinosa prešlo je na državu. Za novog mitropolita iste godine postavljen je Sava Kosanović nakon što je u careve ruke položio izjavu o lojalnosti. Nakon 4. godine Kosanović je podnio ostavku izjavivši da se vlasti bezobzirno mješaju u upravu pravoslavne crkve u BiH, te da podržavaju rimokatoličku propagandu na štetu pravoslavlja. Katolička crkva – Ovdje je problem A.-U. vlastima u BiH predtavljala crkvena hijerarhija. Na mjesto zemaljskog poglavara u BiH nakon Filipovića dolazi 1878. u decembru Vilhelm Virtemberg koji preduzima akciju smanjenja uticaja franjevaca i uvođenja svjetovne katoličke hijerarhije Jezuita tj. Isusovaca. Nakon što su austrougarske vlasti odezele crkvi zemlju za izgradnju kasarne (danas Dom armije), na kojij je bila predviđena izgradnja crkve, sarajevski biskup prekida odnose sa vlastima i tako započinje otvoreni diplomatski sukob franjevaca i okupacionih vlasti u Vatikanu. Vlast uspjeva uz pomoć đakovačkog biskupa Josipa Juraja Štrosmajera isposlovati 1881. konkordat sa Sv. Stolicom, čime austrijski car dobija pravo imenovanja bosanskih biskupa. Za prvog vrhbosanskog nadbiskupa imenovan je Josip Štadler, profesor teološkog fakulteta u Zagrebu. Štadler je tu dužnost obnašao od januara 1882 do svoje smrti 1918. Pripadao je redu isusovaca i za cilj si je postavio materijalno ojačati katoličku crkvu u BiH, koja je 1918. bila jedna od najbogatijih nadbiskupija na južnoslavenskom području. Uz to Štadler je radio svesrdno na pokatoličavanju Muslimana, što ga je dovelo u konfrontaciju sa Kalajem koji je Zakonom uredio dobrovoljno prelaženje iz jedne vjere u drugu, da umanji jaz javnosti u BiH i nezadovoljstvo Porte. Štadler je vrlo vešto izbjegavao svojoj aktivnosti pripisati hrvatsko nacionalno obilježje, neutralizirajući to multinacionalnim elementima koji su se naselili iz Monarhije u BiH i tako održavajući dobre odnose sa vlastima, ali je činjenica da su upravo finacijska sredstva koje je katolička crkva prikupila služila u prvom redu za financiranje hrvatskog nacionalno-političkog pokreta u BiH u prvoj deceniji XX. st. franjevci su se povukli u svoje župe, a isusovi su vodili otvorenu vjersko-političku politiku u BiH. Islamska zajednica – Cilj vlast je bio odvojiti Muslimane od Carigrada i omogučiti im vlastitu hijerarhiju i organizaciju, te ih tako odvojivši od Turske vezati čvrsto za Monarhiju. Za to je bilo potrebno dati pravni položaj i sprovesti unutrašnju organizaciju IZ u BiH. Najzainteresovaniji za suradnju sa vlašću na vjerskom polju su bili u prvom redu muslimanski veleposjednici i trgovci, a ne vjerski službenici. To se vidjelo u prinuđenoj izjavi koju je 1878. potpisalo 58. sarajevskih uglednika i na koju su se vlasti stalno pozivale. Vlasti su predstavnikom IZ u BiH smatrale vrhovnog šerijatskog sudiju Huseina Nur ef. Hafizovića, a prekidu odnosa sa Carigradom protivili su se i Muslimani i Porta. Carigradskom konvencijom iz 1879. vlasti su morale dozvoliti slobodno održavanje veza BH Muslimana i Porte. Od tada, na prijedlog grofa Andrašija, zemaljska vlada radi na podržavanju svih onih vjerskih elemenata koji su bili za prekide odnosa sa Carigradom, javno ističući svoju neutralnost u pitanju o kojem trebaju odlučiti sami Muslimani. A.-U. se u načelu slagala da sejhul islam imenuje vjerske službenika u BiH, ali samo iz reda domaćih ljudi. Tako je okupaciona vlast isposlovala imenovanje Hilmi Omerovića za sarajevskog muftiju u momentu kad je rumelijski kadiasker trebao biti doveden na taj položaj. Iste 1882. godine Austro-Ugarska je carskim dekretom potvrdila imenovanje Hilmi ef. Omerovića za prvog rejsul –ulemu IZ u BiH, zatim je car imenovao i prve članove Uleme medžlisa i time je faktički u BiH uspostavljena institucija Rijaseta, kao jedinstven primjer presedana u historiji islamskog svijeta . Ministarstvo financija je sprovelo organizaciju IZ u BiH i od tada su car i Zemaljska vlada postavljali članove Uleme medžlisa i ostale vjerske službenike, tako vjerski organi nisu imali svoju samostalnost. Isto je tako ministarstvo financija upravljalo vakufskim poslovima u BiH, za čijeg je predsjednika formalno postavljen sarajevski gradonačelink Mustajbeg Fadilpašić, a ustvari su dvojica stalnih vladinih izaslanika upravljali cijelokupnim radom vakufa u BiH. Bez obzira na sve, vakufska uprava je znatno unaprijedila rad i financijsko stanje vakufa u BiH.

27

Pismenost i školstvo

Zakon o osnovnim školana donesen je 1880., a za model je uzeta interkonfesionalna škola koja se još i zvala i komunalna, zatim opća osnovna i na kraju narodna osnovna škola. Osnivanje ovih škola započeto je godinu ranije u Sarajevu, a već narednih godine su se osnivale u većim gradovima BiH, da bi 1900. bilo 300. osnovnih škola u BiH, od toga 200 općih, 64 pravoslavne, 32. katoličke i 4 privatne. U osmanskom periodu je bilo oko 3% pismenog stanovništva, a 1910. u BiH je oko 12% pismenih. Značajniji procenat pismenosti zabilježen je samo u četiri gradska sreza: sarajevski 57% pismenih, mostarski 52%, tuzlanski 48% i banjalučki 45%, u svim drugim srezovima broj pismenih nije prelazio 20% stanovništva starijeg od 7 godina. Broj nepismenih je naročito bio velik kod muslimanskog stanovništva iz razloga što se u sibijan mektebu nije učilo ni ćirilično ni latinično pismo,već arabica. Najveći problem vlastima je predstavljala činjenica da je BH društvo naslijedilo iz osmanskog perioda zatvorenost kulture i prosvjete u okvire vjerskih zajednica. Ova je tradicija nastavljena ali je prilagođena potrebama nacionalnih pokreta i u ovom priodu. Tako je nacionalna borba za škole bila presudna u BiH. Tek oko 1892. dolazi do reforme sibijan mekteba i preimenovanja u mekteb ibtidaije, tada se uvodi maternji jezik, računica i drugi svjetovni predmeti. Reforma školstva je tekla veoma sporo jer Muslimani nisu rado slali svoju djecu u svjetovne škole, upravo su tu ulogu trebali preuzeti reformirani mektebi na sebe. Pravoslavne i katoličke škole su bile vjerske, ali su se u njima predavali svjetovni predmeti, a uz vjerski odgoj, njegovao se i nacionalni odgoj. Pravoslavne škole vodili su popovi i učitelji najčešće dovedeni sa strane, a katoličke škole osnivali su franjevci, a od 1871. i sestre milisrdnice Svetog Vinka iz Zagreba. Osim najveće koncentracije osnovnih i srednjih škola u Sarajevu su se nalazile i jednije dvije naučne institucije, Zemaljski muzej osnovan 1889. i Institut za istraživanje Balkana 1904. Do Prvog svjetskog rata u BiH izlazilo je oko 190 dnevnih listova i časopisa, a ideja o otvaranju filozofskog i pravnog fakulteta, nažalost nije tada realizovana.

Kulturno-prosvjetna društva –matice nacionalnih pokreta u Bosni i Hercegovini

S ciljem da se naglasi kulturna misija Austro-Ugarske, počele su se pod okriljem Zemaljske vlade njegovati određeni oblici kulturne i umjetničke djelatnosti. Ove kulturne djelatnosti su zadovoljavale uglavnom potrebe doseljenika, dok je kulturno-prosvjetna aktivnost domaček stanovništva nicala iz naroda inicijativom pojedinaca i grupa, ali samo u obliku koji je dozvoljavala okupaciona austrougarska vlast. Baza iz kojih su nastala kulturno-prosvjetna društva bile su pjevačka društva i čitaonice, uz kulturno-prosvjetna nastaju i humanitarna i sportska društva. Srpska „Prosvjeta“ osnovana je 1902., a „Gajret“ 1903., „Napredak“ 1907. godine. Ova su društva pomagala đake i studente, šegrte i zanatlije, a vremenom su postali matice nacionalnih pokreta u BiH. „Napredak“ je nastao 1907. iz dva potporna društva jednog osnovanog u Mostaru i jednog osnovanog u Sarajevu. Osim matičnih nacionalnih društava, stipendije za đake davala je i država preko Zemaljske vlade i sreskih ureda. Dio zanatlija se tako putem stipendija školovao u Beču, Pragu, Gracu, Brnu i Budimpešti. Jevreji su imali 24. društva od kojih su tri puta brojnija bila društva Aškenaza, nago Sefarda. Najostaknutije jevrejsko društvo je bilo „La Benevolentia“. U Sarajevu je bilo smješteno 14. jevrejskih društava. Mješovitih društava je bilo samo tri. Srpsko-hrvatski klub u Sarajevu, Hrvatsko-muslimanski klub u Višegradu i Hrvatsko-muslimanski soko u Maglaju.

Društva doseljenika –stranaca

28

Od stranih društava i klubova najviše je bilo njemačkih 21., pa mađarskih 4. zatim su postojala češka društva „Češka beseda“, poljski klubovi 2., i slovenački klub u Sarajevu, te rusinska čitaonica u Prnjavoru. Većina su osnovana u prvoj dekadi XX. st. Postojala su i internacionalna društva u kojima nisu postojala pravila vjerskih i nacionalnih ograda. Među internacionalnim društvima najbrojnija su bila radnička, zatim društva za zaštitu staleških interesa, razni klubovi i čitaonice, zatim vatrogasna i pčelarska društva, zatim sportska, pogrebna, zanatlijska, trgovačka, vjerska, ženske zadruge i razna druga.

Borba za crkveno-školsku autonomiju Srba u BiH i borba bosanskohercegovačkih Muslimana za vjersku i vakufsko –mearifsku (prosvjetnu) autonomiju

Borba za crkveno-školsku autonomiju Srba u BiH je započeta netom nakon sklapanja Carigradskog konkordata 1880., ali je najintenzivnija postala nakon pobjede radikala u Srbiji 1889., iz razloga što je okupaciona vlast tvrdila da su sve akcije bh. Srba podsticane iz Srbije. Koliko istine ima u tome diskutabilno je. Činjenica je da je cilj vlasti bio potpuno odsjeći bh Srbe od matice i učvrstiti svoju vlast nad njima. Radikali su odbijali priznati Tajnu konvenciju koju je 1881. potpisao kralj Milan Obrenović sa Austro-Ugarskom, kojom je bio dogovoren skriveni protektorat A.-U. nad Srbijom. 1896. godine skuplja se 14. crkvano-školskih općina da podnesu caru zajednički memorandum u kojem su iznijeli svoje zahtjeve o povratku prava iz turskog vremena. Predstavnici su lično željeli pristupiti i caru iznijeti svoje želje i žalbe, ali su bili odbijeni, a omogučeno im je predati memorandum samo dvorskoj kancelariji. Predajom ovog memoranduma počelo je pokret Srba za crkveno-školsku autonomiju u BiH. Na memorandum nije odgovoreno i pojačan je pritisak na vođe tek oformljenog autonomnog pokreta. Na to su predstavnici općina sastavili novi memorandum koji su opet podnijeli caru 1897., ovaj put car ih je primio ali kao privatna lica, a ne kao deputaciju. Ni ovaj put nije bilo odgovora. Treća inicijativa Srba je bilo formiranje neformalnog odbora koji su činili srpski predtavnici iz gradova. Manjkavost ovog „narodnog pokreta“ je bila ta što nisu uživali podršku ni polovine crkveno-školskih općina u BiH, posebno seoskih općina. 1898. vođe „narodnog pokreta“ su u Sremskim Karlovcima izradili „Nacrt ustava crkvene i školske samouprave srpskog pravoslavnog naroda u BiH“ i iste su ga godine uručili Kalaju. Istovremeno nacrt je upučen i Caraigradskoj patrijaršiji koja ga je ocijenila pozitivno, naglasivši da se u Carigradu osmanska vlast ne miješa u crkveno-školske poslove. Ova izjava je potakla austrijsku diplomatsku akciju u Carigradu nakon koje je Patrijaršija potpuno izmijenila svoje mišljenje, te je 1899. uputila poslanicu mitropolitima i narodu kojom odbacuje nacrt u potpunosti. Narodne vođe odlaze u Carigrad nastojeći bez uspjeha izmijeniti stav Patrijaršije. Povratkom iz Carigrada srpskih narodnih vođa, započela je borba Muslimana za vakufsko-mearifsku autonomiju. Tako se vođama srpskog autonomnog pokreta ukazala prilika da pokušaju ostvariti savez sa Muslimanima u borbi protiv Austrije. 1900. je došlo do izvjesne saradnje. Razdor između narodnih vođa i bosanskih mitropolita rezltirao je 18.-omjesečnim pregovorima koji nisu urodili plodom. Na podsticaj okupacionih vlasti 1904. je došlo do sporazuma o svim spornim pitanjima, osim o načinu izbora mitropolita. Rješenje ovog pitanja ostavljeno je Carigradskoj patrijaršiji, a Patrijaršija je 1905. većinu spornih pitanja riješila prema austrougarskih zahtjevima. Statut je 13. 8. 1905. potpisao car Franjo Josip i time je crkveno-prosvjetna uredba postala zakon. Svečano proglašenje izvršeno je na carev rođendan 18. 8. 1905 u Sarajevu. Time je završena borba Srba za crkveno-školsku autonomiju i ujedno okončan prvi period organiziranog političkog pokreta Srba, tačnije srpskog građanstva u BiH. Nezadovoljstvo Muslimana vjersko-prosvjetnih institucija započelo je netom nakon uspostavljanja Rijaseta IZ u BiH 1882. godine. Prvi veći protst pojavio se 1885. kada je Privremena vakufska komisija odličila dva sarajevska groblja, na inicijativu Zemaljske vlade, pretvoriti u parkove. Slijedeće godine upućena je predstavka caru i tme 1886. započinje latentna borba Muslimana za vakufsko-mearifsku autonomiju. Prilikom izrade Uredbe o konačnom uređenju vakufa 1893. koju je vodio mustarski muftija Ali Fehmi ef. Džabić, zatražena je prvi put potpuna vakufsko-mearifska(prosvjetna) autonomija. Drugi problem su bile žalbe muslimanskih veleposjednika na stanje u agraru, koje je predvodio Muharem-beg Teskeredžić iz Travnika. On je podnio kolektivnu žalbu caru i sultanu sa sastavljenim potpisima od 85. veleposjednika. I ovdje se traži od vlade prepuštanje vakufsko-

29

mearifskih poslova Muslimanima. Kalaj je odmah predložio caru da se ova žalba odbije. Kalaj je tako postupio da ne bi izazvao reakciju velikog broja kmetova i njihovo povezivanje sa srpskom čaršijom koja je još vodila borbu za crkveno-školsku autonomiju Srba u BiH. Treći problem su predstavljale prozelitističke akcije katoličke crkve koja je vodila agresivnu politiku pokrštavanja Muslimana. Ovaj problem je došao do izražaja prilikom incidenta otmice jedne muslimanske djevojke u Mostaru 1899. godine. Ovaj incident je bio povod da se formira 12.-očlani odbor u Mostaru predvođen muftijom Džabićem. Ovaj je odbor podnio zahtjev da se djevojka pronađe i da se obuzda agresivna katolička propaganda prema Muslimanima. Vlasti su na to odgovorile da je za pokatoličavanje Muslimana najviše kriv vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Na ovo je reagiralo šire stanovništvo Hercegovine i iste je godine podnesen zahtjev za vakufsko-mearifsku autonomiju caru i Kalaju, te je iznesen Nacrt autonomnog statuta za vakufsko-mearifsku zakladu u Hercegovini uz to se tražilo i formiranje Isamskog duhovog odbora sa vrlo širokim ovlaštenjima. Suština predstavke je upućivala na nepovjerenje Muslimana prema vjerskim i vakufskim organima koje je oformila vlada. Vlada je iste godine odbila predstavku i nacrt statuta, 1900 je smijenila muftiju Džabića i zatvorila mostarsku kiraethanu kao mjesto okupljanja reakcionarnih elemenata. Na takvu akciju vlade pokret se širi i na Bosnu, gdje Travnik na sebe preuzima inicijativu. Vlada je pokrenula akciju prikupljanja potpisa uglednih Muslimana protiv Džabića i odaziv je bio više nego slab. Pokret se ubrzano širio i po selima i po gradovima osnivanjem odbora. Tada dolazi do povezivanja sa srpskim autonomnim pokretom. 1900. putuje u Budimpeštu prva muslimanska deputacija predvođena Džabićem, a Gligorije Jeftanović daje izveštaj češkim novinama da podrže Deputaciju jer je ona u korist i Srbima. U Budimpešti se deputacija povezala sa mađarskom opozicijom, kojima je isto cilj bio srušiti Kalaja. Tek zada su vlasti uvidjele da ne mogu više ignorisati muslimanski pokret za autonomna prava, pa je Kalaj krajem 1900. odlučio otvoriti pregovore. Pregovori vlade i Džabićevog odbora započeti su 1901. Nakon iscrpljujućih pregovora i neuspjeha da se pregovori obnove Džabić odlazi u Carigrad po diplomatske instrukcije, a vlada koristi njegovo odsustvo i 1902. ga proglašava neovlaštenim iseljenikom, čime mu zabranjuje povratak u BiH pod prijetnjom zatvorske kazne ili ponovnog protjerivanja. U cijeloj je zemlji pooštren policijski teror koji je rezultirao valom iseljenja muslimanskog stanovništva u Tursku. Još prije Džabićevog odlaska, 1901. je u Kiseljaku održan Tajni sastanak muslimanskih i srpskih prvaka sa Džabićem i Jeftanovićem na čelu. Nakon Džabićevog odlaska Muslimane su zastupali Alibeg Firdus i Bakirbeg Tuzlić. Srbi su ponudili Nacrt ugovora o političkoj saradnji. U nacrtu ugovora se tražila autonomija BiH pod sultanovim suverenitetom, na čelu vlast bi se naizmjenično smjenjivao jedan Musliman i jedan pravoslavni Srbin, ali ugovor je ostao nepotpisan sa muslimanske strane jer nije ponudio ni jednu stavku o rješenju agrarnog pitanja , pored toga muslimani su odbijali pristati na stavku kojom se jezik u BiH nazivao srpskim, te da se u javnim ustanovama i državnim organima upotrebljava isključivo ćirilica. Nacrt je stoga propao, ali se savez održao do 1910. kada je sa radom počeo prvi bosanskohercegovački Sabor. Progonom Džabića autonomni pokret je utihnuo jer nije bilo jasno ko su mu vođe. Novi zajednički ministar financija Burian propisuje 5% prihoda za izdržavanje islamskih škola 1904, međutim ni ovo nije uspjelo ušutkati Muslimane. 1905. vođe pokreta upučuju predstavku ministru Burianu u kojoj traže dozvolu povratka prognanih u domovinu i ukidanje vandrednih policijskih mjera. 1906. Zemljoposjednici preuzimaju u Carigradu od Džabića dokumente i punomoć za nastavak autonomne borbe, a iste godine i članovi Zemaljskog vakufskog povjerenstva otvorenog u maju 1906., otvoreno podržaše autonomni pokret. Tada Burian odlučuje nastaviti pregovore iz 1901/2. Burian traži od Muslimana slaganje u pogledu svojih zahtjeva i odabira zastupnika prije početka pregovora. Na to Alibeg Firdus organizira sastanak muslimanskih prvaka iz svih krajeva BiH u Slavonskom Brodu krajem 1906. na satanku je utemeljena Muslimanska narodna organizacija i izabran je njen izvršni odbor, a za predsjednika MNO-a je izabran Alibeg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. U prvi plan MNO-a, stavljeni su agrarni zahtjevi zemljoposjednika, zatim vjerska i vakufsko-mearifska pitanja. Početkom 1907. obavljeni su izbori u cijeloj BiH, na kojima je učestvovalo preko 130.000 odraslih Muslimana, a iste godine su poslani delegati na prvu stranačku skupštinu održanu u Budimpešti, ti su odobrene sve odluke sa skupa u Slavonskom Brodu. Izvršni odbor MNO-a je nastavio autonomnu borbu sa Zemaljskom vladom, u vidu slanja deputacija u Beč i Istanbul. Borba za autonomiju je okončana nakon aneksije i smirivanja

30

aneksione krize 1909, kada je pitanje vjerske autonomije bh Muslimana izgubilo državno-pravni značaj za Austro-Ugarsku. Tako je konačno 15. 4. 1909. ozakonjen „Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih vakufsko-mearifskih poslova u BiH „ ili tzv „Autonomni statut“. Može se reći da je u pozadini ove borbe za autonomiju bila borba za političku autonomiju kao Srba, tako i Muslimana, s tim što ja ona Muslimanima bila trajni cilj, a Srbima prelazno rješenje do konačnog priključenja Srbiji. Zato su iz ovih autonomnih pokreta izrasle buduće političke stranke

Osnivanje političkih stranaka

Sredinom prve decenije XX. st. formiraju se iz vjersko-prosvjetnih pokreta, građanske političke stranke, koje su po svom obliku i političkoj ideologiji odgovarale tipu narodnih organizacija nastalih u zemljama pod kolonijalnom vlašću u doba njihove borbe za nacionalno oslobođenje. Nakon Kalajeve smrti 1903. dolazi do jenjavanja apsolutističkog birokratskog aparata. Tada se ukida cenzura štampe, počinju poreske reforme i okončava se borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Prva građanska politička stranka u BiH, koja je istakla svoj program i organizaciju, bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO). Osnovana je 3. 12. 1906. Predsjednik stranke bio je Alibeg Firdus. Program stranke je zahtjevao vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju i političku, tj. državno-pravnu autonomiju BiH pod sultanovim suverenitetom. Uživala je podršku skoro svih Muslimana iako je vođstvo stranke bilo isključivo iz redova veleposjednika. MNO agrarne interese postavlja kao općemuslimansko pitanje. Cilj im je bio seljaka lišiti kmetskog prava i time ga pretvoriti u najamnog radnika ili zakupca na veleposjedu. Tu su se MNO-ovci pozivali na Ramazanski zakon iz 1858. i Safersku naredbu iz 1859. Pored MNO-a formirala se i MNS (Muslimanska napredna stranka), osnovana je od 24. do 26. 8. 1908., a osnovana je na inicijativu režimski orjentiranih Muslimana, među kojima je bio veliki broj intelektualaca i režimskih činovnika. Program MNS-a nije se u suštini razlikovao ni po čemu, osim što je MNS zastupala prohrvatski stav. 1910. MNS se odriče hrvatskih nacionalnih ideja i istovremeno mijenja ime u MSS ( Muslimansku samostalnu stranku). Pred prve saborske izbore frakcija prosrpski orjentiranih pojedinaca se izdvaja iz MNO, ističući da se pitanja muslimanskih seljaka ne rješavaju u MNO-u. Srpska narodna organizacija (SNO) osnovana je na skupštini od 27. do 31. 10. 1907. ujednijenjem triju političkih grupacija. Jednu od njih činili su vođe autonomne borbe sa srpskom čaršijom i perdvodili su ih Gligorije Jeftanović i Vojislav Šola Oni su 1905. pokrenuli list za politiku, prosvjetu i privredu „Srpska riječ“. Oni su bili kritikovani od strane mlade srpske građanske inteligencije, koja je tražila da se sa crkveno-školskog programa pređe na političku borbu. Mlada srpska građanska inteligencija za sjedište svog rada uzima Mostar., gdje pokreću list „Narod“. Oni su predstavljali tu drugu grupaciju. Treća grupacija je izdavala svoj list „Otađbina“ i djelovala je uglavnom u Bosanskoj krajini. List „Otađbina“ pokrenuo je uređivao Petar Kočić. Ova frakcija se zalagala za poboljšanje stanja seljaka i za radikalno rješenje agrarnog pitanja. 11. 5. 1907. Poslije dužih pregovora predstavnici sve tri grupacije su usvojili Sarajevsku rezoluciju kojom traže neodložno formiranje srpske političke organizacije, ustavne slobode i parlament, te potpunu autonomiju BiH bez promjene suvereniteta. Ministar financija Burian odobrio je sazivanje osnivačke skupštine SNO-a, uz uvjet da se na njoj ne ističe program Sarajevske rezolucije. Skupština je ipak u cijelosti usvojila Sarajevsku rezoluciju kao politički program SNO-a. Na skupštini je agrarno pitanje izazvalo najveću raspravu, preovladalo je iz političkih razloga mišljenje da se treba nužno očuvati savez sa MNO-m. U maju 1907. osnovana je Srpska narodna samostalna stranka. Osnovao ju je sarajevski liječnik Lazar Dimitrijević koji je ujedno pokrenuo novine „Dan“. U „Danu“ je Dimitrijević napadao vođe autonomne borbe nazvajući ih „agama i kmetožderima“ i propagirao je radikalno rješenje agarnih pitanja, ali je uz to potpuno prihvatao vladavinu Monarhije u BiH. Poslije potpunog izbornog neuspjeha 1910. njegova se stranka ugasila. U hrvatskom političkom pokretu početkom XX. st. isticale su se dvije političke struje klerikalna i građansko-liberalna. 21. 2. 1908. Osnovana je Hrvatska narodna zajednica, nastala na inicijativi građansko-liberalne struje uz koju su pristali i franjevci. Za predsjednika je izabran dr. Nikola Mandić, ali je stvarni pokretač, glavni teoretičar i ideolig HNZ-a bio dr. Ivo Pilar inače tuzlanski advokat. Osnova programa HNZ-a je bila da su Bosna i Hercegovina po „državnom pravu“ i „plemenu starosjedilaca“, hrvatske zemlje, pa su prirodnim smatrali priključenje Hrvatskoj. Vodstvo stranke je

31

smatralo da HNZ-a mora imati nadkonfesionalnu organizaciju, s ciljem da se unutar HNZ-a počnu okupljati i svi ostali katolici drugih nacionalnosti, a posebno su računali na mogučnost pridobijaja Muslimana za hrvatsku nacionalnu ideju. Po pitanju agrara HNZ nije zauzimala nikakav stav iako su u više navrata vodili rasprave ne tu temu. HNZ je zastupala stav da konfesionalnost ne treba uplitati u narodnu organizaciju i zbog toga su došli u sukob sa sarajevskim nadbiskupom dr. Josipom Štadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u BiH okupiti sve katolike bez obzira na narodnost. Nakon uzaludnih pokušaja da preuzme vlast nad HNZ-om, nadbiskup Štadler je 18. 1. 1910. osnovao svoju stranku Hrvatsku katoličku udrugu za BiH (HKU). U svojoj ekskluzivno katoličkoj politici Štadler je uživao potporu austrijskih kršćanskih socijalista i slovenačkih klerikalaca. Računao je i sa trijalističkim preuređenjem Monarhije. Osnova stranačkog programa se isticala u zahtjevu da se „na temelju državnog prava i narodnog načela BiH priključi Hrvatskoj“, kojoj bi se pritom priključile i slovenske zemlje. HKU se zalagala za što brže i lakše rješenje agrarnog pitanja, što političkim riječnikom znači nezainteresiranost za rješenje ovog pitanja. U ovom bosanskohercegovačkom građansko-političkom mozaiku, samo su se SNO i MNO postavljale u opoziciju prema okupacionoj upravi, dok su joj sve ostale stranke iskazivale lojalnost. Stranački mozaik BiH je dopunjavala, prije donošenja Zemaljskog ststuta(ustava) i Socijal demokratska stranka za BiH, osnovana 28-29. 6. 1909.

Aneksija Bosne i Hercegovine

Aneksija je od početka predstavljala glavni fokus svih tokova austrugarske politike u BiH. Često se navodila i izreka da je aneksija starija od same okupacije. Mada se sa međunarodnopravnog stanovišta austrougarska okupacija BiH smatrala privremenom, austrougarska je upravna vlast u BiH od početka nastojala djelovati kao da je okupirana zemlja već uključena u Monarhiju. O aneksiji se raspravljao već od 1892. Aneksija je zavisila od satnja međunarodnih odnosa, a još više od sporazuma Austrje i Ugarske o načinu uklapanja BiH u dualističku strukturu Monarhije. Mađarska vlada je bila za aneksiju na bazi podjele BiH, po kojoj bi Ugarskoj pripali Banjalučku i Bihački okrug, a Austriji ostala četiri: Sarajevski, Travnički, Mostarski i Tuzlanski. Tome se car protivio, pa je pitanje aneksije odloženo za kasnije. Slijedeća rasprava o aneksiji bila je 1896., kada je Tursku potresao Armenski i Kritski ustanak. Tada je odlučeno da se aneksija proglasi kad se ocjeni da predstoji konačni pad Osmanske imperije. 1908. slijedi Mladoturska revolucija i ocijenjeno je da je taj uslov ispunjen i da je vrijeme da se sprovede aneksija. Mladoturci su vratili u život liberalni osmanski ustav iz 1876. i to je uticalo na pokretanje zajedničke akcije MNO i SNO za dobijanje ustava, na koje su imali formalno pravo, jer je BiH i dalje bila u pro formi kao sastavni dio Osmanskog carstva. Firdus i Jeftanović su uputili predstavku austrougarskom ministru financija Burianu 7. 9. 1908. U prestavci se zahtjevao savremen i potpun ustav bez aneksije, kojim bi bili garantovane građanske i političke slobode, te bi se uveo parlament. Aneksija je proglašena 7. 10. 1908. carskom proklamacijom stanovnicima BiH. Čin aneksije pravdan je potrebom donošenje ustava, čiji je prvi uvjet bilo jasno definiranje državno-pravnog položaja u BiH. Proglasom aneksije stavljene su evropske sile pred svršen čin. Proklamacija i sam akt aneksije izazvali su veliku diplomatsku krizu, poznatu kao „aneksiona kriza“. Aneksijom je Austro-Ugarska izmijenila Berlinski ugovor, to su potvrdili Francuska i Engleska. Posebno veliko uzbuđenje aneksija je izazvala u Srbiji, Crnoj Gori i Turskoj. Za smirivanje cijele krize presudan je stav bio Njemačke koja je podržala Austro-Ugarsku. Posredstvom njemačke diplomacije, Turska je nakon kračih pregovora sa A.-U. priznala aneksiju 26. 2. 1909. i ovim aktom priznanja od strane Turske BiH je formalno i pravno došla pod habsburški suverenitet. Tom se prilikom A.-U. odrekla držanja svojih kontingenata u Novopazarskom sandžaku i obavezala se Porti isplatiti 2,5 miliona funti odštete, uz posebno obećanje da će osigurati punu vjersku slobodu Muslimanima u BiH. Nakon što je Njemačka 21. 3. 1909., predala vladi u Petrogradu ultimatum („najvažniji dokument u krizi“) kojim je tražila da Rusija bezuvjetno i jasno prizna aneksiju, što je Rusija odmah i učinila. Nakon toga su aneksiju formalno i pravno prizunala i Srbija i Crna Gora. 31. 3. 1909., odnosno 5. 4. 1909. Veliki broj bh. političara i prorežimskih stranaka je išao ili slao deputacije i delegacije u Beč, kako bi vladaru izrazili zahvalnost za aneksiju i obećani ustav: predsjednik HNZ-a dr. Nikola Mandić,

32

predsjednik SNSS-a dr. Lazar Dimitrijević, sarajevski gradonačelnik, vođa „naprednih“ Muslimana Esad ef. Kulović, vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Štadler. Jedino su SNO i MNO odbijale priznati aneksiju,a protiv čina aneksije muslimansko je stanovništvo protestiralo i masovnim iseljavanjem u Tursku. Nakon što je kraljevina Srbija priznala aneksiju, delegacija Jeftanovićeve grupe SNO-a, posjetila je 3. 5. 1909. u Beču ministra Buriana i dala izjavu kojom priznaje aneksiju. Tako je na koncu jedino ostala MNO, kao stranka, MNO je priznala aneksiju tek 8. 2. 1910. i to samo desetak dana od sankcioniranja ustava. Priznavanje aneksije je bio logičan čin svih građanskih stranaka jer bi njenim ne priznavanjem izgubile pravo na legitiman rad u BiH pod habsburškim suverenitetom. Poslije sređivanja aneksione krize postavljalo se pitanje uključenja BiH u strukturu dualističke Monarhije. U razdoblju između 1878-7. 10. 1908 od okupacije do aneksije, BiH je formalno-pravno bila osmanska provincija, ali je stvarna vlas u njoj pripadala Austro-Ugarskoj. Proglašenjem aneksije BiH formalno-pravno postaje habsburška pokrajina, sa posebnim ststusom unutar Monarhije. Inače, Monarhija se dijelila na Austriju i Ugarsku tj. cislajtanijske (austrijske) i translajtanijske (ugarske) pokrajine, BiH nije pripala ni jednoj ni drugoj već je stajala kao zasebno treće tijelo unutar dualistički uređene Monarhije. BiH je smatrana krunskom zemljom Habsburgovaca, kojom su upravljale vlade Austrije i Ugarske. Stanovnici BiH nisu bili ni austrijski, ni ugarski državljani, već su bili „zemaljski pripadnici BiH“. BiH nije mogla učestvovati u zajedničkim poslovima Monarhije, pa je politički bila u zavisnosti od Austrije i Ugarske. Aneksija BiH je probudila nade među hrvatskim političarima u Hrvatskoj i BiH, koji su dugo vremena gajili nade u preustrojstvo Monarhije sa dualističkog na trijalistički državni poredak. Po trijalističkom državnom poretku, „treći dio“ Monarhije se trebao oformiti od slovenskih zemalja, Dalmacije, Hrvatske i BiH. Car i kralj Franjo Josip su u startu odbili rješenje pitanja statusa BiH na bilo kakvoj trijalističkoj osnovi. Na koncu su Austrija i Ugarska odlučili o ustrojstvu BiH nakon aneksije.

Bosanskohercegovački ustav i sabor

Nakon dugih priprema car Franjo Josip je 17. 2. 1910. sankcionirao na Zakone o ustavnim uredbama za BiH. Zemaljski ustav (statut) za BiH svečano je proglašen u velikoj dvorani Zemaljske vlade u Sarajevu, 20. 2. 1910. Svećano proglašenje ustava izvršio je zemaljski poglavar vlade Marjan Varešanin pred svim instancama vojnih, građanskih, vjerskih i administrativnih vlasti i funkcionera. Ustavni poredak BiH reguliran je sa 6. zakona koji predstavljaju cjelinu:

1. Zemaljski ustav (statut)2. Izborni red3. Saborski poslovni red4. Zakon o društvima za BiH5. Zakon o skupljanjima za BiH6. Zakon o kotarskim vjećima

Ustavni poredak BiH predstavljao je ideju tzv. „piramidalne ustavnosti“, prema kojoj se prvobitna minimalna ustavna prava zagarantovana ustavom imaju vremenom proširivati, suštinski to je koncept ograničene ustavnosti. Vrhovna upravna vlast ostala je i dalje u rukama ministra financija u Beču i Zemaljske vlade u Sarajevu. Sabor nije mogao imati nikakvog uticaja na upravne poslove. Sve što su po pitanju upravne vlasti mogli raditi članovi sabora bilo je staviti „interpelaciju na zemaljsku vladu“, a odgovor vlade na „interpelaciju“ nije se smjeo pretresati na saboru. Zakonodavna vlast je po Ustavu i dalje ostala u nadležnosti cara, tj vlada u Beču i Budimpešti. Sabor nije čak imao pravo sarađivati na izradi svih zakona, smjeo se baviti isključivo bosanskohercegovačkim poslovima, ali tek nakon što prvenstveno vlade obiju država Monarhije pristanu predati izradu zakona bh saboru, uz to zakon koji je izglasan na saboru morao je biti potvrđen od zajedničkog minisra financija, pošto prethodno dobije pristanak obaju država Monarhije. Bez obzira na sva ograničenje Ustav i njegovi prateći zakoni omogučili su uspostavu triju novih institucija u političkom životu BiH, a to su:

1. Sabor2. Zemaljski savjet

33

3. Kotarsko vijeće Uz to su zakonski garantovana osnovna građanska prava i pravo na javno okupljanja i udruživanje. Prema tome sistem bosanskohercegovačkog ustava obuhvatio je četiri pitanja: sabor s njegovim izbornim redom, zemaljski savjet, kotarsko vijeće i opća građanska prava.

1. Prema izbornom saborskom redu, građani su na konfesionalnom principu bili podjeljeni na tri kurije. Tako je svaka konfesionalna grupa imala zastupničkih mjesta, srazmjerno brojnosti te etničko-vjerske grupe u odnosu na ukupan broj stanovništva BiH. Unutar svake etničko-vjerske kurije bila je podjela po socijalnoj osnovi na gradsku, seosku, veleposjedničku i kuriju inteligencije. Aktivno biračko pravo imali su muškarci stariji od 24 godine i žene veleposjednice ukoliko plačaju zemljarinu. Pasivno biračko pravo imali su muškarci sa navršenih 30 godina. Mandat zastupnika trajao je 5 godina. Predsjednika i podpredsjednika Sabora birao je car prije svakog zasjedanja pazeći strogo da se poštuje princip konfesionalne ravnoteže. Pored izabranih zastupnika u saboru je bilo i 20 tzv. virilista koje su uglavnom činili predtavnici sve četiri religijske pastve u BiH sa ostalim vjerskim funkcionerima, tako je vlast preko njih željela konzervativnu struju očuvati u saboru.

2. Zemaljski savjet je, pošto je saboru bilo zabranjeno, vršio komunikacijsku funkciju saboba sa ostalim organima vlasti. Zemaljski savjet je činilo 9 članova 4 pravoslavna 3 muslimana i 2 katolika. Zemaljski savjet je iznosio saboru zahtjeve Zemaljske vlade i obratno. Predsjednik Sabora je istovremeno bio i predsjednik Zemaljskog savjeta

3. Zakon o kotarskim vjećima ukinuo je kotarske upravne medžlise i uveo kotarska vjeća kao izborne samoupravne organe. Izbor za člana kotarskog vjeća se vršio po konfesionalnom ključu. Na 1.500 pripadnika jedne konfesije dolazio je jedan član kotarskog vijeća. Mandat je trajao 6 godina. Kotarsko vijeće je raspravljalo o upravi javnih poslova kotara i nije imalo nikakve ingerencije na nivou zemlje. Tako je ovaj autnomni politički organ bio lokalnog karaktera i politički gotovo beznačajan. Vlada je imala moć raspustiti kotarsko vijeće.

4. Uredbe o građanskim pravima su dale svim zemaljskim pripadnicima pravo na očuvanje narodnih osobina i jezika, ali je jednim članom, u slučaju rata, nereda i veleizdajničkih akcija, Zemaljska vlada mogla suspendirati građanska prava navedena u Ustavu.

Po ustavu BiH je predstavljala posebnu upravnu jedinicu, tj territorium separatum, ili područje zajedničke uprave dviju država Monarhije. Bez obzira na sva ograničenje bh. Sabor je predtavljao pozornicu u okviru novih formi građanskog političkog života u BiH. Prvi saborski izbori održani su po pjedinim kurijama od 18. do 28. 5. 1910. Na njma su SNO i MNO osvojili sve narodne mandate pravoslavnih i muslimana, dok je HNZ osvojila 12, a HKU 4 mandata. U početku su svi nastupali zajednički prema Zemaljskoj vladi. U toku četverogodišnjeg rada bilo je više stranačkih i frakcijskih koaliranja. Prvi sukob u Saboru izazvala je rasprava o poštanskoj štedionici, a kulminaciju je doživjela za vrijeme raspravljanja o fakultativnom otkupljivanju kmetovskih selišta. To je ujedno i bio najznačajniji projekat kojim se Sabor bavio. Tada je sklopljen Hrvatsko-muslimanski pakt (MNO, HKU i HNZ), pri čemu su petorica zastupnika MNO-a odbili potpisati pakt pa su se izdvojili u posebnu frakciju. Nakon pakta došlo je i do spajanja MNO i MSS u Ujedinjenu muslimansku organizaciju UMO. Došlo je i do rascjepa u SNO kada je 12 članova glasalo („Srpska riječ“), zajedno sa muslimansko-hrvatskom koalicijom, za vladin priedlog zakona. Zatim je pokušaj hrvatske strane da Paktu da nacionalno-politički značaj, odlučno odbijen od strane Muslimana. Zemaljska vlada se nije željela u Saboru oslanjati isključivo na koaliciju, pa je insistirala na stvaranju tzv. radnih većina, koje su na koncu sastavljane od zastupnika sve tri konfesionalne grupe. Pri tome je cilj vlade bio preko radnih većina stvoriti u Saborsku kritičnu masu zastupnika spremnih da ozakone vladine prijedloge. 12. članova SNO, tj. privredne grupe („Srpska riječ“) predvođenih Gligorijem Jeftanovićem se nakon dužeg kolebanja, pošto ih je odbacila i vlada i koalicija, podnijeli ostavke 13. 9. 1913. Tako se u Saboru stvorio interkonfesionalni polaritet koji su činili vladina radna većina i opozicija. Opoziciju su činile grupa „Narod“ i „Otađbina“ i po trojica muslimanskih i hrvatskih disidenata. Svoje posljednje (četvrto) zasjedanje bosanskohercegovački Sabor je održao početkom 1914. i proteklo je u relativno mirnoj i poslovnoj atmosferi. Atentat i ubistvo prestolononaslijednika princa Franca Ferdinanda izvršeno je 28. juna 1814., a slijedećeg dana Sabor je održao svoju zadnju i

34

ovom prilikom, komemorativnu sjednicu. Pred atentat Sabor se bavio pitanjima upotrebe i naziva službenog jezika, agrarnim pitanjem, planovima o pretvaranju fakultativnog u obavezni otkup kmetova. Svi ovi novi pravci u bh. politici prekinuti su atentatom i Prvim svjetskim ratom.

Bosna i Hercegovina u Prvom svjetskom ratu i njen ulazak u zajedničku jugoslavensku drzavu, Kaljevinu SHS

Austro-Ugarska je Srbiji objavila rat 28. 7. 1914. Tim činom otpočeo je Prvi svjetski rat. Osnovno obilježje Prvom svjetskom ratu dale su imperijalističke sile svojim učešćem i međunarodnim obračunima. Svijet se podijelio između dva bloka, Antante i Centralnih sila. Antantu su činile V. Britanija, Francuska i Rusija, a Centralne sile Njemačka, Austro-Ugarska, povremeno i Italija. Odmah na početku u rat je ušlo 9 država, da bi kasnije obuhvatio 28 država sa svetkom populacijom 1,5. milijarde stanovnika, ili ¾ ukupnog svjetskog stanovništva. Mobilisano je 70 miliona ljudi. Vojske suprotstavljenih blokova sukobile su se na tri, a od 1915. i ulaska Italije na strani Antante, i na četiri fronta. Od toga su dva u cijelini ili djelomičnio bila na južnoslavenskom prostoru. Južnoslavenski narodi našli su se podijeljeni u okviru zaračenih strana i u znatnom su broju učestvovali na tri evropska ratišta. Krajem jula i početkom augusta 1914. provedena je opća mobilizacija stanovništva i materijalnih sredstava u BiH. Po zakonu o ratnim obavezama pribavljani su ratni konji, volovi za vuču i razna stoka za klanje. Kovači, kolari, samarđije, sedlari, zidari, tesari, kuhari, sve su to bila zanimanja koja su tražena u vojsci. Uskotračne bh. željeznice stavljene su na raspolaganje vojnim komandama koje su iz drugih dijelova Monarhije prebacivali trupe i ratnu tehniku.. Zbog zakrčenosti pruga, formiranje ratne komore u neposrednoj blizini ratnih operacija na Drini, bilo je od velikog značaja za otvaranje balkanskog ratišta. Neposredno nakon izbijanja rata BiH je postala neposredno poprište širokih ratnih operacija sve do jeseni 1915. godine. Peta (V.) i šesta (VI.) austrougarska armija su koncentrisale svoje snage duž lijeve obale Drine, da bi s tih položaja otpočele operacije na srpsko područje i to, 12. augusta na sektoru donje Drine, s 15. na 16. august sukobile su se austrougarska VI. i II. Srpska armija, na Ceru, gdje su Srbi nanijeli težak poraz austrougarskoj vojsci i 20. augusta oko Višegrada i Priboja. Nakon poraza na Jadru austrougarska vojska se morala povuči natrag preko Drine. Zatim, 3. septembra započinje srpsko-crnogorska protuofanziva Užičke grupe s upadom u Bosnu, a tri dana kasnije i Sjeverne grupe s prelaskom preko Save u Srijem. 7/8. septembra austrougarska vojska potiskuje srpsku vojsku do Krupnja, u isto vrijeme srpsko-crnogorske čete probijaju se i stižu na Romaniju. Na Romaniji se od 18.-30. oktobra vode teške borbe za odbranu Sarajeva. U novoj ofanzivi probijaju se austrougarske jedinice u novembru do Kolubare, osvajaju Valjevo i Beograd, a zatim u teškim borbama u Kolubarskoj bitci trpe poraz i hitno se povlače preko Drine. U Kolubarskoj ofanzivi oslobođene ja čitava Srbija. Od tog vremena pa do zajedničke akcije Nijemaca, Austro-Ugara i Bugara tj. tzv. „Makenzenove ofanzive“, kojim je 6. oktobra 1915. napadnuta Srbija čiji je sjeverni dio do kraja mjeseca već bio u rukama austrougarske vojske, sve to vrijeme BiH je bila frontalno područje ratnih dejstava i tek osvajanjem Srbije i kapitulacijom Crne Gore BiH je postala ratno zaleđe. U BiH u Prvom svjetskom ratu najviše su stradala područja istočne Bosne i istočne Hercegovine, BiH je napustilo našto manje od 50.000 izbjeglica, doke je oko 20.000 Srba, uglavnom prisilno, evakuirano u zapadnu Bosnu. Broj izbjeglih i raseljenih lica u BiH se na koncu popeo na oko 90.000. Razaranje, palež i pljačka bili su sveprisutna činjenica. Rat je ostavio sela i gradove bez radne snage. BiH su posebno teško pogađali austrougarski zakoni o racionalnim snabdjevanjima stanovništva neophodnim životnima namirnicama u toku rata. 1915. je zakonom utvrđeno da mjesečno po glavi stanovnika dođe 7,2 kg brašna, što je dnevno 250 g. Brašna, a normalna potrošnja bi bila dva puta veća. Iste godine su uvedene kartice za dodjelu hljeba i brašna. 1916. je smanjena količina žita i za selo i dozvoljeno je povečano klanje stoke, da bi se nadomjestio nedostatak hljeba. Suša je 1917. zadesila BiH, pa je u zemlji zavladala glad, koja se najviše osjetila slijedeće godine, kada je oskudica hrane dosegla svoj vrhunac, tada je mjesečno po glavi stanovnika dodjeljivano 4 kg žita, u nekim mjestima ½ kg žita, a negdje snabdjevanje uopće nije stizalo. Glađu su najviše bili pogođeni Bosanska krajina i istočna Bosna. U zimu 1916. uz nekontrolisan porast cjena životnih namirnica dolazi i do pojave ratnih špekulanata, koji se uspjevaju preko noći obogatiti. Od 1914-1918.

35

vrijednost životnih namirnica je porasla sa 350 % na čak do 2.300 %. Stanje je naročito bilo teško u zadnje dvije godine rata, gdje je uslijed svega došlo i do pojave zaraznih blesti i epidemija, naročito tzv. španjolske groznice. Broj žrtava rata u BiH kretao se od 12-15% od ukupnog broja stanovništva, tj., 250-300.000 lica.

Razvoj državno –pravnih prilika 1914-1918

Nakon atentata kojim je Gavrilo Princip 28. juna 1914. ubio austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu su izbili opći neredi i istog je dana proglašen prijeki sud koji je ukinut dva dana prije početka rata. Tadašnj zajednički ministar financija Leon Bilinski je pokušavao Saboru omogučiti nastavak rada i tako u cijeloj zemlji primiriti ratnu psihozu. Izbijanjem rata u BiH je došlo do sudskih progona i zatvaranja srpskog stanovništva, posebno u oblastima uz Drinu. Reisul-ulema Džemaludin Čaušević je nastojao javnim izjavama osuditi progon Srba i pozvati Muslimane da ne učestvuju u takvim aktivnostima. Ipak anarhično stanje u istočnoj Bosni i istočnij Hercegovini rezltiralo je masovnim zbjegovima stanovništva, a dolazilo je i do neljudskog revanšizma srpskih i crnogorskih četa nad Muslimanskim stanovništvom, kad su ove provalile u BiH 1915. Poslije sloma Srbije i Crne Gore u oktobru 1915. BiH prestaje biti neposredno ratište, ali posljedice rata, kao što su glad i epidemije nastavljaju potresati bh. stanovništvo. U nastojanjima da se spriječi raspad Austro-Ugarske, na dnevnom redu obaju monarhijskih parlamenata razmatrano je rješenje Jugoslavenskog pitanja. I Austrija i Ugarska su željele BiH samo za sebe, ali i o podjeli BiH se razgovaralo. Nakon što je Austrija pripojila Poljsku, predsjednik ugarske vlade grof Ištvan Tisa je na principu ravnoteže u Monarhiji zastupao stav da se BiH treba pripojiti Mađarskoj. Tako je ugarska vlada na sjednici 2. 10. 1915. službeno usvojilq plan o priključenju BiH Ugarskoj. Grof Tisa se držao svog plana sve do pred kraj i slom Habsburške monarhije. Tako je grof Tisa u septembru 1918. posjetio Sarajevo i razgovarao je sa bh. političarima o pripojenju BiH Ugarskoj, ali su mu 20. 9. 1918. srpski i hrvatski bh. političari, predali memorandum na osnovi samoopredjeljenja naroda, i to u formi ravnopravnih i državno samostalnih naroda. Istovremeno je sa druge strane također rješavano Jugoslavensko pitanje između vlade kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora. Jugoslavenski odbor je formalno konstituiran u Parizu 1. maja 1915., znači tad je dobio ime. Ono što je prethodilo formiranju Jugoslavenskog odbora je bilo zasjedanje narodne skupštine u 7. decembra 1914. na kojoj je donesena Niška deklaracija po kojoj se Srbija, pored borbe za svoju nezavisnost bori i za oslobođenje braće Srba, Hrvata i Slovenaca. Ovu deklaraciju su prihvatili južnoslavenski politički emigranti koji stupaju u vezu sa srpskom vladom. Predsjednik odbora je bio dr. Ante Trumbić, hrvatski političar iz Dalmacije. Stalno sjedište odbora bilo je u Londonu. BiH su u J.odboru predstavljali trojica srpskih bosanskih političara 20. jula 1917. Usvojena je Krfska deklaracija. U njoj je izneseno da će se po okončanju rata obrazovati slobodna, nacionalna i nezavisne država Srba, Hrvata i Slovenaca. Krfska deklaracija polazila je iz dva osnovna načela, načela nacionalnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca kao jednog naroda, te načela samoopredjeljenja naroda. Prema deklaraciji, zajednička država će biti parlamentarna monarhija sa dinstijom Karađorđevića na čelu, obuhvaćena su i manja pitanja kao ravnopravnost vjeroispovjesti, latinice i ćirilice, zjednačavanje kalendara, državna zastava i grb, biračko pravo itd. Istovremeno ključno pitanje unutrašnjeg rješenja ostalo je neriješeno, ali je iz toga pregovora proisticalo da će zajednička država biti unitarna sa određenom administrativnom decentralizacijom. 30. maja 1917. Usvojena je tzv. „Majska deklaracija“ u Beču, ona je označila početak pokreta koji je postepeno doveo do ujedinjenja južnoslavenskih zemalja koje su bile pod habsburškom vlašću, a koje je politički predvodio dr.Anton Korošec, vođa Slovenske ljudske stranke, osnovavši u bečkom parlamentu Jugoslavenski klub. Reakcije u BiH na Majsku i Krfsku deklaraciju, predvodio je Štadler sa svojom strankom zastupavši tzv. „hrvatsko rješenje“ o očuvanju Monarhije trijalističkog uređenja. Od muslimanskih političara oglasio se Šerif Arnautović, jedan od vođa Ujedinjene muslimanske organizacije. On je rješenje vidio u priključenju BiH Ugarskoj, sa autnomnim statusom. Nasuprot Arnautoviću, mladi muslimanski intelektualci prihvataju postepeno jugoslavensku orjentaciju. Predvodio ih je tadašnji

36

sekretar trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu dr. Mehmed Spaho. A tek septembru 1918. oglasili su se i bh. franjevci izrazivši svoju solidarnost sa Jugoslavenskim klubom u Beču. Zagrebačku rezoluciju od 3. marta 1918. potpisala su petorica bh. političara, a rezolucija je zahtjevala uspostavu demokratski utemeljene države SHS. Na osnovu Zagrebačke rezolucije, po raspadu Austro-Ugarske u jesen 1918. na svim južnioslavenskim teritorijama osnovana su Narodna vijeća Države SHS. Narodno vijeće SHS-a u BiH činolo je 18 članova, a u središnjo odbor Narodnog vjeća ušlo je 6 bh. članova među kojim nije isprva bilo Muslimana, našto su uslijedili protesti nakon kojih su u središnji odbor uvrštena i dava Muslimana, Halid-beg Hrasnica i Hamid Svrzo. Glavni odbor Narodnog vijeća SHS osnovan je u Sarajevu 31. okrobra 1918, a 3. novembra je osnovana i prva bosanskohercegovačka Narodna (Zemaljska) vlada koja je brzojavom obavijestila sve kotarske urede da preuzima sve poslove zemaljske uprave uz cilj da obezbjedi u BiH redi i mir i pozove na „milostiv i velikodušan oprost i zaborav“, ali u BiH je još uvijek vladalo agrarno nasilje, a nakon Višegradskog sastanka održanog u novembru 1918. dogovoreno je između Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za BiH i komandanta Druge srpske armije Stepe Stepanovića da srpske armije uđu u BiH i osiguraju red i mir, tako su 6. novembra srpske armije ušle u Sarajevo, a kasnije i u druge gradove BiH. 1. decembra 1918. regent Aleksandar Karađorđević je proglasio „ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca“. Tako je BiH ušla u sastav nove jugoslavenske države.

37