1111. I. IZRADA PRAVNIH PROPISA ZRADA PRAVNIH PROPISA 11.1.11.1.Pretpostavke za izradu Pretpostavke za izradu

pravnih propisapravnih propisa

1111. I. IZRADA PRAVNIH PROPISA ZRADA PRAVNIH PROPISA 11.1.11.1.Pretpostavke za izradu Pretpostavke za izradu

pravnih propisapravnih propisa

• Pretpostavke za izradu pravnih propisa su:Pretpostavke za izradu pravnih propisa su:• AA. . pravna svijestpravna svijest i i• BB. . opšte i pravno znanjeopšte i pravno znanje..

A.Pravna svijest

• svijest treba razlikovati od savjesti.• svijest proizilazi iz razuma i

pretpostavlja određeno znanje ili vjeru u to znanje.

• savjest pripada emocionalnoj strani ljudske prirode i prvenstveno podrazumijeva ocjenu vlastitih i tuđih postupaka s aspekta morala i poštenja.

A.Pravna svijest

• stvaranjem pravnog poretka i države, stvorena je i jedna posebna vrsta svijesti - pravna svijest.

• pravna svijest je posebna sposobnost čovjeka da pojedine društvene odnose ocjenjuje prema pravnim kriterijima i stvara svoje uvjerenje o opravdanosti te ocjene.

A.Pravna svijest

• pravna svijest na određen način proističe iz pravnog poretka.

• sa promjenom poretka mijenja se i pravna svijest o njemu.

• pravna svijest najviše zavisi od aktuelne društvene politike, a zatim i od sudske prakse i pravne literature.

B. Posebna znanja nužna u izradi pravnih propisa

• izrada pravnih propisa jeste specifičan zadatak stručnog karaktera koji traži posebna znanja, i to:

• a. opšte obrazovanje,• b. poznavanje jezika,• c. poznavanje društvenog uređenja,• d. poznavanje društvene politike,• e. poznavanje prava i• f. poznavanje nomotehnike.

B.a. Opšte obrazovanje

• stvaraoci pravnih propisa moraju imati veoma široko opšte obrazovanje i poznavati razne oblasti društvenih nauka.

• posebno se to odnosi na sociologiju, filozofiju, logiku, psihologiju, istoriju i kulturu.

• vrlo često su potrebna znanja iz određenih prirodnih i tehničkih nauka.

B.b. Poznavanje jezika

• da bi pravni propisi bili lako razumljivi barem većini građana podrazumijeva se visok stepen poznavanja jezika kojim se oni izražavaju.

• da bi bili razumljivi moraju biti sastavljeni prema pravilima gramatike, lingvistike, stilistike i interpunkcije.

B.c. Poznavanje društvenog uređenja i društvene politike

• nužna pretpostavka za izradu pravnih propisa je poznavanje društvenog uređenja države u kojoj se propisi stvaraju, ali i komparativno poznavanje osnova uređenja drugih država.

• stvaraoci pravnih propisa moraju imati potrebna znanja o društvenoj politici, ali i sposobnost predviđanja kretanja te politike.

B.e. Poznavanje prava

• bez preciznog poznavanja sadržaja društvenog odnosa i postojećeg materijalnog prava koje do tada reguliše taj odnos skoro je nemoguće pristupiti izradi pravnih propisa.

• neophodno je poznavati i sudsku praksu, stručnu i naučnu literaturu i pravni poredak kao sistem u koji se taj novi propis mora uklopiti.

B.f. Poznavanje nomotehnike

• nomotehnika je nauka o izradi pravnih propisa.

• posebna naučna disciplina u okviru pravnih nauka, odnosno naučno područje u pravnom poretku.

• ona ima svoje metode, ciljeve i sistem. • nije dovoljno biti samo pravnik (pogotovo

stručnjak nekog drugog profila), a ne poznavati nomotehniku da bi se uopšte pristupilo izradi pravnih propisa.

11.2. Pojam i predmet metodologije prava

• pravo je jedna od najsloženijih društvenih pojava.

• svako bavljenje pravom zahtijeva određena sredstva, načine i metode.

• uslov uspješnog bavljenja pravom je dobro poznavanje metodologije prava.

• metodologija prava je zasebna pravna nauka koja je vrlo bliska nomotehnici.

Predmet i metodi metodologije prava

• metodologija prava je nauka koja proučava metode koji se upotrebljavaju u pravu.

• predmet izučavanja metodologije prava jesu metodi prava.

• zadatak metodologije: da metode prava nabroji, opiše, ukaže na njihovu primjenu, konstatuje kakve rezultate daju pojedini metodi, utvrdi njihove međusobne veze i objasni njihov razvoj.

Појам метода

• доброг и успјешног практичног или теоријског рада нема без одређене организације, односно, без пажљиво одабраних поступака, редосљеда мисаоних и практичних радњи, тј. без одабраних метода.

• метод је путоказ и начин рада, односно, метод је "плански начин рада којим се долази до одређеног циља".

Osnovne karakteristike metoda

• 1. objektivnost – težnja ka objektivnoj istini;

• 2. pouzdanost - svaki stav, sud i zaključak moraju biti obrazloženi - potkrepljeni argumentima, dokazani;

• 3. preciznost - izbor odgovarajućih instrumenata i postupaka, sažetost i jasnoća dokaza i definicija.

Osnovni metodi

• istorijski posmatrano osnovni metodi su začeti kroz posmatranje i ispitivanje (kasnije eksperiment) iz kojih je direktno proizilazilo, na koje se direktno naslonjalo -zaključivanje.

• vremenom se između njih interpolirao čitav spektar osnovnih metoda: analiza i sinteza, apstrakcija, konkretizacija, generalizacija i specijalizacija, indukcija i dedukcija.

Анализа и синтеза

• 1) анализа - растављање цјелине на дијелове, разматрање сваког дијела посебно, улажење у структуру логичности, али и противрјечности појава и на тој основи долажење до закључка.

• 2) синтеза – сједињавање различитих елемената у једну цјелину; операција којом се из детаља реконструише цјелина.

Дедукција и индукција

• 3) дедуктивна метода - користи се у истраживањима из области друштвених наука, а полази од претпоставке да оно што вриједи уопште, вриједи и појединачно.

• 4) индуктивна метода –полази од низа конкретних и непобитних чињеница које се слажу у један систем, те се тако долази до закључка.

Посебне методе у праву

• 1) догматско-нормативна метода - је по многима основна метода.

• састављена је од: догматске и нормативне.

• догматска - одваја право од политике, изолује га и жели га приказати као догму, инсистирајући на начелу законитости.

• нормативном методом се не утврђује само структура права него и како право функционише.

2) Компаративна (упоредна) метода

• доминантна и неизбјежна метода. • да би дала жељене резултате

битно је знати да постоји могућност упоредивости појава.

• овом методом могуће је до битних сазнања долазити било синхроно (упоредбом данашњих институција, нпр. уставних судова у заштити и контроли уставности и законитости), било дијахроно (употребом ранијих минулих система заштите и контроле са данашњим).

Dijalektička i istorijska metoda

• 3) дијалектичка метода - користи се као генерална, општа основа.

• управо овом методом која подразумијева постављање тезе, затим антитезе, коначно се долази до синтезе и резултата.

• 4) историјски метод - посебно битан за проучавање минулих правних система.

Посебне методе у праву

• 5) статистички метод – користи се приликом анализе квантитативних података (нпр. број ријешених предмета, њихова структура и др.)

• 6) социолошка метода – помоћу ње се истражују друштвени системи и друштвене појаве.

7) Aksiološki metod

• аksiološkim metodom ocjenjujemo, vrednujemo pravne norme, pravne odnose i pravni poredak u cjelini.

• ovaj metod ima i drugi naziv: metod vrednovanja.

• оvim metodom se presuđuje kakvo bi trebalo da bude pravo (a ne kakvo jeste).

• vrednovanje se vrši na osnovu određenih vrijednosnih kriterijuma, principa.

11.3. Tehnički metodi uopšte

• tehnički metodi su oni koji za razliku od opštih bliže upućuju na vještinu i znanje u primjeni nauke u praksi i sadrže više stvaralaštva i individualne vještine i sposobnosti.

• oni su svojevrstan putokaz kako treba nauku primijeniti u praksi.

• zadatak tehničkih metoda je da se objektivni uslovi što bolje izraze i društvena stvarnost pravno normira na najbolji način.

Tehnički pravni metodi

• vrsta tehničkog pravnog metoda zavisi od vrste pravnog propisa koji se stvara.

• naravno, metodi će biti različiti ako se stvara ustav, zakon, podzakonski akt, kao i u slučaju da se stvara zabranjujuća, naređujuća ili ovlašćujuća pravna norma.

• tehnički metodi - skup postupaka i uputstava koji upućuju na način stvaranja opšte norme praktičkom djelatnošću stručnjaka.

Tehnički pravni metodi

• tehnički pravni metodi su metodi kojima se pravo stvara ili kad je stvoreno, kojima se primjenjuje.

• tehnička pravna metodologija – dio metodologije prava koji proučava pravne metode.

• nauka o tehničkim pravnim metodama.

Oblici pravne tehnike

• se razlikuje prema svom predmetu na tehniku stvaranja i tehniku primjene prava.

• stvaranje prava – praktična djelatnost kojom se pravo stvara, tj.ostvaruju se pojedine pravne norme i povezuju u pravni sistem.

• primjena prava - praktična djelatnost kojom se već postojeće pravo primjenjuje, ljudsko ponašanje po pravnim normama.

Tehničke pravne metode moraju ispuniti tri bitna

uslova:

• 1. razraditi postupak i uputstva za izradu opšteg akta,

• 2. omogućiti kreativnost, vještinu i sposobnost stručnjaka - stvaralaca opštih normi i

• 3. omogućiti stvaranje opšteg akta koji će na duže vrijeme pravno normirati neki društveni odnos u skladu s društvenim potrebama i ciljevima.

Stvaranje prava

• stvaranje prava je vrlo složena djelatnost.

• glavni zadaci tehničkih pravnih metoda stvaranja prava:

• 1. jasnoća pravnih normi,• 2. preciznost pravnih normi i• 3. gipkost (prilagodljivost) pravnih

normi konkretnim životnim slučajevima.

11.3.1. Metode stvaranja prava

• u teoriji dominira stav da se metode stvaranja prava mogu svesti na dvije, odnosno tri vrste:

• a. spontano ,• b. svjesno - plansko i • c. po nekima i posredno?

Spontano stvaranje prava svijest i plan igraju malu

ulogu

• a. pod spontanim stvaranjem prava podrazumijeva se da subjekt koji stvara pravo nije svjestan da stvara upravo pravo niti to radi po unaprijed utvrđenom planu.

• pojedine radnje jesu svjesne radnje, ali nema svijesti o cjelini tih radnji niti da se njima stvara pravo; najtipičniji primjer je stvaranje običajnog prava.

Svjesno i posredno stvaranje pravnih pravila

• b.svjesno stvaranje prava postoji onda kad je stvaralac svjestan da stvara pravo i pri tome to radi planski.

• c.posredno stvaranje pravnih pravila - kada stvaralac prava sadržaj za neko pravno pravilo nalazi u nekoj drugoj postojećoj društvenoj normi, te takvoj normi daje pravni karakter dodjeljujući joj pravnu sankciju čime je pretvara u pravnu normu.

Spontano stvaranje prava običajno pravo

• nastaje tako što nadležni organ zakonom ili drugim propisom određuje primjenu i pravni karakter nekog društvenog pravila (običaja) koje je stvarano dugim ponavljanjem u praksi i koje je ljudima prešlo u naviku.

• ljudi su u svojim zajednicama dobrovoljno i samosvjesno primjenjivali određeno nepisano pravilo ponašanja bez uticaja bilo kakve prinude.

• pored moralnih, to su nekada bila i jedina pravila u društvu.

Običajno pravo

• u robovlasničkom društvu, običajno pravo je bilo jedini izvor prava.

• u feudalnom društvu postojalo je pretežno običajno pravo, ali i prvi pisani pravni akti kao što su statuti gradova.

• u kapitalizmu se umjesto običajnog stvara moderno pravo temeljeno na ustavu i zakonima.

• običajno pravo danas postaje izuzetak.

Kada se običajno pravo može primijeniti?

• danas se običajno pravo može primijeniti pod tri kumulativna uslova:

• a. da se radi o pitanju koje nije pravno regulisano (pravna praznina),

• b. da je postojeći običaj u skladu s pravnim sistemom zemlje i

• c. da je odgovarajućim propisom predviđena mogućnost primjene običaja.

Najčešći slučajevi javljanja pravnih praznina?

a. nedovoljno poznavanje i predviđanje određenih životnih odnosa od strane stvaraoca prava,

• b. namjerno ili nenamjerno ispuštanje iz propisa određenih slučajeva koje je trebalo pravno normirati,

• c. loša nomotehnička izrada propisa i • d. nedostatak ideje da se neko pravno

pitanje pravno normira.

Kako se vrši popunjavanje pravnih

praznina?

• putem običaja, uzansi (sistematizovani dobri poslovni običaji), morala, analogije, precedenata, autonomnog prava...

• putem morala pravne praznine se popunjavaju na isti način kao i putem običaja.

• moralne norme su društvene norme koje nastaju u svijesti ljudi o dobru i zlu; moral naređuje dobro, a zabranjuje zlo.

Popunjavanje pravnih praznina precedentnim

pravom

• precedentnim pravom (sudske ili upravne odluke koje su dobile rang opšte pravne norme) mogu se popunjavati pravne praznine samo ako je to dozvoljeno pravnim sistemom zemlje o kojoj se radi.

• precedenti postoje kroz utvrđivanje načelnih stavova i pravnih shvatanja vrhovnih sudova.

• u nekim granama prava (krivično) primjena precedenata i analogije je izričito zabranjena.

Popunjavanje pravnih praznina putem analogije

• izuzetno, opšte pravne norme se mogu stvarati i putem analogije.

• u slučaju kad određeni društveni odnos nije pravno regulisan i postoji potreba da se takvim odnosom pruži pravna zaštita bez odlaganja, primjenjivaće se, logičnim tumačenjem, norma koja uređuje sličan odnos i to samo privremeno do stvaranja nove pravne norme.

Recepcija prava je..

• poseban oblik stvaranja prava koji se sastoji u usklađivanju nacionalnog zakonodavstva sa međunarodnopravnim instrumentima i preuzimanju pravnih instituta ili cijelih propisa drugih država ili državnih oblika.

• neizbježna pojava međunarodnih odnosa, uslovljena potrebom ujednačavanja domaćeg prava s pravima drugih zemalja.

Unutrašnja recepcija prava

• unutrašnja recepcija - usaglašavanje “prava države” i prava nižih oblika organizovanja (federalne jedinice, kantoni, opštine) ili usaglašavanja zakona sa ustavom, podzakonskih akata sa zakonom...

• prenaglašena recepcija (prepisivanje čitavih dijelova) je nepotrebna i dovodi do apsurda.

Unifikacija i usklađivanje prava

• unifikacija (unification) – potpuno preuzimanje prava.

• usklađivanje (harmonization) – nije potpuno preuzimanje stranog prava, već preuzimanje onih pravnih instituta čije prisustvo uklanja bitne razlike između tog i domaćeg prava.

Pravna pravila kao metod stvaranja prava u cilju popune pravnih praznina

• periodi revolucionarnih promjena - rušenjem dotadašnjeg društveno-političkog sistema i zatečenog pravnog sistema stvara se ogromna pravna praznina.

• stvaranje novog prava je složen i dugotrajan proces, a određeni društveni odnosi moraju biti uređeni odmah.

• zbog toga se iz prethodnog sistema preuzimaju određeni instituti ili dijelovi propisa koji nisu u suprotnosti s nastalim sistemom i proglašavaju obavezujućim pravnim pravilima.

Kada se primjenjuju pravna pravila?

• primjenjuju se samo ako:• a. konkretno pitanje nije pravno uređeno

novim propisima - odnosno postoji pravna praznina,

• b. ako pravno pravilo ili standard nije suprotno ustavu i novoizgrađenom sistemu,

• c. ako postoji konkretan slučaj koji treba riješiti.

Autonomni opšti akti

• značajno sredstvo stvaranja opštih pravnih i nepravnih normi.

• autonomnim pravom, pravno se normiraju odnosi u okviru preduzeća, ustanove, udruženja, mjesne zajednice ili društvene organizacije.

• najčešće su to kolektivni ugovori, statuti i sl. za čije donošenje nije potreban pravni osnov.

• stvaraoci samostalno i slobodno odlučuju da li će i kako urediti određene odnose.

11.3.2. Vrste tehničkih metoda za izradu pravnih normi

• neposredno stvaranje opštih pravnih normi može se realizovati primjenom različitih vrsta tehničkih metoda.

• postoje i opšti metodi od kojih se neki primjenjuju pri stvaranju propisa.

• to su: posmatranje, brojanje, analiza, mjerenje, sinteza, indukcija, dedukcija, eksperiment, statističke metode...

Metode stvaranja opštih pravnih normi – vrste:

• a. apstraktna ili metod apstraktnog normiranja – najznačajniji metod,

• b. načelna,• c. taksativna,• d. primjerična,• e. kazuistička i• f. precedentna.

a.Metod apstraktnog normiranja

• sastoji se u stvaranju pravne norme koja se odnosi na neograničeni broj slučajeva na određenom području i u datom vremenu.

• apstraktnost je jedno od bitnih svojstava pravne norme.

• apstraktnim normiranjem se dobivaju norme koje se primjenjuju na neograničen broj slučajeva u prostoru i vremenu.

Metod apstraktnog normiranja

• apstraktne pravne norme moraju biti tako izražene da jasno ukazuju na koga se odnose i pod kojim uslovima se primjenjuju.

• ove norme primjenjuju se na određeni konkretni slučaj, ne zato što je taj slučaj konkretno označen, nego zato što se može podvesti pod sadržaj norme.

• istorijski posmatrano, apstraktno normiranje je značilo veliki napredak.

Metod apstraktnog normiranja

• dotadašnje primjerično ili taksativno normiranje pretvara se u uopštavanje (apstrakciju) što je imalo za posljedicu značajno usavršavanje primjene propisa.

• stvaranjem apstraktne norme pod koju se može podvesti neograničen broj slučajeva koji će se desiti u budućnosti, nastaje vladajuće načelo za određeni kompleks društvenih odnosa ili događaja.

Primjer

• npr. “Ko ošteti tuđu stvar, kazniće se...”• ova norma iz krivičnog prava odnosi se

na bezbroj različitih slučajeva u kojima je oštećenje bilo koje tuđe stvari bitna zajednička karakteristika bez obzira na oblik ili način oštećenja i odnosi se na svačiju stvar, koja ne pripada učiniocu.

Metod apstraktnog normiranja

• obzirom da se apstraktna norma ima primijeniti na sve iste slučajeve u budućnosti, a oni su ipak različiti, norma mora težiti da se obuhvate svi slučajevi na osnovu takvih kriterija i uslova koji neće biti ni prestrogi ni preblagi nego će značiti prosjek, odnosno srednju mjeru.

Metod apstraktnog normiranja

• da bi apstraktna norma mogla zadovoljiti ove uslove mora biti sastavljena od apstraktnih pojmova; to je poseban zadatak stvaraoca norme - da obične pojmove preradi i tako kombinuje da bi ih pretvorio u kolektivne i pomoću njih izrazio apstraktnu pravnu normu.

• najbrojnije i najčešće u većini pravnih sistema; najpogodnije za pravno uređivanje društvenih odnosa.

Prednosti apstraktne metode normiranja

• racionalnost, • obezbjeđenje jednakosti u društvu,• povoljan uticaj na izgradnju svijesti o

pravednosti, • učvršćivanje pravne sigurnosti, • lakša kontrola nad radom pojedinaca, • homogenizirajuće djelovanje na rad i

poslovanje...

Racionalnost i jednakost metode apstraktnog

normiranja

• racionalnost - jednom normom ili skupom normi u okviru opšteg akta jedinstveno se uređuje mnoštvo sličnih slučajeva, zamjenjujući time hiljade pojedinačnih normi koje bi izricale naređenja, zabrane...

• jednakost - apstraktna pravna norma odnosi se na sve subjekte pod istim uslovima i sa istim posljedicama što je garancija demokratičnosti prava i pravne sigurnosti te izbjegavanje neizvjesnosti i arbitrarnosti.

Nedostaci apstraktnih pravnih normi

• nedostaci apstraktnih pravnih normi su:• 1. stalno povećanje obima propisa što

dovodi do prenormiranosti, • 2. upotreba neodređenih pojmova

koji izazivaju nedoumice u primjeni i • 3. elastičnost u primjeni iz koje

proizilazi i pravna nesigurnost i arbitratnost.

b. Metoda načelnog pravnog normiranja

• pojavila se kao neophodna u onom trenutku kad je društveni poredak postao veoma složen, a propisi sve složeniji i mnogobrojniji, pa je snalaženje u njima postalo mnogo teško.

• u toj nepreglednosti teško su se snalazili ne samo građani nego i pravni stručnjaci.

Metoda načelnog pravnog normiranja

• kao posljedica svega javilo se nastojanje da se normiranje i primjena propisa pojednostave i to tako da bi se pravne norme u propisima svele na što manji broj načela (principa).

• prvobitno, dakle, metoda načelnog pravnog normiranja trebala je biti sredstvo pojednostavljivanja i smanjivanja broja i obima opštih pravnih normi u društvu.

Prvi način izražavanja metode načelnog pravnog

normiranja

• 1. putem pravnog normiranja utvrđuju se samo osnovna načela, odnosno uređuje određeni društveni odnos samo u osnovi; razrade i konkretizacija prepuštaju se praksi.

• to bi dovodilo do nejednakosti i neravnopravnosti, povećanja pravne nesigurnosti i ugrožavanja samog sistema; zato ovaj metod nije nigdje dosljedno primjenjen kao isključiv metod.

Drugi način izražavanja metode načelnog pravnog

normiranja

• 2.ovim metodom normiranja u zakonodavstvu složene države utvrđuju se samo načela, a razrada prepušta organizacionim dijelovima te države.

• utvrđivanjem osnovnih načela u ustavu ili zakonu nastoji se odrediti: suština i karakter društvenih odnosa; osnovni uslovi ostvarivanja prava i obaveza; definisanje značajnih pojmova koji se u propisu nalaze; način tumačenja i interpretacije propisa i način popunjavanja pravnih praznina.

Treći način izražavanja metode načelnog pravnog

normiranja

• 3.metod načelnog normiranja se sastoji u kombinovanju pravila i načela u jednom propisu.

• zaključak - metoda načelnog, odnosno principijelnog pravnog normiranja potrebna i upotrebljiva, ali se u praksi često neadekvatno i pogrešno primjenjuje.

c.Metoda taksativnog pravnog normiranja

• se sastoji u tome da se potpuno precizno navedu u pravnoj normi svi slučajevi na koje se ta norma odnosi.

• ovakav metod normiranja je najpotpuniji i najsigurniji, a u primjeni tako stvorenih normi nema nikakvih nejasnoća.

• ovakve norme se primjenjuju isključivo na slučajeve koji su u njoj taksativno navedeni.

Metoda taksativnog pravnog normiranja

• zastupljena je u slučaju kada je naglašen širi društveni interes ili se radi o ograničavanju prava i sloboda ljudi.

• u nekim granama prava (krivično, prekršajno) primjenjuje se isključivo ova metoda normiranja.

• prednosti - u izričitom navođenju svih slučajeva na koje se norma mora primijeniti, kao i uslovi koji se moraju uzeti u obzir.

Metoda taksativnog pravnog normiranja

• propisuju se konkretna naređenja, zabrane.

• osnovni nedostaci - glomaznost i nepreglednost propisa i podložnost čestim izmjenama propisa, jer nijedan zakonodavac nije u mogućnosti unaprijed predvidjeti sve slučajeve na koje propis treba da se odnosi.

d. Metoda primjeričnog pravnog normiranja,

normiranje putem navođenja primjera

• sastoji se u propisivanju pravila ponašanja za nekoliko tipičnih slučajeva koji se u normi izričito - primjerično navode, s tim da se ta norma primjenjuje i na sve slične slučajeve.

• primjenjivaču norme se ostavlja da analogijom utvrdi sličnost slučajeva i na njih primijeni pravnu normu.

• normu treba pisati tako da bude jasno da se radi o ovom metodu normiranja.

Metoda primjeričnog pravnog normiranja

• za razliku od taksativnog normiranja, primjerične pravne norme su elastičnije i u njihovoj primjeni gotovo da nema pravnih praznina.

• propisi su kraći, racionalniji i ekonomičniji.

• međutim, kod široke primjene analogije, na primjenjivača se prenosi i normativna funkcija što ostavlja mogućnost zloupotrebe.

Metoda primjeričnog ili eksemplaričnog

normiranja

• zbog toga ovaj metod nikako ne treba koristiti u krivičnim propisima i drugim gdje bi to moglo proizvesti teže posljedice.

• takođe treba razlikovati ovu metodu od apstraktnog normiranja gdje se slučajevi navode samo kao primjer.

• česta upotreba termina “naročito” ili “i u drugim primjerima”.

Primjer

• Autorsko djelo je svako individualno intelektualno djelo sa područja umjetnosti, književnosti i nauke, naročito:

• - literarna djela,• - muzička djela,• - arhitekturna djela...• ovakav apstraktni opis više mogućih

slučajeva zove se generalna klauzula.

e. Metoda kazuističkog normiranja

• od mnogih autora nije prihvaćena kao posebna jer ima mnogo sličnosti s primjeričnim normiranjem.

• koristi se kod stvaranja opštih pravnih normi koje se odnose samo na jedno konkretno pitanje ili za određenog pravnog subjekta (Zakon o proglašenju parka prirode...).

• prihvatljiva samo ako se primjenjuje izuzetno i restriktivno, ako se na drugi način ne može ostvariti zaštita određenog društvenog interesa.

f. Metoda precedentnog normiranja

• se odnosi na stvaranje pojedinačne pravne norme za jedan konkretan slučaj, a zatim se toj normi daje funkcija opšte pravne norme tako što se ona obavezno primjenjuje na sve takve slučajeve.

• za razliku od svih drugih metoda kod ovog je objedinjena uloga primjenjivača i stvaraoca pravne norme.

Metoda precedentnog normiranja

• ova metoda je samo izuzetna i sporedna kad je neophodno riješiti konkretan slučaj koji nije uređen opštom pravnom normom.

• opravdanje - mnoga pitanja nisu pravno uređena, a u praksi je neophodno riješiti konkretne slučajeve i sporove ne čekajući dug i spor zakonodavni proces.

• kod stvaranja precedentnog prava mora se prvenstveo voditi računa da tako stvorena norma bude primjenjiva i na ostale slične slučajeve.

12. TEHNIKA IZRADE PRAVNIH PROPISA

a. Pojam, razvoj i oblik izražavanja pravnih propisa

• pravni propisi su ona pravila koja su na višem stepenu društvenog razvoja zabilježena pismom.

• pravni propisi su ona pravna pravila koja su izražena pismom (u pisanom obliku), slikama, nomotehničkim formulama ili nekim drugim tehničkim sredstvima.

Razlike između pravnih propisa i pravnih pravila:

• 1. pravni propis je izražen u pisanom ili sličnom obliku, a pravilo nema vidljiv oblik,

• 2. propis je uvijek izražen eksplicitno, a pravilo može biti i implicitno,

• 3. propis se izražava prije svoje primjene, a pravilo se može izraziti i samom primjenom,

Razlike između pravnih propisa i pravnih pravila:

• 4. pravna pravila istorijski prethode pravnim propisima koji su nastali kasnije,

• 5. propisi nastaju samo u formalnom obliku, a pravila i drugačije,

• 6. propisi mogu biti apstraktni, ali i konkretni, pravila su uvijek apstraktna.

Kako pravni propisi treba da budu izraženi?

• pravni propisi mogu biti izraženi na različite načine, ali svakako nedvosmisleni, jasni i precizni, da ih razumiju i ljudi koji nisu pravno obrazovani.

• Jering - stvaralac pravne norme treba da misli kao filozof, a da normu piše narodnim jezikom tj. da govori kao seljak.

• izbjegavati stručne i naučne izraze i upotrebljavati ih samo ako za to nema uobičajenog izraza u narodnom jeziku.

b. Vrste opštih pravnih normi

• I - prema subjektima koji norme stvaraju:

• 1. državne,• 2. norme drugih organizacija i• 3. norme građana.• II - prema sadržaju norme:• 1. naređujuće,• 2. zabranjujuće i• 3. ovlašćujuće.

Vrste opštih pravnih normi

• III - prema državnim djelatnostima i organima koji stvaraju državne norme:

• 1. ustavne i zakonodavne,• 2. norme šefa države,• 3. norme vlade,• 4. sudske i upravne norme.• IV - prema vrsti društvenih odnosa:• ustavne, građanske, porodične,

upravne, finansijske , radne, krivične...

Vrste opštih pravnih normi

• V. - prema kriterijumu uslovnosti – • a) uslovne ili apstraktne i • b) bezuslovne ili konkretne pravne norme.• VI. - prema kriterijumu broja subjekata

prema kojima su upućene (adresati) –• a) opšte, • b) posebne i • c) pojedinačne pravne norme.

Vrste opštih pravnih normi

• VII - po načinu nastanka norme se dijele na običajne i postavljene.

• običajne nastaju u dugom vremenskom procesu, spontano i tvorac im je neorganizovano društvo.

• postavljene norme nastaju u tačno određenom vremenu i imaju određenog tvorca.

• VIII - po načinu izražavanja norme mogu biti pisane i nepisane.

Zabranjujuće pravne norme

• zabranjujuće pravne norme primjenjuju se u slučaju kada se žele spriječiti neke radnje ili aktivnosti određenih subjekata.

• po pravilu se radi o heteronomnim pravnim normama (zakonima ili drugim propisima državnih organa).

• npr. «ko drugog liši života«...kazniće se... • zabranjeno je kloniranje ljudskih bića.

Naređujuće pravne norme

• koriste se onda kada je potrebno nekom subjektu nametnuti obavezu da nešto učini ili ne učini ili trpi, protiv svoje volje.

• i ove norme su heteronomne, a neki autori s pravom upozoravaju da ove norme imaju i izvjestan politički karakter.

• npr. «ko ima određenu imovinu«...»dužan je da plati porez«.

Dopuštajuće pravne norme

• koriste se u pravnim propisima kada se želi ovlastiti određeni subjekat na određeno činjenje ili nečinjenje u skladu s propisanim uslovima.

• ove norme predstavljaju izuzetak u odnosu na zabranjujuće i naređujuće.

• npr. «stranac za vrijeme boravka na teritoriji«... »može se kretati, boraviti, koristiti..»

Ovlašćujuće ili dispozitivne pravne

norme

• omogućavaju subjektima da sami po svojoj volji uređuju međusobne odnose, s tim da to mora biti u skladu s ustavom i zakonom.

• veoma pogodne za uređivanje porodičnih odnosa (brak, odnosi roditelja i djece...)

• ograničavaju slobodu subjekta svojim sadržajem.

Ovlašćujuće ili dispozitivne pravne

norme

• dopušteno je sve ono što pravom nije zabranjeno i ograničeno.

• npr. “prilikom zaključenja braka, bračni drugovi se mogu sporazumjeti”... “o budućem prezimenu svakog od njih”.

• zabranjujuća - “nije dopušteno djetetu dati pogrdno ime..”

VI. – Vrste pravnih normi prema kriterijumu broja subjekata prema kojima su upućene

(adresati) –

• opšte - se odnose na unaprijed neodređen broj subjekata, odnosno na sve građane jedne države.

• posebne - u ovim normama subjekti se označavaju kao kategorije ljudi ili ustanova - npr. studenti, penzioneri, univerziteti... što znači da se ne pominju poimence, odnosno firmom...

• pojedinačne - koje se odnose na tačno određene subjekte (ovde se subjekti označavaju imenom i prezimenom, odnosno firmom, mjestom prebivališta, pravnim statusom...)

Opšte pravne norme - vrste

• univerzalne - one se odnose na sve državljane ili sva pravna lica – npr. “svako ima pravo” “niko ne može biti” “pravna lica su dužna”...

• partikularne ili posebne - one se odnose na određene kategorije subjekata, svrstane prema geografskom, polnom, starosnom, profesionalnom ili kom drugom kriterijumu – “zaposleni u državnim organima su dužni”, “student ima pravo”, “preduzeća su dužna”...

• mnogo su češće partikularne opšte norme.

Podjela dispozicija s obzirom na stepen određenosti

radnje predviđene njima

• a. dispozicije sa nedovoljno određenim pojmovima (pravni standardi);

• b. alternativne dispozicije; • c. diskrecione dispozicije i• d. dispozitivne (zamjenjive) ili

blanketne dispozicije.

Pravni standard

• česte neodređene dispozicije koje sadrže tzv. pravne standarde koji predstavljaju pojmove koji svoju sadržinu mogu mijenjati zavisno od konkretnih oklonosti u kojima se primjenjuju. npr. savjesno postupanje, dobar domaćin, neprilagođena brzina, brza vožnja, javni moral, javni red i mir...

• pravni standardi – normativni pojmovi koji se često koriste u građanskom, porodičnom ili upravnom pravu, ne i u krivičnom.

Alternativne dispozicije

• alternativne dispozicije su one kojima se predviđa više mogućih pravila ponašanja, tako da subjekt ima mogućnost izbora.

• najpoželjnije u pravnom poretku jer pravu daju elastičnost, a za subjekte su povoljnije, tako da bi ih stvaraoci prava trebali koristiti kad god je to moguće.

Diskrecione dispozicije

• one koje ovlašćuju nadležni organ da sam slobodno odlučuje o određenim pravima i obavezama.

• direktno se suprotstavljaju principu vladavine prava i značajno ruše pravnu sigurnost i prava i slobode ljudi.

• treba ih koristiti oprezno i restriktivno. • npr. organ uprave nadležan za izdavanje

odobrenja za držanje vatrenog oružja može odbiti zahtjev stranke bez posebnog obrazloženja.

Blanketne pravne norme

• one u kojima je svjesno izostavljena ili dispozicija ili sankcija, s tim da je dato ovlašćenje određenom organu da svojom odlukom utvrdi nedostajući dio norme.

• u suštini fiktivne i takve i ostaju sve dok ih ovlašćeni organ ne dopuni.

• treba ih izbjegavati jer otvaraju mogućnost zloupotrebe prava, suprotne su principu vladavine prava i pravne države, kao i drugim demokratskim principima.

Blanketne pravne norme

• opravdanje za njihovo postojanje je činjenica da postoje određeni društveni odnosi koje je veoma teško unaprijed predvidjeti i precizno pravno normirati; zbog toga se u takvim slučajevima stvara samo pravno načelo i pravna osnova koja daje ovlašćenje nadležnom organu da slobodno izabere i primijeni rješenje koje najbolje odgovara konkretnom slučaju.

• karakteristične - norme koje se tiču vanrednih prilika ili ratnog stanja u državi.

Blanketne pravne norme

• iz ovakve vrste pravnih normi došlo je u praksi do značajnog narušavanja demokratskih principa vladavine prava i pravne države, kroz slučajeve da se na izvršne organe delegira pravo donošenja podzakonskih propisa koji bi po svom sadržaju morali biti uređeni zakonom.

• to je istovremeno i povreda nadležnosti.

Blanketna norma u kaznenom pravu

• propis koji se poziva na posebne propise kojima se upotpunjuje zakonski opis krivičnog djela (kd izazivanja saobraćajne nesreće upućuje se na ZOBS);

• pravna norma kojoj nije određena sankcija već je ostavljeno u nadležnost određenom subjektu da je sam odredi (npr. pustošenje šuma; postojanje generalne klauzule “ili na drugi način” – ne propisuju se sve radnje počinjenja kd.

c. Jezičko izražavanje 1. Uopšte o jeziku i vrste

jezika

• jezikom se bavi posebna nauka-lingvistika.• jezik je glavno sredstvo za izražavanje u

pravnim propisima; zato je o njemu nužno govoriti i u okvirima nomotehnike.

• jezik - pretežno biološka tvorevina, razvio se na određenom stepenu društvenog razvoja tj. kad se društvo razvilo kao viši stepen nad biološkim životom ljudi.

Uopšte o jeziku i vrste jezika

• naime, u društvu je došlo do potrebe zajedničkog života kroz koegzistenciju i kooperaciju koje podrazumijevaju međusobnu komunikaciju.

• komunikaciji treba međusobno saopštavanje misli, a osnovno sredstvo za to je jezik.

• neki govore o književnom i narodnom jeziku.

Kako se ostvaruje jezik?

• riječnikom, gramatičkim oblicima, mimikom, gestikulacijom, pa i namjernim ćutanjem.

• lingvistička nauka razlikuje tri vrste jezika: govorni, vizuelni i pisani.

• za pravna pravila i pravnu praksu od značaja je govorni i donekle vizuelni jezik.

• za izradu pravnih propisa bitan je pisani jezik.

Govorni jezik

• ima mnogo prednosti nad pisanim jezikom.

• izražava se akustičkim glasovima, a može se pojačavati intonacijom, pauzama...

• dovodi ljude u neposrednu vremensku i prostornu vezu i izražava se u sadašnjosti.

Govorni jezik

• ista rečenica, zavisno od intonacije, može imati više značenja (tvrdnja, pitanje...)

• glas «a« zavisno od intonacije može izražavati bol, radost, strah, iznenađenje...

• za razliku od govornog, pisani jezik ima samo značenje posrednosti.

Vizuelni jezik

• izražava se mimikom, gestama i stvarnim situacijama, a njegova percepcija je vizuelna.

• mimika - različiti pokreti glave i očiju čime se izražava misao samostalno ili se dopunjava ono izrečeno govorom.

• za razumijevanje govornog jezika od značaja mogu biti razne situaciije: npr.ćutanje može biti pristanak ili odricanje.

Pisani jezik

• pojam koji označava pismom izraženu misao.

• pismo je u pravni poredak ušlo još u starom vijeku.

• bio je to preokret i u pravnom poretku, ali i u društvenoj kulturi uopšte.

• započinje razmišljanje o tehnici izrade pravnih propisa.

• pisani jezik ima svojih prednosti, ali i nedostataka.

Pisani jezik - prednosti

• pismo je veoma pogodno sredstvo za čuvanje, reprodukciju i prenošenje sadržaja.

• ono je postalo glavno sredstvo izražavanja u pravnom pokretu.

• njime se najlakše čuva kontinuitet pravnih propisa.

Pisani jezik - mane

• 1. u pisanom jeziku otpadaju mimika, geste, intonacija i stvarne situacije što praktično znači da pisani jezik po snazi izražavanja ipak zaostaje za govornim jezikom.

• 2. u usmenim pravilima praznine i nerazumljivosti se mogu ispraviti odmah, kod pisanih propisa takvi se nedostaci mogu ukloniti samo u formalnoj proceduri.

Pisani jezik

• 3. pisani jezik je u odnosu na govorni siromašniji i prazniji i često se tumači kao njegova transformacija, čak i deformacija.

• danas - težište na smislu, dopušta se da u propisu može biti suvišnih i neprikladnih izraza koji se kroz primjenu ispravljaju.

• izrađivači propisa moraju se truditi da takvih riječi u propisima bude što manje.

Pisani jezik

• sve navedeno zahtijeva od redaktora propisa težak rad, poznavanje jezika, znanja iz nomotehnike, poznavanje materijalnog prava i ciljeva društvene politike.

• pisani jezik se izražava pismom. • kod nas su u službenoj upotrebi

ćirilica i latinica; ijekavski izgovor.

2. Gramatička pravila u izradi pravnih propisa

• gramatika je dio nauke o jeziku koji govori o glasovima, vrstama riječi i njihovim promjenama.

• gramatika je važna za uspješno stvaranje pravnih propisa.

• pravila gramatike se moraju poštovati i svaki redaktor propisa bi ih morao poznavati.

Pojam i sadržaj riječi

• riječi su sastavljene od jednog ili više glasova i imaju određeno značenje u jeziku.

• riječ služi da se izrazi misao o nekoj stvari, pojavi ili situaciji.

• riječ je sredstvo za komuniciranje između ljudi, znak ili simbol za razumijevanje pojmova bez koga bi pravni propisi bili nezamislivi.

• riječ je glavno sredstvo za nastanak i primjenu propisa.

Upotreba riječi

• demokratski princip - da se propisi pišu na narodnom jeziku.

• zahtjev da se jedna riječ upotrebljava u istom značenju kako u okviru istog propisa, tako po mogućnosti i u okviru cijelog pravnog poretka, što je teško ostvarivo.

Arhaizmi – grč. archaios - drevan

• riječi tokom vremena često mijenjaju svoje značenje ili oblik.

• stvaraju se nove, a neke postaju zastarjele i gube se iz svakodnene upotrebe (arhaizmi).

• aeroplan – avion; astal – sto;• eglenisati – razgovarati; prdekana –

zatvor; rospija – zla žena.

Pravne konstrukcije

• nove riječi su one koje su nastale s društvenim razvojem (npr. telefon, radioaparat, stanarina, vikendica, računovodstvo...)

• u pravnoj terminologiji nove riječi se nazivaju pravnim konstrukcijama.

• generalne ili opštepoznate riječi - one koje se upotrebljavaju na cijelom području na kojem se koristi konkretni jezik.

Regionalne i strane riječi

• regionalne ili provincijalne riječi - one koje se po pravilu koriste samo u određenoj regiji ili užem području.

• njihovu upotrebu u pravnim propisima treba potpuno izbjegavati, a samo izuzetno koristiti u lokalnim propisima.

• upotreba stranih riječi u propisima bila je česta do 18. vijeka.

• od 19. vijeka preovladavaju nacionalni izrazi.

Mjera upotrebe stranih riječi

• u današnjem poretku, s razvojem materijalne kulture, ulazi u pravne propise mnoštvo stranih riječi (fond, bilans, element, investiranje, komisija, kredit, marža, procenat...)

• strane riječi treba koristiti u određenoj mjeri i to samo ako nema domaćih adekvatnih termina.

Od čega zavisi značenje riječi?

• značenje riječi nije uvijek isto. • to zavisi od toga da li ona stoji sama

za sebe ili je u sastavu s drugim riječima.

• npr: riječ izdavanje - dozvole, zemlje, tajne, knjige;

• član - porodice, suda, zakona; • tijelo - ljudsko, predstavničko...

Složenice i kratice

• složenice su riječi koje su nastale spajanjem dviju ili više riječi u jednu (djelokrug, međunarodni, poljoprivreda, štetočina, nomotehnika, automobil, televizija...)

• kratice se ponekad upotrebljavaju u pravnim propisima.

Kratice

• ima ih raznih vrsta. • takve su: t. (tačka), g. (godina), V.

(vidi), v.d. (vršilac dužnosti), М.Р. (mjesto pečata), str. (stranica), sl. (slično), up. (uporedi), dr (doktor), itd. (i tako dalje), npr. (na primjer).

Koje su to vrste riječi?

• lingvisti su veliku količinu riječi rasporedili u različite vrste riječi i tako ih učinili preglednijim:

• imenice, pridjevi,• zamjenice, brojevi,• glagoli, prilozi,• prijedlozi, veznici,• uzvici i rječice.

Imenice

• pravni propisi su prepuni imenica.• vlastite, zajedničke, zbirne, gradivne.. • npr. šteta, krivica, namjera, zaštita,

zastara, stvar, ugovor, posjed, vlasništvo...• bez imenica se u propisima ne bi mogli

odrediti pravni subjekti, objekti, definicije... • izražavanje je najpreciznije kad se

upotrijebi imenica.

Pridjevi

• da bi se u pravnim propisima, kao bitne karakteristike izrazila svojstvo i stanja, upotrebljavaju se pridjevi.

• npr. poslovna sposobnost, zatezne kamate, gruba nemarnost, prodajna cijena...

• ponekad se osim u pozitivu, pridjevi upotrebljavaju i u komparativu ili superlativu (jači, širi...).

Zamjenice

• riječi koje zamjenjuju imenice, pridjeve i brojeve u svrhu naglašavanja, isticanja ili skraćivanja teksta.

• postoji više vrsta zamjenica: lične, povratne, prisvojne, povratno-prisvojne, pokazne, upitne, odnosne, određene i neodređene.

• upitne zamjenice se ne koriste u propisima - propisi po svojoj prirodi, pitanja zatvaraju, a ne otvaraju.

Brojevi

• riječi pomoću kojih se izražavaju određene veličine ili količine u prostoru (redni brojevi) i vremenu (glavni brojevi) ili redosljed stvari.

• redovno se pišu arapskim znakovima, izuzetno rimskim, a samo u posebno važnim slučajevima i slovima.

• u propisima se preporučuje datum izražavati u genitivu, a ne u nominativu (npr. prvog januara, a ne prvi januar).

Glagoli

• glagoli - veliki značaj u pravnim propisima; njima se izražavaju aktivna, pasivna i uzajamna stanja, činjenje, nečinjenje, ovlašćenje, zabrane...

• važno je naglasiti razliku između nesvršenih (pisati, raditi) i svršenih glagola (viknuti, udariti, skočiti).

• nesvršeni izražavaju određeni kontinuitet, a svršeni određeni finalitet.

• nedopustivo je pomiješati ova dva glagolska oblika u pravnom propisu.

Prilozi i prijedlozi

• prilozi - riječi koje upućuju na mjesto, vrijeme, uzrok, način, razlog...vršenja glagolske radnje.

• npr. od, iz, ispod, ovdje, ondje, gdje, tamo, uvijek, samo, zato, kada, danas…

• obično se vežu uz glagole i pridjeve.• prijedlozi su nepromjenljive riječi

koje izražavaju uzrok, sredstvo, odnos, mjesto, vrijeme, cilj, djelokrug...

• npr. “u tekstu”, “kod banke”, “na području”.

Veznici

• veznici su nepromjenljive riječi koje spajaju ili razdvajaju riječi ili rečenice.

• ima ih više vrsta: sastavni (i, pa, te), rastavni (ili), suprotni (a, ali, nego, već), odnosni (koji, čiji, kakav), načinski (kako, kao, što, odakle), poredbeni (nego, što, kao), mjesni (gdje, kamo, kuda), vremenski (čim, dok, kada, kako, pošto), uzročni (jer, budući da, kako), posljedični (da, tako, pošto), uslovni (ako, li, kad, da) i dopunski (ako i, tako, premda, ma, iako).

Promjene riječi – deklinacija i konjugacija

• bogatstvo jezika nije samo u mnoštvu riječi, već i u njihovim promjenama.

• deklinacija je mijenjanje riječi po padežima.

• po padežima se mijenjanju imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi.

• naš jezik ima sedam padeža; to su nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, instrumental i lokativ.

Nominativ – ko, šta

• kad se u pravnom propisu hoće jače istaknuti subjekt kojem se u nadležnost stavlja neko pravo, obaveza, sticanje, on se stavlja u nominativ.

• npr. „ministar finansija će...". • nominativ je padež subjekta. • ako se naslov sastoji od jedne riječi, on

se takođe stavlja u nominativ.

Genitiv – koga, čega• genitiv je drugi padež i vezan je uz

subjekt ili objekt. • njime se izražava količina, kvalitet,

pripadanje (naknada štete, kvalitet sjemena...), imenici daje partitivno značenje (količina potrošene vode), izražava svojstvo ili izvor (čovjek stranog porijekla, posao tržišne kontrole), može označiti vrijeme kada se nešto događa (zakup se plaća svakog prvog u mjesecu).

• javlja se uz: više, koliko, toliko, malo, dosta (više dužnika, koliko povjerilaca, mnogo tereta, malo vremena).

Dativ – kome, čemu

• dativ je treći padež kojim se izražava odnos pripadanja, oduzimanja, zabrane, dugovanja.

• njime se može izraziti i neka radnja u nečiju korist ili štetu.

• npr. plaća se povjeriocu, banka daje kredit preduzeću, to ide meni u korist...

Akuzativ – koga, šta

• akuzativ izražava uzrok, namjeru ili način nekog odnosa (prouzrokovao je štetu) ili objekat obaveze (onaj ko je prouzrokovao štetu - štetnik će nadoknaditi štetu), mjeru vrijednosti (dužnik duguje povjeriocu 1.000 eura), vrijeme koliko dugo je nešto trajalo (rok traje godinu dana).

Vokativ (služi za dozivanje) i instrumental

(s kim, s čim)

• vokativ se u pravnim propisima ne upotrebljava.

• instrumental izražava sredstvo pomoću kojeg se može obaviti neka radnja (vozač upravlja autobusom), odnos između subjekata i objekata (oštećeni je povrijeđen kamenom), pa čak i vrijeme (radnja se otvara sa izlaskom sunca).

Lokativ

• lokativ se danas upotrebljava s prijedlogom gdje, kada, kako i pogodan je da se njime odredi objekt, radnja, mjesto i odnos u propisima (npr. nestašica pogonskog goriva u tolikoj mjeri).

Konjugacija glagola

• konjugacija glagola tj. mijenjanje glagola po licima i vremenima.

• konjugacijom se izražava razlika između prošlog, sadašnjeg i budućeg vremena.

• za izradu propisa uglavnom se koristi sadašnje i buduće vrijeme, prošlo vrlo rijetko (samo kad nešto treba konstatovati).

Konjugacija glagola

• ukoliko se radi o propisima koji naređuju, zabranjuju, dopuštaju ili objašnjavaju koristi se sadašnje vrijeme (npr. poreska stopa se povećava...).

• ako su propisi kaznenog tipa koristi se buduće vrijeme (npr. za prekršaj će se kazniti...).

• stupanje na snagu ili stavljanje van snage propisa izražava se u sadašnjem vremenu.

3. Sintaksa u pravnim propisima

• nauka o rečenici, njenim dijelovima i redosljedu riječi u rečenici; od velikog značaja za nomotehniku jer su propisi sačinjeni od rečenica.

• sintaksa je dio gramatike koji izučava principe na osnovu kojih se, formiranjem i kombinovanjem odgovarajućih jezičkih jedinica, od riječi formulišu rečenice kao cjelovite (završene) jedinice usmene ili pisane komunikacije.

Rečenica

• rečenica je osnovna sintaksička jedinica.

• ona je skup riječi ili samo jedna riječ kojom se kazuje potpuna misao.

• osnovni značaj rečenice je da je subjekti (u nomotehničkom smislu: oni na koje se pravni propisi odnose) razumiju.

• prema strukturi rečenica se sastoji od: subjekta, predikata i objekta.

Subjekt• nosilac određenog stanja ili

djelovanja i uvijek ono o čemu se u predikatu govori.

• dio rečenice koji govori ko nešto radi, o kome se ili o čemu se u rečenici govori.

• npr. čovjek ima pravo da ... ili nadležni organ će donijeti odluku...

• subjekt može biti imenica (sud rješava...), zamjenica (on je nadležan...), pridjev (punoljetni imaju pravo...), broj (dvojica trećeg čekaju), prilog (malo je nedovoljno određen izraz), infinitiv (učiti je korisno), pa čak i cijela rečenica.

Subjekt

• u propisima su moguće i rečenice bez subjekta (npr. priča se, dešava se...).

• bitno je naglasiti da subjekt u rečenici treba razlikovati od pravnog subjekta.

• pravni subjekt može biti samo lice, a rečenični subjekt i neka stvar.

Predikat

• predikat je dio rečenice koji pokazuje što radi, što se o subjektu govori, odnosno koji govori nešto o subjektu.

• predikat i subjekat su povezani pod određenim okolnostima.

• predikat se uvijek izražava glagolom ili pomoćnim glagolom (rješenje se izdaje, ili direktor je ovlašćen).

Objekat

• objekat je dio rečenice koji se odnosi na djelatnost subjekta i preciznije je određuje (nadležno ministarstvo donosi drugostepeno rješenje u upravnom postupku).

• od objekta u rečenici, razlikuju se objekti u pravnim odnosima.

Objekat

• u pravnim odnosima su to stvari, imovina, subjektivna prava činjenja i pravni interesi.

• svaki pravni propis može biti od dvije ili više rečenica koje mogu biti međusobno nezavisne, ali su misaono i pravno povezane (npr. drvo koje raste na zemljištu smatra se nekretninom, a osnov sticanja vlasništva na njemu je kupoprodaja).

Povezanost rečenica

• moguće je da rečenice ne budu gramatički međusobno povezane, ali njihov smisao pokazuje pravnu povezanost (npr. penzije se povećavaju mjesečno, a njihov rast se vezuje za rast plata u privredi).

• povezanost rečenica može biti različita (pogodbena, uzročna, posljedična, odnosna, uporedna...)

Povezanost rečenica

• najčešće je glavna rečenica na prvom, a zavisna na drugom mjestu, moguće je i obrnuto, a takođe i da rečenice budu umetnute jedna u drugu.

• jedino treba izbjegavati višestruko, tzv. stepenasto umetanje.

Sintagma

• za razliku od rečenice, sintagma predstavlja udruživanje dviju ili više riječi koje čine određeni iskaz i nemaju značenje rečenice.

• sintagma nema bitne elemente rečenice (subjekat i predikat) već označava jedan pojam ili cjelinu bez obzira na broj riječi (npr. državno vlasništvo nad prirodnim bogatstvima, poslovi od posebnog društvenog interesa...)

Cilj sintagme

• osnovni cilj primjene sintagmi u pravnim propisima je racionalnost i ekonomičnost upotrebe riječi, skraćivanje teksta, izbjegavanje ponavljanja i uvođenja novih izraza.

• stvaranje sintagmi ne bi trebala biti stvar intuicije i slučajnosti, već prethodne analize i iznalaženja pravog sadržaja, pogotovu iz razloga što sintagme često imaju karakter pravnih standarda.

4. Čime se izražavaju propisi?

• propisi se izražavaju riječima i rečenicama.

• riječi se uzimaju iz jezika koji se koristi u uobičajenoj komunikaciji među ljudima.

• obzirom da se pravnim propisima ostvaruju ciljevi društvene politike, javlja se potreba da se pored uobičajenih koriste i određeni stručni termini.

Dvije grupe termina u pravnim propisima

• zbog toga kažemo da se u pravnim propisima koriste dvije grupe termina: obični i stručni.

• obični termini upotrebljavaju se u pravnim propisima u jednakom značenju, kao i u svakodnevnoj društvenoj komunikaciji između ljudi.

Kako nastaju stručni termini?

• onog trenutka kada se u bilo kojem području društvene kulture ostvaruju određeni društveni ciljevi i obični termini dobijaju posebno značenje - postaju stručni termini.

• razvojem pravnog poretka, narastanjem specifičnosti izražavanja sve više termina dobija posebno stručno značenje tako da govorimo o jednom širem pojmu pravne terminologije (npr. vlasništvo, posjed, ugovor, zalog, krivica).

Značenje termina u pravnim propisima

• razlika između običnih termina i pravne terminologije je u tome što je za obične termine mjerodavan duh i pravila jezika, a za pravnu terminologiju mjerodavno je pravo.

• pravna terminologija nije uvođenje nekih novih termina nego davanje postojećim posebnog značenja.

• obični termini dolaze od društva kao stvaraoca jezika, a pravni od pravnog poretka i društvene politike.

Važnost pravne terminologije

• ima veliki značaj u izradi pravnih propisa, posebno s aspekta pravne sigurnosti.

• dobra terminologija mora biti i savremena i precizna.

• svaki termin bi trebao imati stalan sadržaj, a isti termin ne bi smio biti upotrijebljen za razne stvari.

• to je bitno i kod izrade pravnih propisa, ali je važno i pri naučnoj obradi prava.

Latinski termini

• nekad se jedinstvo pravne terminologije obezbjeđivalo upotrebom latinskih termina.

• danas je to u pravu sve manje prisutno, a propisi se pišu na narodnom jeziku kako bi građanima bili što razumljiviji.

• latinski termini se još uvijek mogu upotrijebiti, ali samo uz domaće kao njihovo preciziranje.

5. Stilizacija u pravnim propisima

• stilizacija je način izražavanja u bilo kojoj grani stvaralačke djelatnosti.

• za nas je posebno važna stilizacija u izradi pravnih propisa.

• stilizaciju treba razlikovati od gramatike.

• gramatika objašnjava sadržaj napisanog, a stilizacija objašnjava način pisanja.

Stilizacija u pravnim propisima

• nekad su se pravni propisi izražavali u stihovima, radi lakšeg pamćenja.

• danas - isključivo proza - stilistika proze.

• značaj - prihvatljivom stilizacijom propisa dolazi do lakšeg razumijevanja, a time se ostvaruju i veća pravna sigurnost i ukupni ciljevi društvene politike.

• loša stilizacija pravnih propisa dovodi do nejasnoća, dvosmislenosti, teškoća u primjeni, gubljenja vremena, nepotrebnih sporova i uopšte do pravne nesigurnosti.

Stilizacija u pravnim propisima

• pravni propis se sastoji od rečenica, rečenice od riječi, riječi od glasova, ali sve to ništa ne bi značilo da nije uobličeno u jednu cjelinu i ako ne predstavlja jedinstvo u stilističkom smislu.

• bitno je da su svi dijelovi povezani u cjelinu koja nešto izražava, jer bi bez toga svako stvaranje pravnih propisa bilo uzaludno (npr. na promet nekretnina plaća se porez na promet. Visinu poreza utvrđuje nadležni organ poreske uprave).

Stilizacija u pravnim propisima

• nejedinstvenost stila otežava razumijevanje i primjenu propisa pogotovo ako su obimni, mnogobrojni i u sadržinskom smislu se nalaze na više mjesta.

• stil pri stvaranju propisa mora odgovarati shvatanjima prosječnog čovjeka, s prosječnim pamćenjem i mentalnim sklopom.

Redoslijed riječi u pravnim propisima

• bitno je da i redoslijed riječi u propisima odgovara pravilima jezika i percepcije u svijesti čovjeka.

• važnu ulogu ima i intonacija ili naglašavanje.

• za razliku od govornog jezika, u pisanom se naglašavanje postiže tako što se najvažniji termini stavljaju na prvo i posljednje mjesto u rečenici (npr. udruženje građana stiče svojstvo pravnog lica upisom u registar).

Kvantitet stila u propisu

• znači broj grafičkih jedinica kojima je izražena jedna misao.

• najbolji je omjer onaj u kojem je broj upotrijebljenih grafičkih znakova tačno onoliki koliki je potreban da bi se namjeravana misao jasno i precizno izrazila.

• ukoliko je upotrijebljeno manje grafičkih znakova od potrebnih govorimo o sabijenosti stila i obrnuto o razvučenosti stila (npr. događaj je potvrdilo 40 svjedoka od kojih su neki još živi, a neki su već umrli).

Kvantitet stila u propisu

• i sabijenost i razvučenost stila su nepotrebni.

• prva dovodi do nerazumljivosti i besmislica (npr. otac je Petru umro već u šestoj godini), a drugo do nepotrebnog ponavljanja, opširnosti pa i nesuvislosti.

• u pravnim propisima treba izbjegavati upotrebu pleonazama (dva sinonima za isti pojam).

• npr. ni traga, ni glasa; nastupila je šteta i kvar.

Kvalitet stila

• se mjeri određenim odnosom između jezičkog izraza i logičkog smisla pravnog propisa.

• vrijednost nekog propisa se određuje prema tome da li je kvalitet stila ostvaren potpuno, djelimično ili nepotpuno.

• smatra se da je kvalitet stila potpun kad jedan izraz uvijek izražava istu misao.

• zahtjev za razumljivošću pravnih propisa podrazumijeva da su oni sastavljeni prema zahtjevima lingvistike, logike i pravne nauke.

Kvalitet stila

• zlatno pravilo da se za određeni pojam upotrebljava samo određeni izraz, što praktično znači da je jezički izraz upravo ono što je i misao htjela izraziti.

• pojednostavljeno rečeno: piši tako da te ne samo mogu, već i moraju razumjeti.

• pri izradi pravnih propisa treba koristiti termine koji se koriste na cijelom jezičkom području i izbjegavati provincijalizme.

Nedostaci u pravnim propisima

• postoje u pravnim propisima neki već ustaljeni nedostaci tako da se mogu smatrati tipičnim.

• homonimi su one riječi koje imaju više značenja (kosa, oružje, isprava, red, javni prevoz, ugovor).

• homonime je u izradi pravnih propisa teško izbjeći, pa ih zato treba precizirati (kosa na glavi, drumski javni prevoz...)

Sinonim grč. sin-više; onoma-ime

• je riječ koja je po značenju identična ili vrlo slična nekoj drugoj riječi, ali se od nje razlikuje po svom obliku.

• npr. inspekcija i nadzor; cesta, put, drum; kruh i hljeb; zrak i vazduh; vlasništvo i svojina; nemarnost i nehat; dom i kuća...

• u propisima sinonime treba izbjegavati u cilju jednakosti izražavanja i izbjegavanja pogrešnog tumačenja.

Antonimigrč.anti – protiv; onoma -

ime

• antonimi su riječi suprotnog značenja (npr. visok - nizak; lijep - ružan; sposoban - nesposoban).

• antonimi, dakle, imaju uporedno značenje. • u propisima su neizbježni, ali treba voditi

računa o njihovoj pravilnoj upotrebi.

Paronimi

• riječi izvedene iz istog korijena koje su, slične drugim riječima, ali u odnosu na njih imaju drugačije značenje (raspravljanje i rasprava, razvod i rastava, prethodno pitanje i prijašnje stanje).

• paronimi mogu dovesti do pogrešne formulacije pravnog propisa, a time i do pogrešne primjene.

• zbog toga ih treba izbjegavati.

Homonimi

• riječi jednake po glasovnom sastavu, a različite po značenju.

• npr. u šumi šumi lišće.• pao grad na grad.• Jela je jela razna jela.

Difuzne riječi

• su one kojima se ne može odrediti tačka značenja zbog širine, dubine i razvučenosti njihovog sadržaja.

• takve su riječi: malo, mnogo, hitno, teško, lako, znatno, odgovarajuće, veoma, važno...

• u propisima ih treba izbjegavati, ali to uvijek neće biti moguće.

Metafora

• metafora je način izražavanja u slikama, uporedbama, sličnostima i prenesenim značenjima (npr. nema krova nad glavom - nema stana, zadržavanje cijena na zatečenom nivou -zatečene cijene).

• metaforičkim izražavanjem hoće se nešto življe istaknuti.

• metaforički izrazi nisu pogodni za stvaranje pravnih propisa, te ih ne treba koristiti.

Eufemizam (eu-dobar; pheme-govor

• eufemizam – stilska figura kojom se određeni izraz zamjenjuje ublažavajućim izrazom (npr. iz pristojnosti, vjere..)

• način izražavanja u pravnim propisima koji nije siguran i treba ga izbjegavati.

• npr. malo je veseo (pijan je); uvijek obilazi istinu (laže); on nas je zauvijek napustio...

• disfemizam – namjerno korišćenje ružnijeg, oštrijeg izraza (on je hrana crvima...)

Ljepota stila

• spada u estetsko izražavanje i ocjenjuje se mjerilima koje spadaju u osjećajno područje čovjeka.

• radi se o višem stepenu društvene kulture.

• ljepota stila je svojevrsno posebno naučno područje - književna stilistika.

• o ovome bi stvaraoci pravnih propisa, barem kod značajnijih zakonodavnih projekata morali konsultovati lingvističke stručnjake.

Interpukcijski znaci

• tačka, tačka i zapeta, zapeta, dvije tačke (dvotačka) navodnici, crta, upitnik, uzvičnik, znak jednakosti i zagrada.

• služe da se jasnije prenese misao izražena rečenicom.

Tačka

• tačka se stavlja na kraj izjavne (obavještajne) rečenice kojom se završava misao.

• iza naslova i potpisa tačka se ne stavlja. • stavlja se iza skraćenica (itd., i sl., i dr.). • tačka pri čitanju signalizuje određenu

pauzu, što joj daje i psihološki značaj.

Zapeta

• stavlja se između riječi i rečenica koje nisu tijesno povezane i u slučaju riječi koje znače nabrajanje, naknadno dodavanje, suprotnost i naknadno isticanje, a takođe ako to zahtijeva dužina i složenost misli.

• umetnute rečenice se obavezno odvajaju zapetama, kao i sve suprotne, isključne, zaključne, zavisne, uzročne i posljedične rečenice.

Tačka i zapeta

• tačka i zapeta se stavlja između rečenica koje su u međusobnoj vezi te se ne mogu odvajati tačkom, ali je veza među njima nešto slabija nego u rečenicama koje se odvajaju zapetama.

• dvije tačke se stavljaju iza riječi koje slijedi nabrajanje, ispred navođenja tuđih riječi kao i između brojeva u značenju «prema« (6:2).

Navodnici, upitnik i uzvičnik

• navodnici se stavljaju na početku i kraju tuđih riječi koje se doslovno citiraju.

• u pravnim propisima se rijetko primjenjuju.• upitnik i uzvičnik, znak jednakosti i

zagrade se u propisima skoro i ne upotrebljavaju.

Crta

• crta se stavlja ispred riječi ili rečenice koja se želi posebno naglasiti ili kad se ističe nešto neočekivano ili suprotno.

• može se koristiti umjesto navodnika (samo prvog dijela), kao jače naglašena pauza umjesto zapete.

• piše se i između brojeva u značenju prijedloga “do” (1958 - 2038.).

6. Pojam rečenice

• ako se napiše samo jedna riječ, bez misaone povezanosti s drugim riječima, ne izražava se time nikakva misao.

• tek kad se upotrijebi više riječi ili jedna misaono povezana s nečim što označava druga, dobijamo jasno izraženu misao koju nazivamo rečenicom.

Kakve mogu biti rečenice po svom sastavu?

• po svom sastavu rečenice mogu biti:• 1. proste,• 2. proširene i• 3. složene.• svaka od navedenih rečenica može biti

potvrdna ili odrična, uzvična i upitna.

Pojam i sastav rečenice

• rečenica je misao kazana ili napisana riječima.

• svaka rečenica ima:• 1. subjekt (ono o čemu se u rečenici

govori) • 2. predikat (riječi koje o subjektu nešto

govore).

Proste rečenice

• se sastoje samo od subjekta i predikata, obično sadržanih u dvije, a rijetko više riječi.

• proste rečenice se vrlo rijetko koriste za izradu pravnih propisa jer zbog svoje šturosti ne ukazuju dovoljno na svoj sadržaj i ne pružaju potpune informacije.

• prosta rečenica se ponekad može sastojati od samo jedne riječi u kojoj je sadržan i subjekat i predikat (npr. govorim, pišem, grmi).

Proširene rečenice i atributi

• proširene rečenice su one koje pored subjekta i predikata sadrže i druge dodatke.

• dodaci mogu biti: imenični i glagolski. • imenični - one riječi koje se dodaju

nekom imenu u rečenici, s ciljem da bliže opišu njegove karakteristike, a zovu se atributi.

• atributi su neophodan sadržaj pravnih propisa (npr. opštinski sud, okružni sud, državna vlast...)

Glagolski dodaci

• glagolski dodaci su riječi koje se dodaju glagolima s ciljem da odrede vrijeme vršenja glagolske radnje, mjesto, način, sredstvo, uzrok, oruđe i sl. kojim se ta radnja vrši (npr. čistoća vrste, autentičnost i čistoća sorte...)

• glagolski dodaci su neophodni u propisima s ciljem da se preciznije označi sadržaj pravne norme i uslovi njene primjene.

• najpogodniji u izradi pravnih propisa.

Složene rečenice

• složene rečenice su sastavljene od dvije ili više prostih ili proširenih rečenica koje zajedno čine cjelinu.

• ukoliko se proste ili proširene rečenice u sastavu složene mogu samostalno upotrijebiti nazivaju se nezavisnim, a ukoliko je njihov sadržaj jasan samo ako je u vezi s drugim to su zavisne rečenice.

Glavne i sporedne rečenice

• nezavisne (glavne) rečenice u okviru složene rečenice, a zavisne su sporedne.

• sporedne mogu biti različite s osnovnim ciljem da dopune rečenicu o kojoj zavise.

• u zavisnosti od tog cilja to su: vremenske, poredbene, uzročne, uslovne, odnosne, izrične, načinske...

Kvalitet rečenica

• pravni propisi se sastoje od rečenica, jer se na drugi način i ne mogu pismeno izraziti.

• od kvaliteta rečenica zavisi kvalitet propisa, njegova racionalnost i razumljivost.

• zbog toga su glomazne rečenice nedostatak u pravnim propisima koji treba izbjegavati.

7. Izražavanje slično jezičkom

• kako je nivo društvene kulture rastao govorni, vizuelni i pisani jezik je postajao nedovoljan da kvalitetno i precizno do kraja izrazi nove elemente u komuniciranju i prenošenju misli i sadržaja.

• došlo je do mnogih novosti u načinu izražavanja, a neke od njih su postepeno našle svoje mjesto i u pravnim propisima.

• izražavanjem sličnom jezičkom služe se razne tehničke nauke, matematika, ekonomija...

Slike,nacrti,tablice i sl. u propisima

• u cilju preciznijeg izražavanja u nekim pravnim propisima dodaju se razne slike, nacrti, tablice...

• ovo se koristi naročito u propisima kojima se utvrđuju zastave, grbovi, novčanice, ordenje, geografske karte...

• ako su manjeg formata slike se uklapaju u tekst propisa, a veći formati se dodaju propisima kao prilog, s tim da se u samom propisu to mora izričito naglasiti.

Korišćenje brojeva i grafikona

u propisima

• u pravnim propisima se takođe mogu koristiti brojevi da bi se izrazili određeni kvantitativni odnosi među pojavama.

• međutim izražavanje brojevima je ograničeno i slabo razumljivo prosječnom građaninu.

• da bi se ovaj nedostatak donekle ispravio upotrebljava se koordinatni sistem uz pomoć kojeg se izrađuju grafikoni.

Korišćenje matematičkih formula u propisima

• u izradi pravnih propisa mogu se koristiti i matematičke formule.

• one su ipak ograničene u izražavanju i u propisima imaju samo značaj dodatka.

• s druge strane, sve više je u praksi situacija koje se na taj način mogu izraziti pa i njihova primjena ima perspektivu, a formule sve veći značaj.

8. Logičko izražavanje

• logika - nauka o principima mišljenja i zakonima saznanja istine.

• u stvaranju prava važno mjesto pripada logici.

• jezičko izražavanje nužno mora biti povezano s logičkim jer bi rečenica bez logičkog sadržaja bila obična besmislica.

Nužnost logičkog izražavanja

• logičko izražavanje, zajedno s jezičkim, neophodno za stvaranje i primjenu pravnih propisa.

• s aspekta pravnog poretka zakoni mišljenja su bitan sastavni dio pravnih propisa.

• poznavanje logike je neophodno za izradu pravnih propisa, a logika je na određen način dio nomotehnike, pa čak i jedan od njenih najvažnijih dijelova.

9. Pojmovi u pravnim propisima

• pravne norme se sastoje od pojmova koji su logičkim vezama misaono povezani.

• dvije vrste:• 1. obični - nepravi – iz običnog života...• 2. pravni – izražavaju pravne pojave,

njima se postojeća stvarnost preobražava u pravnu.

Pojmovi u pravnim propisima

Klasifikacija pojmova

• ne postoji potpuna klasifikacija pojmova.

• opšti, posebni, individualni, jednaki, koordinirani, kontrarni, kontradiktorni, subordinirani, superordinirani, slični, apsolutni, relativni, korelativni, pravni ...

I.Opšti ili kolektivni pojmovi

• opšti ili kolektivni pojmovi su oni koji izražavaju karakteristične osobine grupe predmeta.

• pod kolektivne pojmove se mogu podvesti svi predmeti ili niži pojmovi jedne vrste - u nauci se još i zovu univerzalni.

• takvi su npr. biće (živo biće, kičmenjak, sisar, čovjek) stvarno pravo (posjed, vlasništvo, zalog, služnost, pravo građenja).

Posebni i pojedinačni pojmovi

• posebni ili uži pojmovi su oni koji spadaju u kolektivne i čine njihov poseban dio koji se može dalje diferencirati; npr. porodično pravo (bračno pravo, roditeljsko pravo, starateljstvo, usvojenje).

• pojedinačni ili individualni pojmovi su oni kojima se označava samo jedan predmet, pojava ili stanje; oni se ne mogu dalje dijeliti, a da ne izgube svoj značaj. npr. obična krađa.

II.Jednaki ili identični pojmovi

• jednaki ili identični pojmovi su oni koji imaju jednak sadržaj i obim.

• oni su logički jednaki, a razlikuju se samo jezički (npr. testament - oporuka ).

• to su u jezičkom smislu sinonimi i u pravnim propisima ih treba izbjegavati.

Koordinirani pojmovi

• koordinirani pojmovi - oni koji između sebe ne moraju imati direktnu vezu, nego samo indirektnu.

• takvi su pojmovi posjed i vlasništvo, a svode se pod pojam stvarno pravo.

Kontrarni i kontradiktorni pojmovi

• kontrarni - pojmovi koji se sadržajno međusobno razlikuju, ali se ne isključuju. npr. siromašan i bogat, namjera i nehat, rentabilan i nerentabilan.

• kontradiktorni - pojmovi koji su sadržajno toliko suprotni da se međusobno isključuju. npr. pravedan i nepravedan, kriv i nevin.

• upotrebu ovih pojmova u pravnim propisima treba izbjegavati koliko je moguće.

Subordinirani i superordinirani pojmovi

• subordinirani pojmovi su oni koji se sadržajno mogu svesti pod neki drugi viši pojam; pojam vlasništva se svodi pod pojam stvarnog prava, ovaj pod pojam građanskog, a ovaj pod opšti pojam prava.

• superordinirani pojmovi - pojmovi pod koje se mogu sadržajno podvesti drugi pojmovi; npr. pojam prava je superordiniran pojmu građanskog prava, ovaj stvarnom, a ovaj vlasništvu.

Slični pojmovi

• slični pojmovi su oni koji se djelimično međusobno pokrivaju, ali i sadržajem razlikuju.

• takvi su: zakupac i kupac, zamjena i kupoprodaja, zalog i hipoteka.

• slični pojmovi se u pravnim propisima normiraju svaki posebno.

Apsolutni i relativni pojmovi

• apsolutni pojmovi su oni kojima se izražava neko jače subjektivno pravo u odnosu na neko drugo pravo, a relativni oni koji u primjeni izražavaju neko slabije subjektivno pravo u odnosu na neko drago.

• takvi su pojmovi: stvarno pravo (apsolutni pojam) u odnosu na obligaciono pravo (relativni pojam).

Pravni pojmovi

• u pravnom poretku se pojavljuje i posebna vrsta pojmova.

• to su tzv. pravni pojmovi, kojima je pravo dalo poseban karakter obzirom na sadržaj i posljedice u poretku.

Pravni pojmovi

• npr. posjed, vlasništvo, ugovor, obaveza...

• i oni kao i svi drugi potpadaju pod zakone logike.

• pravni pojmovi su svojevrsni pravni instrumenti ostvarenja ciljeva društvene politike.

• bez njih bi se ti ciljevi teže ostvarivali.

Čisti pravni pojmovi

• čisti pravni pojmovi - oni koji se posebno stvaraju za potrebe pravnog normiranja.

• npr. pravni posao, upravni spor, prethodno pitanje, pravična naknada...

• oni se stvaraju zbog toga što u jeziku nema tih pojmova kao gotovih, a bitni su jer se bez njih ne mogu određeni društveni odnosi formulisati kao pravni.

Pravne konstrukcije

• posebna vrsta izvedenih pojmova. • stvaraju se tako da se iz više nižih

pojmova iste vrste uzimaju njihovi bitni elementi i unose u novi pojam.

• taj novi pojam izražava sve te niže pojmove.

• npr. industrijske mineralne sirovine, javno ovlašćenje nedržavnih organizacija.

Pravna terminologija

• označava stručne izraze koji su prihvaćeni u pravnoj nauci i koji se upotrebljavaju u pravnim propisima.

• stvaranje pravne terminologije je dug proces, u nekim slučajevima neki pojmovi su stari hiljade godina, a većina nosi pečat uslova i vremena u kojima su nastali.

10. Definisanje pravnih pojmova

• jeste određivanje pojma po njegovim svojstvima s ciljem da bude jasan i razumljiv po sadržaju i razgraničen od nižih i viših istorodnih pojmova.

• definisanjem se postiže jasnoća, preciznost, pravna sigurnost, olakšava tumačenje...

• potreba za definisanjem postoji samo za one pojmove koji nisu dovoljno jasni i precizni.

Definicije

• definicije u pravu imaju veliki značaj. • pojam i njegova definicija treba tačno

da odgovaraju ciljevima koji se propisima ostvaruju.

• definicija ne bi trebala biti ni preširoka ni preuska.

• nepovoljnost definicije je u tome što kad se neki pojam definiše, zaustavlja se njegov dalji razvoj.

Definisanje pravnih pojmova - vrste

• A. opšte definisanje se sastoji u tome da se u određenom propisu definiše neki pojam i ta se definicija primjenjuje generalno i obavezuje sve stvaraoce pravnih propisa kao opšteobavezna (krivično djelo, umišljaj, zabluda).

Definisanje pravnih pojmova - vrste

• B. posebno definisanje pravnih pojmova vrši se posebno u svakom propisu u kojem se pojam upotrebljava i to na dva načina: 1. u uvodnim odredbama 2. u pojedinim dijelovima propisa.

• prvi je način mnogo jasniji, pregledniji i racionalniji.

Vrste definicija

• 1. afirmativne i negativne, • 2. apsolutne i relativne,• 3. sintetičke, • 3. analitičke, • 4. cirkularne, • 5. blanketne, • 6. varijabilne i tzv. problematične.

Afirmativne i negativne definicije

• afirmativne - one kojima se pojam potvrdno definiše tj. određuje se šta on sadrži (npr. zdravstvena zaštita je skup mjera, aktivnosti i postupaka na očuvanju i zaštiti zdravlja).

• negativne - određuju šta određeni pravni pojam ne sadrži i na šta se ne odnosi (npr. nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani).

Apsolutne i relativne definicije

• apsolutne - potpuno i definitivno određuju sadržaj nekog pojma ne stavljajući ga u odnos prema nekom drugom pravu (npr. pojam vlasništva: vlasnik ima pravo raspolagati svojom imovinom u skladu sa zakonom).

• relativne - one u kojima se određeni pravni pojam definiše u odnosu na druga prava ili obaveze (npr. država je dužna pružiti starateljstvo maloljetnoj djeci bez roditeljskog staranja kao i punoljetnim licima koja nisu sposobna da se sama brinu o sebi).

Analitičke definicije

• analitičke definicije opredjeljuju pojam tako što opisuju i nabrajaju njegove karakteristike i sadržaj.

• one su stilski šire od sintetičkih, daju jasniju sliku pojma i zgodnije su za upotrebu u praksi.

• ali su istovremeno i glomazne i neracionalne (npr. pojam eksproprijacije...).

Sintetičke definicije

• sintetičke definicije su one kojima se pravni pojam određuje jedinstvenim i zajedničkim oznakama koje odgovaraju i sastavnim dijelovima toga pojma, te utvrđuju neophodne relacije tog pojma i drugih pojmova sa kojima je on u vezi (npr. redovni sudovi su organi državne vlasti...).

Blanketne i cirkularne definicije

• blanketne - one koje samo označavaju pojam, ali ne određuju njegov sadržaj, nego prepuštaju da to učini neko drugi u skladu s društvenim shvatanjima (npr. pojam morala).

• cirkularne - postoje kad se jedan pojam definiše uz pomoć drugog,a drugi uz pomoć prvog (npr. zabranjeno je ono što se ne smije činiti; ne smije se činiti ono što je zabranjeno).

Varijabilne i problematične definicije

• varijabilne - one koje su već jednom utvrđene, ali su kasnije zbog izmijenjenih društvenih okolnosti u praksi (obično sudskoj) izmijenjene.

• problematične definicije (npr. pivo kao prehrambeni proizvod, duvan kao živežna namirnica, brod kao nekretnina...)

11.Sudovi u pravnim propisima

• bez sudova nema ni opštih pravnih normi.• pravne norme se sastoje iz pravnih pojmova

koji nemaju svoje uloge prije nego što se povežu u logične cjeline - sudove.

• jedan ili više sudova čine pravnu normu.• sud je spoj dva ili više pravnih pojmova

koji predstavljaju logičku cjelinu kojom se nešto tvrdi, poriče, traži ili izražava.

• sud se izražava jednom ili više rečenica.

Sudovi kojima se nešto tvrdi, poriče, traži ili

izražava

• da bi rečenica imala sadržaj suda mora povezivati više pravnih pojmova u jednu logičnu cjelinu kojom se nešto tvrdi, poriče, traži ili izražava.

• rečenica koja nema neki od ovih elemenata (tvrdnja, poricanje, traženje i izražavanje) nema svojstvo suda.

• sud kojim se nešto tvrdi: “obradivim zemljištem smatraju se njive, livade..”

Sudovi kojima se nešto tvrdi, poriče, traži ili

izražava

• sud kojim se nešto poriče: “površine obradivog zemljišta ne mogu se smanjivati, niti se zemljište može koristiti u nepoljoprivredne svrhe”.

• sud kojim se nešto traži:”vlasnik poljoprivrednog zemljišta dužan je da ga koristi u skladu sa propisanim uslovima”.

• sud kojim se nešto izražava: “država poreskom politikom podstiče potpunije korišćenje poljoprivrednog zemljišta.”

Stav

• stvaraoci pravnih propisa treba da razlikuju stavove od sudova.

• stav je nepotpuni izraz koga čine dva ili više pojmova, u rečenici koja ima smisao, ali ništa ne tvrdi, ne poriče.

• stavovi ne moraju biti ni istiniti, ni lažni, oni jednostavno nešto opisuju.

• zbog toga stavove treba izbjegavati u pravnim propisima.

Bitni elementi sudova

• sudovi se sastoje od tri bitna elementa:

• 1. subjekt - o kome se nešto tvrdi,• 2. predikat - misao koja o subjektu

nešto tvrdi ili poriče i• 3. kopola - tj. veza između subjekta i

predikata.

Sud

• sudovi se u pravu nazivaju pravnim normama jer se njima uređuje status ili ponašanje subjekata na koje se norma odnosi.

• sud ili pravna norma ne mora se odnositi na stvarnost, ono što jeste i egzistira, nego na to kakav odnos treba biti, šta se nalaže i očekuje.

• sudovi su najfunkcionalnije sredstvo za izražavanje ciljeva društvene politike.

Sud

• u poređenju s pojmovima, sudovi su širi od njih.

• oni izražavaju stanje, svojstvo, radnju... što se samim pojmom ne može postići.

• sudovi izražavaju odnos između pojmova.

• sudovi su sredstvo za izražavanje odnosa između ljudi.

• pravni propisi nisu ništa drugo nego veći broj sudova raznih vrsta.

Vrste sudova

• I - po obimu (kvantitetu): • 1. univerzalni, • 2. partikularni, • 3. pojedinačni (singularni).• II – po kvalitetu: • 1. afirmativni i • 2. negativni.

Vrste sudova

• III – po strukturi: • 1. prosti i • 2. složeni • prosti: relacioni, predikativni, sudovi

kojima se imenuje sadržaj ili egzistencioni i impersonalni (bezlični).

• složeni: konjuktivni, disjunktivni, hipotetički,

Vrste sudova

• IV – po modalitetu: • 1. apodiktički, • 2. asertorički, • 3. problematički.• sudovi s presumpcijama, • sudovi s fikcijama i• kategorički sudovi.

I.1. Univerzalni sudovi

• univerzalni - obuhvataju sve pojmove iste vrste.

• npr. ustavna odredba prema kojoj su građani jednaki u pravima i dužnostima bez obzira na rasu, naciju – ovim sudom se osigurava jednakost svih.

• imaju kvantitativni karakter jer se njima izražava količina.

• ove sudove treba unositi u pravne propise kad god je to moguće, jer doprinose pravnoj sigurnosti i jednakosti svih.

I.2. Partikularni sudovi

• oni kojim se nešto tvrdi, poriče, traži ili izražava, ali samo djelimično, samo za određena lica ili predmete ili pod određenim okolnostima.

• izražavaju se pojmom: neki, koji.... građani koji su mobilisani imaju pravo...

• partikulame sudove treba pažljivo unositi u propise jer se njima stvara nejednakost među subjektima, neki se stavljaju u bolji ili lošiji položaj.

I.3. Pojedinačni ili singularni sudovi

• su sudovi kojima se nešto tvrdi ili poriče, ali samo za neki konkretan slučaj.

• i njima se izražava kvantitet, ali u najmanjem obimu.

• pojedinačni sudovi su u primjeni karakteristični za pojedinačne pravne norme, ali se izuzetno mogu primijeniti i u opštim pravnim normama.

II.1.Afirmativni sudovi

• oni kojim se izražava što jeste ili što treba biti.

• ovim sudovima se izražava kvalitet. • ovi sudovi su vrlo važni jer se na njima

zasniva pravni sistem svake države. • najčešće korišćeni pojmovi u ovim

sudovima su: jeste, treba, mora, može, ne može...; npr. građani su dužni plaćati porez.

II.2. Negativni sudovi

• oni sudovi kojima se u pravnoj normi nešto zabranjuje, ne dopušta, odbija...

• npr. nije dopušteno činiti štetu. • najčešće se izražavaju terminima: ne

smije, ne može, zabranjuje se, odbija se... • instrument sprečavanja razvoja društva u

nedopuštenom pravcu. • karakteristični za krivično, prekršajno,

privredno-prestupno pravo..

III. 1. Prosti sudovi

• oni koji se ne mogu dijeliti na uže cjeline koje bi imale samostalni smisao.

• relacioni: odnosi između ljudi i predmeta,• predikativni: ukazuju na predmet suda,• egzistencioni ili sudovi kojima se imenuje

sadržaj – oni kojima se označava suština,• impersonalni – bezlični.

III.Složeni sudoviIII.1. Konjuktivni sudovi

• onaj kojim se izražava volja (sadržaj) i koji je povezan sa drugim pravnim sudom, on ne može stajati samostalno, već mora biti povezan sa drugim prostim sudom ili više njih.

• npr. radnici u naučno-istraživačkim organizacijama, kao donosioci usluga..

III.2. Hipotetički sudovi

• onaj koji ukazuje na odnose između uslova i posljedica izrečenih u pravnoj normi; i ovdje se radi o međusobnim odnosima dva ili više sudova koji su povezani veznikom: ako, onda, tada...

• hipotetički propis je sastavljen od dva suda, jednog uzročnog i drugog posljedičnog.

• npr. ako je neko učinio krivično djelo, kazniće se.

• imaju značajno mjesto u pravnom poretku jer djeluju regulativno i zaštitno.

III.3. Disjunktivni sudovi

• oni kojima se izražava alternativno pravo ili obaveza subjekta.

• npr. kupac mora platiti kupoprodajnu cijenu ili odustanicu.

• unose u normu elastičnost, omogućavaju njeno prilagođavanje pojedinim situacijama, podobni za dispozitivne norme.

IV. 1. Apodiktički sudovi

• oni kojima se izražava izvjesna nužnost, neophodnost, i zato se zovu i sudovi istine, a u opšte pravne norme ih treba unositi samo kada treba nešto izričito naglasiti.

• npr. volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili ponašanjem iz koga se može sa sigurnošću zaključiti o njenom postojanju.

IV.2. Asertorički sudovi

• oni kojima se u propisu nešto određuje ili utvrđuje što u stvarnosti i ne mora biti tako.

• drugačije se zovu i normativni sudovi ili sudovi odluke (termini: dužnost, obaveza, smije, ne smije...)

• npr. smatra se da je neko punoljetan kad navrši 18 godina, ili kupoprodajni ugovor mora biti u pisanom obliku.

• uglavnom sadržani u propisima o braku, državljanstvu, novcu, putnim ispravama.

IV.3. Problematički sudovi

• oni kojima se izražava mogućnost, vjerovatnoća, uslov...

• npr. ako podnosilac prijedloga za dozvolu izvršenja pripremnih radnji učini vjerovatnim da su pripremne radnje potrebne, za svrhe određene ovim zakonom, nadležni organ dozvoliće rješenjem pripremne radnje.

Dispozitivni sudovi

• imaju još slabiji intenzitet od hipotetičkih. • propisi sastavljeni od ovih sudova

primjenjuju se samo onda kada subjekti nisu neke svoje odnose uredili samostalno, na drugačiji način.

• ovi sudovi ostavljaju veliku ličnu slobodu i posebno su značajni u robno - novčanim tokovima.

• npr. propisi o mjestu i vremenu isporuke robe.

Sudovi s presumpcijama

• sudovi s presumpcijama imaju značaja za pravni poredak u situacijama koje se mogu izraziti samo propisima koji su vezani za presumpcije.

• npr. ostavinski postupak se može pokrenuti nakon smrti ostavioca, odnosno njegovim proglašenjem za umrlog.

• u ovom slučaju proglašenje je ta presumpcija.

Sudovi s fikcijama

• sudovi s fikcijama su takvi koji polaze od toga da neka činjenica postoji iako se zna da niti je nastala, niti će nastati.

• npr. ugovor o zastupanju ima lični karakter i prestaje smrću zastupanog.

• ali da prestankom zastupanja u trenutku smrti ne bi nastupila šteta po interese zastupanog fingira se da je on živ, a zastupanje se može nastaviti.

Kategorički sudovi

• kategorički sudovi su takvi u kojima veza između subjekta i predikata nije ničim uslovljena.

• npr. olovo je težak metal, zlato je metal koji ne hrđa.

• uloga ovih sudova je prisutna svugdje gdje postoji stvaralaštvo, zaštita, odgajanje...

• njihova uloga je velika u izgradnji društvenih odnosa; sudovi o osnivanju fondova, javnih ustanova, pravnih lica...

12. Zaključci u pravnim propisima

• zaključak ili konkluzija je sud koji se operacijom zaključivanja izvodi iz jednog ili više sudova.

• zaključivanje je psihički, misaoni proces kojim se iz jednog ili više sudova izvodi zaključak kao rezultat tog procesa.

• zaključak se izražava pomoću jedne ili više rečenica.

• rečenica je samo vanjski oblik i sredstvo za izražavanje zaključka.

• sudovi iz kojih se izvode zaključci nazivaju se premisama.

Regulativna područja u pravnom poretku

• u pravnom poretku postoje dva regulativna područja:

• 1. ono koje ima pravnu snagu izvedenu iz propisa - tzv. juridičko područje.

• 2. se zasniva na zaključivanju, odnosno na društvenom shvatanju o važenju - metajuridičko područje.

Regulativna područja u pravnom poretku

• zaključci spadaju u metajuridičko područje, međutim ako su uneseni u propise dobijaju time juridički karakter.

• zaključci se mogu unijeti u propise radi lakšeg razumijevanja teksta, ako pak nisu uneseni u tekst propisa, propise treba tako stilski obraditi da se iz njih ne mogu izvesti krivi zaključci koji ne bi odgovarali društvenim cjelinama.

Klasifikacija zaključaka

• u nomotehnici klasifikacija zaključaka je sljedeća:

• zaključak po konverziji,• zaključak po kontrapoziciji,• zaključak po suprotnosti,• zaključak od manjeg na veće,• zaključak od većeg na manje,

Klasifikacija zaključaka

• zaključak po analogiji,• zaključak po korelaciji,• zaključak po uzročnosti,• zaključak po indukciji i• silogizam.

Zaključak po konverziji

• zaključak po konverziji se sastoji u tom da se subjekat pretvori u predikat, a predikat u subjekat.

• npr. „brak je zakonom uređena zajednica..."ili „zakonom uređena zajednica...je brak".

• konverzija služi boljem objašnjenju propisa.

Zaključak po kontrapoziciji

• zaključak po kontrapoziciji sastoji se u tom da članovi suda zamijene mjesta i da se afirmativni sud pretvori u negaciju ili obrnuto.

• npr. „ugovor je ništav kad se ne slaže s moralom" odnosno „kad se ugovor slaže s moralom nije ništav".

• kontrapozicija takođe služi boljem pojašnjavanju propisa.

Zaključak po suprotnosti

• zaključak po suprotnosti (kontradikciji) ima veliki značaj za primjenu propisa jer se njime mogu stvarati nova pravila.

• npr. „štedne uloge mogu imati samo fizička lica".

• zaključak je „pravna lica ne mogu imati štedne uloge".

Zaključak od manjeg na veće

• zaključak od manjeg na veće se sastoji u tom da se iz jednog užeg suda izvede drugi širi sud, odnosno iz užeg pravila, drugo šire pravilo veće vrijednosti.

• npr. „šteta učinjena iz nemara je protivpravna" i „protivpravna je i šteta učinjena s umišljajem".

Zaključak od većeg na manje

• zaključak od većeg na manje sastoji se u tome da se iz šireg suda ili pravila većeg obima izvodi drugi uži sud ili pravilo manje vrijednosti.

• npr. „ostavilac može nasljednike isključiti iz nasljedstva" i „ostavilac može nasljednika ograničiti na manji dio".

• ili „za štetu nanesenu umišljajem se odgovara" i „odgovara se i za štetu nanesenu nehatom".

Zaključak po analogiji

• zaključak po analogiji znači da se iz jednog suda izvodi drugi koji mu je sličan.

• smisao je analogije što se od jednakosti u nekim elementima dviju pojava zaključuje da su te dvije pojave vjerovatno jednake.

Zaključak po korelaciji i uzročnosti

• zaključak po korelaciji podrazumijeva takvu povezanost između dvije strane jednog odnosa tako da jedna bez druge ne može postojati; npr. ne može neko biti povjerilac, a da istovremeno ne postoji i dužnik.

• zaključak po uzročnosti (kauzalnosti) znači da ukoliko postoji odnos uzročnosti, onda postoji i posljedica i obratno.

Zaključak po indukciji

• je zaključak u kojem se više pojedinačnih sudova svodi na jedan opšti sud, odnosno zajedničku misao.

• npr. posjed, zalog, vlasništvo, služnost se svode na sud o stvarnom pravu.

• indukcija ima veliki značaj pri izradi pravnih propisa.

Silogizam je..

• zaključivanje iz dvije premise (suda) koje ima osobinu da zaključak (konkluzija) mora biti istinit ako su istinite premise.

• Aristotel se prvi bavio oblicima zaključivanja.

• primjer jednostavnog silogizma je: Svi Grci su plavi. Sokrat je Grk = Sokrat je plav.

• silogizam se sastoji od sudova, sudovi od riječi, a riječi su znaci pojmova.

13.Klasifikacije pravnih propisa s aspekta ostvarenja društvenih,

odnosno političkih ciljeva

• A. obzirom na sadržaj propisa,• B. obzirom na obim propisa,• C. obzirom na prostor važenja,• D. obzirom na vrijeme važenja,• E. obzirom na nadležnost donošenja i• F. obzirom na djelovanje.

A.Klasifikacija propisa obzirom na sadržaj propisa

• obzirom na sadržaj, propisi se mogu podijeliti na:

• a. propisi koji naređuju,• b. propisi koji zabranjuju i• c. propisi koji dopuštaju.

A.a. Naređujući propisi

• oni koji subjektima nameću obavezu nekog davanja ili djelovanja.

• npr. plaćanje poreza, služenje vojne obaveze...

• tim propisima se subjekti praktično stavljaju u aktivnu ulogu radi ostvarenja nekog društvenog cilja.

• naređujući propisi mogu biti: kategorički, hipotetički ili dispozitivni.

A.b. Zabranjujući propisi

• zabranjujući propisi su suprotni od naređujućih.

• oni subjektima zabranjuju da vrše određene radnje.

• ovi propisi izražavaju zahtjeve pravnog poretka, te njihova povreda predstavlja protivpravnost.

• istovremeno se ovim propisima i čuvaju lične slobode pojedinaca.

A.c.Dopuštajući propisi

• predstavljaju izuzetke od naređujućih i zabranjujućih jer se odnose na slobodu ponašanja subjekata u određenim situacijama.

• njihovo kršenje nije protivpravno.• svako dopušteno djelovanje ne izražava

se propisima. • ako bi svako dopušteno djelovanje bilo

utvrđeno propisom, to bi značilo da je zabranjeno sve što nije dopušteno.

B. Propisi obzirom na obim -

generalni

• generalni propisi podrazumijevaju da je njima čitav jedan niz slučajeva uređen jednim zajedničkim propisom.

• doprinose homogeniziranju raznih društvenih situacija i uklanjanju nepotrebnih razlika koje društvenoj politici ne odgovaraju.

B. Propisi obzirom na obim -

specijalni

• specijalni propisi su obimom uži od generalnih.

• proizilaze iz društvene potrebe da se određeni društveni odnosi urede posebnim propisima.

• razlika između generalnih i specijalnih propisa važna je i u njihovoj primjeni.

• ukoliko u istoj materiji postoje i jedni i drugi, primjenjivaće se specijalni.

B. Propisi obzirom na obim -

singularni

• singularni propisi su pojedinačni propisi gdje se odredbama nadležnog organa uređuju pojedini konkretni slučajevi.

• oni su relikt apsolutističkog vremena kada se propis označava prema donosiocu, a ne prema sadržaju.

Izuzeci

• izuzeci postoje u normativnoj djelatnosti gdje je neophodno da se zbog ciljeva društvene politike, pored širokih propisa stvaraju uži, a zatim od užih i određeni izuzeci za pojedine slučajeve.

• imaju zadatak da ostvare određene posebne ciljeve, razne društvene povlastice, ali i regulisanje drugih djelatnosti.

C. Propisi obzirom na prostor

• prostor (teritorija) je područje važenja pravnog poretka jedne države.

• ima veliki značaj za državu i on je jedan od bitnih elemenata države.

• obzirom na prostor propisi se dijele na: 1. univerzalne i 2. partikularne.

• univerzalni vrijede za čitav prostor jedne države, a partikularni samo za jedan njen dio (entitetski, kantonalni, opštinski propisi).

Propisi obzirom na prostor

• važenje svakog propisa vezano je za određenu teritoriju, tj. svaka norma važi na određenoj teritoriji i primjenjuje se na pojedince koji žive ili se zateknu na datom prostoru.

• primjena norme određena je granicama unutar kojih egzistira državna vlast koja je te norme donijela i koje njihovo ostvarivanje u praksi štiti monopolom fizičke sile.

Propisi obzirom na prostor

• od ovog principa postoje i neka odstupanja.

• radi se o načelu eksteritorijalnosti.• postoje neki dijelovi teritorije države na

kojima se ne primjenjuje pravo te, nego neke druge države.

• postoje takođe i pojedinci koji su, iako se nalaze na teritoriji određene države, izuzeti od primjene pravnih normi te države.

Propisi obzirom na prostor

• postoji još jedna mogućnost izuzeća važenja domaćih pravnih normi.

• to su tzv. slučajevi sa elementima inostranosti kad se primjenjuju ili djelimično ili u potpunosti norme stranog prava.

• većina pravnih sistema današnjice dozvoljava ovakve izuzetke.

D. Propisi obzirom na vrijeme

• za pravni poredak vrijeme je posebno važno.

• u starije doba, dok su važili moral i običaji kao regulatori društvenog poretka, iako je postojala svijest o vremenu, ono s aspekta pravnog poretka nije imalo značaja.

• na višem stepenu razvoja društvene kulture pravni poredak se počinje izražavati propisima, a vrijeme postaje mjerilo početka i prestanka važenja pravnih propisa.

Početak važenja propisa

• je osnovno načelo primjene propisa, jer od tog trenutka počinje da se ostvaruje stvaralačka, obrazovna, regulativna i zaštitna funkcija propisa usmjerena ka budućnosti.

• početak važenja propisa treba razlikovati od datiranja propisa.

Početak važenja propisa

• obično cijeli propis počinje da važi istog dana.

• to ne mora biti uvijek tako. • moguće je da različiti dijelovi propisa

počinju da važe u različito vrijeme ili da isti propis počinje da važi u različita vremena u različitim dijelovima države.

Retroaktivno važenje

• postoje situacije kad je neophodno da propis bude primijenjen i na događaje koji su nastali prije nastanka propisa - tzv. retroaktivno važenje.

• njega u pravilu treba izbjegavati, a u nekim pravnim granama i potpuno isključiti jer ne doprinosi pravnoj sigurnosti.

• to posebno važi za krivično pravo (“niko ne može biti kažnjen za djelo koje u vrijeme kad je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom kao krivično djelo”).

Retroaktivno važenje

• ukoliko, ipak, postoji društvena potreba i opravdan cilj da se neki propisi primjene retroaktivno, to se u njima mora izričito naznačiti.

• zbog složenosti i osjetljivosti pitanja retroaktivnosti, generalno ga treba izbjegavati, a ukoliko se i primjenjuje vremenski period retroaktivnosti mora biti što kraći.

Početak važenja propisa

• početak važenja propisa je najsigurnije odrediti kalendarski (npr. ovaj zakon stupa na snagu 1. 1. 2007. godine).

• uzima se da u tom slučaju propis stupa na snagu naznačenog dana u 00,00 časova.

• ako je u propisu naznačeno da isti stupa na snagu danom objavljivanja, da ne bi u praksi bilo sumnji, treba uzeti da stupa na snagu istekom tog dana tj. u 24,00 časa.

Početak važenja propisa

• u slučaju posebnih političkih prilika može se predvidjeti da propis stupi na snagu i prije objavljivanja; zbog razloga pravne nesigurnosti ovo treba izbjegavati.

• u većini propisa u današnjoj praksi određuje se da isti stupa na snagu “osam dana ili osmi dan po objavljivanju”.

• zbog dileme računa li se i taj dan u rok i kako, ove formulacije bi bilo bolje izbjegavati, a koristiti kalendarsko određivanje početka važenja propisa.

Početak važenja propisa

• moguće je važenje propisa vezati i za neki događaj - npr. početak ili završetak rata.

• tada je važno znati kad je tačno taj događaj nastao ili prestao.

• u ustavnoj praksi nekih zemalja prihvaćeno je rješenje da se samim ustavom određuje kad će stupiti na snagu zakoni i dr. akti.

• u tom slučaju ti propisi ne sadrže odredbe o stupanju na snagu.

Početak važenja propisa

• u nekim slučajevima se unaprijed ne zna kad će biti najpogodnije da neki propis stupi na snagu.

• tada je moguće da se ovlasti neki državni organ da samostalno, naknadno odredi taj datum (po ovlasti).

• propisi se inače mogu mijenjati samo na način na koji su i doneseni.

Pitanje prestanka važenja propisa

• pitanje prestanka važenja propisa je veoma važno pitanje ne samo sa stanovišta nomotehnike.

• prestati mogu važiti:• cijeli propisi, • pojedini dijelovi propisa, ako je to

izričito naznačeno, ali i • svi dodatni propisi doneseni na

osnovu konkretnog koji prestaje da važi.

Privremeno važenje propisa

• važenje propisa je moguće i privremeno kad je to u njemu izričito navedeno (npr. ovaj zakon važi do 31.12.2007. godine).

• taj datum je istovremeno i datum prestanka važenja.

• moguće je da se određeni propisi vežu uz neku situaciju za koju se tačno zna koliko će trajati (npr. budžetski propisi).

Stavljanje propisa van snage

• neposredna derogacija - izričito stavljanje van snage propisa novim propisom.

• staviti se van snage može samo propisom jednakog ili višeg ranga.

• treba izričito navesti propis koji se stavlja van snage označavajući ga naslovom i mjestom objavljivanja.

• ako se jednim propisom stavlja van snage više propisa treba ih pojedinačno svakog navesti.

Stavljanje propisa van snage

• kad se propis neposredno stavi van snage, to se odnosi i na sve njegove izmjene i provedbene propise i bez da se to posebno navodi.

• neposredna derogacija je moguća na nekoliko načina:

• 1. stari propis prestaje da važi onog časa kada na snagu stupi novi,

Stavljanje propisa van snage

• 2. da se tačno kalendarski utvrdi datum prestanka važenja propisa (po opštem shvatanju prestanak važenja pada na kraj dana, a početak važenja na početak naznačenog dana).

• važenje propisa se može vezati uz neki događaj, pa će i propis važiti dok traje taj događaj.

• moguće je da se propisom odredi neko tijelo - organ koji će utvrditi datum prestanka važenja propisa.

Posredna derogacija

• posrednu derogaciju imamo u slučaju da se donese novi propis u kojem se materija ranijeg propisa drugačije uređuje.

• ostaje problem ukoliko novi propis samo djelimično uređuje materiju starog.

• podrazumijeva se da bi na snazi iz starog propisa ostalo ono što u novom nije regulisano.

Odumiranje propisa

• odumiranje propisa nastaje kad propis nije formalno stavljen van snage, ali je izgubio svoj društveni osnov primjene.

• ne postoje više društveni odnosi koje je on regulisao, pa kažemo da je propis istrošen (npr. prelazne odredbe važe samo dok ima slučajeva na koje se odnose).

E. Propisi obzirom na nadležnost donošenja

• propise donosi država preko svojih nadležnih tijela i razne društvene organizacije koje imaju svojstvo pravnog lica.

• državni propisi su: • ustav, zakon, uredba, • odluka, pravilnik, naredba,• uputstvo, statut, poslovnik.

Propisi obzirom na nadležnost donošenja

• drugu grupu čine: • a. preporuke, • b. deklaracije, • c. rezolucije i • d. objašnjenja.• društvene organizacije i udruženja

donose razna pravila i akte o svom radu, organizaciji i djelatnosti.

Pravni sistem

• svi propisi čine pravni sistem kao cjelinu zasnovanu na hijerarhiji viših i nižih akata.

• osnovni propis, s najvišom pravnom snagom je ustav.

• u nomotehničkom smislu zakon je nakon ustava najviši pravni akt s najvišom snagom.

• zakone donose posebna zakonodavna tijela po posebno uređenom postupku.

Uredbe

• uredbe su najviši podzakonski akti poslije zakona.

• služe za razradu i provođenje zakona. • danas se uredbe često donose s ciljem da

se rastereti zakonodavno tijelo. • međutim, ovdje treba imati granicu jer

takvom širokom praksom se slabi uloga zakonodavca.

• uredbe donosi vlada ili šef države.

Odluke

• posebna vrsta uredbi su uredbe sa zakonskom snagom.

• one imaju pravnu snagu zakona, ali se moraju podnijeti na potvrdu zakonodavcu.

• odlukama se mogu regulisati razna pitanja od interesa za izvršenje zakona.

• obuhvataju određenu materiju i odnose se na određenu situaciju.

Pravilnik

• pravilnici su propisi koji se donose radi izvršenja zakona, uredbi ili odluka.

• u pravilnicima treba izbjegavati ponavljanje odredaba višeg propisa na bazi kojeg se donose.

• njima se samo podrobnije uređuju ili dopunjuju odredbe tog višeg propisa.

Naredba

• naredbe su propisi koji se takođe donose radi izvršenja zakona ili drugih opštih akata.

• užeg su obima od pravilnika i njima se ne mogu utvrđivati obaveze koje nisu zasnovane na višem propisu.

Uputstvo

• propisi kojima se reguliše kako će se primjenjivati neki drugi viši propis.

• uputstvima se ne donose nove pravne norme već uređuje način primjene postojećih.

• donose ih upravni organi.• statuti lokalnih zajednica su osnovni

propisi koji uređuju organizaciju i djelovanje, prava i dužnosti organa lokalne samouprave.

Poslovnik i preporuka

• poslovnici su propisi kojima državni organi uređuju svoju unutrašnju organizaciju, način rada i djelatnost.

• preporuke ne sadrže obavezne pravne norme.

• njima se izražava mišljenje ili daju savjeti od strane parlamenta ili drugog državnog tijela.

• preporuka ima samo moralnu snagu koja proizilazi iz autoriteta tijela koje ju je donijelo.

Deklaracije i objašnjenja

• deklaracije i rezolucije su akti parlamenta o određenim načelnim stavovima o opštim (deklaracije) ili pojedinim (rezolucije) pitanjima.

• nemaju pravnu snagu, nego samo političku.

• objašnjenja se odnose na konkretne slučajeve u primjeni propisa.

• ne treba ih poistovjetiti s obaveznim tumačenjima.

Autonomna pravila

• autonomna pravila donose sami subjekti i njima regulišu međusobne odnose i ponašanje.

• posebno su prisutna u trgovačkom pravu (uzanse, klauzule), te u profesionalnim udruženjima, komorama, berzama...

• u ovu grupu spadaju i kolektivni ugovori. • njima se regulišu pitanja radnopravnih

odnosa između sindikata i poslodavaca.• udruženja građana takođe donose razne

akte kojima regulišu svoju organizaciju i djelovanje: pravilnici, odluke, poslovnici...

F. Propisi obzirom na djelovanje

• ciljevi društvene politike su mnogobrojni i veoma različiti, a često suprotni tako da se ne mogu ostvariti pravnim propisima koji bi djelovali na isti način.

• te suprotnosti se moraju regulisati različitim pravnim propisima koji se moraju međusobno razlikovati obzirom na djelovanje.

Propisi obzirom na djelovanje

• obzirom na djelovanje propisi se dijele na:• a. kategoričke,• b. hipotetičke,• c. stroge,• d. dispozitivne i• d. diskrecione.

F.a. Kategorički propisi

• su sastavljeni od kategoričkih sudova. • u hipotetičkom propisu postoje dva suda:

uzročni i posljedični. • u kategoričkom postoji samo

posljedični. • u kategoričkom postoji samo

posljedica, a uzrok je negdje izvan propisa, u ciljevima društvene politike.

• ciljevi društvene politike kod kategoričkih propisa utiču ne samo na normiranje, nego i na primjenu propisa.

Kategorički propisi

• značaj kategoričkih propisa je stvaralački, kao što je npr. osnivanje katastra, osnivanje fondova, organizacija privrednih djelatnosti...

• to znači da su kategorički pravni propisi jak pravni instrument za ostvarenje ciljeva društvene politike.

Hipotetički i dispozitivni propisi

• hipotetički propisi sadrže dva suda u istom propisu, uzročni i posljedični (npr. ko je počinio krivično djelo, kazniće se...).

• dispozitivni propisi su oni pravni propisi koji se primjenjuju ako subjekti nisu neke svoje odnose sami drugačije uredili (npr. propisi o mjestu i vremenu ispunjenja ugovora).

Strogi propisi

• su karakteristični po tom što su suprotni dispozitivnim propisima.

• definisani su više negativno nego afirmativno (npr. ako su subjekti ugovorili posudbu, posudba mora biti besplatna).

• njima se izražava volja pravnog poretka i ne mogu se mijenjati voljom pojedinih subjekata.

• ima ih najviše u krivičnom i upravnom pravu, a najmanje u građanskom.

Diskrecioni propisi

• postoje u pravnom poretku da bi ublažili njegovu krutost i strogost.

• pravni poredak je kruta tvorevina, kao i sami propisi.

• radi ublažavanja toga postoji niz instituta kao što su dispozitivnost, izuzeci, zastara, etička načela, nagodbe...

Diskrecioni propisi

• da bi pravni poredak bio još elastičniji postoje i diskrecioni propisi.

• to su takvi propisi koji ostavljaju na volju i ocjenu državnom organu da li će uopšte primijeniti određeni propis ili neće ili će to učiniti samo djelimično (npr. propisi o izdavanju viza strancima, naknada štete izazvane u stanju nužde).

14. Globalno i sistematsko važenje prava

• šta uopšte znači važenje prava? • važenje je normativan pojam, tj.

vezano je isključivo za norme i to pravne, moralne i druge.

• važenje norme je sinonim za njeno postojanje, reći da norma važi, znači reći da postoji.

• dakle, postojanje norme poistovjećuje se sa njenim važenjem, a važenje kroz njihovu obaveznost.

Globalno i interno ili sistematsko važenje

• norma važi ako ima obaveznu snagu za one čije ponašanje reguliše.

• važeća norma ima istu obavezujuću snagu i kad zapovijeda, kad ovlašćuje i kad dozvoljava određeno ponašanje.

• razlikujemo dvije vrste važenja prava:• 1. globalno i • 2. interno ili sistematsko.

Globalno i interno ili sistematsko važenje

• ova razlika se temelji na razlici između važenja pravnog poretka u cjelini i važenja pojedinih normi tog sistema.

• globalno važenje se odnosi na pravni poredak u cjelini, te se smatra da je poredak u cjelini važeći ako su njegove norme u cjelini uzeto efikasne, ako se u većini primjenjuju i ako im se većina građana pokorava.

• za ocjenu globalnog važenja bitno je da se primjenjuju najvažnije.

Interno ili sistematsko važenje

• s druge strane, svaki pravni poredak podrazumijeva i važenje svih njegovih pojedinačnih dijelova, odnosno pojedinih normi.

• određena norma važi ako je dio pravnog poretka, ako pripada poretku koji je efikasan tj. ako se primjenjuje u praksi i ako je u saglasnosti s višom pravnom normom iz koje proizilazi.

Globalno i interno ili sistematsko važenje

• praktično to izgleda ovako: neki državni organ naplaćuje nekom subjektu novčanu kaznu.

• kazna se naplaćuje jer je tako odlučeno pravosnažnom sudskom presudom.

• presuda je donesena u skladu s važećom normom krivičnog zakona, a norme tog zakona proističu iz samog ustava.

Globalno i interno ili sistematsko važenje

• posebno je pitanje šta se dešava ako norma nije u skladu s višom koja propisuje njeno stvaranje (neustavan zakon, nezakonit upravni akt, nezakonita sudska presuda).

• važeći stav je da je svaki zakon (propis, akt) važeći dok na propisan način ne bude proglašen neustavnim ili nezakonitim pa makar prije toga ta činjenica bila sasvim očigledna.