Nakon proučavanja materijala u ovom poglavlju trebali biste razumjeti:

1. Karakteristike neverbalne komunikacije

2. Razlike između verbalne i neverbalne komunikacije

3. Utjecaj kulture i roda na neverbalnu komunikaciju

4. Funkcije za koje neverbalna komunikacija može poslužiti

5. Na koji način određene vrste neverbalne komunikacije opisane u ovom poglavlju

funkcioniraju

Trebali biste biti u mogućnosti:

1. Prepoznati i opisati neverbalna ponašanja sebe i drugih.

2. Prepoznati neverbalna ponašanja koja se ponavljaju, zamjenjuju, nadopunjuju, naglašavaju,

reguliraju i koja se suprotstavljaju verbalnim porukama.

3. Prepoznati emocionalnu i relacijsku dimenziju vlastitog neverbalnog ponašanja.

4. Podijeliti svoje tumačenje neverbalnog ponašanja drugih ljudi u okvirima kada je takva

podjela prikladna.

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

Neverbalna komunikacija ima nekoliko važnih karakteristika:

• Za razliku od verbalne komunikacije, neverbalna komunikacija je uvijek prisutna kada se

ljudi međusobno susreću te u mnogim situacijama u kojima oni nisu fizički prisutni.

• Ima veliku vrijednost prenošenja informacija o drugima i još mnogo informacija koje netko

drugi nije htio namjerno otkriti.

• To je osobito korisno kod upućivanja na koji način drugi misle o tebi i o odnosu, iako su

neverbalne poruke mnogo više od dvosmislene verbalne komunikacije.

Iako je neverbalna komunikacija univerzalna neki čimbenici oblikuju način na koji smo se izrazili i

razumjeli druge.

• Kultura oblikuje mnoge neverbalne postupke.

• Rod ima vrlo važnu ulogu u načinu na koji komuniciramo.

Neverbalna komunikacija obavlja mnoge funkcije u odnosu na verbalne poruke.

• Može ponoviti, upotpuniti i naglasiti izgovorene riječi.

• Ponekad može zamijeniti govor.

• Može regulirati razgovor.

• Može osporavati izgovorene riječi ili čak zavarati druge.

Postoje mnoge vrste neverbalne komunikacije, a one uključuju:

• Stav i pokrete

• Lice i oči

• Glas

• Dodir

• Fizički izgled i privlačnost

• Udaljenost i područje

• Vrijeme

• Prostorno okruženje

Postoji velika razlika između onoga što ljudi kažu i onoga što osjećaju. Poznanik kaže:

"Volio bih da smo ponovno zajedno" na način koji vas ostavlja da sumnjate u suprotno (Kako to

znate?). Govornik pokušava pokazati samopouzdanje, ali se ponaša kao da želi vrisnuti (Što vam to

govori?). Pitate prijatelja što nije u redu i "ne" kao odgovor zvuči šuplje (Zašto to ne zvuči kao

istina?).

Uz to, naravno, postoje vremena kada poruka drugoga dolazi tako teško kao da nema riječi

uopće. Iritantni pogled, smiješak i uzdah zvuče kao da sugovornik može reći više od bujice riječi.

Situacije kao ove imaju jednu zajedničku karakteristiku – poruka biva prenesena neverbalno. Cilj

ovoga poglavlja je upoznati vas sa svijetom neverbalne komunikacije. Iako ste već prije bili

upoznati sa neverbalnom komunikacijom, sljedeće stranice bi vas trebale upoznati sa lepezom

informacija koje nikada niste primijetili. Iako vaše iskustvo od vas neće stvoriti čitatelja misli

pretvorit će vas u točnijeg promatrača od drugih, i vas samih. Trebamo započeti naše istraživanje o

neverbalnoj komunikaciji definiranjem tog pojma. U početku se ovo može činiti kao jednostavan

zadatak. Ako ne predstavlja "ne" i verbalno predstavlja riječi onda bi neverbalna komunikacija

trebala predstavljati komunikaciju bez riječi. Ovo je dobar početak nakon našeg razlikovanja

vokalne komunikacije (govora) i verbalne komunikacije (riječi). Nakon što je ova razlika

uspostavljena postaje jasnije da su neke neverbalne poruke vokalne, a neke nisu. Također, iako su

neke verbalne poruke vokalne, neke nisu.

Što je sa jezicima koji ne uključuju riječi? Primjerice, da li se američki znakovni jezik može

kvalificirati kao neverbalna komunikacija. Mnogi znalci bi rekli da ne može. Imajući ovu činjenicu

na umu dolazimo do stručne definicije neverbalne komunikacije: " izrečene i neizrečene poruke

koje su izražene od drugih, a imaju lingvističko značenje". Ovo ne isključuje samo znakovne

jezike, nego i pisane riječi, ali uključuje poruke prenesene vokalnim značenjem koji ne uključuje

jezik – uzdah, smijeh i druge izjave o kojima će se raspravljati kasnije.

KARAKTERISTIKE NEVERBALNE KOMUNIKACIJE Naša kratka definicija samo nas uvodi u bogatstvo neverbalnih poruka. Možete pokušati s

razumijevanjem njihove nadmoći tako da napravite jednostavan pokus. Provedite okvirno jedan sat

unutar grupe ljudi koja priča jezik koji vi ne razumijete (takvu grupu možete pronaći na odsjeku

sveučilišta namijenjenog stranim studentima u unaprijeđenom jezičnom razredu ili u etničkom

susjedstvu). Vaš cilj je uvidjeti koliko informacija možete naučiti o ljudima koje promatrate

drugačije, nego verbalne poruke koje oni prenose. Ovaj pokus će otkriti nekoliko karakteristika

neverbalne komunikacije.

TABLICA 5-1 Vrste komunikacije

VOKALNA

KOMUNIKACIJA

NEVOKALNA

KOMUNIKACIJA

VERBALNA Izrečene riječi Napisane riječi

NEVERBALNA Tonalitet, uzdah, vrisak, vokalne

kvalitete (glasnoća, nagib, ostalo)

Geste, pokreti, ponavljanje, izrazi

lica i ostalo

Postojanje neverbalne komunikacije Tvoje promatranje u pokusu jasno pokazuje da i bez razumijevanja govora postoji

mogućnost uvida u tuđe osjećaje. Vjerojatno ste primijetili da su neki ljudi bili u žurbi, dok su se

drugi činili sretni, zbunjeni, povučeni ili zamišljeni. Bit je u tome da ste i bez potvrđenog iskustva

bili u mogućnosti prepoznati i u određenom stupnju interpretirati poruke koje su drugi ljudi izrazili.

U ovom poglavlju želimo izoštriti vještine koje već imate i omogućiti vam bolje shvaćanje rječnika

neverbalnog jezika.

Neverbalno ponašanje ima komunikativnu vrijednost Nadmoći neverbalne komunikacije dovode nas do njene druge karakteristike. Jednostavno je

nemoguće ne komunicirati neverbalno. Zamislite da ste primorani izbjegavati komunikaciju i

poruke općenito. Što biste učinili? Zatvorili oči, gurnuli glavu u pijesak? Napustili prostoriju kao

što slika na ovoj stranici prikazuje? Značenje nekog neverbalnog ponašanja može biti dvosmisleno,

ali uvijek ima komunikacijsku vrijednost.

Naravno, nemamo uvijek namjeru slati neverbalne poruke. Nenamjerna neverbalna

ponašanja odstupaju od onih namjernih. Primjerice često zamuckujemo, crvenimo se, mrštimo i

znojimo se bez namjere da to radimo. Neki teoretičari tvrde da nenamjerno ponašanje uvjetuje

informaciju, ali se ne bi trebalo smatrati komunikacijom. Drugi crtaju granice neverbalne

komunikacije puno šire predlažući da čak nesvjesno i nenamjerno ponašanje prenosi poruke i tako

je vrijedno smatranja komunikacijom. Uzimamo širok pogled ovdje zato što bilo naše neverbalno

ponašanje namjerno ili ne, drugi ga prepoznaju i uzimaju u obzir kad nam odgovaraju.

U jednom istraživanju, manje od četvrtine ispitanih sudionika, koji su bili upućeni u

pokazivanje povećane ili smanjene naklonosti prema partneru, mogli su opisati neverbalno

ponašanje koje su koristili. Osim toga, samo to što su se komunikatori neverbalno izražavali ne

znači da će drugi podesiti u izobilju neizrečene poruke koje su dostupne. Drugo istraživanje

uspoređuje bogatstvo, e-mail i osobne komunikacije potvrđene većom količinom informacija

dostupnih razgovorom lice u lice, ali također pokazuje da neki komunikatori poglavito muškarci

nisu bili u mogućnosti prepoznati ove poruke.

Činjenica da svi oko vas šalju neverbalne poruke je vrlo važna jer to znači da imate stalno

dostupan izvor informacija o sebi i drugima. Ako možete prepoznati ove signale više ćete biti

svjesni kako ljudi oko vas razmišljaju i osjećaju te ćete biti u boljoj mogućnosti odgovoriti na

njihovo ponašanje.

Neverbalna komunikacija je primarno povezana Neke neverbalne poruke imaju opću funkciju. Na primjer, policijski službenik usmjerava

protok prometa, a ekipa uličnih inspektora koristi ručne pokrete kako bi uskladili svoj posao.

Neverbalna komunikacija također služi daleko češći (i mnogo zanimljiviji) niz društvenih funkcija.

Jedna od važnih društvenih funkcija neverbalne komunikacije uključuje upravljanje

identitetom. Drugo poglavlje je objašnjavalo kako stvoriti sliku o sebi koju želimo da drugi vide.

Neverbalna komunikacija igra važnu ulogu u ovom procesu – u mnogim slučajevima mnogo

važniju od verbalne komunikacije. Razmotrite, na primjer, što se događa kada prisustvujete zabavi

na kojoj je vjerojatno da ćete upoznati neznance koje biste htjeli bolje upoznati. Umjesto da

projicirate svoju sliku verbalno ( „bok atraktivna sam, društvena i ugodna“ ) ponašate se na način

koji će predstaviti vaš identitet. Možete se smijati puno i čak pokušati postići ugodan stav. Također

je vjerojatno da ćete se pažljivo obući – čak i ako se ostavlja dojam da niste dali puno pažnje svom

izgledu.

Uz upravljanje identitetom, neverbalna komunikacija nam omogućuje da redefiniramo vrstu

veze kakvu želimo imati sa drugima. To mišljenje možete uvažiti činjenicom da razmislite o

širokom rasponu načina na koji ćete pozdraviti drugu osobu. Možete mahati, rukovati se, klimati

glavom, smijati se, potapšati osobu po leđima, dati zagrljaj ili izbjeći bilo kakav kontakt. Svaki od

tih načina će poslati poruku o prirodi vašeg odnosa sa tom drugom osobom.

Neverbalna komunikacija obavlja treću društvenu funkciju, prenoseći emocije koje možda

ne bismo željeli ili bili u stanju izraziti – ili one kojih čak i nismo svjesni. U stvari, neverbalna

komunikacija je pogodnija za izražavanje stavova i osjećaja nego ideja. To se može dokazati tako da

zamislite sebe i način na koji bi ste izrazili svaku stavku na sljedećoj listi neverbalno:

• Dosadno ti je

• Protivite se smrtnoj kazni

• Privlači vas neka osoba u grupi

• Želite znati dali ćete biti testirani na ovom materijalu

• Nervozni ste oko isprobavanja ovog eksperimenta

Prva, treća i peta stavka na ovom popisu uključuju stavove; vjerojatno možete zamisliti kako bi

svaka bila izražena neverbalno. Nasuprot tome druga i četvrta stavka uključuju ideje, i one bi bile

veoma teške za prenošenje bez korištenja riječi. Taj isti princip se drži u svakodnevnom životu:

neverbalno ponašanje nudi brojne signale o načinu na koji se ljudi osjećaju – često više nego što

smo dobili iz njihovih riječi. Ustvari neka istraživanja sugeriraju da je važan element

komunikacijske kompetencije neverbalno izražavanje.

Neverbalna komunikacija je neodređena Prije nego što pomislite da će vas ova knjiga pretvoriti u čitača umova, važno je shvatiti da

neverbalnu komunikaciju često teško interpretiramo precizno. Da bismo naučili cijenit dvosmislenu

prirodu neverbalne komunikacije proučimo fotografiju na ovoj stranici. Koje emocije možete

zamisliti da ovaj par osjeća: tugu? Tjeskobu? Agoniju? Ustvari niti jedna od njih nije ni blizu. Par je

upravo saznao da su osvoji milijun dolara na Newjersey- iskoj državnoj lutriji! Neverbalna

komunikacija može biti jednako dvosmislena u svakodnevnom životu.

Na primjer, oslanjajući se na neverbalne znakove u romantičnim situacijama može dovesti

do netočnih nagađanja o partnerovom interesu u seksualnom odnosu. Radnici lanca supermarketa

Saveway-a su u prvu ruku otkrili probleme dvosmislenosti neverbalnog sporazumijevanja kada su

pokušali slijediti politiku tvrtke u kojoj kupac uvijek dolazi na prvo mjesto, koja im je nalagala da

čine kontakt očima i osmjehuju se kupcima. Dvanaest zaposlenika su podnijeli pritužbe na tu

politiku izvješćujući da ih je nekoliko kupaca pozvalo na spoj, pogrešno shvaćajući njihove geste

kao upucavanje.

Iako je svako neverbalno ponašanje dvosmisleno, neke je emocije lakše točno definirati

nego druge. U laboratorijskim eksperimentima ispitanici su bolje definirali pozitivne izraze lica, kao

što su sreća, ljubav, iznenađenje i interesi, nego one negativne, strah, tugu, ljutnju i gađenje. Kako

god, u stvarnosti spontani neverbalni izrazi su toliko dvosmisleni da su promatrači u mogućnosti

prepoznati emocije koje prenose ne točnije nego slijepim pogađanjem.

Neki su ljudi vještiji od drugih u točnom dešifriranju neverbalnih ponašanja. Oni koji su

bolji u slanju neverbalnih poruka, također su bolji u primanju istih. Sposobnost dešifriranja se

povećava tijekom godina i vježbi, iako još uvijek postoje razlike u toj sposobnosti zbog osobnosti

zanimanja. Na primjer, osobe koje su otvorene su relativno točni suci neverbalnog ponašanja, dok

dogmatičari to nisu. Čini se da su žene u dešifriranju neverbalnih poruka bolje od muškaraca. Preko

95% studija ispitanih u jednoj analizi, pokazalo je da su žene puno točnije u interpretaciji

neverbalnih signala. Unatoč tim razlikama čak ni osobe najbolje u neverbalnom dešifriranju ne

prelaze sto posto točnosti.

Kada pokušate dočarati dvosmislenost neverbalnog ponašanja morate uzeti u obzir nekoliko

faktora: kontekst u kojem se pojavljuje (npr. smijanje šali sugerira drugačiji osjećaj od onog

prilikom smijanja nečijoj nesreći); povijest vaše veze sa pošiljateljem poruke (prijateljski,

neprijateljski itd.); trenutno tuđe raspoloženje; i vaši osjećaji (kada se osjećate nesigurno gotovo

vam se može sve činiti kao prijetnja). Važno je spomenuti da kada postanete svjesni svojih

neverbalnih poruka trebate razmišljati o njima, ne kao o činjenicama, nego radije kao o tragovima

koje treba provjeriti.

RAZUMIJEVANJE KOMUNIKACIJSKE TEHNOLOGIJE

Posljednjih godina, računalno posredovane komunikacije (CMC) je postao uobičajen kanal

za osobnu interakciju. Sve veći broj ljudi širom svijeta razmjenjuje elektroničku poštu bez napora i

često jednako učestalo kao što koriste telefon. Vijesti koje se mogu čitati na računalu i skupine za

raspravu pružaju forum za razmjenu informacija o doslovno tisućama tema.

Isprva, teoretičari su predvidjeli da će poruke posredovane računalom biti sklonije krivom

tumačenju, nego one izrečene licem u lice. Bez neverbalnih znakova, činilo se da se CMC neće

moći nositi sa bogatom vrstom interakcije koja se odvija uživo, ili čak preko telefona, gdje ton glasa

može pružiti signale o tome koji su govornikovi osjećaji i namjere. Posljednja istraživanja

sugeriraju da CMC može u jednakoj mjeri biti precizan i zadovoljavajući kao i komunikacija licem

u lice. U jednoj anketi, korisnici elektroničke pošte su priznali da je odsustvo neverbalnih znakova

bio izvor nesporazuma u CMC-u, ali da su koristili i druge oblike komunikacije (kao sto su telefoni

i sastanci uživo) da bi te nesporazume razjasnili. Možda najneočekivanije, korisnici su prijavili

visoki stupanj zadovoljstva što se tiče njihove posredovane interakcije.

Neverbalna komunikacija je drugačija od verbalne komunikacije Kao što tablica 5-2 pokazuje, neverbalna komunikacija se razlikuje u nekoliko važnih

načina od izgovorenog i napisanog jezika. Ove razlike donose nekoliko razloga za to zašto se toliko

važno usredotočiti na neverbalno ponašanje. Primjerice, dok su verbalne poruke uglavnom

namjerne, neverbalni su znakovi često nenamjerni i ponekad nesvjesni.

Neverbalne vještine su važne Teško je prenaglasiti važnost djelotvornog neverbalnog izraza i sposobnost čitanja i

odgovaranja na tuđe neverbalno ponašanje. Neverbalne dešifrirane i nedešifrirane vještine su čvrsti

prediktori popularnosti, atraktivnosti i socijalno-emocionalnog blagostanja. Dobri neverbalni

komunikatori su puno uvjerljiviji od ljudi koji su manje vješti i oni imaju veću priliku uspjeti u

postavljanju raspona, od karijere preko pokera do romantike. Neverbalna osjetljivost je glavni dio

kao što je neki znanstvenici nazivaju "emocionalne inteligencije" i istraživanja su uočila da je

nemoguće učiti jezik bez obraćanja pažnje na njegove neverbalne dijelove.

TABLICA 5-2 Neke razlike između verbalne i neverbalne komunikacije

VERBALNA

KOMUNIKACIJA

NEVERBALNA

KOMUNIKACIJA

SLOŽENOST Jedna dimenzija (jedna riječ) Više dimenzija (glas, držanje,

geste, udaljenost, itd.)

TIJEK Povremeni (izmjena govora i šutnje) Kontinuirano (nemoguće je

nekomunicirati neverbalno)

JASNOĆA Manje je predmet pogrešne

interpretacije

Više dvosmisleno

UČINAK Ima manje utjecaja kada su verbalni i

neverbalni znakovi suprotstavljeni

Ima jači utjecaj kada su

verbalni i neverbalni znakovi

suprotstavljeni

NAMJERA Najčešće namjerno Često nenamjerno

UTJECAJ NEVERBALNE KOMUNIKACIJE Većina neverbalne komunikacije je univerzalna. Primjerice, istraživanja su pokazala barem

šest izraza lica koje svi ljudi svugdje koriste i razumiju: sreća, tuga, strah, ljutnja, gađenje i

iznenađenje. Čak i djeca koja su slijepa od rođenja otkrivaju svoje osjećaje koristeći ove izraze.

Unatoč ovim sličnostima postoje neke važne razlike u načinu na koji ljudi koristre i razumiju

neverbalno ponašanje. Obratit ćemo pažnju na neke od tih razlika.

Kultura

Kulture posjeduju različite neverbalne jezike kao što posjeduju one verbalne. Fiorello

LaGuardia, legendarni gradonačelnik New Yorka, od 1933. do 1945. točno je govorio engleski,

talijanski i jidiš. Istraživači koji su gledali filmove njegove kampanje govora sa stišanim zvukom,

otkrili su da su u mogućnosti prepoznati kojim se jezikom govori, a zahvaljujući promjenama u

neverbalnom ponašanju.

Značenje pojedinih gesta se mijenja iz kulture u kulturu. "U redu", gesta napravljena

pridruživanjem palca i kažiprsta da se prikaže krug je živahna afirmacija većine Amerikanaca, ali

ima manje pozitivnih značenja u drugim dijelovima svijeta. U Francuskoj i Belgiji znači "ne

vrijediš ništa". U Grčkoj i Turskoj je vulgaran poziv za seks, često predstavlja uvredu. Upoznavši

ovu kulturalnu dvosmislenost lako je zamisliti kako bi se nedužni turist mogao naći u ozbiljnoj

nevolji.

Kao i udaljenost, obrasci kontakta s očima se razlikuju diljem svijeta. Izravni pogled se

smatra prikladnim za govornike u Latinskoj Americi, Arapskom svijetu i u Južnoj Europi. S druge

strane, Azijati, Indijanci, Pakistanci i stanovnici Sjeverne Europe promatraju slušatelja periferno ili

ga upoće ne promatraju. U svakom slučaju, odstupanjem od pravila bi slušatelju bilo neugodno.

Čak i unutar jedne kulture, različite skupine mogu imati različita neverbalna ponašanja. Na

primjer, mnogim bijelcima nastavnici postavljaju pitanja koja upućuju na informaciju koju traže. U

osnovnoj školi učitelj može potaknuti razred da govori, dajući pogrešnu izjavu te time zahtijevati

opovrgavanje: "Dakle dvanaest podijeljeno sa četiri je šest, zar ne?" Većina bijelih studenata će

prepoznati takvo ponašanje kao način ispitivanja njihovog razumijevanja. Ovaj način ispitivanja je

nepoznat studentima u tradicionalnim crnim kulturama, i nije vjerojatno da su oni odgovorili na

pitanje kada su bili izravno ispitani od strane nastavnika. S obzirom na razlike, lako je zamisliti

kako neki nastavnici mogu vidjeti reagiraju li manjinska djeca sporo kada je zapravo bit u tome da

oni funkcioniraju po drugačijem skupu pravila.

Komunikatori su postali tolerantniji prema drugima nakon što su shvatili da su neobična

neverbalna ponašanja rezultat kulturalnih razlika. U jednom istraživanju odrasli iz Amerike su

prezentirali snimljene prizore govornika iz SAD-a, Francuske i Njemačke. Prilikom isključenja

zvuka, gledatelji su ocjenjivali strance mnogo više negativnije od svojih sugrađana. Kada su

zvučnici bili dodani (dopuštajući gledateljima da prepoznaju da su iz različitih zemalja) kritične

ocjene su pale.

Unatoč razlikama poput navedenih, mnoga neverbalna ponašanja imaju isto značenje diljem

svijeta. Osmjesi i smijeh su univerzalni pokazatelj pozitivnih emocija, na primjer dok je kiseo izraz

zapravo izraz nezadovoljstva u svakoj kulturi. Charles Darwin vjeruje da su izrazi poput ovih

rezultati razvoja, djelovanja i mehanizama preživljavanja koje su dopustili rani ljudi i prenijeli

emocionalna stanja prije razvoja jezika.

Iako neverbalni izrazi poput ovih mogu biti univerzalni, način na koji su oni korišteni varira

diljem svijeta. U nekim kulturama prikaz pravila odvraća otvoreno pokazivanje osjećaja poput sreće

ili bijesa. U drugim kulturama isti osjećaji su su potpuno primjereni. Dakle, japanski bi se mogao

pojaviti mnogo više kontrolirano i spokojno nego arapski iako su zapravo njihovi osjećaji identični.

Isti načini djeluju slično u sličnim kulturama. Na primjer, promatranja su pokazala da su se

crnkinje u svim crnim skupinama više neverbalno izražavale i prekidale jedna drugu, nego što su to

činile bjelkinje u svim skupinama. Ovo ne znači da su crnkinje uvijek snažnije od bjelkinja.

Vjerojatno obajšnjenje je da su dvije skupine slijedile različita kulturna pravila. Istraživači su otkrili

da su se u rasno mješovitim grupama i crnkinje i bjelkinje približile tuđem stilu. Ovo neverbalno

približavanje pokazuje da vješti komunikatori mogu prilagoditi svoja ponašanja u interakcij s

pripadnicima drugih kultura ili sličnih kultura kako bi razmjena bila glatka i djelotvorna.

Rod

Lako je raspoznati stereotipne razlike u muškim i ženskim stilovima neverbalne

komunikacije. Zamislite samo pretjerane karikature mačo muškaraca i nježnih žena koje se

pojavljuju s vremena na vrijeme. Mnogi su humoristični filmovi i predstave nastali oko situacija

koje nastaju kada likovi pokušaju reagirati kao pripadnici suprotnog spola.

Iako se nekolicina nas ponaša stereotipno, muški ili ženski poput filmskih likova, postoje

prepoznatljive razlike u načinu na koji muškarci i žene izgledaju i glume. Neke od najočitijih

razlika su fiziološke: visina, dubina i volumen glasa i tako dalje. Ostale razlike su socijalne. Na

primjer, žene se obično više neverbalno izražavaju i bolje su u prepoznavanju drugih neverbalnih

ponašanja.

Većina komunikacijskih stručnjaka se slaže da socijalni faktori imaju više utjecaja od

biologije u oblikovanju muškog i ženskog ponašanja. Na primjer, sposobnost čitanja neverbalnih

znakova možda ima više veze sa ženskim povijesno lošijim socijalnim statusom: Ljudi u

podređenim radnim mjestima također imaju bolje vještine dekodiranja. Kako žene dobivaju jednaki

status na radnom mjestu i u domu paradoksalni rezultat može biti manja osjetljivost u čitanju

neverbalnih znakova.

Kulturne norme u Zapadnom svijetu razlikuju muško i žensko ponašanje. Na primjer, žene u

komunikaciji češće gledaju u oči od muškaraca. Vokalno su izražajnije od muškaraca. Žene

komuniciraju na bližoj udaljenosti, sa muškarcima i sa drugim ženama, od muškaraca u istospolnim

razgovorima. Veća je vjerojatnost da će se muškarci u razgovoru nagnuti naprijed od žena. Oni

zahtijevaju i daje im se veći osobni prostor. Za žene je više vjerojatno da će se suočiti u razgovoru s

partnerom „glava-na“, dok muškarci obično više stoje pod kutom. Žene izražavaju više emocija

facijalnom ekspresijom od muškaraca. Žene više gestikuliraju dok muškarci koriste šire geste.

Nakon što smo sagledali ove razlike, može se činiti da muškarci i žene komuniciraju na

radikalno drugačije načine. Zapravo, muška i ženska neverbalna komunikacija je mnogo sličnija u

mnogim aspektima. Razlike poput onih prikazanih u prošlom pasosu su uočljive, no one su

nadmašene sličnim pravilima koje slijedimo u područjima kao što su stvaranje kontakta očima,

držanje i geste. Ovo možete dokazati zamišljajući kako bi bilo upotebljavati radikalno drugačija

neverbalna pravila: stajati samo nekoliko centimetara daleko od drugih, mirisati neznance ili

dodirnuti nečije čelo kada želite njegovu ili njezinu pažnju. Iako biološke spolne i kulturne norme

zasigurno imaju utjecaja na neverbalne stilove oni nisu dramatični kao što to teza „Muškarci su sa

Marsa, žene su sa Venere“ sugerira.

RAZUMIJEVANJE RAZLIČITOSTI Sindrom nazvan poremećaj

neverbalnog učenja (NVLD – Nonverbal learning disorder) čini čitanje izražaja lica, tona glasa i druge znakove mnogo težim. Zbog teže obrade podataka u desnoj hemisferi mozga netko sa NVLD poremećajem ima poteškoća u razumijevanju mnogih neverbalnih signala. Ljudi koji imaju NVLD, a pogotovo djeca, često doslovno shvaćaju smiješne ili sarkastične poruke, budući da su takvi signali temeljeni na neverbalnim signalima.

Osobe koje imaju NVLD imaju poteškoća u razumijevanju kako se odgovarajuće ponašati u novim društvenim situacijama pa se oslanjaju na već naučene načine koji često ne funkcioniraju.

Na primjer, dijete koje je naučilo da se pri upoznavanju sa starijim osobama rukuje i govori „Drago mi je“ možda će pokušati ovakav pristup sa grupom vršnjaka. Rezultat će, naravno, biti proglašenje djeteta čudnim ili štreberom. Njihova nesposobnost ih vodi i pogrešnim tumačanjima neverbalnih znakova koje će im druga djeca slati da to nije pravi pristup.

Čak i za one koji ne pate od NVLD-a nijanse neverbalnog ponašanja mogu biti zbunjujuće. Vrijedi razmotriti mogućnost postojanja fiziološkog objašnjenja za osobe koje se čine socijalno neprikladni.

ETIČKI IZAZOV MOĆ NEVERBALNOG

UVIDA

Svijest o komunikacijskoj moći neverbalnog

ponašanja često mogu dati prednost u razumijevanju i utjecaju. Pretpostavimo da je vaša vještina u kontroli svog neverbalnog ponašanja postala dovoljno velika da ste bili u mogućnosti predstaviti sebe drugima upravo na način na koji želite (čak i ako ta slika nije bila potpuno točna), a vaša sposobnost analiziranja tuđeg neverbalnog ponašanja vam daje visok stupanj točnosti u analiziranju tuđih neizraženih osjećaja.

Koje etičke obveze imate sa svojim poboljšanim neverbalnim vještinama? Jeste li obvezni objaviti svoju sposobnost drugima?

Trebate li otkriti svoje motive kada pokušate utjecati na njih? Trebate li dijeliti svoju analizu njihovog ponašanja?

FUNKCIJE NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

Iako se verbalne i nevebalne poruke razlikuju u mnogo čemu, ova dva oblika komunikacije

surađuju u većini slučajeva. Sljedeće poglavlje objašnjava kako nam mnoge funkcije neverbalne

komunikacije mogu poslužiti i pokazuje kako se neverbalna poruka odnosi i na one verbalne.

Ponavljanje

Ako vas netko pita upute do najbliže ljekarne možete reći: „Sjeverno odavde, otprilike dvije

ulice dalje.“ prilikom čega ćete pokazivati prema sjeveru. Ovaj oblik ponavljanja nije samo

dekorativan: ljudi bolje pamte komentare popraćene gestama nego one samo verbalne.

Upiranje prstom je primjer onoga što sociolozi nazivaju amblemi – namjerna neverbalna

ponašanja koja objašnjavaju značenja poznate svima u kulturalnoj grupi. Na primjer, mi svi znamo

da klimanje glavom znači „da“, a trešnja glavom znači „ne“, uzdizanje glave znači „zdravo“ ili

„doviđenja“ i da ruka na uhu znači „ne čujem te“.

Zamjenjivanje

Amblemi mogu zamijeniti verbalne poruke. Kada vas prijatelj upita što ima novoga možete

slijegnuti ramenima umjesto odgovora riječima. Međutim, ne sastoje se sva zamjenjivanja od

amblema. Ponekad su reakcije zamjenjivanja više nejasne i manje namjerne. Uzdah, osmijeh ili

mrštenje može zamijeniti verbalni odgovor na pitanje „Kako je?“ Kao što ovaj primjer pokazuje,

neverbalno zamjenjivanje je veoma važno kada ljudi nerado izražavaju svoje osjećaje riječima.

Dopunjavanje

Ponekad se neverbalna ponašanja podudaraju sa verbalnom porukom. Razmislite, na primjer,

prijatelj vam se ispričava što je zaboravio na sastanak sa vama. Prijateljeva iskrenost bi bila

pojačana ako bi verbalna isprika bila praćena sa odgovarajućim neverbalnim ponašanjem: pravi ton

glasa, mimika/izražajnost lica i tako dalje. Često shvaćamo značenje dopunjavajućeg neverbalnog

ponašanja upravo kada izostane. Ako bi se vaš prijatelj ispričao sa spuštenim ramenima, zlokobno

se smiješeći i svijetlog tona glasa vjerojatno biste posumnjali u njegovu iskrenost bez obzira na to

koliko se mnogo verbalno ispričavao.

Mnogo se dopunjavajućeg ponašanja sastoji od ilustratora – neverbalnog ponašanja koje prati

i podržava izgovorenu riječ. Češanje glave kad se traži ideja i pucanje prstima kad se dogodi

primjeri su ilustratora koji nadopunjuju verbalnu poruku. Istraživanja pokazuju da sjeverni

Amerikanci koriste ilustratore mnogo više kad su emotivno uzbuđeni – pokušavajući objasniti ideje

koje je teško oblikovati u riječi – kad su bijesni, užasnuti, vrlo uzrujani, rastreseni ili uzbuđeni.

Naglašavanje

Kao što koristimo italice da bismo naglasili neku ideju u tekstu, tako koristimo neverbalne

metode da bismo naglasili usmenu poruku. Pokazivanje optužujućeg prsta daje naglasak na kritike

(kao što vjerojatno stvara obranu kod primatelja). Vokalno naglašavajući neke riječi (poput „To je

bila tvoja ideja!“) je još jedan način dodavanja neverbalnih naglasaka.

Reguliranje

Neverbalna ponašanja mogu kontrolirati tijek verbalne komunikacije. Na primjer, stranke u

razgovoru često nesvjesno šalju i primaju „turn-taking“ znakove. Kad ste spremni izlagati nepisano

pravilo je: upotrijebite uzdignutu intonaciju, zatim upotrijebite silaznu intonaciju ili naglasite

završni slog na kraju svoje izjave. Konačno, prestanite govoriti. Ako želite zadržati svoj red kad vas

drugi govornik želi prekinuti, možete potisnuti taj pokušaj uzimajući zvučni dah, koristeći

neprekidnu intonaciju (zbog toga što uzlazna i silazna intonacija sugeriraju kraj izjave) i

izbjegavajući pauze u govoru. Ostali neverbalni znakovi postoje zbog dobivanja riječi i

signaliziranja da ne želite govoriti.

Proturječja

Ljudi često istovremeno izražavaju različite, pa i kontradiktorne poruke u svojim verbalnim i

neverbalnim ponašanjima. Uobičajen primjer ove vrste dvostrukih poruka je iskustvo koje smo svi

imali: čuti nekoga sa crvenim licem i ispupčenih vena od vikanja: „Ljut? Ne, nisam ljut!“

Iako su neki od načina na koji si ljudi proturječe suptilni, dvostruke poruke imaju snažan

utjecaj. Istraživanje sugerira da kada primatelj primijeti nedosljednost između verbalne i neverbalne

poruke, neverbalna poruka nosi više težine – više od 12,5%, prema nekim istraživanjima.

Namjerno slanje dvostrukih poruka možda zvuči glupo na prvu ruku, ali postoje situacije u

kojima upravo to radimo. Jedno namjerno korištenje dvostrukih poruka je slanje poruke pristojno,

ali jasno, što bi moglo biti teško ako je izraženo riječima. Na primjer, sjetite se kad vam je bilo

dosadno slušati sugovornika koji je i dalje pričao. U tom trenutku najizravnija izjava bi bila:

„Umoran sam od razgovora s vama i želim ići sresti se s nekim drugim.“ Iako bi se mogli osjećati

dobro nakon ovakve izravnosti, ovakav način iskrenosti je nepristojan za svih iznad pet godina

starosti. Umjesto da budete ulovljeni u ovakve situacije, dostojanstvo drugoga se može sačuvati

neverbalnim izražavanjem nezainteresiranosti. Dok pristojno klimate glavom i mrmljate „da, da“ i

„ozbiljno?“ na odgovarajuća mjesta, možete izraziti svoju želju za odlaskom gledajući po sobi,

lagano se odmaknuti od govornika ili se čak pretvarati da ćete zijevnuti. U većini slučajeva ovakvi

signali su dovoljni za prekid razgovora bez neugodnosti od iskrenog izražavanja onoga što se

zapravo događa.

Prijevare

Varanje je možda najzanimljivije područje neverbalne komunikacije i jedno od područja koje

su sociolozi intenzivno proučavali. Kao što poglavlje 6 objašnjava, većina poruka koje

izmjenjujemo nisu u potpunosti istinite. Kao što ćete tamo pročitati, varanje nije uvijek samo sebi

svrha ili zlonamjerno: mnogo toga je usmjereno na sačuvanje obraza uključenih komunikatora. Na

primjer, možete izreći „sitnu laž“ da biste izbjegli povrijediti prijatelja koji vas je tražio mišljenje:

“Ta nova tetovaža izgleda uistinu lijepo.“ U ovakvoj se situaciji lako može vidjeti kako neverbalni

faktori mogu sačuvati dostojanstvo ili ne sačuvati ga.

Neki su ljudi bolji u sakrivanju varanja od drugih. Na primjer, većina ljudi – žene pogotovo –

postaju sve uspješniji lažljivci kako odrastaju. Osobe koje više promatraju sebe su bolji u skrivanju

svoje prijevare nego komunikatori koji su manje samosvjesni, a ocjenjivači procjenjuju da su vrlo

izražajni lažljivci više iskreni od onih koji su podčinjeni. Nije iznenađujuće, osobe čiji poslovi

zahtijevaju od njih da se ponašaju drugačije nego što se osjećaju, poput glumaca, odvjetnika,

diplomata i prodavača, su vještiji u varanju od opće populacije.

Čini se da smo lošiji u otkrivanju lažljivaca kada aktivno sudjelujemo u razgovoru nego kad

razgovor promatramo sa strane. Lažljivce je najlakše uhvatiti dok nisu imali priliku uvježbati, kad

osjećaju da je informacija dobro skrivena, kad se osjećaju zabrinuto ili im je krivo zbog njihove

laži. Zamislite, na primjer, želite odbiti neželjeni poziv sa dostojanstvenom laži. Vaše šanse da ćete

se izvući sa varanjem su veće ako ste znali da ćete dobiti pozivnicu. Ako su vas uhvatili nespremne,

vaša isprika za nedolaženje će vjerojatno biti manje uvjerljiva. Povjerenje (ili nedostatak istog) je

također važno za uspjeh varajuće poruke: ljudi koji su sumnjičavi da bi sugovornik mogao lagati

obraćaju veću pozornost na sugovornikovo neverbalno ponašanje (npr. Govori brže nego što je

normalno, pomaknuti položaj) od ljudi koji nisu sumnjičavi. Ipak, postavljanje pitanja, iako ste

sumnjičavi, nije posebno učinkovitija metoda otkrivanja varanja. Kao što ste prije pročitali, ljudi

koji su usredotočili svoju pozornost na hvatanje lažljivca su manje učinkoviti od onih koji su

zauzeti drugim mentalnim zadacima. Tablica 5.3 nabraja situacije u kojima su varajuće poruke

najočitije.

Desetljeća istraživanja su pokazala da nema očitih znakova koji ukazuju na varanje. Ipak,

postoje neki znakovi koji bi mogli otkriti manje iskrenu komunikaciju. Na primjer, varalice obično

čine više govornih pogrešaka od onih koji govore istinu: zamuckivanje, mucanje, oklijevanje, lažni

počeci itd. Vokalna se intonacija često diže kada ljudi govore laži i lažljivci više oklijevaju. Varalice

češće trepću očima, uzvrpolje se rukama i brže mijenjaju položaj tijela. Unatoč ovakvim signalima

pogrešno je pretpostaviti da je svaka osoba koja muca i češće trepće očima lažljivac.

TABLICA 5-3 PROPUŠTANJE SIGNALA NEVERBALNE PREVARE

Signali koji su najčešći u prevarama

Signali koji su manje vjerojatni

Želi sakriti osjećaje koje trenutno

osjeća

Želi sakriti informacije koje nisu

povezane s njegovim ili njezinim osjećajima

Osjeća se snažno kada je informacija

skrivena

Nema jake osjećaje kad je informacija

skrivena

Osjeća se prestrašen zbog prevare Osjeća se sigurno zbog prevare

Osjeća se krivo kad je prevaren Osjeća laganu krivnju zbog varanja

Malo uživa u tome da vara Uživa u varanju

Mora pažljivo konstruirati poruke koje

prenosi

Dobro poznaje pritajenu poruku i

vježba je

Prema: “Mistakes When Deceiving”by Paul Ekman, in Thomas A. Sebok and Robert

Rosenthal, eds., The Clever Hans Phenomenon: Communication with Horses, Whales, Apes

and People (New York:New York Academy of Sciences, 1981), pp. 269–278.

Koliko dobro ljudi otkrivaju laži? Raspon učinkovitosti u otkrivanju varajuće poruke je širok,

od 45-70 posto. Kako odrastamo postajemo bolji u interpretaciji kontradiktornih poruka. Djeca

između šest i dvanaest godina koriste sugovornikove riječi da bi razumjeli poruku. Kao odrasli više

se oslanjamo na neverbalne signale da bismo formirali mnoge događaje. Na primjer, publika više

primjećuje neverbalne signale nego riječi da bi vidjeli jesu li govornici iskreni. Također, koriste

neverbalna ponašanja da bi prosudili govornikove karakteristike kao i njegove kompetencije i

pribranost, a razlike u neverbalnom ponašanju utječu na to koliko su slušatelji uvjereni govornikom.

Čak i uz svjesnost o neverbalnim signalima nije lako otkriti laži. Vježbanje može unaprijediti

sposobnost prepoznavanja varalice. Ponovo, raspon učinkovitosti u otkrivanju varajuće poruke je

širok, od 45 - 70 posto. Ponekad samo sumnja da netko laže može poboljšati varaličinu namjeru da

sakrije istinu. Istraživanja pokazuju da ljudi koji ispituju varaličine poruke nisu ništa bolji u

otkrivanju laži od onih koji ne istražuju istinitost poruka. Jedno objašnjenje za ovo iznenađujuće

otkriće je da ispitivane varalice postaju opreznije u otkrivanju istina i njihovim većim oprezom

postižu bolju zataškanost prijevare.

Neki ljudi su bolji od drugih u otkrivanju prijevare. Na primjer, žene su dosljedno točnije od

muškaraca u otkrivanju laži i toga što je istina. Isto je istraživanje pokazalo da što ljudi postaju

intimniji njihova točnost u otkrivanju istina opada. Ovo je iznenađujuća istina: intuicija nam

sugerira da bismo morali biti bolji u otkrivanju iskrenosti kad postajemo bliži s drugima. Možda nas

element željenog razmišljanja ometa u otkrivanju ovih poruka. Napokon, ne volimo misliti kako

nam voljena osoba laže. Kad u intimnim vezama postanemo sumnjičavi sposobnost prepoznavanja

prevare raste. Unatoč njihovoj ukupnoj točnosti u otkrivanju laži, žene su više sklone da padne na

varanje intimnih partnera nego muškarci. Bez obzira na to koliko vješti ili nesposobni bili u

interpretaciji neverbalnog ponašanja, vježbanjem možemo postati bolji.

TIHI ZNAKOVI: SIGURNOSNI RAZLOZI DONOSE NOVE FOKUSE NA GOVOR TIJELA

Govor tijela je prije bilo nešto na što su

tinejdžeri obraćali pažnju na prvim spojevima. No, u svjetlu 11. rujna 2001., znanost koja proučava nervozno ili prijeteće ponašanje je dobila poštovanje među sudskim dužnosnicima, osobito kao način da se spriječi terorizam.

Od terorističkih napada, Federal Bureau of Investigation je započeo s nastavom analiza neverbalnog ponašanja za sve nove regrute. U američkoj Carinskoj službi svi agenti gledaju video koji ih uči prepoznati govor tijela. Umjesto odabira ljudi samo po tome kako izgledaju, carinski službenici su sada trenirani gledati što rade i pitati ciljana pitanja za povećanje razine stresa.

Sigurnosni stručnjaci kažu da će rezultat biti sigurnije zrakoplovne luke i javna mjesta. Mnogi ukazuju na izraelske avionsku kompaniju EI Al kao pouzdanu u nadzoru ponašanja. Ona je bila pionir u promatranju ponašanja i govora tijela u 1970. Također nije bilo otmice više od 30 godina.

Carinski službenici kažu da je njihovo iskustvo da promatranje ponašanja može funkcionirati. Ispitali su svoju taktiku nakon nekih Jamajkanaca i kolumbijskih žena koje su morele uzeti laksativ u neuspješnom pokušaju da otkriju drogu. U carinskoj službi stavljen je veći naglasak na potrazi za sumnjivim ponašanjem i jedan-na-jedan propitivanje, „hit rate“ u kojoj su pronašli drogu kod putnika dosegao je 22,5%, uspoređeno sa 4,2% 1998.

Govor tijela i ponašanje dovelo je to

teroristički povezanog uhićenja. Krajem 1999., američka carinska inspektorica Diana Dean provjera automobile koji dolaze sa trajekta u luci Angeles Wash, kad je primijetila Ahmeda Ressama koji se ponašao čudno. On se poigravao s automobilskom središnjom konzolom i nijeju gledao u oči dok su pričali. Nakon što ga je zamolila da napusti svoj automobil, kod gospodina Ressama je utvrđeno da nosi snopbomba. On je kasnije priznao da planira poremetiti tisućljeću svečanost u Los Angelesu.

Škole koje treniraju službenike za provođenje zakona saznali su mnogo od facijalnih studija i studija govora tijela. Nastavni materijali iz John E. Reid & Associates, Inc., Chicago, koji provodi jedan od najstarijih programa intervja, ispitivanja i obuke, kažu da je neistinita osoba "Više vjerojatno da se uključi u dotjerivanje gestama ili većih tjelesnih pokreta kao rezultat napetosti i kad odgovoraju na ključna pitanja. " Poze koje sugeriraju netko moguće laže uključuje nemarno držanje tijela, osoba se okreće ili mijenja držanje tijela. Izbjegavanje kontakta očima često sugerira neistinitost, iako, na primjer, azijske žene često izbjegavaju kontakt očima s muškarcima kao dio kulturne norme.

Ann Davis, Joseph Pereira i William M.

Bulkeley Izvor: The Wall Street Journal, 15.

Kolovoza 2002., p.A1

Tehnologija je možda pogodovala varalicama. U Mayo Clinic 2002. godine istraživači su

objavili razvijanje uređaja za lice koji otkriva toplinske uzorke u koži varalica. Poput mnogo

poznatijeg poligrafskog detektora laži, čini se da ovaj uređaj mjeri tjeskobu više nego samo varanje.

Uređaj ima više potencijala koristiti se za sigurnosne usluge nego u osobnim situacijama. Ipak, ideja

o hvatanju lažljivaca korištenjem tehnologije čini se primamljiva.

Prije nego završimo zaključujući kako neverbalna ponašanja mogu varati, važno je shvatiti

kako nije sva varljiva komunikacija usmjerena na uzimanje prednosti od primatelja. Neki su samo

pristojan način za izražavanje ideje s kojom bi se teško nosili da je izražena riječima. U tom smislu,

sposobnost da se namjerno šalju neverbalne poruke koje proturječe tvojim riječima može biti vrsta

komunikacijske kompetencije.

TIPOVI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

Sad kad ste shvatili kako neverbalne poruke mogu biti oblik komunikacije, možemo pogledati

različite forme neverbalnog ponašanja. Sljedeće stranice objašnjavaju kako naše tijelo, artefakti,

okolina i način na koji koristimo vrijeme šalju poruke.

Držanje i gestikulacija

Na trenutak stanite čitati i obratite pozornost kako sjedite. Što vaš položaj tijela neverbalno

govori o tome kako se osjećate? Znaju li to i ostali u vašoj blizini? Kakvu poruku dobivate od

njihovih držanja i pokreta? Pokrenite televiziju na bilo koji program, bez zvuka, pogledajte koje

poruke vam šalju ljudi na ekranu svojim pokretima tijela. Ovaj jednostavan eksperiment ilustrira

komunikacijsku moć kinezike, znanosti o tjelesnim pokretima, gestikulacijama i držanju.

Držanje je bogati kanal za prenošenje neverbalnih informacija. S vremena na vrijeme poruke

koje šaljemo držanjem postaju očite. Ako vidite osobu koja se provlači kroz vrata ili pada sa stolice

očito je da se nešto značajno događa. Većina znakova držanja je suptilnija. Na primjer, zrcaljenje

držanja druge osobe može imati pozitivne učinke. Jedan je eksperiment pokazao da savjetnici za

karijeru koji su koristili „jeku držanja“ da bi kopirali klijentovo držanje bili su ocijenjeni kao više

empatični od onih koji nisu kopirali klijentovo držanje. Istraživanja su pokazala da partneri u

romantičnim vezama međusobno zrcale držanje.

Držanje može govoriti o našoj ranjivosti u situacijama koje su mnogo ozbiljnije od

socijalnih ili društvenih situacija. Jedna je studija pokazala da silovatelji katkada koriste znakove

držanje tijela pri odabiru žrtve za koju vjeruju da će je biti lako zastrašiti. Veća je vjerojatnost da će

lakše mete šetati sporije i oprezno, da će gledati u zemlju i micati ruke i noge u kratkim, ukočenim

pokretima.

Gestikulacija je temeljan oblik komunikacije – toliko temeljna da je koriste i ljudi koji su

slijepi od rođenja. Jedna skupina dvosmislenih gesta sastoji se od onoga što obično zovemo

vrpoljenje – pokreti u kojima se jedan dio tijela priprema, masira, trlja, drži, vrpolji, štipa, bocka ili

drugačije manipulira drugim dijelom tijela. Sociolozi zovu ovakva ponašanja manipulatorska.

Socijalna pravila mogu nas obeshrabriti u obavljanju većine manipulativnih ponašanja u javnosti,

ali osobe ih isto čine neprimjetno. Na primjer, jedno je istraživanje pokazalo da varalice naginju

glavu češće nego osobe koje govore istinu. Istraživanje potvrđuje ono što zdravi razum nalaže –

učestalo korištenje manipulativnih ponašanja je često znak nelagode. No, ne stvaraju svi znakovi

vrpoljenja nelagodu. Ljudi će češće koristiti manipulativna ponašanja kad su opušteni. Kada se

prestanu braniti (kad su sami ili s prijateljima), oni će vjerojatnije masirati ušku, vrtjeti pramen kose

ili očistiti svoje nokte. Budući da nisu sve osobe koje se vrpolje lažljivci važno je unaprijed ne

donositi zaključke o značenju manipulatora.

Lice i oči

Lice i oči su vjerojatno najuočljiviji dijelovi tijela i njihov je utjecaj moćan. Na primjer,

konobarica koja je nasmiješena može zaraditi veće napojnice nego ona koja nije nasmiješena,

nasmiješene časne sestre skupe više donacija nego one sa mrkim izrazom lica. Utjecaj facijalne

ekspresije i kontakta očima ne znači da su njihove neverbalne poruke uvijek lako čitljive. Lice je

strahovito komplicirani kanal izražavanja iz nekoliko razloga. Jedan razlog je broj izraza koje ljudi

mogu proizvesti. Drugi je brzina kojom ih mogu mijenjati. Na primjer, usporeni filmovi su snimani

da bi pokazali izraze lica koje osoba mijenja u jako kratkom vremenu kao petina sekunde. Konačno,

čini se da se različite emocije najjasnije izražavaju u različitim dijelovima lica: sreća i iznenađenje u

očima i donjem dijelu lica, ljutnja u donjem dijelu lica i obrvama i čelu, strah i tuga u očima te

gađenje u donjem dijelu lica.

RAZUMIJEVANJE RAZLIČITOSTI EKSPRESIVNI TALIJANI PRIČAJU RUKAMA Recept za nevolje u Italiji: Napravite

šaku, proširite kažiprst i mali prst, potisak prema naprijed i prema gore. Režati jeopcionalno. Gesta - uvreda koja sugerira nevjeranu ženu - dio niz ruku, pokret lica i ruke pokret je koji dodaje značenje i osjećaj da je gotov svaki razgovor među Talijanima."Postoje geste za sve, od vođenja ljubavi dopripremanja večere. Rukama se često mogu neke stvari reći bolje od riječima", rekao je Milan dizajnerski umjetnik Bruno Munari, koji je sastavio knjigu koja ilustrira neke od najpopularnijih talijanskih gesta.

Munarijev Rječnik talijanskih gestikulacije sadrži desetke primjera koji se protežu od početka 19. stoljeća u Napulju do modernih signala za poziv na mobilnom telefonu. Cijeđenje bradu između palca i kažiprsta označava ljupkost. Izvlačenje nešto na koži ispod desnog oka kažiprstom pokazuje je postignut sporazum.

Razmišljate o nečemu glupom? Namjestite ruke zajedno, kao da se molite, a zatim spustite male prste. Tehnologija je dovela nove geste. Prva telefonska gesta bila je rotirajući prst, koji simulira biranje. Ova geste je zamijenjena gestom koja pokazuje upirući prst.

Sada, s pojavom mobilnih telefona koji su široko popularni u Italiji, najnovija telefonska gesta je dlan pritisnut na uho.

Zahvaljujući gestama cijeli se razgovor

može odvijati u tišini. "Što hoćeš?" (Jagodice prstiju pritisnute

zajedno.) "Ja sam gladan." (Vijugavo gibanje ruke gore na vrhu u želucu.)

"I nešto popiti?" (Palac vrhom prema ustima pa dolje.)

"Ne, sve je u redu. Bilo je izvrsno." (Protresti ruku s dlanom prema dolje. Zatim staviti kažiprst u obraz i micati sa jedne strane u drugu stranu.)

Neke geste su očite u svojoj namjeri. Prijetnju označava palac koji reže preko vrata. Ja sam ljuta: zavrtite kažiprstom i ugristi ga. Druge geste trebaju prijevod. Trljanje dva kažiprsta zajedno predstavlja aferu ili tajni sastanak. Tapkanje prstima po čelu znači da je nešto previše čudno za vjerovati.

"Stranac može doći u Italiju i naučiti jezik savršeno, ali ako ne zna geste nije stvarno tečno", rekao je Munari.

Brian Murphy

Ekman i Friesen su identificirali šest osnovnih emocija koje odražavaju izrazi lica –

iznenađenje, strah, ljutnja, gađenje, sreća i tuga. Čini se da su načini izražavanja ovih emocija

prepoznatljivi među svim članovima kulture. Naravno, emocije se isprepleću – moguće je da

kombinacija dva ili više izraza pokazuje drugačije emocije. Na primjer, lako je zamisliti kako bi

netko izgledao netko koga je strah i iznenađen ili netko tko je zgrožen i ljut.

Istraživanja pokazuju da su ljudi prilično točni u prosuđivanju facijalnih izraza ovih emocija.

Točnost se povećava kada suci znaju „metu“ ili znaju u kojem se izraz javlja ili kada su imali

nekoliko uzoraka ciljanih izraza.

Oči same mogu poslati nekoliko vrsta poruka. U većini euro-američke kulture nečiji susret s

vašim očima je znak uključivanja dok je gledanje sa strane želja za izbjegavanjem kontakta. Ovo je

način osoba na ulici – prosjaka, prodavača – pokušavaju nas gledati u oči. Nakon što su uspjeli

uspostaviti kontakt očima osobi postaje teže otići.

Glas

Glas je sam po sebi jedan oblik neverbalne komunikacije. Sociolozi koriste termin

paraverbalno za opis neverbalne, glasovne poruke. Možete razumjeti moć vokalnih signala ako

pogledate koliko se značenje rečenice može promijeniti samo pomicanjem naglaska sa riječi na

riječ:

• Ovo je odlična knjiga o komunikaciji.

(ne bilo koja knjiga, nego baš ova.)

• Ovo je odlična knjiga o komunikaciji.

(Ova knjiga je superiorna, uzbudljiva.)

• Ovo je odlična knjiga o komunikaciji.

(Ova knjiga je dobra što se tiče komunikacije, ne mora biti tako dobra kao književnost

ili drama.)

• Ovo je odlična knjiga o komunikaciji.

(Ovo nije predstava ili CD, to je knjiga.)

Postoje mnogi drugi načini na koji glas komunicira – kroz svoj ton, brzinu, volumen, broj i

duljina pauze i teškoće u govoru (kao što su mucanje, korištenje "Uh", "hm", "er" i tako dalje). Svi

ovi faktori mogu ojačati ili proturječiti poruci koju prenose.

Sarkazam je jedan primjer u kojem oboje, naglasak i ton glasa, mogu promijeniti smisao

izjave u suprotno od njegove verbalne poruke. Iskusite to sami na sljedeće tri izjave. Prvi put ih

recite doslovno, a drugi put sarkastično.

• Hvala što ste me probudili.

• Bilo mi je odlično na spoju na slijepo.

• Ništa mi nije draže od buđenja prije izlaska sunca.

Istraživači su identificirali komunikativnu vrijednost paraverbalnog kroz korištenje govora

bez sadržaja – obični govor koji je elektronički manipuliran tako da su riječi nerazumljive, ali

paraverbalno ostaje nepromijenjeno. (Čuvši strani jezik koji ne razumiju ima isti učinak.) Osobe

koje slušaju govor bez sadržaja mogu dosljedno prepoznati izraženu emociju kao i procijeniti

njegovu snagu.

RAZUMIJEVANJE KOMUNIKACIJSKE TEHNOLOGIJE

ISTRAŽIVANJE DONOSI NOVU DIMENZIJU GLASOVIMA KANDIDATA

Što ako razliku između pobjede i

gubitka na izborima čini šum u glasu? Novu

studiju Kent State Universitiyja istraživača

Stanforda W. Grgura Jr. i Timothyja J.

Gallaghera sugerira da bi neki od načina na

koji ljudi doživljavaju društveni položaj

mogli biti otkriveni na način na koji se

njihovi glasovi mijenjaju kada pričaju sa

osobama za koje smatraju da su pouzdane ili

na višem socijalnom položaju. Istraživači su

usmjereni na tendeciju ljudi da mijenjaju

visinu, volumen, tempo i druga govorna

obilježja da oponašaju jedan drugoga. Ovo

područje istraživanja je poznato kao

komunikacijsko akomodacijska teorija.

Dr. Gregogyjevo istraživanje se

fokusira na akomodaciju unutar fokusira na

smještaj unutar malo primjetnog raspon

vokalnih tonova koje padaju ispod raspona

izgovorene riječi. Istraživači kažu da su

promjene jedva primjerne, ali oni koji su

najviše skloni da ih gube, obično gube na

glasačkim kutijama.

Rad analizira glasove predsjedničkih

kandidata u njihovim raspravama od 1960.

godine. Istraživači su otkrili da su u svakom

slučaju, političari čiji je glas bio najviše

postojan dobili najviše glasova.

John Schwartz

Izvor: New York Times online,

September 17, 2002

Utjecaj paraverbalnih signala je jak. Zapravo, istraživanja pokazuju da slušatelji posvećuju

više pozornosti vokalnim porukama nego izgovorenim riječima kada su upitani da odrede

govornikova stajališta. Nadalje, kada su vokalni čimbenici suprotstavljeni verbalnim porukama

slušatelji prosuđuju na temelju paraverbalnog, a ne iz samih riječi.

Paraverbalno može utjecati na ponašanje u mnogočemu, a neka od njih su iznenađujuća.

Istraživači su otkrili da su komunikatori češće udovoljavali zahtjevima govornika čija je ocjena bila

sličnija njihovoj. Osim s onima koji su u skladu sa ocjenom govornika, slušatelji se osjećaju više

pozitivno o ljudima koji su u razgovoru sličniji njima. Vokalni intenzitet također može utjecati na to

kako su ljudi spremni odgovoriti na zahtjeve druge osobe.

Vokalne promjene koje protuslove izgovorenim riječima nije lako prikriti. Ako govornik

pokušava prikriti strah ili ljutnju, glas će vjerojatno zvučati viši i glasniji, a brzina govora može biti

brža nego što je normalno. Tuga proizvodi suprotne vokalne uzorke: tiši, manje odlučan i sporiji

govor.

Osim jačanja ili proturječnih poruka neki vokalni faktori utječu na način na koji drugi

doživljavaju govornika. Na primjer, govornici koji govore glasno i bez zastajkivanja smatraju se

više pouzdanima od onih koji imaju pauze u govoru i koji govore tiše. Smatra se da osobe koji

govore sporije imaju veću razgovornu kontrolu od onih koji govore brže. Istraživanje je također

pokazalo da su osobe s privlačnijim glasom bolje ocijenjeni od onih čiji glas zvuči manje privlačan.

Ono što čini glas atraktivnim može varirati. Kao što slika pokazuje kultura može činiti razliku.

Istraživanja pokazuju da postoje i sličnosti i razlike između onoga što Meksikanci i Amerikanci vide

kao "idealan" glas.

Dodir

Osim što je najraniji način kontakta s drugima, dodirivanje ili osjet dodira je ključan za naš

zdrav razvoj. Tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća mnoga su djeca umrla od

bolesti tada zvane „marasmus“, što prevedeno s grčkog znači "trošenje uzalud". U nekim sirotištima

stopa smrtnosti bila je prilično visoka, ali čak i djeca u "progresivnim" domovima, bolnicama i

drugim ustanovama umirala su redovito od oboljenja. Kad su znanstvenici konačno pronašli uzroke

ove bolesti, otkrili su da mnoga djeca pate od nedostatka fizičkog kontakta s roditeljima ili sestrama

nego li zbog loše prehrane, zdravstvene skrbi, odnosno drugih faktora. Oni nisu bili u dovoljno

doticaju, a kao rezultat toga su umirali. Od tog znanja došla je praksa "majčinstva" djece u

institucijama – uzimanje beba u ruke, noseći ih okolo i brinući se o njima nekoliko puta svaki dan.

U bolnici koja je započela ovu praksu, stopa smrtnosti dojenčadi pala s između 30 i 35 posto, ispod

10 posto.

Kako se dijete razvija, potreba za dodirom traje i dalje. U svojoj knjizi Diranje: Ljudski

značaj kože, Ashley Montagu opisuje istraživanje koje sugerira da su alergija, ekcema i drugih

zdravstveni problemi, djelomično uzrokovani nedostatkom kontakta djeteta s njegovom ili njezinom

majkom. Iako Montagu kaže da se ti problemi razviju rano u životu, on također citira slučajeve gdje

se odrasle osobe koje pate od raznolikih stanja poput astme i šizofrenije, uspješno liječe

psihijatrijskom terapijom koja koristi opsežan fizički kontakt.

Čini se da fizički kontakt povećava djetetovo mentalno kao i fizičko zdravlje. L. J. Yarrow je

provela ankete koje pokazuju da djeca koja su dobila dosta majčine fizičke stimulacije imaju

značajno veći IQ nego oni koji primaju manje fizičkog kontakta.

Kontakt također igra veliku ulogu u tome kako ćemo reagirati na druge i na našu okolinu. Na

primjer, kontakt povećava samootvaranje, komunikaciju psihijatrijskih bolesnika, suradnju djece sa

njihovim savjetnicima. Kontakt također povećava slaganje. U jednoj studiji, ispitanicima su

prilazile žene koja su zatražile da im vrate deset centi ostavljenih u telefonskoj govornici iz koje su

upravo izašle. Kad je zahtjev bio popraćen laganim dodir na ispitanikovu ruku, vjerojatnost da će

ispitanik vratiti novčić je značajno porasla. U sličnom eksperimentu, ispitanici su upitani od strane

muškog ili ženskog osoblja da potpišu peticiju ili da dovrše skalu ocjenjivanja. Opet, ispitanici su

češće surađivati kad su bili lagano dodirnuti po ruci. U varijaciji skale ocjenjivanja studije rezultati

su bili posebno dramatični: 70 posto onih koji su bili dotaknuti, ispunili su peticiju, dok je samo 40

posto ispitanika koji nisu bili dodirnuti ispunilo peticiju (što indicira predispoziciju pokoravanja).

Dodatna snaga dodira je njegova korisnost u poslu. Jedno je istraživanje pokazalo da su kratkotrajni

dodiri ruku i ramena rezultirale većim napojnicama za konobare.

Dodir može reći mnoge poruke. Istraživači su kategorizirali dvanaest različitih vrsta dodira,

uključujući i "pozitivan", "razigrani", "kontrolni" i "ritualni". Neke vrste kontakata pokazuju

različite stupnjeve agresije. Drugi označavaju vrste odnosa.

• Funkcionalan / stručni (stomatološki pregled, frizura)

• Socijalan / pristojni (rukovanje)

• Prijateljstvo / toplina (tapkanje po leđima, španjolski abrazo)

• Ljubavni / intimni (milovanje, grljenje)

• Seksualno uzbuđenje (poljupci, potezi)

Mogli biste prigovoriti na nekim primjerima ovih kategorija, rekavši da se neka neverbalna

ponašanja mogu pojaviti u nekoliko tipova odnosa. Poljubac, na primjer, može značiti sve od

pristojnog, ali i površnog pozdrava do najviše intenzivnog uzbuđenja. Što čini dodir više ili manje

intenzivnim? Istraživači su predložili niz čimbenika:

• Koji se dio tijela ne dira

• Koji je dio tijela dotaknut

• Koliko dugo traje dodir

• Kakav pritisak se koristi

• Je li napravljen pokret poslije kontakta

• Je li tko drugi prisutan

• Situacija u kojoj se javlja dodir

• Odnos između uključenih osoba

U tradicionalnoj američkoj kulturi, dodirivanje je općenito prikladnije za žene nego za

muškarce. Muškarci diraju svoje muške prijatelje manje nego ženske prijatelje, žene također manje

diraju svoje ženske prijatelje. Čini se da je strah od homoseksualnosti jak razlog zašto mnogi

muškarci manje diraju jedni druge. Iako su žene opuštenije kad je riječ o dodirivanju nego

muškarci, rod nije jedini faktor koji oblikuje kontakt. U cjelini, stupanj udobnosti kontakta ide uz

otvorenost za izražavanje intimnih osjećaja, aktivan međuljudski stil i zadovoljavajuće odnose.

Fizička privlačnost

„Većina ljudi tvrdi kako izgled nije najbolji pokazatelj poželjnosti ili značaj, ali oni

tipično preferiraju upravo one koje smatraju atraktivnijima.“ Naprimjer, žene koje se smtraju

izazovnijima, imaju više sastanaka, dobivaju veće ocjene na fakultetu, muškarce mogu uvjeriti

s većom lakoćom te lakše dobiti sudske presude. I muškarce i žene koje drugi percipiraju kao

iste, procijenjene su kao osjetljivije, ljubaznije, čvršće, društvenije i interesantnije nego njihova

manje sretna braća i sestre. Tko ima veću vjerojatnost za uspjeh u poslu? Stavite okladu na

atraktivnijeg kandidata. Naprimjer, niži muškarci na prvom mjestu imaju više poteškoća pri

pronalasku posla; dok muškarci viši od 188 cm primaju početničku plaću koja je u prosjeku

12,4% viša od plaće koju dobivaju kandidati (za posao) niži od 183 cm.

Utjecaj atraktivnosti započinje u ranoj životnoj dobi. Predškolcima su pokazane slike

djece njihove dobi te su potom zamoljeni da odaberu potencijalne prijatelje i neprijatelje.

Istraživanje je pokazalo da su ta ista djeca one fizički privlačnije označila kao „slatke“, a

neprivlačne kao „ružne“. Osim toga, ocijenili su svoje atraktivne kolege – obe istog i suprotnog

spola – veoma visoko. Dakle, predškolska djeca ocijenjena od svojih vršnjaka kao „lijepa“, više

su im se svidjela, a ona koja su identificirana kao manje lijepa, prilično su im se najmanje

svidjela. Inervjuirana djeca opisala su fizički lijepu djecu kao one sa pozitivnim društvenim

obilježjima („Ljubazan je prema drugoj djeci“), a neatraktivnu djecu kao one sa istim

negativnim („Udara drugu djecu bez razloga“). Profesori su također skloni studentskoj

atraktivnosti. Naime, fizički privlačni studenti su obično bolje vrednovani tj. Kao inteligentniji,

pristupačniji, prijateljski nastrojeni te popularniji nego njihovi manje atraktivni kolege. Srećom,

atraktivnost je kategorija koju možemo kontrolirati bez nužno posezanja za plastičnim kirurgom.

Mi druge vidimo kao lijepe ili ružne ne samo po osnovi „originalne opreme“ koju pojedinci

podrazumijevaju, nego također po tome kako se ophode s tom „opremom“. Držanje, geste,

facijalna ekspresija te druga sastavnice neverbalnog ponašanja mogu uvelike povećati

atraktivnost same osobe. Vježba može poboljšati način na koji svatko od nas izgleda.

Konačno, način na koji se odijevamo može napraviti značajnu razliku u načinu na koji na koji

nas drugi zapažaju, kao što ćete sada vidjeti.

Odjeća

Pored toga sto nas štiti od vremenskih doba, odjeća je sredstvo neverbalne komunikacije, koja

pruža relativno direktnu (iako ponekad skupu) metodu kontrole vlastitog dojma. Odjeća moze biti

korištena da bi se istaknulo sljedeće: ekonomski (društveni) status, razina obrazovanja, status

unutar društva, moralni standardi, sportska spremnost i zainteresiranost za odredjeni sport,

vjerovanje (politicka, filozofska, religiozna) i razinu zrelosti (iskustva).

Istraživanja pokazuju da mi procijenjujemo ljude na osnovu njihovog odijevanja.

Govornicima koji nose posebnu odjeću raste uvjerljivost. Na primjer, eksperimentatori obučeni u

uniforme slično policijskim službenicima su uspješniji nego isti obučeni u civilnu odjeću moleći

šetaće da podignu bačeno smeće ili ubjeđujući ih da posude novac vozaču. Takodjer, službenici

noseći šerifove unifrome ili medicinske sestre, povećavaju učestalost dobrovoljnog darivanja u

pravne kampanje i medicinsku skrb. Uniforme nisu jedina vrsta odjeće koja ima određeni utjecaj.

U jednom istraživanju, muškarci i žene bili su stacionirani u jedan hodnik tako da tko god je

želio proći, morao ih je izbjeći ili proći između njih. U jednom slučaju sugovornici su imali na

sebi „formalnu dnevnu opravu“, dok su drugi bili u „kežual, neformalnoj odjeći“. Pokazalo se

da su se prolaznici drugačije ponašali prema paru, ovisno o stilu oblačenja. Poželjno su se

obraćali dobro odjevenom paru, a negativno pak kad su ti isti ljudi bili obično odjeveni. Slični

rezultati u drugim situacijama su također pokazali znatan utjecaj odijevanja. Veća je

vjerojatnost da ćemo pozornije slušati ljude odjevene u visokopozicioniranu odjeću. Kod

pješaka je bilo više vjerojatno da će vratit izgubljene kovanice onima bolje odjevenima nego

onima u odjeći nižeg statusa. Vrlo je vjerojatno također da ćemo prije slijediti vodstvo onih

odjevenih u odjeću visokog društvenog statusa čak i onda ukoliko dođe do kršenja

društvenih normi. 83 % pješaka u jednoj studiji slijedili su lijepo odjevene neoprezne pješake koji

su prekršili znak „Stop“ na križanju, a samo 48 % je slijedilo one druge. Žene koje su nosile

jaknu, ocijenjene su kao moćnije od onih koje su nosile samo haljinu ili suknju i bluzu.

„Kako ljude bolje upoznajemo, njihova odjeća postaje sve skuplja“. Ova činjenica

sugerira da je odjeća posebno od važnosti u ranim fazama veze, kad je onaj prvi pozitivni

dojam nužan kako bismo probudili želju druge osobe da nas bolje upozna. Ovaj savjet

jednako je važan u osobnim situacijama i kod intervjua pri zapošljavanju. U oba slučaja stil

tvog oblačenja (i osobne higijene) može napraviti razliku između prilike za daljnji napredak i

izravnog odbijanja.

Razumijevanje različitosti

‐ Žena na radnom mjestu

Prije nekoliko godina prisustvovala sam maloj radnoj konferenciji na kojoj je također bilo

nazočno četri žene i osam muškaraca. Umjesto koncentracije na raspravu, zatekla sam se kako

zurim u 3 druge žene za konferencijskim stolom. Jedna od njih imala je tamno smeđu kosu u

klasičnom stilu što je bilo križanje između Kleopatre i Plain Jane. Strogoća njene ravne kose

bila je omekšana valovitim šiškama i vrhovima uvinutim prema vratu. S obzirom da je bila

jako lijepam, učinak je bio i više nego običan. Druga žena bila je starija, dostojanstvena i

pribrana. Njena kosa bila je moderno oblikovana te pokrivala samo jedno oko zahvaljujući

zavjesi kose koja joj je padala preko polovice lica. Kosa treće žene bila je veoma bujna;

lavina matirano plave kose padala je preko i izvan njenih ramena. Kad je govorila, često je

zabacivala glavom i tako obraćala pozornost na kosu i daleko od svog predavnja.

Zatim prelazim na šminku. Prva žena imala je masku od pudera što joj je kožu činilo

glatkom i blijedom. Druga je nosila samo svijetlo sjajilo na usnama i tračak sjenila na očima.

Treća je imala plavu liniju ispod očiju, tamno plavo sjenilo, maskaru, svjetlucavo crveno sjajilo

i ruž; njeni nokti na rukama također su blještali crvenom bojom.

Potom razmatram odjeću koju je svaka pojedina žena nosila tri dana konferencije: u

prvom slučaju muško klasično skrojeno odijelo sa jednobojnom bluzom. U drugom slučaju,

kežual ali moderna crna maica, šlampava jakna bez ovratnika te vrećaste hlaće ili suknja

neutralne boje. Treća je imala na sebi izazovni kombinezon; uski pulover bez rukava i tijesne

žute hlaće. Dok sam se zabavljala pronaći uzorak i povezanost ovih triju stilova i odabira,

iznenada sam se začudila što sam razmatrala samo žene. Brzo sam proletjela pogledom oko

stola obrativši pažnju na stil osmorice muškaraca. Tad sam shvatila zašto nisu bili centar

mog zanimanja. Njihov stil bio je neupadljiv. Bila sam u mogućnosti proanalizirati stil i tip

žena na konferenciji upravo zbog toga što je svaka od nas prethodno trebala napraviti

odluku o frizuri, odjeći, šminci i nakitu te svaka od tih odluka nosi neko značenje. Svaki stil,

koji nam je na raspolaganju, obilježen je. Naravno, muškarci u našoj grupi također su trebali

donijeti odluku, ali njihovi izbori nose daleko manje značenja. Muškarci mogu odabrati stil

koji nije zamjetan, ali to i ne moraju, a u ovoj grupi to nitko nije. Za razliku od žena, imali

su mogućnost biti nezamjetni. Moglo je tu biti kaubojskih košulja s nizom kravata ili

trodijelnih odijela ili hipija u jeansu i ogrlicama. Ali nije. Svih osam muškaraca nosilo je

smeđe ili plave hlače i standardnu košulju svijetlih boja. Nitno nije nosio sandale ili čizme;

njihove cipele bile su tamne, zatvorene, udobne i ravne. Ukratko, nezamjetne.

Zapitala sam se koji stil mi žene možemo usvojiti kao neutralan i univerzalan, kao što

su to oni. Odgovor je bio – nijedan. Ne postoji „neupadljive“ žene. Nema žene čiji bi se stil

frizure mogao nazvati „uobičajnim“, koji o toj ženi ništa ne govori. Raspon ženinih stilova

frizura je zapanjujuć, ali ako ta ista frizura nema osobit stil, to samo po sebi inicira

zaključak kako ne vodi brigu o vlastitom izgledu – rječita poruka koja može diskvalificirati

ženu iz mnogih pozicija. Žena treba izabrati između cipela koje su udobne i onih koje se

smatraju atraktivnima. Ukoliko je ženina odjeća uska ili previše otkriva (drugim riječima „sexy“)

to šalje poruku – namjena je da bude poželjna ali također treba uzeti u obzir vjerojatnost

nenamjernog ostavljanja dojma lake dostupnosti.

Ali, ukoliko njena odjeća nije „sexy“, to također šalje određenu poruku, značenje

prosuđujemo putem našeg razumijevanja koje opet ne mora biti takovo.

Promatrajući muškarce i žene kako sjede za konferencijskim stolom, bila sam

zaprepaštena kako je ovaj svijet različit. Iako muškarci također trebaju prethodno izabrati,

njihov stil oblačenja je manje neutralan nego što je bio nekad. Pored toga, parametri unutar

koji oni vrše odabir kad je posrijedi odijevanje za posao, zasigurno je znatno uže od

buntovnog raspona boja i stilova unutar kojeg žene vrše isto. Međutim, ni taj kontrast u

rasponu unutar kojeg oba spola trebaju izabrati je beznačajan za ključni smisao: muškarci

mogu izabrati stil koji ne će privlačiti pažnju ili ga izložiti bilo kakvoj posebnoj interpretaciji

nego što je to slučaj kod žena. To znači da muškarci imaju potpunu slobodu kad je u pitanju

odijevanje. Sasvim suprotno – imaju puno manje slobode nego žene kod izraza njihove

osobnosti u odabiru tkanine, boja, stila i nakita. Ali jedan vid slobode koju imaju za razliku

od žena je smisao ove rasprave: sloboda u neupadljivosti.

Korištenje odjeće kao načina stvaranja utiska /dojmova je činjenica u životu. Otkrij i sama kako

odjevanje može biti tip obmane.

1. Pronađi 3 primjera iz vlastitog iskustva kad se netko odjenuo na način da obmani ili se preruši iz

nečeg što stvarno jeste.

Koje su bile posljedice tog lažnog predstavljanja za tebe ili druge?

2.Sad pronađi 3 prilike u kojima si ti uspješno koristila odjeću da stvoriš dobru, ali netočnu sliku o

sebi.

Kakve su bile posljedice te varke za druge?

3. Temeljem donesenih zaključaka, odredi neke situacije u kojima se odijevanje može koristiti kao

neetičko sredstvo upravljanja dojmovima.

Navedi "prekršaje" u kojima posljedice najvjerojatnije neće uzrokovati ozbiljnu štetu, i "prekršaje"

u kojima će te varke/obmane potencijalno štetne.

Udaljenost

Studija o načinu na koji ljudi i životinje koriste prostor nazvana je „proxemics“.

Povlaštene prostorije su uglavnom pitanje kulturnih normi. Na primjer, ljudi koji žive

hiperdenzno u Hong Kongu snađu se u životnom okruženju pretrpanih stambenim četvrtima koje

bi većina Amerikanaca držala nepodnošljivim. Antropolog Edward t. Halle definirao je četiri

udaljenosti koje su korištene u matici sjevernoameričke kulture. Tvrdi da odaberemo određenu

udaljenost ovisno o tome kako se osijećamo prema drugoj osobi u datom vremenu, u

kontekstu razgovora i našeg osobnog cilja.

Intimna udaljenost počinje s kožnim kontaktom i kreće se od oko 18 inc. Najočitiji kontekst

kontekst za intimnu udaljenost uključuje interakciju s ljudima s kojima smo emocionalno

bliski – uglavnom u privatnim situacijama. Intimna udaljenost između pojedinaca također se

pojavljuje u manje intimnim prilikama: posjećivanje liječnika ili stomatologa, kod frizera i za

vrijeme atletskih natjecanja. Dopustit nekome „preseljenje“ u intimnu zonu, obično je znak

povjerenja.

Osobna udaljenost

Ona je u rasponu od 18 inča što je njena najbliža točka, do 1,22 m što je najdalja. Njen bliži

raspon je udaljenost na kojoj većina partnera stoje u javnosti. Neugodno nam je ukoliko nam

netko pristupi ovom području bez nešeg poziva. Dalji domet ove udaljenosti seže od otprilike 2,5

do 4 feet. Ovo je zona samo onoliko duga dokle nam seže vlastita ruka. Ovaj termin

predlaže i tip komunikacije koja se odvija na ovom rangu: interakcija je i dalje dakako osobna

ali utoliko manje da se komunikacija odvija na jednoj stopi ili bliže.

Društvena udaljenost

Njen raspon se kreće od 1, 22 m do otprilike 3, 66 m. Unutar nje nalaze se vrste

komunikacije koje obično ostvaruju u poslovnim situacijama. To je bliži rang, od 1, 22 m do 2,

13 m , udaljenost na kojoj se komunikacija obično ostvaruje između prodavača i kupaca te ljudi

koje rade zajedno. Mi upotrebljavamo najdalji domet socijalne udaljenosti – od 7 do 12 (3. 66)

feet – za formalne i neosobne situacije. Ovo je domet na kojem obično sjedimo ispred šefa.

Javna udaljenost

... termin je za onu najudaljeniju zonu, a odnosi se na udaljenost preko 3, 6 m. Bliži rang ove

vrste udaljenosti obično se načešće primjenjuje u učionici. Kod najudaljenijeg dometa javne

udaljenosti – 7, 62 m i više – dvosmjerna komunikacija postaje otežana. U nekim slučajevima je

nužno da govornici rabe ovaj vid udaljenosti zbog veličine svoje publike, ali možemo

pretpostaviti da bilo tko tko ju dobrovoljno odabire upotrijebiti kad on ili ona mogu biti fizički

bliže, nije pretjerano zainteresiran za međusobni dijalog.

Odabirući optimalnu udaljenost možemo ostvariti snažan učinak na to kako nekoga doživljavamo

i uvažavamo te kako odgovaramo na to. Na primjer, učenici su zadovoljniji sa učiteljima koji

smanjuju udaljenost između sebe i svog razreda. Također su znatno više zadovoljniji sa

samotečajem, te je vjerojatnije da će slijediti učiteljeve upute. Također, medicinski bolesnici su

zadovoljniji liječnicima koji su druželjubivi.

VRIJEME

Socijalni znanstvenici koriste termin „chronemics“ (studija za proučavanje vremena) za

proučavanje kako su ljudska bića počela koristiti i struktuirati vrijeme.Način na koji se nosimo s

vremenom može izraziti obje namjerne i nenamjerne poruke. Socijalni psiholog Robert Levine

opisuje nekoliko načina kako vrijeme može komunicirati.Na primjer, u kulturi poput naše koja

cijeni vrijeme, čekanje može biti pokazatelj statusa, "važnih" ljudi (čije vrijeme je , navodno, više

vrijedno od ostalih) može se vidjeti samo po dogovorenom sastanku. Gdje je prihvatljivo, upadati

bez najave bez obzira na ostale ljude koji. Da biste vidjeli kako to pravilo djeluje, razmislite o tome

kako prirodno za šefa da upadne red podređenoga nenajavljen, dok neki zaposlenici ne bi nikad

smjeli „upasti“ u šefov ured bez najave. Povezano je pravilo da je „manje važni“ ljudi nikada ne

smiju pustiti „više važne“ ljude da čekaju . Bila bi ozbiljna pogreška zakasniti na intervju za posao,

iako poslodavac može pustiti vas da čekate u predvorju. Važni ljudi često su na brzom potezu na

šefa restorana ili zračne luke, dok su manje važni prisiljeni čekati svoj red.

Korištenje vremena uvelike ovisi o kulturi. U nekim kulturama, točnost je od presudne

važnosti, dok u to nema skoro nikakve važnosti. Važni ljudi često pozdravljaju opušteni havajski

pristup vremenu. Jedan psiholog otkrio razliku između Sjeverne i Južne Amerike u stavovima u

nastavi na sveučilištu u Brazilu. Otkrio je da su neki učenici stigli na pola puta kroz dva sata

predavanja i da je većina od njih ostala i nastavila postavljati pitanja kada je zakazan kraj

predavanja.Pola sata nakon službenog završetka sata, profesor konačno zatvora raspravu, jer nije

bilo nikakvih naznaka da studenti namjeravaju napustiti sat. Ova fleksibilnost vremena je sasvim

drugačija od onoga što je uobičajeno u većini sjevernoameričkih fakulteta. Čak i unutar jedne

kulture, pravila s vremenom mogu varirati. Ponekad su razlike geografske. U New Yorku, na

pozivnici može pisati 9:00 navečer, ali nitko ne bi ni pomislio pojaviti se prije 09:30. U Salt Lake

Cityju, od gostiju se očekuje da se pojave na vrijeme, ili možda čak i malo ranije. Čak i unutar istog

geografskog područja, različite skupine mogu uspostaviti svoja pravila o korištenju vremena.

Razmotrite svoje iskustvo. U školi, neki profesori započinju i završavaju sat, dok su drugi više

opušteni. S nekim ljudima se osjećate ugodno pričajući satima uživo ili na telefonu, dok s drugima

vam se čini da je vrijeme predragocjeno da bi se s njima potrošilo

TERITORIJALNOST

Gdje je osobni prostor nevidljiv balon koji nosimo okolo kao produžetak našeg fizičkog bića,

područje je utvđeni prostorBilo koji prostor, kao što je soba, kuća, susjedstvo , ili država u kojoj

smo preuzeli neku vrstu prava, to je naše područje. Nisu svi teritoriji trajni. Mi često uzimamo

prostor za sebe u knjižnici, na plaži, i tako dalje pomoću markera kao što su knjige, odjeća, ili drugi

osobni posjedi.

Način na koji ljudi koriste prostor može donijeti dobru odluku u ulozi moći ili statusa u vezi.

Općenito, Ljudima s višim statusom dajemo više privatnog prostora i veću privatnost. Mi kucamo

prije ulaska u šefov ured, dok on obično može samo ušetati u naš bez oklijevanja. U tradicionalnim

školama, profesori imaju urede, prostorije za ručak čak i wc-e koji su privatni, dok studenti, koji su

pretpostavljeno manje važni, nemaju takve pogodnosti. U vojsci više prostora i privatnosti obično

dolazi sa činom. Vojnici spavaju u barakama po njih 40, narednici imaju svoje privatne sobe, a

zapovjednici imaju od države osigurane kuće.

OKOLINA

Psihička okolina koju ljudi stvaraju može reflektirati oboje, oblik i interakciju. Ovi principi su

usađeni kod kuće. Viđenje da je kuća stvara komunikaciju može biti iznimno precizna. Istraživači

su pokazali 99-ero studenata slideove unutrašnjosti i vanjske strane kuća vlasnika srednjeg sloja i

onda ih pitali da kažu svoj dojam o vlasnicima kućima. Studenti su bili iznimno precizni nakon

gledanja unutrašnjosti kuće. Dekoracijski detalji dovele su do točne informacije o vlasnicima,

intelektualizmu, obitelji, orijentaciji, politici, zrelosti, optimizmu, zategnutosti, spremnosti na

avanturu i rezerviranosti. Vanjština kuće dala je gledaocima točan opis vlasnikovog umjetničkog

interesa, gracioznosti, privatnosti i povučenosti.

Osim komunikacije i informacije o uređenju okoliša, okoliš može kreirati vrstu interakcije

koja zauzima mjesto u njemu. U jednome eksperimentu, istraživači su otkrili da atraktivnost sobe

utječe na sreću i energiju ljudi koji borave u njoj. Eksperimentatori su postavili 3 sobe: ružnu, sobu

podvornika u podrumu kampusa, prosječnu, koju ima profesor i lijepu koja je bila uređena

tapetama, crtežima i ugodnim namještajem. Subjekti u eksperimentu su bili zamoljeni da ocijene te

različite vrste slika, kao način za mjerenje njihove energije i osjećaja kao bića dok su na poslu.

Rezultati eksperimenta su pokazali da su subjekti u ružnijoj sobi postali umorni i dosadilo im je

brže, i trebalo im je duže da završe zadatak. Kad su se premjestili u lijepu sobu, kako bilo, ocijenili

su ljude koje su promatrali višim ocjena, pokazivali su veću spremnost za posao, i pokazali osjećaje

veće vrijednosti, ugode i uživanja. Istraživanje je polučilo rezultate koji nisu bili začuđujući.

Radnici se uglavnom bolje osjećaju i bolje obavljau posao u atraktivnoj okolini.

U više terapeutskom a manje u komercijalnom smislu, liječnici su također oblikovali okolinu

za poboljšanje komunikacije. Psiholog Robert Sommer otkrio je da preuređenje na štićenike bolnice

uvelike povećava komunikaciju između pacijenata. U starome uređenju, sjedala su bila postavljena

rame uz rame uz rubove hodnika. Kad su stolice bile grupirane oko malih stolova tako da se

pacijenti gledaju u lice na ugodnoj udaljenosti , broj razgovora se udvostručio.

Dizajn cijele zgrade može oblikovati komunikaciju između ljudi koji je koriste. Arhitekti su

naučili da način na koji je projekt kuće napravljen kontrolira veliki dio odnosa koji susjedi imaju

međusobno. Ljudi koji žive u apartmanima blizu stubišta a poštanskih sandučića imaju mnogo više

susjedskih kontakata(odnosa) od onih koji žive u manje prolaznim dijelovima zgrade, i stanari,

općenito imaju više kontakta s prvim susjedom nego s ljudima par vrata dalje. Arhitekti se sad

koriste ovim informacijama za kreiranje zgrada da bi poboljšali komunikaciju or povećali razinu

privatnosti, i kupci kuća mogu koristiti isto znanje za odabrati dom, kuću, koja im omogućava

komunikaciju sa susjedima kakvu oni žele.

Do sad smo pričali kako dizajn i okoliš mogu oblikovat komunikaciju. Ali tu je i druga strana

koju treba razmotriti. Gledajući kako ljudi koriste već postojeći okoliš može biti način za vidjeti

kakvu vrstu susjedskih odnosa oni žele. Npr, Sommer je gledao studente na fakultetu u knjižnici i

otkrio da postoji definitivan uzorak za ljude koji žele učiti sami. Dok je knjižnica bila poluprazna,

čitači su skoro uvijek odabirali kutove sa praznim četvrtastim stolovima. Na kraju, svaki je stol bio

zauzet od strane jednog čitača. Novi čitači su onda birali suprotnu stranu od kolege za istim stolom i

daleko od zauzetog stola, zadržavajući maksimalan razmak između sebe i drugih. Jedna od

Sommerovih suradnika je pokušao prekršiti ta „pravila“ sjedeći do čitača, i prekoputa, ženskih

čitača, kad su bliža sjedala bila slobodna. Otkrila je da je reakcija žene kojoj se prišlo bilo

obrambena, bilo da je signalizirala negodovanje kroz geste ili pomacima u položaju ili eventualno

udaljavanjem.

Sažetak Neverbalna komunikacija sastoji se od poruka izraženih nejezičnim izražajima. Postoje

neverbalne dimenzije u svim postojećim jezicima, i postoje znakovni jezici koji se ne izgovaraju

riječima.

Neverbalno ponašanje je glavni dio praktički svake komunikacije. Neverbalne vještine su

pozitivni predznak relativnog uspjeha. Postoji više važnih karakteristika neverbalne komunikacije.

Prvo je jednostavna činjenica da postoji – ta komunikacija postoji čak i u odsustvu riječi. Ovo vodi

drugoj karakteristiki : nemoguće je ne komunicirati neverbalno, ljudi neprestano šalju poruke o sebi

da su spremni za primanje informacija od drugih. Treća karateristika je ta da je neverbalna

komunikacija dvoznačna, postoji mnogo različitih interpretacija za bilo koje ponašanje. Ta

dvoznačnost čini važnim za primaoca informacije da provjeri bilo koju interpretaciju prije skakanja

na zaključak o značenju neverbalne poruke. Na kraju, neverbalna komunikacija je različita od

verbalne u složenosti, protoku, jasnoći, utjecaju i intecionalnosti.

Neke neverbalne komunikacije su pod utjecajem kulture i spola. Dok postoje neki

univerzalni izrazi, čak i standardi u kojima se ti izrazi koriste reflektiraju kulturu komunikologa a

spol. I ponašanja koja imaju posebna značenja u nekoj kulturi mogu davati drugu smisao u drugoj

kulturi. Ustanovili smo da neverbalna komunikacija služi mnogim funkcijama: ponavljanju,

zamjeni, nadopunjivanju, naglašavanju, reguliranju, osporavanju verbalnog ponašanja kao

obmanjujućeg.

Ostatak ovog poglavlja upoznalo nas je s mnogo načina na koji ljudi komuniciraju

neverebalno, kroz položaje, geste, upotrebom lica i očiju, glasa, dodira, odjeće, udaljenosti,

vremena, teritorija i psihičkog okoliša.

Izrazi pozdrava

utjecaji mješavine, teškoće u govoru, ilustratori, intimnu udaljenost, manipulatori, neverbalna

komunikacija, osobna i javnas udaljenost, teritorij.

AKTIVNOSTI

Promatranje i izvještaj neverbalnog ponašanja

ova vježba će vam dati jasnu ideju o mnogim neverbalnim ponašanjima koja su ti dostupna kad god

sretneš drugu osobu. Također će ti pomoći spriječiti skakanje na zaključak o značenju ponašanja

bez provjere tvoje interpretacije. Možeš isprobati vježbu i vanka razreda, i vrijeme u kojem ćeš to

napraviti je fleksibilno, od jednog dana do više dana. U svakom slučaju, počni odabirom partnera i

onda slijedi ove upute:

1. za prvi period vremena ( koliko god dugo ti treba) promatraj način na koji se tvoj patner

ponaša. Uoči kako se on ili ona kreću, njegove ili njene manire, položaj tijela, način govora,

kako se oblače, itd. Da bi zapamtio opažanja, zapiši ih. Ako radiš ovu vježbu vanka razreda

u dužem periodu, nema razloga da dopustiš da ti zapažanja utječu na normalni život. Tvoj

jedini posao je završiti listu partnerovog ponašanja. U ovom koraku moraš biti pažljiv, ne

smiješ interpretirati partnerovo ponašanje, već ga samo zabilježiti kao takvog.

2. na kraju vremena podijeli što si zamijetio sa svojim partnerom. On ili ona će isto tako

napraviti s tobom.

3. Za sljedeći period vremena, tvoj posao je ne samo opažati partnerovo ponašanje ali ga

također i interpretirati, sada u svome izvještaju morao bi reći svom partneru što misliš o

njegovim djelima. Npr. ako se partner odijeva nepažljivo, bezbrižno, da li te to navelo da

pomisao da je prespavao, ili da gubi interes o svojem izgledu, ili da pokušava da mu bude

šta ugodnije? Ako si primjetio da često zijeva, da li si pomislio da mu je dosadno, da je

umoran od prošle noći ili pospan nakon velikog obroka. Nemoj se osjećati loše ako tvoje

pogađanje nije bilo u potpunosti točno. Zapamti, neverbalna komunikacija je dvoznačna.

Mogao bi se iznenaditi kako promatranje neverbalnih znakova kod drugih omogućava tebi

stvaranje veza s drugim ljudima.

Kultura i neverbalna komunikacija

1. Navedi najmanje tri značajne razlike između neverbalnih praksi u dvije kulture ili

podkulture ( npr. etičko, dob, socijalnog sloja) sa svojim vlastitim društvom.

2. Opiši potencionalne poteškoće koje se mogu pojaviti iz različitih neverbalnih praksi, kad se

članovi iz kulturne grupe druže. Da li postoje ikakvi načini da izbjegnu ove poteškoće?

3. Sad opiši prednosti koje mogu proizaći iz različith neverbalnih praksi. Kako bi mogli ljudi iz

različitih kultura profitirati na toj različitosti kultura i normi.

Pokreti tijela u akciji

Možeš cijeniti način na koji se pokreti tijela pomiču primjenjujući primjere iz svog vlastitog

iskustva kad pokreti tijela služe jedno drugome u neverbalnoj funkciji

ponavljanje, zamjena, nadopunjavanje, naglašavanje, reguliranje, kontradiktornost.

Oči to imaju. Dokaži sebi ulogu leća u socialnom utjecaju pokušavajući jednostavan eksperiment.

1. odaberi situaciju gdje možeš napraviti jednostavan upit na velikom broju stranaca. Možeš

npr. pitati da stanu u red za korištenje kopirke, ili možeš pitati prolaznika za malu količinu

kovanica za napraviti važan poziv.

2. postavi takav upit najmanje 20-ero ljudi. Koristi iste riječi za svaki upit ali izmjenjuj svoje

neverbalno ponašanje. Pola vremena koristi direktan pogled u oči a drugu polovicu

izbjegavaj gledanje u oči kad postavljaš upit

3. Zabilježi svoje rezultate i pogledaj dal je tvoje direktno gledanje u oči odigralo ulogu u

tvome upitu.

4. ako direktan pogled doista pravi razliku, opiši kako to možeš iskoristiti u stvarnome životu.

Izgradnja točnog izgovora

Možeš postati još vještiji u oba, prijenosu i interpretaciji vokalnih poruka sljedeći sljedeće upute:

1. udruži se s partnerom i odredite osobu A i osobu B

2. Partner A mora odabrati odlomak od 25-50 dijelova iz telefonskog imenika, koristeći njegov

ili njen glas za prijenos jednog od stavova

a) egoizam

b) prijateljstvo

c) nesigurnost

d) iritacija

e) samopouzdanje

Partner B mora pokušati odrediti emociju koja se prenosi

3. promijenite uloge i ponovite proces kontinuirano izmjenjujući uloge dok oboje ne prenesete

i pokušate interpretirati barem 4 emocije.

4. nakon završetka zadatka, raspravite o sljedećim pitanjima

a) koje si znakove koristio za izradu svojih pogodaka

b) da li je neke emocije bilo lakše pogoditi od drugih

c) odredi točnost svojih pogodaka, kako bi ocijenio svoju sposobnost interpretacije

vokalnih znakova

5. kako možeš povećati osjetljivost na vokalne znakove da bi poboljšao svoje svakodnevne

komunikacijske sposobnosti.

6. Pravila dodira

kao i većina tipova neverbalnih ponašanja, dodir je reguliran od strane kulture i socijalnih

pravila. Zamsli da pišeš vodić za posjetioce iz druge kulture. Opiši pravila koja reguliraju

dodirivanje u sljedećim vezama. u svakom slučaju opiši kako spol sudionika utječe na pravila

odrastao i petogodišnjak

odrastao i dvanaestogodišnjak

dva dobra prijatelja

šef i zaposlenik

udaljena kršenja

7. možeš testirati važnost udaljenosti za sebe kršeći kulturna pravila za korištenje privatne zone

opisanih na stranicam a176-177

1. udruži se s partnerom. Odaberite koji će od vas biti eksperimentist a koji promatrač

2. u tri situacije eksperimenter bi trebao namjerno koristiti „krivu“ širinu prostora za

komunikaciju. Napravi prekršaje što je bolje moguće. Možeš npr. postepeno se pomicati

u tuđu intimnu zonu kad bi osobna udaljenost bila prikladnija ( budi oprezan, nemoj

prekršaje radit preintenzivno)

3. Promatrač bi trebao zabilježiti verbalnu i neverbalnu reakciju drugih dok se zona

udaljenosti kršila. Nakon svakog eksperimenta obavijesti ljude uključene o svojim

motivima i pitaj ih da li su bili svjesni razloga za bilo kakvo inkomodiranje koje su

osjetili.

Za daljnje istraživanje

Isprintaj izvore

Za još detaljnije popise čitanja o neverbalnoj komunikaciji, pogleda CD-ROM koji je došao sa

ovom knjigom, i Razumijevanje ljudskog ponašanja Web stranica www. oup.com/us/uhc

Buller, David B, Obmana, u komunikacijskoj strategiji, Strategije u međusobnom komuniciranju,

John A, Daly i John M. Wiemann, eds. Hillsdale, NJ: Erlbaum, 1994

Burgoon Judee K, Neverbalni znakovi, u priručniku o međusobnoj komunikaciji, 3-eći ed., Mark I.

Knapp i John A. Daly eds, 1000 Oaks, CA Sage: 2002

Burgoon Judee K., i Aaron E. Bacue. Neverbalne komunikacijske vještine, u priručniku o

komunikaciji i društvenim vještinama, John O. Greene i Brant R. Burleson, eds. Mawah, NJ:

Erlbaum, 2003.

Hickson Mark, Don W. Stacks i Nina Jo Moore, studije o neverbalnim komunikacijama i

aplikacijama, Los Angeles, Roxbury, 2004

Značajke filmova

Za opis svakog filma ispod i opis drugih filova koji ilustriraju neverbalnu komunikaciju, pogledaj

CD-ROM koji je došao sa ovom knjigom i Razumijevanje Ljudske komunikacije Web stranica

www. oup. com/us/uhc

Smisao neverbalnog ponašanja

Na prvi pogled (1999), označneno, str- 13

Slijep od rođenja, Virgil Adamskon (Val Kilmer) vraća svoj vid kao odrastao. Kad su liječnički

zavoji maknuti on otvara oči, riječ koja je zbunjujuća i užasavajuća. Film, temelji se na istinitom

događaju, govori o tome kako ljudi vid uzimaju zdravo za gotovo i njihovo razumijevanje

neverbalnih poruka. Virgil je pitao svoju curu: što to lice predstavlja? Nije upoznat sa poveznicom

skromnog osmijeha, bolne grimase ili sramežljivog rumenila. Na kraju, oboje nauče da davanje

značenja zvučnoj informaciji i neverbalnom ponašanju nije prirodna sposobnost. To je vještina koja

mora biti naučena i brušena.

Komunikacijska vrijednost neverbalnog ponašanja

Za bolje razumijevanje neverbalne komunikacije, postoji mogućnost gledanja bilo kojeg filma bez

prijevoda u kojem likovi pričaju na stranom jeziku. Iznenađujuća količina informacija koja može

biti stečena od vizualnog i vokalnog ponašanja dati će zahvalnost komunikacijskoj vrijednosti

neverbalnog ponašanja, i detalji koji se ne mogu razumijeti pokazati će svoja ograničenja.

Nijanse neverbalnog ponašanja

Čovjek u Željeznoj Maski (1998), Označeno, str- 13

Leonardo di Caprio igra dva lika, bezdušnog French King Louis XIV i njegova junački svrgnutog

brata blizanca,Philippe. DiCaprio gluma daje Louisu i Philippeu različite identitete. Izjednačavajući

dva različita ponašanja svakog karaktera osigurava dobru vježbu u promatranju i zabilježavanju

neverbalne komunikacije.

Žensko i muško neverbalno ponašanje

Krletka (1996), označeno, R.

Gospođa Doubtfire (1993), Označeno, str. 13

Tootsie(1982) Označeno, PG

Jedan način za prepoznavanje razlika između muških i ženskih stilova neverbalne komunikacije je

promatranje iste osobe u ulogama različitog spola. Snimatelji filmova smatraju ovo dovoljno

intrigantnim da bi režirali više filmova u kojima se likovi prerušavaju uz pomoć šminke i kostima, i

neverbalnih znakova, povezanih sa muškim i ženskim ulogama.

U Tootsie Michael Dorsey (Dustin Hoffman) je slavoljubivi New yorški glumac koji ne može dobiti

niti jednu ulogu, bar kao muškarac. U trenutku inspiracije, pretvori se u Dorothy Michaels,

srednjovječnu ženu, i dobija ulogu u dnevoj sapunici.

Robin Williams u Tootsie zauzima ulogu Gospođe Doubtfire, gdje igra Danijela Hillarda, a

rastavljeni otac i kućna spremačica i dadilja koja čuva svoju djecu. U škakljivoj sceni, Danijel igra

obe uloge u turi presvlačenja i mijenjanja spola.

U svemu, još jedan preokret. na muško/ženske teme, Robin Williams igra muškarca koji podučava

svog gay partnera da bude više macho u krletci ( the bird cage). Cilj je još jednom prerušavanje.

Partner želi da njegov sin misli da su braća, a ne ljubavnici.