(Ne)pismeni u svijetu spektaklaDževdet Hadžiselimović

Zlokobni ekrani kontaminiraju naše duše poput sive, uporne kiše.

Pierre Merot, Sisavci

Sudionici simpozija i okruglih stolova o medijskom odgoju i medijskoj pismenosti na 16. konferenciji Hrvatskog psihološkog društva „Psihologija-mediji-etika“ (Poreč, listopad 2008.) predložili su nakon izlaganja i rasprave određene zaključke. Upravo zbog značaja i složenosti njihove realizacije, ali i brojnih poteškoća u razvijanju medijske pismenosti, osvrnut ćemo se fragmentarno na složeni civilizacijski kontekst u kojem bi se taj rad trebao odvijati. Dakako, a u skladu s temom konferencije, ne tiče se to samo medijske pismenosti već i masmedija i psihologije, ali i njihove etički vrlo dvojbene pozicije u spomenutom kontekstu. Ako se ovaj osvrt kome i čini negativno intoniran i/ili donekle radikalan, cilj mu je nesumnjivo pozitivan: da se masmediji i psihologija, i ne samo oni i ne samo pomoću medijskog opismenjavanja i osvješćivanja, založe daleko više nego (do) sada za stvarnu dobrobit čovjeka i opstanak ugroženog života na Zemlji. Takav pogled na fenomen medijske pismenosti potreban je zbog snažnijeg, ali i trajnijeg utemeljenja motiva onih koji se namjeravaju baviti medijskim (pre)odgajanjem drugih, odnosno nastojanjem na razvoju medijske pismenosti, koja jest poželjan, ali i prilično neizvjestan cilj. Naime, medijska pismenost nije nešto što se jednom dostigne i dovrši. Postignuta razina medijske pismenosti najčešće je tek relativna, viša ili niža, budući da je kod te pismenosti manje u pitanju određeni sustav znanja, a znatno više stalna pozornost, misaoni napor te niz umijeća u propitivanju i kritičkom odnosu spram medija, njihovih poruka i sadržaja. A sve to u doticaju s medijima vrijedi uvijek iznova prakticirati, čak i onda kad za to nismo baš raspoloženi i kad bi bilo kudikamo udobnije prepustiti se sofisticiranom i zavodljivom nagovoru medija na pasivnost, zaborav i opuštanje. Dodatna je poteškoća da se sadržaj pojma medijska pismenost stalno širi i postaje sve bogatiji. Tako se on sve više odnosi i na stvaranje, uređivanje i diseminaciju vlastitih poruka, a ne samo recepciju i interpretaciju tuđih.

U svakodnevnom življenju i radu multimedijsko okruženje skoro je nemoguće izbjeći, a bez njega je teško i zamisliti funkcioniranje suvremenih demokratskih društava. No ostavimo li u ovoj prilici po strani neosporne koristi i pogodnosti koje nam mediji i njihove tehnološke inovacije znače i pogledamo li pozorno „drugu stranu ogledala“, otkrit ćemo zanimljivu sliku. Dinamično, zavodljivo, tu i tamo čak dopadljivo, ali ipak, metaforički rečeno, dijaboličko lice masmedija. Naš život s masmedijima Dorothea Franck stoga i naziva trgovinom s vragom, u kojoj nam oni prodaju, naturaju ili „poklanjaju“ ono što nam najčešće ne treba, a uzimaju, prisvajaju ili otimaju ono što bi nam moralo biti dragocjeno: vrijeme, pozornost i/ili slobodu. Taj zavodljivi i manipulativni masmedijski „vrag“ proizvodi brojne nepovoljne (osobne, društvene, ali i planetarne) posljedice, koje su veće što je naša medijska pismenost na nižoj razini. O nekim takvim posljedicama vrlo skromne medijske kulture i dominacije masmedija u našim životima govorili smo opširnije na drugom mjestu pa ih ovdje tek sažeto navodimo:

Masmedijska ovisnost (najčešće o televiziji, videoigrama i internetu) s posljedičnim pratiocima: porast nasilja, strahovi, oskudna razina društvenih vještina, brkanje virtualne i neposredne stvarnosti, dvojbe s identitetom, teškoće s obvezama, zdravstveni rizici i sl.

Nesnalaženje u informacijskom obilju, kaosu, buci, smeću…; degradiranje znanja, poteškoće nalaženja i izdvajanja pravog i vrijednog znanja u lavini vijesti i podataka.

Parcijalizacija i atomizacija svijesti, dezorijentacija, zbrajanje svega i svačega, odnosno kaotična usporednost sadržaja posredovanih masmedijima.

1

Opadanje sposobnosti usmjeravanja pozornosti i trajnijeg usredotočivanja na neku aktivnost ili zadatak. Promjena u kognitivnom funkcioniranju djece ili porast ADD-sindroma? Implikacije za nastavu, učenje i razumijevanje djece.

Slabljenje empatije, sposobnosti da stvari shvatimo ozbiljno, da nas nešto istinski potrese… Izumiranje autentičnih kultura (jezika, znanja, običaja…) i izrastanje globalne Mc culture u kojoj smo

sve više zarobljeni gledatelji i manipulirani potrošači. Ubrzanje globalne destrukcije prirode masmedijskim naturanjem životnog stila ekscesivne potrošnje

kao svojevrsnim zamašnjakom razaranja biološke osnove života.(1)

Spomenuta dvostruka priroda masmedija zapravo je preslikana matrica dvostruke prirode vladajućeg društveno-ekonomskog poretka liberalnog kapitalizma. Kad Terry Eagleton govori o anđeoskom i demonskom licu kapitalizma, onda to na jednoj strani znači učinkovitost, poduzetništvo, slobodno tržište, demokraciju, ljudska prava, obilje materijalnih dobara… Na drugoj strani, sve nabrojeno, ima i svoje demonsko lice. Otkrijmo za ovu priliku samo jedno: navedeni je poredak (bio) doista vraški učinkovit i u pustošenju, biološkom obezvređenju i onečišćenju našeg planeta.

Kapitalističko je društvo osebujan amalgam idealizma i cinizma, anđeoskog i demonskog, koje svoju jagmu za profitom krije pod krinkom moralno poučnog pijeteta.(2)

Kad je u pitanju cinizam o kojem također govori Eagleton, navodimo za ilustraciju dvije vijesti vezene za klimatske promjene. Prva: u jesen 2007. masmediji obavještavaju da je Ministarstvo financija Ujedinjenog Kraljevstva naručilo istraživanje o vjerojatnoj ekonomskoj šteti koje bi mogle prouzročiti klimatske promjene. Vlasnici su kapitala napokon priznali postojanje klimatskih promjena, koje su sami izazvali i do tada sustavno negirali. Eto, njih zanimaju eventualne ekonomske štete koje bi te promjene mogle prouzročiti. Dakako, zato što su pretpostavili da bi mogle biti ogromne. Brojne subjektivne „štete“, koje bi pri tome mogli imati milijuni ljudi, vlasnike kapitala zapravo ne zanimaju. Druga vijest: u ožujku 2009. u Kopenhagenu na summitu se okupilo 2.500 svjetskih klimatologa da upozore vlade u svijetu o vjerojatnim drastičnim posljedicama koje bi mogle pogoditi stotine milijuna ljudi kad, zbog klimatskih promjena, budu morali napuštati svoje životne prostore. Konačno, rekli bismo, jer je ta prilično konzervativna struka donedavno držala da su evidentne promjene klime zapravo samo uobičajene normalne varijacije. Eto, ovog su puta ukazali na moguće patnje velikog broja ljudi, a psiholozi i srodne struke valjda bi trebali malo detaljnije zamisliti kako bi to izgledalo. Unatoč dramatičnom upozorenju klimatologa, natezanja, igre i nedisciplina oko prihvaćanja i primjene sporazuma o ograničenju emisije stakleničkih plinova traju, a trajat će po svoj prilici i dalje.

Da su kojim slučajem zaživjele ideje, koje je šezdesetih godina prošlog stoljeća zagovarao američki ekonomist i humanist Kenneth Buolding, naš svijet bi danas zasigurno drugačije izgledao i bio prikladnije i sigurnije mjesto za život. Buolding je već u to vrijeme naslućivao mjeru do koje će zahuktali kapitalizam i njegov konkurent državni socijalizam nasrnuti na ograničene resurse i osjetljivi ekološki sustav planeta. Ekonomiju koja se trudi proizvoditi i trošiti što više, gdje su stalni privredni rast, ali i gomilanje manje ili više opasnog otpada, slobodno tržište i profit neupitni, nazvao je ekonomijom Divljeg zapada. Takvoj je ekonomiji suprotstavljao ekonomiju svemirskog broda, jer sve što postoji na Zemlji u ograničenoj je količini, pogotovo ako se ima u vidu činjenicu da na njoj živi nekoliko milijarda ljudi te da bi valjalo voditi računa i o kvaliteti života budućih generacija. U takvoj se ekonomiji racionalno i promišljeno proizvodi i troši, u njoj se štedi, a ne rasipa. Nažalost, za civilizaciju tog vremena i stupanj njezine emancipacije, bile su to utopijske zamisli. Dakako, i danas dominira ekonomija Divljeg zapada pa se za predočavanje njezine rizične i hazardne naravi upotrebljavaju i druge metafore, od kojih svaka izražava dio cjelovite slike. Tako imamo ekonomski užas (Viviane Forrester), Titanik, brod koji tone (Mary Jane Rust), a Al Gore govori o molohu koji uništava sve što mu se nađe na putu.

2

Moderna industrijska civilizacija, kako je sada organizirana, žestoko se sudara s ekološkim sustavom planeta. Snaga njezina nasrtaja na Zemlju oduzima dah, a strašne posljedice javljaju se tako brzo da ih jedva uočavamo… Dokle god civilizacija u cijelosti, sa svojom golemom tehnološkom moći, nastavi slijediti obrazac razmišljanja koji potiče dominaciju nad prirodnim svijetom i njegovo iskorištavanje radi kratkoročnih dobitaka, moloh će nastaviti uništavati Zemlju ma što bilo tko od nas činio.(3)

U razornoj ekonomiji, koja danas sve više nalikuje pokvarenom stroju što proizvodi brojne štetne posljedice, a koji nitko ne zna ni popraviti ni zaustaviti, svojevrsni je zamašnjak ekscesivna potrošnja. Nažalost, masmediji, znanost općenito, pa dakako i psihologijska struka vjerno su služili razornom sustavu i podizali njegovu učinkovitost, a posebno učinkovitost oglašavanja kao akceleratora iracionalne potrošnje. Otprilike u isto vrijeme, kad se Boulding zalagao za drugačiju ekonomiju, sociolog Vance Packard, autor poznate knjige Hidden persuaders, snažno je kritizirao, između ostalog, sudjelovanje američke psihologije u reklamnoj industriji, pitajući se koliko je moralno manipulirati ljudima, a posebno djecom u iznuđivanju ekscesivne potrošnje te kamo će dospjeti američka privreda pod stalnim pritiskom potrošačke groznice. Svjetska je privreda danas dospjela, između ostalog, i do otoka smeća u Pacifiku čija je veličina 25 puta veća od površine Hrvatske, do metaforičkog naziva moloh itd. A kamo je dospjela američka psihologija sa svojim vjernim služenjem sustavu i krajnje neprihvatljivim posredovanjem spoznaja te stručnim nadzorom ispitivanja, ponižavanja i mučenja zatvorenika, to zasigurno zaslužuje poseban osvrt. Međutim, etički je vrlo upitno, danas još više nego u vrijeme Packarda i Bouldinga, između ostalog, i manipuliranje u oglašavanju, odnosno iznuđivanje iracionalnih ponašanja kupaca u ciljano smišljenim, konstruiranim i uređenim trgovačkim centrima. Razvoj manipulacije i iznuđivanja nastavio se u smjeru, kako kaže Douglas Rushkoff, naprednijih, manje uočljivih i pogubnijih tehnika nagovaranja na potrošnju. Propagandni stručnjaci, a to su po njemu obično psiholozi, ljude tretiraju kao mete čije kognitivne procese valja zaobići i navesti ih da postupaju emocionalno i impulzivno, a ne racionalno. Razumije se da su na manipulaciju manje otporna djeca, osobe nižeg obrazovnog ili intelektualnog statusa te medijski nepismene osobe.

Vještina manipulacije postala je toliko dominantnom da našu kulturu tjera naprijed više no ijedan njezin značajni promicatelj. O silama prinude u našem društvu konstruktivnije je misliti kao o dijelu velike mašinerije koja se omakla kontroli. Tek kad bolje osvijestimo kako djeluje, možemo je početi demontirati.(4)

Jedini način za stvaranje pravog profita jest privlačenje emocionalnog, a ne racionalnog potrošača… Uspjeh…zahtijeva da ciljamo malo niže, u cijelo tijelo, a ne samo u glavu.(5)

K tomu, u svrhu boljeg razumijevanja društvenoekonomskog okvira, u kojem se vrijedi zalagati za medijsko opismenjivanje ljudi potrebno je, barem donekle, demistificirati fenomen slobode medija, inače ponos zapadne demokracije i liberalnog kapitalizma. Možda o njoj najbolje govori jedna karikatura, nastala tijekom rata u Iraku, koja prikazuje tri poznate američke medijske kompanije (CNN, NBC i FOX NEWS) kao tri majmuna. Jedan od njih pokriva šapama oči, drugi uši, a treći usta. Drugim riječima nema tako svete istine koju se neće skriti, iskriviti ili preparirati, ako je to u interesu vlasnika medija, (američkog) nacionalnog interesa, interesa politike ili utjecajnih oglašivača. Pridoda li se tome autocenzura urednika i novinara, odnosno ako se sve spomenuto spoji u „udružene snage“, a tako je bilo prvih godina rata u Iraku, onda od slobode medija ostaje jako malo. Delikatne se istine znaju potom postupno otkrivati godinama ili kao promišljena strategija kontroliranog curenja informacija ili kroz spoznaje upornih novinara istraživača. Kad se eventualno konačno saznaju, obično više i nisu aktualne. Neke stvari, međutim, unatoč svoj tehnologiji, masmedijima i življenju u globalnom selu, vjerojatno nikad nećemo pouzdano saznati. Primjerice, istinu o događaju, koji je poslužio kao opravdanje početka tzv. rata protiv terorizma, a potom prouzročio smrt, stradanje i poniženje milijuna civila, o tome tko je, zašto i kako srušio tornjeve blizance u New Yorku, nećemo nikad saznati. Zbog neuvjerljivosti službene verzije o spomenutom događaju nastao je velik broj drugih pa bi pravu istinu, i kad bi se pojavila, u lavini „činjenica“, teorija, ekspertiza, dokaza i protudokaza,

3

tajnih dokumenata i manipulacija bilo vrlo teško prepoznati. Uostalom, ako vlast Sjedinjenih Američkih Država, prema Toffleru, proglašava godišnje oko 20 milijuna dokumenata tajnim, o kakvoj je to slobodi govora i medija riječ?

U 21. stoljeću najvažnija među sirovinama moglo bi biti znanje. Hoće li se stoga oko njega voditi ratovi i socijalne revolucije budućnosti? Ako hoće, koju će ulogu u toj budućnosti igrati mediji?(6)

Na „slobodnom“ tržištu, sloboda govora postala je roba kao i sve drugo - pravda, ljudska prava, pitka voda, čisti zrak. Dostupna je samo onima koji si je mogu priuštiti.(7)

Drugi je nepovoljan trend za slobodu medija u tome da većinu medija posjeduje sve manji broj vlasnika, što umanjuje pluralizam na masmedijskoj sceni, a potom i mjeru slobode izvješćivanja. Tako je, na primjer, 1983. godine 90% medija u Sjedinjenim Američkim Državama posjedovalo 50 vlasnika, a 2004. godine tek njih 5. Slučaj dominacije Berlusconija u talijanskim medijima ne treba ni spominjati. U takvom se trendu obično gase ili utapaju mali neovisni mediji, a tako je u Hrvatskoj nestao Feral Tribune.

Da doista živimo u vrlo dinamičnoj, ubrzanoj (P. Virillio) i/ili stvarnosti nepostojanih, fluidnih forma i odnosa (Liquid reality, Z. Bauman) svakodnevno nam pokazuju suvremeni masmediji kad, u sprezi s propagandistima, internetskom trgovinom pa, dakako, i profitom, od prilično banalnih događaja stvaraju svojevrsne planetarne spektakle. Razumije se da takva stvarnost ubrzanih promjena, stalnih tehnoloških inovacija i nepostojanih odnosa, stavlja čovjeka i njegove mogućnosti prilagođavanja pred ozbiljne izazove i kušnje. Pri tome mu mogu pomoći, između ostalog, nova znanja, novi stavovi i umijeća ili, kako se to danas običava reći, nove pismenosti. Zapravo svjedočimo pravoj proliferaciji pojma (ne)pismenost na nova područja pa je čovjek pred stalnim zahtjevom usvajanja novih oblika pismenosti. U uvjetima fluidnog društva i onima koji su sposobniji i motivirani neke nove forme pismenosti izmiču pa su i oni u koječemu u manjoj ili većoj mjeri (ne)pismeni. Nije teško pretpostaviti kako se u tako dinamičnoj situaciji snalaze oni prosječni i manje sposobni.

Za razliku od nekog područja znanja, pismenost bi u istom području trebala uključivati i svrhovito pronalaženje, potom upotrebu pa onda i moralnu odgovornost u korištenju nekog sustava znanja. Tako se, na primjer, informacijska pismenost može odrediti kao sposobnost i umijeća da se snađemo u informatičkom društvu, odnosno da se informacijama odgovorno koristimo u rješavanju problema i donošenju odluka. Više operativno, po Alainu Martinu, informatička pismenost podrazumijeva znanje o izvorima informacija u nekom području, sposobnost i umijeća da se sačine učinkovite strategije pretraživanja i izdvajanja, ali i kritičkog vrednovanja informacija da bi se njima onda adekvatno i odgovorno koristilo, uključivši u to i citiranje s predočavanjem referenci. Srodni pojmovi, digitalna pismenost i e-pismenost, naslanjaju se na informatičku pismenost, no nisu joj istoznačnice. Sve se češće spominju i sljedeće (ne)pismenosti: znanstvena (i njoj srodna metodološka), tehnička i tehnološka, vizualna, glazbena, kulturalna, filozofska, financijska, pravna, religijska, politička (i uže, psihopolitička), zdravstvena, spolna, emocionalna (već duže etablirana u psihologiji), psihološka (za druge struke), ekološka, moralna itd. K tomu, govori se i o nekoj vrsti povezujuće ili interakcijske pismenosti (transliteracy), kao sposobnosti i umijeću čitanja, pisanja ili reagiranja na nizu komunikacijskih platformi, alata ili medija, kao što su televizija, film, radio, mobitel, internet, online- socijalne mreže itd., a pomoću glazbe, govora, pisanja, čitanja, interpretacije, dijaloga i drugih oblika interakcije. Kao što smo se već uvjerili pri određenju informacijske pismenosti, moralni bi aspekt trebao biti sadržan i u svakoj od brojnih pismenosti. Tako, recimo, psihopolitička pismenost, koju bi svakako trebali usvojiti pripadnici psihološke struke, podrazumijeva odgovorno odabiranje i ponudu psiholoških spoznaja, informacija ili stručnih interpretacija, a koje u izvjesnim situacijama i trenutcima mogu pripomoći da se neki problem u užoj ili široj zajednici najpovoljnije shvati, postavi ili razriješi. Psihopolitički pismena osoba

4

odgovorno će reagirati na određeni društveni događaj ili pojavu nastojeći da svojim znanjima i stavovima stvara pretpostavke višoj kvaliteti života i socijalnoj pravednosti u zajednici u kojoj djeluje i živi.

Još nekoliko riječi, uz ono što je već rečeno, o dvije ključne pismenosti s kojima ni naša globalizirana civilizacija, ni masmediji kao njezini promotori, a ni psihologija ne stoje baš dobro. Prvo, sasvim kratko o ekološkoj pismenosti. Ne dođe li do dubljeg razumijevanja ekološke krize i shvaćanja povezanosti gotovo univerzalne antropološke etike, dominantnog razornog modela ekonomije i vrlo rizičnih ekoloških posljedica, sve će se teže dogoditi potrebni zaokret u načinu življenja i postupanja te tako osigurati opstanak života i ljudske vrste na Zemlji. Premda u svjetskoj psihologiji ima ponešto ekološki orijentiranih strujanja, glavni korpus psihološke znanosti nosi struja inercije, odlaganje uvida u stvarno stanje i daljnje vjerno služenje postojećem ekonomskom poretku. Izvjesne naznake promjene pruža Australsko psihološko društvo (u Australiji su ekološke poteškoće izraženije) sa svojim aktivnostima i proklamacijama, kao što je ona o klimatskim promjenama, drugim ekološkim problemima te o tome kako bi psiholozi u svemu tome mogli pomoći.

Ekološki problemi i izazovi su kompleksni te zahtijevaju suradnju i multidisciplinarnost u analizama i „rješenjima“… Psiholozi bi trebali biti uključeni na svim razinama planiranja, implementacije i evaluacije ekoloških projekata i kampanja.(8)

Postoje i drugdje pokušaji ekološkog osvješćivanja i provokativnih rasprava, premda su ograničena dometa, u okviru kritičke, radikalne i ekopsihologije, ekološki usmjerene psihoterapije i sličnih orijentacija u psihologiji. Kao što se svojevremeno pitao Erich Fromm, slično se pita i ekopsihologica Hilary Prentice o tome je li ljudska vrsta suicidalna kad se angažira u destruktivnim ponašanjima prema svemu onome o čemu zapravo ovisi, odbijajući istovremeno sučeljavanje s takvim odnosom. Premda je bilo nekih pokušaja, uključivši i zalaganje za održivi razvoj i preuzimanje svog dijela odgovornosti za ekološku krizu u preambuli Etičkog kodeksa Hrvatskog psihološkog društva (HPD), u našoj se psihologiji nije dogodila nikakva ozbiljnija ekološka (pre)orijentacija. Da je unošenje odgovornosti za ekološku krizu u kodeks HPD-a bilo stvar trenutka, a ne ozbiljnog opredjeljenja struke, pokazalo se pri usvajanju Kodeksa psihološke djelatnosti Hrvatske psihološke komore (HPK), u kojem stajališta iz preambule kodeksa HPD-a nema. Uzgred i pitanje, čemu dva etička kodeksa za jednu struku?

Članovi Hrvatskog psihološkog društva svjesni su i širih problema s kojima se suočava čovječanstvo. Svjesni su duboke ekološke krize, zabrinjavajućeg pogoršanja uvjeta za život u biosferi te drugih nepovoljnih trendova razvoja na našoj planeti. Polazeći od toga spremni su preuzeti dio odgovornosti koju dijele sve znanosti i humanističke discipline u ostvarivanju projekata održivog razvoja i očuvanja prirode i života na Zemlji.(9)

Kad je riječ o moralnoj pismenosti, onda je stanje prilično nepovoljno, i u psihološkoj struci i u onih koji posluju u masmedijima. Ta se pismenost teško može temeljiti samo na etičkim kodeksima struka, koji polazeći od antropološke etike reguliraju odnose među ljudima, ali ništa ne govore o odnosu prema prirodi kao svekolikoj osnovi života, uključujući tu i život čovjeka. Ti kodeksi govore, na primjer, o zaštiti životinja u psihologijskim eksperimentima, što je sasvim u redu, ali ne govore ništa o izumiranju vrsta zbog našeg obezvređenja prirode, niti o etičkim obvezama prema budućim generacijama ljudi i životinja te njihovu pravu na život. Moralna se pismenost, recimo u psihologiji, teško može zasnovati bez kritičkog odmaka prema društveno-ekonomskom sustavu koji trenutačno opslužujemo. Za početak je zasigurno korisno prihvatiti Hegelovo stajalište o tome da bi se naša moralnost trebala zasnivati prije svega na tome jesmo li u dovoljnoj mjeri i dovoljno duboko svjesni posljedica koje naše činjenje proizvodi. Upravo navedeni Hegelov stav uzeo je za polazište američki humanist, psiholog i psihoterapeut Rollo May, kad je poticajno pisao o društvenoj odgovornosti psihologa.

5

Prije spomenutoj ubrzanoj stvarnosti i zahtjevu za svladavanjem novih pismenosti dobro bi došao i ubrzani čovjek (homo rapidus) s natprosječnim intelektualnim kapacitetima, a ovaj naš obični, nastojeći joj udovoljiti, nerijetko pati od bolesti užurbanosti (hurry sickness), nedoraslosti i zbunjenosti. O svojevrsnoj bolesti, odnosno tjelesnim i/ili duševnim teškoćama, zbog povećanih zahtjeva za stalnim prilagođavanjem brzim promjenama, stresu zbog preopterećenosti informacijama i učestalog donošenja odluka i sl. pisao je potkraj prošlog stoljeća vrsni kritičar „progresa“ Alvin Toffler i nazvao je šok budućnosti.

Nepromišljenim ubrzanjem ritma promjena, prekomjernim povećanjem novih pojava, situacija i mogućnosti izbora, mi se lakomisleno poigravamo s bitnim preduvjetima duševne ravnoteže koji moraju vladati u životnoj okolini. Tako milijune i milijune ljudi izlažemo šoku budućnosti.(10)

Za razliku od Tofflera, gotovo optimistično, opisuje Dragan Petrić čovjeka našeg doba nazivajući ga superkomunikator. Pripisuje mu tri temeljna obilježja: natprosječne vještine pretraživanja i upijanja informacija, istovremeno obavljanje više aktivnosti te nelinearno učenje. Podsjeća to na opis homo zappiensa koji je dao Nizozemac Wim Veen, no Petrićevo zagovaranje uređenja društvene zajednice na načelima etičkih normi kao i „surove, drske, neumjesne i proste komunikacije“ s interneta jedva treba komentirati.

Čim se ujutro probudi… grabi svoj “pametni” telefon i na njemu provjerava pristigle e-mailove, SMS-ove te grupne i privatne poruke pristigle putem Facebooka i internetskog foruma koji redovito prati. Onima za koje pretpostavlja da se očekuje njegova brza reakcija odmah odgovara… Čekajući na semaforima, nervozu… krati utipkavanjem novih statusa na onim socijalizacijskim servisima koji mu dopuštaju da to učini putem mo-bitela… Opet telefonira, opet tipka, stiže mu novi SMS. Zvoni i novi e-mail, mobitel vibrira, iskače prozor za -chat. Reply, Forward, Send, Reply, Forward, Send, Reply, Forward, Send, i tako do navečer…(11)

No u svezi s naslovom i predmetom ovog članka, opisani superkomunikator možda jest dovoljno digitalno ili informatički pismen, ali mu zasigurno nedostaju medijska, komunikacijska i etička pismenost, jer surova, drska ili neumjesna komunikacija nije nigdje prihvatljiva, a još manje odgovorna. Naime, važno obilježje medijske pismenosti, osim recepcije i razumijevanja poruka, bit će sve više i produkcija poruka, a za njihovo stvaranje, uređivanje i oblikovanje vrijedi također niz zahtjeva, u najmanju ruku odgovornost za posljedice koje naše poruke mogu izazvati. K tomu, postizanje bilo kakve pismenosti, pa i one najjednostavnije alfabetske, stvar je prije svega sposobnosti. U Hrvatskoj, nažalost, postoje deseci tisuća alfabetski nepismenih ljudi, a u svijetu preko milijardu. Čak kad bi i bilo moguće da svi u dogledno vrijeme postanemo superkomunikatori, kako misli Petrić, njegov opis superkomunikatora ne čini se baš privlačnim i smislenim ciljem. Prije bi moglo biti istina da ni intelektualno prosječni neće biti dorasli novim generacijama softvera i sofisticiranih uređaja pa će se dogoditi kao u onoj karikaturi u kojoj računalo priopćuje korisniku da bi trebao „nadograditi“ svoj mozak, kako bi bio kompatibilan novom softveru. Lucidni Michel Houellebecq ukazuje zapravo da je sve otišlo u smjeru površnosti i trivijalnosti te se, po njemu, proizvode i reklamiraju prijevozna sredstva za stvorenja koja nemaju kamo ići i koja nigdje nisu kod kuće, odnosno komunikacijska sredstva za bića, koja i tako nemaju što reći. Pogleda li se čime se zabavlja i o čemu komunicira najveći broj korisnika društvenih mreža na internetu, npr. Facebooka, u iskušenju smo da se složimo s Houellebecqom. Kapital i njegovi vjernici našli su u stalnim tehnološkim i masmedijskim inovacijama svoj opipljivi financijski smisao, no ostaje da smisao nađe i čovjek koji kritički misli i koji bi htio znati odgovor bar na dva-tri osnovna pitanja, koja je vizionarski još 1935. postavio Martin Heidegger: kamo, čemu i što onda?

Kada i najudaljeniji dio kugle zemaljske postane tehnički osvojiv i gospodarski opljačkan; kada svaka i najmanja stvar na bilo kojem mjestu i u bilo kojem trenutku postaje dostupna;…kada vrijeme znači još jedino brzinu, trenutačnost i istovremenost;…tada, da tada, lebdi kao avet iznad cijelog ovog smeća, pitanje: čemu, kamo, a što onda?(12)

6

Nadalje, ugledni sociolog Zygmunt Bauman otkriva posebnu nelagodu tehnološki nametljivog okruženja, suosjećajući s čovjekom globaliziranog kapitalizma, a posebno s mladim ljudima koji bi trebali dovoljno sigurnosti da stvore osnove svojoj trajnijoj egzistenciji. Dugo su učili i studirali, a sada im je radno mjesto sasvim nesigurno, jer već sutra tvrtka u kojoj rade može preseliti, primjerice, u Indoneziju ili Kinu. Bez dovoljno sigurnosti oni ne mogu potvrditi svoju slobodu. U fluidnoj i nepostojanoj stvarnosti, koju masmediji čine još kaotičnijom, strahovi su raspršeni i neodređeni pa je utoliko teže okriviti za njih konkretne objekte ili osobe.

U današnjem svijetu ljudi imaju mnogo razloga za strah. Mogli bismo lako načiniti katalog rizika s kojima se mlada osoba danas sučeljava, ali je takav katalog nemoguće kompletirati, jer su stvarni uzroci straha disperzirani, nejasni i teško odredljivi, a to ih čini i više prijetećim.(13)

Beznačajni smo, preplavljeni morima izbora, plimama promjena. Postoji toliko toga…Više izbora. Više potrošnje. Više zabave. Više straha. Više nesigurnosti.(14)

Pogledajmo sada, tek ilustrativno, kako se u fluidnom društvu proizvode spektakli. Slučaj je htio da su tri nedavna i relativno trivijalna događaja, koji su se zbili ovih dana, skoro u isto vrijeme (oko 20. travnja 2009.), zahvaljujući masmedijima i načinu kako oni konstruiraju stvarnost, postali planetarne senzacije, da bi potom i dalje odjekivali u različitim medijskim formama, sve dok redatelji medijskih događanja drže da se to isplati, odnosno da može donijeti profit. Nema sumnje da se medijska obrada takvih događaja smišlja i planira i prije no što se dogode.

Prvi se događaj zbio na marginama summita dviju Amerika na Trinidadu. Kontroverzni predsjednik Venezuele Hugo Chavez poklonio je američkom predsjedniku Baracku Obami knjigu Otvorene vene Latinske Amerike: Pet stoljeća pljačkanja kontinenta urugvajskog pisca Eduarda Galeana. Jedna zaboravljena knjiga postala je preko noći vrlo tražena, što je Amazon.com vrlo dobro iskoristio. Zaradili su, međutim, i mnogi drugi, jer se razgovor o knjizi, njezinu sadržaju i mnogim drugim problemima prenio u masmedije, uključivši i brojne internetske portale. Sasvim neobično, nekoliko dana poslije novinarka Jasmina Ryan govori o krivnji koju je osjećala zbog pisanja o onom nebitnom i trivijalnom, a izostavljanja bitnog, primjerice iz izlaganja nobelovca Stephena Chua, američkog ministra za energiju, o opasnosti drastičnog ubrzavanja klimatskih promjena zbog mogućeg oslobađanja ugljika, pohranjenog u zaleđenoj tundri.

Ipak, u izvješćima, kao i druge kolege, pišem o rukovanjima, zagrljajima, sitnim i krupnim političkim izjavama. Jer da sam pisala o tundri, i čitatelji i urednici možda bi pomislili da me tamo, na putu, udarila tropska vrućina. Dok  pratimo skandale, ubojstva, razvode, svađe i mirenja - bojim se ne zatvaramo li namjerno oči pred onim što nam dolazi.(15)

Drugi je događaj slučaj izvjesne 47.-godišnje škotske kućanice po imenu Susan Boyle, koja je pobijedila na nekom natjecanju u pjevanju. Ne bi to bilo baš medijski zanimljivo da izvrsno pjevanje dotične gospođe nije bilo u značajnoj opreci s njezinim tjelesnim izgledom te njezinim jadnim životom u kojem je navodno nitko nikada nije poljubio. K tomu, „netko“ je potom savjetovao gospođu Boyle da ispriča i druge neobičnosti o sebi i svome životu, a to je zajedno s njenim izgledom i pjevanjem, postalo masmedijima prilično atraktivno. Uz mnoge prijedloge koje su joj svjetski mediji ponudili, najbizarniji je onaj nekog pornografskog portala da za nagradu od milijun dolara pristane da kamere snimaju gubitak njezina navodnog djevičanstva. Bilo kako bilo, masmediji će eksploatirati i taj slučaj sve dok bude senzacionalističkog naboja u njemu.

Treća priča. Zahvaljujući dobro smišljenoj kampanji, novi komunikacijski mikroblogerski alat Twitter, čiji korisnici mogu istovremeno biti izvor vijesti, osobni medij i interaktivna publika, odlučio je naći svoje mjesto pokraj prezasićenih društvenih mreža MySpace i Facebook, nastojeći privući i jedan dio njihovih

7

korisnika. Sve se poklopilo kad je jedan od vrlo uspješnih mikroblogera, glumac Ashton Kutcher, svojim dosjetkama, komentarima i razgovorima sa suprugom Demi Moore zamijetio da ima na tisuće čitatelja, da se broj korisnika njegove mreže približava milijunu, a sličan je broj korisnika bio i na mreži CNN-a. Tko će prije dostići milijun korisnika: CNN ili Twitter? Pobijedio je Twitter s Kutcherom. Uz slogan Facebook je prošlost, živio Twitter!“ i prelaskom na tu komunikacijsku mrežu nekih poznatih osoba, uključivši i predsjednika Obamu, isprovociralo se znatiželju i vjerojatnu migraciju nekih korisnika Facebooka i drugih društvenih mreža na moderniji Twitter. Treba li uopće reći da je time porasla zarada, ali i cijena Twittera, koji su neki, a među njima i Facebook, odmah pokušali kupiti.

Perverzija više nije subverzija, a šokantni su ekscesi dio samog sustava, smatra filozof i dobar analitičar suvremenosti Slavoj Žižek, pa kao primjer navodi da se u konceptualnoj umjetnosti mogu sresti izlošci mrtvih krava, prikazi kolonoskopije ili gastroskopije i mnoge druge neobične pojave. U reklamiranju se možda otišlo još dalje pa se sve češće koristi šok oglašavanje (shockvertising). Dapače, sustav se sve više šokom i ekscesom hrani nastojeći i tako pojačati svoju reproduktivnu moć.

Danas sve više kulturno-ekonomski aparat sam, u svrhu vlastita reproduciranja u tržišnim uvjetima konkurencije, ne mora samo tolerirati već i direktno poticati šokantne efekte i proizvode(16).

Fenomen medijske pismenosti zapravo je knjiga koja se stalno dopunjava. Gotovo svakodnevno naše se multimedijsko okruženje inovira, ne samo tehnološki već i novim formama, odnosima i interakcijama. Istraživanja o učincima medija na ponašanje, socijalnu patologiju, kognitivno funkcioniranje itd., premda su u priličnom zaostajanju za brzim promjenama, ipak stalno donose nove spoznaje. Za one koji se unatoč iluzijama, barijerama i teškoćama, ipak namjeravaju baviti medijskim odgajanjem spomenut ćemo neke pojave, dvojbe ili natuknice u svezi medija i medijske pismenosti, koje valja upoznati, pratiti, proučavati, a kad je neophodno i praktično iskušati, kako bi se spomenuta „nedovršena knjiga“ dopunjavala i koristila u neposrednim susretima sa sudionicima predavanja, rasprava ili radionica.

Masmediji općenito: medijska tranzicija (strahovi, stres, motivacija) i kako je olakšati, ekologija medija, širenje stereotipa i predrasuda, tehnike manipulacije, masmediji i ideja održivosti i opstanka, forum teatar u odgoju za medije, prepuštanje tehnologiji, problemi s gadgetima, otežano moralno i na budućnost usmjereno mišljenje, homo zappiens itd.

Videoigre: korist i šteta, sredstvo učenja, nasilje i predrasude, uloge (identifikacije, fiktivni identiteti), inspiracija ubojstva, predoziranje i zdravstveni rizici, ovisnost i liječenje, zaštita djece i sl.

Internet i virtualni prostor: tipovi ličnosti i forme ovisnosti, online učenje, solidarnost, spolne i druge zloupotrebe, online zlostavljanje, zaštita djece, etičke norme, paralelni, višestruki ili fluidni identitet?, konstrukcija identiteta i lažno predstavljanje, revolucija socijalnih mreža (facebook, mySpace, twitter, second life…), socijalna psihologija online grupa (forum, blog, socijalne mreže), jezik i žargon, psihologija avatara, online psihoterapija, privatnost, cenzura, virtualna „crna rupa“, zamjena i/ili brkanje virtualne i neposredne stvarnosti, online ekshibicionizam i/ili voajerizam, masovna (samo)ubojstva kao planetarni spektakli (najavljena putem interneta i inspirirana njegovim mogućnostima), demografija i migracije na komunikacijskim mrežama, nove forme: web 2, web 3, web bio itd.

Raspravljati o današnjem globaliziranom kapitalizmu, mjestu medija i psihologijske struke u njegovom nelagodnom i sve tješnjem okviru, kao i načinu kako medijski opismeniti i emancipirati djecu, roditelje i ljude općenito, a ne izazvati svojevrsni distopijski ugođaj, skoro je nemoguće. Trenutačna kriza i recesija, koja je posljedica začudne sebičnosti i ekscesivnog bogaćenja bankarske, menadžerske i elite financijskih špekulanata, samo pojačava tu atmosferu. Nalikuje li, stoga, rad na medijskoj pismenosti, s obzirom na njeno trenutno vrlo nepovoljno stanje te dinamični i složeni društveni kontekst u kojem je valja

8

razvijati, Sizifovom poslu? Odgovor nije jednoznačan. Naime, sudbina tog mitskog junaka nije samo metafora apsurdne djelatnosti, već i svjesnosti i promišljanja situacije, istrajnosti te upornog hrvanja s poduhvatom koji nije ni lak ni jednostavan. I kao što je s medijskom pismenošću, tako je i s ustrajanjem na očuvanju okoliša, demokraciji, ljudskim pravima, nenasilju, duševnom zdravlju i sličnim, u dobroj mjeri, utopijskim projektima. Napokon, kao što se u svojim razgovorima suglasiše dva značajna filozofa naših dana, Alain Finkielkraut i Peter Sloterdijk, suvremeni se Prometej neobuzdano zaigrao ostvarenjem svojih zamisli, tehnološkom moći i pustošenjem Zemlje te će morati smoći snage da se obuzda, postavi granice i iznađe alternative onom što je do sada neodgovorno činio te potom, slično Sizifu uporno i istrajno, počne uklanjati štetu koju je sam proizveo. I da u tome, kao i Sizif u svojim naporima, nađe smisao i zadovoljstvo.

Citirana literatura:

1. Hadžiselimović, Dž.(2004.): (Video)medijska pismenost, manipulacija, ovisnost, Metodički ogledi, br. 19. Str. 30-34.

2. Eagleton, T.(2006.): Sveti teror, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 76.3. Gore, A.(1994): Zemlja u ravnoteži: ekologija i ljudski duh, Mladost, Zagreb, str. 209.4. Rushkoff, D.(2002.): Iznuđivanje: zašto slušamo ono što nam oni kažu?, Bulaja naklada, Zagreb, str.

31.5. Ridderstrale, J., Nordstrom, K.A.(2002.): Funky business: kapital pleše samo s darovitima, Differo,

Zagreb, str. 288.6. Toffler, A.(1991.): Powershift: Knowledge, welth, and violence at the edge of 21st century, New

York, Bantam books, str. 323.7. Roy, A.(2004.): Vodič za imperij za obične ljude, Naklada Enigma, Zagreb, str. 48.8. Climate change and other enviromental problems: How psychology can help, Australian

psychological society, www.psychology.org.au/Assets/File/how-psychology-can-help.pdf9. Etički kodeks Hrvatskog psihološkog društva(1996.)10. Toffler, A.(1975): Šok budućnosti, Otokar Keršovani, Rijeka, str. 296.11. Petrić, D.: Likovi bez srama, Jutarnji list, 3.01.2009.12. Heidegger, M., Prema Sunić, T.(1993.): Američka ideologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb,

str. 9.

13. Galecki, L. : The unwinnable war, Interview with Zygmunt Bauman,

www.eurozine.com/articles/2006-12-13-bauman-en.html14. Ridderstrale, J., Nordstrom, K.A.(2002.): Funky business: kapital pleše samo s darovitima, Differo,

Zagreb, str. 92.15. Ryan, J.: Što da sam pisala o tundri!?, Jutarnji list, 24.04.2009. 16. Žižek, S.(2008.): Pervertitov vodič kroz film, Antibarbarus i Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, str. 93.

Objavljeno u knjizi „Psihologija-mediji-etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju“. Izdavači: Društvo psihologa istre i Naklada Slap.

Bilješka o autoru:

Dževdet Hadžiselimović, prof. psihologije, (dzevdet.hadziselimovic@pu.t-com.hr)

Diplomirao psihologiju 1970. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi u Puli. Umirovljen prije desetak godina, no još uvijek ponešto radi i piše. Sudjelovao je aktivno u radu Konferencije HPD-a, 2008. godine u Poreču. Bavi se, između ostalog, educiranjem učitelja, roditelja i građana te pisanjem o medijskoj pismenosti, ovisnosti i manipulaciji. Surađivao s većim brojem novinara (radio, televizija, novine i časopisi).

9