ODGOJ, OBRAZOVANJE, O-O PROCESOdgoj je temeljni pojam pedagogije – znanosti o odgoju. Odgoj je jedna od temeljnih potreba čovjeka i društva. Zahvaljujući njemu, čovjek je postao čovjekom, društvenim bićem, bićem zajednice, bićem prakse. Odgoj se, međutim, ne usmjerava samo onome što jest, nego mnogo više onome što treba tek biti. U sebi nosi sintezu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Odgoj je proces socijalizacije djece i mladeži koju pomaže i potiče generacija odraslih. To je permanentan proces koji praktično nikad ne prestaje. Odgojem u djece potičemo pozitivna intelektualna, emocionalna i voljna svojstva te razvijamo pozitivna crte karaktera i slobodnu demokratsku ličnost-osobnost.Odgoj i obrazovanje su usko vezani, i iako ne znače isto, obično jedan bez drugog ne idu. Odgajajući mi obrazujemo i obrazujući mi odgajamo. Svaki je odgoj, bez obzira gdje se ostvaruje, i samoodgoj, samooobrazovanje. Postoji shvaćanje prema kojem su odgoj i obrazovanje dva aspekta istog procesa. Nema odgoja bez obrazovanja, a obrazovanje bez odgoja može imati negativne posljedice.Prema M. Matijeviću odgoj shvaćamo kao međuljudski odnos u kojem ljudska jedinka zadovoljava svoje osnovne potrebe, uz istovremeno prihvaćanje određenih općeljudskih društvenih normi. Odgoj tako ima i svoj individualni aspekt, koji se ostvaruje egzistencijalnim, društvenim i humanističkim odgojem. Obrazovanje shvaćamo kao zadovoljavanje spoznajnih, doživljajnih i psihomotornih interesa pojedinaca aktivnim usvajanjem i daljim razvijanjem određenih kulturnih i civilizacijskih postignuća. Glavni je cilj odgoja omogućiti odgajaniku da sam uči.O-o proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost učitelja i učenika na ostvarenju zadataka odgoja i obrazovanja. O-o proces čine ljudi, oni su osnovni pokretači, nositelji i realizatori procesa. To su učitelji, učenici i roditelji. O-o proces postoji zbog učenika. To je mlado ljudsko biće koje ima potrebu da raste i razvija se, a o i o trebaju biti podrška i pomoć u tom razdoblju. Učenika nitko ne može nešto naučiti, on to može naučiti samo sam, vlastitim angažmanom. Učenik sam zna i osjeća svoje interese i potrebe, čijem je zadovoljavanju usmjeren o-o proces. To ne znači da učeniku nije potrebna pomoć starijih. Tu važnu ulogu ima učitelj. On je voditelj i organizator o-o procesa. Njegova uloga u odnosu prema učeniku je pomalo apsurdna i svodi se na to da sebe učini nepotrebnim. Kako se dijete razvija i raste ta pomoć je sve manje potrebna, a učiteljeva uloga je završena ako se učenik osamostalio. Uloga roditelja je naglašenija što su učenici mlađi. Danas roditelji na vrlo različite načine i sami sudjeluju u pripremi i realizaciji o-o procesa, što kod njihove djece stvara određenu emocionalnu sigurnost, a o-o proces čini bogatijim i dinamičnijim. Oni svojim zapažanjima i primjedbama mogu znatno utjecati i na vrjednovanje o-o procesa jer imaju jasan uvid u učinak pojedinih oblika o-o djelovanja. Ipak, ne treba ih shvaćati kao kućne nastavnike koji imaju zadatak dodatno drilati djecu, nego imaju svoju specifičnu roditeljsku funkciju i o-o proces treba prilagoditi tako da ne remeti normalan obiteljski život.Cilj i zadatci o i o ostvaruju se odgovarajućim sadržajima i aktivnostima. Sadržaji se više odnose na ostvarivanje društvenih zadataka, a aktivnosti na ostvarenje individualnog aspekta o-o zadataka. Ta se pitanja rješavanju o-o programom. Po o-o programom se podrazumijeva dokument u kojem su naznačeni o-o ciljevi, određeni broj mikrojedinica, napomene o realizaciji, odnosno važnijim uvjetima koje treba osigurati za realizaciju (mat. oprema, prostori za aktivnosti učenika i učitelja, stručnost učitelja i sl.) Sadržaji koji su po određenim kriterijima izabrani za neki stupanj školovanja, odnosno za određeni nastavni predmet, raspoređeni su i složeni tako da učitelji mogu lakše izraditi svoje godišnje, mjesečne i tjedne programe i organizirati ostvarivanje predviđenih nastavnih ciljeva. Pri raspoređivanju tih sadržaja obično se poštuju osnovna didaktička pravila o postupnosti: od bližeg k daljem te od jednostavnog k složenijem.Pravo na o i o jedno je od najvažnijih prirođenih prava čovjeka. O tome ovisi puni razvoj pojedinca i njegov utjecaj na društvo. Demokratska država pojavljuje se kao jamac zaštite prava na o i o. Na nižim razinama školovanja ona to osigurava obveznim i besplatnim školovanjem za sve učenike, a na višim razinama pristupačnošću i otvorenošću školovanja u skladu s interesima i sposobnostima učenika. Škola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren zadatak o i o mladih naraštaja u skladu s temeljnim

1

društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je, stoga, istovremeno i sredstvo društvenog samoočuvanja i čimbenik društvene promjene. Razredna nastava temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u razrednoj nastavi je razumijevanje i prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od svoje 6./7. do 10./11. godine, djeca ne uče samo tehnike čitanja, pisanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi te razvijaju spoznajne, moralne i socijalne vještine koje su pretpostavka za njihovo daljnje školovanje i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni poučavaju i uče utjecat će na oblikovanje učenikova svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi.

OBITELJ I ŠKOLANeupitno je da se odgojni proces uvijek odvija u određenoj, razvoju više ili manje naklonjenoj, odgojnoj sredini. Obitelj je temeljna odgojna sredina. Teško je potpuno nabrojiti što sve čini obitelj nezamjenjivom, ali je sigurno da su emocionalni odnosi temeljeni na privrženosti i ljubavi između roditelja i djece te individualan pristup dječjoj osobnosti najznačajniji čimbenici koji ovu zajednicu čine bitno drugačijom od škole. Prva dječja sredina, u kojoj ono stječe i prva saznanja i životna iskustva, jest obitelj. Vrijednosti koje obitelj djetetu ucijepi, temeljne su i često odlučujuće za čitav život čovjeka. Kako dijete raste, njegova se životna sredina neprestano proširuje. Uz roditelje postupno se uključuje bliža rodbina, susjedi, djeca kao partneri u igri, djeca i odgajatelji iz vrtića (ako ide u vrtić), pa i učenici i učitelji kada pođe u školu. Škola kao odgojna sredina pojavljuje se kao partner i suradnik u ravnopravnom razvoju osobnosti djeteta. Postavljene ciljeve i zadaće odgoja škola ne može u potpunosti ostvariti bez suradnje s roditeljima. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i postupci kojima se ne sputava, nego potiče normalan ili pak poseban razvoj djeteta. Za to je potreban suradnički rad roditelja i škole. Škola je profesionalna ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obraz. bez kojeg ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek. Da bi škola i obitelj surađivali, moraju stalno komunicirati, uspostavljati ravnopravne partnerske odnose, moraju se što bolje upoznati i razrađivati metodiku odgojnih postupaka jer će samo na taj način odgoj djece biti neupitan i učinkovit. Suradnja se može ostvariti samo onda ako sudionici nalaze zadovoljstvo u zajedničkom radu. I roditelji i učitelji moraju uložiti napor kako bi kontakt bio uspješniji, trebaju razumjeti jedni druge. Za suradnju škole i obitelji postoje obostrani motivi i interesi. Susret roditelja i učitelja je susret osoba od kojih svaka na svojem području pridonosi odgoju djeteta. Roditelj, ne samo da mora biti dobro informiran o radu i životu škole, već mora i u ostvarivanju njenih zadaća optimalno pomagati, surađivati, participirati i prezentirati javnosti njeno djelovanje. Rad s roditeljima ugrađen je u sve programe rada i djelovanja škole: od ravnatelja do razr.-učitelja. Roditelji su članovi šk. odbora. U Zakonu o osnovnom školstvu RH navode se prava i obveze roditelja, npr. roditelji su dužni u propisanom roku upisati dijete u OŠ, brinuti se o njegovu redovitom osnovnom školovanju i ispunjavanju školskih obveza; roditelji imaju pravo i dužnost surađivati sa školom u odgoju i školovanju svojeg djeteta; roditelji imaju pravo i dužnost uvida u sadržaj, način i postupak djetetova odgoja i školovanja itd. Za uspješnu suradnju obitelji i škole potrebno je da škola i obitelj međusobno jačaju autoritete – roditelji moraju podupirati autoritet škole i učitelja, a isto tako škola i učitelji moraju podupirati autoritet roditelja. U svim školama tragaju i promišljaju za tim kako uspostaviti bolju, kvalitetniju i učinkovitiju suradnju i koje forme i oblike rada primijeniti kako bi ta suradnja, partnerski odnos, pružila novukvalitetu. Rad s roditeljima mora biti planiran i realno postavljen. U planu svog godišnjeg rada škola osigurava cjelokupnu suradnju s obitelji. Nije primarno posjedovanje plana suradnje, već je osnova planiranja kvaliteta i sadržajno osmišljavanje rada. S roditeljima treba puno razgovarati. Razgovori mogu biti individualni ili skupni (roditeljski sastanci). Za uspješnost razgovora bitno je vrijeme i mjesto razgovora, ličnost učitelja, ukazano povjerenje, čuvanje povjerljivosti razgovora i mnogi drugi čimbenici. Razgovor se

2

ostvaruje putem davanja određenih informacija o učeniku ili školi ili programu rada , ali i kada roditelj traži savjet, pomoć, mišljenje. O povjerenju koje učitelj pokaže u tom trenutku, ovisi daljnja suradnja. Učinkovitost suradnje ovisi o njenoj organizaciji i načinu rada. Roditelji moraju biti svakodnevno upućeni u aktivnosti djeteta u školi i trebaju se za njih zanimati. Tako postaju pomoćnici svom djetetu: sudjeluju u njegovu pripremanju za nastavu i svakodnevnom istraživanju, u radionicama, projektima i od pasivnog promatrača postaju aktivni suradnici, čime ostvaruju bolji kontakt i s učiteljima i sa svojim djetetom. Trebaju se više uključivati u rad škole i učitelja i svojim sudjelovanjem u aktivnostima doprinijeti boljem školskom ozračju i motiviranosti učenika u nastavi. Roditelji mogu prisustvovati nastavi kao pasivni promatrači koji ne ometaju proces, ali dobivaju uvid u to koliko je lako ili teško izvoditi nastavu. Mogu sudjelovati i u samom nastavnom procesu, npr. roditelji bi mogli profesionalno informirati učenike o nekom zanimanju ili organizirati posjet nekom poduzeću ako je neki od njih tamo uposlen. Roditelj koji je liječnik uspješnije bi mogao održati predavanje o nekoj temi ili roditelj stomatolog o održavanju i brizi o zubima. Otac koji je vatrogasac mogao bi upoznati učenike s opasnostima koje prijete od požara, policajac o pravilnom kretanju kolnikom i pločnikom i mnoge druge varijante. Bilo bi to pravo osvježenje u nastavi, a u mnogo čemu bi koristilo i samim roditeljima za budući kvalitetniji rad sa svojom djecom. Roditelji se u školu mogu privući na različite načine, a jedan od najlakših je organiziranje zajedničkih aktivnosti roditelja, učitelja i djece, bilo da je riječ o izletima, sportskim aktivnostima ili višednevnom ljetovanju ili zimovanju.Može se zaključiti da će učenik postizati bolji uspjeh u školi i brže napredovati ako s njim rade i roditelji. Ako izostane roditeljska pomoć, rezultati rada učitelja bit će tek prosječni. Isto tako vrijedi i obratno: kvalitetni učitelj važan je u cijelom procesu jer samo takav može nadograđivati na temelje koje je postavio angažirani roditelj. Učitelji i roditelji čine cjelinu, komplementarni su i nadopunjuju se u o-o radu. Uspjeh će biti najbolji ako utjecaj roditelja i učitelja bude paralelan, istodoban i uz međusobno uvažavanje. Ako jedan od njih izostane, onaj drugi neće moći nadoknaditi propušteno.

PRIPREMANJE UČITELJA ZA O-O DJELATNOSTDječji svijet, prostor neslućenih mogućnosti, suviše je ovisan o odraslima. Naučiti dijete kako će ući u svijet sreće, odgovornosti, svijet kvalitete, prijateljstva, zabave, slobode, svijet uspjeha, svijet dogovora – mogao bi i trebao postati svijet sadašnjosti i neposredne budućnosti. I dijete, kao i odrasli, ima istovjetne psihološke potrebe, samo su načini njihova zadovoljavanja i put do sreće ponekad ograničeni i neznanjem nas odraslih. Put ka odrastanju nije uvijek lak, ravan, djelotvoran. Znamo da je teško pomagati čovjeku. Treba biti znalac i umjetnik u vođenju ljudi, naročito mladih, a još više onih najmlađih. Da bi pridonijeli optimalnom razvoju, učitelji moraju stvoriti okružje koje će ohrabrivati djecu da redovno zadovoljavaju četiri osnovne psihološke potrebe (ljubav, moć, zabavu i slobodu). Naše ponašanje pokušaj je da se te potrebe zadovolje i da sredina u kojoj se te potrebe neprestano zadovoljavaju potiče zdrav razvoj. Problemi discipline će se u takvoj okolini smanjiti, jer će djeca, vođena učiteljem, inicirati aktivnosti u kojima će zadovoljiti svoje potrebe. Uspjeh cijelog o-o procesa, ostvarenje planiranih zadaća te postizanje konačnog cilja uvelike ovisi o učitelju. Osim stručnosti, učiteljeva strpljivost, usklađenost njegovih stavova i ponašanja, njegova briga za napredak svakog pojedinog učenika, otvorenost i spremnost na suradnju, snošljivost na razlike u razredu, jednak pristup svim učenicima, poštivanje dostojanstva i kulturnog podrijetla učenika kao i kolega i uprave škole, najvažniji su poticaji i izvori učenja u školi. Stručno usavršavanje potrebno mu je kako bi ovladao novim znanjima i vještinama poučavanja, ali je vrlo važno i kako učitelj vidi sebe, svoj posao i učenike čiji su mu razvoj društvo i roditelji povjerili. Najvažnija zadaća učitelja je osmisliti nastavnu aktivnost koja djelotvorno postiže pedagoške rezultate za svakog učenika. Učiteljeva osjetljivost za učeničke potrebe vjerojatno je najvažnije od svih umijeća uspješnog poučavanja. To se odnosi na sposobnost učitelja da planira nastavne satove, prilagođuje i modificira svoju nastavu u skladu s time kako će nastavni sat doživjeti razni učenici, a sve u želji da potakne njihovo učenje. Na početku sata,

3

svaki učitelj bi trebao znati kakve pedagoške ciljeve želi postići i kako će taj sat omogućiti postignuće tih ciljeva. Da bi se postigli ciljevi, kako jednog, tako i svih ostalih nastavnih sati, potrebno je dobro planiranje i priprema učitelja za njihovu provedbu. Planiranje i pripremanje su sastavni dijelovi učiteljeva rada i vrlo su bitni za izvođenje neposrednog o-o procesa, ali i sastavni dio njegova stručnog i pedagoškog usavršavanja. Učitelj planira i programira čitav o-o proces i to na nivou godišnjeg (makroplaniranje), mjesečnog i tjednog planiranja (mikroplaniranje),a posebna se pažnja posvećuje dnevnom pripremanju za neposrednu nastavu. Upravo je ono preduvjet dobro izvedenog o-o procesa. Najčešće se učitelji služe pismenim pripremama za sat, iako prema nekim autorima (Matijević-Bognar), za razliku od planiranja, pripremanje nije nužno da bude napismeno. Godišnje planiranje obavlja se tako da se zahtjevi predviđeni programom, preoblikovani prema interesima i potrebama učenika razrade po područjima i mjesecima. Obično se sadržaji i aktivnosti grupiraju u cjeline koje se razrađuju na teme. Mjesečno planiranje zove se i tematsko planiranje, jer se obično jedna tema razrađuje na nastavne jedinice i predviđa se metodska razrada svake jedinice. U tjednom planiranju se razrađuju o-o zadatci i sadržaji, kao i način njihove realizacije. Dnevno pripremanje ima svoj organizacijski, sadržajni i metodski aspekt. Dnevna priprava služi učitelju kao pismeno projektiranje nastavnog rada za pojedini sat. Može biti opširnija i detaljnija ili kraća i sažetija. Opširna nastavna priprava formulira cijeli tijek o-o rada na predviđenim etapama nastavnog procesa i to s obzirom na sadržaj koji će izlagati i metodički način rada. Opseg priprave ovisi o različitim faktorima, primjerice o težini nastavnog sadržaja, stručnoj i pedagoškoj sposobnosti učitelja i radnom iskustvu kao i o zahtjevima prosvjetno-pedagoške službe i ravnatelja škole. Bez obzira koristi li učitelj pripravu u svakodnevnom radu ili ne, pripremanje za nastavni sat nužno treba biti usklađeno sa svim bitnim sastavnicama godišnjeg, mjesečnog i tjednog planiranja. Prema tome, cilj i zadatci, kao polazište, ali i ishodište svakog o-o procesa, moraju biti oblikovani za svaki nastavni sat da vode k ostvarenju cilja cjelokupnog o-o procesa. Vrijeme koje se utroši na planiranje razlikuje se od učitelja do učitelja kao i od sata do sata. Prije realizacije svakog nastavnog sata, a da bi se postigli definirani ciljevi, nužno je pravilno postaviti zadatke, kao i odabrati sadržaje i aktivnosti pomoću kojih će oni biti postignuti. Odabir nastavnih sadržaja također je vrlo bitan. Planiranje omogućuje adekvatnu raspodjelu količine vremena za svaku aktivnost, a jedno od najvažnijih umijeća u poučavanju je prosuditi koliko vremena treba utrošiti na svaku aktivnost i koji je najbolji ritam prijelaza s aktivnosti na aktivnost. Planirane aktivnosti moraju pružiti primjereno intelektualno iskustvo da bi se postigli željeni rezultati, ali moraju omogućiti učenicima da se uključe i sudjeluju u tom iskustvu. Te aktivnosti moraju pobuditi i održavati pozornost, zanimanje i motivaciju učenika. Važna je raznovrsnost aktivnosti, a ona omogućuje učenicima da uče na razne načine i da tako steknu i razviju sposobnosti za uspješno učenje, no svaka mora biti primjerena određenom nastavnom satu. Prilikom planiranja i pripremanja za nastavu, učitelj treba utvrditi socijalne oblike rada (individualni oblik rada, aktivnosti u paru, grupni oblik, pedagoška radionica) kojima će se koristiti na nastavnom satu, nastavne metode i postupke kojima će postići najbolje rezultate, prostor u kojem će se odvijati o-o proces, utvrditi nastavna sredstva i pomagala, tj. medije kojima raspolaže, a koji mu trebaju za što kvalitetnije izvođenje nastave. Bitno je naglasiti kako se o-o proces, kao vrlo složen i dinamičan, ne može promatrati kao zatvorena i nepromjenjiva konstrukcija te stoga planiranju, programiranju i pripremanju za nastavu ne treba prići prekruto već spremno uvažavati svaku eventualnu promjenu, a sve u cilju postizanja što većeg o-o učinka. U nastavnoj svakodnevici bi to značilo da su priprave samo pripomoć i smjernica učitelju, a ne pravilo kojeg se treba slijepo držati, a drugi faktori koji se mogu pojaviti te mišljenje učenika i ostalih subjekata o-o procesa treba imati konačnu riječ pri samom izvođenju nastave. Naknadnom samokritičnom analizom postignutog uspjeha učitelj treba ustvrditi dobre i loše strane svog rada u pojedinostima, a to će mu u pripremanju daljnjeg rada poslužiti kao orijentacija u eliminiranju negativnog te unošenju i razvijanju pozitivnog.

4

ULOGA UČITELJA U ORGANIZACIJI NASTAVE I UČENJADječji svijet, prostor neslućenih mogućnosti, suviše je ovisan o odraslima. Naučiti dijete kako će ući u svijet sreće, odgovornosti, svijet kvalitete, prijateljstva, zabave, slobode, svijet uspjeha, svijet dogovora – mogao bi i trebao postati svijet sadašnjosti i neposredne budućnosti. I dijete, kao i odrasli, ima istovjetne psihološke potrebe, samo su načini njihova zadovoljavanja i put do sreće ponekad ograničeni i neznanjem nas odraslih. Put ka odrastanju nije uvijek lak, ravan, djelotvoran. Znamo da je teško pomagati čovjeku. Treba biti znalac i umjetnik u vođenju ljudi, naročito mladih, a još više onih najmlađih. O-o proces, promatran kao sustavno organizirana zajednička aktivnost učitelja i učenika na ostvarenju zadataka o i o, čine ljudi, osnovni pokretači, nositelji i realizatori procesa. Svaki od tih subjekata (učenici, učitelj, roditelji) pritom ima svoju ulogu. O-o proces postoji zbog učenika, bez čijeg se sudjelovanja u svim etapama procesa, o i o ne može ni događati. Učenika nitko ne može nešto naučiti, on to može naučiti samo sam, vlastitim angažmanom. Učenik sam zna i osjeća svoje interese i potrebe, čijem je zadovoljavanju usmjeren o-o proces. To ne znači da učeniku nije potrebna pomoć starijih. Tu važnu ulogu ima učitelj. On je voditelj i organizator o-o procesa, poznavatelj pedagogije, didaktike i metodike. Njegova uloga u odnosu prema učeniku je pomalo apsurdna i svodi se na to da sebe učini nepotrebnim. Kako se dijete razvija i raste ta pomoć je sve manje potrebna, a učiteljeva uloga je završena ako se učenik osamostalio. Učitelj postaje kvalitetniji ukoliko svoj rad promatra kao samoostvarenje, kao kreativan čin. A upravo je to bitno za čin odgajanja, jer ne odgajaju ni metode, ni postupci već ličnosti, stabilne, jake i za to obrazovane. Pomažući djetetu da se osamostali, učitelj treba procijeniti kad mu je potrebno pomoći, a kad je bolje prepustiti mu da pokuša samostalno. Uspjeh cijelog o-o procesa, ostvarenje planiranih zadaća te postizanje konačnog cilja uvelike ovisi o učitelju. Osim stručnosti, učiteljeva strpljivost, usklađenost njegovih stavova i ponašanja, njegova briga za napredak svakog pojedinog učenika, otvorenost i spremnost na suradnju, snošljivost na razlike u razredu, jednak pristup svim učenicima, poštivanje dostojanstva i kulturnog podrijetla učenika kao i kolega i uprave škole, najvažniji su poticaji i izvori učenja u školi. Stručno usavršavanje potrebno mu je kako bi ovladao novim znanjima i vještinama poučavanja, ali je vrlo važno i kako učitelj vidi sebe, svoj posao i učenike čiji su mu razvoj društvo i roditelji povjerili. Najvažnija zadaća učitelja je osmisliti nastavnu aktivnost koja djelotvorno postiže pedagoške rezultate za svakog učenika. Učiteljeva osjetljivost za učeničke potrebe vjerojatno je najvažnije od svih umijeća uspješnog poučavanja. To se odnosi na sposobnost učitelja da planira nastavne satove, prilagođuje i modificira svoju nastavu u skladu s time kako će nastavni sat doživjeti razni učenici, a sve u želji da potakne njihovo učenje. Da bi se postigli ciljevi, kako jednog, tako i svih ostalih nastavnih sati, potrebno je dobro planiranje i priprema učitelja za njihovu provedbu. Planiranje i pripremanje su sastavni dijelovi učiteljeva rada i vrlo su bitni za izvođenje neposrednog o-o procesa, ali i sastavni dio njegova stručnog i pedagoškog usavršavanja. Učitelj planira i programira čitav o-o proces i to na nivou godišnjeg (makroplaniranje), mjesečnog i tjednog planiranja (mikroplaniranje),a posebna se pažnja posvećuje dnevnom pripremanju za neposrednu nastavu. Upravo je ono preduvjet dobro izvedenog o-o procesa. Najčešće se učitelji služe pismenim pripremama za sat, iako prema nekim autorima (Matijević-Bognar), za razliku od planiranja, pripremanje nije nužno da bude napismeno. Takav se pismeni koncept naziva pripravom. Cilj i zadatci, kao polazište, ali i ishodište svakog o-o procesa, moraju biti oblikovani za svaki nastavni sat da vode k ostvarenju cilja cjelokupnog o-o procesa. Vrijeme koje se utroši na planiranje razlikuje se od učitelja do učitelja kao i od sata do sata. Prije realizacije svakog nastavnog sata, a da bi se postigli definirani ciljevi, nužno je pravilno postaviti zadatke, kao i odabrati sadržaje i aktivnosti pomoću kojih će oni biti postignuti. Odabir nastavnih sadržaja također je vrlo bitan. Planiranje omogućuje adekvatnu raspodjelu količine vremena za svaku aktivnost, a jedno od najvažnijih umijeća u poučavanju je prosuditi koliko vremena treba utrošiti na svaku aktivnost i koji je najbolji ritam prijelaza s aktivnosti na aktivnost. Prilikom planiranja i pripremanja za nastavu, učitelj treba utvrditi socijalne oblike rada (individualni oblik rada, aktivnosti u paru, grupni oblik, pedagoška radionica) kojima će se koristiti na nastavnom satu, nastavne metode i postupke kojima će postići najbolje rezultate, prostor u kojem

5

će se odvijati o-o proces, utvrditi nastavna sredstva i pomagala, tj. medije kojima raspolaže, a koji mu trebaju za što kvalitetnije izvođenje nastave. Učitelj je taj koji odlučuje o uvođenju dodatne ili dopunske nastave, na temelju saznanja iz neposrednog rada s učenicima, on organizira učenicima izbornu nastavu prema afinitetima, prati njihove izvanškolske aktivnosti. Učitelj je, dakle, planer, programer, suradnik i organizator, instruktor, izvor informacija, zadužen za didaktičko oblikovanje i izbor medija. Izrađuje izvedbeni program, prilagođene programe, planira godišnje, mjesečne i dnevne aktivnosti, organizira i kreira pedagoške situacije. Osim osnovnog visokoškolskog obrazovanja kojim se posebno specijalizira za pedagoška, didaktička i metodička pitanja, njegova odgojna funkcija pretpostavlja i posebne ljudske i moralne kvalitete. Učenik je učiteljev ravnopravni partner u didaktičko-komunikacijskim aktivnostima koje su usmjerene na njegovo obrazovanje, odgajanje i integriranje u društvu. Subjekt je o-o procesa i to u svim fazama, počevši od planiranja preko realizacije do vrednovanja i evaluacije. Bitno je naglasiti kako se o-o proces, kao vrlo složen i dinamičan, ne može promatrati kao zatvorena i nepromjenjiva konstrukcija te stoga planiranju, programiranju i pripremanju za nastavu ne treba prići prekruto već spremno uvažavati svaku eventualnu promjenu, a sve u cilju postizanja što većeg o-o učinka. U nastavnoj svakodnevici bi to značilo da su priprave samo pripomoć i smjernica učitelju, a ne pravilo kojeg se treba slijepo držati, a drugi faktori koji se mogu pojaviti te mišljenje učenika i ostalih subjekata o-o procesa treba imati konačnu riječ pri samom izvođenju nastave. Naknadnom samokritičnom analizom postignutog uspjeha učitelj treba ustvrditi dobre i loše strane svog rada u pojedinostima, a to će mu u pripremanju daljnjeg rada poslužiti kao orijentacija u eliminiranju negativnog te unošenju i razvijanju pozitivnog.

MOTIVACIJA UČENIKADječji svijet, prostor neslućenih mogućnosti, suviše je ovisan o odraslima. Naučiti dijete kako će ući u svijet sreće, odgovornosti, svijet kvalitete, prijateljstva, zabave, slobode, svijet uspjeha, svijet dogovora – mogao bi i trebao postati svijet sadašnjosti i neposredne budućnosti. I dijete, kao i odrasli, ima istovjetne psihološke potrebe, samo su načini njihova zadovoljavanja i put do sreće ponekad ograničeni i neznanjem nas odraslih. Put ka odrastanju nije uvijek lak, ravan, djelotvoran. Znamo da je teško pomagati čovjeku. Treba biti znalac i umjetnik u vođenju ljudi, naročito mladih, a još više onih najmlađih. O-o proces, promatran kao sustavno organizirana zajednička aktivnost učitelja i učenika na ostvarenju zadataka o i o, čine ljudi, osnovni pokretači, nositelji i realizatori procesa. Svaki od tih subjekata (učenici, učitelj, roditelji) pritom ima svoju ulogu. O-o proces postoji zbog učenika, bez čijeg se sudjelovanja u svim etapama procesa, o i o ne može ni događati. Učenika nitko ne može nešto naučiti, on to može naučiti samo sam, vlastitim angažmanom. Učenik sam zna i osjeća svoje interese i potrebe, čijem je zadovoljavanj usmjeren o-o proces. Za zadovoljavanje tih potreba potrebno je učenika motivirati za aktivno praćenje i sudjelovanje u nastavnom procesu. Motivacija predstavlja izazivanje intelektualnog i emocionalnog doživljaja, a izaziva je sam način rada koji mora biti raznolik. Motivacija je osnova svakog dobro organiziranog rada. Kako bi rezultati o-o procesa bili što kvalitetniji, učenik treba osjetiti unutrašnju potrebu, nagon, želju da određeni zadatak ili problem riješi. Najbolje je da učenik bude u kontaktu s objektivnom stvarnošću, s doživljajima iz života. Tada se javlja potpunija misaona aktivnost koja je osnova za uviđanje veza i odnosa među danim podatcima, odnosno uvjet za rješavanje problema. Kada se govori o učeničkoj motivaciji, razlikuju se tri najvažnija utjecaja na učeničku motivaciju u razredu. To su: unutarnja, vanjska motivacija i očekivanje uspjeha. Unutarnja motivacija znači koliko će učenici sudjelovati u nekoj aktivnosti kako bi zadovoljili svoju znatiželju i zanimanje za nastavne sadržaje koji se tumače ili kako bi razvili kompetenciju ili sposobnosti u odnosu na zahtjeve koji se pred njih predstavljaju zbog sebe. Vanjska motivacija znači sudjelovanje u određenoj aktivnosti kako bi se postigao neki željeni cilj ili svrha izvan aktivnosti. Sudjelovanje u aktivnosti je stoga sredstvo da se postigne neki drugi cilj (npr. roditeljska ili učiteljska pohvala, poštovanje i divljenje ostalih učenika ili da se izbjegnu neugodne posljedice neuspjeha). Unutarnja i vanjska motivacija se često promatraju odvojeno, ali zapravo nisu nespojive. Mnogi učenici imaju snažnu

6

unutarnju i vanjsku motivaciju da sudjeluju u određenoj aktivnosti, npr. mogu se truditi na satu matematike jer uživaju u nastavi matematike, ali i zato što žele postići dobar uspjeh kako bi ostvarili neke pogodnosti. Očekivanje uspjeha je stupanj u kojem učenici osjećaju da će uspjeti u određenoj aktivnosti. Većina se učenika neće potruditi uspjeti u zadatku koji smatraju preteškim i u kojem su im mali izgledi za uspjeh. No nisu sve aktivnosti za koje učenici smatraju da u njima mogu lako uspjeti motivirajuće (prelagane zadaće učenici mogu smatrati nevrijednima truda, osim ako postoji neki poseban razlog da ih se izvrši). Najvažniji načini kojima učitelji mogu pobuditi učeničku motivaciju su one koje koriste učeničku unutarnju i vanjsku motivaciju te očekivanja uspjeha. Kada govorimo o uspješnom poučavanju, najvažniji čimbenik je osigurati da se učenike potiče na učenje i da učitelj od njih puno očekuje. Takva pozitivna očekivanja trebaju biti realistična, ali izazovna. Korištenje učeničke unutarnje motivacije uključuje izbor tema koje će vjerojatno zanimati učenike, osobito ako su povezane sa životnim iskustvom. Mogućnost izbora, aktivno sudjelovanje i suradnja među učenicima osiguravaju užitak, upotreba raznih igara, novosti i raznolikosti su poticajno iskustvo. Unutarnja motivacija uključuje radoznalost i želju da se povećaju sposobnosti i mogućnosti učenika, može ju se potaknuti tako da se učenicima redovito pokazuje kako im se poboljšavaju sposobnosti i što sve mogu sad učiniti i razumjeti u usporedbi s onim što su mogli na početku školske godine. Korištenje učeničke vanjske motivacije sadržano je u povezivanju truda i uspjeha s opipljivim nagradama i povlasticama. Pritom se mora paziti da su te nagrade i povlastice nešto što ti učenici zaista žele te da ne smanjuju njihovu unutarnju motivaciju i da ne obeshrabruju one koji se trude, ali koji ne dobivaju takve nagrade. Učiteljeva pohvala je iznimno važan i snažan motivator. Pohvala koja se veže uz učenikov rad i postignuće, koja odiše iskrenim zadovoljstvom učitelja i kojoj se vjeruje, djelotvornija je od redovitih, ispraznih pohvala kojima nedostaju ta obilježja. Vanjska motivacija može se pojačati tako da se učenicima ukaže na korist, relevantnost i važnost teme ili aktivnosti za njihove potrebe. Poticaji koji se temelje na učenikovom očekivanju uspjeha osiguravaju to da su postavljeni zadatci izazovni i da učenicima nude realističnu mogućnost uspjeha. Pomoć i očekivanja učitelja moraju u učenicima izazvati samopouzdanje, oni moraju osjetiti da će uspjeti uz primjeren napor. Važno je i da shvate da uspjeh ovisi o njima, da moraju biti svjesni kako pristupaju zadatcima, koliko truda ulažu u uspjeh i da nema zamjene za njihovu spremnost da se trude kroz dulje razdoblje. Prilikom planiranja i pripremanja za nastavu, učitelj, kako bi postigao cilj i zadatke nastavnog sata, treba odabrati sadržaje i aktivnosti pomoću kojih će oni biti postignuti, utvrditi socijalne oblike rada kojima će se koristiti na nastavnom satu, nastavne metode i postupke kojima će postići najbolje rezultate, prostor u kojem će se odvijati o-o proces, provjeriti nastavna pomagala, tj. medije kojima raspolaže, a koji bi mu trebali za što kvalitetnije izvođenje nastave. Opći zadatak pripreme kao dijela nastavnog sata je obaviti sve potrebne predradnje, kako materijalno-tehničkog i organizacijskog, tako i spoznajnog, psihološkog i metodičkog karaktera koje pridonose uspješnomu izvođenju predviđenog glavnog dijela nastavnog sata. Upravo se ovaj spoznajno-psihološki dio odnosi na motivaciju. Dobar početak znači doprinos krajnjem uspjehu. Materijalno-tehnički se pripremiti za nastavu znači pripremiti nastavna sredstva i pomagala, raspodijeliti učenike, upoznati ih ili ponoviti rad s materijalom, provjeriti funkcionalnost uređaja i mehanizama. Spoznajna strana pripreme podrazumijeva davanje učenicima informacije što će raditi, o čemu će učiti, s kojim sadržajima će se upoznati, koju problematiku će upoznavati. U motivacijske svrhe, tj. za postizanje svojevrsne psihičke angažiranosti za predstojeći rad, u svakodnevnom nam radu koriste raznovrsni načini i postupci. Uz pomoć njih razvija se aktivan odnos prema radu, intelektualna radoznalost i interes te povoljna radna atmosfera. Ukratko, motivacija stavlja u funkciju učenikov psihički i intelektualni mehanizam. Učenike trebamo angažirati, motivirati, razviti aktivan odnos i osmisliti rad, razviti interes i radoznalost, povoljnu radnu atmosferu. Sve se to izvodi prikladnim metodičkim postupcima. Sadržaj i način pripreme, odnosno motivacije, ovisi o više faktora, prvenstveno o nastavnom predmetu, etapi koja slijedi, pronicljivosti učitelja te o vremenu koje nam stoji na raspolaganju.

7

Motivacija se može postići zanimljivim podatcima iz povijesti, anegdotom vezanom uz sadržaj teme, analiziranjem konkretnih pojava u životu, formuliranjem zagonetke, citiranjem poslovica, pitalicama, križaljkama, raznim igrama, demonstriranjem eksperimenta, ponavljanjem nekih dijelova već obrađenih sadržaja, postavljanjem potanja radi kraćeg rasuđivanja i dr. Najgore, po o-o proces i učenike, je prijeći na glavni dio sata s određenim unutarnjim otporom u nepovoljnim uvjetima jer to rezultira, ne samo slabim radnim učinkom, već i odbojnošću učenika prema nastavi samoj. Bitno je da motiviranje bude što kraće, ali što efikasnije i efektnije. Dostizanje i održavanje unutarnje motivacije kod nadarenih učenika ovisi o roditeljima i učiteljima koji trebaju znati podržati ih u fazama koje izazivaju dosadu i doživljaj jednoličnosti. Pritom mogu iskoristiti njihovu potrebu za identifikacijom s osobom koju vole ili poštuju kao i potrebu za osjećajem sposobnosti koji može proizlaziti iz usporedbe s vršnjacima ili, na višem nivou, kroz natjecanje sa samim sobom. Učitelj treba nadarenoj djeci ponuditi, naročito u prosječnom razrednom odjeljenju s mnogo djece materijale visoke složenosti i različitih sadržaja, ali ih usmjeriti i na pomoć slabijima. Inače se često događa da ti kreativni, često i vrlo talentirani učenici, postanu demotivirani nezanimljivim i mehaničkim pristupom u razredu. Talent i potencijal djeteta bit će uništeni ukoliko dijete samo ne vjeruje da posjeduje određene sposobnosti te ako nema slobodu da ih koristi i razvija. Za postizanje motivacije u razredu najvažniju ulogu ima osoba učitelja. Učitelj je planer, programer, suradnik i organizator, instruktor nastavnog procesa, izvor informacija. Zadužen je za didaktičko oblikovanje i izbor medija. On je savjetnik, mentor, glumac i pjevač, mađioničar i sportaš i u svojoj osobi ujedinjuje mnogo više drugih osoba, no da bi učenici stekli povjerenje i opuštenost u njegovoj blizini, da bi im bio zanimljiv i privlačan, on mora biti nadasve kreativan. Samo kreativan i maštovit učitelj bit će sposoban potaknuti učenike na aktivnosti koje se od njih traže bez muke i prisile. On zna kako će približiti ideju kreiranja vlastite sreće maloj djeci tako da biraju odgovarajuća ponašanja i aktivnosti potrebna za zadovoljavanje njihovih potreba na uravnotežen način. IZVORI ZNANJA U NASTAVIO-o proces je planska i cilju usmjerena djelatnost koja, polazeći od određenih društvenih i individualnih pretpostavki, teži ostvarenju društveno i individualno relevantnih postignuća. Do tih se postignuća dolazi definiranjem cilja i zadataka koji se žele postići, izborom sadržaja i aktivnosti na kojima se ti zadatci mogu ostvariti te organizacijom doživljaja i iskustava da se oni ostvare uz korištenje odgovarajućih medija, strategija i oblika. Na kraju se vrjednuje koliko su ostvareni postavljeni ciljevi i zadatci. O-o proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost nastavnika i učenika na ostvarenju zadataka o i o. U didaktici se koristi i izraz nastava, ali danas uz nastavu postoji niz izvannastavnih aktivnosti koje su također o-o proces. Nastava je određena o-o programom. To je dokument u kojem su naznačeni o i o ciljevi, broj mikrojedinica, napomene o realizaciji, odnosno važnijim uvjetima koje treba osigurati za realizaciju (materijalna oprema, prostori za aktivnosti, stručnost učitelja…). Nastavni program određuje opseg, dubinu i slijed proučavanja nekog sadržaja. Kao izvor znanja u nastavi središnje mjesto zauzima izvorna stvarnost, tj. učenikovo okruženje. Izvorna stvarnost, odnosno prirodna i društvena sredina najširi je i najegzaktniji izvor znanja te se s pravom u didaktici naziva primarnim izvorom znanja. U njoj se može realizirati velik dio ciljeva o i o, najpogodnije je mjesto za razvijanje radnih sposobnosti učenika. Odnos prema stvarnosti može biti promatrački, ali je plodonosnije da bude aktivan, počevši od najjednostavnijeg praktičnog rada pa do složenijih. Radom na konkretnom materijalu učenici stječu razne sposobnosti: senzorne, praktične, izražajne, misaone. Često, zbog prostorne i vremenske udaljenosti, spoznajne složenosti i nepristupačnosti, izvorna stvarnost nije najprikladnija za neposredno poučavanje. Jedno od mogućih didaktičkih rješenja , najbliskije učenju u neposrednoj prirodnoj stvarnosti, donošenje je dijelova izvorne stvarnosti u školske prostorije, primjerice zbirke prepariranih životinja, herbariji, zbirke insekata ili minerala, uzorci vode ili izgrađivanjem posebnih školskih objekata: akvarij, terarij, zookutak, rasadnik, voćnjak, povrtnjak itd. O-o proces najčešće se ipak odvija uz pomoć didaktički oblikovane stvarnosti u obliku nastavnih sredstava. Ona su didaktički tako

8

oblikovana izvorna stvarnost da budu pristupačnija učenikovom spoznavanju u nastavnom tijeku. Postoje veoma brojna i raznovrsna nastavna sredstva koja se iz dana u dan sve više usavršavaju, paralelno s razvojem nastavnih pomagala. Nastavna su pomagala također vrlo bitna jer upravo ona djeluju na ljudska čula, odnosno stavljaju u funkciju pojedino nastavno sredstvo, a to su primjerice ploča, kreda, geometrijski pribor, slike, karte, razna tehnička pomagala poput projektora, glazbene linije, TV-a, filma, računala. U posljednje se vrijeme koristi izraz medij koji se čini praktičnijim jer u sebi podrazumijeva i nastavna sredstva i pomagala, često neodvojiva. U većini se klasifikacija mediji pojavljuju kao vizualni, auditivni i audiovizualni. Vizualni su mediji najbrojniji. Oni djeluju na vanjska osjetna svojstva, točnije na vid. Mogu biti dvodimenzionalna i trodimenzionalna, statična i dinamična (crteži, slike, fotografije, plakati, aplikacije, modeli, reljefi, makete, mobili, mirna projekcija- grafoprojekcija, didaktičke igre, aparati, strojevi…). Tu spadaju i tekstualna sredstva- raznovrsni tekstualni materijal (udžbenici, priručnici, čitanke, slovarice, članci, tekstovi, rječnici, leksikoni, nastavni listići…). Pri tom je važno naglasiti kako prednost uvijek treba dati izboru konkretnog materijala iz stvarnosti. Pod auditivne izvore znanja može spadati bilo kakav nosač zvuka za čiju reprodukciju imamo i odgovarajuće nastavno pomagalo, a može ih pratiti i slikovni materijal. Medij koji ujedinjuje sliku i zvuk je audiovizualno sredstvo. U nastavi su najčešće korišteni nastavni film, tj. film specijalno izrađen za nastavu i usklađen s nastavnim programom, osobinama učenika s obzirom na dob i općim didaktičkim i metodičkim zahtjevima i televizijske emisije koje mogu uspješno dopuniti, osvježiti, proširiti i pojačati o-o djelovanje obitelji, škole, institucija i pojedinaca. Važnost televizije je u približavanju stvarnosti, koja nije dostupna procesu učenja, dopuni i produbljivanju sadržaja iz različitih znanstvenih i nastavnih područja, u razlikovanju bogaćivanju poznavanja svakidašnjice, mogućnosti pokazivanja najnovijih informacija i pružanju pomoći u svladavanju suvremenih životnih problema. Osim ovih apersonalnih medija, tu bi spadala i živa riječ učitelja. Ona je bila temeljni izvor znanja u tradicionalnoj školi. Učitelj je najčešće usmenim izlaganjem, predavanjem prepričavao svoja iskustva i odgovarajuće sadržaje koje su učenici trebali usvojiti. Kako za nastavu pomoću žive riječi učitelj treba raspolagati samo odgovarajućim iskustvom u usmenom izlaganju, poučavanje živom riječi je najjeftinije i to je jedan od razloga što se zadržalo i nakon pojavljivanja udžbenika i ostalih nastavnih sredstava i pomagala. Učiteljeva se uloga u nastavi mijenja. On od neposrednog izvora znanja u kojoj je njegova živa riječ dominirala preuzima ulogu rukovoditelja i stvaratelja najpovoljnijeg okruženja učenika koje će im omogućiti potpuni razvitak njegovih sposobnosti. Učitelja ne možemo promatrati samo kao izvor znanja već, prije svega, kao stvaratelja, rukovoditelja i ustrojitelja suvremenih uvjeta rada u nastavi. Živa riječ učenika u nastavi zauzima istaknuto mjesto. Svaki učenik raspolaže određenim iskustvom stečenim u svom okruženju i stoga se on može pojaviti kao izvor znanja. Smisao njihova izlaganja ne sastoji se od toga da pokažu učitelju koliko znaju, već da svoje iskustvo i spoznaje podijele s drugima. To je korisno i stoga što se učenici vježbaju u izlaganju svog iskustva, ali i u slušanju i razumijevanju svojih vršnjaka. Bogatija i raznovrsnija komunikacija, jasno, ostvaruje se istovremenom uporabom više medija. Primjerice, audiovizualni mediji, za čije percipiranje treba angažirati oba osjetila, imaju pojačano djelovanje na učenika. Iz prakse znam koliko utjecaj na učenike ima prikazivanje određenih televizijskih emisija, filmova, animiranih filmova, ali bez obzira na to, u njihovu korištenju ne treba pretjerivati, kao što ih ne treba ni zaobilaziti. Računalo se za učenje koristi kao osnovni nosilac sadržaja učenja, ali i kao medij koji pomaže u nekim etapama procesa učenja (npr. vježbanje ili provjeravanje). Računala u školama koriste za koordiniranje ostalih medija u sklopu nekog multimedijalnog sustava, ali i za brojna druge poslove koji su u funkciji org. školskog života. Računalo je poseban nast. medij oko čijeg se utjecaja i koristi stručnjaci još nisu usuglasili, što nije ni čudno obzirom da računalna tehnologija i općenito protok informacija postaju iz dana u dan sve intenzivniji. Primjerice, relevantna didaktika autora M. Matijevića iz 2002., koja je osnovna liter. za polaganje ispita istoimenog kolegija, a i sad za pripremanje državnog ispita, računalo, kao još neistražen, ali obećavajući medij, prikazuje na svega nekoliko stranica. Danas svakom učitelju koji razmišlja o poboljšanju o-o procesa, računalo je pri vrhu piramide medija na koje

9

računa.Bez obzira na veliku važnost niza novih nastavnih sredstava i obrazovne tehnologije, učiteljeva je zadaća u nastavi nezamjenjiva. Učitelj je u medijalnoj zadaći kad učenicima prenosi gradivo usmeno, pismeno ili pokazivanjem pokreta i predmeta, a u programskoj zadaći kad usklađuje metodičke mogućnosti medija s gradivom i obraz. zadaćama, usmjerava individ. razvitak učenika, priprema članke za medijalne sustave i sl., a u organizacijskoj zadaći kad aktivira medije da izvode nastavu, nadzire interakcijski proces medija i učenika i sl., općenito u odgojnoj zadaći kada sve svoje funkcije usmjerava tako da omogući razvitak svih stvaralačkih sposobnosti svojih učenika. On treba uvijek umrežavati uporabu svih nastavnih sredstava u sklopu svojeg pedagogijskog iskustva i ništa ne može zamijeniti tako dobru neposrednu vezu između učitelja i učenika i stalnu pažnju koju učitelj pridaje potrebama učenika. Da bi se nastava podigla na višu razinu, treba izobraziti i odgojiti dobre učitelje koji će u svom radu uspješno upotrebljavati suvremena nastavna sredstva.

INTERESI UČENIKA U NASTAVIDo danas čovječji je um otkrio mnoge tajne prirode, mnoge vlastite bajke pretvorio u stvarnost, ali je sam sebi u velikoj mjeri ostao prekriven velom tajne. Postoje razne grupe učenja koje pokušavaju objasniti što i tko je zapravo čovjek. Prema humanističkom shvaćanju, čovjek, pa tako i dijete, tj. učenik, je aktivno i stvaralačko biće koje radom prerađuje, odnosno prilagođava prirodu svojim potrebama. W. Glasser naglašava da čovjek sam bira svoje ponašanje i da o njemu ovisi hoće li ono biti uspješno ili neuspješno. Na ponašanje čovjeka potiču osnovne potrebe, među kojima on ubraja potrebu za pripadanjem, ljubavlju i suradnjom, potrebu za moći, natjecanjem i uvažavanjem, potrebu za igranjem, kreat. i zabavom te potrebu za mogućnošću izbora i slobodom. Proces čovjekova razvoja dugotrajan je i doživotan proces tijekom kojeg su izuzetno važni i naslijeđe i odnos s okolinom i drugim ljudima, jer je čovjek čovjeku osnovna potreba. U takve izuzetno važne odnose ubrajaju se i proces o i o, koji je, dakle, uvjetovan soc.-kulturnim čimbenicima, s jedne strane, a s druge antrop.-psih. statusom njegovih subjekata. Čovjeku je za pravilan razvoj od iznimne važnosti zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. One se dijele na biološke: potreba za hranom, vodom, odjećom, kretanjem, aktivnošću, odmorom, snom, ali i za sigurnošću; socijalne s vrlo jakim potrebama za samopoštovanjem i poštovanjem od drugih ljudi te na vrhu piramide potreba, prema Maslowljevoj hijerarhiji, nalaze se samoaktualizirajuće potrebe. O-o procesi, naravno oni koji su usmjereni na ljudske interese, potrebe i razvoj autonomne ličnosti, u funkciji su pomoći čovjeku na putu odrastanja. Obzirom da suvremeno obraz. često nije na toj razini pa, nažalost, više guši kreativnost nego što omogućava samoaktualizaciju, potrebno je da učitelji prilikom kreiranja nast. procesa posvete posebnu pažnju interesima učenika. Pritom učitelj trebaju biti naročito vješt jer je razredno odjeljenje skupina učenika koji se međusobno prilično razlikuju po mnogim osobinama. Iako je čovjekova priroda jedinstvena i nedjeljiva, potrebno je, radi njihova bolja razumijevanja, razlikovati spoznajne, doživljajne i psihomotorne aspekte ličnosti jer upravo iz njih proizlaze različiti ljudski interesi. Jednako tako, o-o proces uvijek je jedinstvo spoz., doživlj. i psihomot., ali se u nast. situacijama, ovisno o sadržajima, redovito događa da je dominantan jedan od aspekata. Interesi učenika od iznimne su važnosti i treba ih poštovati i integrirati u svim segmentima o-o procesa. Kako bi se ostvarili odg. i obraz. zadatci, sadržaji i aktivnosti, potrebna je zajednička aktivnost, tj. međusobno uvažavanje učitelja i učenika i to u svim etapama o-o procesa. U prvoj etapi učenici iskazuju svoje (obraz.) interese i (odg.) potrebe na način da u suradnji s učiteljem dogovaraju što će raditi, tj. sadržaje i aktivnosti te kako će to raditi, tj. oblike, sadržaje, metode i postupke. Iako su sadržaji i aktivnosti većim dijelom određeni programom, oni se u etapi dogovora konkretiziraju i preoblikuju u skladu s interesima i potrebama svih. Uz te zajedničke interese i potrebe grupe, postoje i pojedinačni interesi pa u etapi dogovora stvaramo pretpostavke za iskazivanje i jednih i drugih. Interesi i potrebe također se uzimaju u obzir prilikom dogovora hoće li se što raditi zajednički, u grupama ili pojedinačno te koja ćemo sredstva, pomagala, metode i postupke

10

upotrebljavati. Iako organizacijski poprilično komplicira stvar, bilo bi poželjno nastavu ponekad artikulirati i na koji drugi način osim unaprijed definiranim rasporedom sati koji prati razredno-predmetno-satni sustav. Naime, nedostatci tog krutog sistema koji je, unatoč mnogim znanstvenim pritužbama i dalje najprisutniji, su u suprotnosti s interesima i potrebama učenika, ali se mogu ublažiti uvođenjem, tzv. blok sati, projektne nastave, integriranih sati, dana ili integriranog tjedna što se uvođenjem HNOS-a u škole pokušava i promijeniti. Nasreću po nas, integriranu je nastavu organizacijski najlakše izvoditi u razrednoj nastavi jer razredno odjeljenje vodi samo jedan učitelj. Upravo integriranom nastavom individualizira se o-o proces, a to je osnova za poštivanje interesa i potreba učenika. Oni samostalno u manjim grupama rade na ostvarenju zadataka koje su planirali za taj dan ili tjedan, uz asistenciju učitelja-voditelja. Učitelj mora biti dovoljno kompetentan da prosudi kojem je učeniku potrebnija veća pomoć jer postoji opasnost da se oni nedovoljno samostalni u radu izgube i dožive neuspjeh. Nakon toga učenik se uključuje u etapu praćenja, vođenja i ocjenjivanja, što je i najbolji način za poštivanje njegovih interesa i potreba. Važna je i humana i demokratska komunikacija kao izvor sigurnosti i uspjeha koja dovodi do samoaktualizacije. Za doživljajni proces najbitniji su odnosi s drugima i određeno iskustvo. S pedag. strane to znači kako je, u cilju poštovanja interesa učenika, bolje ne miješati se u doživljajni proces djeteta jer je to duboko osobna stvar. Iz toga primjerice proizlazi preporuka neocjenjivanja stvaralačkih produkata, odnosno, ne ocjenjivanje odgojnih predmeta. Učenika je potrebno prihvatiti onakvog kakav jest, vjerovati mu, ne procjenjivati ga prema nekim vanjskim kriterijima. Učenik mora biti siguran da ga razumiju i imati potpunu slobodu simboličkog izražavanja. Nije svakom učeniku dovoljan rad u matičnom razrednom odjeljenju na redovnoj nastavi. Individ. potrebe i interesi učenika koji se dosta razlikuju od interesa drugih učenika, koji imaju problema sa zadovoljavanjem svojih potreba i interesa mogu se realizirati u sklopu dodatne i dopunske nastave, izvannast. i izvanšk. akt. ili izbornim predmetima koji se nude učenicima na izbor. Upravo putem njih učenici najkvalitetnije osiguravaju ispunjenje svojih individualnih potreba.

INDIVIDUALIZACIJA UČENJA I NASTAVEPrije ikakvog ulaska u temu individualizacije potrebno je navesti važnu dilemu novije didaktičke literature: Je li smisao školovanja postizanje unaprijed određenog jednakog nivoa znanja i sposobnosti za sve učenike ili je potrebno svakom učeniku omogućiti postizanje optimalnih rezultata? Spoznaje znanosti relevantnih za o-o proces daju više argumenata za ovu drugu opciju pa je, u skladu s tim, opravdana težnja ka individualizaciji nastave kao svojevrsnom idealu. Do danas čovječji je um otkrio mnoge tajne prirode, mnoge vlastite bajke pretvorio u stvarnost, ali je sam sebi u velikoj mjeri ostao prekriven velom tajne. Postoje razne grupe učenja koje pokušavaju objasniti što i tko je zapravo čovjek. Prema humanističkom shvaćanju, čovjek, pa tako i dijete, tj. učenik, je aktivno i stvaralačko biće koje radom prerađuje, odnosno prilagođava prirodu svojim potrebama. W. Glasser naglašava da čovjek sam bira svoje ponašanje i da o njemu ovisi hoće li ono biti uspješno ili neuspješno. Na ponašanje čovjeka potiču osnovne potrebe, među kojima on ubraja potrebu za pripadanjem, ljubavlju i suradnjom, potrebu za moći, natjecanjem i uvažavanjem, potrebu za igranjem, kreat. i zabavom te potrebu za mogućnošću izbora i slobodom. Proces čovjekova razvoja dugotrajan je i doživotan proces tijekom kojeg su izuzetno važni i naslijeđe i odnos s okolinom i drugim ljudima, jer je čovjek čovjeku osnovna potreba. U takve izuzetno važne odnose ubrajaju se i proces o i o, koji je, dakle, uvjetovan soc.-kulturnim čimbenicima, s jedne strane, a s druge antrop.-psih. statusom njegovih subjekata. Čovjeku je za pravilan razvoj od iznimne važnosti zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. One se dijele na biološke: potreba za hranom, vodom, odjećom, kretanjem, aktivnošću, odmorom, snom, ali i za sigurnošću; socijalne s vrlo jakim potrebama za samopoštovanjem i poštovanjem od drugih ljudi te na vrhu piramide potreba, prema Maslowljevoj hijerarhiji, nalaze se samoaktualizirajuće potrebe. O-o procesi, naravno oni koji su usmjereni na ljudske interese, potrebe i razvoj autonomne ličnosti, u funkciji su pomoći čovjeku na putu odrastanja. Obzirom da suvremeno obraz. često nije na toj razini pa, nažalost, više guši kreativnost nego što

11

omogućava samoaktualizaciju, potrebno je da učitelji prilikom kreiranja nast. procesa posvete posebnu pažnju interesima učenika. Pritom učitelj treba biti naročito vješt jer je razredno odjeljenje skupina učenika koji se međusobno prilično razlikuju po mnogim osobinama, po sposobnostima pamćenja, pažnji, interesima, temperamentu, ali i intelektualnim osobnostima, kognitivnom stilu, uvjetima za razvoj, specijalnim predznanjima. Iako je čovjekova priroda jedinstvena i nedjeljiva, potrebno je, radi njihova bolja razumijevanja, razlikovati spoznajne, doživljajne i psihomotorne aspekte ličnosti jer upravo iz njih proizlaze različiti ljudski interesi. Upravo zbog tih razlika, a kako bi se individualne psihofizičke snage razvila do maksimuma, nužno je individualizirati nastavu, odnosno poštovati individualne specifičnosti učenika. Treba imati na umu da nema apsolutno netalentiranog djeteta te kako je svako dijete u nečemu sposobnije od druge djece. Individualizirana je nastava, prema tome, nastojanje da se u organizaciji o-o procesa optimalno uvažavaju individualne karakteristike kao i prilagođavanje unutarnjim uvjetima svakog pojedinog učenika. To se postiže organizacijom zajedničkog ili individualnog rada učenika, primjerenog njegovim mogućnostima. Pojavila su se tako različita didaktička rješenja, poput dijeljenja na više grupa, izdvajanja pojedinca iz kolektiva radi pružanja diferencirane konstruktivne pomoći, davanja individualnih naloga za rad nastavnim listićima, korištenja računala i drugih medija. Interesi učenika od iznimne su važnosti i treba ih poštovati i integrirati u svim segmentima o-o procesa. Kako bi se ostvarili odg. i obraz. zadatci, sadržaji i aktivnosti, potrebna je zajednička aktivnost, tj. međusobno uvažavanje učitelja i učenika i to u svim etapama o-o procesa. U prvoj etapi učenici iskazuju svoje (obraz.) interese i (odg.) potrebe na način da u suradnji s učiteljem dogovaraju što će raditi, tj. sadržaje i aktivnosti te kako će to raditi, tj. oblike, sadržaje, metode i postupke. Iako su sadržaji i aktivnosti većim dijelom određeni programom, oni se u etapi dogovora konkretiziraju i preoblikuju u skladu s interesima i potrebama svih. Uz te zajedničke interese i potrebe grupe, postoje i pojedinačni interesi pa u etapi dogovora stvaramo pretpostavke za iskazivanje i jednih i drugih. Interesi i potrebe također se uzimaju u obzir prilikom dogovora hoće li se što raditi zajednički, u grupama ili pojedinačno te koja ćemo sredstva, pomagala, metode i postupke upotrebljavati. Iako organizacijski poprilično komplicira stvar, bilo bi poželjno nastavu ponekad artikulirati i na koji drugi način osim unaprijed definiranim rasporedom sati koji prati razredno-predmetno-satni sustav. Naime, nedostatci tog krutog sistema koji je, unatoč mnogim znanstvenim pritužbama i dalje najprisutniji, su u suprotnosti s interesima i potrebama učenika, ali se mogu ublažiti uvođenjem, tzv. blok sati, projektne nastave, integriranih sati, dana ili integriranog tjedna što se uvođenjem HNOS-a u škole pokušava i promijeniti. Nasreću po nas, integriranu je nastavu organizacijski najlakše izvoditi u razrednoj nastavi jer razredno odjeljenje vodi samo jedan učitelj. Upravo integriranom nastavom individualizira se o-o proces, a to je osnova za poštivanje interesa i potreba učenika. Oni samostalno u manjim grupama rade na ostvarenju zadataka koje su planirali za taj dan ili tjedan, uz asistenciju učitelja-voditelja. Učitelj mora biti dovoljno kompetentan da prosudi kojem je učeniku potrebnija veća pomoć jer postoji opasnost da se oni nedovoljno samostalni u radu izgube i dožive neuspjeh. Nakon toga učenik se uključuje u etapu praćenja, vođenja i ocjenjivanja, što je i najbolji način za poštivanje njegovih interesa i potreba. Važne je i humana i demokratska komunikacija kao izvor sigurnosti i uspjeha koja dovodi do samoaktualizacije. Za doživljajni proces najbitniji su odnosi s drugima i određeno iskustvo. S pedagoške strane to znači kako je, u cilju poštovanja interesa učenika, bolje ne miješati se u doživljajni proces djeteta jer je to duboko osobna stvar. Iz toga primjerice proizlazi preporuka neocjenjivanja stvaralačkih produkata, odnosno, ne ocjenjivanje odgojnih predmeta. Učenika je potrebno prihvatiti onakvog kakav jest, vjerovati mu, ne procjenjivati ga prema nekom vanjskim kriterijima. Učenik mora biti siguran da ga razumiju i imati potpunu slobodu simboličkog izražavanja. Nije svakom učeniku dovoljan rad u matičnom razrednom odjeljenju na redovnoj nastavi. Individualne potrebe i interesi učenika koji se dosta razlikuju od interesa drugih učenika, koji imaju problema sa zadovoljavanjem svojih potreba i interesa mogu se realizirati u sklopu dodatne i dopunske nastave, izvannastavnim i

12

izvanškolskim aktivnostima ili izbornim predmetima koji se nude učenicima na izbor. Upravo putem njih učenici najkvalitetnije osiguravaju ispunjenje svojih individualnih potreba.

IZVANNASTAVNE I IZVANŠKOLSKE AKTIVNOSTIO-o proces je planska i cilju usmjerena djelatnost koja, polazeći od određenih društvenih i individualnih pretpostavki, teži ostvarenju društveno i individualno relevantnih postignuća. Do tih se postignuća dolazi definiranjem cilja i zadataka koji se žele postići, izborom sadržaja i aktivnosti na kojima se ti zadatci mogu ostvariti te organizacijom doživljaja i iskustava da se oni ostvare uz korištenje odgovarajućih medija, strategija i oblika. Na kraju se vrjednuje koliko su ostvareni postavljeni ciljevi i zadatci. O-o proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost nastavnika i učenika na ostvarenju zadataka o i o. U didaktici se koristi i izraz nastava, ali danas uz nastavu postoji niz izvannastavnih aktivnosti koje su također o-o proces. Nastava je određena o-o programom. To je dokument u kojem su naznačeni o i o ciljevi, broj mikrojedinica, napomene o realizaciji, odnosno važnijim uvjetima koje treba osigurati za realizaciju (materijalna oprema, prostori za aktivnosti, stručnost učitelja…). Nastavni program određuje opseg, dubinu i slijed proučavanja nekog sadržaja. Nastavnim programom predviđene su izvannastavne djelatnosti kao posebne aktivnosti kojih su temeljne zadaće prilagoditi nastavni program učenicima i omogućiti im njegovo uspješno svladavanje, kao i potpuni razvitak učenikovih sposobnosti. U programu izvannastavnih aktivnosti pozornost treba dati odgoju, tj. njegovanju zajedništva, prihvaćanju tuđeg uspjeha i vlastitog ili zajedničkog slabijeg uspjeha, kulturi komuniciranja i ponašanja, povjeravanju promišljanja i stajališta k općem dobru. Izvannast. Akti. treba poticati sudjelovanje svih članova kako bi postali svjesni važnosti stjecanja znanja i darovitosti koje posjeduju te kako bi ih mogli što uspješnije povezati u novim stvaralačkim i praktičnim mogućnostima. Izvannast. akt.učenika obuhvaćaju različite djelatnosti učenika u školi i u organizaciji škole, ali izvan programa redovne nastave. Program rada tih aktivnosti predlažu i donose učitelj i učenici, brinući o mogućnosti njegovog djelotvornog ostvarivanja. Održavaju se prema godišnjem planu i programu škole, a organiziraju se prema zanimanju učenika, zanimanju i sklonosti učitelja te prema potrebama škole i zavičajnog okruženja. Učenici se za njih opredjeljuju slobodno i dobrovoljno. Planiraju se tjedno dva sata ili sat, ovisno o značenju aktivnosti za školu i o sadržaju svake aktivnosti. Pregled rada planira se i programira u Dnevniku rada za svaku skupinu aktivnosti i sadržava podatke o nazivu skupine, voditelju, vanjskim suradnicima i radu skupine, popis učenika koji sudjeluju u skupini, godišnji pip rada skupine, evidenciju o praćenju rada, razinu uspješnosti i postignuća učenika. Broj učenika nije strogo određen, proizlazi iz potreba akt., a optimalan broj bio bi oko 15 učenika. U OŠ pojavljuju se učeničke organ. poput KUD-ova, klubova mladih tehničara, športska društva, novinarske sekcije, učeničke zadruge i slične učeničke org. s brojnim sekcijama i područjima djelatnosti. Pored tih udruga postoje i samostalne grupe i sekcije mladih matematičara, fizičara, kemičara, geografa, literarne i druge sekcije u kojima učenici proširuju svoja znanja, oblikuju navike i stavove, razvijaju tjelesne i intelektualne sposobnosti, očituju svoje stvaralaštvo, ovladavaju kulturom govora i ophođenja. Kao oblik izvannast. aktivnosti škola može osnovati učeničku zadrugu te proizvode nastale kao rezultat njihova rada stavljati u promet, kao i organizirati drugi društveno koristan rad učenika. Izvanšk. akt. učenika obuhvaćaju aktivnosti učenika izvan škole u izvanškolsko vrijeme koje ustrojavaju različite udruge učenika, mladeži i društva. Program, zadaće i ustroj izvanškolskih aktivnosti podudaraju se s izvannast. akt., no on se ustrojava izvan škole, u učeničko slobodno vrijeme i izvan neposrednog nadzora učitelja. Ako se ostvaruju u sporazumu sa školom priznaju se učenicima kao ispunjavanje obveza u školi. Učenici imaju slobodu u izboru izvanšk. akt., ali istodobno preuzimaju obvezu u izvršavanju svih potrebnih zadataka. Rad učenika u izvannast. i izvanšk. akt. ima psih., pedag. i znanstvenu vrijednost. Pedag. vrijednost rada u tim akt. jest što se lakše uočavaju daroviti učenici, njima se bavimo njegujući intelektualnu radoznalost, ustrajnost u samostalnom istraživanju, omogućavajući razvitak radne kulture. Da bi učenik u tim akt. u potpunosti razvio svoje sposob., potrebno je da učitelj-

13

voditelj dobro poznaje sposob. učenika kako bi pravilno postavio granicu opterećenja učenika. Učitelji-voditelji akt. trebaju se odlučiti za mentorski pristup, tako da osiguraju što veći stupanj samostalnosti učenika. Obrađujući odabrane teme, probleme iz neposrednog okruženja, učenici će se koristiti istraživačkim pristupom u radu, što osigurava razvitak njihovih sposobnosti i postupno ih osposobljava za samoobrazovanje. Akt. učenika u izvannast. i izvanšk. akt. pridonosi boljem spoznavanju neposrednog učenikovog okruženja. Budući da je u posljednje vrijeme sve važnije pitanje ekološkog odgoja i odgoja za zaštitu okoliša kao načelo sveukupnog odgoja i izobrazbe, to se sve više ekološki sadržaji uvrštavaju u programe izvannast. i izvanšk. akt. Rad u tim aktivnostima omogućuje cjelovit (interdisciplinarni) pristup u kojem se isprepleću sadržaji gotovo svih znanstvenih područja. Učenici razmjenjuju rezultate rada, a javna prezentacija, kao i cjelokupna učenička aktivnost u tim djelatnostima, pozitivno utječe na razvitak stvaralačkih sposobn. učenika. Izvannast. i izvanšk. akt. učenika pridonose zadovoljavanju interesa i potreba mladih u stjecanju znanja, ovladavanju metode spozn., razvitku psih. spos., stvaralaštva, osposobljavanju u samostalnom stjecanju znanja, razvijanju intelekt. rada učenika i općenito pozitivnom razvitku učenika kao cjelokupne osobnosti i ličnosti.

DOPUNSKA I DODATNA NASTAVAO-o proces je planska i cilju usmjerena djelatnost koja, polazeći od određenih društvenih i individualnih pretpostavki, teži ostvarenju društveno i individualno relevantnih postignuća. Do tih se postignuća dolazi definiranjem cilja i zadataka koji se žele postići, izborom sadržaja i aktivnosti na kojima se ti zadatci mogu ostvariti te organizacijom doživljaja i iskustava da se oni ostvare uz korištenje odgovarajućih medija, strategija i oblika. Na kraju se vrjednuje koliko su ostvareni postavljeni ciljevi i zadatci. O-o proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost nastavnika i učenika na ostvarenju zadataka o i o. U didaktici se koristi i izraz nastava, ali danas uz nastavu postoji niz izvannastavnih aktivnosti koje su također o-o proces. Nastava je određena o-o programom. To je dokument u kojem su naznačeni o i o ciljevi, broj mikrojedinica, napomene o realizaciji, odnosno važnijim uvjetima koje treba osigurati za realizaciju (materijalna oprema, prostori za aktivnosti, stručnost učitelja…). Nastavni program određuje opseg, dubinu i slijed proučavanja nekog sadržaja. Nastavnim programom predviđene su i dodatna i dopunska nastava i izvannastavne djelatnosti kao posebne aktivnosti kojih su temeljne zadaće prilagoditi nastavni program učenicima i omogućiti im njegovo uspješno svladavanje, kao i potpuni razvitak učenikovih sposobnosti. Programi dodatne i dopunske nastave otvaraju učenicima široke mogućnosti da slobodno izgrade i izraze svoju osobnost. Za onu skupinu učenika koja u redovnom o-o postupku teže svladava dijelove propisanog programa, odnosno koju iz bilo kojeg razloga (bolest, druga škola, težina gradiva) ima teškoće u svladavanju programa, osnovna je škola dužna organizirati dopunsku nastavu. Organizira se uz redovitu nastavu, na određeno vrijeme, sve dok je takav oblik pomoći potreban učenicima. Ne postoji poseban program za dopunsku nastavu već se ona oslanja na program redovne nastave. Odluku o uvođenju dopunske nastave donosi učiteljsko vijeće škole u skladu s potrebama učenika i objektivnim uvjetima škole, a izvodi se izvan redovne nastave u školi, barem jedan sat tjedno u sklopu pojedinih nastavnih predmeta. Propisani maksimalni broj učenika u dopunsko o-o skupini jest deset. Posebna se pomoć treba pružiti djeci građana RH koji su se vratili iz inozemstva. Učenicima koji iz bilo kojih razloga zaostaju za svojim suučenicima treba pomoći da usvoje nastavne sadržaje i u potpunosti razviju svoje sposobnosti. Uzroci učenikovih teškoća u svladavanju programa najčešće proistječu iz obiteljskih, socijalnih, zdravstvenih, psiholoških i drugih razloga. Među učenicima koji zaostaju u svladavanju sadržaja postoje bitne razlike, koje učitelj pri ustrojavanju dopunske nastave treba uvažavati. Prije uključivanja učenika u dopunsku nastavu, učitelj će utvrditi uzroke koji izazivaju teškoće u svladavanju nastavnog programa. U razgovoru s roditeljima mnogo će doznati o obiteljskim i zdravstvenim prilikama, koje često uzrokuju zaostajanje učenika u svladavanju programa. Kad učitelj utvrdi da je pojedinim učenicima potrebna pomoć, uključit će ih u dopunsku nastavu. U dopunskoj je nastavi rad individualiziran. Učitelj oblikuje nastavne listiće, poluprogramirane ili programirane sekvencije za pojedine učenike. Kao sadržaj rada učitelj odabire one sadržaje iz nastavnog programa koje pojedini učenici

14

nisu usvojili u redovnoj nastavi. Rješavajući te zadatke, učenici popunjavaju praznine u svom znanju, što im omogućuje daljnje redovno praćenje nastave. Dakle, temeljna je zadaća dopunske nastave prilagoditi (individualizirati) nastavne sadržaje učenicima koji iz bilo kojih razloga imaju teškoća u svladavanju programa kako bi im se omogućilo usvajanje programa i razvitak njihovih sposobnosti.Dodatna je nastava poseban oblik o-o procesa, namijenjen onoj skupini učenika koja pokazuje veći interes za proučavanje određenih područja te u redovnoj nastavi pokazuje izvanredne rezultate, odnosno koja su svladala propisani program u redovnoj nastavi, radi proširivanja i produbljivanja njihova znanja. Takvom se nastavom nastoji omogućiti svakom učeniku potpuniji razvoj prema njegovim individualnim sklonostima i interesima. Organizira se u manjim ili većim skupinama, bez obzira na razrednu pripadnost, nakon redovne nastave, barem jedan sat tjedno u sklopu pojedinih nastavnih predmeta za koje učenik pokazuje interes. Odluku o programu i organizaciji dodatne nastave donosi učiteljsko vijeće u skladu s objektivnim uvjetima škole. Preporučeni maksimalan broj učenika u dodatnoj o-o skupini jest petnaest. Dodatnu nastavu u osnovnim školama ustrojavamo za darovite učenike. Poznato je da se učenici međusobno razlikuju po sposobnostima. U svakoj populaciji postoji manji broj pojedinaca koji pod istim objektivnim uvjetima i poticajima postižu natprosječne rezultate. Takve pojedince smatramo nadarenima, darovitima. » OŠ dužna je organizirati uočavanje, školovanje, praćenje i poticanje darovitih učenika, te organizirati dodatni rad prema njihovim sklonostima, sposobnostima i interesima.« (Zakon o osnovnom školstvu) Ta je zakonska odredba pred učitelje postavila niz novih zadataka, npr. prepoznavanje darovitih učenika i njihovih sklonosti za pojedina područja, izbor sadržaja, ustrojstvo i izvođenje dodatne nastave. Prepoznavanje nadarenih učenika je vrlo složeno i u njemu sudjeluju učitelji i drugi stručnjaci (pedagozi, psiholozi, liječnici). Sadržaje dodatne nastave treba temeljiti na sadržajima redovne nastave, što znači da će učenici proširiti i produbiti sadržaje iz svog okruženja. Odabrane sadržaje učitelj će predložiti učenicima. Samo sadržaje koje učenici prihvate, potaknut će ih na aktivnost. U dodatnoj nastavi najčešće prevladava rad u skupinama, rad u paru i individualni rad, dok je frontalni oblik rada vrlo rijedak. Najviši stupanj individualizacije učenja i poštovanja razlika među učenicima postiže se individualnim oblikom rada. Zadatci s diferenciraju i odabire se didaktički materijal koji odgovara njihovim sposobnostima. Zadatci se razlikuju u širini i dubini znanja te su prilagođeni brzini kojom će raditi pojedini učenici. Još viši stupanj individualizacije može se postići autoindividualiziranim radom. Temelj tog rada je da učenici sami određuju svoj individualni put napredovanja (dubinu, širinu i brzinu napredovanja), ovisno o svojim kriterijima i sposobnostima. Važno je učenicima ponuditi dovoljno raznovrsnih izvora znanja koje mogu samostalno odabrati. Učitelj pri ustrojavanju i izvođenju dodatne nastave predlaže program, sadržaj rada, dopunjuje ga prijedlozima učenika, osigurava materijalno-tehničke uvjete rada, izrađuje didaktičke materijale – naputke i usmjerava djelatnost učenika pri ostvarivanju usvojenog programa rada, dok učenici u dodatnoj nastavi predlažu i prihvaćaju program dodatne nastave, postavljaju pitanja – probleme, koriste se znanstveno-popularnom literaturom, izvode praktične radove, samostalna istraživanja, bilježe dobivene podatke, procjenjuju, izvode zaključke, podnose izvješće o svojim radovima, otkrićima drugim učenicima i široj javnosti.Dodatna i dopunska nastava pridonose zadovoljavanju interesa i potreba mladih u stjecanju znanja, ovladavanju metode spoznavanja, razvitku psihičkih sposobnosti, stvaralaštva, osposobljavanju u samostalnom stjecanju znanja, razvijanju intelektualnog rada učenika i općenito pozitivnom razvitku učenika kao cjelokupne osobnosti i ličnosti.

RAD S UČENICIMA S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU O-o proces je planska i cilju usmjerena djelatnost koja, polazeći od određenih društvenih i individualnih pretpostavki, teži ostvarenju društveno i individualno relevantnih postignuća. Do tih se postignuća dolazi definiranjem cilja i zadataka koji se žele postići, izborom sadržaja i aktivnosti na kojima se ti zadatci mogu ostvariti te organizacijom doživljaja i iskustava da se oni ostvare uz korištenje odgovarajućih medija,

15

strategija i oblika. Na kraju se vrjednuje koliko su ostvareni postavljeni ciljevi i zadatci. O-o proces je sustavno organizirana zajednička aktivnost nastavnika i učenika na ostvarenju zadataka o i o. U didaktici se koristi i izraz nastava, ali danas uz nastavu postoji niz izvannastavnih aktivnosti koje su također o-o proces. Nastava je određena o-o programom. To je dokument u kojem su naznačeni o i o ciljevi, broj mikrojedinica, napomene o realizaciji, odnosno važnijim uvjetima koje treba osigurati za realizaciju (materijalna oprema, prostori za aktivnosti, stručnost učitelja…). Nastavni program određuje opseg, dubinu i slijed proučavanja nekog sadržaja. Nastavnim programom predviđene su i dodatna i dopunska nastava i izvannastavne djelatnosti kao posebne aktivnosti kojih su temeljne zadaće prilagoditi nastavni program učenicima i omogućiti im njegovo uspješno svladavanje, kao i potpuni razvitak učenikovih sposobnosti. Sedam je pedagoški relevantnih područja poteškoća u razvoju, a to su mentalna retardacija, oštećenja vida, sluha, autizam, govorna oštećenja, tjelesna invalidnost, poremećaji u ponašanju te njihove razne kombinacije. Školovanje učenika s lakšim teškoćama u razvoju provodi se prema organizacijskim oblicima integracije u redovitoj školi, uz odgovarajuću primjenu individualiziranih postupaka i produljenih stručnih tretmana, a kada je potrebno, i u posebno o-o skupinama ili razrednim odjelima u okviru škole. Općinski organ za školstvo utvrđuje u kojim će se školama organizirati integracija. Integraciju učenika s poteškoćama u razvoju moraju pratiti određene pretpostavke, kao što su povoljna psihološka klima u školi, odgovarajući kadar, prostor, oprema, pomoć specijalista. U redovni se razredni odjel mogu uključiti do tri učenika s teškoćama u razvoju i pritom je poželjno da to odjeljenje nema više od 25 učenika. U redovitu OŠ može se uključiti do 8% učenika s organski uvjetovanim poremećajima u ponašanju. Takvi učenici svladavaju redovne ili prilagođene nastavne programe primjerene osnovnim karakteristika teškoće, individualiziranim postupcima i uz pomoć posebnog defektologa odgovarajuće specijalnosti. Prilagođeni program izrađuje učitelj također u suradnji s defektologom odgovarajuće specijalnosti za svaku nastavnu godinu i za svakog učenika pojedinačno. Taj program pretpostavlja smanjivanje intenziteta pri izboru nastavnih sadržaja, obogaćenih specifičnim metodama, sredstvima i pomagalima. Izbor i način primjene pedagoških mjera kao i čitav rad na saniranju konkretne smetnje u razvoju ovise o utvrđivanju pojedinih smetnji, njihovih oblika i gradacije. Svaka smetnja, ometenost, invalidno stanje ima svoje posebne metodske postupke. Produženi stručni postupak organiziran je posebnim o-o grupama nakon redovne nastave, a ostvaruju ga defektolozi. Optimalan broj učenika u ovakvoj o-o grupi može biti od 6 do 10. Program produženog stručnog postupka sastavni je dio prilagođenog programa i posebnog programa prema vrsti i stupnju teškoća u razvoju. Učenici s teškoćama u razvoju u pravilu ne ponavljaju razred, osim ukoliko razredno vijeće, u dogovoru sa stručnim suradnicima, procijeni kako nisu savladali prilagođeni program, a i to samo od 5. do 8. razreda. Negativne ocjene, u pravilu, upućuju na potrebu promjene programa. Učenici u kojih je prisutna laka mentalna retardacija prolaze djelomičnu integraciju. Obrazovne premete svladavaju u posebnom razrednom odjeljenju uz pomoć defektologa, a kulturni dio svladavaju u razrednim odjeljenjima škole, bilo po redovnom, bilo po prilagođenom programu. Učenici s većim teškoćama u razvoju školuju se u posebnim organizacijama odgoja i obrazovanja i njihovo obrazovanje može trajati do 21. godine života. Tijekom osnovnog školovanja ti učenici se mogu istodobno i radno osposobljavati. Za kvalitetnu integraciju učenika s poteškoćama u razvoju neophodno je trajno usavršavanje stručnih djelatnika za prihvaćanje i rad s učenicima s poteškoćama te interdisciplinarni pristup. Također je neophodna dobra i kontinuirana suradnja s roditeljima učenika kao i stalna pomoć defektologa određene specijalnosti.

RAZREDNI UGOĐAJSuvremenost odgojnih nastojanja izrazitije je obilježena naporima da razvojno doba bude vrijeme intenzivnog učenja, ali i zadovoljstva i životne radosti. Usmjeravanje pozornosti na ono što se danas naziva ozračjem čini važan zaokret prema uzimanju u obzir doživljavanja nastave i učenja, odnosno postaje sve bitnije poznavanje osjećaja učenika za vrijeme nastave i učenja. Ozračje (okolina) potpunije se shvaća ako se u obzir uzimaju ne

16

samo njegova objektivna obilježja nego i doživljaji koje ono izaziva u sudionicima (učenicima, učiteljima). Već na ovom mjestu se može sa sigurnošću ustvrditi: učenici će iskazati znatno veće zadovoljstvo nastavom ako im se dopušta da slobodno govore, iznose svoje mišljenje i ideje – ako dakle ostvaruju neka osnovna prava. Pod školskim ozračjem (klimom, atmosferom, ekologijom) podrazumijeva se specifičan pečat školskog života koji oblikuju i doživljavaju osobe koje u njemu sudjeluju (ravnatelj, učitelji, učenici i ostale osobe u školi). Taj se pečat ostvaruje na razne vrste i načine, ovisno o tome kako osobe što u tome sudjeluju, tumače i ostvaruju svoje uloge na osnovi njihovog samostalnog razumijevanja u vezi sa zakonitostima i pravilima ustanova. Karakteristika školskog ozračja u određenoj školi jest opis interakcijskih oblika u toj školi. Interes za školsko ozračje proizlazi iz važne činjenice da je moguć i neizbježan utjecaj svake osobe na bilo koju drugu osobu i grupu te da se taj utjecaj može spoznati. Pod pojmom nastavnog ozračja najprije se podrazumijeva emocionalni ton u interpersonalnoj komunikaciji, koji djeluje kao opći prateći činitelj u neposrednim odnosima među ljudima. Uočavanje uske povezanosti između ozračja i količine međusobnog prihvaćanja potreba i ciljeva sudionika interakcije dovodi do sve većeg poštovanja djeteta. Kategorije nastavnog ozračja su: učiteljeva toplina, sudjelovanje učenika u nastavi, poticanje odgovornosti učenika, individualne i socijalne norme učitelja, značenje koje se daje naporu, poticanje samopouzdanja, natjecanje, poteškoće u nastavi. Razredni ugođaj koji učitelj uspostavi može snažno utjecati na učeničku motivaciju i odnos prema učenju. Stoga su umijeća uspostave pozitivnog razrednog ugođaja osobito važna. Razredni ugođaj za koji se općenito smatra da najbolje potiče učenika na učenje je onaj koji se opisuje kao svrhovit, radni, opušten, srdačan, poticajan i sređen. Takav ugođaj olakšava učenje time što uspostavlja i održava pozitivan odnos i motiviranost učenika za nastavni sat. Kad se raščlane umijeća potrebna za uspostavljanje pozitivnog razrednog ozračja, očito je da se to ozračje uglavnom temelji na implicitnim vrijednostima koje prožimaju nastavu- a to je da su učenici i njihovo učenje silno važni. Svrhovitost i radinost uglavnom se temelji na načinu na koji učitelj ističe potrebu za stalnim napretkom u učenju. Pritom je važno da ustrajete na tome da se vrijeme ne smije uzalud gubiti. Stoga brz početak nastave, brižljivo praćenje učeničkog napretka i dobra organiziranost pomažu osigurati, kako nesmetan tijek nastavnog sata, tako i učeničko sudjelovanje. Važnost uspostave takvih pozitivnih učeničkih očekivanja je u potrebi da učenici sebe kao učenike poštuju i uvažavaju. Značenje opuštenosti, srdačnosti i poticajnosti temelji se uglavnom na vrsti odnosa koji se uspostavi s učenicima. Ako je učitelj opušten, to pomaže i učenicima da se opuste i da razviju znatiželju i zanimanje za nastavne aktivnosti. Srdačnost znači da učenici imaju osjećaj da je učitelju do njih stalo. Biti poticajan znači pomagati i poticati učenike da izvrše zadatke koji se od njih traže i da rješavaju probleme na koje nailaze u situaciji u kojoj im je potrebno pomoći, a ne ih prekoravati. Još jedno obilježje pozitivnog razrednog, ali i školskog ugođaja jest potreba da se uspostavi red. Red se temelji na umijećima djelotvorne organizacije i ustroja te u odnosu s učenicima koji se utemeljuje na uzajamnom poštovanju i razumijevanju. Važno obilježje nastavnih umijeća potrebnih za uspostavu pozitivnog razrednog ugođaja je kako najbolje potaknuti učeničku motivaciju za učenje. Kad je riječ o učeničkoj motivaciji, valja razlikovati tri najvažnija utjecaja na učeničku motivaciju. To su: unutarnja, vanjska motivacija i očekivanje uspjeha.Unutarnja motivacija znači koliko će učenici sudjelovati u nekoj aktivnosti kako bi zadovoljili svoju znatiželju i zanimanje za nastavne sadržaje koji se tumače ili kako bi razvili kompetenciju ili sposobnosti u odnosu na zahtjeve koji se pred njih predstavljaju zbog sebe. Vanjska motivacija znači sudjelovanje u određenoj aktivnosti kako bi se postigao neki željeni cilj ili svrha izvan aktivnosti. Sudjelovanje u aktivnosti je stoga sredstvo da se postigne neki drugi cilj (npr. roditeljska ili učiteljska pohvala, poštovanje i divljenje ostalih učenika ili da se izbjegnu neugodne posljedice neuspjeha). Unutarnja i vanjska motivacija se često promatraju odvojeno, ali zapravo nisu nespojive. Mnogi učenici imaju snažnu unutarnju i vanjsku motivaciju da sudjeluju u određenoj aktivnosti, npr. mogu se truditi na satu matematike jer uživaju u nastavi matematike, ali i zato što žele postići dobar uspjeh kako bi ostvarili neke pogodnosti. Očekivanje uspjeha je stupanj u kojem učenici osjećaju da će uspjeti u određenoj aktivnosti.

17

Većina se učenika neće potruditi uspjeti u zadatku koji smatraju preteškim i u kojem su im mali izgledi za uspjeh. No nisu sve aktivnosti za koje učenici smatraju da u njima mogu lako uspjeti motivirajuće (prelagane zadaće učenici mogu smatrati nevrijednima truda, osim ako postoji neki poseban razlog da ih se izvrši). Najvažniji načini kojima učitelji mogu pobuditi učeničku motivaciju su one koje koriste učeničku unutarnju i vanjsku motivaciju te očekivanja uspjeha. Kada govorimo o uspješnom poučavanju, najvažniji čimbenik je osigurati da se učenike potiče na učenje i da učitelj od njih puno očekuje. Takva pozitivna očekivanja trebaju biti realistična, ali izazovna. Korištenje učeničke unutarnje motivacije uključuje izbor tema koje će vjerojatno zanimati učenike, osobito ako su povezane sa životnim iskustvom. Mogućnost izbora, aktivno sudjelovanje i suradnja među učenicima osiguravaju užitak, upotreba raznih igara, novosti i raznolikosti su poticajno iskustvo. Unutarnja motivacija uključuje radoznalost i želju da se povećaju sposobnosti i mogućnosti učenika, može ju se potaknuti tako da se učenicima redovito pokazuje kako im se poboljšavaju sposobnosti i što sve mogu sad učiniti i razumjeti u usporedbi s onim što su mogli na početku školske godine. Korištenje učeničke vanjske motivacije sadržano je u povezivanju truda i uspjeha s opipljivim nagradama i povlasticama. Pritom se mora paziti da su te nagrade i povlastice nešto što ti učenici zaista žele te da ne smanjuju njihovu unutarnju motivaciju i da ne obeshrabruju one koji se trude, ali koji ne dobivaju takve nagrade. Učiteljeva pohvala je iznimno važan i snažan motivator. Pohvala koja se veže uz učenikov rad i postignuće, koja odiše iskrenim zadovoljstvom učitelja i kojoj se vjeruje, djelotvornija je od redovitih, ispraznih pohvala kojima nedostaju ta obilježja. Vanjska motivacija može se pojačati tako da se učenicima ukaže na korist, relevantnost i važnost teme ili aktivnosti za njihove potrebe. Poticaji koji se temelje na učenikovom očekivanju uspjeha osiguravaju to da su postavljeni zadatci izazovni i da učenicima nude realističnu mogućnost uspjeha. Pomoć i očekivanja učitelja moraju u učenicima izazvati samopouzdanje, oni moraju osjetiti da će uspjeti uz primjeren napor. Važno je i da shvate da uspjeh ovisi o njima, da moraju biti svjesni kako pristupaju zadatcima, koliko truda ulažu u uspjeh i da nema zamjene za njihovu spremnost da se trude kroz dulje razdoblje. Pozitivan razredni ugođaj uvelike ovisi o vrsti odnosa koja se uspostavi između učitelja i učenika. Učenici će najbolje učiti kada se taj odnos temelji na uzajamnom poštovanju i razumijevanju. Uzajamno poštovanje uglavnom nastane kad učenici iz radnji učitelja zaključe da je stručan učitelj i da mu je stalo do njihova napretka jer djelotvorno planira i održava nastavu i predano izvršava svoje radne zadaće. Razumijevanje se temelji na tome što učitelj učenicima pokazuje razumijevanje i cijeni njihovo stajalište o mnogim pitanjima i iskustvima. Umijeća potrebna za uspostavu uzajamnog poštovanja i razumijevanja vrlo su cijenjena, a utječu i na opći ugođaj u cijeloj školi. Ona pridonose i učiteljevoj odgojnoj funkciji i olakšavaju učenicima da se obrate učitelju kad imaju osobnih problema i teškoća. Razborita upotreba humora i smisao učitelja za humor mogu pripomoći u uspostavi razumijevanja i pozitivnog razrednog ozračja. U vezi s humorom je stupanj u kojem učitelj pokušava uspostaviti prijateljski odnos s učenicima. Dio odnosa razumijevanja učitelja i učenika je i to da učitelj shvati kako druga strana doživljava nastavu i život izvan razreda. To znači da se trebaju cijeniti i poštivati učenici i njihova stajališta, a učenici trebaju poštivati učitelja. To je temelj svakog prijateljstva. Potreba za poticanjem učeničke samosvijesti najvažnija je za uspostavu pozitivnog razrednog ozračja, a najvažniji utjecaj na učeničku samosvijest ima komunikacija učitelja s učenicima. Ako su komentari učitelja učenicima uglavnom pozitivni, ohrabrujući, pohvalni i opuštajući, a ne negativni, podrugljivi, strogi, napadački, nametljivi i stresni, to će uvelike potaknuti učeničku samosvijest. Opći izgled razreda pokazuje učenicima da se netko brine da im osigura ugođaj koji potiče na učenje. Čista i uredna prostorija, s odgovarajućom opremom, ugodna, svijetla i prozračna, pomaže da učenici razviju pozitivna očekivanja od nastave. Pozitivni mentalni okvir stvara se i primjernom upotrebom plakata i drugih vizualnih materijala u vezi s vrstom nastave u određenom razredu. I izloženi učenički radovi pokazuju da se škola ponosi učeničkim postignućima, a uz to oni motiviraju učenike čiji su radovi izloženi. Iako su učionice mjesta raznih aktivnosti, može se stvoriti kutak rezerviran za određeni predmet, a koji može poslužiti i kao centar opreme za određene aktivnosti. Razmještaj klupa u učionici mora biti funkcionalan za potrebe

18

pojedinog predmeta. Nažalost, velik broj učenika u odnosu na veličinu učionice često ograničava učitelje u nekim školama da klupe funkcionalno razmjeste. Vrlo je važno i da je učionica čista i uredna. Važna je i suradnja među učiteljima. Ako učitelji međusobno ne ostvaruju pozitivnu komunikaciju i ne slažu se u radu, učenici će to primijetiti i to će narušiti i odnose među njima. Bitan je primjer koji im se pruža. Dakle, da bi se učenici u učionici, u razrednom okružju, pa i u školi osjećali ugodni i s radošću i željom za spoznavanjem novih stvari dolazili u školu, potrebno je ponuditi im samo pozitivne misli, stvari i okružje. To će na njih djelovati motivirajuće i pobuditi i svakodnevno jačati želju za dolaskom u školu kao zajednicu ravnopravnih članova u kojoj su oni jednako važni kao i učitelji i ravnatelj.

ORGANIZACIJA NASTAVNE DJELATNOSTI U KOMBINIRANOM ODJELUMala seoska, najčešće četverorazredna škola, naziva se područnom školom. Organizacijski i samoupravno područna škola vezana je za matičnu školu u kojoj je organizirana nastava od petog do osmog razreda za sve učenike područnih škola. Matična škola zajedno sa svojim područnim školama čini jedinstvenu centralnu školu koja ima status organizacije udruženog rada o i o. Zgrade područnih škola uglavnom su stare, slabo održavane, vrlo slabo opremljene nastavnim sredstvima i pomagalima. Ipak, u posljednje vrijeme postojeći objekti se preuređuju i osuvremenjuju, a grade se i nove škole. O opremanju područnih škola valja se osobito brinuti jer su uglavnom slabo opremljene. Neprihvatljiva su shvaćanja da se područne škole zbog malo učenika ne isplati opremati. Svoj djeci moramo osigurati podjednake uvjete za o i o. Budući da područne škole najčešće rade u sredinama bez mnogo kulturnih utjecaja, upravo u njima mora se organizirati najsuvremeniji o-o rad. Osim toga, u područnim školama uglavnom se radi u kombiniranim odjeljenjima za što je potrebna dobra oprema, prilagođena za rad u kombiniranom odjeljenju. Za razrednu nastavu valja opremiti jednu ili više učionica za čisto ili kombinirano odjeljenje, osigurati potrebna sredstva i pomagala za sva nastavna područja, knjižnicu za učenike, te literaturu i priručnike za nastavnike. O opremanju škole mora se stalno brinuti, jer se najčešće ne može nabaviti sva oprema odjednom. Zato ne smije proći ni jedna godina a da se u školu ništa ne nabavi. U područnoj se školi uglavnom izvodi nastava od prvog do četvrtog razreda, tzv. razredna nastava, u čistim i u kombiniranim odjeljenjima, što ovisi o broju učenika. Kako su najčešće to škole s malo djece, nastava se obično provodi u kombiniranim odjeljenjima od dva, tri ili četiri razreda. Redoviti razredni odjel ustrojava se s 30 učenika, a kombinirani razredni odjel od dva razreda ima najviše 20, a od tri i četiri razreda najviše 16 učenika. Rezultati koji se postižu u nastavi u kombiniranim odjeljenjima obično su lošiji od rezultata u čistim odjeljenjima. To se pripisuje teškoćama u radu s kombiniranim odjeljenjem: učitelj nema dovoljno vremena direktno raditi s djecom, djeca veći dio vremena rade sama bez pomoći nastavnika, a taj je rad ometan radom drugog razreda. Ali, na slabiji uspjeh mogu utjecati i drugi čimbenici: u područnim školama najčešće rade učitelji početnici, uvjeti rada su lošiji nego u matičnoj školi, slabija je tehnička opremljenost škole. Unatoč tome ima i prednosti. Nastava se organizira s mnogo samostalnog rada i bolje je prilagođena učenicima. Učenik samostalnim radom, uz korištenje didaktički oblikovanih materijala koje izrađuje učitelj, zarađuje znanje i putem rada razvija svoje sposobnosti. Rad učitelja u kombiniranom odjeljenju znatno je naporniji od rada u čistom odjeljenju jer učitelj u jednom nastavnom satu mora realizirati dvije, tri ili čak četiri nastavne jedinice, a osobito mu mnogo vremena treba za pripremanje nastave. Nastavni sat u kombiniranom odjeljenju, od dva razreda, sastavljen je zapravo od dva sata koja se odvijaju istodobno. To su dva različita nastavna procesa s različitim zadatcima. Svaki ima svoje nastavne etape, svaki ima svoju metodsku strukturu, svaki se odvija po posebnoj zakonitosti. Spona između ovih različitih nastavnih procesa rad je jednog učitelja. Rad se raspodjeljuje na određene vremenske intervale u kojima učitelj radi s jednim razredom, a drugi zapošljava samostalnim radom, a zatim mijenja rad. Tako se izmjenjuju oblici rada, a ne događa se da jedan cijeli sat radi direktno samo s jednim razredom, a da je drugi zaposlen nekim programiranim zadatcima. Iako se u komb. odjeljenju nalaze dva ili više razreda, djeca različite dobi i predznanja, ipak je to jedinstven kolektiv, nastava se izvodi u zajedničkoj

19

učionici, učenici slušaju jedni druge, utisci se miješaju. Zato je prirodno da se u takvom odjeljenju i u pojedinim dijelovima sata koriste etape zajedničkog rada, a najčešće zajednički uvod ili zajednički završetak sata. Nastava se odvija izmjenom direktne i indirektne nastave. Direktna nastava vezana je za neposredan rad učitelja s učenicima, a indirektna nastava samostalan je rad učenika pod vodstvom učitelja, iako on nije neposredno prisutan. Veći dio nastavnog vremena u komb. Odjeljenju zauzima indirektna nastava, a o tome kako se izvodi, ovisi i uspjeh u komb. odjeljenju. Pri pripremanju svakog nastavnog sata učitelj treba predvidjeti i trajanje etape direktne nastave i toga se u nastavi pridržavati. Također treba predvidjeti i trajanje indirektne nastave u pojedinom razredu, te učenike zaposliti samostalnim radom koji će moći u zadanom vremenu završiti. Dobro je pripremiti i dopunske zadatke za one koji prije završe. U područnoj školi s dva odjeljenja postoji više mogućnosti za formiranje odjeljenja: 1.BLIŽI RAZREDI odjeljenje I. i II. i III. i IV. razreda; 2. NAIZMJENIČNO UDALJENI RAZREDI odjeljenje I. i III. i II. i IV. razreda; 3. DALJI RAZREDI odjeljenje I. i IV. i SUSJEDNI RAZREDI II. i III. razreda. Svako od tih rješenja ima niz prednosti i nedostataka. Za koje će se rješenje odlučiti, ovisi o nizu okolnosti, a ponajprije o broju učenika u pojedinom razredu, jer se obično nastoji da u oba odjeljenja bude podjednako djece. Ako područna škola ima samo jedno odjeljenje, najčešće je to kombinacija od tri ili četiri razreda. Rad u kombinaciji od tri ili četiri razreda najsloženija je varijanta rada u kombiniranom odjeljenju i potrebno je nalaziti rješenja koja bi ga pojednostavnila. Svi učitelji koji rade u komb. odjeljenjima posebno ističu problem rada s prvim razredom početkom školske godine. Učenici prvog razreda u to vrijeme još nisu osposobljeni za samostalan rad pa s njima učitelj mora raditi gotovo stalno direktno. U prvoškolaca je osobito izražena potreba za igrom i kretanjem što ometa normalan rad u ostalim razredima. Raspored sati za kombinirano odjeljenje mora biti prilagodljiv. Navode se nastavni predmeti za pojedini dan, ali ne i njihov redoslijed jer će to učitelj utvrditi u vrijeme pripremanja za nastavu. Hoće li u jednom razredu prvi sat biti priroda i društvo, a u drugom matematika ili neki drugi predmet, najčešće će ovisiti o sadržajnoj povezanosti, o mogućnosti zapošljavanja učenika samostalnim radom, te o tome obrađuje li se novo gradivo ili se ponavlja. Znači, ne mora istog sata u oba razreda biti isti nastavni predmet. Za komb. odjeljenje dvaju bližih razreda radi se isti raspored za oba razreda jer imaju približno isti broj sati za svaki predmet, a i ukupno u tjednu. Sat razredne zajednice učenika i satovi tjelesne i zdravstvene kulture zajednički su za sve učenike. Da je planiranje u nastavnom radu važno i prijeko potrebno za uspješan rad, o tome u našoj pedagoškoj praksi nema dvojbe. U razrednoj nastavi postoji godišnje planiranje, koje se obavlja prije početka školske godine, mjesečno i tjedno, u toku školske godine. U godišnjem planu nastavni sadržaji propisani nastavnim programom grupiraju se u nastavne cjeline i teme. Nastavni sadržaji raspoređuju se po mjesecima. Osnovni predmet –sadržajna osnova za sve ostale predmete- jest priroda i društvo te se on planira najprije. On je i tematske osnova za sve ostale nastavne predmete. U komb. odjeljenju usklađuju se sadržaji prirode i društva u pojedinim razredima, nastojeći da se slični sadržaji obrađuju u isto vrijeme. Pojedini prigodni sadržaji planiraju se za vrijeme na koje se odnose (aktualizacija) jer to čini nastavu životnijom i pobuđuje veći interes u učenika. Od ponuđenih sadržaja u nast. Programu i udžbenicima učitelj bira one koji su bliski djeci toga kraja (zavičajnost). Najpogodniji je oblik tematskog (mikroplaniranja) za RN tjedni plan jer objedinjuje sve nast. predmete i osigurava njihovu međusobnu usklađenost. Kao tema tjedna za pojedini razred uzima se tema iz prirode i društva planirana godišnjim planom rada. Služeći se nast. programom, ali i udžbenicima i priručnicima, učitelj tjednu temu razrađuje na nastavne jedinice. Na sličan način prema god. Planu uobličuje i nast,. jedinice iz ostalih predmeta za taj tjedan, nastojeći da ih sadržajno veže uz osnovnu temu tjedna. U tjednom planu obavlja se osnovna metodska razrada. Za komb. odjeljenje planiraju se izvori znanja, sredstva i pomagala kako bi ih mogli na vrijeme pripremiti. Izrada i realizacija tjednog plana zajednički je rad učitelja i učenika. U pripremanju učitelja za nast. sat, u tzv. dnevnom pripremanju, razlikuje se – pripremanje i priprava. Pripremanje je širi pojam i obuhvaća niz aktivnosti: stručnu, pedagošku, organizacijsku, materijalno-tehničku, psihološku pripremu. Priprava je pismeni nacrt nast. sata i pisanje priprave samo je dio učiteljevog pripremanja. Bez dobre pripreme nastava ne može biti

20

uspješna, osobito u komb. odjeljenju. Zato učitelj u komb. odjeljenju mora dosta radnog vremena utrošiti upravo na pripremanje nastave. Priprava se piše tako da je vidljiva relativna samostalnost svakog direktnog i indirektnog rada, artikulacija čitavog sata i unutar nje artikulacije za pojedine razrede, izmjena direktne i indirektne nastave, određeno trajanje pojedinih etapa sata. Mora biti sažeta, sadržajna i pregledna kako bi je učitelj mogao koristiti za vrijeme izvođenja nastave. Jedan od velikih problema nastave u našim školama s čistim odjeljenjima je prevelika aktivnost učitelja, a premala aktivnost učenika u nastavi. U komb. odjeljenjima učitelj direktno (frontalno) može raditi najviše pola sata ukupnog nast. vremena u kombinaciji od dva razreda, a u ostalim komb. još i manje. Sve ostalo nast. vrijeme mora biti organizirana samostalna aktivnost učenika bez koje nema uspjeha u o-o radu. Za nast. proces bitna je aktivnost učenika. Zato i nast. metode treba promatrati prema tome koje i kakve aktivnosti učenika pobuđuju. U direktnoj nastavi uglavnom dominiraju perceptivne aktivnosti, a manje su zastupljene praktične i misaone aktivnosti što je i razumljivo jer one dominiraju u indirektnoj nastavi. Pri izboru nast. sadržaja, koje često u RN bira sam učitelj, treba paziti i na njihovu idejnu vrijednost, odnosno na mogućnosti koje pružaju za odgojni rad. Rad je jedna od osnovnih vrijednosti u našem društvu. Danas se često podcjenjuje fizički rad, omalovažavaju pojedina zanimanja. U školi djeca moraju upoznati različite vrste ljudskog rada i različita zanimanja, ali i zavoljeti rad, i umni i fizički, koji je u našem društvu još i te kako potreban. Važno je da uoče potrebu spajanja fizičkog i intelektualnog rada. Škola nastoji utjecati i na ciljeve odgojnog djelovanja u obitelji. Suradnju s obitelji ne valja shvaćati jednostrano kao isključivi utjecaj škole na obitelj, nego i obratno. Roditelji bolje poznaju svoje dijete nego što ga poznaje učitelj, dijete je dulje s roditeljima nego s učiteljem. Zato su odrđena zapažanja i sugestije roditelja za školu dragocjena. Područna škola u našem društvu ima vrlo važnu ulogu. Postojeću o-o djelatnost područne škole, nastavni rad u prva četiri razreda OŠ, treba osuvremeniti osiguravanjem boljih materijalnih uvjeta za o-o rad, boljom razradom didaktičko-metodskih problema rada u komb. odjeljenju, primjerenijim o i o budućih učitelja za rad u područnoj školi i komb. odjeljenju te stalnom brigom za permanentno osposobljavanje učitelja koji rade u tim školama.

PEDAGOŠKE MJEREŠkola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren zadatak o i o mladih naraštaja u skladu s temeljnim društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je, stoga, istovremeno i sredstvo društvenog samoočuvanja i čimbenik društvene promjene.Škola je profesionalna ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obraz. bez kojeg ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek. RN temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u RN je razumijevanje i prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od svoje 6./7. do 10./11. godine, djeca ne uče samo tehnike čitanja, pisanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi te razvijaju spoznajne, moralne i soc. vještine koje su pretpostavka za njihovo daljnje školovanje i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni poučavaju i uče utjecat će na oblikovanje učenikova svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i postupci kojima se ne sputava, nego potiče normalan ili pak poseban razvoj djeteta. Zadaća je škole i nastave da školsko učenje preraste u prirodno učenje, gdje god je to moguće, da se u njoj stalno i sve više unose dijelovi prirodnog učenja, sa svim prednostima koje ono nosi. Nastava je danas u našim školama još uvijek većim dijelom tradic., iako je na dobrom putu da se to stanje promijeni. Tradicionalna nastava je kombinacija učiteljevog izlaganja i demonstriranja nastavnih sredstava. U tom obliku nastavnog rada uočava se dominacija verbalnih metoda, kao i dominantan status učitelja koji pruža gotove informacije, uz visok

21

stupanj vođenja učeničkog spoznajnog procesa i nedovoljnu aktivnost učenika. Pri preobrazbi tradicionalnog ustroja nastave u suvremeni, potrebno je načiniti mnoge pomake. Suvremeni se pedagozi slažu da se tradicionalna nastava zamijeni suvremenijom u kojoj, umjesto učiteljeva izlaganja, prevladava otkrivanje učenika, umjesto učiteljeva poučavanja samorad učenika, umjesto izlaganja problema samostalno rješavanje problema, umjesto jednoumlja divergentno i stvaralačko mišljenje. Vrijednosti za koje se zalaže suvremeni svijet proizlaze iz temeljnih ljudskih potreba, a u sebi uključuju zadovoljavanje bioloških, socijalnih, psiholoških, intelektualnih i duhovnih potreba pojedinca. Svaki pojedinac ima potrebu za osobnom srećom, za uspjehom i pravdom. Ostvarivanje tih vrijednosti moguće je samo u uvjetima u kojima vladaju mir, demokracija i tolerancija. No, kad su ti uvjeti narušeni iz nekog razloga, teško je uspostaviti potrebno ozračje i u razredu održati disciplinu i red. Disciplina je red potreban u učionici da bi učenici djelotvorno učili. Za disciplinu je najvažnije imati na umu da su za postizanje potrebnog reda važnija umijeća djelotvornog poučavanja nego učiteljev odnos prema učenicima. Ako su nastavne aktivnosti dobro isplanirane i pripremljene, ako obrada nastavne jedinice potiče i održava učeničku pozornost, zanimanje i sudjelovanja, te ako su aktivnosti izazovne i pružaju realistične izglede za uspjeh, tad će se uspostaviti potreban red. Umješno poučavanje temelj je za uspostavu discipline. No, učenici će povremeno ipak biti neposlušni, čak i na satovima najiskusnijih učitelja. Učenički je neposluh uglavnom prilično djetinjast. Neke vrste neposluha su brbljanje ili upadice, galama, odsutnost duhom, neizvršavanje zadaća, bezrazložno odlaženje s mjesta, ometanje drugih učenika, kašnjenje na nastavu i drugi. Puno su rjeđi ozbiljniji tipovi neposluha, kao što su verbalna agresivnost prema drugim učenicima, psovke, neprihvaćanje autoriteta i tjelesna nasrtljivost. Neposluh je, zapravo, spektar na čijem su jednom kraju prilično nevažni, a na drugom prilično ozbiljni postupci. Standard očekivanog ponašanja učenika varira od učitelja do učitelja. No dobro organiziran sat u sprezi s odnosom utemeljenim na uzajamnom poštovanju i razumijevanju svest će učenički neposluh na najmanju mjeru. Pretpostavlja se da će svi učenici rado učiti i da će se loše vladati tek kad za to postoje posebni razlozi ili motivi. Stoga je zadaća učitelja učenicima olakšati koliko je moguće da se dobro vladaju. Najvažniji uzroci neposluha u razredu su dosada (ako su aktivnosti organizirane tako da ne uspiju pobuditi i održati učeničko zanimanje), dugotrajan umni napor, nemogućnost da se izvrši aktivnost (ako je aktivnost preteška za učenika), druželjubivost učenika, emocionalni problemi, negativan odnos prema školskom uspjehu, nedostatak negativnih posljedica. Ključ za uspostavu dobre discipline u razredu je u tome da učenici prihvate da učitelj ima pravo upravljati njihovim ponašanjem i napretkom u učenju. Pedagoške mjere koje se mogu izreći učenicima koji su kontinuirano nepodobnog ponašanja su: opomena, ukor, strogi ukor i preseljenje u drugu osnovnu školu. Prijedlog za donošenje pedagoških mjera mogu dati razredni i predmetni učitelji i razrednik, stručni suradnik i ravnatelj, razredno i učiteljsko vijeće, voditelji pojedinih programa, razredna zajednica. Prijedlog za podnošenje pedagoških mjera podnosi se usmeno ili pismeno. U prijedlogu se moraju pobliže istaknuti i obrazložiti razlozi zbog kojih se predlaže donošenje pojedine pedagoške mjere. Kaznene pedagoške mjere izriču se učenicima radi sprječavanja i otklanjanja negativnih pojava, nemarnog odnosa učenika prema o-o radu i učenju, kršenju discipline i nekulturnog i neprimjerenog ponašanja, nemarnog i namjernog oštećenja državne i privatne imovine i ponavljanja povreda učeničkih dužnosti i obveza. Opomena se izriče zbog ometanja drugih učenika u učenju i praćenju nastave, nediscipline na nastavi, neopravdanog izostajanja s nastave ili drugih aktivnosti, ometanja učitelja u vrijeme održavanja nastave i drugih oblika o-o rada, neredovitog nošenja školskog pribora, a opomenu izriče razrednik. Ukor je snažnija pedagoška mjera od opomene i izriče ga razredno vijeće. Strogi ukor je još snažnija pedagoška mjera od ukora i izriče ga učiteljsko vijeće. Preseljenje u drugu školu je najteža pedagoška mjera koju izriče učiteljsko vijeće. Tu odluku ono izvršava u dogovoru i uz suglasnost osnovne škole u koju učenik može biti preseljen. Izrečene pedagoške mjere unose se u imenik i učeničku knjižicu. Organ koji je donio mjeru može, ukoliko ocijeni da je donijeta mjera imala ispravan učinak na učenika i postigla željenu svrhu, na kraju obrazovnog razdoblja donijeti odluku o brisanju izrečene mjere. Pedagoške mjere suprotne kaznenim su usmena i pismena pohvala i

22

nagrada. Tijekom pohađanja škole učenik može biti predložen i usmeno ili pismeno pohvaljen ako savjesno i odgovorno izvršava učeničke obveze, redovito pohađa nastavu i sudjeluje u o-o programima i drugim aktivnostima, uspješno uči i primjerenog je ponašanja, postiže naročite uspjehe u školskim i izvanškolskim aktivnostima, uspješno i aktivno surađuje s učiteljima i učenicima tijekom izvođenja o-o procesa, kulturno se ophodi, tolerantan je i solidaran, uvažava sudionike o-o procesa, izuzetno se zalaže u učenju, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Odluku o usmenoj pohvali donosi razredno, a o pismenoj pohvali učiteljsko vijeće. Odluke o pohvaljivanju učenika mogu se objaviti i povodom obilježavanja određenih blagdana, dana škole, događaja ili na kraju obrazovnih razdoblja. Učenici također mogu biti nagrađeni prema prijedlogu djelatnika i organa škole. Odluku o nagradama donosi učiteljsko vijeće. Nagrade mogu biti: knjige, slikovnice i drugi grafički vrijedan materijal, umjetničke slike, skulpture, albumi, školski pribor, športski rekviziti, ulaznice za kino, kazalište, športske i druge priredbe, izleti, alati za rad i drugo, a sredstva za njih odobrava ravnatelj. Način, postupak i tijela za donošenje pedagoških mjera utvrđuju se općim aktom škole, točnije Pravilnikom o pedagoškim mjerama kojeg donosi školski odbor. Svaki učitelj u svojoj funkciji razrednog učitelja mora imati na umu da je istodobno i pedagog. Stoga, kao što brine o učeničkom napretku u učenju, istodobno mora paziti i na njihovo vladanje i stajališta, osobni i društveni razvitak i njihove individualne potrebe. Rješavanje problema učeničkog neposluha nije samo pitanje discipline nego je povezano i s pedagoškim obvezama učitelja. Osim toga, treba pripaziti i na čudno učeničko ponašanje koje ne ugrožava disciplinu ili se ne smatra neposluhom, npr. pretjerana stidljivost, sporost u radu, česta zamišljenost, koji ne ometaju nastavu, ali se moraju uočiti u nastavi i ispitati. Omjer pozitivnih i kaznenih pedagoških mjera nije pravilan. Prema broju, više je pozitivnih pedagoških mjera, što i jest dobro, no kaznene mjere zauzimaju više prostora i pozornosti jer se uvijek traži i neko dodatno rješenje koje prati pojedinu mjeru. Veći dio vremena se utroši na donošenje kaznene pedagoške mjere. Oko pozitivnih se ne treba puno objašnjavati jer se obično donose vrijednim i marljivim učenicima i njihov uspjeh ne predstavlja problem koji se treba riješiti. Trebalo bi više poticati i govoriti o tom uspjehu što bi potaklo druge učenike na bolji i kvalitetniji rad pa bi se možda izbjegle nepoželjne kaznene pedagoške mjere.

NASTAVNA NAČELADječji svijet, prostor neslućenih mogućnosti, suviše je ovisan o odraslima. Naučiti dijete kako će ući u svijet sreće, odgovornosti, svijet kvalitete, prijateljstva, zabave, slobode, svijet uspjeha, svijet dogovora – mogao bi i trebao postati svijet sadašnjosti i neposredne budućnosti. I dijete, kao i odrasli, ima istovjetne psihološke potrebe, samo su načini njihova zadovoljavanja i put do sreće ponekad ograničeni i neznanjem nas odraslih. Put ka odrastanju nije uvijek lak, ravan, djelotvoran. Znamo da je teško pomagati čovjeku. Treba biti znalac i umjetnik u vođenju ljudi, naročito mladih, a još više onih najmlađih. Škola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren zadatak o i o mladih naraštaja u skladu s temeljnim društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je, stoga, istovremeno i sredstvo društvenog samoočuvanja i čimbenik društvene promjene. Škola je profesionalna ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obrazovanja bez kojeg ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek. Razredna nastava temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u razrednoj nastavi je razumijevanje i prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od svoje 6./7. do 10./11. godine, djeca ne uče samo tehnike čitanja, pisanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi te razvijaju spoznajne, moralne i socijalne vještine koje su pretpostavka za njihovo daljnje školovanje i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni poučavaju i uče utjecat će na oblikovanje učenikova svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i postupci kojima se ne sputava, nego

23

potiče normalan ili pak poseban razvoj djeteta. Uspjeh cijelog o-o procesa, ostvarenje planiranih zadaća te postizanje konačnog cilja uvelike ovisi o učitelju. Osim stručnosti, učiteljeva strpljivost, usklađenost njegovih stavova i ponašanja, njegova briga za napredak svakog pojedinog učenika, otvorenost i spremnost na suradnju, snošljivost na razlike u razredu, jednak pristup svim učenicima, poštivanje dostojanstva i kulturnog podrijetla učenika kao i kolega i uprave škole, najvažniji su poticaji i izvori učenja u školi. Stručno usavršavanje potrebno mu je kako bi ovladao novim znanjima i vještinama poučavanja, ali je vrlo važno i kako učitelj vidi sebe, svoj posao i učenike čiji su mu razvoj društvo i roditelji povjerili. Najvažnija zadaća učitelja je osmisliti nastavnu aktivnost koja djelotvorno postiže pedagoške rezultate za svakog učenika. Učiteljeva osjetljivost za učeničke potrebe vjerojatno je najvažnije od svih umijeća uspješnog poučavanja. To se odnosi na sposobnost učitelja da planira nastavne satove, prilagođuje i modificira svoju nastavu u skladu s time kako će nastavni sat doživjeti razni učenici, a sve u želji da potakne njihovo učenje. Na početku sata, svaki učitelj bi trebao znati kakve pedagoške ciljeve želi postići i kako će taj sat omogućiti postignuće tih ciljeva. Da bi se postigli ciljevi, kako jednog, tako i svih ostalih nastavnih sati, potrebno je dobro planiranje i priprema učitelja za njihovu provedbu. Planiranje i pripremanje su sastavni dijelovi učiteljeva rada i vrlo su bitni za izvođenje neposrednog o-o procesa, ali i sastavni dio njegova stručnog i pedagoškog usavršavanja. Učitelj planira i programira čitav o-o proces i to na nivou godišnjeg (makroplaniranje), mjesečnog i tjednog planiranja (mikroplaniranje),a posebna se pažnja posvećuje dnevnom pripremanju za neposrednu nastavu. Upravo je ono preduvjet dobro izvedenog o-o procesa. Pri organizaciji i izvođenju o-o procesa treba uzimati u obzir i određena načela koja su nastala kao rezultat proučavanja toga procesa, i koja predstavljaju smjernice za aktivnosti učenika i učitelja. Bez obzira na njihov slijed, i u organizaciji o-o procesa u suvremenoj školi treba poštovati načelo aktivnosti i stvaralaštva. To znači da o-o proces treba realizirati tako da je omogućeno i osigurano aktivno sudjelovanje učenika i učitelja, a ono je moguće ako i u organizaciji i u izvođenju, osim učitelja, sudjeluju i učenici. Načelo ekonomičnosti odnosi se na racionalno trošenje vremena i materijalnih sredstava. Za upoznavanje Plitvičkih jezera bilo bi korisno da učenici dođu u taj kraj i izravno ga upoznaju, ali to učenicima koji bi morali dugo putovati ne bi bilo ekonomično. Ipak, posjet Plitvičkim jezerima može se organizirati, što baš i nije moguće za upoznavanje Alpa ili Afrike. Uz ekonomičnost istovremeno treba uzimati u obzir i načelo adekvatnosti. Katkad će biti adekvatnije potrošiti nešto više vremena, pa i novca, da bi se postigli određeni odgojni ili obrazovni zadatci. Načelo primjerenosti odnosi se na prilagođavanje organizacije o-o procesa dobi djece i njihovim psihofizičkim karakteristikama. Mlađoj djeci odgovara češća promjena aktivnosti, a ne odgovara im sjedilačka nastava. Starijim učenicima potrebno je dati više samostalnosti i mogućnosti vlastitog izbora. Ovo se načelo odnosi i na primjerenost organizacije i izvođenja zadatcima i sadržajima. Tako za radne i tehničke aktivnosti treba nešto duže vrijeme, a za vježbanje, npr. stranog jezika bolje je kraće vrijeme, ali češće. Načelo integracije uz sadržajni ima i organizacijski aspekt koji se ogleda u zahtjevu da se pojedino vremensko razdoblje (godina, mjesec, tjedan, dan) sagledaju u svojoj kompleksnosti i specifičnosti. Uz njega je vezano i načelo diferencijacije koje, osim ovoga globalnog pristupa, naglašava i potrebu mikrostrukturiranja o-o procesa. Načelo individualizacije zahtjeva takvu organizaciju i izvođenje o-o procesa koja će omogućiti svakom pojedinom učeniku zadovoljavanje njegovih specifičnih interesa i potreba, te postupno izrastanje u autentičnu ličnost. To istovremeno znači omogućavanje učitelju da on u o-o procesu pokaže svoju autentičnu ličnost, pa možemo govoriti o načelu personalizacije. O-o proces je također i proces urastanja pojedinca u kolektiv pa to naglašava načelo socijalizacije. Posebnu pozornost zauzima načelo zavičajnosti ili životne blizine. Tim principom se ostvaruju poznata didaktička pravila od poznatoga nepoznatome, od bližeg daljem, od jednostavnog složenome, od lakšeg prema težem. Načelo zavičajnosti ostvaruje se povezivanjem nastave s učeničkim okruženjem. Zavičaj obuhvaća naselje i prostor – kraj oko škole koju učenik polazi. Iz djetetove psihologije proizlazi zahtjev da učenik u školi treba najprije upoznati svoj zavičaj. Neposrednim promatranjem i proučavanjem zavičaja učenici nižih razreda, ne samo da upoznaju stvari i pojave u zavičaju, već je to temelj za razumijevanje pojava i izvan zavičaja koje nisu pristupačne

24

neposrednom promatranju. U nižim razredima sva nastava ima značaj zavičajnosti. Pojam zavičaja za djecu se, usporedno s njihovom dobi, postupno širi i sadržajno bogati. Načelo cjelovitosti u nastavi nastoji odraziti jedinstvo pojava u školi, roditeljskom domu, okolišu, zavičaju i domovini, što je u suglasju s dominirajućom znanstveno-tehnološkom revolucijom u edukaciji, filozofijom koja zahtjeva povezivanje i preklapanje prirodnih znanosti, društvenih znanosti i tehnologije. Sadržaji i metode rada trebali bi omogućiti da učenik u nižim razredima spozna cjelovito svoje okruženje. Zato su sadržaji cjeloviti, sveobuhvatni – kompleksni. Prevladava fenomenološki orijentirana integracija, koja jednu pojavu promatra u cjelovitosti. To načelo najbolje se može primijeniti u nastavi prirode i društva. Na primjerima određenih tvari i pojava (vode, zraka, tla) te zbivanja u prirodi upoznaju se sklopovi i uzročno-posljedične veze koje pojavu čine cjelovitom i povezanost te pojave sa životom ljudi u prirodi i društvu. Nastavni sadržaji prirode i društva integrirani su u niz predmetnih cjelina. Svaka predmetna cjelina treba odgovoriti na temeljna pitanja njezine strukture i razvoja, održavanja ravnoteže i unutarnje razmjene, te pokazati njezino sadržajno ili stvarno, logičko, vremensko i psihološko jedinstvo. O-o proces ima svoju strukturu, a budući da je riječ o procesu (zbivanju, događaju), to nije statična nego dinamična struktura. Pokretači su tog procesa, nositelji te dinamičnosti, osnovni sudionici: učenici i učitelji, ali na njega utječu i drugi činitelji. Poznavanje strukture važno je za razumijevanje dinamike o-o procesa, ali i za ovladavanje njime. Za uspješno izvođenje o i o važno je poznavati sve elemente o-o procesa, njihove međusobne odnose, ali i njegovu dinamiku koja se ostvaruje etapama o-o procesa. U te elemente spadaju i načela kojih se u nastavi treba pridržavati i koja treba uzimati u obzir pri planiranju i pripremanju nastave.

INDIKATORI KVALITETE DOBRE NASTAVEJASNO STRUKTURIRANJEIndikatori: u razumljivom jeziku nastavnika i učenika; u jasnoj definiciji uloga sudionika; u dosljednosti kojom se nastavnik pridržava vlastitih najava; u jasnoći postavljenih zadataka; u jasnom označivanju pojedinih koraka u nastavi; u jasnom razlikovanju nastavnih faza u kojima je aktivan nastavnik i u kojima su aktivni učenici; u vještom ritmiziranju nastavnog tijeka i ubacivanju predaha; u poštivanju pravila i primjeni rituala; u režiji prostora prilagođenoj cilju, sadržaju i metodama nastave.VISOK UDIO STVARNOG VREMENA UČENJAIndikatori: Većina učenika aktivno prati nastavu. Većini učenika sitnice ne odvlače pozornost. Ne vlada dosada. Nastaju sadržajno bogati rezultati rada koji zadovoljavaju postavljene zadatke. Pojedini sati, dnevni i tjedni raspored slijede vlastiti, didaktički uspostavljen ritam. Aktivne faze učenja izmjenjuju se sa stankama za odmor. Rijetko je ometanje discipline. Dopuštene slobode nisu zlorabljivane. Nastavnik se ne udaljuje od predmeta. Ne ometa učenike u učenju.POTICAJNO OZRAČJE ZA UČENJEIndikatori: Nastavnik se ophodi prema učenicima s poštovanjem. Nijedan učenik nije diskriminiran zbog loših ocjena. Učenici pri učenju uvažavaju jedni druge i međusobno si pomažu. Nema agresivnog ponašanja pojedinih učenika prema drugima. Učenici se međusobno ne vrijeđaju. Nema davanja prednosti pojedinim učenicima ili zapostavljanja drugih. Nema mnogo suparništva i borbi za moć između skupina učenika. Nema prikrivene diskriminacije učenika. Postoje jasno definirane razredne dužnosti. Učenici se međusobno opominju da poštuju zajednički dogovorena pravila. Ponekad se smiju.JASNOĆA SADRŽAJAIndikatori: informativni uvodi u nastavu, monitoring, usredotočivanje na postavljenu temu – bez skretanja i odstupanja, uključivanje, kontrastiranje i daljnje razvijanje prethodnih iskustava i svakodnevnih predodžaba učenika, sklonost radu na zidnoj ploči, čiste bilješke i zapisi radnih rezultata u bilježnicama i laptopima, primjena prikladnih medija, rad s modelima, metaforama i zornim prikazima, inteligentan pristup pogreškama, utvrđivanje privremenih rezultata, redovita ponavljanja i sažimanja (po mogućnosti od učenika).

25

USPOSTAVLJANJE SMISLA KOMUNIKACIJOMIndikatori: Učenici pozorno prate nastavu. Učenje doživljavaju ugodnim. Uspijevaju uključiti i dalje razvijati svoje stručne i interdisciplinarne interese. Sami od sebe posežu za prethodnim nastavnim temama i ugrađuju ih u novu nastavnu temu. Vjeruju nastavnikovu izlaganju i nadovezuju se na sadržaje. Zauzimaju osobna gledišta. Postavljaju kritička i dodatna pitanja. Razmišljaju o vlastitom procesu učenja. Primjereno vrednuju kvalitetu svojih radnih rezultata.RAZNOLIKOST METODAIndikatori: Primjenjuje se bogatstvo raspoloživih tehnika insceniranja. Primjenjuju se raznoliki obrasci djelovanja. Tijek nastave oblikuje se u varijabilnim oblicima. Važnost temeljnih oblika nastave je uravnotežena.INDIVIDUALNO POTICANJEIndikatori: Učenici rade na različitim zadacima i dobro napreduju u okviru svojih mogućnosti. Postoje razni nastavni materijali i radna pomagala ovisno o temi, interesima i sposobnostima učenika. Učenici s poteškoćama u učenju dobivaju dodatnu pomoć Svi su, osobito slabiji učenici, poticani na razmišljanje o svom napretku. Redovito se prikupljaju povratne obavijesti o učenju. Učenici sa zdravstvenim teškoćama dobivaju radne zadatke pram svojim sposobnostima. Dobri učenici imaju pravo i mogućnost biti oslobođeni rutinskih zadataka i raditi na vlastitim težištima. Učenici daju potporu jedni drugima u učenju. Nastavnik objašnjava svakom učeniku postignuća koja se od njega očekuju i pomaže mu da ih ostvari.INTELIGENTNO VJEŽBANJEIndikatori: Vježba se često, ali kratko. Na raspolaganju je dovoljno vremena. Postoje zajednički dogovorena pravila kojih se pridržavaju i nastavnik i učenici. Vlada ugodno, mirno i usredotočeno radno ozračje. Ometanja nastave su rijetka. Učenici su shvatili što trebaju vježbati. Zadaci za vježbu diferencirani su po osobama, ciljevima ili metodama. Primjenjuju se zanimljivi materijali. Učenici nose potreban pribor za vježbu. Nastavnik promatra rad učenika i tamo gdje je potrebno pruža pomoć. Uspjeh učenika u vježbanju se pohvaljuje. Domaće zadaće se kontroliraju i ocjenjuju.TRANSPARENTNOST OČEKIVANIH POSTIGNUĆAIndikatori: Nastavnik raspravlja s učenicima o postignućima koja očekuje. Povratna informacija o postignućima slijedi odmah i diferencirano. Povratna informacija je izražena jasnim riječima. Učenici tijekom nastave uvijek znaju što im je zadatak, a ako ne znaju onda pitaju. Upoznati su sa stupnjem težine zadataka i   ga znaju sami odrediti. Primjenjuju se različiti oblici provjere. Svaki oblik se objašnjava. Pismene provjere se pravodobno najavljuju. Učenici iznose vlastite prijedloge za provjeru postignuća. Nastavnik promatra rad učenika i tamo gdje je potrebno pruža pomoć. Uspjeh učenika u vježbanju se pohvaljuje. Domaće zadaće se kontroliraju i ocjenjuju.PRIPREMLJENA OKOLINAIndikatori: DOBAR RED (Uredna i pospremljena učionica. Učenici su ponosni na svoju učionicu. Razina buke je primjerena radnom procesu. Učenici se brižno odnose prema materijalima.), FUNKCIONALNA OPREMA (Ploča je čista. Nastavnik stoji ispred kada govori, a povlači se kada moderira. Rasvjeta i akustika su ekonomično oblikovane, prozračivanje funkcionira.), UPORABLJIVA NASTAVNA SREDSTVA (Potrebni materijali su nadohvat ruke. Materijali imaju svoje stalno mjesto čuvanja. Na panoima su prikazani rezultati rada. Na zidovima su plakati koje su izradili učenici. Nastavna tehnika funkcionira.)ESTETSKO UREĐENJE ŠKOLE I UČIONICEO estetskom uređenju školskog prostora uvelike ovisi i uspješnost odgojno – obrazovnog procesa.U školskoj zgradi treba urediti različite prostore za učenje, druženje, igranje i rad.Prostori za učenje i rad predviđeni su za grupni i individualni rad, za rad manjih grupa učenika (šest do deset učenika) i okupljanje velikih skupina učenika (katkad tri do četiri stotine).U novije školske zgrade ulazimo u veliko predvorje iz kojeg se hodnicima ili stubištem odlazi u ostale dijelove zgrade. To nije prostor samo za prolaz nego za raznovrsne funkcije. Postavljanjem stolaca, taj se

26

prostor pretvara u dvoranu za tri ili više stotina osoba, a iznošenjem opreme to je prostor za ples i zabavu mladih. U vrijeme svakodnevnog rada tu su klupe za sjedenje sa stolovima na kojima je i raznovrsni tisak, što ga učenici donose od kuće ili ga kupuje škola.Negdje u kutu takva predvorja može biti i manja prodavaonica za učeničke potrebe.U pravilu, uz središnje predvorje planira se i uređuje bibliotečno-informacijski centar škole.

SUVREMENA UČIONICAOrganiziranje odgojno-obrazovnih aktivnosti u početnim razredima osnovne škole (tri ili četiri prva razreda) po sustavu razredne nastave s jednim učiteljem ima određene pedagoške i metodičke prednosti. Kako se te aktivnosti odvijaju najčešće u jednoj razrednoj učionici, potrebno je navesti i neke didaktičke napomene o uređenju takve učionice.Univerzalne (klasične) učionice za razrednu nastavu bile su uređene uz pretpostavku da će u njoj učenici pretežno sjediti, slušati, gledati i pisati (prepisivati s ploče). Suvremena škola se ne zadovoljava takvim pasivnim položajem učenika u nastavi, već se zauzima za više komuniciranja i dogovaranja učenika međusobno i učenika s učiteljem te više tzv. aktivnog učenja i konkretnog rada učenika. U takvoj školi ne može dominirati frontalna predavačka nastava u kojoj učenici sjede ,,u potiljak", a učitelj očekuje da se „muha čuje u zraku dok on predaje". Učitelji su, naime, brzo uočili da priroda dječjeg života ne podnosi vojničko postrojavanje, niti bilo kakvu sličnu krutu organizaciju i ponašanje. Tako su polako u učionice za prve razrede doneseni tepisi za igranje na podu, te oprema za raznovrsne igre, iako su igre i igračke ranije bile pojmljive samo za dječji vrtić i školsko dvorište.Specijalizirane učionice za razrednu nastavu trebaju, osim lako pokretljivog namještaja za sjedenje, pisanje i crtanje, imati i drugu opremu koja omogućuje fleksibilnije oblike i pedagoški vrednije strategije rada. Stolovi i stolci moraju veličinom biti primjereni fizičkoj razvijenosti učenika, jer će na tim stolcima djeca sjediti nekoliko stotina sati godišnje (unatoč preporukama da se mnoge pedagoške aktivnosti mogu provoditi i u školskom dvorištu, odnosno u prirodnoj sredini).Osim stolova i stolaca u takvoj je učionici mala priručna biblioteka. Najčešće je to ormar u kutu s jednim stolom i dva stolca za individualni rad. Osim osnovnih udžbenika za razredno odjeljenje koje tu najviše boravi, tu su još dječje enciklopedije, dječji listovi, te lektira i nastavni listovi za individualni i individualizirani rad.U drugom kutu, ili neposredno uz bibliotečni dio, u takvim se učionicama uređuje i kutić za igranje. Tepih po sredini učionice i taj kutić za igru zadovoljavaju prirodnu potrebu djece da pri igri i učenju zauzimaju položaje koji im se čine najpogodnijima. Brojne didaktičke igre djeca će radije igrati sjedeći na podu nego za stolom. Na podu će katkad crtati, slušati nastavnikovo pričanje i gledati televizijsku emisiju.Važan dio opreme u specijaliziranim učionicama za razrednu nastavu jesu i panoi na bočnom zidu, višeizvorni sklopovi za neke osnovne teme iz programa, te ormarići za ostavljanje dijela ili čitave opreme, kako učenici ne bi nepotrebno vukli svu opremu od kuće u školu i obratno. Važan su dio opreme specijalizirane učionice za razrednu nastavu i raznovrsne didaktičke igre za koje će materijal izrađivati sami učenici, nastavnici i učenici viših razreda osnovne škole u sklopu programa tehničkog odgoja, a nešto će se i kupiti. U nekim se školama njeguje praksa da svaki učenik donese od kuće neku igračku ili igru, koje mogu poslužiti u didaktičke svrhe, te knjige i dječje listove za priručnu razrednu biblioteku.

Bibliotečno – informacijski centar„Živimo u svijetu informacija." To je fraza koja se ponavlja u brojnoj stručnoj literaturi našeg vremena. Medu ciljevima odgoja i obrazovanja ističu se oni koji se odnose na obvezu škole da učenika priprema za traženje i selekciju informacija, te da ih osposobljava za rješavanje problema. Ti ciljevi traže preorijentaciju školskih aktivnosti sa sjedenja, slušanja i gledanja na sasvim drukčije strategije rada.

27

Za bibliotečno-informacijski centar u suvremenoj se školi obično određuje mjesto uz središnji hol. Sastoji se obično od više funkcionalnih prostora za individualni i grupni rad, te prostora za smještaj medija.

Živi kutić – vivarij - dio žive prirode u školi. To su biljke i životinje koje učenici i učitelji uzgajaju u školi u uvjetima sličnim izvornoj stvarnosti. Služi za promatranje, izvođenje pokusa, opisivanje, te stjecanje praktičnih znanja o uzgoju biljaka i životinja. Zbog toga ga treba smjestiti da bude pristupačan svim učenicima za promatranje. Od biljaka u živom kutiću mogu se uzgajati ukrasne biljke (estetska uloga) i kulturne biljke (grašak, grah, pšenica, kukuruz) za izvođenje pokusa i istraživanje razvitka i uvjeta života. Životinje se drže u akvariju, terariju i insektariju. To mogu biti: ribice, kornjače, žabe, gujavice, pauci, mravi, leptiri… Kroz promatranje i praćenje biljaka i životinja u živom kutiću učenici razvijaju upornost i strpljivost, te smisao za istraživanje prirode.

Školska zavičajna zbirka - čini ju skupljeni materijal koji je izložen u odgovarajućem prostoru škole. Materijal skupljaju učenici i učitelji iz njihovog okruženja. Koriste se kao izvorna stvarnost, tj. neposredan izvor znanja u ostvarivanju nastave. Tako se obogaćuje znanje učenika. Učenici razvijaju svoje sposobnosti i radne navike. U njoj se trebaju naći predmeti i dokumentacija o prirodi, povijesti i kulture zavičaja. Prikupljajući i upoznajući predmete iz učenikova zavičaja pobuđuje se ljubav prema zavičaju, a time i ljubav prema domovini.Ostali prostori u školi – garderoba (usvajanje kulture stanovanja), šk kuhinja (upoznavanje s kućanskim aparatima), blagovaonica (usvajanje zdravstveno-higijenske i kulturne navike), šk. radionice za tehnički odgoj (upoznavanje sa strojevima, prakt. rad), šk. sportska dvorana (usvajanje zdrav.-hig. navike).Školsko dvorište - most između prirodne sredine i školske zgrade. Ono ima važnu pedagošku funkciju, to nije prostor na kojem učenici očekuju početak nastave ili provode odmore. Osim igre i odmora tu se trebaju izvoditi i raznovrsne nastavne aktivnosti.U školskom dvorištu obično se planiraju prostori za odmor, šetnju, igru i učenje. Uz školu se nalaze i igrališta, atletske staze, skakališta, bacališta, slobodne zelene površine, bazeni, poligoni. Klupe za odmaranje mogu biti razbacane uz staze za šetnju, ispod drveća, ali i grupirane. Postavljanje raznih sprava za penjanje, provlačenje, ljuljanje, drvene kućice za sakrivanje, pješčanici, te pomagala za nastavu TZK. Dio prostora može biti asfaltiran i betoniran.Planiranje prostora za igru prvoškolaca odvojeno od odraslih učenika. Izvođenje nastave u školskom dvorištu iz svih nastavnih područja. Školsko dvorište je ogledalo i nastavnika i učenika, ono je veza između škole i prirode, škole i života. Stvaranje botaničkih vrtova. Postavljanje koševa za otpatke. Svako odjeljenje zadužuje se za održavanje čistoće jednog dijela dvorišta.Učenici u školskom dvorištu mogu izvršavati raznovrsne pedagoške zadatke, radne zadatke, zadatke vezane uz učenje, rekreaciju, umjetničko stvaranje. Lijepo uređena unutrašnjost i čistoća školskog prostora pozitivno utječe na odgoj i obrazovanje učenika.Današnja hrvatska škola se okreće trendovima suvremene škole. Radi ograničenja još uvijek ne dostiže nivo koji bi u potpunosti odgovarao psihofizičkim zahtjevima djece nižih razreda OŠ. Upravo zbog toga posebnu važnost zauzima mjesto učitelja koji svojom kreativnošću i otvorenošću misli može uvelike utjecati na rješavanje tog problema. Već u današnjim školama postoji lako pokretljiv namještaj, panoi, a hoće li učitelji to znati iskoristiti i hoće li djeci dozvoliti donošenje igračaka i sl. ovisi samo o njemu. Učitelj koji poznaje psihofizičku strukturu djeteta i poznaje njihove mogućnosti i dječju igračku može iskoristiti kao značajan didaktički materijal. Razvijajući takvo shvaćanje i kod roditelja te zajedničkim naporom moguće bi bilo ostvariti sve uvjete za suvremenu specijalnu učionicu u RN prikazanu u teoriji.

28

SOCIJALIZACIJA UČENIKA NA POČETKU ŠKOLOVANJAU o-o procesu učenici usvajaju društveno korisne i poželjne obrasce ponašanja. U tom se procesu stječu i osobine svojstvene članovima zajednice u kojoj žive. Taj proces se zove socijalizacija, a podrazumijeva i prenošenje na pojedinca normi ponašanja, motiva, vrijednosti i obrazaca ponašanja koji se u njegovoj okolini smatraju prihvatljivima, ispravnima i moralnima.Socijalizaciju možemo odrediti kao proces formiranja identiteta u tijeku kojeg osoba u interakciji sa okolinom usvaja znanja, vještine, navike, stavove, vrednote i dr. spoznaje koje su joj potrebne za uspješno funkcioniranje u okolini u kojoj živi.Glavni psihički proces socijalizacije je učenje i to različitih vrsta i kombinacija. Socijalna okolina, kao najvažniji čimbenik odgoja, utječe na pojedinca svojim različitim sadržajima: znanjima, uvjerenjima, stavovima, shvaćanjima itd. Proces socijalizacije zbiva se djelomično spontano, a djelomično i uz organizirano djelovanje okoline i odraslih. Postupci kojima se okolina koristi u odgajanju su uvjeravanje i prinuda. Osoba se vlada i mijenja svoje ponašanje u ovisnosti o nagradi i kazni koje iz takvog ponašanja proistječu. Međutim, odgajanje se događa i bez ičije intervencije. Tako, na primjer, oponašanje tuđih postupaka, odijevanje, uvjerenja itd. može biti potpuno nenamjerno, spontano i nesvjesno. Vrlo je važno u kakvoj socijalnoj okolini dijete raste jer je uvijek izloženo utjecaju uzora iz te okoline, koje će namjerno ili nenamjerno imitirati.Kao sredstva socijalnog utjecaja mogu poslužiti različiti oblici govora, verbalnog i neverbalnoga, živa ili pisana riječ, masovni mediji, mimika lica, prijeteći i odobravajući pokreti ruku itd. Kakvi će biti rezultati socijalnih utjecaja na pojedinca ovisi o sadržajima, postupcima,sredstvima te oblicima socijalnih činitelja (obitelj, vršnjaci, susjedi...) ali i o općoj, kulturno-političkoj klimi. Za socijalizaciju je posebno važno vrijeme odrastanja, i to jednako rani odgoj i obrazovanje do polaska u školu, zatim početne godine obveznoga školovanja, te predpubertetsko i pubertetsko razdoblje.Prvi razred OŠ svakako je jedno od složenijih i i metodički važnijih vremenskih razdoblja tijekom cjelokupnog školovanja. Djeca,u dobi između 6-7 god., u 1. raz., doživljavaju prvu veliku promjenu u socijalnom i društvenom razvoju koju im stariji nameću izvana. Bezbrižno predškolsko djetinjstvo zamjenjuju organiziranim školskim radom, a u njihovu životu odjednom važni postaju učenje, organizacija, odgovornost, suradnja, stega, natjecanje, težnja za što boljim rezultatima. Ma koliko im život još uvijek bio prožet igrom, ulazak u područje „ozbiljnog i odgovornog“ života moramo olakšati primjerenim pristupom koji im ne će pokvariti djetinjstvo i koji će uzeti u obzir njihove razvojne osobitosti i nedovoljnu sposobnost da razluče igru od obaveze i maštu od zbilje. Polaskom djeteta u školu ono proširuje svoje socijalne odnose. U većini slučajeva vrlo dobro se prilagođava novoj socijalnoj razini, a pogotovo ako je već u predškolskim ustanovama naučilo slagati se s vršnjacima. Šk. dijete živi u malim ili većim grupama. Djeca još ne razvijaju izraženija i individualna prijateljstva. Već je za tu dob karakteristična upravo grupna povezanost. Upravo ta pripadnost djeteta dječjoj grupi ima i svoje dublje razvojno značenje. Dijete se upravo sada počinje odvajati od odraslih,a čvršće se povezuje sa svojim vršnjacima. To povezivanje primjećujemo u čuvstvenom pogledu,a zatim u pogledu imitacije i identifikacije. Djeca se međusobno oponašaju i često se dijete poistovjećuje s grupom svojih vršnjaka. Međutim,uvijek ima jedan dio djece koja nisu bila socijalno prilagođena na ranijim uzrastima, pa sada ona mogu biti neprilagođena i u školskom periodu. Takva djeca trebaju što prije steći prijatelje među vršnjacima, a u tome im mogu pomoći roditelji i učitelji. Neka se djeca jednostavno ne mogu uključiti u već postojeće dječje grupe, već ostaju izvan njih kao usamljeni pojedinci. To je štetno za daljnji socijalni razvoj te djece. Ako nastavnik primijeti da takvih pojedinaca ima više, može pokušati od njih formirati novu grupu.Odnos odraslih prema dječjim grupama treba biti vrlo tolerantan. Jedna od najvećih pogrešaka roditelja ili nastavnika u tom pogledu je pokušaj razbijanja grupa ili nasilnog odstranjivanja pojedinih članova iz njih. Ako nastavnik smatra da je ta grupa negativna, valja je odgovarajućim odgojnim djelovanjem učiniti pozitivnom, privući je korisnim zanimanjima i aktivnostima. Pri tom je vrlo važno očuvanje njezine

29

unutrašnje povezanosti i solidarnosti, te njezine strukture. Škola može najviše pridonijeti razvoju ugodne radne atmosfere u razredu i u obrazovanju socijalne prilagođenosti djece.Nastavnik ima veliku ulogu pri prilagođavanju svakog pojedinca u zajednici. Uravnotežen i dobar nastavnik može vrlo brzo steći simpatije cijelog razreda, dok neuravnotežen može ozbiljno poremetiti odnose i steći neugodnu atmosferu u razredu. Naročitu antipatiju učenika učitelj može steći ako gaji određene simpatije prema određenim učenicima dok ostale zapostavlja i ne poklanja im dovoljno pažnje.Roditelji također mogu pridonijeti boljoj socijalnoj prilagođenosti djece. Dijete želi biti omiljeno u obitelji i ukoliko nije tu primljeno, teško će se prilagoditi u razredu. Baš zbog toga je neophodna suradnja roditelje i škole u socijalizaciji djece.Možemo izdvojiti nekoliko čimbenika koji utječu na socijalni razvoj djece: obitelj, pohađanje predškolskih ustanova, vršnjaci s kojima se dijete druži u školi i izvan nje, razne dječje organizacije, psihofizičko stanje pojedinca. U razvoju djeteta događa se niz fizičkih , fiziologijskih i društvenih promjena. Značajni proces koji ih oblikuje jest proces socijalizacije. Jedan od aspekata procesa socijalizacije jest razvoj socijalnih odnosa koji prolaze određene faze. Poznato je da se tada u djece javlja jaka želja da ih sredina prihvati te da se uključe u društveni život razreda. Uspješno uključivanje uvelike utječe na sretno djetinjstvo pojedinca.Ako se dijete iz bilo kojeg razloga ne uspije uključiti u život i društveno ponašanje razreda ono će postati nezadovoljno i nesretno. To može ostaviti velike posljedice na njegovu društvenost i prilagodljivost novim sredinama i situacijama u kojima će biti tijekom svog daljnjeg života.

U tom razdoblju života svakog pojedinca koji se uključuje u neku grupu, uz uspostavljanje kontakata s vršnjacima dolaze i prvi ozbiljni zadaci, prepreke i teškoće. Istodobno, dijete prelazi u višu fazu likovnog razvitka koju nazivamo fazom intelekt.realizma. Pojavljuju se počeci apstraktnog mišljenja, njegov verbalni izraz je bogatiji, a sposobnosti likovnog izražavanja mnogo veće. Međutim, dijete još uvijek u svoje predodžbe upliće maštu, koja je snažna i ostavlja duboke tragove na dječje emocije i postupke. Nema velike razlike između intelektualnog i emocijskog izražavanja svijeta. Spontano i prirodno prihvaća svijet, u njemu sudjeluje i tako ga spoznaje.Francuski učitelj Roger Cousinet je uočio da se učenici oko devete godine počinju jače zanimati za druge učenike odnosno za druge osobe oko sebe. Do tada je njihov interes više usmjeren na predmete nego li na osobe oko sebe. Vrijeme oko desete godine života Cousinet naziva „zlatno doba dječjega socijalnog razvoja“. U to doba dijete se rado odriče nekih svojih sloboda i životnih načela zbog grupnog interesa. Posebno su važne potreba za pripadanjem i sigurnošću. Cousinet je uočio da djeca uspješno usvajaju obrasce ponašanja oponašajući članove grupe kojoj pripadaju, katkad uspješnije negoli od učitelja koji nastoje na njih svjesno i namjerno utjecati. Utjecaj članove grupe kojoj dijete pripada u ovoj dobi mnogo je snažniji od utjecaja učitelja/učiteljice, napose njegove „verbalne pedagogije“ koja se ogleda i sintagmi „djeco, budite dobri“. Ovu pedagoško-psihološku spoznaju valja imati na umu prilikom organiziranja svih o-o aktivnosti u početnim godinama obveznoga školovanja.Petersen je uočio da djeca međusobno snažno socijalizacijski djeluju jedno na drugo bez obzira na to radi li se o mlađoj ili starijoj djeci. On izvodi zaključak da je najprirodnija socijalna zajednica u vrijeme dječjeg razvoja obitelj te da braća i sestre u obitelji snažno utječu na međusobni razvoj. Tu je spoznaju Petersen uporabio za formiranje razrednih odjela po uzoru na obitelj, dakle od učenika različite dobi, što najviše sliči kombiniranim odjelima.

METODE AKTIVNOG PODUČAVANJAPoučavanje je organizirani sustav i proces koji se razvija tijekom života i prema potrebama čovjeka. To je složen proces u kojem obavezno sudjeluju dva čimbenika: roditelji i dijete ili učitelj i dijete.Izbor metoda i oblika rada u nastavi bitno je pitanje suvremenog nastavnika. Za razliku od onih tradicionalnih metoda u kojima je učitelj, više - manje, prenositelj znanja, a učenici pasivni slušači i primatelji tih znanja,

30

suvremene nastavne metode omogućuju aktivno uključivanje učenika u nastavu, čime do izražaja dolazi njihovo stvaralaštvo, u čemu je zapravo i cilj suvremene nastave.Metode aktivnog podučavanja su:a) dijaloška, b) istraživačka, c) učenje putem rješavanja problema, d) simuliranje, e) igra.

Dijaloška metoda ima orijentacijski i motivacijski karakter. Ona omogućava da se učenici uvedu u program (bilo da program sastavlja nastavnik - programer, da se dobije gotov program, ili ga sastavljaju sami učenici), da naprave plan rada i da se motiviraju za predstojeću aktivnost polazeći od značaja njenog izvršenja, odnosno cilja koji treba ostvariti, tj. činjenica koje treba naučiti.Istraživačka metoda podrazumijeva samostalno traganje za činjenicama, pronalaženje relevantnih veza i odnosa među danim podacima, prestrukturiranje podataka, redefiniciju i samostalno dolaženje do novih (neočekivanih) rezultata. Učenik je u interakciji s kompjutorom kao sredstvom za manifestiranje vlastitih istraživačkih (kreativnih) potencijala.Učenje putem rješavanja problema - problemsko učenje omogućava visok nivo kreativnosti učenika. Ovo je najviši domet i oblik učenja. Učenik i kompjutor naizmjenično jedan drugom postavljaju problem-zadatke, iznova se traže rješenja i neprekidno rješavaju raznovrsne problemske situacije. Učenje je izuzetno zanimljivo, tako stečeno znanje je trajno i u praksi lako primjenjivo, posebno u novim problemskim situacijama.Metoda simuliranja polazi od potrebe da učenici pokažu što veću inventivnost u radu s kompjutorom i da ga koriste na raznovrsne načine. U kompjutor je programiran jedan model realne ili zamišljene situacije. Zadatak učenika je da mijenja odnose medu postojećim situacijama. Učenik svojim kreativnim stavovima mijenja pojedine varijable i tako dolazi do novih situacija, koje su često nepredvidljive. Upravo nepredvidivost situacije unosi draž. Međutim, neke situacije mogu kod učenika izazvati čuđenje, nevjericu, pa i strah. Zato je zadatak nastavnika da primjenjujući ovaj metodički postupak uputi učenike i u takve mogućnosti i da ga pravilno vodi u ovoj nastavno - kompjutorskoj strategiji. Metoda simuliranja omogućava kreativne postupke učenika, posebno u pogledu unošenja vlastitih varijabli (konstrukcija, uvjeta). Učenik putem povratne informacije brzo saznaje za rezultate na koje je prethodno utjecao svojom intervencijom. Simuliranje se može ponavljati, što učeniku omogućava nove provjere, a to osigurava pouzdan transfer u vježbanju i učenju.Metoda igre se često primjenjuje u nastavi uz pomoć kompjutora. U kompjutoru se nalaze svi potrebni podaci vezani za određenu igru, on istovremeno djeluje i kao računar, korektor i sudac. Do izražaja dolazi učenička inteligencija, upornost i želja za pobjedom, takmičenje. S metodičkog aspekta nastavnik treba učenike uputiti da će kompjuter najprije prezentirati određene informacije u vezi s nekom situacijom, a da je zadatak učenika da pruži pravi odgovor na osnovi izbora neke od više danih mogućnosti.Aktivno učenje i učenje usmjereno na rezultate u središtu pozornosti imaju učenika: cijela se strategija poučavanja sastoji u tome da svakom učeniku omogućimo da uči na način koji mu je najprimjereniji. Primjena različitih metoda učenja, različitih mogućnosti izražavanja, rad u grupi ili pojedinačno, timski rad i drugi oblici povećavaju učenikovu motivaciju i uključenost u proces učenja, potiču grupnu interakciju i razvijaju više stupnjeve intelektualnih vještina. Crtanje, izražavanje pokretom, glazbom, pisanom riječi, sudjelovanje u izradi novina i izvještaja, dramatizacija, uporaba filma, vođenje intervjua, igra, ples, rješavanje problema samo su neki od načina rada koji omogućuju aktivno sudjelovanje učenika u nastavi. Učitelj treba poticati povjerenje među učenicima, grupni rad, raspravu, rješavanje sukoba nenasilnim putem, odgovornost, razvijanje tehnika rješavanja problema, promjene, razgovor i mnoge druge trenutke koji pridonose razvoju odgovorne ličnosti. Radna klima u razredu treba poticati na sudjelovanje, slobodu iznošenja misli, spoznavanje različitosti i njezino prihvaćanje kao bogatstvo, a ne kao prijetnju. Samo u takvu okruženju učenici uče misliti i djelovati, uče da ne budu pasivni i da se vide kao čimbenici promjena, a ne kao žrtve promjena. Suradničko ili kooperativno učenje i timski rad jedno su od novijih

31

modela aktivnog učenja. Istraživanja pokazuju da su rezultati učenja u kojem učenici poučavaju jedni druge (suradničko ili kooperativno učenje) 45 % bolji nego kad učenike poučava nastavnik. Najveći razlog takvoj uspješnosti vršnjačkoga poučavanja leži u tome što učenik, da bi drugome učeniku mogao nešto kratko i jednostavno objasniti, ne prepričava samo podatke koji se odnose na zadano gradivo, nego te podatke sam sebi mora složiti u nekakav sustav, što znači da si mora potpuno razjasniti ono o čemu će podučavati, moraju mu biti jasni koncepti.Tim je heterogena skupina ravnopravnih učenika koji imaju zajednički cilj. Članovi tima prema dogovorenim pravilima i u dogovorenome vremenu surađuju na ostvarenju zajedničkog cilja razmjenjujući informacije, pomažući i bodreći jedni druge. U tim se udružujemo i timski radimo kad želimo riješiti zadatak koji u zadanome vremenu vlastitim snagama nitko od nas ne može riješiti sam. U timovima će učenici prirodno prihvatiti neke uloge. Neki će se nametnuti kao organizatori, neki samo prihvatiti posla, a neki preispitivati rad i poticati ostale.Nije loše ni da učenike potičemo da što bolje organiziraju rad tima, tako da si međusobno raspodijele uloge prema našim uputama. Važno je da učenici dobiju jasno napisane upute na početku rada. U uputama treba biti jasno navedeno koji su njihovi zadatci i što se od njih očekuje. Dobro je i da nastavnik prije početka rada prođe s učenicima te upute, dodatno ih pojasni i naglasi ono što je važno, ili ono što u uputama možda ne piše.Učenici vole rad u timovima i puno marljivije rade na tim satovima. Uz zadatke ustraju više vremena nego kad rade sami. Učenici zadovoljavaju svoje društvena potrebe, što potiče pozitivan odnos prema školi. Bolji učenici se angažiraju pomažući slabijima i tako pomažu nastavniku. Nastavnici mogu, obilazeći grupe, individualno raditi s učenicima i dobivaju bolji uvid u rad i znanje pojedinih učenika. Učitelj treba pripremiti materijal, objasniti pravila po kojima će učenici raditi, motivirati učenike, koordinirati njihov rad, upozoravati na vrijeme određeno za pojedine etape i vrjednovati rezultate rada. Timski rad možemo osmisliti gotovo uvijek i primijeniti na satovima uvježbavanja ili ponavljanja gradiva. Timski rad bolje će uspjeti ako su zadatci povezani i prirodno zahtijevaju suradnju i zato je uvijek bolje pripremiti prirodne ili kombinirane suradničke zadatke.Aktivne metode poučavanja koje se trebaju uvoditi i polagano ulaze u svakodnevnu nastavu su npr. brainstorming (oluja ideja), istraživanje interneta, istraživanje podataka u školskoj knjižnici, intervju, upitnik, sastavljanje pitanja za kviz, izrada plakata, pravljenje brošura, grupni i timski projekti, izlaganje radova, prezentacija radova, držanje govora, debata, izrada školskih novina, snimanje školske radijske ili TV emisije, pokusi, igre, dramatizacije, igre uloga, ples, vršnjačko poučavanje, gost u razredu i brojne druge koje učenici mogu obavljati i izvan škole. U radu s učenicima u razredu trebaju prevladavati suradničke, participativne i interaktivne metode učenja, jer se vještine uključivanja mogu stjecati samo kroz proces uključivanja. Samo primjenom takva pristupa u radu s djecom moguće je kod njih razvijati aktivan odnos prema stvarnosti i spremnost za poduzimanje akcija, da bi se postigle pozitivne promjene, a tijekom rada učenicima je poželjno pružati sve veću samostalnost.

ISTRAŽIVAČKA NASTAVAŠkola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren zadatak odgoja i obrazovanja mladih naraštaja u skladu s temeljnim društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je stoga istovremeno i sredstvo društvenog samoočuvanja i čimbenik društvene promjene. Škola je profesionalan ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obrazovanja bez kojeg ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek. RN temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u RN je razumijevanje i prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od svoje 6./7. do 10./11. godine djeca ne uče samo tehnike pisanja, čitanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi, te razvijaju spoznajne, moralne i socijalne vještine koje su pretpostavka za njihovo daljnje školovanje i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni podučavaju i uče

32

utjecat će na oblikovanje učenikova svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i postupci kojima se ne sputava, nego potiče normalan ili pak poseban razvoj djeteta. Zadaća je škole i nastave da školsko učenje preraste u prirodno učenje, gdje god je to moguće, da se u njoj stalno i sve više unose dijelovi prirodnog učenja, sa svim prednostima koje ono nosi.Nastava je kod nas još uvijek dijelom tradicionalna. To je kombinacija učiteljevog izlaganja i demonstriranja nastavnih sredstava. U tom obliku nastavnog rada uočava se dominacija verbalnih metoda, kao i dominantan status učitelja koji pruža gotove informacije, uz visok stupanj vođenja učeničkog spoznajnog procesa i nedovoljnu aktivnost učenika. Pri preobrazbi tradicionalnog ustroja nastave u suvremeni, potrebno je načiniti mnoge pomake. Suvremeni se pedagozi slažu da se tradicionalna nastava zamijeni suvremenijom u kojoj, umjesto učiteljeva izlaganja prevladava otkrivanje učenika, umjesto učiteljeva poučavanja samorad učenika, umjesto izlaganja problema samostalno rješavanje problema, umjesto jednoumlja divergentno i stvaralačko mišljenje. Nazivlje za takvu nastavu još nije potpuno usklađeno među stručnjacima pa se za nju rabe izrazi: problemska nastava, problemsko-istraživačka nastava, učenje pute rješavanja problema, stvaralačka nastava, istraživački usmjerena nastava, rad na projektima i sl.Uloga navođenja na istraživanje jest da se učenicima pokaže da interpretacija podataka, zapravo čak traganje za podatcima proizlazi iz koncepata i pretpostavki koje se mijenjaju kako naše znanje raste, da pokaže učenicima da iako se znanje mijenja s razlogom znamo više i bolje nego što smo znali prije.Bit samostalnog istraživanja je to da učenike uključi u samostalno istraživanje u nekom području, pomažući im da ustanove zamišljeni ili metodološki problem unutar područja istraživanja i pozivajući ih da oblikuju načine rješavanja tog problema. Tako oni otkrivaju spoznaje i uvode se u znanstveni način mišljenja. Istodobno, upoznaju ograničenost znanja, ali i njegovu važnost za razvoj društva. Proučavanje okruženja modelom znanstvenog istraživanja učenika upućuje na to da sam istražuje, otkriva, i tako, uz kvalitetna i trajna znanja, usvaja i metodu. Učinke svog rada uspoređuje s učincima rada ostalih učenika. Tako se njeguje duh suradnje i vještina komuniciranja. Tako se oblikuje otvoreni um. Očekuje se da je takav um općenito otvoren za dokaze, osobito sklon slušati tuđe mišljenje, a sve to kao sastavni dio prosuđivanja. Otvoreni će um djelovati mehanizmom davanja i primanja, uključujući tako i društvenu ulogu pojedinca, tj. njegovo poštovanje i brigu za drugoga. Uloga učitelja u tom se radu mijenja, on gubi ulogu izvora znanja i postaje organizator nastavnog rada. Njegov je zadatak da potiče učenika na istraživanje, da upozorava na istraživanje, više nego na učinke istraživanja. Učitelj pazi da određivanje, upamćivanje činjenica ne postane središnje pitanje nastave. Mora težiti tome da učenika usmjeri na postavljanje pretpostavke, na izradu istraživačkog plana i izvođenje pokusa ili istraživanja, na tumačenje podataka i izradu modela. Učitelj treba biti prilagodljiv, vješt u procesu istraživanja, ali i dobar poznavatelj svoje struke kako bi sam mogao sazdati vlastiti materijal za istraživanje. Određeni zadatci i sadržaji nastave mogu se vrlo djelotvorno obraditi u dužem neprekidnom vremenu u sklopu projektnog istraživačkog dana. Izvor ideje projekta temelji se na pedagogijskim idejama kojima je zajedničko uvođenje istraživačke metode u nastavu. Ovisno o namjeri projekta razlikuju se dva oblika koji se mogu i povezati:Proces projekt - središte je postupak, tijek planiranja, ostvarenja i međudjelovanja sudionika u radu - učenika i učitelja. Zadaća je projekta usmjerena pretežno na tijek, postupak, put, a ne toliko na rezultat rada. Učenici tijekom tog projekta uče planirati, opažati, određivati i istraživati, razgovarati, pronalaziti dokaze i drugo. Ostvarujući proces projekt učenici spoznaju i uče iz iskustva.Produkt projekt je usmjeren na krajnji rezultat - spoznaju, jer je projekt prikladniji za usvajanje spoznaja od drugih nastavnih oblika. Rad započinje planiranjem - opisivanjem konačnog produkta. Zatim učenici i učitelj traže putove ostvarivanja toga plana napredujući korak po korak u radu, koji ih dovodi do rješenja. Učenici tijekom tog rada stječu iskustvo koje ranije nisu poznavali. Radno iskustvo učenika bilo je u funkciji projekta,

33

a temeljna zadaća bilo je spoznavanje određenog sadržaja. Poticaji i teme za planiranje istraživanja najčešće dolaze od učitelja. On ima najbolji pregled mogućih tema i potrebnih učeničkih iskustava. Osim učitelja, u izboru i planiranju tema odlučuju učenici, ali i drugi čimbenici (izvanškolske učeničke aktivnosti, suradnja s osobama izvan škole). Nakon odabira nastavnog sadržaja učitelj stvara projekt, nacrt za predstojeću nastavnu djelatnost, imajući na umu: zadaću - problem koji valja riješiti, materijal i pribor kojim će se koristiti, postupak - način izvođenja i vremensko razdoblje u kojem će raditi. Ostvarivanje planiranog projekta u RN nije problem jer učitelj u svom razredu uglavnom sam ostvaruje cjelokupnu satnicu, te planirani projekt može ostvariti kao istraživački dan.

PRAĆENJE, VREDNOVANJE I OCJENJIVANJE POSTIGNUĆA UČENIKA U NASTAVIŠkola je institucija od osobitog društvenog značenja. Njoj je povjeren zadatak o i o mladih naraštaja u skladu s temeljnim društvenim vrednotama i potrebama društvenog razvoja. Škola je, stoga, istovremeno i sredstvo društvenog samoočuvanja i čimbenik društvene promjene.Škola je profesionalna ustanova društva koja se brine da svaki čovjek dobije onaj minimum obrazovanja bez kojeg ne bi mogao živjeti, raditi i stvarati. Obitelj i škola imaju zajednički konačni cilj, a to je dobro odgojen čovjek. Razredna nastava temelj je osnovnoškolskog o i o i cjelokupnog školskog sustava. Sastavni dio učenja u razrednoj nastavi je razumijevanje i prihvaćanje prava i odgovornosti koji za dijete proizlaze iz učeničke uloge. U razdoblju od svoje 6./7. do 10./11. godine, djeca ne uče samo tehnike čitanja, pisanja i računanja, nego se postupno uvode u sustav spoznaja o čovjeku, društvu i prirodi te razvijaju spoznajne, moralne i socijalne vještine koje su pretpostavka za njihovo daljnje školovanje i njihov osobni razvoj. Narav tih sadržaja i način na koji se oni poučavaju i uče utjecat će na oblikovanje učenikova svjetonazora i njegovo ponašanje prema sebi, drugima i zajednici u kojoj živi. Od trenutka kad dijete uđe u školu mora mu se, radi njega samoga i njegovih osobnih potreba koje su jednim dijelom identične drugoj djeci, a drugim dio njega samoga, pružiti stručna pozornost, sadržaji i postupci kojima se ne sputava, nego potiče normalan ili pak poseban razvoj djeteta. Važan utjecaj na ukupno školsko i razredno ozračje ima način vrednovanja i postignuća učenika. Redovito praćenje i ocjenjivanje učeničkog napretka sastavni je dio poučavanja i učenja u školi. Golema je raznolikost aktivnosti kojima se prati, vrjednuje i ocjenjuje učenički napredak. Važan utjecaj na ukupno školsko i razredno ozračje ima način vrednovanja i postignuća učenika. Redovito praćenje i ocjenjivanje učeničkog napretka sastavni je dio nastavne djelatnosti tijekom cjelokupnog nastavnog procesa, a temeljna zadaća im je podizanje razine i kakvoće nastave. Vrednovanjem rada učenika utvrđuje se njegovo napredovanje s obzirom na njegove sposobnosti i mogućnosti. Svakom učitelju davanje ocjena je vrlo težak dio posla. Često nam se čini da je dijete ocijenjeno nižom ili višom ocjenom od stvarnog znanja, mogućnosti ili zalaganja.Praćenjem sustavno prikupljamo podatke o tome kako se učenici približavaju o-o ciljevima.Vrednovanje rada učenika temelji se na sustavu koji obuhvaća praćenje, provjeravanje, procjenjivanje, mjerenje i ocjenjivanje rezultata učiteljevih i učenikovih djelatnosti.Pod praćenjem učenika podrazumijeva se sustavno bilježenje zapažanja o razvoju njegova interesa, motivacije i sposobnosti, njegovih postignuća u usvajanju o-o sadržaja, nastavnog predmeta ili o-o područja, njegov odnos prema radu i postavljenim zadatcima te odgojnim vrijednostima.Učitelj je obvezatan u imeniku učenika pratiti njegovo napredovanje i aktivnost. Imenik je javni dokument predviđen za opisno praćenje i brojčano ocjenjivanje. U prostoru za opisno praćenje bilježimo kako učenici sudjeluju u pedagoškim aktivnostima, kakve rezultate postižu, kako komuniciraju s drugim učenicima, kako rješavaju probleme, kako i što stvaraju u umjetničkom i radno-tehničkom području, koliko su motivirani ili zainteresirani za organizirane zajedničke aktivnosti, pokazuju li želju za originalnim individualnim aktivnostima te brojne druge aktivnosti. U svakom obrazovnom razdoblju trebamo naznačiti kratko opisno zapažanje koje će biti u skladu s brojčanom ocjenom. Opisna ocjena ili zapažanje ne smije vrijeđati već mora utjecati na učenikov napredak i poticati ga u daljnjem radu.

34

Pod provjeravanjem se podrazumijeva procjena postignute razine kompetencija u nastavnome predmetu ili području i drugim oblicima rada u školi tijekom školske godine. Ono je važno za učitelja i učenika, ali i za roditelja jer njime utvrđujemo količinu i kvalitetu postignutih rezultata i napredovanje učenika tijekom godine.Ocjenjivanje je pridavanje brojčane ili opisne vrijednosti rezultatima praćenja i provjeravanja učenikovog rada prema sastavnicama ocjenjivanja svakoga nastavnoga predmeta.Učenika ocjenjujemo prema elementima najmanje dva puta u pojedinom polugodištu, a ocjenjivanje ne smije biti vremenski raspoređeno samo na kraj obrazovnog razdoblja. Dva su osnovna oblika provjere znanja: usmeno i pismeno. Usmenu provjeru i ocjenjivanje učenikova znanja provodimo na svakom nastavnom satu, bez najave. Ocjenu dajemo javno u razrednom odjelu. Od učenika treba zahtijevati jasne, cjelovite i potpune odgovore. Važno je ocjenu objasniti i istaknuti što je učenik znao, a što nije, kako bi mogao ukloniti nedostatke.U jednom danu učenika se smije usmeno provjeravati i ocjenjivati iz najviše dva predmeta. U početnim razredima provjeravati možemo uz različite didaktičke igre, npr. kviz znanja, igranje uloga, oponašanje ljudi i životinja i sl. Prednost usmenog provjeravanja je neposredan odnos učitelja i učenika koji više odgovara psihofizičkim osobinama učenika mlađe dobi, a slabe strane su što se njime troši mnogo vremena, a i subjektivni stav učitelja snažno djeluje na ocjenu.Pismeno provjeravanje podrazumijeva samostalno pisanje učeničkih odgovora na različite zadatke. Prednost je u tome što se odjedanput iz jednog dijela programa provjeri svih učenika razrednog odjela. Objektivnije je od usmenog načina ispitivanja. Pismene ispite ocjenjujemo na temelju postignutom broja točnih rezultata. Ocijenjeni pisani rad mora se učeniku dati na uvid i čuvati u školi do kraja školske godine, a roditelju također treba omogućiti uvid u ocijenjeni učenikov pisani rad. Pismene provjere provode se tijekom nastavne godine samo poslije obrađenih i uvježbanih nastavnih cjelina. Učitelj je dužan učenike izvijestiti o opsegu gradiva koji će pismeno provjeravati najmanje dva dana prije provjere. Zadatke za pismene radove treba pripremiti postupno od lakših k težim, zahtjevnijim. Učenici s manjim znanjem moraju dobiti mogućnost da postignu pozitivnu ocjenu (dovoljan) svladaju li nužnu razinu programa i uspiju i riješiti jednostavnije zadatke. Nakon pismene provjere, ocjena se upisuje u odgovarajuću rubriku u imeniku najkasnije osam dana nakon provjere.Ocjenjivanje je postupak vrednovanja svih važnih činjenica o učenikovim postignućima tijekom praćenja, provjeravanja i ispitivanja, a izražava se ocjenom u skladu sa zakonom. Najčešće svrhe ocjenjivanja su: povratne informacije o učeničkom napretku, povratne informacije učenicima o vlastitom napretku, motivacija učenika, evidencija napretka, izraz sadašnjih postignuća (temelj za dobivanje izvješća namijenjenog roditeljima).Ocjenjivanje učeničkog rada za vrijeme i nakon nastave mora biti objektivno, sustavno i javno. Modeli i kriteriji praćenja i ocjenjivanja znatno utječu na ukupan psihofizički razvoj učenika (strah, anksioznost i sl.). Da bi provjeravanje i ocjenjivanje bilo pravedno treba se provoditi tako da se poštuje učenikovu ličnost, potiče njegovo samopouzdanje i osjećaj napredovanja, potiče na aktivno sudjelovanje u nastavi i izvannastavnim aktivnostima, osposobljava za samoučenje, samoprocjenu svojeg znanja i procjenu znanja drugih učenika.Redovitim praćenjem i provjeravanjem znanja različitim oblicima i na temelju više elemenata, dobit ćemo objektivniju konačnu ocjenu koja je u skladu sa stvarnim učenikovim znanjem.

MULTIMEDIJALNOST U NASTAVIS razvojem nauke i tehnike i njene primjene u obrazovanju uvijek se iznova postavljalo pitanje o participaciji nastavnika u procesu edukacije učenika s tom novom tehnikom. To je bio slučaj i sa primjenom radio-emisija u nastavi, primjenom televizije, a sada i sa zastupljenosti kompjutora. Ni u jednom slučaju se nije dogodilo da je nastavnik nepotreban. Naprotiv, uvijek je ostajao prijeko potreban, ali s novim, još odgovornijim ulogama.

35

Nastava i učenje uz pomoć kompjutora traže od nastavnika nove uloge. On je u modernoj obrazovnoj tehnologiji organizator, koordinator i upravljač procesom nastave.U informatici i didaktici još nisu razrađene metode i oblici rada u nastavi uz pomoć kompjutora. Tako se informatika i kompjutorska edukacija više provodi s aspekta homo machina nego s aspekta homo humanus i homo creativus. Kompjutor se objašnjava s aspekta tehnike (dijelovi i principi rada), a ne kreativnih potencijala koje može pružiti svakom inventivnijem subjektu koji ga koristi. Nedostaje i motivacija u smislu uputnosti i pluraliteta istraživačkih postupaka. Tako se događa da kompjutor za neke učenike u početku djeluje kao zanimljiva naprava, da bi je kasnije napustili, ili se usmjere samo na programe igre izabave. Postoje i ekstremni slučajevi: Dok se jedni učenici i previše bave kompjutorom, drugi to čine povremeno pod pritiskom nastavnika i roditelja, što ni u jednom slučaju nije pedagoški opravdano, pa je potrebno objasniti štetnost i jedne i druge situacije.Uz ovo, sve veći broj učenika ima kompjutor u obitelji. I ovdje nastavnici imaju potrebu da neprekidno ostvaruju uvid, pružaju potrebnu pomoć i utječu na pravilnu primjenu.Oblici vježbanja, ponavljanja, vrednovanja i učenja na kompjutoru su vrlo različiti. Pojedini autori (Soljan i dr.) ovo definiraju kao nastavnu strategiju. Tako, pod nastavnom strategijom "razumijevaju se pravila upravljanja interakcijom između učenika i kompjutora".Različiti autori navode različit broj strategija, što ovisi i o tipu, tj. mogućnosti samog kompjutora.Oblici učenja na kompjutoru:vježbanje (dril), podučavanje, dijalog, rješavanje problema, simuliranje, igraVježbanje (dril) uključuje "prezentiranje učeniku novih informacija i problema koje treba riješiti, (ograničeno) vrijeme dopušteno za rješavanje problema, prezentiranje izabrane povratne informacije, sabiranje povijesti realizacije i adaptiranje materijala svakom učeniku posebno". Ova strategija je značajna za ponavljanje i uvježbavanje, posebno predmeta kao što su matematika, strani jezik, materinji jezik (čitanje) i dr.Podučavanje polazi od toga da se subjektima najprije prezentiraju informacije i primjeri, a onda s tim u vezi postavi problem (pitanje). Učenik daje odgovor i traži povratnu informaciju. Od kompjutora se može zatražiti i pomoć. Tada mu se prezentira pomoćna sekvenca, nakon čijeg rješenja se vraća na glavni program. Dijalog omogućava fleksibilnu interakciju između učenika i kompjutora. Pitanja se slobodno konstruiraju. "U toku interakcije kompjutor može postavljati probleme, predviđati uvjete za njihovo rješavanje, zahtijevati odgovore, davati dopunska objašnjenja i sl. Na drugoj strani učenik može tražiti od kompjutora podatke za koje smatra da su relevantni za njegov odgovor, da pronalazi rješenja i informira sistem o njima. On također može prekinuti dijalog i kasnije nastaviti gdje je stao."Rješavanje problema ima veliku prednost u procesu učenja i nastave. Učenik može koristiti gotov program koji je već u sistemu, a može za svoj problem sastaviti i novi program. Postupak sastavljanja programa je sljedeći: najprije se postavi zadatak (problem), a zatim se sastavlja dijagram (grafički prikaz) toka (redoslijeda) i način obavljanja pojedinih operacija. Potom se sadržaj dijagrama pretvara u odgovarajuće naredbe jezika kojim raspolaže dotični kompjutor. Postoje i drugi oblici kao što su: simuliranje, igre itd. U znatnom broju strategija princip rada na kompjutoru zasniva se na prezentiranju informacija i pitanja na koja učenik daje odgovore nakon čega dobiva povratnu informaciju o ispravnosti rješenja.Sve kompjutorske strategije omogućavaju individualizirani pristup učeniku, uvažavaju njegove individualne potrebe i mogućnosti, a poučavanje prerasta u učenje (samoučenje). Učenik je sve vrijeme dok radi na kompjutoru vrlo aktivan, a nastavniku je osigurano elastično upravljanje nastavnim procesom.Izbor metoda i oblika rada u nastavi uz pomoć kompjutora bitno je pitanje suvremenog nastavnika. On će selekciju svojih metodskih postupaka uskladiti s mogućnostima kompjutora, odnosno strategija koje se na njemu mogu primijeniti, o čemu je već bilo riječi. Tako se u kompjutorskoj nastavi mogu vrlo uspješno primjenjivati sljedeće suvremene nastavne metode.

36

TEORIJE UČENJAKako učimoUčenje i pamćenjeIstraživanja pamćenja ukazuju na to da proces pamćenja uključuje prijelaz informacija iz kratkotrajnog u dugotrajno pamćenje. Sadržaj kratkotrajnog pamćenja stalno se mijenja novim informacijama koje pristižu. Da bi informacija bila pohranjena u dugotrajnom pamćenju mora biti strukturirana na smislen način za onoga koji uči. Proces strukturiranja zahtijeva vremena, ali to je dobro «investirano» vrijeme budući da je vrlo teško zapamtiti sadržaj koji ne razumijemo.Ako učenik dobiva nove informacije prebrzo, neće imati vremena da ih kvalitetno «obradi» u kratkotrajnom pamćenju, pa se informacija neće zadržati. Dakle, proces strukturiranja ili davanja značenja novim informacijama je zahtjevan i traži vremena, a učenici u tome trebaju pomoć.Da bismo neko znanje trajno zadržali u sjećanju, potrebno je ponavljati ga. Nastavnici moraju biti svjesni da ono što žele da učenici znaju moraju često ponavljati. Naravno da postoje iznimke ovome pravilu – ponekad će se iskustvo koje se dogodilo samo jednom pamtiti za cijeli život, ali tada možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti da se radi o događaju koji je imao veliko emocionalno značenje.Kada govorimo o školskom učenju, tu je ponavljanje iznimno važno za proces zapamćivanja. Da bi osnažili zapamćivanje i spriječili zaboravljanje važno je da nastavnici ne prezentiraju učenicima veliku količinu novog sadržaja brzo i odjednom. Jednako je važno znati i to da su učenicima potrebne aktivnosti koje će im pomoći da procesuiraju novi materijal. Dakako, informacije koje valja zadržati u dugotrajnom pamćenju moraju se ponavljati. Nastavnik ne može očekivati da će se učenici u lipnju sjetiti neke informacije o kojoj je govorio u listopadu, bez da je ta informacija više puta ponavljana.

Pristupi (teorije) učenjaRazličiti pristupi (teorije) o učenju promatraju učenje s različite polazišne točke: one se međusobno nadopunjuju više nego proturječe, a u praksi nerijetko preklapaju.Kognitivističku školu prvenstveno zanima učenje kao misaoni proces, a konstruktivističku učenje kao proces konstruiranja značenja. Bihevioristička škola promatra kako ponašanje nastavnika i ostali vanjski faktori utječu na učenje. Humanističku školu prvenstveno zanima obrazovanje kao način zadovoljavanja emocionalnih i razvojnih potreba onoga tko uči.Kognitivistička škola: aktivni proces transformacije iskustva u organizirane koncepcijeKognitivističke teorije naglašavaju važnost percepcije, interpretacije, pohranjivanja i prisjećanja informacija. Učenje se promatra kao aktivni proces kojim se osjetilne informacije prerađuju u nove kategorije i organizirane koncepcije. Drugim riječima, ako se učenje promatra u prvom redu kao rezultat mentalnog procesuiranja informacije, tada će nastavnici biti iznimno zainteresirani za kognitivne procese. Način prezentiranja i organiziranja informacija od strane nastavnika u ovom je pristupu od iznimne važnosti, i put je kojim će  nastavnici pomoći u učenju.Konstruktivistički pristup: učenje kao proces konstruiranja značenjaMoglo bi se pomisliti da je poučavanje proces tijekom kojega je zadaća nastavnika «predavati» gradivo kojega učenik treba zapamtiti. Dakako da je poučavanje mnogo složeniji proces: učenici ne pamte ono što im je nastavnik rekao, oni stvaraju svoje verzije nastavnog sadržaja. Npr. ako učenici na satu hrvatskog jezika obrađuju novu priču i kasnije ju trebaju prepričati, oni je vjerojatno ne će ispričati na isti način kako je to učinio autor. Ono što su učenici zapamtili je zapravo njihova verzija priče. Na isti način učenici osmišljavaju ono o čemu ih učitelji poučavaju. Zaboravljaju riječi učitelja i stvaraju svoje verzije.Kognitivističku teoriju učenja možemo nazvati i konstruktivističkom jer opisuje kako oni koji uče konstruiraju svoje znanje. Kako se učenicima može pomoći da konstruiraju svoja vlastita značenja znanja? Trebaju imati

37

mogućnosti razmisliti, raspraviti i razmjenjivati ideje kako bi ih mogli rekonstruirati u osobna značenja. Trebaju «posjedovati» ideje o kojima uče.Bihevioristička škola: pohvale i motivacijaBihevioristički psiholozi proučavali su učenje životinja. Životinje su nagrađivali kada bi uspješno obavile zadatak. Pokazalo se da se neki od rezultata istraživanja mogu uspješno primijeniti i na učenje ljudi. Neki od njihovih zaključaka su:Osobe koje uče trebaju pohvalu ili «podupiranje» za učenje.Uspješni nastavnici često nagrađuju svoje učenike pohvalom, pridavanjem pažnje ili nekom drugom vrstom ohrabrivanja. Postavljaju zadatke koje svi učenici mogu izvršiti, dijele složene zadatke u više kraćih. Ovo omogućuje da učenici češće doživljavaju zadovoljstvo obavljenim zadatkom. Opsežniji predmeti dijele se u module kako bi se povećala učestalost zadovoljstva obavljenim poslom.Podrška treba uslijediti čim je prije moguće.Učenik čija je zadaća ocijenjena u kratko vrijeme motiviraniji je za učenje od onoga koji tjednima čeka na rezultat. Uspješni nastavnici učestalo pohvaljuju i ohrabruju učenike tijekom učenja.Učenje se odvija korak po korak, rjeđe odjednom, a osnažuje se ponavljanim uspjehomUčenje zahtijeva vremena. Učenici su motivirani za učenje uspjehom koji postižu. Ako učenik nikada, ili rijetko postiže uspjeh, ubrzo će odustati.Pamtimo ono što doživljavamo učestalo i nedavno.Ako nastavnik govori o nekoj temi početkom godine, i nikada to više ne spomene, tema će pasti u zaborav. Uspješni nastavnici naglašavaju ključne točke na početku i na kraju sata. Koriste i «stare» informacije kada uvode nove sadržaje.Humanistički pristup: zadovoljavanje emocionalnih potreba onoga koji učiHumanistički psiholozi smatraju da školski sustav može djelovati negativno na emocije učenika, inducirajući strah, poniženje, ismijavanje i obezvređivanje. Pripadnici humanističke škole vjeruju da su emocionalni faktori i osobni rast i razvoj najviše vrijednosti, koje mogu biti ignorirane u društvu koje preferira materijalističke vrijednosti. Oni smatraju da bi društvo i škole trebale zadovoljavati potrebe individualnog učenika. Vjeruju da učenici kroz školski sustav trebaju zadovoljavati prvenstveno svoje osobne interese i talente kako bi se razvili na način koji njima najbolje odgovara. U koja načela vjeruju humanistički psiholozi?Učenici trebaju biti usmjeravati same sebe.Od nastavnika se očekuje da pomognu učenicima u pronalaženju znanja i vještina koje žele učiti, dogovarajući s njima «ugovor o učenju» ili «akcijski plan» za svakog pojedinca. Metode i ritam učenja također se prilagođavaju individualnim potrebama učenika. Humanistički psiholozi vjeruju da će učenici biti visoko motivirani za učenje budući da slijede vlastite interese i radoznalost. Ukoliko se učenicima – zbog standardnog kurikuluma – ne može omogućiti veća mjera samo-usmjeravanja, valja im omogućiti više izbora u odabiru zadataka, kako bi barem tu mogli slijediti svoje interese.Učenici trebaju preuzeti odgovornost za svoje učenje.Osim za način i sadržaj onoga što uče, osobe koje uče trebale bi preuzeti i odgovornost za efikasnost svoga učenja. Treba ih ohrabriti da budu aktivni i samostalni. Previše pomoći od strane nastavnika može negativno djelovati na osamostaljivanje učenika.Vlastita procjena uspjeha u učenju poželjnija je nego provjera od strane nastavnikaVlastita procjena uspjeha u učenju osnažuje oslanjanje na samog sebe, i humanistički psiholozi smatraju je ključnom za uspješan rad i uspješno učenje. Ona ohrabruje studente da preuzmu odgovornost za svoj vlastiti napredak. Provjere rezultata učenja koje organizira nastavnik vode k pasivnom zapamćivanju i trci za ocjenama, a manje prema pravom učenju i osobnom razvoju. Nastavnikove provjere mogu izazvati strah i poniženje i negativno utjecati na samopoštovanje. Učenici neće preuzeti odgovornost za svoje napredovanje ukoliko ne nauče biti kritični prema svom radu.

38

Učenje je najlakše i najefikasnije kada se događa u situaciji u kojoj nema strahaUčenici trebaju biti motivirani željom da uspiju, da istražuju, da se razviju i poboljšaju. Učenje ne bi smjelo biti motivirano strahom. Učenike se ne smije okrivljavati za pogreške: njih treba smatrati neizbježnima, te kao priliku za učenje. Postignuća učenika treba provjeravati u vrijeme kad se oni osjećaju spremnima, a treba im dati vremena da poprave svoj rad ukoliko nisu zadovoljili.

ODGOJNO DJELOVANJE ŠKOLEZadaća škole nije samo stjecanje i razvijanje znanja, sposobnosti i umijeća, nego i usvajanje vrijednosti, nazora i navika koji omogućavaju cjeloviti razvoj osobnosti. U školi se osim učenja i poučavanja ostvaruju odgojni ciljevi. Odgojni ciljevi škole odnose se na:- promicanje općih vrijednosti; - razvijanje osobne odgovornosti za zdravlje; - razvijanje samopoštovanja i poštovanja drugih;- poštovanje života; - promicanje snošljivosti i poštovanje različitosti; - promicanje jednakovrijednosti spolova;- promicanje vrijednosti rada; - razvijanje poduzetničkog duha; - razvijanje sposobnosti za timski rad;- promicanje poštovanja obitelji; - promicanje ljubavi i ponosa prema zavičaju i domovini;- čuvanje i promicanje kulturne baštine kao dijela nacionalnog i kulturnog identiteta;- poštovanje duhovnih vrijednosti različitih kultura i civilizacija;- poznavanje vlastite religije kao i drugih religija i njihovih različitosti unutar duhovne baštine suvremenog svijeta,- razvijanje ekološke svijesti; - razvijanje sposobnosti prosuđivanja, razmišljanja, promatranja i samostalnog djelovanja;- razvijanje svijesti o vrijednosti vlastitog mišljenja i o potrebi da se s poštovanjem slušaju tuđa mišljenja;- promicanje osjećaja za lijepo i za duhovnu dimenziju postojanja; - razvijanje osjećaja osobne i društvene odgovornosti;- razvijanje solidarnosti sa slabijima i potrebitijima; - razvijanje sposobnosti i dara svake osobe sukladno njezinoj naravi;- razvijanje sposobnosti za društveni angažman, za neposredno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom društvu.Nastavom prirode i društva usvajaju se etički sadržaji (pravila, običaji i norme ponašanja), čije usvajanje dovodi do oblikovanja moralne osobnosti učenika. Tijek moralnog oblikovanja je dugotrajan i složen. On započinje zarana u obitelji usvajanjem određenih pravila o ritmu dana, režimu prehrane, uporabi igračaka, a nastavlja se u školi spoznavanjem stvarnosti u školi, naselju, zavičaju i domovini. Tako učenik/učenica stječe i posebne spoznaje o moralu, njegovoj namjeni i promjenljivosti, preko oblikovanja moralne svijesti, stavova i uvjerenja do svakidašnje primjene u ljudskoj zajednici. Posebno mjesto u formiranju moralne svijesti i moralnog uvjerenja učenika/učenica ima učitelj/učiteljica s kojim se učenici/učenice žele poistovjetiti. Taj odnos treba razvijati prema ravnopravnom odnosu i međusobnom poštovanju. Postupno se u učenika/učenica oblikuje pozitivan karakter, koji se iskazuje odnosom prema sebi, svojim vršnjacima, roditeljima j starijim ljudima. Pozornost valja obratiti i na oblikovanje humanih odnosa medu pripadnicima različitih spolova. Usporedo s razvojem pozitivnih moralnih osobina, nastavom prirode i društva valja sprečavati neprihvatljivo ponašanje mladih: neodgovornost, nerad, agresivnost, pojavu pušenja, alkoholizma i droge, onečišćenja radne okoline i okoliša.

39

TRADICIONALNE I SUVREMENE NASTAVNE STRATEGIJEPod nastavnim strategijama podrazumijevamo ukupnost odnosa zasnovanih na pojedinačnoj i simultanoj primjeni oblika, metoda i sredstava nastavnog rada. Cilj je da se učenici što više osposobe za samostalno učenje i da na taj način dođu do potrebnih znanja. Međutim, u nastavnoj praksi nastavne strategije su reducirane, izolirane i ne promatraju se u jedinstvu.Više su okrenute tradicionalnim, a manje suvremenim nastavnim sustavima. Tako se zapažaju sljedeće slabosti:- učenici skoro isključivo rade u velikom timu, a vrlo rijetko u partnerskim i u manjim istraživačkim timovima;- zapažaju se suviše kruti i hijerarhijski odnosi između učenika i nastavnika;- učenici se ne osposobljavaju za primjenu metoda i tehnika efikasnog učenja i samostalnog istraživačkog rada;- zapostavlja se kreativna aktivnost na račun knjiškog, verbalnog i formalističkog učenja, kreativnost se ne shvaća kao buduća egzistencijalna potreba;- sloboda učenika je reducirana pa školu doživljavaju kao tmurnu ustanovu;- nastava je više prisila, nego izvor radosti.

NASTAVNE STRATEGIJE označavaju jedinstvo i uzajamno djelovanje personalnih i apersonalnih medija u interakcijskim odnosima nastavnika i učenika u različitim brojčanim formacijama, postupcima (metodama) u nastavnim situacijama koje omogućavaju visok stupanj suradnje, organizacije, izvođenja i vrednovanja kreativnog nastavnog procesa.One uključuju medije, sociološke oblike nastavnog rada, nastavne metode, nastavnike i učenike, mjesto (prostor) i vrijeme realizacije kreativnih nastavnih sadržaja. Pogrešno je nastavne strategije svoditi samo na jednu komponentu nastavnog rada (oblika rada ili nastavne metode, na primjer). To su ukupni odnosi kojim se postižu unaprijed postavljeni ciljevi kreativne nastave.Cilj suvremenih nastavnih strategija je pripremanje i osposobljavanje subjekata za samopodučavanje, samoučenje, tj. permanentnu edukaciju i stvaralaštvo aktivnim interakcijskim komunikacijama nastavnika i učenika. Strategije razvijaju potrebu za učenjem i stvaralaštvom. Nastavnim strategijama se kod učenika razvija potreba za učenjem bez obzira na vanjske poticaje koji se mogu ogledati u naredbama, pohvalama, nagradama ili u prijetnjama i kaznama.Cilj nastavnih strategija treba biti usmjeren na unutarnju motivaciju koja se potiče raznovrsnim istraživačkim aktivnostima svakog pojedinca. Loše obrambene strategije doprinose jačanju obrambenih mehanizama učenika.Strategije koje imaju za cilj stvaralaštvo doprinose razvoju pojma o sebi i izgrađivanju učenikovog stava prema vlastitoj efikasnosti. Uz ovo, one uključuju i djetetovu okolinu koja stvara odgovarajuću i pozitivnu klimu i realna očekivanja od svakog djeteta.Prema tome, promatrati izolirano oblike, metode i sredstva nastavnog rada kao "strategije", dovodi samo do formalizma u nastavnom radu. Naime, dijete nije pasivan primatelj informacija, nego aktivna kategorija koja ne samo da prima informacije, nego ima i mogućnost da ih preoblikuje, grupira, izdvoji, generalizira ili stvara sasvim nove. Učenike, putem odabranih strategija treba osposobiti kako pristupiti kojoj vrsti problema.Dijete nije pasivan primatelj informacija. Dobivene informacije ono nastoji integrirati u vlastiti konceptualni sustav i restrukturirati ih uz pomoć kognitivnih strategija i prethodnog znanja.

TRADICIONALNE nastavne strategije su bile orijentirane na nastavnika. Učenicima je upućivan zahtjev da uče memoriranjem činjenica u danom poretku i strukturi.

40

SUVREMENE STRATEGIJE imaju stvaralačke zahtjeve i nastavu usmjerenu na recipijenta. Traži se grupiranje informacija, njihova kritička interpretacija i anticipacija novih posljedica.Istodobno, nastavne strategije u dovoljnoj razmjeri trebaju učenicima osigurati raznovrsna znanja. Više nisu dovoljna samo osnovna i faktografska znanja, kao što je bio slučaj u prošlosti. Sada se traže, na osnovi tih znanja i metodološka znanja ili znanja o znanjima. To su takva znanja koja pokazuju kako se istražuje, uči, stvara. Riječ je o istraživačko-stvaralačkim znanjima.Druga vrsta znanja - tehnička znanja moraju svakom učeniku dati potrebne kompetencije za profesionalno zanimanje. Izobrazba za poziv mora imati strategije koje će mu davati transparentna, alternativna i široko primjenjivana znanja kako bi se budući uposlenik lakše snalazio u novim i vrlo promjenljivim tehnologijama i zanimanjima.S ovim u vezi su i socijalne kompetencije koje se tiču interpersonalnih sposobnosti. Strategijama treba osposobiti mlade za odgovornost, suradnju, timski rad i stvaralaštvo u većim i manjim istraživačkim skupinama. Učenike treba osposobiti da postanu glavni pokretači i tvorci vlastitih sposobnosti i da postanu pokretljivi i nezavisni od profesije koju su odabrali. Oni će kombinirati svoje raznovrsne sposobnosti i stečena institucionalna, vaninstitucionalna i samostalna znanja pa će raditi na poslovima za koje se nisu direktno osposobljavali. Drugim riječima, koristit će se transferima i analogijama, a to nije ništa drugo do divergentno i stvaralačko mišljenje. Tako se neće događati da se na burzama rada čeka "svoja struka", i po nekoliko godina, iako se zaposlenje može vrlo često pronaći i na drugoj strani, u drugim zanimanjima. Kolika je zabluda čekati posao u "svojoj struci" pokazuje i podatak da to više nije ona profesija za koju se učilo, jer se u međuvremenu tehnologija jednom ili dva puta iz osnova promijenila. Učenje za poziv može imati vrijednost samo do tri godine, a u. nekim profesijama čak i manje. Zato se u nastavi treba koristiti dinamičkim strategijama koje ostvaruju perspektivu učenja, istraživanja, stvaralaštva i zaposlenja.Nove strategije ne mogu biti protiv učenika. Opće je poznato da su u tradicionalnoj nastavi učenici nedovoljno motivirani za učenje. Nastavnici prosto "ne znaju kako usmjeriti učenike da uče", kaže W. Glasser. To je posljedica što se ne polazi od učenikovih potreba. Nastavnim strategijama to treba osigurati. Zadovoljava li ono što se od njih traži jednu ili nekoliko njihovih osnovnih potreba, ljudi će puno raditi. Ako nam je rukovoditelj drag, možda ćemo čak učiniti što nam je mrsko, jer udovoljiti tom rukovoditelju zadovoljava našu osnovnu potrebu za ljubavlju i prijateljstvom. To znači da ćemo naučiti gramatiku iako je mrzimo, jer nam je stalo do nastavnika koji je poučava. No, ako nam više nije stalo do tog nastavnika, možda ćemo i prestati učiti gramatiku. Učenici će za nastavnika do kojeg im je stalo učiniti ono što za ono do kojeg im nije stalo neće.Suvremenim nastavnim strategijama treba omogućiti novo promišljanje kurikuluma. Naime, to više nije shvaćanje samo nastavnog plana i programa u njegovom izravnom (službenom) obliku, kako se nekada realiziralo, nego daleko više od toga. Sada ga treba promatrati i kao nastavnu strategiju, stil rada, načine interakcijskih komunikacijskih odnosa. Učenicima najprije mora biti jasan cilj učenja i što će dobiti takvim radom, a onda sadržaje koje treba usvojiti (istražiti) i načine takve realizacije. To je pripremanje za stvaralaštvo putem stvaralaštva, povezivanje teorije i prakse, podučavanja i učenja.

OBRAZOVNE STRATEGIJEStrategija učenja i poučavanja – Poučavanje može biti problemsko – polazi od definicije problema, učenici aktivno sudjeluju postavljajući pitanja i vlastitim viđenjem problema, a nakon postavljanja problema postavljaju se odgovori i nalaze se rješenja;heurističko – isto polazi od problema, ali učenik se sam vodi kroz postupak i sam dolazi do rješenja; programirano – problem se dijeli na elemente, pa se djetetu daje zadatak koji zahtijeva određenu aktivnost za rješavanje, a učenik sam dobiva povratnu informaciju. Učenje otkrivanjem ili iskustveno učenje je učenje kojim se dolazi do vlastitog iskustva, a polazi od uočavanja i definiranja problema, preko rješavanja problema

41

do ocjenjivanja postupka. Koristi tri metode: istraživanje, projekt i simulaciju. Istraživanjem učenici proučavaju stvarnost, ima etape: uočavanje i definiranje problema, formuliranje hipoteza, prikupljanje podataka i praćenje, stvaranje zaključaka ili rješenja. Simulacija se koristi kada stvarnu situaciju nije moguće ostvariti, a dijete je za to potrebno pripremiti. Ostvaruje se igrom uloga (učenici se stavljanjem u razne uloge suočavaju sa nekom situacijom, a nakon toga donose neki zaključak), plan-igrom (grupe komuniciraju pismenim putem, a u početku se upoznaju sa situacijom i karakteristikama svojih uloga, zatim se prezentira događaj, a svaka grupa u sebi reagira na određeni način te to zapisuje na komad papira i daju koordinaciji igre. Koordinacija jednu grupu upoznaje sa zahtjevom neke druge grupe, a zatim daje novu situaciju koja je u skladu onoga što su te grupe poduzele, na kraju se raspravlja i sintetiziraju zaključci, te postavljaju novi problemi) i igrama s pravilima (dijele se na strategijske igre i igre na sreću). Projekt isto polazi od problema i postavljanja hipoteza, ali se na kraju piše pismeni iskaz kako se problem rješavao. Strategije aktivnog učenja – iskustveno učenje – učenik se stavlja u uloge u kojima sam stvara, kreira i sudjeluje u novim iskustvima.; inovativno – učenik na temelju poznatih informacija stvara nove zaključkeStrategija doživljavanja i izražavanja doživljenog - zasniva se na zakonitostima doživljajnog procesa. Metoda recepcije umjetničkog djela odnosi se na neposredan susret učenika s umjetničkim djelom koje mora djelovati na dijete. Metoda interpretacije i reprodukcije – učenici postaju interpretatori tuđeg djela, ali pošto unose svoj senzibilitet postaju i sustvaraoci. Metoda kreacije – učenik sam stvara svoje djelo koje ne treba biti stvaralački čin, ali izražavanjem doživljavaju autentični doživljaj.Strategija vježbanja – temelji se na zakonitostima psihomotornih procesa i izvodi se dugotrajnim ponavljanjem nekog procesa što dovodi do automatizacije. Učenje učenja je metoda u kojoj se djeca uvježbavaju koristeći se raznim izvorima. Učenje jezika se vježba komunikacijom. Učenje praktičnih radnji se vježba izvodeći samostalno radnje dok ne postanu precizne i brze, te izvođenjem operacija pri izradi nekog predmeta. Tjelesno vježbanje se uvježbava stalnim izvođenjem nekih pokreta dok se pokreti ne automatiziraju. U početnom vježbanju vježbamo prvih par sati i nema pomaka u stjecanju vještina nego se i dalje upoznajemo s radnjom, u temeljnom vježbanju napredujemo, a u dopunsko dosežemo maksimum ili optimum svojih mogućnosti. Plato zastoj je dosegnuti maksimumu u vježbanju. U tijeku vježbanja trebamo distribuirati vježbanje – raditi male zastoje da ne dođe do zasićenja. Vježbanje može biti globalno (kada cijelu radnju odjednom naučimo), operacijsko (kada radnju podijelimo na operacije koje kad naučimo spojimo u radnju) i kombinirano.Strategija stvaranja – Prva etapa je inspiracija koja se javlja iznenada i popraćena je oduševljenjem., zatim slijedi rad na ostvarenju zamisli i završna faza je ostvarena zamisao. Stvaralaštvo se potiče:Olujom ideja – postupak kojim se iznose razne ideje koje se ne smiju kritizirati i ismijavati. Ideje se zapisuju, analiziraju i sintetiziraju, te na kraju odabiru najbolje, ako se ideje iznose na papir to je brainwriting.Morfološka analiza – pojava se podijeli na veći broj varijabli za koje se navede veći broj elemenata. Elementi se popišu i označe po varijablama te se rade razne njihove kombinacije koje mogu i ne moraju biti ostvarive.Radionica budućnosti – definira se problem, zatim se stvara lista žalbi na postojeće stanje, primjedbe se sistematiziraju i prelazi se na oluju ideja, radi se evaluacija ideja i njihovo sistematiziranja i na kraju se opisuje željeno stanje (tzv. Konkretna utopija) koje se onda ostvaruje.Scenarij – izaberu se koraci pri rješavanju problema, a za svaki korak se pronađe što više alternativnih rješenja.Misaoni uzorci ili asocijacije – kada se jednu riječ iznose olujom ideja razne asocijacije.IZBOR STRATEGIJEKonačan izbor strategija ovisi o učitelju, iako se treba konzultirati s roditeljima, učenicima ili drugim vanjskim suradnicima. Načela koja se trebaju uvažiti pri izboru strategija ili metoda ili postupaka:Princip pozitivne usmjerenosti – pri izboru se mora kod svakog učenika razvijati pozitivna slika o sebi te pronaći i potaknuti razvoj pozitivnih osobina.

42

Princip uspjeha za sve – škola svoj djeci mora jamčiti uspjeh, pa ne postoje dobra i loša djeca, nego dobro i loše izabrani postupci i metode.Princip individualizacije – mora se voditi briga o individualnim potrebama i mogućnostima svakog učenika da bi svaki učenik ostvario svoj maksimum.Princip primjerenosti – pri izboru mora se voditi briga da su metode primjerene dobi djece te njihovim mogućnostima i potrebama.Princip aktivnosti – mora se voditi briga da su metodama aktivni i učenici i učitelj.Princip ekonomičnosti – da su metode vremenski i novčano prihvatljive.

RAD U PRODUŽENOM BORAVKURoditelji u današnje vrijeme sve više imaju potrebu zbrinjavanja djeteta mlađe školske dobi koje nakon redovne nastave odlazi kući i bez nadzora provodi vrijeme do njihova dolaska s posla. Samostalan boravak djeteta kod kuće često ga izlaže mnogim opasnostima, a strah i briga roditelja za dijete tijekom radnog dana nameću potrebu za organiziranom brigom o djetetu. Škole tako dobivaju novu ulogu koja zahtijeva organiziraniju skrb za dijete tijekom cijelog dana. Jedan je od modela kojim se mogu kvalitetno i sustavno riješiti navedeni problemi je produženi boravak učenika, dnevni rad nakon redovite prijepodnevne nastave.Za učenike od prvog do četvrtog razreda osnovne škole se nakon redovite prijepodnevne nastave organizira produženi boravak. Boravak i rad prema takvom obliku organizira se od 8 sati ujutro do 17 sati poslije podne.

Grupa učenika - polaznika produženog boravka može se organizirati različito:homogena skupina učenika istog razrednog odjela (1.a)heterogena skupina učenika sastavljena od dva razredna odjela (1.a i 1.b)heterogena skupina učenika sastavljena od dva različita razredna odjela (1.a i 2.a)

U homogenom razrednom odjelu rade dva učitelja, jedan prije podne u redovitoj nastavi, drugi poslije podne u produženom boravku. Oba učitelja zajednički programiraju nastavne sadržaje, dogovaraju se o zajedničkim i odvojenim aktivnostima. Svaki sam planira svoje vrijeme, prema Nastavnom planu.U heterogenom razrednom odjelu timsko planiranje i programiranje obuhvaća tri učitelja. Različitost njihovih pristupa o-o procesu valja uskladiti u najvećoj mogućoj mjeri da bi učinkovitost i krajnji cilj - uspjeh, rast i razvoj djeteta, bila maksimalna.Preporuka je da se učitelj/učitelji koji rade u nastavi svakodnevno dogovaraju i usklađuju svoje aktivnosti s učiteljem iz produženog boravka. Vrijeme za dogovaranje i usklađivanje aktivnosti ne bi smjelo biti kraće od pola sata.Učiteljice koje rade u odjelu produženog boravka djeluju jedinstveno, suradnički, dogovorno, sveobuhvatno i integrirano s čitavim razrednim odjelom. Zajedno surađuju s roditeljima, održavaju roditeljske sastanke i pojedinačne individualne razgovore s roditeljima. U ravnopravnom su položaju prema učenicima i roditeljima.Izmjenom mnogobrojnih pristupa učenju u PB osiguravamo potpun i harmoničan razvoj djeteta, te razvoj svih potencijala učenika jer svaki je jedinstven. Učenika treba osposobiti za samostalno učenje, te potaknuti radost učenja i motiviranost. Također treba obratiti pažnju na razvijanje osjećaja za poštivanje različitosti te isticati važnost tolerancije.

43

CJELODNEVNI BORAVAK

U cjelodnevnom boravku izmjenjuje se nastava sa samostalnim učenjem i slobodnim vremenom, što pridonosi da se između samih učenika (kao i između učitelja i učenika) uspostavi dijalog, komunikacija, uzajamna pomoć i suradnja. Ukupni o-o rad u cjelodnevnom boravku u RN ostvaruju dva učitelja. Oni zajednički planiraju, organiziraju i evaluiraju aktivnosti učenika u školi. To je tzv. timski rad učitelja. Učitelji se trebaju puno i redovito dogovarati i konzultirati kako bi se njihov rad dopunjavao i odvijao kao pedagoški komplementarna cjelina. Podjela poslova između učitelja RN po nastavnim predmetima i drugim aktivnostima može biti različita, što zavisi i od afiniteta učitelja. Tako npr. jedan učitelj može izvoditi nastavu i izvannastavno učenje iz hrvatskog jezika, prirode i društva te likovne kulture, dok drugi učitelj to isto obavlja iz matematike, glazbene i tjelesne kulture. Slobodno vrijeme se također raspoređuje na oba učitelja po aktivnostima i osobnom afinitetu. Moguće su i druge kombinacije. Integracijom nastave i izvannastavnog učenja u CB pridonosi se kvaliteti nastave, unošenju inovacija u o-o proces, što povećava i motivaciju učenika. Temeljne aktivnosti u CB su nastava, samostalno učenje i slobodno vrijeme. Njihova organizacija omogućuje da se međusobno prožimaju igra, rad i učenje. Igre su značajne za razvoj psihičkih i fizičkih funkcija učenika. Zadaća učitelja je da brine o povoljnim, zdravim i higijenskim uvjetima za igru učenika, da predvidi vrijeme za igru, da im nenametljivo preporučuje i usmjerava ih prema onim igrama koje će najviše pridonositi psihofizičkom razvoju. Pritom treba imati na umu da djeca mlađe dobi nisu navikla na duži rad (nastavu i učenje), zbog čega u nastavni proces treba unositi više igre, kako bi se igrali učeći i učili igrajući se. Djeca vole igru.Razvijanje radnih navika u CB važna je zadaća škole. Osnovni oblik rada učenika je učenje. Učenjem oni stječu nova znanja, umijeća i navike, razvijaju psihofizičke sposobnosti. OŠ nije samo mjesto u kojem se izvodi nastava već je ona i mjesto u kojem se uči, stječu iskustva, ona je prostor življenja. Organizacija CB učenika u OŠ proizlazi iz potreba roditelja, posebice zaposlenih. U odnosu na poludnevnu nastavu, CB pruža veće mogućnosti učinkovitijeg ostvarivanja cjelokupnih o-o zadaća škole, što pridonosi kvalitetnijem razvoju učenika. U školi se provode i izvannastavne aktivnosti i slobodno vrijeme koje vode i usmjeravaju stručne osobe (učitelji). Učenici u školi rješavaju dz, samostalno uče, vježbaju i ponavljaju potrebne nastavne sadržaje, izvršavaju zapravo sve školske obveze. Izvršavanjem nastavnih i drugih školskih obveza učenici stječu i razvijaju radne navike uz stručno vodstvo učitelja. Djeca se više vremena druže sa svojim vršnjacima, što pridonosi razvoju samopoštovanja (ali i poštovanja drugih), kooperativnosti, samopouzdanju. Sve to pridonosi stvaranju jasnije slike o sebi, svojim sposobnostima, nedostacima, vrlinama, mogućnostima. Postoji nekoliko osnovnih razlika između produženog i cjelodnevnog boravka učenika u školi. U PB su pretežno heterogene ili homogene grupe učenika i smjene se mijenjaju, a u CB su kompletna odjeljenja i nastava traje od 8 do 16 sati. U CB su nastavni predmeti podijeljeni s obzirom na težinu: prije podne su predmeti težeg intelektualnog napora, poslijepodne su predmeti koji iziskuju manja psihička opterećenja.Danas se sve više prakticira nastava produženog i cjelodnevnog boravka djece u školi jer su roditelji sigurni da je njihovo dijete zbrinuto do povratka s posla te da radi nešto korisno u svrhu svog odgoja i obrazovanja.

PRIPREMANJE ILI UVOĐENJE UČENIKA U NASTAVNI RAD

U povijesti nastave mnogi su didaktičari ovoj etapi pridavali potrebno značenje, pa su je u svojim strukturama nastavnog procesa izdvajali u zaseban nastavni stupanj pod različitim nazivima: priprava, pripremanje, uvođenje, stvaranje raspoloženja, postavljanje cilja rada, određivanje zadataka, prikupljanje materijala, postavljanje problema, uživljavanje u rad, pronalaženje teme itd.U tim različitim nazivima može se već zaključiti što je osnovni smisao ove etape. U svom obrazloženju o potrebi ove etape Rein kaže: »Ne bane se odmah na vrata pa u kuću. Treba se uvjeriti je li sve pripravno za

44

primanje.« Treba svakako detaljnije utvrditi smisao i zadatak ove etape i na temelju toga odrediti njezin sadržaj i način izvođenja.Poznato je iz svakodnevnog života da svakom radu nužno prethodi priprema, a njezin ekstenzitet i intenzitet ovisi o radu koji nakon toga slijedi. Ta opća konstatacija u podjednakoj mjeri vrijedi i za nastavni rad, to više što je nastava veoma složen radni proces na oblikovanju ličnosti. Adekvatno tome što je nastava složen proces složeniji je i način pripremanja. Jednostavnom radu prethodi jednostavnija priprema, a složenijem radu složenija.Opći je zadatak pripreme: za vrijeme pripremanja obaviti sve potrebne predradnje materijalno-tehničkog, spoznajnog, psihološkog i organizacijskog karaktera koje će pridonijeti uspješnom izvođenju predviđenog glavnog dijela nastavnog rada. Drugim riječima, pripremanjem ili uvođenjem treba stvoriti povoljne objektivne ili vanjske uvjete u učionici i subjektivne ili unutarnje uvjete u učenicima za izvođenje daljnjeg rada. Dakle, ne pripremanje radi pripremanja, već pripremanje koje je nužno za glavni dio rada koji nakon toga slijedi. Odatle izlazi da pripremanje ovisi o onom što nakon toga slijedi i zbog čega se vrši priprema. Ako se zanemari ta funkcionalna povezanost pripreme i onoga za što se vrši priprema, ova etapa može dobiti karakter formalnog, izoliranog, izvještačenog nastavnog stupnja koji je nasilno unesen u strukturu, nastavnog procesa, a time bi njezina svrha bila promašena.Ako bismo se poslužili analogijom, pripremanje u nastavi ima isto značenje kao uvertira u operi, prolog u dramskom djelu, predgovor u stručnoj raspravi, špica na filmu, ugrijavanje u gimnastičkoj vježbi, početno surađivanje u radnom procesu, preliminarni razgovori u vezi s predstojećom glavnom debatom i sl.No, taj opći zadatak pripremanja treba za nastavne potrebe određenije precizirati s obzirom na materijalno - tehničku, spoznajnu, psihološku i metodičku stranu nastave.Materijalno - tehnička strana pripremanja znači da treba izvršiti potrebne predradnje s obzirom na pripremu nastavnih sredstava i pomagala raspodijeliti učenike ako se izvodi samostalni rad i upoznati ih s materijalom za taj rad, provjeriti funkcioniranje uređaja i mehanizama u učionici.Sa spoznajne strane za vrijeme pripremanja treba učenicima dati neke osnovne informacije što će se raditi,o čemu će učiti, s kojim će se sadržajima upoznati, koju će problematiku proučavati, ukratko, uputiti ih sa spoznajne strane o radu koji im predstoji.Sa psihološke strane potrebno je učenike na različite načine psihički angažirati, tj. motivirati ih za predstojeći rad, razviti kod njih aktivan odnos prema radu,osmisliti rad koji slijedi, psihološki ih pridobiti za rad, razviti kod njih intelektualnu radoznalost i interes, stvoriti povoljnu radnu atmosferu, ukratko, staviti njihov psihički mehanizam - intelektualni i emocionalni - u funkciju.Dakako, sve se to izvodi prikladnim metodičkim postupcimaPripremanje služi kao početni zamah za daljnje napredovanje. Dobar početak znači doprinos krajnjem uspjehu. Pripremanjem se mora prevladati negativan i indiferentan odnos učenika i postići njihov aktivan odnos. Jer prijeći na glavni dio rada s određenim unutarnjim otporom, u nepovoljnim objektivnim uvjetima znači isto što i zakočiti kola koja treba da krenu uzbrdicom. A učenike nakon toga zaista čeka velik uspon koji moraju svladati, pa ako na početku ne angažiraju svoju intelektualnu energiju, od rada će biti slab učinak.Sadržaj pripremanja može biti veoma različit, što zavisi od glavnog dijela rada koji nakon toga slijedi, kao i o pronicljivosti nastavnika o izboru veoma efektnog sadržaja. Na primjer, pripremanje za obrađivanje novih nastavnih sadržaja može se ovako izvesti: iznesu se zanimljivi podaci iz povijesti u vezi s novom temom, ispriča se interesantna anegdota povezana sa sadržajem teme, obrazloži se praktično značenje poznavanja nove nastavne teme, analiziraju se konkretne pojave u životu da se shvati problem koji će se proučavati, formulira se zagonetka, citira poslovica, reproduciraju se fragmenti s magnetofonske vrpce ili gramofonske ploče, pročita se fragment iz najnovijeg dnevnika, demonstrira se eksperiment ili neki drugi predmet, provjere se rezultati samostalnog rada učenika kod kuće da bi se iskoristili u daljnjem radu, zajednički se planira obrada nastavne jedinice, postavi se nekoliko pitanja (napose

45

alternativnih) radi kraćeg rasuđivanja, ponove se neki dijelovi obrađenih sadržaja na koje će se nadograditi novi sadržaji, itd.Sadržaj i način pripremanja ovisi o više faktora. Ponajprije, pripremanje ovisi o etapi koja slijedi nakon pripremanja i za koju se zapravo vrši priprema, a to može biti obrada novih nastavnih sadržaja, vježbanje, ponavljanje i provjeravanje. Za sve etape ne može se podjednako pripremati jer ni zadaci svih etapa nisu podjednaki. Štoviše, i za istu etapu ne može se uvijek isto pripremati jer se ne radi uvijek isto kao u proizvodnji na lančanoj vrpci.Nadalje, sadržaj i način pripremanja ovisi o vremenu koje stoji na raspolaganju za cijeli nastavni rad. Naime, uvođenje treba biti što smišljenije i što ekonomičnije da bi se dobilo više vremena za glavni dio rada. Jer pripremanje je tek uvod u rad, ali još nije glavni dio rada. Treba se čuvati da se ne troši uludo vrijeme na uvođenje, jer je cilj što prije dovesti učenike na glavni dio rada.U izvođenju etape mogu se činiti pogreške od kojih ćemo neke navesti. Katkada je pripremanje neadekvatno i nefunkcionalno. Ako, na primjer, nastavnik najavi cilj rada i pri tom formulira novu temu koja je po sadržajnom određenju i jezičnoj formulaciji učenicima potpuno nejasna, takvo je pripremanje promašeno, jer se nejasnoćom u formulaciji najavljenog cilja ne stvara povoljna atmosfera za daljnji rad. Promašeno je i kada nastavnik kao uvod u obradu novih sadržaja ponavlja i provjerava prije obrađenu tematiku koja nema izravnu vezu s novom temom.Pogreške mogu proizaći i iz neadekvatnih načina rada. Na primjer, dugotrajni katehetički oblik razgovora s isjeckanim pitanjima i odgovorima zamara učenike. Umjesto da učenici akumuliraju svoju intelektualnu energiju za glavni dio rada, takvim katekiziranjem iscrpljuju energiju već na samom početku.Nadalje, pogreške mogu nastati ako se uvođenje nastoji normirati na standardno vrijeme (5 ili 10 minuta), pa se zbog toga nepotrebno rasteže dijalog premda za učenike to nije potrebno. Ako se u razredu osjeća da je stvorena potrebna radna atmosfera, da su učenici koncentrirani, da su njihove snage dovoljno angažirane, da je postignut početni zamah radi prelaska na daljnji rad, ne treba formalistički produžavati uvođenje, jer bi ono bilo zamorno i štetno, odnosno moglo bi se dogoditi da aktivnost učenika počne čak i opadati.Zato se uvodna etapa ne može normirati za sve situacije podjednako, jer sadržaj uvođenja nije jednak, jer nakon toga slijedi različit rad, jer je dob učenika različita, jer se nastavni rad izvodi u različito vrijeme u toku dana, tjedna i godine. Katkada može nastavnik svojom dovitljivošću formulirati zanimljivu hipotezu koja zadire u krug učeničkih spoznajnih interesa i tako ih od prvog časa psihološki pridobiti i intenzivno misaono aktivirati pa odmah nakon toga prijeći na obradu nove teme. Katkada je nastavniku potrebno dulje vrijeme da s učenicima obavi neke organizacijsko-tehničke poslove kao nužnu predradnju za glavni rad. Bitno je da pripremanje bude vremenski što kraće, ali zato što efikasnije i efektnije. Zato pripremi za vrijeme nastave mogu prethoditi neke samostalne pripreme učenika izvan nastave koje se sastoje od ispunjavanja zadataka koje je prethodno zadao nastavnik u školi. Dobrim didaktičkim izvođenjem ove etape kod učenika se stvara uvjerenje da svakom radu mora nužno prethoditi priprema radi stvaranja povoljnih uvjeta za rad, a time učenici stječu orijentaciju kako treba pristupiti nastavnim zadacima u školi i izvan nje. Ukratko, sve što se na toj etapi učini ne smije stvoriti kod učenika uvjerenje da je učinjeno nešto suvišno, niti osjećaj da je premalo učinjeno.

ULOGA EMOCIJA U UČENJUSvima je jasna činjenica da je lakše obavljati svakodnevne zadatke, pa čak i one koje ne volimo ako smo dobro raspoloženi, ako se nečemu veselimo ili očekujemo nešto dobro. Djeca reagiraju na isti način. Čudno je što upravo tako jasnu istinu ne upotrebljavamo uvijek u odgoju djece, posebno ne u onom dijelu odgoja koji se odnosi na učenje. Naravno da svi želimo samo najbolje za svoje dijete. I učitelji naše djece žele im dobro. Međutim, kao što stara istina kaže: “Put u pakao popločan je najboljim namjerama.” U trenucima kad ne znamo kako dalje, što napraviti s djetetom, moramo se zapitati: djelujemo li iz ljubavi ili iz straha? Jer ljubav je suprotnost strahu.

46

Želimo li sretno, sigurno i stabilno dijete, moramo eliminirati strah, jer strah prelazi na dijete. Strah od neuspjeha, od budućnosti, od toga kako će se snaći u životu, koju će školu upisati, od čega će živjeti. Naravno da su to važna pitanja. No, ako ta pitanja obložimo strahom, djelujemo tako i na dijete, a strah ne motivira, strah koči. Dijete koje očekuje neuspjeh više od pola energije koju bi moglo upotrijebiti za učenje troši na zabrinutost. I kad učitelji u bilježnicu napišu: “Ti to možeš bolje!” , ili: “Bit će bolje drugi put!”, ili “Moraš više vježbati pa će biti bolje!” , iako imaju dobru namjeru, ne motiviraju dijete, već mu govore da u ovom trenutku nije dobro, a znamo da dijete živi u sadašnjem trenutku puno više od nas. Nitko ne želi u bilježnici imati trag neuspjeha, posebno ne pogreške zaokružene crvenom bojom, kao da nema ničeg točnog, ničeg što bi se moglo pohvaliti. U bilježnici bi ispod obavljenog zadatka trebale stajati stvarne pohvale, vrlo konkretno – što je dobro napravljeno, zatim navesti ono što treba popraviti i na kraju završiti s pohvalom cjeline i pohvaliti barem onoliko stvari koliko je onih koje dijete mora popraviti. Na taj način dijete će zadržati pozitivnu sliku o sebi i izgraditi samopouzdanje.Djeca u školu idu iz različitih razloga: tamo su im prijatelji, vole svoju učiteljicu, pod odmorom je zabavno i … jer uče zanimljive stvari. No jasno je da u školi ima i manje lijepih stvari: npr. učenje tablice množenja, pisanje sastavka … One ne moraju pričinjavati zadovoljstvo i na njih se dijete ima pravo ljutiti. Takve emocije itekako su značajne, prije svega zato da djeca nauče da nešto treba i izdržati i da zabava i dobro osjećanje proizlazi iz rada i iz dovršenog zadatka, kad uspijemo.I upravo osjećaj da je prihvaćeno onakvo kakvo jest i da je dobro u ovom trenutku (jer uvijek možemo pronaći nešto što je dijete dobro učinilo), motivira dijete na daljnje učenje i daje mu stabilnost. Ne bismo nikada smjeli zaboraviti poruku sve djece, bez iznimke, jer se odnosi na vječnu žudnju svih nas – da nas prihvate takvima kakvi jesmo:“Voli me kad to najmanje zaslužujem, jer tada to najviše trebam.”

PRIPREMA UČENIKA ČETVRTIH RAZREDA ZA PRIJELAZ U PETI RAZREDUčenici se u 4. razredu susreću s mnogim promjenama, što onima vezanim uz tjelesni razvoj, što s onim vezanim uz emocionalni i razvoj ličnosti. U uporabi su pojmovi vezani za vidljivu stvarnost, aktivni i pasivni rječnik se mnogostruko povećava, a s njime i dužina rečenica koje koriste. Djeca te dobi lakše kontroliraju i izražavaju emocije, te se pojavljuju složenije emocionalne kvalitete poput brige i tjeskobe te različiti oblici strahova i nesigurnosti koji uglavnom nastaju zbog ocjenjivanja i ispitivanja. U svim tim problemima, učenik, odnosno dijete ne smije biti sam. Učitelj i roditelj su prvi koji bilo kakve probleme moraju uočiti i nastojati ih čim prije riješiti kako bi učenje bilo što jednostavnije ali i kako kognitivni i emocionalni razvoj ne bi patio. Dijete te dobi suočava se i sa stresom koji nosi prijelaz iz četvrtog u peti razred. Uzimajući u obzir da je to, nakon upisa u 1. razred, drugi stresni događaj u životu djeteta, ono također treba i značajnu roditeljsku pomoć. To je velika promjena i za roditelje, osobito u prvom razdoblju prilagodbe na novoga razrednika/razrednicu i na nove predmete. Djelić tih promjena djeca su već okusila uvođenjem stranih jezika ili vjeronauka. Ipak, sve ove promjene mogu biti manje stresne za roditelje i dijete ukoliko se na vrijeme pripreme. Neke škole zbog velikog broja djece imaju i područne škole, te će djeca iz matične škole krenuti u peti razred s djecom iz područnih škola. Pri formiranju razrednih odjela pazi se da oni budu brojčano i spolno ujednačeni, te da djeca koja blizu stanuju idu u isti razred. Na početku petoga razreda učenicima je potrebno izvjesno vrijeme da se naviknu na veći broj učitelja i njihove načine rada. Ipak je odlazak u 5.razred traumatično iskustvo jer se svakog sata djeca sele iz jedne u drugu učionicu, svaki predmet predaje drugi nastavnik koji ima svoje zahtjeve koji se ponekad kose sa onima drugih nastavnika, školsko zvono znači prekid rada bio on gotov ili ne, skupljanje brojnih stvari i odlazak u drugu učionicu, iz većine predmeta malo je sati, dakle, i malo vremena za ispravak loše ocjene, u svakoj učionici nastavnici daju drugačiji raspored sjedenja, više je sati u jednom danu, više je obaveza a manje igre.

47

Ne treba zanemariti emocionalne probleme učenika nakon odlaska od učiteljice s kojom su proveli 4 godine, moramo znati i činjenicu da su oni u predpubertetu,a neki već i u pubertetu. Svome djetetu želimo olakšati, a to nećemo ako na njega prenosimo svoje strahove i nervozu jer je ovo razdoblje stresno i za nas.Redovito pisanje domaćih zadaća roditelji bi trebali posebno kontrolirati, jer o tome uvelike ovisi i daljnji školski uspjeh djeteta. Također, redovito trebaju odlaziti na roditeljske sastanke i individualne razgovore s razrednikom, osobito ako dijete ima poteškoća u usvajanju gradiva ili je nemirnijeg ponašanja. O svakom zdravstvenom problemu roditelji su dužni obavijestiti razrednika ili stručne suradnike škole.

Očekivane teškoće u petom razredu imat će učenici:1. koji slabije čitaju2. kojima je potrebna stalna pomoć u učenju3. koji nisu automatizirali računske operacije4. koji nemaju razvijene radne navike

1. Roditelji učenika koji slabije čitaju moraju posvetiti veću brigu kako bi otkrili uzrok zašto dijete zaostaje u čitanju. Ukoliko nema organske podloge za sporije usvajanje vještine čitanja, tada treba svakodnevno djetetu ponuditi kraće i jednostavnije tekstove radi uvježbavanja. Nedostatak čitalačkih navika osobito stvara probleme u učenju predmeta poput povijesti ili geografije, te obrada lektire, stoga je važno što više poticati dijete na čitanje knjiga primjerenih njegovom uzrastu.2. Roditelji koji su morali djetetu dosta pomagati tijekom prva četiri razreda školovanja, morat će im još više pomagati i u petom razredu. Više gradiva izaziva kod djece nervozu i nesigurnost, te veću napetost. Sve su to razlozi da djetetu i dalje budete pri ruci, a kad prođu prve poteškoće prilagodbe postupno ga potičite na samostalnije učenje.3. Djeca koja nisu automatizirala računske operacije imat će teškoće u praćenju nastave matematike. Roditelji mogu biti od pomoći svakodnevnim vježbanjem tablice množenja i dijeljenja. Također, dijete bi u petom razredu trebalo znati dobro razmišljati u skupu prirodnih brojeva preko zadataka riječima i znati se služiti geometrijskim priborom ( crtati paralele, okomice i sl.)4. Učenici koji nemaju razvijene radne navike ne znači da su manje vrijedni. Često su to djeca koja su intelektualno „jaka“, te u nižim razredima nisu trebali puno učiti za dobre rezultate u školi. Druga su skupina djeca koja su slabijih sposobnosti i treba ih naučiti kako učiti. Učenik treba imati plan dnevnih aktivnosti i toga se pridržavati. Učiti treba na istom mjestu, koje je mirno, a najbolje je u približno isto vrijeme. Učenje i pisanje zadaća treba izbjegavati u večernjim satima, jer je tada koncentracija slabija nego tijekom dana. Također, roditelji nikako ne bi trebali tjerati dijete da uči više sati dnevno. Isto tako, svaki uspjeh djeteta se treba naglasiti.Pozitivan stav roditelja prema školi i učenju najviše utječe i na djetetovu motivaciju za učenje i školski uspjeh. Dijete treba poticati na druženje s vršnjacima i suradničko rješavanje svih problema. Dijete se nikada ne smije osjećati odbačeno i uvrijeđeno zato što je u školi neuspješnije. Roditelji uvijek moraju biti spremni pomoći, saslušati ga i redovito kontaktirati sa školom, kako bi mu na vrijeme mogli pomoći.

48