Miško Ivić mag.phil., mag.relig.

miskoivic@yahoo.com

NAČELA KNJIŽEVNE KRITIKE LJUBORIMA MARAKOVIĆA

UVOD

Cilj ovoga rada je prikazati osnovna načela kojima se vodio Ljubomir Maraković pri

pisanju svojih kritika. Maraković, kao strastveni zaljubljenik u kritiku ostavio je za sobom

priličan broj radova koji imaju za cilj uvođenje novih snaga u kritičarsku profesiju, te zorno

upućivanje na sve zamke i vještine jednog takvog posla.

Budući da je Marakovićev osobni život prilično isprepleten s njegovim profesionalnim,

a i zato što opetovano upozorava na ulogu samog autora u razumijevanju njegova djela,

odlučio sam prvi dio ovoga rada posvetiti životu i životnim okolnostima Ljubomira

Marakovića., pri tome ulazeći u detalje samo na onim mjestima koja će biti važna za

razumijevanje njegove kritičke misli. Zbog toga se možda nešto i ispustilo ali samo sa

namjerom da se ne ulazi u nepotrebno nabacivanje podataka koji će samo razvodniti i odvući

od zadane teme, baš kako Maraković i sugerira.

Drugi dio će biti posvećen temeljitijoj razradi osnovnih načela kritike kod Marakovića,

tražeći pri tome one opće postavke koje čine Marakovićevu kritiku tako posebnom i

drugačijom od svih ostalih tadašnjeg vremena.

Treći dio ima za zadaću prikazati neka mišljenja izrečena o kritičarskom radu Ljubomira

Marakovića, pri tome pokazujući obje strane.

Te konačno na kraju zaključak kao svojevrsna sinteza svega izrečenog na stranicama

ovoga rada.

1.LJUBOMIR MARAKOVIĆ

Ljubomir Maraković rođen je 17. lipnja 1887. u Topuskom, djetinstvo provodi u

intelektualnom okruženju budući da su mu roditelji bili učitelji, a Silvije Strahimir Kranjčević

bijaše obiteljski prijatelj, čiji će utjecaj na Ljubomira biti velik. “Uopće, prema Grkčevu

tekstu, Ljubomir se ranoga djetinstva sjećao kao vrlo sretnog životnog razdoblja unatoč čestu

pobolijevanju i selidbama”1. Već tijekom školovanja u travničkoj Nadbiskupskoj velikoj

gimnaziji iskazuje književnički talent pa je pisao pjesme i drame. Na preporuku Gimnazije

Maraković odlazi 1905. na fakultativno školovanje u Beč, gdje upisuje studij studij

germanistike i slavistike, odnosno filozofije te se uključuje u rad Hrvatskog katoličkog

akademskog društva »Hrvatska«, koje je bilo sastajalište hrvatskih katoličkih studenata u

Beču. Važnu ulogu u životu Ljubomira Marakovića odigrao je njegov brat Milan, koji ga,

osim uključivanja u HKAD »Hrvatska«, upućuje u časopis hrvatske katoličke omladine

»LUČ«, koji je upravo bio u fazi osnivanja. “On se odmah uključuje u rad Društva. Dapače,

baš on potpisuje proglas u Hrvatskoj Straži “Na rad, mladi prijatelji!”, kojim obavješćuje

javnost o izlaženju LUČI i poziva sve, osobito mladež, da je moralno i materijalno podupre” 2.

Upravo će u časopisu LUČ, kojega će uređivati četiri godine (1905 – 1909), Maraković steći

ulogu prvaka nove hrvatske katoličke književno – umjetničke misli. “Budući da je bio

ozbiljan i marljiv student, već 1909, 25. lipnja, doktorira iz filozofije disertacijom Jurja

Barakovića »Vila Slivonka« na njemačkom jeziku. To je vrijeme kada Maraković već stavlja

književnost i katolički pokret u središte svojih preokupacija”3. Na hrvatsko – slovenskom

katoličkom đačkom sastanku, održanom 1907. u Zagrebu, iznosi prvi put javno program

hrvatske katoličke književnosti. Koliko je ozbiljno shvatio taj program i koliko mu je bilo

stalo da taj program ne ostane samo mrtvo slovo na papiru jasno pokazuje sljedeće godine

kada u časopisu LUČ objavljuje niz članaka pod nazivom »Književna razmatranja«, koji

predstavljaju svojevrstan uvod u programsku knjižicu »Nov život«, objavljenu 1910. godine.

“Već tada intenzivno prati književne časopise i listove za mladež, upućujući svoje kolege na

potrebu đačkog knjiiževnog rada, jednako pisanja umjetničkih djela i kritika”4.

Nakon uspješno završenog studija vraća se u Travnik, odnosno u Banja Luku gdje radi

kao profesor. Marakovića je u to vrijeme mučila nostalgija za Zagrebom, kao središtem

zbivanja, no to ga nije omelo u njegovu profesorskom radu. Slobodno vrijeme koristi kako bi

1 LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003., 23.2 LONČAREVIĆ, V. “Književnost i Hrvatski katolički pokre”, ALFA, Zagreb, 2005., 181.3 LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003., 28.

4 LONČAREVIĆ, V. Isto, 28.

2

pročitao gomilu strane i domaće književne literature. Budući da je bio dosta širokog duha

Maraković “osim lektire, čita različite kompendije i vodiče iz glazbene i likovne umjetnosti,

shavaćajući sve to kao pripravu za »svoj čas«, koji je slutio, očekivao i želio”5. Dakle, to je

vrijeme izoliranosti u provinciji Maraković iskoristio kako bi usavršio i izbrusio svoj genij.

Želi ostvariti na javi ono što sanja već neko vrijeme, odnosno svoj časopis koji će uređivati

kako želi, a u međuvremenu uređuje dva sveska Hrvatskog katoličkog almanaha »Naše kolo«

(1912. i 1914.). Godine 1916. premješten je u Sarajevo u Ured za izrađivanje knjiga za

srednje škole pri Zemaljskoj vladi, gdje radi kao referent. Svoj premješaj u Sarajevo

Maraković teško prima i osjeća se, kako kaže u jednom pismu svome bivšem đaku Ivanu

Merzu, kao okovani Prometej. Dugotrajna čežnja za Zagrebom Ljubomira Marakovića

ostvaruje se tek 1919. kada je zaslugom msgr. Rittiga imenovan profesorom na zagrebačkoj

Gornjogradskoj gimnaziji. Dolaskom u Zagreb Maraković ostvaruje svoju težnju za

epicentrom zbivanje te polako počinje njegovo vrijeme koje će se očitovati, uz profesorsku

karijeru i uređivanjem Hrvatske Prosvjete. S preuzimanjem mjesta glavnoga urednika

Hrvatske Prosvjete 1920. počinje vrijeme najplodnijega rada Ljubomira Marakovića koje će

potrajati sve do 1939. kada se list prestaje objavljivati zbog lošeg financijskog stanja koje

koindicira sa slabim zdravstvenim stanjem glavnog urednika Marakovića. Za vremena NDH –

a nastavlja svoju profesorsku karijeru, te također i dalje piše. Iako za vremena NDH –a nije

doživio veće počasti, komunistička ga je vlast suspendirala kao profesora. “Bijahu to za nj

teška i sumorna vremena. Bijahu mu zabranjeni javni nastupi i svaki javni rad, izgubio je

posao, dakako i prihode”6. Kao usputnu napomenu stavio bih činjenicu kako je presjednik

suda časti, koji je odlučivao o podobnosti, bio Miroslav Krleža od kojega je Maraković

svojevremeno imao velika očekivanja, ali o tome više nešto kasnije. Svjetlo na kraju tunela

pojavilo se za Marakovića u obliku o. Josipa Badalića koji mu, kao direktor Nadbiskupske

klasične gimnazije, nudi da profesorsku karijeru nastavi na Šalati. “Tamo je kao profesor

radio od 1. rujna 1949. do 31. kolovoza 1952., kada je razriješen dužnosti, no predavao je i

nakon umirovljenja sve do 1958.”7. ljubomir Maraković umire 22. veljače 1959. u Zagrebu u

72. godini života. “Crkva je tada ipak pokazala dsa zna koga je imala, o čemu svjedoči da je

nadbiskup Šeper na vijest o njegovoj smrti pismom od 25. veljače, nakon povratka u Zagreb s

nekog putovanja, izrazio sućut i obavijestio obitelj Rishter da će sutradan »vrlo rado otpratiti

do groba zemne ostatke uglednoga katoličkog radnika i vjernog sina Crkve«”8.

5 LONČAREVIĆ, V. Isto, 35.6 LONČAREVIĆ, V. Isto, 46.7 LONČAREVIĆ, V. Isto, 46.8 LONČAREVIĆ, V. Isto, 108 – 109 – 110.

3

2. OSNOVNE POSTAVKE I SHVAĆANJE KRITIKE KOD LJUBOMIRA

MARAKOVIĆA

“Smatram kritiku apsolutno beskorisnom, rekao bih čak štetnom... Kritika je općenito

mišljenje nekog gospodina o nekom djelu”9 – riječi su to Vincenta D'Indyja, inače i samog

strastvenog kritika. Uz ovakva mišljenja koja dolaze od samih kritičara nije nikakvo čudo da u

širim krugovima postoje još veće predrasude o kritici. “Književna kritika nije samo kritika

djela i pisca, nego i iznošenje i razvijanje ideja”10. Uloga kritike nije osuđivanje, što bi se dalo

izvesti iz grčkog korijena riječi, nego je uloga kritike pozitivna, odnosno da čisti korov kako

bi se pravo cvijeće moglo bolje razvijati. “Bez kritike ne može uopće biti umjetničkog

stvaranja, jer nestašica kritike znači potpuno nezanimanje za umjetnikov rad i za umjetničko

stvaranje uopće. Ako kritiku ne vrše pozvani stručnjaci, vrši je publika prihvatajući ili

odbijajući djelo, i taj stav publike može da bude daleko neugodniji nego li razboriti, razloženi

i dokazima pokrijepljeni sud pozvanoga stručnjaka”11. Kritički poziv zahtijeva da “u ime

ljudsko, intelektualnog i profesionalnog odnosno kritičarskog poštenja i temeljitosti teži

izgraditi radne postulate i dosljedno ih primjenivati u, možemo u njegovu primjeru reći,

gotovo svakodnevnoj praksi”12. Temelje tih postulata Maraković je pronašao u katoličkoj

estetici. Vrlo važnu ulogu u razvijanju kritike na zasadama katoličke estetike dao je Jakša

Čedomil, no Maraković je taj čija je posebnost u dosljednoj priomjeni tih načela, te izgradnja

kritičke metode na tim zasadama. “Ne zadovoljavajući se osrednjošću i površnošću, on je na

spomenutoj sintezi estetike i etike upravo minuciozno razradio pretpostavke svojega

kritičarskoga rada i postupka, jednako u znanosnoj kao i u umjetničkoj protegi, svjestan

njezine službe i njezinih dosega”13.

Temelje svog književno – kritičarskog rada Maraković postavlja već u svojoj mladosti;

u vremenu između 1907. i 1911. Maraković iznosi sve bitne odrednice svoga budućeg

književno – kritičkog rada. “U predgovoru antologiji »Moderni hrvatski pripovjedači« reći će

da je svoju kritičku metodu razvio u borbi s modernom, dok je kritička načela

izbrusiočitanjem strane književnosti”14. Dakle, osnove svoje književne kritike Ljubomir

Maraković uspostavlja tijekom svojih studentskih dana u časopisu LUČ, odnosno u kasnijim 9 MARAKOVIĆ, Lj. “Hrvatska književna kritika”. Sto godina hrvatske književnosti, sv. 5, Minerva, Zagreb, 1935, 5.10 MARAKOVIĆ, Lj. Hrvatska književna kritika, HP, 25/1938, 5/6, 238. 11 MARAKOVIĆ, Lj. Isto, 6 12 LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003., 164.13 LONČAREVIĆ, V. isto, 16414 LONČAREVIĆ, V. isto, 165.

4

danima u »Hrvatskoj Straži«. Maraković je zaslužan za uspostavljanje kritičko – estetičkih

kriterija katoličke književnosti. Prije nego što je te kriterije na primjerima pisaca sažeo u

programskoj knjižici Nov život, Maraković je posebice važan prinos dao serijom kritičko –

programskih članaka “Književna razmatranja”, što izlaziše u LUČI 1907. – 1909.”15.

Nekoliko je razloga zašto Maraković u časopisu LUČI ne provjerava praktično ono što je već

teorijski postavio, odnosno zašto još ne piše kritike samih književnih djela. “Prije svega, imao

je posla među samim katolicima: uvjeriti ih da je etička kritika jednostrana i nedovoljna, da

joj se ima pridružiti autonomna estetička prosudba. K tome, još nije bilo prikladnog prostora

za sustavan kritički rad”16. Prvi pravi kritički rad o nekom književnom djelu Maraković

objavljuje tek 1913. u LUČI o Huysmanovu romanu La Cathédrale, no tek će sa

utemeljenjem Hrvatske Prosvjete Maraković pokazati sav raskoš svoga kritičarskog genija.

“A kada godine 1920. preuzme književni list (list je Hrvatska Prosvjeta – prim. M.I.), počinje

u pravom smislu njegovo dvadesetogodišnje najplodnije stvaralačko razdoblje, u kojemu će

pratiti u prvom redu hrvatsku, ali i slovensku, srpsku i drugu važniju stranu književnu

proizvodnju, osobito francusku”17.

Maraković godine 1905. u časopicu LUČ postavlja visoke kriterije za kritičara, a samim

time i sebi. “Kritičar dakako mora biti veoma dobro naobražen, što se književnosti tiče:

povijest književnosti, pa književnost sama , ne samo naša, nego također znamenitija djela

stranih književnosti, za tim savremena književnost, pa osobito kritičarska djela kao essayi,

književne studije i dr. moraju mu biti dobro poznata (LUČ, I/1905 – 1906, 1,5)”18. Osim toga

Marakoviću je posve jasno da samo teškim radom, koji se mora odlikovati dobrim,

nepristranim i dostojnim namjerama , se može postati dobrim kritičarem. Za vrijeme studija

Maraković objavljuje tri članka vezana uz važnost kritičarskog rada: »Literarni rad hrvatskih

srednjoškolskih đaka« (1905.); »Moji ideali« (1905); »K srednjoškolskoj literarnoj

organizaciji« (1907); sva ova tri članka su objavljenja u časopisu LUČ. Nedugo nakon

završetka studija izdaje članak »Književno pitanje« (1910.) u časopisu »Hrvatska Straža«,

koji sa tri gore navedena možemo svrstati pod zajednički nazivniuk ranog, tek nastajućeg

temelja književne – kritike Ljubomira Marakovića. U tu prvu fazu svakako treba ubrojiti i

seriju članaka »Književna razmatranja«, odnosno programsku knjižicu »Nov život«.

Maraković u godinama poslije završetka studija ´zaglavljuje´ u provinciji (čitaj: Bosni) i

njegov proboj u prvu ligu književne kritike je privremeno zaustavljen, kao što je pokazano u

15 LONČAREVIĆ, V. “Književnost i Hrvatski katolički pokret”, ALFA, Zagreb, 2005., 227 - 22816 LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003., 165.17 LONČAREVIĆ, V. Isto, 166.18 LONČAREVIĆ, V. Isto, 166.

5

prethodnom poglavlju, to ne ometa Marakovića u njegovom daljnjem razvoju, u mladosti

zadanih, ideala.

Druga dekada XX. stoljeća obilježena je raznim sukobima, uz to što traje prvi svjetski

rat, na intelektualnoj sceni još uvijek postoje previranja između ´mladih´ i ´starih´, dolazi do

odvajanja “Kola krvatskih književnika” od “Društva hrvatskih književnika”, prijepori između

časopisa “Savremenik” i novo osnovanog lista “Hrvatska Prosvjeta”. “Kritička je pak kao i

cijela književna (i politička) scena prilično kaotična. Matoš je još tu kao najsnažnija književna

ličnost, s mnoštvom »inferiornih epigona«, koji nastavljaju »matoševštinu«; Marjanović i

Čerina »monarsi i diktatori« prolaznih književnih listova, koji tjeraju socijalni realizam i sve

više jugonacionalizam; Livadić forsira u »Savremeniku« artizam »bez spone«; braća Šimić,

Krleža i Donadinija još nema”19. Maraković u takvoj konstalaciji snaga ne ulazi u sukobe,

nego se neopazice, još uvijek gradeći svoj program, šulja na književnu scenu. Budući je još

mlad, neafirmiran “njegovi članci, kao i Nov život, nemaju pravog odjeka među književnom

elitom. Tek Oskar Dürr bit će potkraj istoga godišta »Savremenika« gotoivo posprdan kritici

njegove knjige Nov život. No Marakovića to nije preplašilo. On je još u svojopj osamnaestoj

zacrtao put kojim će ići, u međuvremenu ga samo jasnije određujući”20.

2.1. Kritički ključ

Marković svoju sintezu istine, dobrote i ljepote oblikuje u kritički ključ u Mahnićevoj

»Hrvatskoj Straži«, katoličkom glasilu koje je u svojoj kritici literature bilo lišeno estetičke

vjerodostojnsti pod utjecajem idejno – moralizatorskog pristupa. “Godine 1911. u seriji

članaka »Književna smotra« postavlja »osnovna načela kritičkog rada«”21. Maraković priznaje

ulogu koju je »Hrvatska Straža« (časopis) odigrala u postavljanju temelja sustavne katoličke

kritike, no istovremeno kritizira način na koji su te kritike bile rađene. “No ta kritika ne bješe

književna nego filozofska i to napose etička (HS(č), IX/1911, 50)”22. Za Marakovića takva

jednostrana kritika je imala svoje dobre i loše strane. Dobru stranu nalazi u tome što je

preporučivala pojedine knjige mladima. “No kada su se te kritike usmjerile prema

»stvaralačkim duhovima, produktivnim pjesnicima, kojima se za pravo kao takovima nisu

mogle biti namijenjene, i tad se pokazaše zle posljedice jednostranosti. Na jednoj strani

19 LONČAREVIĆ, V. Isto, 167.20 LONČAREVIĆ, V. Isto, 168.21 LONČAREVIĆ, V. isto, 169.22 Isto.

6

nastupila je ... potpuna desorijentacija i potištenost jer su oni literarni kumiri, koje je mladež

bezuvjetnim udivljenjem promatrala, da, obožavala, (kao, Kranjčević, Tresić – Pavičić itd.)

bili oboreni u prah i lišeni svakog autoriteta; ova ih je kritika lišila konkretnih ideala i

umjetničkih zadaća, koje su im nalagali ideali, a nije im pružila nikakvu pozitivnu otštetu za

ono što im je oduzela«(HS(č), IX/1911, 51-52)”23. Maraković ide tako daleko da osuđuje

Hrvatsku Stražu da daje samo etičke sudove o podobnosti nekog djela, a estetički sud prepušta

drugima, a drugi bijahu modernistička ili polumodernistička strana. Ovakav radikalan sud o

“svojima” je bilo izazivanje oluje, koja ga mimoišla što zbog činjenice da su udarce

namijenjene njemu primili drugi, a što zbog nevjerice ili zbog toga što se jednostavno nisu

snašli. Kako je za umjetničko značenje književnoga djela presudno mjerilo poetika i pjesničko

nadahnuće jasno je kako kršćanska etika ne može zamijeniti, odnosno navoditi estetičku

prosudbu. “Potrebna je dakle kršćanska estetika, potreban je literarni kritičar – kojeg još nema

– koji će estetičku prosudbu književnih djela dati na temelju postulata kršćanske estetike:

jedinstva istine, dobrote i ljepote, uz poštivanje njihove autonomnosti”24.

Maraković dijeli kritiku na tri grane: negativnu, pozitivnu te stvaralačku. Svaka od tih

grana kritike stoji zasebno i samostalno, no budući da je svaka od njih jednostrana tek

združene imaju pravu vrijednost.

Negativna kritika, kao najneznatnija po svojoj vrijednosti, sastoji se u tome da se

upozori ili pokaže na umjetničke pogrješke s nekog općeg stajališta, pritom ne vodeći računa

kako je došlo do tih pogrješki, odnosno kako bi se dale sanirati. Kao primjer takve kritike

Maraković navodi kritike Kranjčevića i Tresić – Pavičića koje su se prosuđivale samo na

osnovu metafizičkih i etičkih ideja koje je pisac iznio, bez propitivanja kako je do njih došao.

Pozitivna kritika predstavlja drugi stupanj, odnosno osim što izlaže djelo i pogrješke,

pokušava objasniti djelo i njegov postupak. Tu je uloga kritika da se uživi u samu

umjetnikovu osobu i djelo “»te pokazuje da li je diosta postigao ono, što je on (t.j. umjetnik)

htio da postigne, i kako bi to ispravljajući dosadanje svoje nedostatke mogao postići« (HS(č)

IX/1911, 54)”25.

Kao vrhunac kritike stoji stvaralačka kritika. Iako ovaj termin koristi i Rikard Kralik

ipak je Maraković taj koji je zaslužan za potpuno određenje ovoga pojma. Maraković tu

pristaje uz Milana Marjanovića koji drži kako kritik ima ulogu literarnog mentora. No

Maraković ide i dalje od Marjanovića i inih pa se pita što je to kritičara nuka na tu ulogu.

23 Isto.

24 LONČAREVIĆ, V. isto, 170.25 LONČAREVIĆ, V. Isto, 171.

7

“»Po mome je mijenju oavako: kritičar proučivši temeljito razvoj svjetske književnosti i

domaće prilike, upozna, kojim bi putem imala težiti naša književnost, da se dovine vrhunca,

koji i kakav joj prema prilikama moguć. Na toj osnovi stvori idelanu sliku klasičnog cvata

književnosti, i njegov se daljnji kritički rad sastoji u tome , da djela, koja ocjenjuje, sravnjuje

s onom idealnom slikom, te ih privodi k njoj uzagajajući u pjesnika one sposobnosti koje

odgovarajutežnji za onim idealnim procvatom. (...) Nema li pjesnik onih visokih sposobnosti i

nije li odgoj više moguć (n. pr. kod mrtvih pjesnika), tad je kritičar dužan upozoriti, da

njegov rad ima u sebi neku vrijednost, ali da se ta vrijednost mora procijeniti dolično prema

onoj idealnoj slici, kojoj pjesnik nije udovoljio« (HS(č) IX/1911, 55)”26. Tu Maraković

razlikuje i tri vrste kritičara:

- kritičar – predvoditelj: određuje vrhunce književnosti

- kritičar – uzgajač: tim vrhuncima privodi umjetnike

- kritičar – posrednik: ocjenjuje rad u odnosu na postavljenu idealnu sliku.

Ovu vrstu kritike Maraković naziva stvaralačkom jer za cilj ima stvaranje idealne slike

klasičnog cvata književnosti, a da bi se to postiglo uz književnost potrebna je i inuicija.

Odjeljak »Osnovna načela kritičkog rada« pomaže nam u razumijevanju stvaralačkog

kritičkog pristupa književnosti, odnosno idealističkih ciljeva kritike, ali predstavlja i duboko

vrelo za razumijevanje metode njegova kritičkog rada. Maraković već u ovoj fazi ima jasno

definirane ključne točke kritike, koje će kasnijim radom upotpuniti i razraditi do tančina. “Ta

uloga može se razvrstati u šest točaka:

1) Predvođenje (stvaranjepretpostavki za »idealan cvat« književnosti) i uzgajanje

književnosti (prepoznati talenat i afirmirati ga);

2) Jezično – stilska i tematsko – motivska ocjena djela;

3) Idejno – etička ocjena djela - »traženje istine«;

4) Posredovati književno djelo čitatelju (publici) i odgajati ga za čitanje dobre

literature;

5) Uglaviti i iznijeti programske zamisli i teorijske zasade;

6) Pomoći u određivanju i stvaranju književnih epoha.”27

2.2. Kritika kao umjetnost i potraga za genijem

26 LONČAREVIĆ, V. Isto, 171 – 172.27 LONČAREVIĆ, V. Isto, 172 – 173.

8

”Kritika treba da je i sama umjetničko djelo. Ona treba da je i izražajem istančana i

oblikom mnogostrana. I nije stoga čudo što među kriticima često vidimo toliko umjetnika

stvaraoca.(...) Vraz je i pjesnik i kritik, Šenoa, Marković, Miletić, Matoš, Petravić, Nazor,

Nehajev, Krleža u tome vsu mu frugovi. U drugu ruku, pisci kao Veber, Lunaček,

Marjanović, ljudi kojih nadarenost nesumnjivo na strani kritike, radili si i stvaralački, makar i

s manjim uspjehom”28. Takvu misao koja proglašava kritika umjetnikom prvi u hrvatskoj

kritici iznosi A. G. Matoš no Maraković je taj koji ju dalje razvija i postavlja kao pravilo.

“Samo takva kritika, koja je i sama umjetnost, može biti u punom smislu predvoditeljska,

ozbiljna, stručna, istinoljubiva, odgojno – korisna”29. Maraković zahtijeva da se kritičarskim

radom profesionalno bave samo stručnjaci. “U ovom slučaju ne može da bude »stručnjak« t. j.

valjan kritik, tko sam nema ne samo naučnjačke ozbiljnosti, nego i izvjesne srodnosti s

umjetničkim genijem koji ima da procijeni: inspiracije, intuicije, vještine riječi i snage

izražaja, jer njegov sud ima da kazuje ne samo piscu stupanj njegova uspona, nego i da uvodi

čitaoca u carstvo piščeva duha”30. Za Marakovića je posve jasno da je kritika, i kad postigne

razinu umjetnosti još uvijek samo u službi knjiženosti, odnosno umjetnosti.

Iako se Maraković sustavno javlja u kritici tek od 1920. “i u radovima prije toga moći će

se jasno odčitati njegova težnja da nađe pisca što će se uklopiti u njegovu sliku idealnog

klasičnog cvata književnosti, pisca koji će najaviti taj dugo čekani »nov život« u duhu

»pomlađenog kršćanstva«”31. Težnja Ljubomira Marakovića za “genijem” javlja se već 1913.

u radu o Huysmansu, odnosno 1914. prikazom Nazorovih »Novih pjesama« u Hrvatskoj

Prosvjeti. Veliku ulogu u radu kritičara Maraković pridaje i “slabijim djelima” bez kojih

kritičar ne može imati kristalno jasnu sliku. Čitav kritički rad Marakovića ima obilježje

traganja za jednim “genijem” koji će u sebi uspjeti ostvariti ideal kršćanskog književnog

cvata. Traganjem za suvremenim Danteom Maraković će postaviti visoke kriterije za jedno

vrijeme koje više ne odiše takvim uzvišenim perspektivama. “Zadrhtat će Maraković kada se

pojavi »sjajni meteor« Krleža – u njemu je bilo te grandioznosti, ali je sve završilo u

»bezutješnom i bezizglednom pesimizmu«, daleko od »besmrtnih perspektiva«; zatitrat će i na

nekoja Nazorova i Košutićkina djela, na Budakovo Ognjište, oduševit će ga Vuci Nehajeva...

Bijahu to znaci nade”32. Zbilja su to bili znaci nade, ali ta se nada nikada nije ostvarila. U

28 MARAKOVIĆ, Lj. “Hrvatska književna kritika”. Sto godina hrvatske književnosti, sv. 5, Minerva, Zagreb, 1935, 7 – 8.29 LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003., 174.30 MARAKOVIĆ, Lj. “Hrvatska književna kritika”. Sto godina hrvatske književnosti, sv. 5, Minerva, Zagreb, 1935, 731 LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003., 176.32 LONČAREVIĆ, V. Isto, 178.

9

starosti, kada su bjesnile neke nove povijesne okolnosti vraća se u prošlost kako bi u

Preradoviću i Mažuraniću tragao za svojim klasičnim idealom.

Budući je kritiku shvaćao ne smo kao umjetnost već i kao znanost Maraković je

zahtjevao da se kritik odnosi prema talentu s respektom i da ga pokuša afirmirati, upravo

onako kako znanstvenik u laboratoriju se odnosi prema teoriji koju pokušava provjeriti kako

bi njome dao važan doprinos cjelokupnom čovječanstvu. Ovakav humanistički stav daje nam

za pravo da konstatiramo kako je uloga kritike za Marakovića u tome da pomaže umjetnosti u

njenom uzdizanju, odnosno kako kaže sam Maraković u članku »Književni prikaz (Metodska

uputa za rad)« objavljenom u časopisu LUČ: “Kritika treba da gradi, a ne da razgrađuje”33.

Ovakvim stavom Maraković stoji između dvije krajnosti tadašnjeg poimanja kritike, na jednoj

strani je Matoš sa svojim nemilosrdnim i bespoštednim kritikama, koje grubo rečeno ubijaju

svaku volju za nove pjesničke pobude, odnosno na drugoj strani Tin Ujević koji precjenjuje

djela mladih pjesnika, tj. koji ih uzdiže u zvijezde. “Tu »uzgojnu«, a ujedno i »predvodnu«,

gotovo pastirsku ulogu kritike naglašavao je od početka. Tako već godine 1905. u članku

»Literarni rad srednjoškolskih đaka« traži od kritika da pjesnika »s krivog puta povrati,

izgradi i usavrši«. To ponavlja i 1911. u svom teorijskom radu »Književna smotra« zahtjevom

da se uzgojno djeluje na pjesnički rad. Razvidno je dakle kako se odgojna uloga kritike ne

može iscrpsti britkom osudom lošeg djela niti pak popustljivošću dilentizmu”34. Težnja za

otkrivanjem i čuvanjem talenta te istovremeno potreba za objektivnošću i dosljednošću

dovode kritika do jedne vrlo riskantne situacije da zapostavi objektivnost i dosljednost svoje

kritičke misli u svrhu očuvanja talenta.

2.3. Temelji objektivne kritike

Kako bi shvatili koji su kriteriji objektivne kritike moramo se na ovome mjestu

detaljnije posvetiti Marakovićevu članku »Književni prikaz (Metodska uputa za rad)«

objavljenom u časopisu LUČ. Budući je glavna svrha ovoga članka uputiti nove, mlade snage

kritike u temeljne postavke objektivne kritike, on će nam biti vrlo koristan u upoznanjavu

temelja objektivne kritike.

“Među najčešće sastavke u đačkim društvima pripada književni prikaz. Đaci vole da

kritikuju, da sebi daju računa o onom, što su čitali, što izgrađuje njihovu unutarnju ličnost, a

33 MARKOVIĆ, Lj. Književni prikaz (Metodska uputa za rad), LUČ, 22/1926 – 1927, 14 – 15, 261.34 LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003., 179.

10

što i stvarno obogaćuje njihovo znanje”35. Maraković upozorava na činjenicu da se često

književni prikaz otme piščevoj kontroli, odnosno da postane samo skup tehničkih izraza koji

su i krivo upotrebljeni. Razlog ovakvog ponašanja Maraković vidi u razmetanju talentom iz

pukog temperamenta, a rješenje vidi u vanjskoj, odnosno unutarnjoj disciplini. “To će biti

samo onda, ako se strpljivo i ustrajno priučimo, da predmet svoga književnog prikaza

bezuslovno podvrgnemo minucioznoj detajnoj analizi, koja će nas čuvati od jednostranosti i

zastranjivanja”36. Zbog tog razloga Maraković iznosi shemu za izradu solidnog i potpunog

književnog prikaza. Ta shema je sadržana od sedam elemenata: biografija; pregled djela;

sadržaj; idejni sadržaj; vanjska forma; opća ocjena te piščeva ličnost.

Biografija – ne smije biti samo šturi podaci o piščevu životu, već mora imati i pgled na

krajeve u kojima je živio, na prilike pod kojima je stvarao. “Ako ima djela, koja sama

osvjetljuju piščevu biografiju, dobro je da ih upletemo u biografiju”37. Kao primjer Maraković

uzima Markovićevo djelo »Dom i Svijet«, gdje je očito da Brunina činovnička karijera

predstavlja svojevrsnu analogiju sa samim Markovićem, odnosno opis Brunove rodne kuće

asocira na piščev rodni zavičaj.

Pregled djela – “treba pronaći princip, po kojima se mogu piščeva djela pregledno

podijeliti, tako da u tome već imamo neki ključ njihova značenja”38. Prije svega ta podjela ide

po književnim vrstama, dakle odjeliti liriku, epiku i dramu; tek nakon te osnovne podjele

može se ući u specifičnije podjele, odnosno po idejama (optimistične, pesimističke,

filozofske, religiozne, socijalne,..) ili po sadržaju koji prikazuju (povijesni, regionalni,

globalni, ...). Maraković kao primjer uzima Šenoine romane koji su povijesni ili socijalni,

odnosno Kozarčeve pripovijetke koje odlikuju socijalnbe i psihološke teme. “Treba paziti na

to, da je princip podjele faktično iscrpljiv, t. j. takav, da se djela, po njemu lijepo i potpuno

raščlanjuju u pregledne grupe, a ne na pr. da u jednoj bude samo jedno djelo, a u drugoj sva

ostala, ili da nakon podjele ostane još djela, s kojima ne znamo, šta da počnemo”39.

Sadržaj – prikaz sadržaja Maraković dijeli u tri skupine kako bi se i na taj način dobilo

na preglednosti i cjelovistosti u shvaćanju djela. Kao polazna točka poslužit će razrada glavne

i sporednih radnji kako bi se ušlo u okvire samog djela. Realističnost djela se provjerava kroz

vjerodostojnost atmosfere u koju nas pisac želi uputiti. Da bismo to ocijenili moramo postaviti

i neke kriterije a “to se postizava t. zv. Realističkim detaljem, koji sadrži:

a) vanjski opis lica, njihove nošnje, oružja, zvanja, staleže itd.

35 MARKOVIĆ, Lj. Književni prikaz (Metodska uputa za rad), LUČ, 22/1926 – 1927, 14 – 15, 259.36 Isto.37 Isto.38 Isto.39 Isto.

11

b) crtanje zgrada, soba, pokućstva, prirode, običaja itd.

c) način govora lica, koko odgovara njihovu društvenom položaju, obrazovanju,

duševnom raspoloženju i vremenu (...)

d) prikazivanje odlučnih socijalnih faktora: ulogu, koju igra u ljudskom društvu

novac, zdravlje ili bolest, ekonomski izvori itd.”40.

Također, veliku pažnju treba otvoriti i psihološkoj karakterizaciji likova, tj. obratiti pažnju na

eventualni razvoj mišljenja i promjene ponašanja.

Idejni sadržaj – ima za cilj prosuditi što je pisac svojim djelom želio kazati. Treba voditi

računa da li je djelo pisano objektivno ili subjektivno. Kako je djelo pisano u subjektivnoj

formi moramo potražiti onaj lik koji je nosilac piščevih ideja i simpatija. U ovom dijelu

prikaza moramo se izjasniti o slaganju ili neslaganju s piščevim ideajama.

Vanjska forma – glavne premise vanjske forme su kompozicija, stilističnost, jezik te

kompozicija. “Kompozicija (odnos dijelova među sobom i prema cjelini, odnos cjeline prema

ideji, odnos stvarnog sadržaja prema formi); stil: patetičan, sentimentalan, intiman,

idealističan, realističan, naturalističan itd.; ritam govora, frazeologija, boja i pravilnost

jezika”41. Kategorizacija ima cilj svrstati dotično djelo i njemu odgovarajuću kategoriju te

ustanoviti u kojoj se mjeri djelo uklapa u pojedinu kategoriju i zašto.

Opća ocjena – ima cilj dati validnu ocjenu vrijednosti djela objektivno izlažući ono što

je u njemu najbolj a što najslabije. “Šta je ovaj pisac svojim djelom privrijedio literaturi t.j. šta

je dao književnosti, čega prije njega nije nitko dao: novu književnu vrstu, ili novu tehniku,

nov stil ili je stvarno proširio područje književnosti (obrađujući po prvi put jedan naš kraj, ili

jedan problem itd.)42. Pažnju, također , treba skrenuti na njegov odnos prema književnost,

njegovom položaju u književnosti ali i općem životu te koja su njegova djela trajnije

vrijednosti.

Piščeva ličnost – iako je piščeva osobnost prisutna na neki način u svakom elementu,

ipak treba sagledati pisca kao čovjeka i staraoca. Maraković pri tome misli na “njegov

temperament i karakter, njegov način života i mišljenja, a naročito njegov odnos prema

osnovnim pitanjima života i svijeta (njegova vjera i filosofija) kako izlazi iz njegova djela i

kako utječe na nj. Kod toga je jasno, da rasa (narodnost) kojoj pripada i etika u kojoj živi, sa

svojim naročitim nazorima snažno utječe na formiranje njegove unutrašnjosti”43.

40 Isto. 260.41 Isto, 260.42 Isto, 260.43 Isto, 260.

12

Marakoviću je jasno da navedeni elementi nisu šablona po kojoj mora biti izrađen svaki

književni prikaz, ali predstavljaju, u najmanju ruku, izvrsnu predradnju za stvaranje valjane

sinteze. Zato i postavlja, poučen dugim radnim iskustvom, tri osnovna postulata objektivne

kritike: “1. respekt prema talentu, 2. lojalnost prema piscu i djelu, 3. ljubav prema čovjeku,

koji istinski teži za višim ciljevima, pa makar bio i protivnog uvjerenja”44. “Specifična je

dakako upravo treća točka ovih pravila, sasvim subjektivna, no upravo ona po kojoj kritika,

proizavši iz cjeline njegova kršćanskog svjetonazora, »postaje ne samo stvar književnosti,

nego i apostolata kršćanskog morala u svijetu«, i koja je učinila da Maraković ne samo ne

bude kritčar »terminator«, ni hladni sudac, za što je imao potencijalno razornu znanstvenu

spremu, već da bude jedan od malobrojnih koji će ispred svih činjenica uočiti čovjeka, i to

»čovjeka koji luta i toplina naše riječi možda će za nj značiti neslućeno svjetlo« (LUČ,

22/1926 – 1927, 14 – 15, 261), ali koji sem, unatoč tomu, neće izgubiti u naivnosti i

sentimentalnosti”45.

U nizu članaka »Analiza književnog djela« Maraković iznosi smjernice, prvenstveno

namijenjene mladim kritičarima, koje imaju cilj dati točnu i potpunu analizu, odnosno kritičku

ocjenu književnog djela. U svrhu lakšeg shvaćanja elemenata pripovjedačkih tehnika,

odnosno njihovog međusobnog ispreplitanja, Maraković tumači i značenje naracije,

deskripcije i diskursa kao triju pripovjedačkih tehnika. “Kad je riječ o naraciji, naglasit će

prije svega važnost dobroga poznavanja sadržaja djela i likova glavih junaka, potom smisao

da se uoči značenje epizode u odnosu na smisao cjeline kao i dosljednost i jasnoća u crtanju

karaktera”46. Upravo naracija predstavlja temelj svakoj sljedećoj fazi kritike, jer kako kaže

Maraković u jednoj kazališnoj kritici: “»Držim da je ne samo neophodno potrebno, nego vrlo

korisno za kritiku da se u njoj nastoji ispripovjedati sadržaj djela. Po tome može i pisac

kontrolirati kritičara, da li je uviek točno shvatio vezu i smisao zbivanja, a u drugu ruku može

izpitati sama sebe nije li i sam pridonio tome da se kritika ne snalazi u njegovu sadržaju«

(»Nagrađeno dramsko djelo. ´Petra Ruže Leonije Petelinove´«, Spremnost, II/1943, 72,

12.)”47.

Maraković kao kriterije ocjenjivanja deskripcije navodi sljedeće parametre: jasnoća,

potpunost, slikovitost, vjernost u dočaravanju vremena, prostora, likova, odnosno lokalne i

44 Isto, 261.45 LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003., 181.46 Isto, 182.47 Isto. 182.

13

historijske atmosfere. “Napkon, kao kriterije za ocjenu diskursa navest će obrazloženost,

uzročno – posljedičnu povezanost (logiku) i dijalogičnost kao dinamiku raspravljanja”48.

Važno mjesto u razumijavanju Marakovićeve kritike zauzimaju i tri članka »Upute za

izradu književnog prikaza« objavljene u LUČI 1938 – 1939. U njima donosi elemente za

stvaranje konačnog suda o piscu, odnosno o djelu. Maraković postavlja kao imperativ dokaz

koji će potkrijepiti konačni kritički sud jer kritički sud koje svoje uporište ima u nekom

neoborivom dokazu je zaista pravi kritički sud. “»Baš u tome leži obmana: pisac kritik

svijestan je više ili manje, da će mu se baš zato smjesta povjerovati, što tobože s takvom

sigurnošću izriče svoje sudove, pa se i ne brine da ih svjesnom analizom provjeri. Na taj način

često su kritici koji imaju sugestivan stil, zaveli čitaoce generacije na površno i netočno

suđenje o pojedinom djelu ili piscima« (LUČ, XXXIV/1938 – 1939, 1, 6)”49. Simpatija,

odnosno antipatija prema određenom piscu ili stilu predstavlja još jednu zamku u koju kritik

može upasti te tako djelovati u svom profesionalnom radu vođen emocijama. Sljedeći element

pri pravljenju ispravnog suda jest ukus, koji se, osim pretpostavke da je urođen, mora vježbati

proučavanjem onih djela koja su priznata kao najbolja i koja predstavljaju nepresušni izvor

uvijek novih umjetničko – životnih saznanja. I kad je riječ o ukusu Maraković upozorava da

se ne smije ići u cjepidlačenje nego treba razmišljati o cjelini. “Sljedeći skup preduvjeta

svrstao je pod zajednički podnaslov »Odgoj ličnosti«”50. Tu prije svega treba biti jasno što

želimo reći o predmetu obrade. Da bismo ispunili ovaj preduvjet, moramo uz izvrsno

poznavanje same materije imati dobro izgrađenu razliku dobra i zla, kako bi dali i etički sud s

ciljem upotpunjenja, odnosno cjelokupnosti kritike.

Završni trći dio članka usmjerava se prema tome kako navedene uvjete ujediniti u

pregledan i zanimljiv sud. “Dobra intonacija, koja proizlazi iz onoga što je najkarakterističnije

za djelo ili pisca, razlaže dalje, vezat će čitateljevo zanimanje za naš sud”51. Tek kad je to

postignuto kritičar može početi iznositi svoju analizu, zaustavljajući se pritom kod onih

elemenata koji zorno prikazuju piščevu posebnost, ali pritom paziti da ne izgubimo jasnoću i

cjelovitost razlaganja.

3.MIŠLJENJA DRUGIH KRITIČARA O RADU LJUBOMIRA

MARAKOVIĆA

48 Isto, 182.49 Isto, 183.50 Isto, 184.51 Isto, 185.

14

Jednu od najtočnijih ocjena rada Ljubomira Marakovića dat će Mate Ujević, koji se divi

širini, mirnoći i točnosti njegove kritičke misli. Ujević prije svega cijeni Marakovića zbog

njegova objektivnog ocjenjivanja umjetničkih, odnosno moralno – estetičkih osobina

pojedinog djela. Prema mišljenju Mate Ujevića, Maraković svako djelo tretira jednako bez

obzira kakvoj i kojoj vrsti književnosti dotično djelo pripada. Upravo takvim otvorenim

stavom Maraković je u stanju tragati za idejnim značajkama samog djela, tj. autora. “Slična je

Ujevićevoj i Grmovićeva prosudba: »Iz njegovih ocjena pojedinih djela izbija ne samo

njegovo poznavanje predmeta, o kojem piše, već pronicavost, kojom odkriva one najsitnije

stvarčice, koje drugima ostaju neopažene, a koje ipak djelu daju onu draž i toplinu izdižući ga

iznad razine« (Grmović, Viktor. »Književno značenje dra. Lj. Marakovića«. Obitelj, 16/1944,

21/24, 264)”52. Za Grmovića Marakovićeve kritike nisu suhoparne, naprotiv, Grmović opisuje

te kritike tako žive da iz nje iskaču pojedini događaji i likovi.

Maraković je, kako to iznosi Bodgan Radica, uzdigao kritiku na jednu životnu razinu

koja nije više samo ocjena i prikaz umjetničkog djela već i zasebna umjetnost. Bogdan Radica

napominje kako su Marakovićeva metafizička uvjerenja odavno definirana, ipak, upozorava

Radica, to nije utjecalo na donošenje čistog i nezavisnog suda.

Pozitivne ocjene o Marakoviću o Marakovićevu radu dali su, uz istomišljenike, i

Gvozdenović 1970. u Maruliću, odnosno 1987. Sečkara. I nakon 1945. s promjenom sistema i

problemom podobnosti Marakovićeva kvaliteta kao kritika ostalo je neupitana. Kao primjer za

to uzmimo mišljenja Petra Laste i Miroslava Vaupotića objavljena 1966., odnosno 1965. Petar

Lasta, inače prijeratni lektor u Hrvatskom narodnom kazalištu i kao takav je imao dobar uvid

u kritički rad Lj. Marakovića, 1966. u Hrvatskoj književnoj kritici odaje počast Marakoviću

zbog njegove širine i erudicije. “»On je zahvaćao cijelo jezično područje, i srpsko i hrvatsko«

te »prati zbivanja i u stranoj književnosti«; mirnoću, točnost i jasnoću - »predmete svoga

razmatranja obuhvaća pažljivo, znalački ulazi u struturu djela, daje uspjele karakterizacije

autorove ličnosti«, te stlističnost - »stil mu je sadržajan, ima esejističke kvalitete« (Lasta,

Petar. Hrvatska književna kritika Sv. IX, Zagreb, 1966, 11)”53. Miroslav Vaupotić dijeli slično

mišljenje. Vaupotić prigovara Marakoviću napuštanje tolerantne artistične linije, no istodobno

mu priznaje tolerantnost prema umjetničkim kvalitetama pisaca koji, kako kaže sam Vaupotić

“»ne pripadaju,..., katoličkom taboru« (Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća,

Stvarnost, 1965, 805)”54. Vaupotić ističe, kao i Lasta godinu dana kasnije, kako je Maraković

52 Isto, 186.53 Isto, 187.54 Isto, 187.

15

bio jedini kritik toga vremena koji je sustavno pratio i hrvatsku, srpsku, odnosno svjetsku

književnost.

U istoj knjizi, dakle Panorami hrvatske književnosti XX. stoljeća, u kojoj je objavljeno

ovakvo Vaupotićevo pozitivno mišljenjed o Marakoviću nalazi se jedan dijametralno suprotan

tekst o Marakoviću od strane Vlatka Pavletića. U svega tri retka Pavletić potpuno negira

Marakovićevu kvalitetu, priznajući mu tek pokušaj uvođenja metodičnosti u domaću kritiku.

Pavletić kaže: “»Opus ovog kritičara« - »klerikalca«(!) - »nema potrebnu književnu vrijednost

da bismo u njemu tražili antologijski primjer kritičkog izraza« (Panorama hrvatske

književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, 1965, 805)”55. Ovakav stav Vlatka Pavletića oslanja se na

mišljenje Novaka Simića o Lj. Marakoviću objavljenom 1930. u Književniku. Simić opisuje

Marakovića kao tek jednog od mnogih kritičara čiji rad robuje određenim šablonama i

shemama. Na tim zasadama zasnovano Pavletićevo mišljenje je “zanimljivo i začuđujuće, to

više što čak Šime Vučetić u svom ideološki opterećenu pregledu Hrvatska književnost 1914. –

1941. svojevrsnoj »apologetica krležiana« našao razloga reći da Maraković nije bio kritik

slijep za književne vrijednosti”56.

Mišljenja poput Pavletićeva i Simićeva ostali su u manjini jer kada govorimo o radu

Ljubomira Marakovića kao kritičara moramo govoriti o kritičaru najvećih vrijednosti, čiju

sjajnu zvijezdu nikakvi ideološki režimi ne mogu ugasiti.

ZAKLJUČAK

55 Isto. 187.56 Isto. 188.

16

Kao zaključak upotrijebio bih dva elementa pravljenja književnog prikaza koje

Maraković iznosi u svom članku »Književni prikaz (Metodska uputa za rad)«, a ta dva

elementa su opća ocjena i piščeva (u ovom slučaju kritičareva) ličnost.

Opća ocjena?

Opća ocjena Marakovićeva rada najbolje se vidi iz pera drugih kritičara koji su pisali o

njegovu radu, i koji mu priznaju i u jednom sistemu za koji Maraković nije bio podoban (bar

je tako Krleža i njegov sud časti odlučio) njegovu kvalitetu i uvođenje reda i objektivnosti u

hrvatsku kritičku misao. Kao najbolju stvar u Marakovićevu radu izdvojio bih njegov

objektivni pristup djelu, bez obzira da li se radilo o Krleži, Nazoru ili Lendiću. Tu svakako

valja istaknuti i njegovu brigu oko budućih naraštaja kritika, kojima dosta često kroz članke

daje smjernice kako bi se razvili u objektivne kritike koji će biti vođeni umjetničkim žarom a

ne emocijama.

Piščeva (kritičareva) ličnost?

Iako je o samom Marakovićevu životu bilo govora u prvom dijelu ovoga rada jasno je

kako je njegova osobnost prisutna u svakoj njegovoj rečenici koja je tu navedena, odnosno

kako se ne može govoriti odvojeno o njegovom životu i njegovu radu jer je tu posrijedi jedna

simbioza, koja je neraskidiva. Marakovićevo shvaćanje svijeta i njegovo unutarnje stanje

duha, izraženo izrazitim kršćanstvom, donosi jednu novu dimenziju u tadašnju kritiku, no ne

samo u kritiku nego i u cijeli katoličko – književni pokret.

Na kraju još bi jednom citirao Marakovića koji kaže kako “kritika treba da gradi, a ne da

razgrađuje”57, i smatram da ta rečenica predstavlja osnovu svih načela književne kritike

Ljubomira Marakovića.

BIBLIOGRAFIJA

LONČAREVIĆ, V. “Književnost i Hrvatski katolički pokre”, ALFA, Zagreb, 2005. 57 MARAKOVIĆ,Lj. Književni prikaz (Metodska uputa za rad), LUČ, 22/1926 – 1927, 14 – 15, 259.

17

LONČAREVIĆ, V. “LUČI Ljubomira Marakovića”, FTI, Zagreb, 2003

MARAKOVIĆ, Lj. “Hrvatska književna kritika”. u: Sto godina hrvatske književnosti,

sv. 5, Minerva, Zagreb, 1935.,

MARAKOVIĆ, Lj. Hrvatska književna kritika, HP, 25/1938, 5/6.

MARAKOVIĆ,Lj. Književni prikaz (Metodska uputa za rad), u: LUČ, 22/1926 – 1927,

14 – 15, 259.

18