VELEUILIŠTE U ŠIBENIKUPermanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:143:076776
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
Andrijana Biluš
MEUNARODNOPRAVNA ZAŠTITA OKOLIŠA
Studentica: Andrijana Biluš
3. RAZVOJ MEUNARODNOG PRAVA OKOLIŠA ......................................................................... 5
3.1. O meunarodnom pravu okoliša ...................................................................................................... 5
3.2. Konferencija u Rio de Janeiru 1992. g. ........................................................................................... 8
3.3. Naela zaštite i ouvanja okoliša ..................................................................................................... 9
4. KATEGORIJE MEUNARODNIH UGOVORA O ZAŠTITI OKOLIŠA ..................................... 12
4.1. Zaštita atmosfere ........................................................................................................................... 12
4.3. Zaštita meunarodnih vodenih tokova ........................................................................................... 17
4.4. Zaštita biološke raznolikosti .......................................................................................................... 18
5. MEUNARODNOPRAVNA ZAŠTITA MORSKOG OKOLIŠA ................................................. 20
5.1. Mjere sprjeavanja oneišenja morskog okoliša hrvatskih voda .................................................. 20
5.2. Odgovornost drava za protupravno djelovanje i bez potupravnosti na morski okoliš .................. 22
5.3. Graanskopravna odgovornost za štete od oneišenja morskog okoliša ..................................... 23
5.4. Morski okoliš na Sredozemlju ....................................................................................................... 24
6. ZAKLJUAK .................................................................................................................................. 28
Upravni odjel
MEUNARODNOPRAVNA ZAŠTITA OKOLIŠA
Zaštitom okoliša se smatra skup odgovarajuih, adekvatnih aktivnosti i mjera kojima je cilj
sprjeavanje oneišenja i zagaenja okoliša, sprjeavanje nastanka šteta, smanjivanje i/ili
otklanjanje šteta nanesenih okolišu te povrat okoliša u stanje prije nastanka štete. Pojam
sigurnosti okoliša pokazuje vanost “odravanja ekološke ravnotee” te postojanje potrebe za
“spreavanjem sukoba uzrokovanih propadanjem okoliša”. Pitanja okoliša sve više postaju
pitanja nacionalne, ali i meunarodne sigurnosti. Meunarodno pravo zaštite i ouvanja
okoliša dio je meunarodnoga prava koji se sustavno razvija tek u novije vrijeme, nakon
Konferencije UN o ovjekovom okolišu, odrane 1972. u Stockholmu, iako se prvi
meunarodni ugovori o zaštiti i ouvanju okoliša zakljuuju ve u 19. stoljeu. Zaštita
morskog okoliša na meunarodnoj razini zapoela je meunarodnom Konvencijom o
sprjeavanju oneišenja mora naftom koja je zakljuena 1954. godine u Londonu.
Najznaajniji globalni meunarodni ugovor usvojen nakon Stockholmske konferencije 1972.
godine koji je zaokruio dotadašnji razvoj prava zaštite morskog okoliša i ujedno stvorio
osnove za njegov daljni razvoj jest Konvencija UN o pravu mora iz 1982. g., koja je stupila na
snagu 1994. g. Ona predstavlja kodifikaciju i progresivni razvoj prava mora openito, a
odredbe o zaštiti i ouvanju morskog okoliša sadrane su preteno u njeno dvanaestom dijelu.
(30 stranica / 0 slika / 1 tablica / 25 literaturnih navoda / jezik izvornika: hrvatski)
Rad je pohranjen u: Knjinici Veleuilišta u Šibeniku
Mentor: dr.sc. Ljubo Runji, pred.
Rad je prihvaen za obranu: 5. 5. 2016.
BASIC DOCUMENTATION CARD
Department of Administration
INTERNATIONAL LEGAL PROTECTION OF THE ENVIRONMENT
ANDRIJANA BILUŠ
Environmental protection is considered to be a collection of adequate, appropriate actions and
measures intended to prevent pollution and contamination of the environment, prevention of
damage, reduction and / or elimination of damages to the environment and the return of the
status before the damage occurred. The term security environment shows the importance of
"maintaining ecological balance" and the need for "prevention of conflicts caused by the
deterioration of the environment". Environmental issues are increasingly becoming issues of
national as well as international security. International law protecting and preserving the
environment is a part of international law that has been systematically developed only
recently, after the United Nations Conference on the human environment, held in Stockholm
in 1972, although the first international agreements on the protection and preservation of the
environment concluded in the 19th century. The protection of the marine environment at the
international level began with the International Convention for the Prevention of Pollution
From Ships, which was completed in 1954 in London. The most important global
international agreement adopted after the Stockholm Conference in 1972, which is rounded
off the history of the law of protection of the marine environment and also created the basis
for its further development is the UN Convention on the Law of the Sea of 1982, which
entered into force in 1994. It represents the codification and progressive development of the
law of the sea in general, and the provisions on the protection and preservation of the marine
environment are contained mainly in its twelfth part.
(30 pages / 0 figures / 1 tables / 25 references / original in Croatian language)
Paper deposited in: Library of Polytechnic in Šibenik
Keywords: environment, environmental protection, marine environment.
Supervisor: Ph.D. Ljubo Runji, Lecturer
Paper accepted: 5. 5. 2016.
1
1. UVOD
U zadnje vrijeme sve se više govori o zagaenju okoliša i koliko ono utjee ne samo
na biljni i ivotinjski svijet, nego i na nas ljude, koji smo zajedno sa ostalim ivim biima u
ravnotei, te ako se ne pridravamo pravila kako zaštititi naš planet ne moemo funkcionirati.
Zaštitom okoliša se smatra skup odgovarajuih, adekvatnih aktivnosti i mjera kojima
je cilj sprjeavanje oneišenja i zagaenja okoliša, sprjeavanje nastanka šteta, smanjivanje
i/ili otklanjanje šteta nanesenih okolišu te povrat okoliša u stanje prije nastanka štete. Svaki
poremeaj koliine odreenih kemijskih ili bioloških tvari ili fizikalnih osobina od prirodnih
vrijednosti, a koja se moe odreenim kemijskim, fizikalnim ili biološkim putem vratiti u
prvobitno stanje naziva se oneišenje, dok zagaenje predstavlja trajan oblik promjene
sastava i osobina okoliša. Oneišenja su rezultat prije svega ljudske aktivnosti. Onešišeni
mogu biti zrak, voda i obradivo tlo.
Zaštita ekosustava, odnosno zaštita okoliša danas ini sastavni dio gospodarskog i
šireg socijalnog razvoja gotovo svake zemlje na svijetu. Svi oni koji ele sauvati svoj okoliš
te pridonijeti ukupnoj zaštiti i ouvanju biološke raznolikosti imaju obvezu razvijati svoj
pravni sustav i u njega ugraivati one normativne vrijednosti koje mogu pripomoi u
ouvanju okoliša i odrivom razvoju.
Oneišenje morskog okoliša oznaava ovjekovo izravno ili neizravno unošenje u
morski okoliš, ukljuujui estuarije, tvari ili energije koje uzrokuju ili mogu prouzroiti
pogubne posljedice kao što su štete ivim bogatstvima i ivotu u moru, ugroavaju ljudsko
zdravlje, ometaju pomorske djelatnosti ukljuujui ribolov i druge zakonite upotrebe mora,
pogoršavaju upotrebnu kakvou morske vode i smanjuje privlanost obalnog i morskog
ambijenta. U skladu s navedenom definicijom moe se zakljuiti da samo ovjekovo
ponašanje moe izazvati oneišenje mora i morskog okoliša.
Procjena utjecaja na okoliš je postupak kojim treba osigurati dobivanje podataka o
vjerojatnim posljedicama planiranih djelatnosti na okoliš i o moguim mjerama za njihovo
sprjeavanje i smanjivanje. Meunarodno pravo zaštite i ouvanja okoliša dio je
meunarodnoga prava koji se sustavno razvija tek u novije vrijeme, iako su neki ugovori
konferencija o utjecaju ljudi na okoliš.
Opasnosti na moru i u s vezi mora nisu ništa novo, a mnoge vlasti - ukljuujui
Meunarodnu pomorsku organizaciju (IMO) i novije institucija EU bave se ovim pitanjima
ve dugi niz godina. Meutim, oneišenje mora kao jedno od glavnih pomorskih sigurnosnih
pitanja su postala mnogo aktualnija s potonuem tankera Torrey Canyon, 1967. kod
Cornwalla, na zapadnoj obali Engleske. Navedena katastrofa dovela je do toga da se pone
sustavna borba protiv oneišenja morskog okoliša budui da je to bio u tom trenutku najvei
brod kojem se tako nešto dogodilo, te su stoga i posljedice bile katastrofalne.
Kod oneišenja mora posebno su ugroena obalna podruja, jer su pod najvišim
optereenjem. Budui da najviši dio zagaenja dolazi s kopna. Zbog svega toga dolazi do
uginua algi, koje ispuštaju elatinozne nakupine, a osim što smetaju kupaima, te nakupine
padaju na morsko dno i svojim raspadom troše kisik otopljen u vodi. Oneišenja mogu biti
biološka kao što su bakterije i virusi, organske i anorganske tvari kao npr. pesticidi,
radioaktivne tvari, pa ak i toplina.
Povijest itavog svijeta dokazuje da je more uvijek bilo izvor blagostanja, moi,
ugleda i kulture svih pravih pomorskih naroda. Veliko znaenje mora nije samo povijesna
injenica. Danas more predstavlja osnovni meunarodni prometni put. Razvitkom pomorskog
prometa ostvaruju se povoljne pretpostavke za gospodarski razvoj zemalja uz more.
3
Pitanja okoliša sve više postaju pitanja nacionalne, ali i meunarodne sigurnosti.
Pojam “sigurnost okoliša” koji se sve eše javlja, vaan je jer odraava rastuu mogunost
unutarnjih i meunarodnih sukoba oko rijetkih prirodnih bogatstava. Pojam sigurnosti okoliša
pokazuje vanost “odravanja ekološke ravnotee” te postojanje potrebe za “spreavanjem
sukoba uzrokovanih propadanjem okoliša”. Mogunost sukoba e se smanjiti samo ako se
odri ekološka ravnotea i zaštite prirodna bogatstva.
ini se da je pojam “okoliš”, bezbroj puta ponovljen, jedan vrlo neodreen pojam u
svom znaenju. Još 1982. u jednom francuskom istraivanju grupe pri francuskom
Ministarstvu za okoliš, prikupljeno je tijekom jednog ispitivanja više od 750 razliitih rijei
koje oznaavaju taj pojam. 1
Prema Zakonu o zaštiti okoliša RH: “Okoliš je prirodno okruenje: zrak, tlo, voda i
more, klima, biljni i ivotinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao
dio okruenja kojeg je stvorio ovjek”. 2
Osnovni ciljevi zaštite okoliša, u ostvarivanju uvjeta za odrivi razvoj
trajno ouvanje izvornosti, biološke raznolikosti prirodnih
zajednica i ouvanje ekološke stabilnosti,
ouvanje kakvoe ive i neive prirode i racionalno korištenje
prirode i njenih dobara,
ouvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika,
unaprjeenje stanja okoliša i osiguravanje boljih uvjeta ivota
1 Carter, N., Strategije zaštite okoliša – Ideje, aktivizam, djelovanje, Barbat, Zagreb, 2004., str. 383. 2 Zakon o zaštiti okoliša RH, Narodne novine, 80/13, l. 2.
4
Rije okoliš upuuje na odnos s prirodom i ivotne uvjete. Ona obuhvaa:
znanstvene aspekte (aspekte prirodnih znanosti – ekologiju i znanost o
okolišu),
ekonomske (prirodne izvore, zagaenje, industriju, trište, trgovinsku
razmjenu),
uvodi preventivne i reparativne tehnike mjere za odranje potrebne kakvoe zraka, vode, tla,
i prehrambenih proizvoda, i utvruje pravila u ophodnji s raznim biotskim i abiotskim
faktorima ivotne sredine.
mjere za smanjenje buke,
postrojenja i u prometu,
kontrola kakvoe prehrambenih proizvoda,
nepovratno kontaminiraju postojee ekosustave,
nadzor nad zbrinjavanjem otpada,
upotreba obnovljivih izvora energije,
smislu Agende 21
3 Delort, R. i Walter, F., Povijest europskog okoliša, Barbat, Zagreb, 2002., str. 300.
5
3. 1. O meunarodnom pravu okoliša
Meunarodno pravo zaštite i ouvanja okoliša dio je meunarodnoga prava koji se
sustavno razvija tek u novije vrijeme, nakon Konferencije UN o ovjekovom okolišu, odrane
1972. u Stockholmu, iako se prvi meunarodni ugovori o zaštiti i ouvanju okoliša zakljuuju
ve u 19. stoljeu. Prvim meunarodnim ugovorima o zaštiti i ouvanju okoliša bile su
obuhvaene meunarodne rijeke i jezera. Nakon Bekog kongresa 1815. zakljuen je niz
meunarodnih ugovora o podjeli ribolovnih prava na rijekama, nadziranju plovidbe i o
ureenju drugih naina upotrebe i iskorištavanja meunarodnih rijeka, u kojima se zalazi i u
pitanja zaštite okoliša. Prvi napori za ouvanje ribljih vrsta u moru poeli su tridesetih godina
19. stoljea, a prvi pokušaj da se meunarodnim mjerama zaštite kopnene divlje ivotinje bila
je Deklaracija o zaštiti ptica korisnih za poljodjelstvo, koju su 1875. potpisale Austro-
Ugarska i Italija. 4
Medunarodni ugovori zakljueni poetkom prošloga stoljea bili su posveeni
poglavito zaštiti meunarodnih rijeka i ureenju ribolova u njima, te zaštiti komercijalno
vrijednih vrsta na moru i kopnu. Vojno, kao i korištenje atomske energije u civilnom sektoru
prouzroili su usvajanje prvih meunarodnih ugovora o nadzoru nuklearnog naoruanja,
nadzoru upotrebe nuklearne energije u miroljubive svrhe te o nadzoru odlaganja
radioaktivnog otpada.
Djelovanje drava na meunarodnom planu usmjereno na zaštitu i ouvanje okoliša
jaa krajem šezdesetih godina prošloga stoljea pod utjecajem rastue svijesti o potrebi zaštite
i ouvanja okoliša. Na razvoj svijesti utjecali su brojni ekocidi (ekološke katastrofe) koji su
imali snaan negativni utjecaj na tlo i vode, kao i na ljudsko zdravlje (otrovanje ivom
ispuštenom u more u Japanu, posljedice upotrebe DDT-a u poljoprivredi, tankerske nezgode s
katastrofalnim poosljedicama za morski okoliš itd.). Kroz te se dogaaje promjenilo poimanje
onoga što se smatralo rutinskim rizikom i s velikom se panjom, pa i panikom, poelo
spoznavati i druge sline prijetnje.
4 Biani, Z., Zaštita mora i morskog okoliša, Split, 2003., str. 41.
6
Postalo je jasno da nisu dovoljne samo jednostrane akcije drava, propisi na
nacionalnoj razini ili akcija ogranienog broja drava nego da je potrebno hitno sustavno,
plansko i koordinirano djelovanje drava na meunarodnoj razini.
Dakle, Meunarodno pravo zaštite okoliša dio je meunarodnog prava koji se
konstantno i široko razvija tek u novije vrijeme, nakon Konferencije UN-a o ovjekovom
okolišu odrane 1972. godine u Stockholmu. Na njoj su sudjelovali predstavnici 113 drava te
brojnih meunarodnih organizacija sve zabrinutiji zbog stanja prirodnog okoliša. Na
Konferenciji, dotad najveoj konferenciji UN-a, odranoj od 5. do 16. lipnja (inae je 5. lipnja
meunarodni Dan zaštite okoliša), usvojena je Deklaracija o ovjekovom okolišu (dvadeset i
šest naela za zaštitu, ouvanje i poboljšanje okoliša) te Akcijski program koji je sadravao
sto i devet preporuka za konkretne akcije drava. Naelima i preporukama Stockholmske
konferencije istaknuta je opa dunost drava da štite okoliš te da ne uzrokuju štetu okolišu
drugih drava i okolišu koji je izvan granica nacionalne jurisdikcije.
Ujedno je naglašena potreba suradnje drava u primjeni postojeih meunarodnih
ugovora posveenih zaštiti okoliša. Ujedno je na temelju preporuka te konferencije krajem
1972. godine osnovana nova meunarodna ustanova pri UN-u, Program UN-a za okoliš
(UNEP – United Nations Environment Program). Naela i preporuke Konferencije nisu bili
obvezni. No, uobiajena je praksa drava pri reguliranju novih oblasti meunarodnoga prava
da putem deklaracija, preporuka i slinih meunarodnih dokumenata koji ne sadre obvezna
pravna pravila najprije odrede opa, vodea naela i definiraju osnovne ciljeve, koji e s
vremenom biti usvojeni u obliku ugovora ili se razviti u obiajno pravo, dakle postati
obvezna pravna pravila.
Tu su praksu slijedile drave i pri izgradnji meunarodnih pravila za zaštitu i ouvanje
okoliša. Konferencija je uspjela, usprkos tome što na njoj nije usvojen meunarodni ugovor,
stvoriti novu kolektivnu atmosferu suradnje izmedu drava i bila je prvi ozbiljni korak u
izgradnji meunarodnoga prava okoliša. Niz meunarodnih ugovora zakljuenih nakon
Stockholmske konferencije dijele se prema razini meunarodnopravnog uredenja na globalne,
regionalne i subregionalne medunarodne ugovore. Veina su regionalni ugovori.
Regionalni pristup zaštiti okoliša ima brojne prednosti, jer npr. svaka regija zahtijeva
specifian pristup problemima zaštite okoliša zbog svog karakteristinog industrijskog i
gospodarskog razvoja (npr. problemi oneišenja zraka u Europi i Africi su razliiti). Nadalje,
drave odreene regije izravno su zainteresirane za zaštitu oceana, mora ili rijeka koje
7
protjeu kroz njihovo podruje, pa e prije preuzeti i savjesnije izvršavati obveze iz nekog
regionalnog ugovora.
se meunarodni ugovori posveeni zaštiti biološke raznolikosti i zaštiti prirode, zatim one koji
ureuju zaštitu pojedinih dijelova prostora (tlo, slatke vode, more, atmosfera), te ugovore koji
reguliraju proizvodnju, uporabu, odlaganje i promet škodljivim tvarima (npr. prijevoz opasnih
i škodljivih tvari morem, prekogranini promet opasnog otpada i sl.). 5
Ovisno o predmetu zaštite, razlikuje se i nain regulacije. Idealno gledajui, potpuna
zaštita okoliša zahtijeva potpunu zabranu unošenja u okoliš svih štetnih tvari, no to je na
sadašnjem stupnju razvoja, neostvariv cilj te meunarodni ugovori posveeni zaštit pojedinih
dijelova prostora strogo ograniavaju unošenje u okoliš štetnih tvari. Osnovno je naelo
zabrana emisije i odlaganja najštetnijih tvari, dok se emisija i odlaganje manje štetnih tvari
ograniavaju na koliine koje se mogu prirodnim procesima s vremenom razgraditi i uiniti
neškodljivima. Ugovori posveeni biološkoj raznolikosti mogu se podijeliti na one koji se
bave zaštitom i one koje se bave ouvanjem.
Cilj prvih jest sprjeavanje nestanka vrsta koje su ugroene, dok se drugima obino
ureuje takav nain iskorištavanja pojedinih vrsta – koje još nisu ugroene – koji nee
izazvati njihovu ugroenost i istrebljenje. Ugovori posveeni opasnim i štetnim tvarima
ureuju upotrebu, odlaganje i promet škodljivim tvarima na nain koji nee štititi zdravlju
ljudi i okolišu.
U pogledu same tehnike meunarodnopravne regulacije, UNEP je uveo model tzv.
okvirne konvencije i dodatnih protokola. Ovaj je model 1980-ih godina prevladavao u
ureivanju zaštite i ouvanja okoliša. Okvirnom konvencijom, kojom stranke preuzimaju
openite obveze, stvara se pravni okvir za postupno usvajanje dodatnih protokola s detaljnim i
konkretnim obvezama stranaka. Time se omoguuje postupno reguliranje odreenih
problema, prvo preuzimanjem openitih obveza, a zatim, kad za to sazriju uvjeti, i usvajanjem
dodatnih instrumenata sa precizno utvrdenim obvezama stranaka. Do usvajanja dodatnih
instrumenata stranke su vezane opim odredbama okvirne konvencije koje su, iako openite,
obvezatne.
8
Intenzivni industrijski razvoj izazvao je pojavu tzv. druge generacije problema vezanih
uz okoliš (npr. klimatske promjene, ošteenje ozonskog omotaa, suše, uništenje šuma,
prijetnje biološkoj raznolikosti), koji nisu bili obuhvaeni naelima i preporukama
Stockholmske konferencije niti meunarodnim ugovorima zakljuenim nakon te konferencije.
Rješavanje tih problema nametalo je sasvim nov pristup, naime izravno ukljuivanje zaštite i
ouvanja okoliša u planove razvoja.
S tim u vezi izgraduje se koncept tzv. odrivog razvoja, koji nakon izvješa Svjetske
komisije za okoliš i razvoj 1987. postaje glavnim pojmom i idejom vodiljom novog pristupa
zaštiti i ouvanju okoliša.
Konferencija UN-a o okolišu i razvoju odrana 1992. godine u Rio de Janeiru
istaknula je nunost odrivog razvoja svih drava što podrazumijeva razvoj ne po svaku
cijenu, cijenu koja bi dovela u pitanje opstanak ovjeanstva. Prema izvješu Svjetske
komisije za okoliš i razvoj (tzv. Brundtland Report, prema imenu norveške premijerke koja je
predsjedala Komisiji) uiniti razvoj odrivim znai osigurati da on zadovolji potrebe sadašnjih
generacija, a da ne dovede u pitanje mogunost buduih generacija da zadovolje svoje
potrebe.
Dakle, odrivi razvoj je takav razvoj koji vodi rauna o okolišu. Stoga se planiranje
zaštite i ouvanja okoliša treba izravno ukljuiti u planiranje razvoja kako bi se razvoj
planirao samo do granica koje dopušta okoliš. Potaknuta izvješem Svjetske komisije za
okoliš i razvoj, Opa skupština UN je odluila sazvati Konferenciju UN o okolišu i razvoju u
Rio de Janeiru.
razvoja, jesu: 6
Naela o gospodarenju, ouvanju i odrivom razvoju šuma.
6 Ibidem, str. 61.
9
Uz usvajanje tih pravno neobvezujuih dokumenata, na Konferenciji u Rio de Janeiru
otvorene su na potpisivanje i dvije konvencije: Konvencija o biološkoj raznolikosti i Okvirna
konvencija UN o promjeni klime. Kao jedan od naina za postizavanje odrivog razvoja, na
Konferenciji je istaknuta i uinkovitija primjena postojeih meunarodnih ugovora te
promicanje progresivnog razvoja meunarodnog prava zaštite i ouvanja okoliša na
podrujima gdje postojei okvir nije dovoljan ili nije zadovoljavajui.
Poruke iz Rija o nunosti odrivog razvoja su neupitne, no dokumenti iz Rija ne daju
gotov odgovor na pitanje kako uravnoteiti interese okoliša i razvoja, tj. koja konkretna
ponašanja i djelovanja drava treba dovesti do tog cilja. Agenda 21 daje tek najavu pravca
kojim treba krenuti u postupku razrade i primjene koncepta odrivog razvoja.
3. 3. Naela zaštite i ouvanja okoliša
Osnovna naela zaštite i ouvanja okoliša su: 7
naelo prevencije,
okoliša.
Naelo prevencije je modernizirana verzija tradicijskog naela zabrane prekogranine
štete a ini i okosnicu prava susjedstva i nedvojbeno je postalo naelo obiajnog
meunarodnog prava okoliša. Iz naela prevencije nastali su i neki drugi sastojci obiajnog
meunarodnog prava, vezano za okoliš, kao obveza suradnje, procjena utjecaja na okoliš,
monitoring. 8 Kada govorimo o naelu opreza govorimo o naelu koje trai da se mjere
spreavanja štetnih posljedica poduzimaju ve u sluaju sumnje da bi šteta mogla nastupiti, ne
ekajui potpune i konane znanstvene dokaze o uzronoj vezi odreene aktivnosti i štetnih
posljedica. 9
7 Grabovac, I., Hrvatsko pomorsko pravo i meunarodne konvencije, Split, 1995., str. 107. 8 Ve u Rimskom pravu imamo sic utere tuo ut alienum non laedas - uporabljuj svoju imovinu na nain koji ne
šteti imovini drugog 9 Procjena utjecaja na okoliš mora se izvršiti kada postoje jasni dokazi ili velika vjerojatnost da e odreena
planirana djelatnost imati znaajne štetne posljedice za okoliš i kao rezultat te procjene odreuju se potrebne
10
Procjena utjecaja na okoliš je postupak kojim terba osigurati dobivanje podataka o
vjerojatnim posljedicama planiranih djelatnosti na okoliš i o moguim mjerama za njihovo
sprjeavanje i smanjivanje. O rezultatima postupka procjene utjecaja na okoliš ovisi hoe li se
dopustiti obavljanje planirane djelatnosti. Osim što je obveza procjene utjecaja na okoliš
redovito sadrana u meunarodnim ugovorima koji se bave zaštitom pojedinih dijelova
prostora i biološke raznolikosti, toj je vanoj materiji posveen i poseban meunarodni
ugovor – Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš u prekograninom kontekstu iz 1991.
godine. Strankama Konvencije mogu postati drave lanice Gospodarske komisije UN za
Europu, drave koje u toj komisiji imaju konzultativni status i regionalne organizacije
sastavljene od drava lanica Komisije na koje su drave lanice prenijele nadlenost u
pogledu materije ureene Konvencijom, ukljujui pravo zakljuivanja meunarodnih
ugovora.
Prema Konvenciji prethodna procjena utjecaja na okoliš obvezna je prije poetka
brojnih djelatnosti – npr. gradnje nuklearnih postrojenja, rafinerija, talionica i sl. – za koje je
vjerojatno da e imati znaajan štetni prekogranini utjecaj na okoliš. O planiranom
obavljanju takvih djelatnosti svaka je drava duna obavijestiti sve ostale drave na ijem je
podruju mogu znaajan štetni uinak na okoliš i takve drave imaju pravo sudjelovati u
postupku procjene utjecaja na okoliš.
Naelo prevencije podrazumijeva, dakle, procjenu rizika kako bi se izbjegle štetne
posljedice na okoliš. Pritom se procjena rizika i mjera koje treba poduzeti zasniva na
postojeim znanstvenim spoznajama. No, na sadašnjem stupnju razvoja znanosti nisu uvijek u
potpunosti poznate sve posljedice planiranih ili poduzetih djelatnosti na okoliš. Stoga se od
osamdesetih godina prošlog stoljea uvodi jedno novo naelo, stroe i zahtjevnije od naela
prevencije iz kojeg se razvilo. Radi se o naelu opreza (eng. precautionary principle) koje
zahtijeva poduzimanje mjera za sprjeavanje ili nadzor moguih štetnih posljedica odreenih
djelatnosti ve u sluaju sumnje da takve posljedice mogu nastupiti, iako još ne postoje
sigurni znanstveni dokazi o tome. Dakle, mjere sprjeavanja ili nadzora treba poduzeti ako
znanstveni dokazi uine vjrojatnim da bi štetne posljedice mogle nastupiti, iako to još nije sa
sigurnošu znanstveno dokazano. Dok je naelo prevencije istaknuto još u Stockholmskoj
deklaraciji i neki su njegovi aspekti još prije Konferencije u Riju postali dijelom obiajnog
preventivne mjere.
11
meunarodnog prava, naelo opreza, koje je uvršteno u gotovo sve meunarodne ugovore s
podruja zaštite i ouvanja okoliša od poetka 1990-ih i koje je sadrano u Deklaraciji iz Rija,
tek se potvruje kao naelo opeg meunarodnog prava.
Naelo „oneišiva plaa“ prvi put se spominje na meunarodnom planu godine
1972., kad su se drave lanice Organizacije za gospodarsku suradnju i razvitak (OECD)
dogovorile da nee subvencionirati troškove mjera za spreavanje i nadziranje oneišenja
okoliša nego da te troškove trebaju snositi oni koji prouzroe oneišenje. Dakle, svrha
uvoenja tog naela bila je ponajprije ekonomska. Ono se izvorno odnosilo samo na troškove
spreavanja i nadziranja oneišenja, poslije ga neki meunarodni ugovori proširuju i na
troškove umanjivanja oneišenja. Radi se, ipak, o naelu ekonomske politike, a ne o
obiajnopravnom naelu kao dijelu opeg meunarodnog obiajnog prava. 10
10 Deklaracija iz Rija ne trai bezuvjetnu primjenu naela „oneišiva plaa“, nego odreuje da u naelu
oneišiva snosi troškove oneišenja.
Najvaniji meunarodni ugovori odnose se na zaštitu atmosfere, morskog okoliša,
meunarodnih vodotokova, biloške raznolikosti te prekograninom prometu opasnog otpada.
4. 1. Zaštita atmosfere
Zaštita atmosfere obuhvaa tri glavna podruja: ozonski omota, klimu i zrak. Ozonski
omota atmosfere je sloj ozona u atmosferi koji štiti iva bia od štetnog djelovanja sunevih
ultraljubiastih zraka. Koliina ozona u atmosferi koja se stvara i koja se razgrauje jest u
ravnotei, ali tu ravnoteu progresivno remete odreeni plinovi poput klorofluorougljici
(CFC) i haloni koji su iskljuivi proizvodi ovjekovih aktivnosti.
Ošteenje ozonskog omotaa izaziva slabije upijanje ultraljubiastih zraka koje stoga u
prekomjernoj koliini dopiru na Zemljinu površinu te ugroavaju ljudsko zdravlje, floru i
faunu. Promjene u vertikalnoj distribuciji ozona ujedno izazivaju i promjenu globalne klime i
utjeu na globalno poveanje temperature. Godine 1985. u Beu je zakljuena Konvencija o
zaštiti ozonskog omotaa. Konvencija obvezuje stranke da zaštite ljudsko zdravlje i okoliš od
štetnih utjecaja koji mogu nastati od ošteenog ozonskog omotaa i to postupnim smanjenjem,
prestankom proizvodnje i uporabe štetnih tvari.
Preciznije i konkretnije obveze stranke Konvencije preuzele su 1987. usvajanjem
Montrealskog protokola o tvarima koje ošteuju ozonski omota. Kasnije su u Londonu 1990.
prihvaene i dopune toga protokola. Montrealski se protokol smatra jednim od najuspješnijih
meunarodnih ugovora na podruju zaštite okoliša jer sadri mehanizme za osiguranje
njegove praktine primjene. Razvijene zemlje imaju obvezu tehnike suradnje i prijenosa
tehnologije zemljama u razvoju kako bi one bile uspješne u eliminaciji štetnih tvari.
Klimatske promjene najozbiljniji su problem globalnog znaenja. Globalno poveanje
temperature (znano pod nazivom «efekt staklenika») posljedica je poveanih koliina
ugljinog dioksida i drugih plinova koji zadravaju toplinu u atmosferi. Poveane koliine
ugljinog dioksida rezultat su izgaranja fosilnih goriva. Problem globalnog poveanja
temperature dodatno je pogoršan uništenjem šuma, zbog ega je smanjena apsorpcija
ugljinog dioksida, kao i ošteenjem ozonskog sloja. Daljnje globalne klimatske promjene
13
mogu ozbiljno djelovati na ivotne uvjete u mnogim podrujima na Zemlji, uzrokujui sušu,
porast razine mora zbog otapanja polarnog leda i poplavljivanje velikih dijelova obale.
Jedino je rješenje, kako se danas ini, u upotrebi alternativnih izvora energije. Okvirna
konvencija UN o promijeni klime koja je usvojena 1992. godine u Rio de Janeiru sadri ope
ciljeve i naela, te openite obveze drava. Kao krajnji cilj svojih odredaba i daljnih pravila
koja budu donesena u skladu s tim odredbama, Konvencija odreuje stabilizaciju u atmosferi
koncentracije plinova koji doprinose globalnom poveanju temeperature na razini koja e
sprijeiti opasno miješanje ljudskih aktivnosti u klimatski sustav.
U ostvarivanju ciljeva Konvencije drave se obvezuju suraivati: u izradi nacionalnih i
regionalnih programa mjera za ublaavanje klimatskih promjena nadzorom emisije plinova
koji pridonose globalnom poveanju temperature, kao i mjera za olakšavanje prilagodbe
klimatskim promjenama; u razvoju, primjeni i širenju tehnologija, 11
prakse i procesa za
tehnikom, socio-ekonomskom i drugim vrstama istraivanja, sustavnom praenju promjena
klime, razmjeni informacija te razvoju javne svijesti o klimatskim promjenama.
Po uzoru na Beku konveciju o zaštiti ozonskog omotaa i Konvenciju UN o
promijeni klime stavlja nadzor provoenja svojih odredaba u nadlenost Konferencije
stranaka. Ta Konferencija ima znaajnu ulogu u odreivanju opsega obveza pojedinih
kategorija drava stranaka i ima središnju ulogu u postupku izmjene i dopune Konvencije, kao
i u zakljuivanju dodatnih protokola. Protokol s detaljnim obvezama stranaka usvojen je
1997. u Kyotu. Osim obveza koje se odnose na sve stranke, Protokol posebno donosi i obveze
za stranke i za svaku od njih navodi postotak na koji treba smanjiti emisije plinova koji
pridonose globalnom poveanju temperature. Protokol predvia i mogunost svojevrsne
trgovine dopuštenim emisijama tih plinova izmedu drava. Drave mogu razmjenjivati
koliine dopuštenih nacionalnih emisija ili im se kao vlastito moe priznati smanjenje emisija
postignuto ulaganjem u projekte u drugim dravama.
Zrak je ureen regionalnom Konvencijom o prekograninom oneišenju zraka na
velikim udaljenostima koja je pod okriljem UN zakljuena 1979.godine, a stupila je na snagu
1983. godine. Stranke Konvencije obvezuju se ograniiti i postupno smanjiti i sprijeiti
oneišenje zraka, a kao prva etapa izraen je Program suradnje u praenju i procjeni
11 ori, D., Meunarodni sustav odgovornosti i naknade štete zbog oneišenja mora uljem, HAZU, Jadranski
zavod, Zagreb, 2002., str. 96.
14
omoguuje pravno ureivanje oneišenja cjelokupnog europskog zranog prostora, bez
obzira na dravne granice, koordinacijom mjera nadzora i utvrivanjem zajednikih standarda
emisije. Regionalni pristup rješavanju problema naglašava se u samoj definiciji
prekograninog oneišenja zraka na velikim udaljenostima koje se oznauje kao oneišenje
koje ima štetne posljedice na takvoj udaljenosti od izvora emisije koja ne omoguuje
razlikovanje udjela pojedinih izvora ili grupa izvora.
Konvencija ima okvirni karakter (drave su preuzele openite obveze), a detaljnije
obveze drava potpisnica ureene su sljedeim protokolima:
Protokol o dugoronom financiranju programa suradnje za praenje i
procjenu prekograninog prijenosa oneišujuih tvari u zraku na velike udaljenosti u
Europi (1984.),
Protokol o smanjenju emisije sumpora ili njihovih prekograninih
tokova za najmanje 30% (1985.) i novi protokol o daljnjem smanjenju emisije
sumpora (1994.),
tokova (1988.),
prekograninih tokova (1991.),
Protokol o teškim metalima (1998.) i 7. Protokol o suzbijanju
zakiseljavanja, eutrofikacije i zemaljskog ozona (1999.).
4. 2. Konvencije o zaštiti morskog okoliša
Zaštita morskog okoliša na meunarodnoj razini zapoela je meunarodnom
Konvencijom o sprjeavanju oneišenja mora naftom koja je zakljuena 1954. godine u
15
Londonu. Ona se ograniila na zabranu namjernog ispuštanja nafte s brodova odreene
veliine i u odreenim podrujima mora. 12
Obveza drava da sprjeavaju oneišenje mora sadrana je i u enevskoj konvenciji o
otvorenom moru iz 1958. godine. Odredbe su se uglavnom odnosile na oneišenje mora
naftom i radioaktivnim materijalom. Kao i enevska konvencija o otvorenom moru i ostale
konvencije o zaštiti morskog okoliša usvojene do poetka sedamdesetih godina prošlog
stoljea odnosile su se uglavnom na sprjeavanje oneišenja mora naftom i radioaktivnim
materijalom, regulirajui preteno graansku odgovornost za štetu od oneišenja.
Poetkom 1970-ih godina zaštita se proširuje jer je postalo jasno da tada postojee
meunarodne konvencije ne mogu biti osnovom uinkovite meunarodnopravne zaštite
morskog okoliša. Ubrzani razvoj tehnologije prozroio je poveano oneišenje mora – osim
nafte i radioaktivnih materija, brojni oneišivai dospijevali su u morski okoliš iz svih izvora
– ne samo s brodova i s razliitih naprava za istraivanje i iskorištavanje podmorja nego i s
kopna, iz zraka te potapanjem otpadaka.
Pod utjecajem Stockholmske konferencije nakon 1972. godine poinju sustavnija i
sveobuhvatnija zaštita morskog okoliša. Naela i preporuke iz Stockholma inspirirali su
donošenje niza meunarodnih ugovora posveenih zaštiti morskog okoliša, prvo na
regionalnoj razini, s obzirom na to da se regionalna razina pokazala najpogodnijom za
pretvaranje naela i preporuka sa Stockholmske konferencije u konkretne obveze obalnih
drava. Regionalni ugovori posveeni zaštiti morskog okoliša doneseni su preteno pod
okriljem UNEP-a.
Tako je za Sredozemlje usvojena okvirna Barcelonska konvencija o zaštiti
Sredozemnog mora od oneišenja (1976.), te pet protokola uz nju koji se odnose na
sprjeavanje oneišenja potapanjem brodova i zrakoplova, na oneišenje naftom i drugim
štetnim tvarima, zaštitu od oneišenja od kopnenih izvora, zaštitu posebno znaajnih
podruja Sredozemnog mora, te zaštitu od oneišenja zbog istraivanja i iskorištavanja
epikontinentalnog pojasa i morskog dna i podzemlja. Inae epikontinentalni pojas obuhvaa
more izvan teritorijalnog mora (12 milja od obale ili otoka) do dubine od 200 metara na
kojem obalna drava moe vršiti eksploataciju podmorja.
12 Clark, R.B.: "Marine Pollution", Oxford university press Inc.", New York, 2001., str. 207.
16
U skladu s naelima i preporukama Konferencije UN o okolišu i razvoju 1992.
izmijenjeni su 1995. Barcelonska konvencija i protokol posveen potapanju i usvojen je novi
Protokol o posebno zaštienim podrujima Sredozemnog mora i biološkoj raznolikosti u
Sredozemlju. Godine 1996. usvojeni su izmijenjeni Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od
kopnenih izvora i djelatnosti i novi Protokol o sprjeavanju oneišenja Sredozemnog mora
zbog prekograninog prometa opasnim otpadom i njegova odlaganja, a 2002. usvojen je novi
protokol o suradnji u sprjeavanju oneišenja s brodova i borbi protiv oneišenja
Sredozemnog mora u hitnim situacijama.
Osim regionalnih ugovora, nakon Stockholmske konferencije 1972. usvojene su u
sklopu Meunarodne pomorske organizacije (IMO) i dvije globalne konvencije posveene
zaštiti morskog okoliša: Konvencija o sprjeavanju oneišenja mora potapanjem otpadaka i
drugih tvari s brodova i zrakoplova (1972., izmjena 1996.g.) i Meunarodna konvencija o
sprjeavanju oneišenja s brodova (1973., izmjena 1978. g.).
Najznaajniji globalni meunarodni ugovor usvojen nakon Stockholmske konferencije
1972. godine koji je zaokruio dotadašnji razvoj prava zaštite morskog okoliša i ujedno
stvorio osnove za njegov daljni razvoj jest Konvencija UN o pravu mora iz 1982. g., koja je
stupila na snagu 1994. g. Ona predstavlja kodifikaciju i progresivni razvoj prava mora
openito, a odredbe o zaštiti i ouvanju morskog okoliša sadrane su preteno u njeno
dvanaestom dijelu.
Osnovno naelo dvanaestoga dijela Konvencije, koje je ujedno i osnovno naelo
obiajnog prava u oblasti zaštite morskog okoliša od oneišenja, sadrano je u lanku 192.,
koji, potvrujui naelo 7. Stockholmske konferencije iz 1972., utvruje osnovnu dunost
drava da štite morski okoliš. Osima navedenog osnovnog naela, u Konvenciji su
kodificirana još neka opa naela prava zaštite morskoga okoliša. To je, prije svega, dunost
drava da poduzmu sve potrebene mjere da sprijee, smanje i nadziru oneišenje morskoga
okoliša iz svih izvora (l. 194. st. 1.).
Jedno od osnovnih naela je i obveza drava da ne pretvaraju jednu vrstu oneišenja
u drugu, odnosno da ne prenose štetu ili rizike iz jednog podruja u drugo (l. 195.).
Konvencija UN o pravu mora ostala je okosnicom pravnog reima zaštite morskoga okoliša i
nakon Konferencije u Rio de Janeiru. Zaštitom oceana, mora i obalnih podruja bavi se
poglavlje 17. Agende 21 i u njemu se naglašava da odredbe dijela XII. Konvencije UN o
17
pravu mora pruaju odgovarajui pravni okvir za ostvarivanje zaštite i odrivog razvoja
morskog i obalnog okoliša i njihovih prirodnih bogatstava.
4. 3. Zaštita meunarodnih vodenih tokova
Obalne drave meunarodnih rijeka i jezera još od poetka 19. stoljea zakljuuju
dvostrane i višestrane meunarodne ugovore koji su u cijelosti ili djelomino posveeni zaštiti
zajednikih vodenih tokova od oneišenja. Dok su se stariji meunarodni ugovori odnosili na
granine dijelove zajednikih vodenih tokova, noviji ugovori proširuju podruje svoje
primjene na cijele slivove, ukljuujui i pritoke odnosno cijele vodne sustave površinskih i
podzemnih voda povezanih s meunarodnim vodotok, što je nuni preduvjet djelotvorne
zaštite. Proširenu definiciju vodotoka sadri i Konvencija o suradnji na zaštiti i odrivoj
uporabi rijeke Dunav, zakljuena 1994., koje je stranka i RH.
Zaštita meunarodnih vodenih tokova odvija se kroz dvostrane i višestrane
meunarodne ugovore. U Helsinkiju je 1992. godine zakljuena Konvencija o zaštiti i uporabi
prekograninih vodotoka i meunarodnih jezera. To je bila prva regionalna konvencija u
Europi o toj materiji. Stranke Konvencije obvezuju se sprjeavati, nadzirati i smanjivati svaki
štetni prekogranini utjecaj. U tu se svrhu one obvezuju sprjeavati i nadzirati oneišenje na
samom izvoru te osigurati razumnu i pravinu uporabu vodotoka, rukovodei se pritom
naelom opreza, naelom oneišiva plaa i naelom ouvanja mogunosti buduim
generacijama da zadovolje svoje potrebe. Konvencija predvia sustav prethodnih dozvola
nadlenih nacionalnih tijela za izlijevanje otpadnih voda u vodotokove, izradu procjena
utjecaja na okoliš, izradu planova hitnih mjera za sluaj nezgode, obvezu promatranja
(monitoring) stanja prekograninih vodotokova, suradnju u znanstvenom istraivanju i obvezu
razmjenjivanja informacija. Konvencija je okvirnog karaktera: stranke se obvezuju zakljuiti
dvostarne ili višestrane sporazume u kojima e razraditi sva pitanja obuhvaena
Konvencijom. Uz Konvenciju je 1999. g. usvojen i Protokol o vodi i zdravlju. Na globalnom
planu usvojena je 1997. u sklopu UN Konvencija o upotrebi vodenih tokova za druge svrhe
osim plovidbe. U IV dijelu Konvencije regulirana je zaštita i ouvanje meunarodnih vodenih
tokova, ukljuujui njihove ekosustave, od oneišenja.
18
Do usvajanja Konvencije o biološkoj raznolikosti 1992. meunarodni ugovori
posveeni zaštiti i ouvanju prirode i prirodnih izvora bili su uglavnom posveeni racionalnoj
uporabi zajednikih ivih izvora, zaštiti migratornih vrsti i suzbijanju meunarodne trgovine
ugroenim vrstama, ili su se bavili specifinim ekosustavima.
Zaštita biološke raznolikosti ureena je Konvencijom o biološkoj raznolikosti (stupila
na snagu 1993.), a to je bio prvi pokušaj da se na globalnoj, ugovornoj osnovi izgradi reim
zaštite i odrive uporabe prirode, zasnovan na konceptu biološke raznolikosti. Dva su glavna
cilja Konvencije: ouvanje biološke raznolikosti i odriva uporaba njenih komponenti te
pravina korist od uporabe genetskih izvora. Biološka raznolikost definirana je kao
raznovrsnost meu ivim organizmima iz svih izvora, ukljuujui, meu ostalim, kopnene,
morske i druge vodene ekosustave i ekološke komplekse ciji su dio; to ukljuuje raznovrsnost
unutar vrsta, meu vrstama, kao i ekoloških sustava. Odriva uporaba odreuje se kao
uporaba komponenti biološke raznolikosti na nain koji dugorono nee izazvati njeno
osiromašenje i koji e omoguiti da se zadovolje potrebe i oekivanja sadašnjih i buduih
generacija.
Konvencija potvruje naelo suverenosti drava nad njihovim prirodnim izvorima i
njihovo suvereno pravo da iskorištavaju te izvore. No, to pravo nije neogranieno, nego je
podvrgnuto zahtjevima ouvanja i odrive uporabe, te pravilu obiajnog meunarodnog prava
(koje je ponovljeno u l. 3. Konvencije) o odgovornosti drava da osiguraju da djelatnosti pod
njihovom jurisdikcijom ili nadzorom ne prouzroe štetu okolišu drugih drava ili podruju
izvan granica nacionalne jurisdikcije. lanak 6. predvia dunost stranaka da izrade
nacionalne strategije, planove i programe koji ce odraavati ciljeve Konvencije, a lankom 7.
drave se obvezuju utvrditi komponenete biološke raznolikosti vane za ouvanje i odrivu
uporabu, identificirane komponente drati pod nadzorom te utvrditi koji postupci i aktivnosti
štetno na njih utjeu. lanci 8. i 9. bave se in-situ i ex-situ ouvanjem, koje se razlikuje po
tome jesu li komponente biološke raznolikosti u svom prirodnom okruenju ili izvan njega te
za svaku kategoriju nabraja mjere ouvanja koje valja poduzeti.
19
U skladu s naelom zajednike, ali diferencirane odgovornosti drava i posebne
odgovornosti razvijenih zemalja, ispunjenje obveza od strane zemalja u razvoju vezano je uz
ispunjenje obveza razvijenih zemalja financijske pomoi i prijenosa tehnologije zemljama u
razvoju. Uz Konvenciju je 2000. godine usvojen u Cartageni Protokol o biosigurnosti kojem
je svrha zaštititi biološku raznolikost od prijenosa, rukovanja i upotrebe modificiranih
mikroorganizama.
20
5. MEUNARODNOPRAVNA ZAŠTITA MORSKOG OKOLIŠA
Morski okoliš, oceani i mora sudjeluju u izgradnji meuutjecaja i razmjeni tvari
izmeu kopna, mora i atmosfere, pa su na taj nain i znaajan uvjet ovjekova opstanka.
Svjetsko more i priobalje dovelo se u situaciju prekomjernog i neracionalnog ribolova s jedne,
te masovnog i nenadziranog unošenja oneišivaa i zagaivaa, s druge strane. Takoer,
neracionalno korištenje ulja, posebice tzv. jeftine nafte poetkom sedamdesetih, pratila je
gradnja super i mamut tankera. To je dovelo do velikih oneišenja mora uljima i nanijelo
velike štete morskoj flori i fauni. Nezaobilazna su injenica i ogromni financijski gubici koji
iz toga proizlaze.
5. 1. Mjere sprjeavanja oneišenja morskog okoliša hrvatskih voda
Dravni plan mjera za sluaj izvanrednih i iznenadnih oneišenja voda (u daljnjem
tekstu: Dravni plan mjera) je dokument kojim se utvruju mjere i postupci koji se
poduzimaju u sluajevima izvanrednih i iznenadnih oneišenja kopnenih voda uzrokovanih
oneišenjem s kopna. Sadrava: procjenu mogunosti i stupnja ugroenosti od iznenadnih i
izvanrednih oneišenja, mjere i postupke koji se poduzimaju u sluajevima izvanrednih i
iznenadnih oneišenja voda, mjere i postupke koji se poduzimaju u sluaju prekograninih
oneišenja voda, subjekte u provedbi Dravnog plana mjera, obveze donošenja i sadraj
niih planova mjera za sluaj izvanrednih i iznenadnih oneišenja voda od strane pravnih i
fizikih osoba te njihove detaljne obveze i ovlasti, obveze i ovlasti Hrvatskih voda i
isporuitelja vodnih usluga prilikom oneišenja nastalih u komunalnim vodnim
graevinama, kao i rok za izradu niih planova mjera, mjere koje se poduzimaju u cilju
pravodobnog i potpunog informiranja javnosti.
Odnosi se na oneišenja kopnenih voda kojima se moe ugroziti ivot i zdravlje ljudi
kao i priroda i okoliš u cjelini te se primjenjuje se na teritoriju Republike Hrvatske u pogledu
oneišenja kopnenih voda. U sluaju oneišenja priobalnih voda te u sluaju oneišenja
kopna kao posljedice oneišenja mora primjenjuje se Plan intervencija kod iznenadnih
oneišenja mora (»Narodne novine, broj 92/2008). U sluaju oneišenja kopnenih voda s
plovila primjenjuju se propisi iz oblasti unutarnje plovidbe.
21
Temeljem meunarodno preuzetih obveza u gore spomenutim konvencijama
Republika je Hrvatska bila duna izraditi nacionalni plan za sluaj iznenadnih oneišenja
Jadranskog mora. Prvi je Plan intervencija u sluaju iznenadnih oneišenja mora u Republici
Hrvatskoj usvojen 1997. Nezgoda broda UND Adriyatic u veljai 2008. ukazala je na neke
nedostatke u primjeni navedenog Plana pa je kolovozu 2008., usvojen novi Plan intervencija
kod iznenadnih oneišenja mora (Plan intervencija). Plan je stupio na snagu 31. srpnja 2008.
Njegovim stupanjem na snagu prestaje vaiti Plan intervencija iz 1997. Plan intervencija
dokument je odrivog razvitka i zaštite okoliša kojim se utvruju postupci i mjere provoenja,
sprjeavanja, ograniavanja, spremnosti i reagiranja za iznenadna oneišenja mora i na
izvanredne prirodne dogaaje u moru radi zaštite morskog okoliša. U skladu sa l.l.st.2. Plan
se primjenjuje na morske prostore, dno i podmoije Republike Hrvatske koji obuhvaaju
unutarnje morske vode, teritorijalno more i ZERP te pomorsko dobro. 13
Plan intervencija ne primjenjuje se u sluaju radioaktivnog oneišenja. Planom su
obuhvaeni rizici i prijetnje od oneišenja mora koje mogu nastati kao posljedica: nezgode
na moru, nezgode na podmorskim cjevovodima, potonulim brodovima i zrakoplovima,
izvanrednim prirodnim dogaajima u moru, pada zrakoplova i helikoptera u more, nezgoda na
obalnim instalacijama i terminalima. Novi je Plan intervencija razgraniio postupanja
nadlenih tijela u sluaju kada doe do nezgode koja prijeti oneišenjem, od onih koje su
stvarno i prouzroile oneišenje. Tako Plan intervencija sadri odgovarajue preventivne
postupke i mjere koji imaju cilj predvidjeti i sprijeiti mogua oneišenja mora te posebne
interventne mjere za sluaj iznenadnih oneišenja mora. Postupci predvianja su praenje
stanja morskog okoliša, proglašavanje i upravljanje podrujima posebno osjetljivog mora,
osiguranje sustava za nadzor pomorskog prometa, osiguranje tehnikih sredstava i slubi za
provedbu mjera sprjeavanja oneišenja mora, procjenu rizika i osjetljivosti podruja
djelovanja Plana.
13 Hlaa, V.,Stankovi, G.: "Pravo zaštite morskog okoliša", Pravni fakultet u Rijeci, Rijeka, 1997.
22
5. 2. Odgovornost drava za protupravno djelovanje i bez potupravnosti na
morski okoliš
Prema opem slaganju teorije i prakse, meunarodnopravna odgovornost drave za
protupravno djelovanje postoji ako se djelovanje drave sastoji od ina ili propusta koji se
mogu pripisati dravi i ako takvo djelovanje ini povredu meunarodne obveze. Propuštanje
drave da poduzme sve potrebne mjere da sprijei štetu od oneišenja odnosno oneišenje
izvan podruja mora gdje vrši suverenost i suverena prava jest povreda meunarodne obveze
koja za sobom povlai meunarodnopravnu odgovornost. Naprotiv, ako je drava postupala s
dunom panjom i briljivošu te poduzela sve potrebne mjere da ne doe do štete od
oneišenja, a do te štete ipak doe, drava nee biti meunarodnopravno odgovorna jer
uzrokovanje prekogranine štete per se po opem meunarodnom pravu naelno nije
protupravno. 14
Kako u takvim sluajevima nema protupravnog djelovanja, ni odgovornosti drava
zbog protupravnog ina, nema ni obveze naknade štete. Meutim, interesi ošteenika i u
takvim sluajevima iziskuju naknadu štete te se pokazuje potreba za odgovornošu drava
kod koje uzrona veza izmeu dopuštene aktivnosti tijekom koje nije došlo do povrede
meunarodne obveze i nastale štete zamjenjuje protupravnost kao osnovu obveze na naknadu
štete.
Postojanje odgovornosti drava bez protupravnosti postavlja se u prvom redu u vezi s
djelatnostima s poveanom opasnošu, tj. djelatnostima kod kojih se rizik nastupanja štetnih
posljedica ne moe eliminirati ni uz najveu panju i briljivost. To su djelatnosti kod kojih se
u njihovu redovitom tijeku, ve po samoj njihovoj tehnikoj prirodi i nainu obavljanja, stvara
poveana opasnost za okoliš. Do nastanka štete moe doi a da se šteta i ne moe pripisati
radnji (inu ili propustu) neke osobe, jer šteta nastupa zbog same poveane opasnosti.
Od djelatnosti s poveanom opasnošu koje su vezane uz more posebno se istiu npr.
prijevoz nafte i drugih škodljivih tvari morem te vaenje nafte iz podmorskih leišta. Pri tomu
valja istaknuti - imajui u vidu razmjerno mali broj sluajeva oneišenja od navedenih
djelatnosti u usporedbi s njihovom raširenošu - da odreena aktivnost ne ulazi u kategoriju
14 Iznimka bi, eventualno, bila masivno oneišenje mora i atmosfere koje je Komisija za meunarodno pravo -
imajui pri tome prvenstveno u vidu masivno oneišenje podruja izvan nacionalne jurisdikcije - u ranijim
nacrtima lanaka o odgovornosti drava za protupravno djelovanje proglasila meunarodnim zloinom drava
23
djelatnosti s poveanom opasnošu (samo) zato što postoji visok stupanj vjerojatnosti da e se
rizik ostvariti. Naprotiv, moe se raditi i o djelatnosti od kojih, zbog mjera sigurnosti koje se
poduzimaju, razmjerno rijetko nastupaju štetne posljedice. Nije, dakle, vana uestalost
nastupanja štetnih posljedica, nego je bitno da one mogu nastupiti usprkos tome što su
poduzete sve potrebne mjere opreza.
S obzirom na te karakteristike djelatnosti s poveanom opasnošu, u veini unutrašnjih
prava stalo se na stajalište da onaj tko se bavi takvom djelatnošu i stvara poveanu opasnost
za okoliš treba, uz financijsku korist, snositi i sve druge posljedice. Stoga on odgovara bez
obzira na nepostojanje protupravnosti: dovoljno je da se dokae uzrona veza izmeu štete i
djelatnosti s poveanom opasnošu.
Glede postojanja odgovornosti bez protupravnosti u opem meunarodnom pravu
mišljenja u doktrini se razilaze. Veina autora stoji vrsto na stajalištu da prema postojeem
opem meunarodnom pravu obveza drave na naknadu štete i openito odgovornost drave
mogu nastati samo iz povrede meunarodne obveze koja se moe pripisati dravi. 15
No, dio autora tvrdi da je, uz odgovornost drava na temelju protupravnosti, i pravilo o
odgovornosti drava bez protupravnosti dio opeg meunarodnog prava odnosno da je proces
stvaranja takvog opeg obiajnog meunarodnopravnog pravila u punom zamahu. Dok veina
autora - zagovornika odgovornosti drava bez obzira na nepostojanje protupravnosti smatra da
u opem meunarodnom pravu takva odgovornost postoji samo iznimno, i to glede štetnih
prekograninih posljedica djelatnosti s poveanom opasnošu najgorljiviji pobornici te vrste
odgovornosti tvrde da ona nije ograniena samo na djelatnosti s poveanom opasnošu. 16
5. 3. Graanskopravna odgovornost za štete od oneišenja morskog
okoliša
Nepostojanje opeg pravila o odgovornosti drava bez protupravnosti, a za sada i
meunarodnog ugovora koji bi sadravao pravila o takvoj odgovornosti za štete od
15 Filipovi, V., Vanugovorna odgovornost poduzetnika nuklearnog broda za nuklearne štete, Zagreb, 1964., str.
23. 16 Goldie, L.F.E., International Principles of Responsibility for Pollution, Columbia Journal of Transnational
Law 1970, sv. 9, br. 2, str. 283
24
“privatnopravni” put naknade štete nastale od društveno korisnih djelatnosti, drave
zakljuuju meunarodne ugovore koji olakšavaju ošteenicima traenje naknade izravno od
odgovorne osobe.
Najizraeniji i najuspješniji takav meunarodni ugovor posveen realizaciji naknade
štete nastale od opasnih djelatnosti vezanih uz more svakako je Meunarodna konvencija o
graanskoj odgovornosti za štetu od oneišenja naftom, zakljuena 1969. u Bruxellesu, koja
zajedno s Meunarodnom konvencijom o osnivanju meunarodnog fonda za naknadu štete od
oneišenja naftom, zakljenom 1971. u Bruxellesu, ini jedinstven sustav naknade štete koji
ve desetljeima u praksi uspješno djeluje.
Direktiva, donesena na osnovi analize i preporuke tzv. Bijelog papira o odgovornosti
za štete okolišu iz 2000, razlikuje dvije razliite sheme odgovornosti. Prva shema primjenjuje
se na opasne ili potencijalno opasne aktivnosti nabrojene u Prilogu III Direktive, za koje
poduzetnik moe odgovarati, uz iznimke, bez obzira na nepostojanje krivnje. To su uglavnom
industrijske ili poljoprivredne aktivnosti za koje je potrebno dopuštenje, djelatnosti kojima se
izlijevaju teški metali u vodu ili zrak, postrojenja koja proizvode opasne kemijske tvari,
djelatnosti upravljanja otpadom te djelatnosti vezane uz genetski modificirane organizme i
mikroorganizme.
Radi zaustavljanja degradacije okoliša na Sredozemlju i promicanju ideje odrivog
razvitka donesen je Akcijski plan Sredozemnog mora - MAP (Mediterranean Action Plan).
Koordinacija je povjerena uredu u Ateni gdje se nalazi i sjedište MED POL-a 17
koji osim što
okoliša.
procjenu stanja zagaenosti i mjera zagaenja.
25
U kontekstu zaštite okoliša sve su Sredozemne zemlje istraile svoje ekonomsko-
društvene odrednice razvoja i izradile Plavi plan (Blue-Plan) koji je prihvaen u Barceloni
1975. godine. Plavi plan predstavlja generalni sustav perspektrvnih istraivanja razvoja i
moguih posljedica po Sredozemlje. Uz "Plavi plan" i "Program prioritetnih akcija te "MED-
POL" - Program MAP sadri i okvirnu Konvenciju i odgovarajue protokole sa svojim
tehnikim dodacima za zaštitu okoline na Mediteranu.
a) Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od oneišenja- Barcelona, 1976.
Prema lanku 2 ove Konvencije "zagaivanje" oznaava neposredno ili posredno
unošenje u morsku okolinu od strane ovjeka, tvari ili energije koje e štetno utjecati na iva
bia, predstavljati opasnost za zdravlje ljudi, ometati pomorske aktivnosti, ukljuujui
ribarstvo, pogoršati kvalitetu morske vode u pogledu korištenja i smanjiti mogunost njezina
korištenja za rekreaciju. 18
Konvencijom je obuhvaeno zagaivanje zbog otpadnih i drugih tvari s brodova i
zrakoplova, zagaivanje kao posljedica istraivanja i iskorištavanje epikontinentalnog pojasa
morskog dna i podmorja, te zagaivanje i kopnenih izvora. Strane ugovornice surauju u
poduzimanju potrebnih mjera radi rješavanja hitnih problema zagaivanja u podruju
Sredozemnog mora, bez obzira na uzroke koji su doveli do kritine situacije te u smanjivanju
i odstranjivanju nastale štete. Svaka strana ugovornica koja sazna za kritinu situaciju koja
moe uzrokovati zagaivanje Sredozemnog mora duna je bez odgode obavijestiti
Organizaciju 19
ili neposredno svaku stranu ugovonicu koja bi mogla u tom sluaju biti
ugroena.
b) Protokol o sprjeavanju zagaivanja Sredozemnog mora zbog potapanja otpadnih i drugih
tvari s brodova i zrakoplova- Barceloba, 1976.
Strane ugovornice ovog protokola uvidjele su opasnost koja prijeti morskoj okolini od
zagaivanja nastalog potapanjem otpadaka i drugih tvari s brodova i zrakoplova. Budui da je
u zajednikom interesu obalnih drava Sredozemnog mora da zaštite morsku okolinu od te
18 Hlaa, V., Stankovi, G.,: Pravo zaštite morskog okoliša, Pravni fakultet Sveuilišta u Rijeci, Rijeka 1997., str. 6.
19 Organizacija oznaava instituciju koja je zaduena da provodi funkcije ministarstva
26
opasnosti, strane ugovornice ovog protokola poduzele su sve odgovarajue mjere kako bi
sprijeile i smanjile zagaivanje. Svaka strana ugovornica primjenjuje mjere neophodne za
provoenje ovog protokola: na brodove i zrakoplove koji su registrirani na njezinu teritoriju
ili plove pod njezinom zastavom, na brodove i zrakoplove koji na njezinom teritoriju
utovaruju otpatke ili druge tvari koje se trebaju potopiti, na brodove i zrakoplove za koje se
pretpostavlja da potapanje obavljaju na podrujima koja su u tom pogledu pod njezinom
jurisdikcijom.
c) Protokol o suradnji u borbi protiv oneišenja Sredozemnog mora naftom i drugim štetnim
tvarima u sluaju nezgode- Barcelona, 1976.
Strane ugovornice ovog Protokola uvidjele su da ozbiljno zagaivanje Sredozemnog
mora naftom i drugim štetnim tvarima predstavlja opasnost za obalne drave i za ekološki
sistem mora. Smatrajui da je za borbu protiv zagaivanja potrebna suradnja svih obalnih
drava Sredozemnog mora strane ugovornice surauju u poduzimanju prijeko potrebnih mjera
u sluajevima ozbiljne opasnosti ili ugroavanja morske okoline, obale ili srodnih interesa
jedna ili više zemalja zbog prisutnosti velikih koliina nafte i drugih štetnih tvari kao
posljedice nezgode ili nagomilavanja manjih ispuštenih koliina koje zagauju ili prijete
zagaenju mora.
d) Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od oneišenja s kopna- Atena, 1980.
Nagli razvoj ljudske djelatnosti na podruju Sredozemnog mora, osobito u vezi s
industrijalizacijom i urbanizacijom te sezonski porast broja stanovnika u obalnim podrujima
zbog turizma doveli su u opasnost more i morsku obalu. Zagaivanje s kopna naješe nastaje
zbog ispuštanja neproišenih, nedovoljno proišenih i neadekvatno ispuštenih fekalnih i
industrijskih voda. Zemlje potpisnice ovog protokola poduzimaju sve potrebne mjere da
sprijee, ublae, suzbiju i kontroliraju zagaenje Sredozemnog mora prouzroeno doticanjem
otpadnih voda rijekama, iz obalnih postrojenja i ispusta te onih zagaenja koje potjeu iz
izvora na njihovim teritorijama.
e) Protokol o posebno zaštienim podrujima Sredozemnog mora- Geneva, 1982.
Imajui na umu specifine hidrografske i ekološke osobitosti Sredozemnog mora,
ugovorne strane ovog protokola poduzimaju sve odgovarajue mjere zaštite vanih morskih
27
podruja radi ouvanja prirodnih resursa i lokaliteta Sredozemlja kao i ouvanje njegove
kulturne baštine. Strane e u granicama svojih mogunosti, odrediti zaštiena podruja i
nastojati provesti mjere potrebne da bi se osigurala njihova zaštita i u sluaju potrebe njihovo
što hitnije saniranje.
ovjek svojim razliitim djelatnostima oneišuje i zagauje okoliš i biosferu,
atmosferu (zrak), hidrosferu, litosferu, devastira kulturnu baštinu itd. Degradacija okoliša
izazvana ljudskom djelatnošu ima svoj povratni negativan uinak na odreene gospodarske
djelatnosti te globalni i lokalni uinak na ivotni i radni okoliš svakog ovjeka i društvo u
cjelini.
Oneišenje mora od oneišenja na kopnu je razliito. Na to utjeu naselja i
industrijski objekti, direktno izljevanje oneišivaa u more, što negativno djeluje na floru i
faunu mora, ali i na obalu. Kontinuirano zagaivanje mora predstavlja još vei problem zbog
njegove zatvorenosti, odnosno ograniene izmjene vode s oceanom. Svijest o opasnosti ne
poduzimanja mjera zaštite okoliša prisutna jesvugdje u svijetu. Osnovna i najrasprostranjenija
mjera ekološke politike je pravno reguliranje zaštite okoliša. Ona se odnosi na razradu ciljeva
koje treba postii na podruju kvalitete okoliša, na spreavanje zagaivanja, na uvanje i
obnovu prirodnih resursa i na sustav globalnog upravljanja zaštitom okoliša.
More ima veliko nenadomjestivo i neprocjenjivo znaenje i zadau. Njegovo znaenje
i vanost je višestruko – proizvoa je hrane, najvei je i najjeftiniji prijevozni put te je
stanište brojnih morskih organizama koji su vani za opstanak ovjeanstva i vrlo je vano
voditi rauna o njegovoj zaštiti. Meunarodno pravo zaštite i ouvanja morskog okoliša,
kojim se bavim u ovom radu, razvijalo se kao dio meunarodnog prava okoliša, prilagoujui
temeljna naela i pravila potrebama i specifinostima morskog okoliša, tako da danas
meunarodnopravna pravila posveena zaštiti i ouvanju morskog okoliša tvore zaseban
(pod)sustav pravila u okviru meunarodnog prava okoliša. Upravo zato treba znati što najviše
zagauje i što poduzeti u kojoj situaciji oneišenja i na taj nain zaštiti morski okoliš. Ovaj
rad je barem djelomino dao odgovore na to pitanje.
Meutim najslabija karika meunaropravne zaštite i ouvanja morskog okoliša jest baš
to provoenje pravila iako u novije vrijeme dolazi do znatnih promjena. Meunarodnopravna
pravila imaju za cilj osigurati sliku stanja morskog okoliša kakav je bio prije oneišenja te ga
povratiti u to stanje nakon oneišenja na nain da boljim sagledavanjem negativnih uzoraka
koji zagaaju morskih okoliš dolaze do adekvatnijih mjera zaštite. Danas je aktualan problem
oneišivanja okoliša iz sve veeg broja raznolikih izvora a to predstavlja veliku opasnost za
more. Najvei oneišiva uz potapanja odreenih stvari i tvari je zasigurno brod koji izaziva
29
oneišenje kontinuirano i znatno vee od onoga izazvanog incidentima. Svjetska javnost
reagira na vee ekološke incidente ili katastrofe prouzroene brodovima, ali istodobno,
svjesno ili nesvjesno, propušta desetke tisua tona, dula ili decibela raznih oneišivaa koji
kontinuirano truju zrak, vodu ili kopno. Brodski sustavi nastamba i tereta dostatno su
usavršeni da, za veinu novijih brodova, pravilnom manipulacijom ne ostavljaju tragove u
okolišu.
Na sadašnjem stupnju razvoja meunarodnog prava ako doe do štete od oneišenja
izvan granica nacionalne jurisdikcije neke drave koja je postupala u skladu s
preuzetim meunarodnim obvezama i poduzela sve odgovarajue mjere za spreavanje
oneišenja i štete, ona nee biti odgovorna niti e biti obvezna naknaditi štetu, ako takva
obveza nije izriito ugovorena.
Ta praznina u postojeem opem meunarodnom pravu bila je osnovni motiv Komisiji
za meunarodno pravo da u svoj rad ukljui materiju meunarodne odgovornosti
za štetne posljedice ina koji nisu zabranjeni meunarodnim pravom. S obzirom na taj
osnovni motiv, tj. potrebu za ureenjem obveze naknade štete i u sluajevima kad
se ona ne zasniva na protupravnom djelovanju, izgledalo je logino da se prouavanje u
okviru nove materije u programu rada Komisije usredotoi na odgovornost bez obzira na
nepostojanje protupravnosti, dakle na obvezu naknade štete u sluajevima kad se ustanovi
uzrona veza izmeu odreene djelatnosti i štete.
30
LITERATURA
1. Biani, Z., Zaštita mora i morskog okoliša, Split, 2003.
2. Carter, N., Strategije zaštite okoliša – Ideje, aktivizam, djelovanje, Barbat, Zagreb,
2004.
3. Clark, R.B.: "Marine Pollution", Oxford university press Inc.", New York, 2001.
4. rnjar, M.: "Ekonomika i politika zaštite okoliša", Ekonomski fakultet u Rijeci,
Rijeka, 2002.
5. ori, D., Meunarodni sustav odgovornosti i naknade štete zbog oneišenja mora
uljem, HAZU, Jadranski zavod, Zagreb, 2002.
6. Delort, R. i Walter, F., Povijest europskog okoliša, Barbat, Zagreb, 2002.
7. Filipovi, V., Vanugovorna odgovornost poduzetnika nuklearnog broda za nuklearne
štete, Zagreb, 1964.
8. Glavan, B.: "Ekonomika morskog brodarstva", Školska knjiga, Zagreb, 1992.
9. Goldie, L.F.E., International Principles of Responsibility for Pollution, Columbia
Journal of Transnational Law 1970, sv. 9, br. 2.
10. Grabovac, I., Hrvatsko pomorsko pravo i meunarodne konvencije, Split, 1995.
11. Hlaa, V.,Stankovi, G.: "Pravo zaštite morskog okoliša", Pravni fakultet u Rijeci,
Rijeka, 1997.
12. Ostoji, J., Oneišenje morskog okoliša nuklearnim tvarima, Trogir, 2009.
13. Pavi, D.: "Pomorsko pravo", Visoka pomorska škola u Splitu, Split, 2000.
14. Serši, M., Meunarodnopravna zaštita morskog okoliša, Zagreb, 2003.
15. Stankovi, P.: "Pomorske havarije", Školska knjiga, Zagreb, 1995.
16. Vrani, D.: "Tereti u pomorskom prometu", Visoka pomorska škola u Rijeci, Rijeka,
2000.
31
Propisi:
1. Konvencija o otvorenom moru, eneva 1958. - NN - MU br. 12/94.
2. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora, Montego Bay, 1982. - SL SFRJ MU br.
1/86., NN - MU br. 11/95.
3. Konvencija o spreavanju zagaivanja mora izbacivanjem otpadaka, London, 1972. -
SL SFRJ - MU br. 13/77., NN - MU br. 3/95.
4. Konvencija o zaštiti morskog okoliša i obalnog podruja Sredozemlja, > Barcelona,
1976., izmijenjena 9. i 10. lipnja 1995. - SL SFRJ - MU br. > 12/77., NN - MU br.
12/93. i 17/98.
5. Meunarodna konvencija o spreavanju oneišenja mora s brodova, London, 1973. -
SL SFRJ - MU br. 2/85.
6. Protokol o suradnji u borbi protiv oneišenja Sredozemnog mora naftom > i drugim
štetnim tvarima u sluaju nezgode, Barcelona, 1976. - SL SFRJ - MU br. 12/77., NN -
MU br. 12/93.
7. Protokol iz 1992. godine o izmjeni Meunarodne konvencije o graanskoj
odgovornosti za štetu zbog oneišenja uljem, iz 1969. godine, London, 1992. - NN -
MU br. 2/97.
8. Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od oneišenja s kopna, Atena, 1980. - SL SFRJ
- MU br. 1/90. NN - MU br. 12/93.
9. Zakon o zaštiti okoliša RH, Narodne novine, 80/13.