SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

STUDIJ FILOZOFIJE

Mr. sc. Ivica Musić

ZNANSTVENA METODOLOGIJA

Skripta

Mostar, svibnja 2006.

2

SADRŽAJ

UVOD……………………………………………………………………………. 4

1. OPĆE ZNAČAJKE ZNANOSTI……………………………………………. 6

1.1. Jezična diferencijacija……………………………………………… 6

1.2. Definicija znanosti…………………………………………………... 7

1.3. Povijesni razvoj znanosti……………………………………….…... 8

1.4. Znanstvene metode…………………………………………………. 12

1.4.1. Metode znanstvenoga istraživanja…………………………. 12

1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja……………………... 18

1.5. Klasifikacija znanosti………………………………………………. 22

2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM UČILIŠTIMA……………… 30

2.1. Referat……………………………………………………………….. 30

2.2. Seminar……………………………………………………………… 31

2.3. Diplomski rad……………………………………………………….. 33

2.4. Magistarski rad……………………………………………………... 38

2.5. Doktorska disertacija………………………………………………..47

2.6. Habilitacijsko djelo…………………………………………………. 51

3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUČNA I STRUČNA DJELA……… 52

3.1. Znanstvena djela……………………………………………………. 52

3.1.1. Monografija………………………………………………… 52

3.1.2. Znanstveni članci…………………………………………... 53

3.1.3. Znanstvena studija (projekt)……………………………….. 55

3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela…………………... 56

3.2. Znanstvenostručna djela…………………………………………… 58

3.2.1. Udžbenik…………………………………………………… 58

3

3.2.2. Enciklopedija………………………………………………. 58

3.2.3. Leksikon……………………………………………………. 59

3.2.4. Praktikum…………………………………………………... 59

3.2.5. Rječnik……………………………………………………... 60

3.2.6. Zbornik radova……………………………………………... 60

3.2.7. Bibliografija………………………………………………. 61

3.2.8. Priručnik……………………………………………………. 62

3.2.9. Časopisi…………………………………………………….. 62

3.3. Stručna djela………………………………………………………... 62

4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA………………... 65

4.1. Izbor teme…………………………………………………………… 65

4.2. Prikupljanje, proučavanje i sređivanje građe…………………….. 66

4.3. Citati ili navodi……………………………………………………… 69

4.4. Bilješke………………………………………………………………. 73

4.4.1. Europski sustav pozivnih bilježaka i citiranja……………… 74

4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka

ispod teksta………………………………………... 74

4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka

u tekstu…………………………………….………. 81

4.4.2. Američki ili harvardski sustav pozivnih bilježaka…………. 82

4.5. Kratice u bilješkama………………………………………………... 84

4.6. Jezično-stilska obilježja znanstvenoga rada………………………. 85

4.6.1. Neki jezični savjeti…………………………………………. 87

4.6.2. Stil pisanja………………………………………………….. 88

LITERATURA…………………………………………………………………... 93

PRILOG 1. ……………………………………………………………………….95

PRILOG 2. ……………………………………………………………………….110

4

UVOD

Visokoškolski programi bitno se razlikuju od programa osnovnoga i

srednjega obrazovanja u kojima se nastavni sadržaji oblikuju tako što se njihova

istinitost ne dovodi u pitanje pa se od učenika i ne traži kritički odnos prema takvim

sadržajima. Način na koji se stječe znanje u tim školama jest učenje koje se zasniva

na pamćenju. Međutim, metoda na visokim učilištima osjetno je drukčija. Ovdje nije

dovoljna samo memorija niti povjerenje u profesorove iskaze, nego se traži aktivan i

kritički odnos prema onome što se proučava. Stoga se proces stjecanja znanja na

visokim učilištima ne zove učenje nego studiranje. (Lat. studere znači brižljivo

izučavati nešto, razmišljati, pažljivo promatrati, udubljivati se u problem,

proučavati.)

Studiranje je, dakle, ozbiljan posao koji zahtjeva izniman angažman čitava

čovjeka. Upravo se zbog toga poglavito iz sveučilišnih redova regrutiraju

znanstvenici koji su kreatori budućega napretka čovječanstva. Angažirati se u

znanosti zahtjeva veliko znanje i spremnost za ispravno djelovanje. Stoga valja učiti

od drugih koji su se bavili znanošću i koji su u riznicu svjetskoga znanja dali nemali

doprinos. Jer, s nama ne započinje ni svijet ni znanstveni rad.

Da bismo mogli ispravno prosuđivati, čitati, pisati te objavljivati, trebamo

dobro poznavati opću metodologiju znanstvenoga rada. Radi se o konkretnim

uputama za pravilno i ekonomično znanstveno istraživanje te objavljivanje rezultata

toga istraživanja. Dobro poznavanje metodologije uvjet je za kvalitetan znanstveni

rad i uvelike olakšava posao znanstvenicima. Poznavanje i primjena zakonitosti,

pravila i postupaka metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja omogućava

uspješno i racionalno upravljanje vlastitim znanjima, ali i znanjima drugih. Znati

primjenjivati metodologiju i tehnologiju znanstvenoga istraživanja znači biti

kudikamo brži, sustavniji, znanstveniji, pismeniji i uspješniji u odnosu na one koji to

ne znaju. Zapravo, to je abeceda znanstvenoistraživačkoga djelovanja.

S tim na umu ovo izlaganje nastoji ukazati na sve bitne elemente vezane uz

znanstvenoistraživački rad koji su od presudne važnosti za svakoga tko se tim radom

želi baviti. U tu se svrhu govori o znanosti općenito, o znanstvenim metodama,

5

znanstvenom istraživanju, o znanstvenim i stručnim djelima (uključujući sve vrste

djela na visokim učilištima: seminarske, diplomske i magistarske radove, doktorske

disertacije), o tehnologiji znanstvenoga istraživanja (gdje se istražuju sve bitne faze

nastanka kvalitetnoga djela: uočavanje i formuliranje znanstvenoga problema,

prikupljanje bibliografije, struktuiranje pisanoga djela…), o pisanju teksta i tehničkoj

obradi pisanoga djela.

Treba, ipak, reći da ne postoje neki brzi i mehanički postupci koji kad se

nauče i savladaju osposobljavaju za znanstveno istraživanje. Zanat znanstvenika, kao

i drugi zanati, najbolje se uči aktivnim osobnim angažmanom i u suradnji s učiteljem

zanata. Znanstvenik se najbolje postaje čitanjem raznih znanstvenih djela, ali

nadasve praksom (kovač se postaje kovanjem – kaže poslovica). Zato učenje

napamet pojmova i pravila ne će biti od velike koristi ukoliko student ne bude

vlastitim razmišljanjem i vježbanjem nastojao prenijeti ove postupno naučene

materijale, pojmove i pravila u pisane tekstove.

6

1. OPĆE ZNAČAJKE ZNANOSTI

1.1. Jezična diferencijacija

Prije no što se išta kaže o znanosti, nužno je na samom početku upozoriti na

vrlo često konfudiranje pojmova znanost, nauka i nauk. U hrvatskome, naime,

jeziku to nisu sinonimi pa ih valja razlučiti i rabiti u njihovu izvornom značenju. Već

u 17. stoljeću latinska se riječ scientia (grč. episteme) u hrvatskom jeziku prevodila

sa znanost, ali pod utjecajem susjednih slavenskih naroda u 19. stoljeću u naš jezik

snažno prodire riječ nauka u značenju ”znanost”. No, taj pojam po svom

etimološkom, značenjskom i svakom drugom određenju ni na koji način ne može

adekvatno zamijeniti pojam znanost.

Mnogi smatraju da se «znanost» i «nauka» odnose na opće (znanost) i

pojedinačno (nauka). «Znanost bi u tom smislu obuhvaćala cjelinu znanja i metoda u

vezi s nekim predmetom, a nauka bi označavala spoznaje nekoga užega, posebnog

plana ili problema koji se istražuje. Fizika bi tako bila opća znanost koja uključuje

posebne nauke kao što su mehanika (tj. nauka o gibanju), kalorika (nauka o toplini) i

druge.»1 Drugi opet riječi znanost i nauka diferenciraju tako što pojam znanosti rabe

u značenju kritičkoga i istraživačkoga odnosa prema predmetu, a pojam nauka u

značenju naučavanja općeprihvaćenoga (didaktika, obrazovanje). Drugim riječima,

nauka bi bila praktična primjena znanja, odnosno znanosti. Npr. pravne znanosti su

znanosti u teorijskom i povijesnom smjeru, a pravne nauke u praktičnom smislu su

skup znanja koja se tiče pravnih normi u njihovoj praktičnoj primjeni. Ukratko:

nauka nije znanost već je sastavljena od pojedinih znanstvenih rezultata.

Služiti se jednim od ovih dvaju značenja za pojam nauka stvar je osobnoga

izbora. Važno je ne rabiti taj pojam kao istoznačnicu za znanost. To se odnosi i na

njihove izvedenice. Tako je znanstvenik u hrvatskom jeziku djelatnik u

1 KALIN, Boris: Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa, XVIII. prerađeno izdanje, Zagreb, Školska knjiga, 1994., p. 13.

7

istraživačkom i znanstvenom poslu koji svojim pregalaštvom i stručnošću doprinosi

napretku znanosti, a naučnik je tek onaj koji uči obrt, tj. šegrt.

Riječ nauk treba shvatiti kao «naučavanje» ili «doktrinu», a to je zapravo

skup mišljenja neke škole, stranke, Crkve ili neke druge institucije. Tako govorimo o

kršćanskom nauku, o islamskom nauku, o Marxovu nauku itd. Dakle, ni nauci nisu

znanost već su to misli, teorije, nazori i shvaćanja; to još nije nauka ili primjena

znanosti. U nekim stranim jezicima postoje vidljive razlike između riječi «znanost» i

«nauk». Njemački jezik poznaje «die Wissenschaft» u značenju «znanost» i «die

Lehre» u značenju «nauk». U latinskom jeziku «znanost» je «scientia», a nauk

«doctrina».

Dakle, termini «znanost» i «nauk» nisu sporni. Problem je samo s terminom

«nauka». Ono što su veliki umovi unijeli u znanost i kulturu ne treba uvijek nazivati

znanošću, nego naukom (od nauka) dotičnoga uma što je nezaobilazni dio znanosti.

1.2. Definicija znanosti

Teoretičari znanosti uglavnom se slažu u konstataciji da je ovu kompleksnu

stvarnost veoma teško definirati. Otuda velik broj definicija koje manje ili više

pogađaju samu bit znanosti. Tako ćemo u literaturi često pročitati: «Znanost je način

života», «Znanost je vječno traženje znanja i istine», «Znanost je snaga» i sl. Te

definicije nisu cjelovite niti pogađaju samu srž problema pa stoga nisu valjanje.

U samome korijenu riječi znanost nalazi se riječ «znanje». Međutim, nije bilo

kakvo znanje istodobno i znanstveno. Znanje je, iako najbitnija, ipak samo jedna od

odrednica znanosti. Jer, kada bi isključivo znanje bilo dovoljno za konačno

definiranje znanosti, onda bi sve naše spoznaje o pojavama u prirodi i društvu činile

znanost. To, međutim, nije slučaj.

Općenito govoreći, znanost (lat. scientia; grč. epistéme2) jest «skup svih

metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o nekom predmetu»3, a ujedno je i

2 Grč. επιστήμη. 3 MIŠIĆ, Anto: Rječnik filozofskih pojmova, Split, Verbum, 2000., p. 280.

8

djelatnost kojom stječemo takva znanja.4 Prema Enciklopediji znanost je

«sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o

objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih

metoda istraživanja»5.

Iz ovih definicija dade se zaključiti da se znanstvena spoznaja razlikuje od

obične trima bitnim oznakama: općenitošću, metodom i preciznošću. Naime, običan

se čovjek zadovoljava zapažanjima koja se ograničuju na ono što njega zanima, a

znanstvenik ima općenitija zapažanja i dolazi ne samo do uzroka nego i do zakona.

Pritom se služi određenom metodom podvrgavajući svoje hipoteze kontroli razuma.

Svaka znanost ima svoj predmet koji proučava (obiectum materiale). Taj

predmet može biti zajednički raznim znanostima. Npr. čovjek je predmet

proučavanja psihologije, fiziologije, antropologije, pa i biologije ili kemije. Stoga je

za svaku znanost veoma bitan formalni objekt (obiectum formale), tj. stajalište,

aspekt s kojega se neki predmet proučava. Zato kažemo da ima onoliko znanosti

koliko ima formalnih, a ne materijalnih objekata.

1.3. Povijesni razvoj znanosti

Korijene znanosti moramo tražiti u praktičnom čovjekovu iskustvu. Naime,

da bi mogao opstati, prvi je čovjek morao rješavati za život važne probleme. Morao

je promatrati, spoznavati i sebi prilagođavati određene prirodne pojave. Iako je to

radio na posve primitivan način, ipak se zapažaju određene hipoteze, analize i

zaključivanje, što je posljedica ljudskoga razmišljanja.

Najstarija znanstvena disciplina svakako je astronomija. Čovjek je iz prijeke

potrebe i borbe za golu egzistenciju usmjeravao svoj pogled u nebeske visine, a

istom je poslije počeo filozofirati, politizirati i pribavljati prve spoznaje iz

matematike, fizike, biologije, medicine itd. Kineska, egipatska i grčka promatranja i

proračuni stvorili su prve temelje za rađanje najstarije prirodne znanstvene discipline

4 Cf. KALIN, B.: op. cit., p. 16. 5 «Znanost», u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod Zagreb, 1968., sv. 4., p. 487.

9

– astronomije. Ona se razvijala iz praktičnih čovjekovih potreba: određivanja

točnoga vremena, točnoga položaja, orijentacije pri putovanju…

Smatra se da je mezopotamski grad Babilon stvorio temelje i početna

istraživanja astronomije – znanosti koja proučava nebeska tijela i zvijezde.

Babilonski toranj (kula), koji je najprije bio hram boga Marduka, u 11. st. pr. Krista

postao je vijećnica u kojoj su najveći umovi otkrivali istine o životu i svijetu, tako da

je ta građevina služila kao opservatorij.

Ocem astronomije smatra se Hiparh (3. st. pr. Krista). On je prvi uočio

pojavu ekvinocija (tj. dan kada su dan i noć jednake dužine). Također je

matematičkim metodama odredio važnost pojave u kretanju Sunca, Mjeseca i drugih

planeta, a i prvi je izradio veliki katalog neba sa 850 zvijezda.

Stari su Grci također proučavali svemir, a svoje su proučavanje nazvali

filozofija (ljubav spram mudrosti). Tales, astronom i filozof, prvi je izračunao i

predvidio pomrčinu Sunca (585. pr. Krista). Smatra se da je Pitagora (582.-500.)

prvi tvrdio da je Zemlja okrugla, a da je za to Aristotel pružio i uvjerljiv dokaz.

Heraklit (544.-480. pr. Krista) je naslućivao da se zemlja okreće oko svoje osi.

Aristrah (280. pr. Krista) bio je uvjeren da je Sunce veće od Zemlje. Na temelju

toga je razvio teoriju o Suncu kao središtu oko kojega se kreću nebeska tijela.

Također je pronašao metodu za izračunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od

Zemlje. Ptolomej je (2. st.) skupio sve dotadašnje astronomsko znanje u svojoj

poznatoj knjizi Almagest.6

Prvi začetci matematike počinju stvaranjem naziva i znakova za brojenje i

računanjem takvim brojevima. Prve brojke bile su u obliku crta i urezivane su u glinu

i drvo. Brojke koje se danas nazivaju arapskim rabile su se u Indiji već prije 2500.

prije Krista. One su omogućavale računanje prema decimalnom sustavu. Rabili su se

posebice u astronomiji. Geometrija (gr. ge – zemlja i metrain – mjeriti) pak svoje

korijene ima u premjeravanju zemljišta koje su stari Egipćani obavljali poslije

godišnjih poplava Nila.

Grci su egipatska znanja o mjerenju preuzeli i usavršavanjem stvorili

geometriju. Oni su u pravom smislu razvili matematiku kao znanost. Pitagora

6 Cf. ZELENIKA, R.: ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., pp. 45.-46.

10

primjenjuje logiku u geometriji i postaje slavan po tzv. Pitagorinom poučku ili

teoremu. Za razliku od dotadanjih filozofa koji su materijalni prauzrok postanka

svijeta i života na Zemlji tražili u vodi i zraku, Pitagora je smatrao da je broj bit

svega što postoji.

Smatra se da su Grci prvi počeli razmišljati i o sastavu materije. Oni su,

dakle, utemeljili fiziku. Empedoklo (450. pr. Krista) tvrdio je da postoje četiri prva

elementa: zemlja, voda, zrak i vatra. Demokrit i Leukip (oko 450. pr. Krista) razvili

su teoriju atoma koja je temelj suvremene fizikalne teorije. Arhimed je (287.-212.

pr. Krista) dao velik doprinos razvoju fizike postavivši prve egzaktne zakone

utemeljene na iskustvu i provjeravanju eksperimentom. Poznat je njegov zakon

prema kojemu tijelo uronjeno u tekućinu gubi toliko od svoje težine koliko iznosi

istisnuta tekućina. Arhimed je također poznat po zakonu poluge i riječima: «Dajte mi

uporište, pa ću i Zemlju pokrenuti».7

Iako je biologija novija znanost, jer se u današnjem obliku počela razvijati u

19. i 20. stoljeću, pojedine njezine discipline vuku korijene iz davne prošlosti.

Naime, Aristotel je ostavio raznovrsne opise oko 500 životinja i postavio prvu

znanstvenu sistematizaciju brojnih živih organizama. Njemu se pripisuje utemeljenje

zoologije (znanost koja proučava životinjski svijet). Aristotelov učenik Teofrast

smatra se utemeljiteljem znanstvene botanike, tj. znanosti o biljkama.

Početci razvoja medicine vezani su uz prve biološke spoznaje koje je čovjek

stjecao kod klanja životinja i balzamiranja ljudi. Kao znanost o ljudskom organizmu,

o njegovim bolestima, te sprječavanju i liječenju bolesti, medicina je u početcima

svoga razvoja imala izvor u iskustvu i magiji budući da su primitivni ljudi vjerovali

da je bolest posljedica moći zlih duhova.

Najznačajniji grčki liječnik bio je Hipokrat (460.-377. pr. Krista). Njega

nazivaju ocem znanstvene medicine i smatraju ga najvećim medicinskim piscem svih

vremena.

Temelje povijesti udarili su istočni narodi. Među njima posebno se ističe

židovski narod. Biblija je zbirka knjiga koje su svete Židovima i kršćanima. Te su

knjige napisali razni autori tijekom više od tisuću godina (od 13. st. pr. Krista do 2.

7 Cf. ibid., pp. 47.-48.

11

st.). Uz religiozne i umjetničke elemente u knjizi se nalaze i povijesni elementi,

narodna tradicija, legende i mitovi. Biblija, koja se drži najvećim literarnim

dostignućem svih vremena, sadrži religiozne i moralne pouke, ali ona pokušava i želi

objasniti stanje ljudskog roda i u predhistorijskom razdoblju.

Stari Grci povijest počinju pisati na kritičniji način nego što se ona pisala do

tada. Najznačajniji povjesničari antičke Grčke svakako su Herodot (484.-425. pr.

Krista) – Povijesti (Historiai), Tukidid (460.-396. pr. Krista) – Povijest

Peloponeskog rata i Ksenofont (oko 430.-354. pr. Krista) – Helenska povijest

(Hellenika).8

Kao najstarija disciplina društvenih znanosti smatra se politika (znanost o

pojavama koje se odnose na zajedničku djelatnost ljudi). Temeljito su je proučavali

Grci koji su se posebno bavili pitanjima širokoga spektra ljudi u gradovima i

državama. Sofisti su profesionalno proučavali politiku i poučavali o političkim

znanjima. Najugledniji sofisti bili su Protagora (481.-411. pr. Krista) i Gorgija

(483.-375. pr. Krista). Ipak, najznačajnija djela o politici napisali su Platon (Država i

Zakoni) i Aristotel (Politika).

Grčki su filozofi također proučavali i ekonomske pojave i fenomene, ali su

ekonomiji pridavali manje važnosti od politike. Upravljanje domaćinstvom Grci su

smatrali važnim, ali takve su poslove prihvaćali kao poslove na nižem stupnju

politike. Heziod (8.-7. st. pr. Krista) napisao je znamenito djelo Poslovi i dani.9

U svojim početcima pravo je bilo teokratsko. Teokracija (grč. theos – bog,

krateo – vladam, zapovijedam) oblik je vladavine u kojemu svećenici imaju političku

vlast. Smatra se, naime, da to pravo dolazi od bogova. Tako, primjerice, svoje pisane

zakone babilonski kralj Hamurabi prima od boga Sunca, Mojsije ih prima od Jahve,

Monos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona.

Aristotel umjesto božanstva uvodi «prirodu» kao stvaralački činitelj prava.

Njegova Politika sadrži 158 ustava za isto toliko državica, a među njima je i Atenski

ustav.

8 Cf. ibid., pp. 48.-49. 9 Cf. ibid., pp. 49.-50.

12

Pravo je za Rimljane najvažnija disciplina društvenih znanosti. Ono je

vrjednije od filozofije i politike. Rimsko je pravo bilo razvijeno do te mjere da se i

danas proučava kao reprezentativan primjer sveobuhvatnog pravnog sustava.10

1.4. Znanstvene metode

Metoda (grč. méthodos11 = put kojim se dolazi cilju) općenito znači planski

postupak ispitivanja i istraživanja neke pojave, odnosno način rada za ostvarivanje

nekoga cilja na filozofskom, znanstvenom, političkom ili praktičnom području.

Pojam metoda rabi se u dva značenja. Ona označava proceduru, redoslijed, shemu po

kojoj se odvija neka praktična djelatnost, ali i misaoni postupak primijenjen da se

lakše i što točnije otkriju i sustavno obrade znanstvene činjenice, podatci i

informacije.12

Prema tome, razlikujemo dvije vrste metoda: 1) metode znanstvenoga

istraživanja (heurističke metode) i 2) metode znanstvenoga sistematiziranja. U prvu

skupinu, kao najvažnije, ubrajamo: analizu i sintezu, indukciju i dedukciju,

apstrakciju i generalizaciju, analogiju, hipotezu i teoriju, te eksperiment. U drugu

ubrajamo: definiciju, klasifikaciju (divizija), dokazivanje i opovrgavanje.

1.4.1. Metode znanstvenoga istraživanja

a) Analiza i sinteza

Metoda analize (grč. ana-lío13 = raz-riješiti) jest «postupak znanstvenog

istraživanja i objašnjenja stvarnosti putem raščlanjivanja složenih misaonih tvorevina

(pojmova, sudova i zaključaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente

10 Cf. ibid., p. 51. 11 Grč. μέθοδος. 12 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 313. 13 Grč. ανα-λύω.

13

i izučavanje svakog dijela (i elementa) za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno

cjeline».14

Metoda sinteze (grč. sín = zajedno + thésis15 = položaj) jest «postupak

znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti putem spajanja, sastavljanja

jednostavnih misaonih tvorevina u složene i složenijih u još složenije, povezujući

izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini

dijelovi uzajamno povezani».16

Valja reći da se sve znanosti služe ovim dvjema metodama. Svaka, naime,

znanost nastoji shvatiti i istumačiti pojave koje proučava. U tu je svrhu nužno

analizirati, tj. detaljno razložiti dotične pojave kako bi se upoznalo sve njezine

konstruktivne dijelove. Nakon toga potrebno je te dijelove sintetizirati, odnosno

ponovno povezati u cjelinu. Inače je svaka spoznaja površna i zbrkana (bez analize)

te nepotpuna (bez sinteze). Analizom se postiže jasnoća, a sintezom preglednost.

b) Indukcija i dedukcija

Indukcija (lat. inducere = uvesti, dovesti) jest način zaključivanja od

partikularnoga k univerzalnome u kojemu se na temelju pojedinačnih ili posebnih

činjenica dolazi do zaključka o općem sudu, od zapažanja konkretnih pojedinačnih

slučajeva i činjenica dolazi se do općih zaključaka, iz posljedica zaključuje se na

principe.17

Razlikujemo više vrsta indukcije, a najvažnije su potpuna i nepotpuna.18

Zaključak potpune indukcije temelji se na potpunome nabrajanju svih pojedinačnih

slučajeva. Ona se u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Nepotpuna indukcija stvara

zaključke na temelju ograničenoga broja pojedinačnih pojava koje su primjenjivi na

ostale činjenice iste vrste.19 Ona se u znanstvenom istraživanju rabi znatno češće

negoli potpuna indukcija.20

14 ZELENIKA, R.: op. cit., p., p. 327. 15 Grč. σύν + θέσις. 16 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 329. sq. 17 Cf. ibid., p. 323. 18 Poznate su također i induktivne metode J. S. Milla: 1) metoda slaganja, 2) metoda razlike, 3) kombinirana metoda slaganja i razlike, 4) metoda ostataka i 5) metoda popratnih promjena. 19 «Oblik induktivnog zaključka jest: M1 i M2 i M3… je P, M1 i M2 i M3… je S, zaključak: Svi S jesu P. Ideal indukcije jest doći ne samo do općih nego ujedno do nesumnjivo sigurnih spoznaja. Međutim, jednostavnim nabrajanje (lat.: per enumerationem simplicem), makar i vrlo velikog ali ipak

14

Indukcija je uvijek aposteriorna. To znači da se uvijek polazi od iskustvenih

činjenica na temelju kojih se zaključuje na opći zakon.21 Ona se temelji na zakonu

kauzaliteta koji kaže da u istim uvjet ima isti uzroci proizvode iste učinke .

Ova je metoda od neizrecivoga značaja za empirijske znanosti.

«Najvažniji elementi induktivne metode jesu postupci metoda analize,

sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. U složenijem induktivnom

zaključivanju upotrebljavaju se metode promatranja, eksperimentalna i statistička

metoda. Induktivna metoda pretežno se upotrebljava u početnim stadijima znanosti.

Međutim, kada je znanost oblikovala početne teorijske pojmove i zakonitosti i sredila

ih u sustav pojmova i zakonitost, počela se primjenjivati i deduktivna metoda.»22

Dedukcija (lat. de-ducere = izvoditi, odvoditi), za razliku od indukcije,

zaključuje obratno, iz općenitoga na pojedinačno. To je postupak pomoću kojega se

iz općih postavaka dolazi do konkretnih pojedinačnih zaključaka. Klasičan i najbolji

oblik dedukcije jest silogizam s kojim Aristotel identificira dedukciju.23 Dedukcija

uvijek pretpostavlja poznavanje općih stavova, načela, posjedovanje općih znanja na

temelju kojih se shvaća ono posebno ili pojedinačno.24

ograničenog broja pojedinačnih slučajeva (nepotpuna indukcija), indukcija može pružiti samo manje-više vjerojatan, a ne siguran zaključak za sve slučajeve, jer nije isključeno protuslovno iskustvo (lat.: instantia negativa). Siguran zaključak mogao bi se postići bilo iscrpnim navođenjem doista svih pojedinačnih slučajeva (potpuna indukcija), što je često u iskustvu nemoguće, bilo uspješnim ustanovljavanjem nužne veze između S i P, makar na osnovu razmjerno malobrojnih iskustava, a ponekad možda samo jednog jedinog iskustva, dakle na osnovu nepotpune indukcije. I dok bi zaključak potpune indukcije imao značaj registriranja zbroja svih činjenica i uvjerljivost konstatacije faktičnog stanja stvari, zaključak nepotpune indukcije imao bi značaj nužne i općenite spoznaje. Stoga upravo takva nepotpuna indukcija ima pravu logičku i spoznaju vrijednost, jer proširuje znanje o stvarnosti od partikularnih do generalnih sudova. Po tome je indukcija jedan od osnovnih postupaka u znanstvenom istraživanju, a napose u prirodnim znanostima.» Filozofijski rječnik, (Grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića), II. izdanje, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984., p. 143. 20 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit.., p. 324. 21 «Različite predmete bacamo u vodu. Neki plutaju, neki tonu. Kanimo opisati predmete i proces te ih klasificirati. Pritom upada u oči da, bacimo li u vodu drvene predmete, oni plutaju. Bacimo li, naprotiv, željezne, oni tonu. (…) Odjednom pomišljamo: moglo bi biti da svi željezni predmeti tonu. Stvorili smo hipotezu koja treba da objasni ono što smo opazili.» ANZENBACHER, Arno: Filozofija. Uvod u filozofiju, Zagreb, Školska knjiga, 1994., p. 146. 22 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 325. 23 Cf. MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 58.sq. 24 Neki autori razlikuju progresivnu i regresivnu dedukciju. Progresivna dedukcija polazi od aksioma (istina koje su evidentne i ne trebaju se dokazivati, a temelj su svakog dokazivanja) i u izvodu napreduje do teorema (tvrdnja koja je izvedena i dokazana na osnovu principa neke znanosti). Regresivna pak polazi od teorema i svodi ih na aksiome. «To je, recimo, slučaj kada konkluziju u silogizmu svodim na premise. Primjerice: Zašto je Sokrat smrtan? Argumentiram regresivno deduktivno: Zato što su svi ljudi smrtni i Sokrat je čovjek. Regresivna dedukcija ima, dakle, karakter dokaza.» ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 146.

15

Treba reći da indukcija i dedukcija čine dijalektičko jedinstvo i da jedna nije

moguće bez druge. Induktivni zaključak služi kao pretpostavka deduktivnoga, a

deduktivnih kao pretpostavka induktivnoga. Rabe li se ove dvije metode odvojeno,

one nisu efikasne, a rezultati su im nepouzdani. Stoga se one moraju kombinirati u

znanstvenoistraživačkomu radu.

c) Apstrakcija i generalizacija

Apstrahirati (od lat. abs-trahere = vući van, odvajati) u najopćenitijem smislu

znači odvojiti nešto od nečega, ostaviti nešto po strani, ne obratiti pažnju na nešto,

zadržavajući ono bitno, važno, nužno.25 Apstrakcija je, prema tome, misaona

operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni a ističu bitni elementi i osobine

određenoga predmeta ili pojave istraživanja.26

Budući da se apstrakcijom oblikuju općeniti pojmovi,27 ova se metoda

primjenjuje u svim znanostima. Ona je nezaobilazna u istraživanju, otkrivanju i

formuliranju bilo kojega pojma, znanstvene spoznaje, zakona ili teorije.

Generalizacija ili uopćavanje jest logički postupak zaključivanja indukcijom

od pojedinačnih slučajeva na općenitu spoznaju, pravilo, zakon.28 Polazeći od

određenoga broja pojedinačnih predmeta, misao izdvaja njihove zajedničke oznake, a

izostavlja one koji se pojavljuju samo u nekima. Primjena ove metode zahtjeva

opreznost u uopćavanju jer se često stvaraju preopćeniti zaključci i neodgovorno se

primjenjuju pojedinačni slučajevi na sve slučajeve.29

d) Analogija

Analogija (od grč. ana-logía30 = odnos, razmjer; sličnoznačje) jest

zaključivanje od jednoga posebnog slučaja na drugi posebni slučaj (za razliku od

25 Cf. Filozofijski rječnik, p. 36. 26 Suprotan je pojam konkretizacija pri kojoj se zajedničkom predikatu dodaje vlastita osobina pojedinih subjekata. 27 Primjerice, da bismo stvorili opći pojam «čovjek», moramo odmisliti, apstrahirati sve sporedne, nebitne, akcidentalne karakteristike pojedinih ljudi i zadržati se samo na onim najvažnijim koje su zajedničke svim ljudima. Tako ćemo apstrakcijom doći do zaključka da je čovjek animal rationale, tj. živo biće razumske naravi. Time smo ujedno i definirali, odnosno odredili bit pojma «čovjek». 28 Cf. Filozofijski rječnik, p. 117. 29 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 334. 30 Grč. ανα-λογία.

16

indukcije kojom se zaključuje od posebnoga na opće, i za razliku od dedukcije kojom

se zaključuje od općega na posebno). «Analogijski je zaključak onaj u kojem se od

sličnosti predmeta u nekim svojstvima (ili karakteristikama) zaključuje na njihovu

sličnost u nekim drugim svojstvima.»31

Analogijom se vrlo često služimo u svakodnevnom životu i govoru, ali su

često ti zaključci nepouzdani i logički nedovoljno precizni i opravdani.32 No, njezina

je važnost u znanostima gdje se ne može eksperimentalno zaključiti. Tako je

analogija za metafiziku nezamjenjiva metoda: nadosjetne stvari prosuđujemo po

sličnostima s osjetnim, Boga prema čovjeku itd.

e) Hipoteza i teorija

Hipoteza (grč. hipóthesis33 = pretpostavka) jest vjerojatna zamisao,

pretpostavka koja pokušava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne

zajedničke osnove, uzroke i zakone određenih skupina pojava34 te tako zadovoljiti

opravdanu težnju za suvislošću i jedinstvom znanstvene spoznaje.35 U svom početku

hipoteza je nedokazan stav koji se privremeno uzima kao istinit (vjerojatan) jer na

prikladan način objašnjava neke činjenice. Daljnja istraživanja taj stav trebaju

verificirati ili falsificirati, odnosno potvrditi ili opovrći.

Hipoteze su od presudne važnosti za napredak znanosti. Bez stvaranja

hipoteza nezamislivo je i nemoguće proširenje znanja na bilo kojemu području. One

su poticaj i vodič za plodonosno znanstveno istraživanje i po tome je njihova uloga

izrazito heuristička.

31 Filozofijski rječnik, p. 25. 32 Primjerice: neki su znanstvenici iz nekoliko sličnosti Marsa sa Zemljom u nekim svojstvima (okreće se oko svoje osi jednako kao i Zemlja oko svoje, ima atmosferu kao i Zemlja, ima također izmjenu godišnjih doba kao i Zemlja) zaključili na njihovu sličnost u nekim drugim svojstvima, pa su konstatirali da Mars ima stanovnika kao i Zemlja. 33 Grč. υπόθεσις. 34 «Duže smo promatrali zvjezdano nebo i u opažajnim stavovima bilježili svoja opažanja. Raspolažemo znatnom opažajnom građom. Bilježili smo gdje se planeti nalaze u određenim vremenskim trenucima i sada uspoređujemo dobivene podatke. Pritom se postavlja pitanje kako objasniti te podatke zabilježene u opažajnim stavovima. Tada pomišljamo sljedeće: Pretpostavimo da se planeti kreću po nekoj određenoj krivulji. Pretpostavimo za svaki planet neku krivulju koju možemo izračunati iz raspoloživih podataka i prikazati je nekom matematičkom funkcijom. Stvorili smo, dakle, jednu hipotezu odnosno više njih.» ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 148. 35 Cf. Filozofijski rječnik, p. 129.

17

Ponekad se o istom problemu može pojaviti više različitih hipoteza. Od dviju

hipoteza vjerojatnija je ona koja je jednostavnija i ne iziskuje neke pomoćne hipoteze

te ona koja je plodonosnija, tj. koja može dati objašnjenja za što šire područje

činjenica. «Takva hipoteza, koja se u daljnjem istraživanju na osnovu novih opažanja

i eksperimentiranja dovoljno utvrdila (verificirala), postaje teorija.»36

Teorija (grč. theoría37 = gledanje, promatranje) jest hipoteza višega tipa, tj.

pretpostavka primijenjena na čitavo jedno područje fenomena. To je koherentna

skupina općenitih postavki na osnovu kojih se objašnjava neko područje pojava

(činjenica, podataka).38 Teorija se sastoji od niza hipoteza koje su u skladu s

iskustvom, odnosno koje su verificirane. Od hipoteza se induktivno napreduje k

teoriji39, kao što se od opažajnih stavova napreduje ka hipotezi.

f) Eksperiment

Eksperiment (lat. experimentum = pokus, dokaz) jest «umjetno izvođenje neke

pojave radi njezina sustavnoga promatranja i proučavanja da bi se potvrdila ili

odbacila postavljena hipoteza.»40 Odlika je eksperimenta da se, u usporedbi s

običnim opažanjem, pomoću njega mogu proizvoditi pojave toliko puta koliko je

potrebno, pa i takve pojave koje se u prirodi uopće ne bi same od sebe pojavile.

Jasno je da se eksperimenti ne mogu primijeniti u svim znanostima (npr. u

povijesti, astronomiji) i da svaka pojedina znanost u kojoj se eksperiment primjenjuje

ima u tome svoje specifične mogućnosti i granice. Ipak, znanosti u kojima se

eksperiment može uspješno primijeniti pokazale su zamašan napredak kakav se bez

eksperimenata ne bi mogao zamisliti.41

36 Loc. cit. 37 Grč. θεωρία. 38 Cf. Filozofijski rječnik, p. 331. 39 «… postavili smo hipoteze krivulja svih planeta koje možemo opažati, a daljnja su opažanja i prognoze te hipoteze potvrdili. No postavlja se pitanje imaju li hipoteze tih krivulja nešto zajedničko, to jest mogu li se objasniti nekom hipotezom višeg tipa, dakle nekom teorijom. Takvu je teoriju postavio KOPERNIK. Pretpostavio je da se po njima planeti kreću oko Sunca. Pritom je riječ o krajnje složenom sklopu iskaza koji dijelom potječu iz geometrije, a dijelom iz fizike. Deduktivno se iz KOPERNIKOVE teorije mogu s jedne strane izvesti zakoni krivulja pojedinih planeta, a s druge prognoze, kao, primjerice, gdje će se planet Venera nalaziti u trenutku t.» ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 150. 40 MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 79. 41 «Za razliku od stvarnih eksperimenata, posebnu vrstu predstavljaju tzv. misaoni eksperimenti, tj. zamisli, pretpostavke, fikcije, na osnovu kojih se mogu jasnije razabrati neki odnosi, veze ili značenje

18

1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja

a) Definicija

Definicija (lat. definitio = ograničenje, određenje) jest «logički postupak

pojmovnog određivanja sadržaja nekog predmeta, točno mu određujući narav ili

bit».42 Aristotel za definiciju kaže da je određivanje biti stvari. Za skolastike ona je

sud kojim se izlaže narav stvari ili značenje termina.

Logičari na različite načine dijele definicije na vrste. Najčešće se susreću ova

razlikovanja:

- realna definicija – ona kojom se rasvjetljava bit stvari43

- nominalna definicija – ona kojom se objašnjava značenje riječi44

- konceptualna definicija – ona kojom se određuje sadržaj pojma

- verbalna definicija – ona kojom se jedna riječ zamjenjuje drugom,

poznatijom

- deskriptivna (opisna) definicija – ona kojom se navode vanjske

oznake po kojima se stvari razlikuju jedna od drugih

- ostenzivna (pokazna) definici ja – ona koja uključuje i pokazivanje

predmeta

- genetička definicija – ona kojom se izlaže način na koji odgovarajući

predmet nastaje (npr. kružnica je okretanje točke oko druge točke).

U strogom značenju samo je realna definicija prava definicija. Jedino se njome

izriče što je stvar u sebi i ispunjava se osnovni zahtjev da se definicija mora izvesti

pomoću najbližega višeg rodnog pojma i vrsne razlike (Definitio f iat per

genus proximum et dif ferentiam specif icam).45 Da bi bila valjana, definicija

nečega za nešto (npr. fikcija Zemlje bez željeza, zamisao navodnjene pustinje, pretpostavka o ljekovitosti neke nove kemikalije). Misaoni eksperiment često je osnova za izvođenje stvarnog, verifikacionog eksperimenta, odnosno poticaj za praktički vrijedne akcije.» Filozofijski rječnik, p. 88. 42 MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 59. 43 Npr. čovjek je živo biće razumske naravi (animal rationale). 44 Npr. filozofija je ljubav prema mudrosti. 45 Cf. Filozofijski rječnik, p. 64.

19

mora, uz upravo naznačeni, zadovoljiti još neke zahtjeve koji se formuliraju u obliku

pravila:

1) Definicija mora biti adekvatna, tj. ne smije biti ni preširoka ni preuska. To

znači da ona mora obuhvatiti sve individue neke vrste, a ne smije

obuhvatiti nijedan individuum neke druge vrste.46

2) Definicija treba sadržavati samo bitne oznake pojma, tj. ne smije biti

preobilna.

3) Pojam koji želimo definirati ne smijemo definirati pomoću pojma koji se

definira. Drugim riječima, definicija se ne smije kretati u krugu.47

4) Definicija pozitivnog pojma ne smije biti negativna.48

5) Definicija ne smije biti slikovita.49

6) Definicija mora biti jasna, jasnija od onoga što se definira.50

Mnoge pojmove ne možemo definirati u skladu s navedenim pravilima.51 U

nekim slučajevima ne možemo odrediti prvi viši rod (npr. kategorijama koje su

najviši rodovi), a u nekima vrsnu razliku. Ako želimo bar djelomično razjasniti takav

pojam, moramo pribjeći različitim pomoćnim postupcima koji zamjenjuju definiciju.

U takvim se slučajevima služimo ostenzivnim, genetičkim, nominalnim,

deskriptivnim i drugim definicijama.

b) Klasifikacija (divizija)

Klasifikacija je «logički postupak kojim se mnoštvenost u stvarnosti skuplja u

određene zajedničke cjeline (klase) prema kriteriju njihove sličnosti i različnosti».52

Ili: «klasifikacija je sistematska i potpuna podjela općeg pojma na posebne, koje taj 46 Definiramo li, primjerice, čovjeka kao biće koje se bavi umjetnošću, tada je ta definicija preuska budući da ima ljudi koji nisu umjetnici. A ako čovjeka definiramo kao dvonožno živo biće, tada je definicija preširoka jer ima dvonožnih bića koja ne pripadaju ljudskome rodu. U prvom slučaju nismo obuhvatili sve jedinke iste vrste, a u drugom smo obuhvatili i jedinke nekih drugih vrsta. 47 Npr. trokut je ono što ima tri kuta. 48 Npr. trokut nije krug. 49 Npr. prijateljstvo je veza. 50 Cf. Filozofijski rječnik, p. 65. 51 Ne mogu se definirati, na primjer, neposredne iskustvene činjenice (svjetlo, boja…). Individui se također ne mogu definirati jer nemaju specifičnih razlika među sobom (razlikuju se samo akcidentalnim oznakama, a njih ima mnogo te ih se nijednom definicijom ne može iscrpsti). Najviši rodovi ili kategorije također se ne mogu definirati. 52 MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 138.

20

pojam obuhvaća. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinačne i

univerzalne znanosti. Pojedinačne se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje

dijel u prirodne i kulturne…»53

Postoje utvrđena pravila klasifikacije:

1) Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno određen.

2) Klasifikacija se mora obaviti na temelju jedinstvenoga načela.54

3) Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna.

4) Klasifikacija mora biti točna.55

Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena

metoda. Znanost zapravo počinje klasifikacijom: na temelju određenih spoznaja

najprije se grupiraju određene skupine srodnih pojava, što je temelj za svako daljnje

istraživanje. Ona je važna jer se njome dobiva pregled materijala. Osobita je

značajna u nekim prirodnim znanostima (zoologija, botanika, mineralogija) koje

proučavaju veliki broj vrsta pa bi bez klasifikacije to proučavanje bilo nemoguće.

c) Dokazivanje i opovrgavanje

Dokaz(ivanje) (lat. demonstratio, argumentatio, probatio) jest logički

postupak kojim se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekoga suda, stava ili teorije.

Postupak dokazivanja nesumnjivo je jedan od najsloženijih postupaka, a ujedno je

jedna od najvažnijih znanstvenih metoda u kojoj su uključene gotovo sve druge

metode: analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, apstrakcija i generalizacija…, kao i

svi oblici mišljenja: poimanje, zaključivanje itd.56

Dokazivanje se nekada vrši ukazivanjem na neposredna iskustva, a nekada na

temelju drugih priznatih, odnosno prethodno dokazanih sudova. O dokaznoj snazi i

uvjerljivosti57 ovisi solidnost dokaza i očitost tvrdnje koja se želi dokazati. Dokazno

postupanje u znanosti i životu zasniva se na nekim unaprijed prihvaćenim sudovima

(principima) koji se dalje ne mogu, a i ne treba ih, dokazivati jer su već sami po sebi 53 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 337.sq. 54 Npr. knjige u knjižnici se klasificiraju po obliku ili po sadržaju, ali ne istovremeno i po obliku i po sadržaju jer bi došlo do zbrke. 55 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 338. 56 Cf. ibid., p. 334. 57 Lat. nervus probandi.

21

očiti (to su tzv. aksiomi58), odnosno predstavljaju nužni zahtjev zdravoga razuma

(postulati59).

Bitni elementi dokaza su:

1) Teza. To je stav koji treba dokazati.

2) Načela. To su logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni

postupak dokazivanja.

3) Argumenti. To su činjenice, stavovi, sudovi koji se iznose u prilog tezi.

4) Demonstracija. U demonstraciji se, na temelju odgovarajućih načela,

uspostavlja logička veza između argumenata i teze.60

Razlikujemo direktne i indirektne dokaze. Direktni (apodiktični) dokazi

pokazuju da neka istina nužno i neposredno slijedi iz već poznatih istina.

Indirektnim (apagogičkim) dokazom ne dokazuje se sama teza, nego se

zapravo pobija suprotna teza. Pobijajući, naime, oprečne tvrdnje ukazujući na

njihovu neodrživost, nemogućnost, apsurdnost61, može se - barem posredno - utvrditi

valjanost vlastite teze.62

Pri dokazivanju valja paziti na neka osnovna pravila:

1) Teze moraju imati određeno značenje za znanstvene spoznaje.63

2) Teze moraju biti određene jasno i precizno formulirane.64

58 Aksiom (grč. αξίωμα = dostojanstvo, čast) – «ono što je ispravno, stav koji ne treba dokazivati, a koji je osnova svakog dokazivanja. Pojam označuje prve principe logike, metafizike, etike, kao i matematičke postulate. Aksiomi ili najviši principi (maximae propositiones) svake znanosti, oni stavovi kojima se tumači njihov predmet i njihove bitne oznake, neposredno su evidentni i sigurni, služe za zaključivanje i dokazivanje, dok se sami ne mogu dokazati.» MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 19. 59 Postulat (lat. postulatum = zahtjev) – «načelo koje se bez dokaza smatra valjanim te koje, potom, premda nije dokazano niti se može dokazati, služi kao načelo dokaza i objašnjenja. P[ostulat] se često izjednačuje s aksiomom ili s hipotezom». HALDER, Alois: Filozofijski rječnik, Zagreb, Naklada Jurčić, 2002., p. 278. 60 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 335. 61 Lat. deductio ad absurdum. Jedan takav dokaz je i tzv. àlibi (lat. «negdje na drugom mjestu»). Dokazati da je netko npr. u vrijeme nekog zločina bio na drugom mjestu, a ne na mjestu događaja znači dokazati nemogućnost teze da je dotični počinio taj zločin (ad impossibile). 62 Pri dokazivanju se mogu javljati različite nehotične (paralogizmi) i hotimične (sofizmi) pogreške. 63 Teze imaju smisla i značenje ako imaju određenu osnovu u ranije utvrđenom znanju i ako predstavljaju hipoteze objašnjenja novih činjenica koje proturječe starim teorijama. Nema smisla dokazivati egzaktno već dokazane istine, potpuno proizvoljne iskaze i apsurdne stavove (npr. da je čovjek četveronožno biće). 64 Ako je sama teza nejasna i neprecizna, jasno je da ni dokazivanje ne može biti uspješno.

22

3) Argumenti za tezu moraju biti: po svom značenju jasni, precizno

formulirani i znanstveno vrijedni, tj. istiniti ili vjerojatni.

4) Argumenti za tezu moraju biti neovisni o samoj tezi.65

5) Dokazivanje mora biti u skladu s pravilima dokazivanja u sustavu logike.

6) U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromijenjena.66

Suprotan postupak u odnosu na dokazivanje jest opovrgavanje. To je zapravo

logički proces kojim se neki iskaz dokazuje kao lažan. Kao i kod dokaza,

opovrgavanje može biti izravno ili direktno i neizravno ili indirektno.67

1.5. Klasifikacija znanosti

Prateći povijesni razvoj znanosti, možemo uočiti i razne pokušaje da se sve

znanstvene discipline klasificiraju, tj. da se grupiraju prema njihovoj bitnoj sličnosti

ili razlici. Klasifikacija je od iznimnoga značaja kako na teorijskom tako i na

praktičnom planu. Ona omogućava optimalno organiziranje i umrežavanje

znanstvenonastavnih i znanstvenoistraživačkih organizacija, planiranje i ostvarivanje

znanstvenih projekata i zadataka, kooperaciju i koordinaciju znanstvenika i

istraživača različitih specijalnosti, izdavanje specijalističkih edicija (enciklopedija,

udžbenika, monografija…), specijalističko obrazovanje, osposobljavanje i

znanstveno usavršavanje kadrova itd.68

Tri su glavne povijesne razvojne faze znanosti i njezine klasifikacije:

a) Prvu fazu karakterizira jedinstvenost znanosti. Ta faza obuhvaća

antičko doba i rani srednji vijek. U znanosti nije bilo osobite

diferencijacije, a filozofija je obuhvaćala sva ljudska znanja o

prirodi, društvu i mišljenju. Ona je bila «znanost nad znanostima».

b) U drugoj fazi započeo je i intenzivirao se proces diferencijacije

znanosti. Ova faza obuhvaća razdoblje od 15. do 18. stoljeća. Od

65 Jer ako bi bili ovisni o tezama, onda oni ne bi mogli predstavljati dokaza za njih. 66 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 336. 67 Cf. ibid., p. 337. 68 Cf. ibid., p. 83.

23

filozofije se odvajaju specijalne znanosti: mehanika, astronomija,

fizika, kemija, biologija, geologija, sociologija i psihologija.

c) Od 19. stoljeća počinje treća faza, a karakterizira je još detaljnija

diferencijacija, ali i integracija pojedinih znanstvenih disciplina u

znanstvena područja. Takvim se procesima stvaraju sustavi

znanosti.69

Razne klasifikacije znanosti imaju različita načela po kojima se provode.70

Aristotel je tako kao princip klasifikacije uzeo cilj što ga razne znanosti imaju pa je

razlikovao: teoretske, praktične i poetske znanosti. Teoretske znanosti imaju za cilj

upoznati nas sa stvarima i protumačiti ih. Takve su znanosti: matematika, fizika i

metafizika. Praktične znanosti imaju za cilj dati čovjeku orijentaciju u privatnom,

političkom i društvenom životu. Takve su znanosti: etika, ekonomija i politika.

Poetske znanosti kao cilj imaju stvaranje literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i

dijalektika.71

ZNANOST

TEORETSKE:

matematika

fizika

metafizika

PRAKTIČNE:

etika

ekonomija

politika

POETSKE:

retorika

poetika

dijalektika

69 Cf. loc. cit. 70 Treba reći da nijedna klasifikacija nije potpuna niti je savršena. 71 Cf. BADROV, Bonifac: Sabrana djela. Predavanja iz filozofije, sv. II., Livno-Sarajevo, 1997., p. 65.; BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., p. 241.

24

Herbert Spencer (1820.-1903.) klasificira znanosti prema njihovu

formalnom objektu na: apstraktne, konkretne i apstraktno-konkretne. Apstraktne

znanosti proučavaju forme stvari bez obzira na njihov sadržaj (matematika i formalna

logika). Konkretne znanosti proučavaju realna bića (astronomija, geologija,

biologija, psihologija i sociologija). Apstraktno-konkretne proučavaju realne

pojmove apstrahirajući od bića u kojima se one realiziraju (fizika, kemija,

mehanika).72

ZNANOST

APSTRAKTNE:

matematika

formalna logika

APSTRAKTNO-KONKRETNE:

fizika

kemija

mehanika

KONKRETNE:

astronomija

geologija

biologija

psihologija

sociologija

Danas se uglavnom razlikuju formalne (formalna logika, matematika,

strukturalne znanosti) i realne znanosti. Realne se znanosti mogu podijeliti na

prirodne (npr. fizika, kemija, astronomija, biologija) i kulturne znanosti. Kulturne se

znanosti mogu podijeliti na duhovne (npr. povijesne, religijske, jezične znanosti i

znanosti o umjetnosti) i društvene i gospodarske znanosti (pravo, politologija itd.).

Općenito se mogu navesti tri karakteristična obilježja realnih znanosti. Realne su

znanosti uvijek:

a) empirijske, tj. njihov je predmet isječak iskustvenoga svijeta i nikad ga ne

nadilazi

72 BADROV, B.: op. cit., p. 66.

25

b) tematski reducirane, tj. njihova se tema (njihov predmet) ograničuje

(reducira) na određeno gledište (aspekt), dok se drugim gledištima ne pridaje

važnost

c) metodički apstraktne, tj. njihovu temu istraživanje zahvaća samo na onaj

način na koji dopušta metoda; ono što izmiče zahvatu neke metode nije tema

– to se isključuje (apstrahira).

Formalne znanosti istražuju samo čisti oblik, puku strukturu sklopova, one se

uvijek služe nekom metodičkom apstrakcijom. Za nas posebnu ulogu ima formalna

logika koju mnogi smatraju filozofskom disciplinom. Njoj se i danas pripisuje mjesto

što joj ga je u filozofiji odredio Aristotel: ona je organon (grč. oruđe) filozofije,

dakle ima instrumentalno značenje, jer uči dosljednoj argumentaciji i pomaže pri

točnoj analizi filozofskih problema.73

73 Cf. ANZENBACHER, A.: op. cit.., p. 11.

26

ZNANOST

REALNE ZNANOSTI: FORMALNE ZNANOSTI:

formalna logika

matematika

strukturalne znanosti

Prirodne znanosti : fizika

kemija

astronomija

biologija

Kulturne znanosti:

Duhovne znanosti: povijesne

religijske

jezične

znanosti o umjetnosti

Društvene i gospodarske znanosti:

pravo

ekonomija

politologija

sociologija

odgojne znanosti

27

Z N A N O S T

ZNANSTVENA PODRUČJA

ZNANSTVENA POLJA

Grafikon prikazuje najnoviju klasifikaciju znanosti koju je utvrdilo Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske 1997. godine. Preuzeto iz: ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet, 2000., str. 89.

PRIRODNE ZNANOSTI

BIO

LOG

IJA

FIZI

KA

GEO

ZNA

NO

STI

KEM

IJA

M

ATE

MA

TIK

A

TEHNIČKE ZNANOSTI

AR

HIT

EKTU

RA

I U

RB

AN

IZA

M

ELE

KTR

OTE

HN

IKA

GEO

DEZ

IJA

G

RA

ĐEV

INA

RST

VO

GR

AFI

ČK

A T

EHN

OLO

GIJ

A

KEM

IJSK

O IN

ŽEN

JER

STV

O

MET

ALU

RG

IJA

RA

ČU

NA

RST

VO

R

UD

AR

STV

O, N

AFT

A, G

EOLO

ŠKO

INŽE

NJE

RST

VO

S

TRO

JAR

STV

O

DR

UG

E T

EMEL

JNE

TEH

NIČ

KE

ZNA

NO

STI

MEDICINSKE ZNANOSTI

TEM

ELJN

E M

EDIC

INSK

E ZN

AN

OST

I

KLI

NIČ

KE

MED

ICIN

SKE

ZNA

NO

STI

JAV

NO

ZD

RA

VST

VO

I ZD

RA

VST

VEN

A Z

AŠT

ITA

VET

ERIN

AR

SKA

MED

ICIN

A

STO

MA

TOLO

GIJ

A

FAR

MA

CIJ

A

DR

UG

E G

RA

NE

KLI

NIČ

KE

MED

ICIN

E

BIOTEHN. ZNANOSTI

AG

RO

NO

MIJ

A

ŠUM

AR

STV

O

BIO

TEH

NO

LOG

IJA

DRUŠTVENE ZNANOSTI

EKO

NO

MIJ

A

PRA

VO

POLI

TOLO

GIJ

A

INFO

RM

AC

IJSK

E ZN

AN

OST

I

SOC

IOLO

GIJ

A

PSIH

OLO

GIJ

A

OD

GO

JNE

ZNA

NO

STI

HUMANISTIČKE ZNANOSTI

POV

IJES

T

AR

HEO

LOG

IJA

ZNA

NO

ST O

JEZI

KU

I K

NJI

ŽEV

NO

STI

FILO

ZOFI

JA

ZNA

NO

ST O

UM

JETN

OST

I

TEO

LOG

IJA

28

Z N A N O S T

PODRUČJE HUMANISTIČKIH

ZNANOSTI

ZNANSTVENA POLJA

ZNANSTVENE GRANE

POVIJEST

OPĆ

A P

OV

IJES

T

NA

CIO

NA

LNA

PO

VIJ

EST

POM

OĆN

E PO

VIJ

ESN

E ZN

AN

OST

I

ZNANOST O JEZIKU I KNJIŽEVNOSTI FILOLOFIJA

JEZI

KO

SLO

VLJ

E

TEO

RIJA

I PO

VIJ

EST

KN

JIŽE

VN

OST

I

KRO

ATI

STIK

A

SLA

VIS

TIK

A

AN

GLI

STIK

A

GER

MA

NIS

TIK

A

RO

MA

NIS

TIK

A

KLA

SIČN

A F

ILO

LOG

IJA

O

RIJE

NTA

LNE

I OST

ALE

FIL

OLO

GIJ

E L

EKSI

KO

GRA

IJA

ZNANOST O

UMJETNOSTI

POV

IJES

T U

MJE

TNO

STI

LIK

OV

NE

UM

JETN

OST

I

TEA

TRO

LOG

IJA

MU

ZIK

OLO

GIJ

A

TEO

RIJA

UM

JETN

OST

I

FILOZOFIJA

LOG

IKA

ON

TOLO

GIJ

A

TEO

RIJA

SPO

ZNA

JE

ESTE

TIK

A

ETIK

A

POV

IJES

T FI

LOZO

FIJE

TEOLOGIJA

DO

GM

ATI

KA

MO

RALN

A T

EOLO

GIJ

A

PAST

ORA

LNA

TEO

LOG

IJA

EGZE

GEZ

A

CRK

VEN

A P

OV

IJES

T

ARHEOLOGIJA

OPĆ

A P

OV

IJES

T

NA

CIO

NA

LNA

PO

VIJ

EST

POM

OĆN

E PO

VIJ

ESN

E ZN

AN

OST

I

ETNOLOGIJA I ANTROPOL.

AN

TRO

POLO

GIJ

A

ETN

OLO

GIJ

A

FOLK

LORI

STIK

A

29

PODRUČJE DRUŠTVENIH

ZNANOSTI

EKONOMIJA

OPĆ

A E

KO

NO

MIJ

A

EKO

NO

MIK

A P

OD

UZE

TNIŠ

TVA

FIN

AN

CIJE

I FI

NA

NCI

JSK

A P

OLI

TIK

A

KV

AN

TITA

TIV

NA

EK

ON

OM

IJA

MEN

EDŽM

ENT

I UPR

AV

LJA

NJE

MEĐ

UN

ARO

DN

A E

KO

NO

MIJ

A

PRAVO

POV

IJES

T PR

AV

A I

DRŽ

AV

E

RIM

SKO

PRA

VO

TEO

RIJA

PRA

VA

I D

RŽA

VE

UST

AV

NO

PRA

VO

KA

ZNEN

O P

RAV

O I

KA

ZNEN

O P

ROCE

SNO

PRA

VO

GRA

ĐA

NSK

O P

RAV

O I

GRA

ĐA

NSK

O P

ROCE

SNO

PR.

OBI

TELJ

SKO

PRA

VO

MEĐ

UN

ARO

DN

O P

RAV

O

FIN

AN

CIJS

KO

PRA

VO

UPR

AV

NO

PRA

VO

I U

PRA

VA

TRG

OV

AČK

O P

RAV

O I

PRA

VO

DRU

ŠTV

A

POM

ORS

KO

I O

PĆEP

ROM

ETN

O P

RAV

O

MEĐ

UN

ARO

DN

O P

RIV

ATN

O P

RAV

O

RAD

NO

I SO

CIJA

LNO

PRA

VO

SOCIOLOGIJA

SUST

AV

NA

SO

CIO

LOG

IJA

TEO

RIJS

KA

I PO

VIJ

ESN

A S

OCI

OLO

GIJ

A

MET

OD

OLO

GIJ

A

SOCI

OLO

GIJ

A Z

NA

NJA

POSE

BNE

SOCI

OLO

GIJ

E

INFORMACIJ-SKE ZNAN.

INFO

RMA

CIJS

KI S

UST

AV

I I IN

FORM

ATO

LOG

IJA

KO

MU

NIK

OLO

GIJ

A

KN

JIŽN

IČA

RSTV

O

ARH

IVIS

TIK

A I

MU

ZEO

LOG

IJA

ODGOJNE ZNANOSTI

OPĆ

A P

EDA

GO

GIJ

A

SUST

AV

NA

PED

AG

OG

IJA

DID

AK

TIK

A

AN

DRA

GO

GIJ

A

DEF

EKTO

LOG

IJA

LOG

OPE

DIJ

A

KIN

EZIO

LOG

IJA

POLITOL-OGIJA

POLI

TOLO

GIJ

A

TEO

RIJA

I PO

VIJ

EST

POLI

TIK

E

POLI

TIČK

A F

ILO

ZOFI

JA

PSIHOLOGIJA

SUST

AV

NA

PSI

HO

LOG

IJA

BIO

LOŠK

A I

FIZI

OLO

ŠKA

PSI

HO

LOG

IJA

FRA

ZVO

JNA

PSI

HO

LOG

IJA

SOCI

JALN

A P

SIH

OLO

GIJ

A

KLI

NIČ

KA

PSI

HO

LOG

IJA

POSE

BNE

PSIH

OLO

GIJ

E

DEMO-GRAFIJA

DEM

OG

RAFI

JA

DEM

OG

EOG

RAFI

JA

30

2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM

UČILIŠTIMA

Kao znanstvenoistraživačke ustanove, visoka su učilišta mjesta na kojima se

osposobljavaju budući stručnjaci, istraživači i znanstvenici. U tu je svrhu nužno na

dodiplomskom studiju uvesti studente u znanstveni način mišljenja i rada kako bi se

osposobili za samostalno čitanje i tumačenje izvora, za izlaganje i prosuđivanje

specijalnih pitanja, a osobito da bi stekli vještinu pismenoga formuliranja onoga što

su vlastitim naporom istražili. Zato je praksa na svakom visokom učilištu da studenti

obvezno izrađuju određene pisane radove s odgovarajućim stupnjem znanstvenosti.

To su, uglavnom, sljedeći oblici pisanih djela: referat ili izvješće, seminarski rad i

diplomski rad.

Na poslijediplomskom pak studiju izrađuju se magistarski rad, doktorska

disertacija i habilitacijsko djelo.

2.1. Referat

Referat ili izvješće najjednostavniji je oblik pismenoga rada studenta. Radi se

o najnižoj kategoriji znanstvenoga istraživanja čija je svrha šire i dublje upoznavanje

s određenom problematikom. U referatu se, naime, jezgrovito prikazuje jedan ili više

tuđih radova, uz uporabu znanstvenoga aparata.

Valja reći da je ovo odlična priprava za zahtjevnije sastave kao što su

seminarski ili diplomski rad. Na ovaj način student stječe vještinu studioznoga

pristupa određenom problemu, razvija sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga,

vježba se u zahtjevnom poslu misaone sinteze, prakticira citiranje i pisanje pozivnih

bilježaka itd.

Što se konačnoga izgleda tiče, referat bi trebao imati sve bitne elemente

stručnoga rada, i to: 1) naslovnu stranicu, 2) uvod, 3) izlaganje tematike, 4)

zaključak, 5) pozivne bilješke, 6) popis literature i 7) priloge (ako postoje).

Referat ne bi trebao imati više od pet tipkanih stranica sa srednjim proredom.

31

2.2. Seminar

Sukladno propisima visokih učilišta, svaki je student tijekom studija dužan

izraditi određen broj seminarskih radova iz predmeta koji su utvrđeni nastavnim

planom. «Seminarski je rad samostalna stručna obrada određene teme koju izabere

sam student, ili koju sugerira predmetni nastavnik.»74 Izradom seminara student

pravi prve prave korake u znanstvenom istraživanju, uči služiti se prikladnim

sredstvima za to istraživanje, usvaja osnovne metode i operacije znanstvenoga rada.

Osim toga, praveći seminarski rad student se pobliže upoznaje s određenom

tematikom na nekom području studiranja. Na taj se način osposobljava za stjecanje

informacija o kompletnoj problematici koju istražuje. Seminarskim radom student

treba dokazati sposobnost teorijskoga i praktičnoga znanja te sposobnost

samostalnoga služenja aktualnom literaturom.

Tri su faze nastanka seminarskoga rada: izbor teme, skupljanje literature i

materijala za njezinu izradu i sama izrada. U prvoj fazi student izabire određenu

temu koju želi obraditi ili mu je određuje profesor. Potom slijedi skupljanje literature

vezane za tu temu. Treba izabrati najbolje i najrelevantnije bibliografske jedinice.

Slijedi pažljivo i sustavno iščitavanje i pravljenje odgovarajućih bilježaka koje će

poslužiti kao okosnica budućega rada. Ovu etapu treba dovršiti stavljajući u red

skupljeni materijal, tj. slažući bilješke prema zamišljenom konceptu rada. Nakon

toga prelazi se na sastavljanje, odnosno pisanje rada. Ono što se napiše svakako valja

čitati više puta, ispravljajući, mijenjajući i dodajući što je potrebno.

Konačni uradak treba sadržavati sljedeće elemente: 1) naslovnu stranicu, 2)

sadržaj, 3) uvod, 4) izlaganje tematike, 5) zaključak, 6) popis korištene literature, 7)

priloge (ako ih ima).

1) Naslov rada mora biti kratak, jasan, privlačan i informativan, tako da što

jasnije odrazi njegov sadržaj i karakter. Trebao bi u sebi imati ključne riječi o

problemu koji se obrađuje. Valja izbjegavati dugačke, pretenciozne, nespretne i

otrcane naslove. Što se naslovne stranice tiče, na vrhu u sredini treba napisati ime 74 ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, 4. izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., p. 260.

32

sveučilišta, ispod toga ime fakulteta, a ispod grupu studija. Na sredini stranice treba

napisati naslov rada velikim masnim slovima. Nešto niže od toga piše se manjim

slovima seminarski rad. Još niže dolazi ime i prezime studenta, a ispod toga ime i

prezime profesora. Na dnu stranice piše se ime grada i datum nastanka rada.

SVEUČILIŠTE U MOSTARU

PEDAGOŠKI FAKULTET

Hrvatski-filozofija

IDEJA DOBRA KOD PLATONA Seminarski rad

Student: Marko MARKOVIĆ

Profesor: dr. Janko JANKOVIĆ

Mostar, studenoga 2005.

2) U sadržaju ili kazalu treba donijeti sve naslove i podnaslove, onako kako

su napisani i u samom radu, s brojem stranica na kojima se nalaze. U njemu mora biti

vidljiva razlika između naslova većih i manjih cjelina. Tako će naslovi poglavlja biti

pisani većim i masnijim slovima od naslova neke manje cjeline i tako redom. Sadržaj

se može donijeti odmah nakon naslovne stranice ili na kraju rada.

3) U uvodu seminarskoga rada treba najprije definirati problem koji se

obrađuje. Zatim treba odrediti ciljeve koji se žele ostvariti u tom radu. Dobro bi bilo

izložiti sadašnje stanje istraživanja i vlastiti doprinos tom istraživanju. Treba potom

donijeti strukturu rada, tj. kratko opisati dijelove rada. Valja također nešto reći i o

metodi kojom se služi pri izradi rada. Uvod ne smije biti opsežan i ne bi trebao biti

veći od dvije stranice.

33

4) Izlaganje teme najvažniji je i najopsežniji dio seminarskoga rada. Stoga mu

treba posvetiti posebnu pozornost. Tematika se raspoređuje u dijelove (poglavlja) i

niže podcjeline, što omogućuje da se problem izloži sustavno i po određenom

redoslijedu. Dijelovi rada trebaju činiti jedinstvenu, uzročno-posljedičnu cjelinu. U

ovom se dijelu seminarskoga rada iznose najvažniji rezultati istraživanja: opisuju se,

objašnjavaju i izlažu važne činjenice. Ovdje dolazi do izražaja studentovo znanje,

sposobnost, kritičnost, inventivnost. On treba logično i znanstveno povezati

relevantne činjenice, spoznaje i misli u smislenu cjelinu. Pri tome treba biti što

samostalniji i objektivniji u prosuđivanju i donošenju relevantnih ocjena i prijedloga,

ne smije biti rob tuđih ili ustaljenih mišljenja, a svoje stajalište brani valjanim

argumentima. U ovom dijelu seminarskoga rada student obvezno i na uobičajen

način citira tuđe stavove, spoznaje ili formulacije, odnosno navodi korištenu

literaturu u pozivnim bilješkama.

5) Zaključak treba sadržavati najvažnija rješenja postavljenoga problema

istraživanja, odnosno odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zaključak je zapravo

na koncizan način izložena sinteza čitavoga rada i ne treba biti preopširan. On treba

reći u čemu se sastoji doprinos dotičnoga rada u obradi naznačene teme.

6) Nakon zaključka seminarskoga rada navodi se popis korištene literature.

Na vrhu se piše velikim slovima LITERATURA ili BIBLIOGRAFIJA. Nju se donosi

abecednim redom prema prezimenu autora. Potrebno je navesti sve podatke kao u

pozivnim bilješkama.

2.3. Diplomski rad

Na visokim učilištima čiji studij traje najmanje četiri godine studenti su dužni

pri završetku studija prijaviti, izraditi i braniti diplomski rad. Diplomski rad je

«samostalno, kvalitetno, stručno, pismeno djelo studenta u kojem pod voditeljstvom

mentora obrađuje određenu aktualnu stručnu temu».75 Osnovni je cilj diplomskoga

rada u tome da student pokaže sposobnost i samostalnost rješavanja kompleksnoga

75 Ibid., p. 265.

34

problema i snalaženje u rješavanju istraživačkih problema koji ne moraju imati

karakter originalnosti. Student mora dokazati sposobnost primjene znanja stečenoga

tijekom studija, sposobnost samostalnoga služenja literaturom, sposobnost primjene

znanstvenih metoda i znanstvenoga instrumentarija u obradi određene teme,

sposobnost korištenja tuđih spoznaja, stavova i činjenica, vještinu pisanja stručnih

radova…

Kvalitetan diplomski rad ima ove bitne elemente:

1) Naslov; 2) Sadržaj; 3) Predgovor (nije obvezan); 4) Uvod; 5) Izlaganje tematike

(najčešće sadrži od pet do sedam strukturiranih dijelova); 6) Zaključak; 7) Popis

literature; 8) Popis ilustracija (ako ih ima); 9) Popis priloga (ako postoje).

Da bi uspješno napisao diplomski rad, student mora temeljito ovladati

tehnologijom znanstvenoga istraživanja koja obuhvaća ove faze:

1) uočavanje i formulacija znanstvenoga problema ili predmeta istraživanja

2) postavljanje hipoteze

3) izrada orijentacijskoga plana

4) sastavljanje radne bibliografije

5) prikupljanje, proučavanje i sređivanje literaturne građe

6) strukturiranje djela

7) rješavanje postavljenog problema

8) pismeno formuliranje rezultata istraživanja.

Dokumentacijsku osnovu diplomskoga rada čine pozivne bilješke, ilustracije

te stilsko-jezična i terminološka obrada rukopisa. Tehnička pak obrada obuhvaća

pisanje i prepisivanje teksta, lekturu i korekturu, korice ili vanjsku stranicu, poktorice

ili unutarnju stranicu, uvezivanje diplomskoga rada.

Optimalni opseg diplomskoga rada jest od 60 do 80 kartica. Takav je opseg

primjeren društvenim i humanističkim znanostima, dok kod prirodnih, tehničkih,

biomedicinskih i biotehničkih znanosti može biti manji. Diplomski se rad uvezuje u

tvrde ili polutvrde korice, obično u četiri primjerka.

Što se korica ili vanjske stranice tiče, potrebno je donijeti sljedeće elemente:

na vrhu, centrirano, naziv sveučilišta, ispod toga dolazi naziv fakulteta, ispod mjesto.

Nešto malo iznad sredine stranice ime studenta, a na sredini naslov diplomskoga

rada. Ispod toga, malo odvojeno, piše se diplomski rad. Na dnu stranice dolazi ime

35

grada, zarez i godina. Na potkoricama (prvom unutarnjem listu) donose se

podrobnije informacije.

Primjer 1: Naslovna stranica diplomskoga rada

SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

M O S T A R

MARKO MARKOVIĆ

SPOZNAJA KOD JOHNA LOCKEA

DIPLOMSKI RAD

MOSTAR, 2006.

36

Primjer 2: Potkorice (prvi unutarnji list) diplomskoga rada

SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

M O S T A R

SPOZNAJA KOD JOHNA LOCKEA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Teorija spoznaje

Mentor: prof. dr. sc. Serafin Hrkać

Student: Marko Marković

Indeks br. 1999/R

Smjer: Hrvatski jezik i književnost - filozofija

Mostar, svibnja 2006.

37

Prilikom izrade diplomskoga rada student se svakako treba konzultirati s

profesorom kad god se suoči s problemom. No, od studenta se traži da bude

sposoban samostalno definirati bitne točke, postaviti ispravne premise za početak

svoga rada, utvrditi dubinu i širinu istraživanja. Od diplomskoga se rada ne očekuje

da bude novi doprinos znanosti, ali se od njega uvijek traži preciznost, potpunost,

logičnost i točnost. Zato bi diplomski morao imati sljedeće karakteristike: 1) tema

treba biti ograničena, jasna i logična; 2) točke koje se obrađuju trebaju biti brižno i

stručno produbljene; 3) ono što se obrađuje treba biti razvijeno znanstvenom

oštrinom. Ukratko, tema treba biti monografska, tj. treba raspravljati o jednom

određenom predmetu, na sustavan i iscrpan način. Valja dokazati valjanost vlastitih

teza i zaključaka čvrstim argumentima.

Tijekom čitanja literature student pravi odgovarajuće bilješke. To su bilješke

direktno iz izvora, zatim bilješke koje sadrže razmišljanja i sudove drugih autora o

toj temi te osobne kritičke bilješke i refleksije. Prije samoga pisanja rada valja

napraviti valjanu sintezu čitavoga tog materijala, tj. razdijeliti ga prema konceptu

pisanoga rada. Preuređivanje skupljenoga materijala pretpostavlja da pred sobom

imamo shemu kako bi rad trebao izgledati. Nakon što se skupljena građa tako

raspodijeli, prelazi se na fazu izlaganja, odnosno pisanja rada. Konačnu redakciju

trebala bi karakterizirati ravnoteža i jasnoća. To će reći da materija treba biti logički

raspoređena na dijelove: poglavlja – podpoglavlja – paragrafe… Treba izbjegavati

komplicirane razdiobe koje bi samo otežale čitanje. Svakako treba donijeti bitne

elemente, a izbjegavati ponavljanja, digresije, sažetke itd. Rad mora biti rezultat

jasnoga i logičnoga procesa koji polazi od određenih premisa i preko čvrstim

argumenata dolazi do dobro utemeljenih zaključaka. Dijelovi moraju biti usklađeni,

međusobno povezani, homogeni. Doneseni dokazi trebaju biti valjani, trebaju se

temeljiti na dokumentima, svjedočanstvima i na logičkoj dosljednosti.

Papir na kojemu se piše diplomski rad treba biti bijele boje i dobre kvalitete,

formata A4 = 210 x 297 mm. Margine (praznine sa strane lista) trebaju biti takve da

u jednom retku bude 60-70 tipkovnih udaraca (uključujući interpunkcijske znakove,

prazne prostore između riječi, crtice). Pritom valja voditi računa da gornja i lijeva

moraju biti veće od donje i desne. Zato se obično stavlja gornja – 4 cm, lijeva – 4

cm, donja – 3,5 cm, a desna – 3,0 cm. Što se proreda tiče, savjetuje se onaj koji

38

dopušta da na jednoj stranici bude 25 do 30 redaka teksta, ne računajući gornju i

donju marginu, ali računajući podnožne napomene. To znači da će između redaka

biti razmak 1,5 ili 2. Naravno, razmak između redaka u fusnotama uvijek je 1.

Veličina slova redovito je 12. Računanje stranica počinje od prve stranice koja slijedi

nakon naslovne. Sve stranice treba računati iako na sve ne treba pisati broj stranice

(npr. stranice na kojima nema teksta). Broj stranice stavlja se na gornju ili donju

marginu desno, može i na sredini donje margine. Ne savjetuje se pisanje broja

stranice u sredini gornje margine, a nikako se ne smije pisati u lijevom kutu! Neki

autori za uvod upotrebljavaju rimske brojeve, dok se za ostali tekst služe arapskim

brojevima. Naslov poglavlja treba pisati na novoj stranici, a može doći nekoliko

centimetara niže od običnoga teksta, da bude uočljiviji.

2.4. Magistarski rad

Valja ponajprije razlikovati magistarski stručni rad i magistarski znanstveni

rad. Naime, na koncu poslijediplomskoga stručnog studija koji traje najmanje godinu

dana izrađuje se stručni rad ili specijalistička studija koja nije originalno znanstveno

djelo, ali koja treba sadržavati rezultate istraživanja koji pridonose unaprjeđenju i

razvoju znanosti te rješavanju aktualnih problema iz određenoga znanstvenog

područja. Iako opseg magistarskoga stručnog rada nije strogo određen, ipak se može

reći da je u društvenim i humanističkim znanostima optimalan opseg od 80 do 120

kartica. Na području prirodnih, tehnički, biomedicinskih i biotehničkih znanosti on

može biti mnogo manji, čak do 50%.

Osoba koja završi poslijediplomski stručni studij stječe naziv: magistar

specijalist, a ne akademski stupanj magistra znanosti kao osoba koja završi

poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje magisterija znanosti. Ta razlika mora

biti vidljiva i u samome pisanju titula. Naime, onaj koji obrani magistarski stručni

rad stavlja kraticu stručnoga naziva iza imena i prezimena (npr. Mate Matić, mr.

oec.), dok će onaj koji obrani magistarski znanstveni rad staviti kraticu akademskoga

stupnja ispred imena i prezimena (npr. mr. sc. Mate Matić). Magistar specijalist

39

može u posebnoj proceduri sukladno važećim propisima steći i magisterij znanosti iz

istoga ili srodnoga znanstvenog polja.76

Za razliku od magistarskoga stručnog studija, magistarski znanstveni studij

traje najmanje dvije godine, a magistrand u sklopu toga studija: 1) stječe produbljena

znanja o tematici određenoga znanstvenog područja, znanstvenoga polja, grane,

ogranka i predmeta znanosti; 2) znanstveno se osposobljava i usavršava za

znanstvena istraživanja i znanstvenoistraživački rad; 3) stječe temeljna teorijska

znanja o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraživanja, ali i vještinu u

znanstvenom istraživanju i pisanju stručnih djela; 4) aktivno sudjeluje u

znanstvenoistraživačkom radu ekspertnih timova i izrađuje samostalno (ili uz pomoć

mentora) stručne i znanstvene projekte; 5) stječe i produbljuje određene spoznaje iz

drugih srodnih znanstvenih polja koje su mu potrebne za proširenje i produbljenje

vlastite riznice znanja.77

Cilj je poslijediplomskoga znanstvenog studija osposobiti magistranda za

samostalni znanstvenoistraživački rad i samostalnu izradu znanstvenih i stručnih

djela. Izrada magistarskoga znanstvenog rada najbolji je pokazatelj koliko se u tome

uspjelo.

Izbor teme magistarskoga znanstvenog rada obavlja magistrand u dogovoru s

potencijalnim mentorom u skladu sa svojim znanstvenim i stručnim interesom. Tema

mora tretirati problematiku iz onoga znanstvenog područja i polja znanosti u kojemu

se magistrand osposobljava i usavršava. Ona treba biti nova, aktualna, pogodna i

korisna. Nakon što ju odobri potencijalni mentor, ona se u pisanom obliku prijavljuje

fakultetskom vijeću ili drugom ovlaštenom tijelu koje organizira i izvodi

poslijediplomski studij u vidu sinopsisa. Sinopsis magistarskoga rada sa svim

elementima (prilozima) može imati između 5 i 10 kartica teksta. On mora sadržavati

naziv teme, (načelno) znanstveno polje, kratku razradbu sadržaja teme (između 2 i 4

kartice), literaturu koja se odnosi na temu, metodu kojom će se obradi teme pristupiti

i rezultate koji se od obradbe teme očekuju.

Naslov rada, osim što treba biti nov, aktualan, inventivan, plodan, koristan i

što mora jednostavno, jasno i nedvosmisleno odražavati bit sadržaja takvoga rada, ne

76 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 304. 77 Cf. ibid., p. 588.

40

smije biti ni prekratak a ni predug. On mora sadržavati ključne riječi tematike koja se

obrađuje. Naslov nije složena rečenica s veznicima i ne smije sadržavati uobičajene

fraze.

Da bi magistrandi dobili cjelovitu predodžbu o izboru teme i strukturi svoga

rada, moraju najprije proučiti glavninu građe koja je vezana uz tu problematiku (u

prosjeku je to oko 50 aktualnih bibliografskih jedinica!).

Pri prijavi teme obvezno se prilaže i životopis ili curriculum vitae i zamolba

za pokretanje postupka odobravanja teme magistarskoga rada. U životopisu se

navode svi bitni podatci i informacije: a) obrazovanje, osposobljavanje i

usavršavanje; b) rad i napredovanje u struci; c) članstvo i aktivnosti u važnim

udruženjima, institucijama i ustanovama; d) popis objavljenih znanstvenih i stručnih

djela; e) sudjelovanje na znanstvenim skupovima, kongresima i simpozijima; f)

specijalizacije u inozemstvu.

Sinopsis magistarskoga rada treba imati ovakav izgled:

41

Ime i prezime magistranda

Ulica stanovanja

Grad

Fakultetskom vijeću

Fakulteta filozofsko-human. znanosti

Sveučilišta u Mostaru

Sinopsis magistarskoga rada

PUNI NASLOV RADA VELIKIM SLOVIMA CENTRIRANO

Eventualni podnaslov – malim slovima s prvim velikim

Znanstveno područje: humanističke / društvene znanosti

Polje:

Sadržaj teme:

(Na kraju)

Datum

Mentor: Voditelj studija: Magistrand:

________ ______________ _________

42

Ocjenu pogodnosti teme magistarskoga znanstvenog rada i podobnosti

magistra vrši povjerenstvo (komisija) koje formira vijeće poslijediplomskoga studija.

Za prvoga člana toga povjerenstva obično se predlaže potencijalni mentor koji je u

njemu predsjednik. Povjerenstvo izrađuje izvješće o pogodnosti teme i magistranda i

dostavlja ga fakultetskom vijeću. Takvo izvješće u prosjeku ima 12 kartica. Nakon

što usvoji, odnosno prihvati izvješće, fakultetsko vijeće imenuje mentora, odnosno

magistrandova voditelja i tim činom magistrand dobiva «zeleno svjetlo» da može

nastaviti s istraživanjem i drugim aktivnostima stjecanja magisterija znanosti.

Što se strukture ili kompozicije magistarskoga znanstvenog rada tiče, on mora

imati sljedeće dijelove:

Predgovor. Iako nije obvezan, dobro ga je napisati. Ako se piše, onda je

kratak, a sadrži: motive i razloge pisanja, kome je djelo namijenjeno,

poteškoće tijekom istraživanja i formuliranja rezultata istraživanja,

zahvalnost svima onima koji su na bilo koji način pomogli magistrandu.

Sažetak. Piše se na nacionalnom i barem jednom svjetskom jeziku (njemački,

engleski, francuski…). U sažetku se iznosi pregled, odnosno vrlo koncizan

sadržaj cjelokupnoga djela. On ima dvostruku namjenu: da posluži javnosti

kao informacija o nekom djelu i da omogući čitateljima brzu spoznaju bitnih

obilježja nekoga djela i da time utvrde je li za njih djelo zanimljivo i hoće li

ga pročitati.

Sadržaj. On je obvezatan jer predstavlja temeljni putokaz pomoću kojega

čitatelj može vrlo brzo pronaći sve informacije o dijelovima rada.78

Uvod. Njime magistrand uvodi čitatelje u područje tretirane tematike,

upoznaje ih s problemom i predmetom istraživanja, postavljenom hipotezom,

svrhom i ciljevima istraživanja, ocjenom dosadašnjega istraživanja,

znanstvenim metodama i strukturom dotičnoga rada. Piše se nakon

završenoga teksta rukopisa i to u perfektu. Uvod ne smije biti ni prekratak ni

predug. Obično do 10% ukupnoga opsega rada (do 10 kartica).

Pet je, dakle, elemenata koje mora sadržavati svaki magistarski znanstveni

rad:

78 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 611.

43

- problem i predmet istraživanja s hipotezom

- svrha i ciljevi istraživanja

- ocjena dosadašnjega istraživanja

- znanstvene metode

- struktura ili kompozicija rada.

Izlaganje tematike. Završan tekst magistarskoga rada sustavno se, prema

prethodno pripremljenom sadržaju, raščlanjuje u dijelove i poddijelove po

decimalnom sustavu. Primjereno je da se cjelokupna tematika sustavno

rasporedi, obradi i prezentira u najmanje pet a najviše devet međusobno

povezanih dijelova, osim uvoda i zaključka. U obilježavanju dijelova i

poddijelova treba dosljedno rabiti decimalni sustav, ali najviše do četiri

decimalne jedinice arapskih brojeva. Raščlanjivanje na više od četiri jedinice

smatra se nesustavno. Sve se decimalne jedinice s pripadajućim naslovima

upisuju u sadržaj (kazalo) svakoga pisanog djela.

Zaključak. To je zapravo na koncizan, sustavan i jezgrovit način izložena

sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija, stavova, znanstvenih činjenica,

teorija i zakona koji su opširnije elaborirani u analitičkom dijelu rada. U

zaključku se ne navode tuđi citati i ne pišu se fusnote (kao uostalom ni u

predgovoru i uvodu). Zaključak ne bi smio biti ni prekratak a ni preopširan,

trebao bi iznositi do najviše 10% od ukupnoga opsega magistarskoga rada (tj.

oko 10-12 kartica).79

Literatura. Popis korištene literature, odnosno bibliografskih jedinica

klasificira se sukladno važećim standardima. To će reći da se može svrstati u

nekoliko skupina, i to: 1) knjige, 2) članci, studije i rasprave, 3) ostali izvori

(priručnici, konvencije, propisi, natuknice i sl.), 4) nepotpisani napisi.

Ilustracije. Sve se ilustracije, a to su: tablice, grafikoni, sheme, crteži,

zemljovidi popisuju kronološki posebno za svaku vrstu na poseban popis

(npr. popis tablica).

79 Cf. ibid., p. 612. sq.

44

Prilozi. Prilozi kao npr.: anketni upitnici, analitičke tablice, određene isprave

i sl. popisuju se kronološki i prilažu se na kraju rada.80

Rukopis magistarskoga rada piše se računalom, sa standardnim razmakom

između redaka, na bijelom 80 gramskom papiru formata A4 (210 x 297 mm). Piše se,

u pravilu, samo na desnoj stranici. Svi naslovi, podnaslovi, pasusi i nabrajanja, koja

se pišu po vertikali, uvlače se udesno za jedan tabularni razmak. Pri pisanju naslova

glavnih dijelova i poddijelova treba poštivati pravila hijerarhije većih, srednjih i

manjih slova različitih tipova i vrsta. Na jednoj stranici teksta preporučuje se od tri

do pet pasusa koji moraju biti koherentni. Ilustracije sa svim bitnim elementima

inkorporiraju se na odgovarajuća mjesta u tekst: prvo se mora najaviti neka

ilustracija pa tek nakon toga komentirati. Što se opsega rada tiče, za humanističke i

društvene znanosti on iznosi od 100 do 150 kartica teksta ne računajući popis

literature i priloge.

Korica ili vanjska stranica treba izgledati ovako:

80 Cf. ibid., p. 613. sq.

45

SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

POSLIJEDIPLOMSKI ZNANSTVENI STUDIJ

JEZICI I KULTURE U KONTAKTU

MARKO MARKOVIĆ

ONTOLOŠKI DOKAZ U PROSUDBI

HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA

MAGISTARSKI RAD

MOSTAR, 2006.

46

Potkorice ili prvi unutarnji list sadrži potpuno iste elemente (tj. identični

tekst) kao i korice samo što se umjesto godine predaje rada piše mjesec i godina. Iza

prvoga unutarnjega lista potrebno je umetnuti i poseban list s informacijama o

mentoru, povjerenstvu i datumu obrane magistarskoga rada.

Primjer:

Mentor: dr. sc. Ivan Ivanović

Magistarski rad obranjen je (datum) u Mostaru pred povjerenstvom:

_______________________

1. dr. sc. Ivan Ivanović

_______________________

2. dr. sc. Antun Antunović

_______________________

3. dr. sc. Josip Josipović

47

2.5. Doktorska disertacija

Doktorska disertacija je znanstvena monografija koju piše student na

završetku poslijediplomskoga studija, iako se može steći i izvan takvoga studija.

Njome doktorand dokazuje svoju sposobnost za znanstveni rad i prikladnost da

unaprjeđuje znanost. Po svom obujmu, potpunosti i strogoj primjeni znanstvene

metode kao i po jasnoći izlaganja disertacija treba doista biti doprinos znanosti.81

Što se izbora i prijave teme doktorske disertacije tiče, vrijedi gotovo sve kao i

za izbor i prijavu teme magistarskoga znanstvenog rada. Uz prijavu pristupnik

obvezno prilaže: 1) životopis, 2) temu (naslov) i radne teze doktorske disertacije, 3)

obrazloženje teme i radnih teza, 3) diplomu o završenom sveučilišnom

dodiplomskom studiju, 4) izjavu da pristupnik nije nigdje prijavio doktorsku

disertaciju.

Struktura ili kompozicija doktorske disertacije identična je onoj

magistarskoga znanstvenog rada, s tim da još obično ima i kazalo pojmova, kazalo

imena i kazalo kratica. Opseg doktorskih disertacija različit je u pojedinim

znanstvenim područjima i poljima znanosti. Tako je on, u pravilu, veći u

znanstvenim područjima društvenih i humanističkih znanosti nego u znanstvenim

područjima prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i biotehničkih znanosti.

Orijentacijski bi to izgledalo ovako:

u humanističkim znanostima od 120 do 320 kartica

u društvenim znanostima od 120 do 240 kartica

u biotehničkih znanostima od 120 do 230 kartica

u tehničkim znanostima od 80 do 220 kartica

u biomedicinskim znanostima od 80 do 160 kartica

u prirodnim znanostima od 40 do 120 kartica.82

81 Cf. KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1978., p. 36. 82 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 656.

48

Na koricama doktorske disertacije moraju se napisati ovi podatci: sveučilište,

fakultet, ime i prezime doktoranda, naslov doktorske disertacije, doktorska

disertacija, mjesto fakulteta i godina predaje disertacije. Potkorica ima potpuno

identične podatke kao i korice samo što se umjesto godine piše mjesec i godina

predaje disertacije.

49

SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

MOSTAR

MR. SC. MARKO MARKOVIĆ

ONTOLOŠKI DOKAZ U PROSUDBI

HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA

DOKTORSKA DISERTACIJA

MOSTAR, 2006.

50

Nakon što primi konačnu verziju doktorske disertacije, fakultetsko vijeće

imenuje tročlano povjerenstvo za njezinu ocjenu u kojemu mentor ne može biti

predsjednik. Prihvativši izvješće što ga je načinilo povjerenstvo o ocjeni doktorske

disertacije, fakultetsko vijeće imenuje povjerenstvo za obranu dotične disertacije.

Sam postupak obrane ima ustaljene elemente i redoslijed. Prvo predsjednik

povjerenstva otvara postupak obrane doktorske disertacije. Zatim ista osoba

koncizno iznosi najbitnije podatke i informacije o doktorandu iz njegova životopisa.

Slijedi koncizno predstavljanje doktorske disertacije koje čini mentor ili predsjednik

povjerenstva. Nakon toga doktorand iznosi ekspoze svoga rada. To treba činiti jasno,

jezgrovito, uvjerljivo, točno i prema unaprijed pripremljenu scenariju. Pritom treba

voditi računa o bitnim elementima i o ograničenom vremenu koje mu stoji na

raspolaganju (to je maksimalno 45 minuta). U svome izlaganju doktorand bi trebao

dokazati postavljenu hipotezu svoje disertacije. Najveću pozornost i najviše vremena

treba posvetiti rezultatima vlastitoga istraživanja koje doprinosi razvoju znanosti.

Izlaganje u završnom obliku doktorand treba dobro uvježbati tako da za

vrijeme obrane ono bude jednostavno, precizno, a istodobno spontano. Njegova

dikcija treba biti jasna i odmjerena, a rečenice kratke i razumljive za sve koji slušaju

obranu. On treba na članove povjerenstva i sve nazočne ostaviti iznimno pozitivan

dojam. Suprotan se dojam postiže kada doktorand prigodom izlaganja zamuckuje,

zastajkuje, ponavlja iste misli, ispravlja vlastite govorne pogrješke itd. Ne smije

stalno gledati u koncept izlaganja.

U izlaganju treba izbjegavati uporabu nesuvislih, nepreciznih i ekstremnih

riječi kao što su: poznato je, razumije se, dakle, čujte, ovaj, onaj, znate li, najveći,

najmanji, vrlo mnogo, vrlo malo, kolosalno, tisuće primjera i sl.

Nakon izlaganja slijedi postavljanje pitanja doktorandu. Svaki je član

povjerenstva dužan pismeno postaviti tri do pet pitanja. Nakon toga doktorandu se

dade vremenska stanka od tridesetak minuta kako bi se mogao pripremiti za

odgovore na postavljena pitanja i raspravu o njima. Nakon što odgovori na sva

postavljena pitanja, povjerenstvo se povlači na dogovor o završnoj ocjeni obrane

dotične disertacije. Predsjednik povjerenstva zatim priopćuje doktorandu da je

uspješno obranio svoj rad te ga u ime fakulteta, sveučilišta, povjerenstva i u svoje

51

osobno ime proglašava doktorom određene znanosti. Danom stjecanja doktorata

znanosti smatra se dan kada je doktorand obranio svoju doktorsku disertaciju.

«Doktorat znanosti je najviši mogući akademski stupanj, pa bi se svaki doktor

znanosti u svakoj prigodi morao primjereno ponašati: moralno, kulturno, humano,

dostojanstveno, jednostavno i pristupačno svakome bez obzira na njegovo zvanje,

znanje, boju, rasu, naciju (...); morao bi svojim ponašanjem, svojim djelima, svojim

izgledom, svojim znanjem, svojim manirima, svojom lucidnošću i pronicljivošću,

svojim 'sjajem' (…) zračiti i osijavati kao vrhunski intelektualac, poput sunca u

zvjezdanom sustavu. Ako se doktor znanosti ponaša suprotno navedenim načelima,

ili bar većini od tih načela, trebalo bi se preispitati njegovo pravo na doktorat

znanosti i/ili možda i sam sustav stjecanja takvih dokotra znanosti.»83

2.6. Habilitacijsko djelo

Habilitacijsko djelo je znanstveno ili vrlo kvalitetno znanstvenostručno djelo,

s pretežitim elementima znanstvenoga djela, koje izrađuje kandidat nakon stjecanja

doktorata znanosti, a svrha mu je da posluži kao dokaz o njegovoj sposobnosti da

može držati predavanja kao sveučilišni nastavnik. Kandidat obrađuje jedan važniji

problem iz znanstvene discipline za koju se želi kvalificirati i o toj temi drži javno

predavanje pred stručnim povjerenstvom, fakultetskim vijećem i auditorijem. Nakon

uspješno obrađene teme i održanoga predavanja priznaje mu se status sveučilišnoga

nastavnika te dobiva odobrenje za održavanje predavanja na visokom učilištu.

Gotovo istu svrhu ima i nastupno predavanje koje u postupku izbora osobe u

znanstvenonastavno zvanje docenta mora održati predložnik pred nastavnicima,

studentima i članovima stručnoga povjerenstva za izbor u spomenuto zvanje. To je

jedan od bitnih uvjeta za izbor u znanstvenonastavno zvanje docenta.84

83 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 660. sq. 84 Cf. ibid., p. 305.

52

03. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUČNA I STRUČNA DJELA

Iako između znanstvenoga, znanstvenostručnog i stručnog djela nema oštrih

granica, potrebno je ipak napraviti određena razgraničenja jer se često u skupinu

znanstvenih djela svrstavaju i ona koja po svojim kvalitetama tamo ne pripadaju.

3.1. Znanstvena djela

«Svako znanstveno djelo mora imati elemente originalnosti, odnosno mora

iznijeti originalne rezultate istraživanja i mora pridonositi svjetskoj riznici znanja.

Jer, originalnost je bit i svrha znanstvenog istraživanja i znanstvenog djela.

Originalno podrazumijeva novo, do tada nepoznato, novo ne u lokalnim okvirima

nego novo u svjetskoj znanstvenoj riznici znanja. Tu originalnost i kvalitetu

znanstvenih djela mogu ocjenjivati samo dobro informirani znanstvenici svjetskog

ugleda.»85

U skupinu znanstvenih djela mogu se ubrojiti ova djela: 1) monografija, 2)

doktorska disertacija, 3) magistarski znanstveni rad86, 4) znanstveni članci i 5)

znanstvene studije.

3.1.1. Monografija

Monografija je znanstvena rasprava, odnosno znanstveno djelo u kojemu se

autor pozabavio jednim užim područjem, predmetom, problemom neke znanosti ili

bibliografijom neke osobe.87 U monografiji se, dakle, na iscrpan, cjelovit i

85 Ibid., p. 189. 86 O doktorskoj disertaciji i magistarskom znanstvenom radu iscrpno se govori u prethodnom poglavlju pa ih ovdje ne ćemo posebno obrađivati. 87 U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku za monografiju stoji: «znanstveni, stručni ili esejistički tekst u kojem se iscrpno obrađuje jedna tema (pojava, osoba)»., Zagreb, Novi libar, 2002., p. 760.

53

sveobuhvatan način razmatra određeni znanstveni problem. Pišu je jedan ili više

autora. U prošlim je stoljećima monografija bila dominanta vrsta znanstvenoga djela,

ali danas ju uvelike zamjenjuju zbornici radova u kojima se po tematskim cjelinama

obrađuju pojedina znanstvena pitanja i koji nastaju u kudikamo kraćem vremenskom

razdoblju.88

3.1.2. Znanstveni članci

Prema V. Silobrčiću, znanstveni je članak «prvo objavljivanje originalnih

rezultata znanstvenih istraživanja (opažanja) u publikaciji koja je lako dostupna

međunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisano je tako da se istraživanja mogu

ponoviti i zaključci provjeriti»89. Da bi doista poslužio namjeni, znanstveni članak

mora biti logičan, jasan i točan; mora biti nov, istinit, važan i razumljiv. Mora imati

sljedeće elemente: 1) naslov, 2) sažetak, 3) uvod, 4) razradu teme s rezultatima

istraživanja, 5) zaključak, 6) pozivne bilješke, 7) popis korištene literature, 8) priloge

(ako postoje).

Prema preporukama UNESCO-a, u znanstvenim se i stručnim publikacijama

mogu pojavljivati ove vrste članaka:

izvorni znanstveni članak (Original scientific paper)

prethodno priopćenje (Preliminary communication)

pregledni članak (Rewiew)

izlaganje sa znanstvenih skupova (Conference paper)

stručni članak (Professional paper)

Izvorni znanstveni članak (Original scientific paper) originalan je

znanstveni rad koji sadrži nove, još neobjavljene rezultate izvornih znanstvenih

istraživanja iskazane na objektivno provjerljiv način. On je prototip i ponajčešće

znanstveno djelo u prirodnim znanostima.

88 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 189. 89 SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 14.

54

Prethodno priopćenje (Preliminary communication) sažeto donosi nove, još

neobjavljene rezultate znanstvenih istraživanja čiji karakter zahtjeva objavljivanje, uz

pretpostavku da će se kasnije objaviti cjelovit rad. Drugim riječima, radi se o kraćoj

obavijesti o rezultatima istraživanja koja obično ne sadrži sve potankosti potrebne da

se dobije cjelovit uvid u njih.

Pregledni članak (Rewiew) sadrži izvoran, sažet i kritičan prikaz određenoga

područja istraživanja ili jednoga njegova dijela u kojemu autor i sam aktivno

sudjeluje. Iako ne mora sadržavati originalne (nove) znanstvene rezultate, u članku

mora biti vidljiv i autorov originalan doprinos istraživanju dotične problematike.

Izlaganje sa znanstvenoga skupa (Conference paper), prethodno referirano

na takvu skupu, objavljuje se u obliku cjelovita članka samo ako prije toga nije

objelodanjeno u zborniku toga skupa. Ako takvi članci imaju sva obilježja

znanstvenoga članka i ako ih recenzenti takvima ocjene, ubrajaju se u znanstvene

članke (izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje ili pregledni članak).

Stručni članak (Professional paper) sadrži korisne priloge iz određene struke

i ne mora predstavljati izvorna istraživanja. U njemu se obrađuje već poznato,

opisano. Težište je na primjeni poznatoga, na širenju znanja, a ne na otkrivanju novih

spoznaja.

Pri pisanju znanstvenih i stručnih članaka treba voditi računa o mnogim

detaljima. Ponajprije treba odabrati adekvatan naslov. Budući da se radi o

najočevidnijem i najčitanijem dijelu, ni u jednom dijelu znanstvenoga članka nije

toliko važno dobro odabrati prave riječi i pojmove kao pri kreiranju naslova. «Naslov

mora sa što manje riječi točno opisati sadržaj članka.»90 U naslovu se ne smiju rabiti

skraćenice, kemijske formule niti žargon.

Sažetak (eng. Summary) bi trebao biti jezgrovit prikaz cijeloga članka a ne

samo zaključka. Dobro napisan sažetak omogućuje čitateljima da brzo otkriju bitne

točke sadržaja članka, da odrede je li im zanimljiv te hoće li ga pročitati. Dobar

sažetak u oko 250 riječi treba naznačiti: a) osnovnu svrhu i cilj istraživanja, b)

primijenjenu metodologiju, c) postignute rezultate, d) bitne zaključke. Sažetak treba

90 DAY, R. A.: How to Write and Publish a Sceintific Paper, Philadelpiha, ISI Press TM, 1976., p. 8.; citirano prema SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 29.

55

napisati i na nekom od svjetskih jezika. Najčešća je pogrješka pri pisanju sažetaka

opisivanje nepotrebnih potankosti.

«Uvod članka mora sadržavati dostatno obavijesti da bi čitatelj mogao

razumjeti i procijeniti autorove zamisli, postupke i postignute rezultate, a da ne mora

prije toga pročitati opsežnu literaturu o predmetu istraživanja. Iz Uvoda, nadalje,

mora biti jasno zašto je autor istražio baš taj predmet.»91 U njemu se treba prikazati

narav i značenje odabranoga područja istraživanja te pobliže odrediti svrhu i predmet

istraživanja. Uvod je i pravo mjesto za opisivanje posebnih skraćenica ili naziva te

ukazivanje na probleme s kojima se autor tijekom istraživanja susretao.

U razradi teme treba voditi računa o važnosti pojedinih informacija koje se

prezentiraju čitatelju. Treba, naime, prikazati samo glavne i reprezentativne rezultate,

a ne sve. «Poriv da se sve opiše, da se ništa ne izostavi, ne dokazuje da netko ima

neograničeno mnogi informacija. Prije pokazuje da taj ne zna odabrati bitno.»92

Pisati valja po logičnom slijedu, što često nije slijed kojim se radilo. Izlaganje treba

biti jedna cjelina, razumljiva sama za sebe, s međusobno povezanim dijelovima.

Zaključak sadrži najvažnija rješenja postavljenoga problema istraživanja,

odnosno sve odgovore na pitanja postavljena u uvodu. «Zaključak je zapravo, na

sustavan, koncizan i jezgrovit način izložena sinteza svih relevantnih spoznaja,

informacija, stavova, znanstvenih činjenica, teorija i zakona koji su izneseni u

analitičkom dijelu znanstvenog djela.»93 U zaključku se, dakle, ne iznose nove

spoznaje, novi dokazi, novi podatci, nego se on formulira na temelju već prethodno

iznesenih spoznaja, dokaza itd. U njemu se također ne navode citati drugih

istraživača i znanstvenika niti se pišu fusnote (kao niti u uvodu).

3.1.3. Znanstvena studija (projekt)

To je najčešće kolektivno znanstveno djelo koje naručitelj (investitor)

povjerava na izradu specijaliziranim znanstvenoistraživačkim organizacijama ili

91 SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 37. 92 AARONSON, S.: Style in scientific writing. Current Contents 20 (2), 1977., 6-12.; citirano prema SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 41. 93 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 466.

56

visokim učilištima. Takve se studije temelje na fundamentalnim i primijenjenim

istraživanjima kojima se postižu originalni istraživački rezultati. Uglavnom nastaju u

dužem vremenskom razdoblju (pet do deset godina).

3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela

Da bi bilo kvalitetno, znanstveno djelo mora imati sljedeće karakteristike:

iscrpnost prikaza, sažetost prikaza, jedinstvo, sklad (koherentnost), adekvatno

isticanje, izvornost, ispravno rasuđivanje, primjere.

Vrijednost nekoga rada nipošto ne ovisi o njegovu obujmu, nego poglavito o

iscrpnosti kojom se neki problem obrađuje. To će reći da rad mora

predstavljati, koliko je to moguće, bar za neko vrijeme konačnu studiju o tom

problemu tako da se o njemu ne može kroz nekoliko godina ponovno pisati

pod istim vidikom i u istom smislu. Budući da rad ne mora obuhvatiti i riješiti

sva pitanja, to treba naznačiti u uvodu i eventualno u zaključku upozoriti na

najvažnija pitanja koja bi još trebalo obraditi.

Pri pisanju znanstvenih djela valja imati na umu opće pravilo da treba težiti

za kratkoćom sa sažetim i snažnim načinom izlaganja činjenica i ideja. To,

dakako, ne smije ići na štetu jasnoći i iscrpnosti prikaza. Kratkoća je dobar

pokazatelj da je autor ovladao predmetom u toj mjeri te je u stanju iznijeti ga

u sažetom obliku a da se pritom ne izostavi ništa bitno. Osim toga, kratak rad

kudikamo je privlačniji od opsežnoga i primjeren je današnjem tempu života.

Da bi se postigla kratkoća, potrebno je držati se nekih općih načela:

1) ne počinjati izlaganje odveć izdaleka, nego ondje gdje je to nužno

2) ne unositi u rad ništa što nije neposredno povezano s temom, što rad čini

razvodnjenim

3) ne pretrpavati rad neznačajnim pojedinostima

4) ne ponavljati ono što je već na neki način rečeno

5) ne razlagati i opsežno objašnjavati stvari koje su po sebi dovoljno razumljive.

Nužno je da svi dijelovi rada (poglavlja, odsjeci, paragrafi itd.) budu

posvećeni jednom predmetu, jednoj ideji, da čine organsku cjelinu i da

57

doprinose, svaki za sebe i svi skupa, postupnom tijeku i razvoju temeljne

ideje.

Svi dijelovi rada trebaju biti u međusobnom skladu i u skladu s cjelinom

(logička povezanost).

Svaka misao i niz misli trebaju biti istaknute prema svojoj važnosti. To se

postiže većim ili manjim prostorom koji se daje nekoj misli i mjestom na

kojemu se ona razrađuje. Ono što želimo najviše istaknuti stavljamo na

posljednje mjesto koje je najvažnije, zatim po važnosti dolazi prvo mjesto itd.

Iako je teško postići popunu originalnost, za njom svakako treba težiti pa i u

najskromnijim radovima. Izvornost se sastoji u tome što se donosi nova

građa, dotad nepoznata ili što se već poznata, suhoparna i nezanimljiva građa

učini vrijednom i zanimljivom. Originalnost se očituje i u drukčijoj

organizaciji i rasporedu (kompoziciji) građe, u novim zaključcima izvedenim

na temelju građe koja je autoru na raspolaganju, zaključcima koji s novoga

vidika osvjetljuju predmet, bacaju na nj nov pogled itd.

Svaku tvrdnju koju iznosi autor treba obrazložiti i potkrijepiti valjanim i

uvjerljivim dokazima, inače se radi o proizvoljnim i samim time nevrijednim

konstatacijama. Pritom se stvari ne smiju pojednostavljivati i uzimati u obzir

samo one činjenice koje autoru idu u prilog.

Najbolje sredstvo za jasno izlaganje jest primjer. To će reći da se rad ne smije

svesti samo na apstraktnu refleksiju, nego ga treba potkrijepiti raznovrsnim

primjerima koji se mogu crpsti iz osobnoga iskustva i iskustva drugih.94

94 Cf. KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1978., pp. 37.-40.

58

3.2. Znanstvenostručna djela

Djela koja sadrže podjednako elemente znanstvenih i stručnih djela nazivaju

se znanstvenostručnim djelima. U ovu skupinu ubrajaju se: 1) udžbenici, 2)

enciklopedije, 3) leksikoni, 4) praktikumi, 5) rječnici, 6) zbornici radova, 7)

bibliografije, 8) priručnici i 9) časopisi.

3.2.1. Udžbenik

Udžbenikom je osnovno nastavno sredstvo u organizacijama odgoja i

obrazovanja u kojemu se izlaže gradivo utvrđeno nastavnim planom i programom

odgojno-obrazovnoga rada. To znači da se pod udžbenikom podrazumijeva: a)

tiskana knjiga, b) skripta, c) hrestomatija, d) autorizirana predavanja, e) zbirka

zadataka, f) priručnik, g) radna bilježnica ili druga literatura koja zamjenjuje

udžbenik ili je njegov sastavni dio, ali uz uvjet da su izrađeni u izravnoj vezi s

odgovarajućim nastavnim planom i programom. Svaki se udžbenik mora temeljiti na

utvrđenim znanstvenim i idejno-odgojnim načelima i mora ispunjavati primjerene

pedagoške, psihološke, didaktičko-metodološke, tehničke i estetske standarde.95

3.2.2. Enciklopedija

Enciklopedija je knjiga, najčešće višesveščana, koja na leksikografski

dotjeran način, obično abecednim redom, prema ključnim riječima (natuknicama,

odrednicama) donosi i objašnjava pojave, pojmove, događaje, osobe, znanja

općenito. Od leksikona se razlikuje sintetičkijim pristupom građi, člancima u kojima

se osim podataka iznose i ina objašnjenja ili analize. Može biti opća ili stručna

(specijalna, npr. društvenih znanosti, filozofije, ali i nekoga područja ili naroda).96

95 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 195. 96 Cf. «Enciklopedija», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VI. knjiga, Zagreb, Pro leksis – Večernji list, 2005., p. 55.

59

Od općih enciklopedija najpoznatija je Encyclopedia Britannica koja je

izlazila u protekla dva stoljeća. Njezino drugo izdanje ima 29 svezaka u kojima je

vrlo precizno, pregledno i sustavno obrađeno oko 500.000 odrednica. Poznata je i

njemačka enciklopedija Der Grosse Brockhaus. Njezino 16. izdanje obuhvaća 12

glavnih i dva dodatna sveska koji ukupno sadržavaju 150.000 natuknica. Smatra se

da ova enciklopedija ima najnovije informacije, da je najdetaljnija i najpripremljenija

u odnosu na sve postojeće enciklopedije.

Enciklopedije mogu služiti kao važan izvor znanstvenih informacija, pri čemu

treba preferirati najnovija izdanja u kojima su na znanstven i suvremen način

obrađene nove informacije.97

3.2.3. Leksikon

Leksikon (grč. rječnik) je priručnik u kojemu se uglavnom abecednim redom

nižu te sažeto, s osnovnim podatcima, prikazuju i tumače pojmovi, znamenite osobe,

vlastita i zemljopisna imena, povijesna zbivanja, znanstveno i stručno nazivlje, tuđice

i dr. iz kruga usmenoga i pismenoga općenja obrazovnih ljudi (konverzacijski

leksikon), odnosno iz područja neke znanosti ili struke (stručni leksikon), primjerice:

leksikon biblijske teologije, biografski leksikon, glazbeni, jezikoslovni, medicinski,

pomorski, športski leksikon itd.98

3.2.4. Praktikum

To je posebna vrsta udžbenika ili priručnika koja može imati univerzalni ili

specijalistički karakter. Praktikumi mogu biti namijenjeni studentima, istraživačima i

praktičarima. U njima se iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s

procesima za izvođenje eksperimenata i određivanje parametara koji su u njima

predviđeni. Praktikumi su, zapravo, instruktivni priručnici, vrlo korisni praktični

97 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 198. 98 Cf. «Leksikon», u: Hrvatski obiteljski leksikon, Zagreb, EPH i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005., sv. 6., p. 83.

60

sveobuhvatni vodiči u kojima su na jasan, jednostavan, postupan i precizan način

izneseni svi relevantni postupci, radnje i operacije koje racionalno i djelotvorno

rješavaju konkretne probleme, zadatke, poslove.99

3.2.5. Rječnik

Rječnik je priručna knjiga koja sadrži popis riječi i izraza nekoga jezika (ili

više njih) izabranih, raspoređenih i objašnjenih po nekom načelu (poredanih obično

po abecedi).100 Postoji mnogo vrsta rječnika, različitih po načinu kako su izrađeni, po

jezičnom području koje obuhvaćaju i svrsi kojoj su namijenjeni. Najvažniji se mogu

svrstati u pet skupina: 1) jednojezični rječnici (sadrže riječi samo jednoga jezika), 2)

dvojezični rječnici (sadrže riječi i izraze jednoga jezika objašnjene riječima i

izrazima drugoga jezika), 3) mnogojezični rječnici (sadrže riječi i izraze jednoga

jezika paralelno objašnjene na više jezika), 4) frekvencijski rječnici (na temelju

opsežnih tekstova vrlo različita sadržaja pokazuju u brojevima i postotcima kako se

pojedina riječ ili oblik pojavljuje u nekom jeziku), 5) biografski rječnici (donose

podatke o životu, radu i djelima istaknutih znanstvenih i stručnih radnika, osoba iz

političkoga, umjetničkog, gospodarskog i javnog života; npr. Tko je tko u

Hrvatskoj).101

3.2.6. Zbornik radova

Zbornik je knjiga s više različitih tekstova, studija ili rasprava, obvezno

povezanih općom temom ili svrhom.102 Danas su zbornici vrlo česti i donose radove

više autora vezanih uz neku aktualnu tematiku, izabranih i sakupljenih osobito u

povodu obljetnica, proslava, simpozija, znanstvenih skupova i sl. Ovaj oblik

prezentiranja znanstvenih i stručnih radova veoma je produktivan i znatno pridonosi

riznici svjetske i nacionalne znanosti. 99 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 199. 100 Cf. «Rječnik», u: Hrvatski obiteljski leksikon, sv. 6., op. cit., p. 89. 101 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 201. 102 Cf. «Zbornik», u: «Hrvatski enciklopedijski rječnik, op. cit., p. 1486.

61

3.2.7. Bibliografija

Bibliografija (katalog, popis, lista, indeks, registar) je stručno-znanstvena

djelatnost koja prikuplja, odabire, analizira, sistematizira i opisuje tiskane ili na drugi

način umnožene, javnosti namijenjene tekstove te ih kao uređene popise publicira s

namjerom da pruži informaciju kao pomoć pri stručnom i znanstvenom radu.103

Postoje vrlo različite vrste bibliografija. Najvažnije su sljedeće:

1) prema sadržaju i vrstama indeksirane građe: a) opće bibliografije

(obuhvaćaju popise građe bez obzira na njezine sadržaje i vrstu) i b)

specijalne bibliografije (obuhvaćaju samo publikacije posebnoga područja,

teme ili određene discipline

2) prema namjeni: a) popisne bibliografije (u njima se bilježe najiscrpniji

materijali s raznih područja znanja ili posebnoga karaktera), b) znanstvene

bibliografije (žele informirati znanstvenike o publikacijama koje se odnose na

istraživačke probleme predmeta istraživanja ili teme koje istražuju), c)

bibliografije kao preporuke (upućuju na određenu literaturu)

3) prema vremenu objavljivanja bibliografije: a) tekuće bibliografije (popisuju

materijale onako kako su nastali, b) retrospektivne bibliografije (obuhvaćaju

publikacije u određenom razdoblju do vremena kompilacije bibliografije), c)

perspektivne bibliografije (daju publikacije koje su u tisku)

4) prema mjestu izdanja indeksirane literature: a) međunarodne bibliografije

(popisuju materijale na stranim jezicima objavljene u raznim zemljama), b)

nacionalne bibliografije (obuhvaćaju materijale koji izlaze u nekoj državi ili

na posebnom jeziku), c) regionalne bibliografije (registriraju lokalna tiskana

djela).

5) prema metodi sređivanja: a) sustavne i b) predmetne ili autorske.

«Bibliografija zbog velikog bogatstva izvora informacija o objavljenim djelima

predstavlja zlatni ključ za svakog znanstvenika i svako znanstveno područje i

znanstveno polje, jer s izvanrednom lakoćom otvara svaku bravu riznice znanja.»104

103 Cf. «Bibliografija», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, III. knjiga, op. cit., p. 10. 104 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 204.

62

3.2.8. Priručnik

Priručnici su djela koja pružaju znanstvene i druge informacije o određenom

znanstvenom području, a oni obuhvaćaju enciklopedije, leksikone, udžbenike,

rječnike, bibliografije, statističke priručnike, tehničke i druge stručne priručnike. To

je, zapravo, zajednički naziv za brojne vrste samostalnih, važnih i afirmiranih

edicija.105

3.2.9. Časopisi

Časopis je periodička publikacija, vrsta serijske publikacije koja izlazi u

redovitim razmacima kraćim od godine, duljim od tjedan dana, a namijenjena

priopćavanju ostvarenja iz znanosti, umjetnosti, športa, zabave i dr. Povezanost

pojedinih svezaka (brojeva) obično se ne očituje samo naslovom i tekućom

numeracijom nego i sadržajem i vanjskim oblikom. Prema sadržaju razlikuju se

općekulturni, popularno-znanstveni, znanstveni časopisi te revije i magazini.106

3.3. Stručna djela

Za stručna se djela može reći da ne sadrže nove, originalne znanstvene

spoznaje, znanstvene rezultate ili teorije; u njima se obrađuje već poznato i opisano.

Izrada stručnoga djela ima osnovni zadatak prikupiti i interpretirati već poznate

znanstven spoznaje, činjenice, informacije i teorije. Težište je, dakle, na primjeni

poznatoga, na širenju i popularizaciji znanstvenih spoznaja, a ne na otkrivanju novih,

izvornih znanja.107

U stručna djela redovito se ubrajaju sljedeće vrste: 1) magistarski stručni rad,

2) stručni članak, 3) stručni prikaz, 4) stručni elaborat, 5) stručna ekspertiza, 6)

stručno izvješće, 7) meditacija, 8) recenzija i 9) vodiči.

105 Cf. ibid., p. 204. 106 Cf. «Časopis», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, IV. knjiga, op. cit., p. 237. 107 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 210.

63

O magistarskome stručnom radu i o stručnome članku govori se na

prethodnim stranicama ovoga rada, pa ovdje ne ćemo o njima posebno govoriti.

Stručni prikaz je stručno i kritičko predstavljanje određenoga djela

znanstvenoj i stručnoj javnosti i to najčešće u odgovarajućim časopisima. Gotovo

svaki prikaz sadrži: motiv za pisanje, sintetički prikaz djela i kritičku ocjenu djela.

Pozitivne i negativne elemente treba korektno i objektivno argumentirati, a prikaz

moraju karakterizirati konciznost, objektivnost, jasnoća i uvjerljivost.108

«Stručni elaborat je kratko stručno djelo, gotovo uvijek istovjetnog oblika i

strukture koje se izrađuje na već ustaljen način. U njemu se temeljito izlaže i

obrađuje neko pitanje ili predmet. Investicijski elaborat je tipično djelo ove vrste.

To jednako važi i za programe razvoja i elaborate o reorganizaciji nekog poduzeća ili

službe.»109

Ekspertiza je stručno djelo u kojemu priznati i ovlašteni ekspert, odnosno

sudski vještak ili tim eksperata iznose stručno mišljenje o nekom predmetu ili o

rješavanju određenoga praktičnog problema.110

Stručna izvješća mogu biti raznovrsna. Najčešća su: a) izvješća o

znanstvenostručnom radu na određenom projektu, b) izvješće povjerenstva o ocjeni

znanstvenoga magistarskog rada, c) izvješće povjerenstva o ocjeni pogodnosti teme

doktorske disertacije i podobnosti doktoranda u postupku stjecanja doktorata

znanosti i d) izvješće povjerenstva za izbor istraživača u znanstvena zvanja.111

«Meditacija je stručno djelo (članak) vrlo skromne znanstvene, odnosno

stručne vrijednosti. U takvim djelima autor ostaje na razini razmišljanja, često

emotivnog udubljivanja u razjašnjavanje jasnih pojmova o nekim stvarima ili

108 Cf. ibid., p. 210. sq. 109 Ibid., p. 220. 110 Cf. loc. cit. 111 Cf. loc. cit.

64

pojavama, bez znanstvenog tretiranja tih stvari i pojava. Pisanje ovakvih djela

svojstveno je mladim i neiskusnim istraživačima.»112

Recenzija je pismeni kritički prikaz, ocjena umjetničkoga ili znanstvenog

djela kojom recenzent vrednuje rezultate tuđega djela: udžbenika, priručnika,

praktikuma, studije, članka, književnoga ili drugog pisanog djela. Drugim riječima,

recenzija je stručno mišljenje nekoga priznatog eksperta o (ne)kvaliteti tuđega djela.

O ocjenama iznesenima u recenziji izravno ovisi hoće li se neko djelo objaviti ili ne,

treba li se dopuniti, izmijeniti ili ne.

Recenziranje rukopisa ima veoma važnu funkciju. Njime se, naime, isključuje

mogućnost objavljivanja nekvalitetnih znanstvenih, stručnih i drugih djela,

poboljšava se kvaliteta već napisanih rukopisa, osigurava se suvremenost iznošenja

spoznaja, stavova, zaključaka, teorija itd.

Recenzenti mogu biti priznati i afirmirani znanstvenici, istraživači i

sveučilišni profesori koji su po zanimanju, zvanju i akademskom stupnju

obrazovanja iznad autora djela koje mu je povjereno na recenziju. Samo u iznimnim

slučajevima recenzent može biti u istom znanstvenoistraživačkom i istom

znanstveno-nastavnom zvanju u kojemu je i autor. Nedopustivo je pak da neko djelo

recenzira netko u nižem zvanju.

Za svaki udžbenik potrebne su tri recenzije, i to: recenzija eksperta

(istaknutoga znanstvenog i pedagoškog djelatnika), recenzija metodičara (eksperta za

metodologiju izrade znanstvenoga i stručnog djela te recenzija nastavnika praktičara.

Na visokim učilištima uvriježeno je pribavljanje dviju recenzija.113

Vodiči (Directories) su u pravilu kvalitetna stručna djela, grafički, tehnički i

umjetnički primjereno opremljena, koji sadrže brojne vrlo zanimljive i korisne

informacije o privrednim i drugim organizacijama, institucijama, sveučilištima,

visokim učilištima, istaknutim osobama itd. (npr. Directory of European

Associtations, Tko je tko u hrvatskom gospodarstvu…).114

112 Ibid., p. 221. 113 Cf. ibid., p. 221.-223. 114 Cf. ibid., p. 255.

65

4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA

4.1. Izbor teme

Znanstvenoistraživački rad iznimno je zahtjevna djelatnost koja

podrazumijeva savjesno, sustavno i svestrano istraživanje, ispitivanje i proučavanje

aktualnih znanstvenih problema e da bi se na njih mogli dati zadovoljavajući

odgovori. Svako pak znanstveno istraživanje počinje s izborom teme ili naslova

djela. Izbor teme nikako nije lagan posao, osobito ako se radi o djelu većega opsega

(magistarskom radu, doktorskoj disertaciji, udžbeniku, monografiji i sl.). Neuspješan

izbor teme pretpostavlja neuspjeh cjelokupnoga istraživanja.

Tema mora biti razmjerna osobnim sposobnostima istraživača. To će reći da

je netko skloniji pozitivnom istraživanju, induktivnom i analitičkom radu, drugi opet

spekulaciji, deduktivnom ili sintetičkom pristupu. Osim toga, netko bolje vlada

stranim jezicima, drugome je jača strana opća naobrazba i interdisciplinarnost itd.

Tema također mora odgovarati vlastitim mogućnostima s obzirom na bibliografiju,

izvore, vrijeme, okolnosti, financijsku situaciju itd.

S obzirom na samu temu, ona mora biti određena, ograničena, ne općenita,

preopširna, apstraktna. Treba biti originalna, da ne ponavlja ono što su već drugi o

tom problemu rekli. Znanstvenik i istraživač u svojim djelima mora iznijeti nešto

novo i na taj način dati barem skroman prilog znanosti ili životu. Tema mora biti

korisna za život i zanimljiva za čitatelja.

To se može postići samo ako istraživač osim originalnosti i stvaralačke mašte

ima sposobnost poopćavanja (generalizacije) i izvođenja općih zaključaka, sudova i

zakona, ako ima razvijen i oštar promatralački dar, smisao za red, za sustavnost i

točnost, ako ima razvijen kritički i samokritički duh (protiv bilo kakve predrasude,

apriorističnoga pristupa i odlučivanje prema simpatijama ili antipatijama), ako ima

intelektualno poštenje, strast za istinom, sposobnost da odlaže sud sve dok ne prikupi

dovoljan broj činjenica koje mu govore u prilog, sposobnost i naviku za duge i

strpljive napore itd.

66

Različiti su putovi koji vode do pronalaska neke pogodne i još neobrađene

teme. Ponajprije to može uputa profesora koji je potencijalni mentor. Tu su također

razgovori sa starijim i iskusnim stručnjacima. No, pouzdani se «signali» mogu

pronaći u knjigama i člancima po raznim publikacijama, u materijalima s kongresa i

simpozija, u doktorskim disertacijama itd.

Nakon izbora teme nužno je obaviti neke pripremne radove koji će omogućiti

nesmetan i organiziran rad na realizaciji vlastitoga projekta. To u prvom redu

podrazumijeva sastavljanje podsjetnika u koji se unose neki neposredni zadatci, kao

što su: koje knjižnice treba pregledati, koje opće i stručne priručnike konzultirati, s

kojim stručnjakom razgovarati, koju opću ili stručnu knjigu o tom pitanju pročitati

itd. Osim toga valja pribilježiti svaku misao koja se javi tijekom istraživanja, a koja

je vezana uz dotičnu problematiku. To je, naime, garancija da se ne će zaboraviti

nešto važno i da će se vrijeme racionalno iskoristiti.115

4.2. Prikupljanje, proučavanje i sređivanje građe

Da bi se prikupila kvalitetna literatura, nužno je poznavati važne veće zbirke

izvora i sveopćih bibliografijskih pomoćnih sredstava koja se odnose na područje

vlastitoga studija. Na taj se način najlakše dolazi do svih dostižnih izvora na

vlastitom području. Svako pak djelo koje bi moglo pružiti i najmanju informaciju o

problemu koji se istražuje ne smije se zaobići. Da bi se ostvarilo svestrano korištenje

izvora, u mnogim slučajevima ne će biti dosta ograničiti se samo na svoju struku,

nego će biti potrebno zahvatiti i u srodna područja.

Značaj znanstvenoga rad zahtjeva da ispravno razlikujemo izvore i da prema

mogućnostima uvijek idemo na prvotne izvore. Vrijednost i značaj nekoga izvora

ovisi o smjeru naše teme. Ono što je, primjerice, za neki povijesni rad koji nastoji

ustanoviti neku povijesnu činjenicu posve beznačajno, može za filologa ili

istraživača narodne književnosti toga doga biti od neprocjenjiva značaja.

115 Cf. KOS, S.: op. cit., pp. 41.-44.

67

Znanstveni rad općenito je nemoguće zamisliti bez uporabe knjižnica.

Katalozi pak tvore bitni dio svake knjižnice i o njima ovisi njezino praktično

značenje i korist jer oni imaju posredničku zadaću između knjižnoga fonda i

korisnika knjiga. Postoje različite vrste kataloga, a najvažniji su ovi:

abecedni katalog (publikacije koje se nalaze u knjižnici razvrstane su

abecednim redom prema prezimenu autora ili prema naslovima bibligrafskih

jedinica)

stručni ili sustavni katalog (sadrži popise publikacija koje su raspoređene u

razrede, skupine, podskupine na osnovi određene stručne klasifikacije; na

jednom se mjestu nalaze kataložne jedinice koje obrađuju određeno

znanstveno područje, npr. humanističke znanosti)

predmetni katalog (takvi se katalozi sastavljaju od kataložnih listića po

abecednom redu, a prema predmetnim odrednicama, odnosno prema onoj

ključnoj riječi koja najjednostavnije i najodređenije izražava sadržaj određene

publikacije)

katalog periodičnih publikacija (takav se katalog sastavlja abecednim

redom prema naslovima ili prema prvoj imenici u naslovu periodične

publikacije)

javni katalog (stavlja se na raspolaganje korisnicima bibliotečnoga fonda, a

mogu biti: abecedni, predmetni, stručni, opći, posebni ili specijalni, katalog

periodike)

interni katalog (njega rabi osoblje u knjižnici, služi njihovim internim

potrebama)

specijalni (posebni) katalog (sadrži popise posebnih edicija, kao npr. katalog

magistarskih radova, katalog doktorskih disertacija, katalog rukopisa, katalog

zemljopisnih karata itd.)

skupni ili središnji katalog (to je, zapravo, abecedni katalog koji sadrži

popis i opis publikacija iz više knjižnica na određenom užem ili širem

području).

68

Da bi se moglo uspješno pretraživati publikacije i u njima znanstvene

informacije, potrebno je suvremeno ovladati tehnologijom korištenja kataloga,

odnosno kataložnih jedinica ili općenito katalogizacijom. Uspješno korištenje

kataloga postiže se vještinom, odnosno praktičnim pretraživanjem bibliotečnoga

fonda. Pri tome svakako važnu ulogu ima pretraživanje kataloga, publikacija i

znanstvenih informacija izravnim pristupom bazama podataka putem računalnih

mreža. Suvremena tehnologija omogućava izravno povezivanje korisnika putem on

line sustava s bazom podataka instaliranom na određenom komunikacijskom

računalu. Tako on može u vrlo kratkom vremenu pretražiti velik broj publikacija i

objavljenih djela te pronaći znanstvene informacije relevantne za svoje

istraživanje.116

Nakon prikupljanja literature slijedi njezino iščitavanje i pravljenje

odgovarajućih bilježaka koje će poslužiti kao građa pri pisanju samoga rada. S

obzirom na sadržaj i oblik, bilješke mogu biti: bibliografske, dokumentarne i

metodološke. U znanstvenoistraživačkom radu posebno su važne bilješke

dokumentarnoga karaktera, tj. one koje se tiču predmeta istraživanja, odnosno teme

koja se obrađuje, a pišu se iz primarnih i sekundarnih izvora. Bilješke iz primarnih

izvora najdragocjenije su.

U bilješke se zapisuju samo najvažniji podatci, informacije, misli, stavovi i

zaključci koji su istraživaču potrebni u obradi teme. Bilješke se mogu pisati u

posebnoj bilježnici ili na posebnim listovima papira ili kartončićima, što je znatno

bolje budući da se poslije mogu redati po potrebi. Često se rabe i tzv. marginalne

bilješke, a to su kratki zapisi na margini tiskanih tekstova.

Prikupljeni materijal valja rasporediti prema unaprijed zamišljenoj strukturi

rada. Struktura ili kompozicija, odnosno raspored u nekome djelu mora biti u skladu

s: načelom jedinstva (osnovna misao teme mora se provlačiti od početka do

završetka djela), načelom skladnosti ili harmonije (raspored gradiva mora biti takav

da između pojedinosti vlada uzročno-posljedična povezanost, vremenski i prostorni

odnos itd.), načelom ravnomjernosti ili proporcije (svakoj misli, odnosno svakom

elementu rukopisa treba odrediti prostornu veličinu prema njihovoj važnosti),

116 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 431.-442.

69

načelom izrazitosti (najvažnije misli valja staviti u prvi plan) i načelom raznovrsnosti

(lucidno korištenje jezičnih i stilističkih mogućnosti, znalačka uporaba citata i fraza,

skladno smjenjivanje kratkih i dugih rečenica).117

4.3. Citati ili navodi

Svako se znanstveno i stručno djelo temelji na prikupljenoj, proučenoj i

sređenoj građi. Dobar znanstveni rad karakterizira adekvatna uporaba citata, pozivnih

bilježaka i ilustracija ukoliko su nužne za postojeće djelo.118

Citatima se treba služiti na odgovarajući način. Primjerice, pretjerana uporaba

citata opterećuje vlastiti rad i ne dopušta autorovoj misli da dođe do izražaja. No, i

preškrta je uporaba također neprimjerena budući da od čitatelja zahtjeva pretjerano

povjerene u vlastite tvrdnje bez potkrjepe kod autoritetâ.

Od drugih se autora mogu preuzeti definicije pojmova, znanstvene činjenice,

ideje, stavovi, informacije, ilustracije i slično, ali se uvijek treba na jasan

nedvosmislen i uobičajen način navesti čiji su to podatci i iz kojega su

bibliografskoga izvora preuzeti. To se postiže citiranjem. Pod citiranjem se

podrazumijeva od riječi do riječi navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje

se mogu izvorno provjeriti.119 U znanstvenom i stručnom pisanom djelu tuđi se

tekst mora jasno i nedvosmisleno odvojiti od autorova teksta. Stoga tuđi tekst

stavljamo u znakove navoda!

Svrha citiranja mnogostruka je. Citiranjem se najčešće ilustrira neki problem

riječima kojima ga je već izložio neki autor od neosporna autoriteta na tome

području. Citatom tako možemo potvrditi vlastitu tezu o tom problemu. No, citati

također vrlo često služe za suprotstavljanje mislima drugih autora kako bi naši

protuargumenti što bolje došli do izražaja.

«Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke.

Neobjavljene podatke, članke koji su u tisku, sažetke, teze ili sekundarne informacije

117 Cf. ibid., pp. 454. sq. 118 Cf. ibid., p. 481. 119 Cf. loc. cit.

70

treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, može ih se spomenuti u

tekstu, u zagradi ili u bilješci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema

originalu prije nego li se rukopis pošalje tu tisak. Najčešće su pogreške i najviše ih je

baš u Popisu citirane literature!»120

Citira se ne zato da se pokaže naobrazba ili trud uložen u pisanje

znanstvenoga djela, niti radi estetskih motiva, nego da se autoritetom drugoga učvrsti

ono što mi tvrdimo. Ipak, ono što je savršeno očito ili što je općepoznato nema

potrebe za bilo kakvom potvrdom. Autor na kojega se pozivamo svakako mora imati

objektivnu vrijednost na području našega proučavanja. Ukoliko se taj autor u nekoj

tvrdnji poziva na nekoga trećeg autora, nije ispravno citirati njega nego autora na

koga se on poziva.

Kako citirati? Pri uporabi citata autor mora paziti na omjer tuđega u odnosu

na vlastiti tekst. Vlastito razmišljanje ne smije biti podređeno citatima. Rad ne smije

biti gomila prikupljena i nabacana materijala! Citati se moraju skladno

inkorporirati u cjelinu izložene tematike; oni moraju biti u izravnoj vezi s osnovnom

mišlju i temom određenoga djela. Citirati treba kada je dotični tekst nužan za sadržan

našega pisanog rada. Doslovno treba citirati kada tekst o kojemu je riječ traži

tumačenje ili komentar ili kada ga treba ispraviti ili odbaciti. Citirati doslovno

također treba kada određeni tekst razjašnjava ili potvrđuje našu argumentaciju. U

ostalim slučajevima bolje je napraviti sažetak ili opisati dotični tekst vlastitim

riječima, a u bilješci uputiti čitatelja na originalni tekst.

Ukoliko je citat kratak (do četiri retka), stavlja se u vlastiti tekst, pod

navodnim znakovima. Ako je citat veći od četiri retka, onda ga treba izdvojiti na

sljedeći način:

Citat se odvoji od prethodnoga teksta s dva razmaka između redova; isto se tako odvojiti i od teksta koji slijedi iza njega. Tekst citata bit će uvučen u odnosu na lijevu i desnu marginu za pet tipkovnih udaraca (jedan tab). Razmak između redova u tome citatu jest jedan, a ne veći. Radi li se kompjutorski, ovakvi se citati redovito pišu manjim slovima (primjer: veličina slova teksta 12, citata 10). U tome se slučaju tekst ne mora nužno stavljati u navodne znakove.

120 SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, četvrto, dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998., p. 50.

71

Citate treba pisati vjerno i brižljivo. Jedan od najvažnijih pokazatelja

studentove sposobnosti za znanstveni rad jesu točnost, vjernost, jasnoća i

ispravnost kojom citira u svojim pisanim radovima.

U strogo znanstvenom djelu, posebice ako je ono namijenjeno inozemstvu ili

ako je citat od odlučujuće važnosti, autor može citate navesti na jeziku kojim su

pisani. U tom se slučaju obično u fusnoti stavlja prijevod.

Ako se u citatu ispušta koja riječ ili dio teksta, na to svakako treba upozoriti i

to trima točkicama u uglatim zagradama […]. Pritom treba imati na umu da istrgnuti

citati mogu biti opasni jer se njima može bitno izmijeniti smisao autorovih misli.

Ukoliko je autor kojega citiramo napravio očitu pogrješku u odnosu na stil ili

na informaciju, u citatu treba prenijeti tu pogrješku (citat je vjerna reprodukcija

tuđeg teksta!!!), ali na nju treba upozoriti i to stavljajući odmah iza riječi u kojoj se

nalazi pogrješka u uglatu zagradu izraz sic! napisan masnim slovima i u kurzivu

[sic!]. Ako se u citatu nalazi neka nerazumljiva riječ ili rečenica, na njih se može

upozoriti masnim upitnikom u uglatim zagradama [?]. Želimo li pak čitateljevu

pozornost svratiti na određenu riječ ili rečenicu u citatu, iza njih ćemo staviti

uskličnik, masnim slovima, u uglatim zagradama [!].

Ako je citat u originalu napisan kurzivom ili masnim slovima, takvim ga

moramo i mi donijeti. Međutim, ako citat nije napisan masnim slovima ili kurzivom,

a mi želimo istaknuti neki dio teksta ili riječ koju citiramo, u tom slučaju u uglatim

zagradama odmah nakon naše intervencije stavimo [istakao autor], ili [podvukao

autor], ili [kurziv je naš]. To se isto može napisati u pozivnoj bilješci.

Ponavljamo, točnost i preciznost zahtijevaju doslovno prenošenje teksta koji

citiramo. Tekst treba prenijeti vjerno i točno u odnosu na jezik, stil, pravopis i

rečenične znakove koji su vlastiti originalnom tekstu, makar bili zastarjeli,

neuobičajeni i izvan uporabe. Ipak, i tu ima iznimaka. Sve interpunkcijske znakove

kojima završava citirani tekst možemo prilagođavati našemu tekstu, samo upitnik i

uskličnik ostaju nepromijenjeni. Tekst: «Pati bez suze, živi bez psovke, / i budi

mirno nesretan.» koji završava točkom, u našemu će tekstu ostati bez te završne

točke: «Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan» - uskliknuo je

Ujević u trenutku posvemašnjega razočarenja vlastitom sudbinom. No, sljedeći

72

citat završava uskličnikom pa ga i u samom citatu moramo sačuvati: «Čovječe pazi /

da ne ideš malen / ispod zvijezda!» - poručuje nam veliki Šimić.

Početna riječ jedne citirane rečenice koju unosimo u naš tekst tako da se više

ne nalazi na početku rečenice može se napisati malim slovom. Primjerice:

Dostojevski piše da onaj «tko voli ljude, taj voli i radost njihovu». Originalni

tekst: «Tko voli ljude, taj voli i radost njihovu.»

Također jedan citat može početi velikim slovom, iako se njegova prva riječ u

originalom tekstu nalazi u sredini rečenice i napisana je malim slovom. No, obično se

u tom slučaju stave navodni znakovi, zatim tri točkice i u nastavku citat kako je u

originalu, malim slovom. Uvrštavanje nekoga citata (riječi ili rečenice) u kontekst

naše rečenice zahtijeva ponekad promjenu u padežu ili u licu. Npr. originalni tekst:

«Tehnički je napredak zapravo Damoklov mač koji svima prijeti». Naš tekst:

Suvremenu tehnologiju autor naziva «Damoklovim mačem».

Treba se striktno držati načela: svaki citat u navodne znakove! Navodni

znakovi stavljaju se na početku, tj. ispred prve riječi i na svršetku, odnosno nakon

posljednje riječi ili interpunkcijskoga znaka ako je on sastavni dio citata. Ako postoji

citat unutar citata, tada ćemo upotrijebiti polunavodnike ('…'). U nekim slučajevima,

ako je tekst kratak, mogu se izostaviti navodni znakovi. Tada se citat stavlja u kurziv:

U Matejevu Evanđelju Isus govori: Dajte caru što je carevo, a Bogu što je Božje.

Navodni znak kojim završava citat treba staviti prije interpunkcijskih znakova

ako ti znakovi nisu sastavni dio citata i prije broja koji upućuje na podnožnu

napomenu. «Smrt je preseljenje iz kuće u kuću»1, napisao je Meša Selimović. A

ako su interpunkcijski znakovi dio citata, navodni znak treba staviti iza njih.

Nekada je nužno u citiranom tekstu učiniti neko objašnjenje radi boljega

shvaćanja teksta. Takav, kao i svaki drugi dodatak u originalni tekst, treba staviti u

uglate zagrade. («Išao je i sam pješice [Rašica], ali još u alkarskom odijelu, da se

umije i opraši.»)

73

4.4. Bilješke121

Jasnoća nalaže da se, redovito u pozivnoj bilješci naznači odakle smo uzeli

citirani tekst kako bi čitatelj to lako mogao provjeriti. Stoga treba jasno i

nedvosmisleno navesti autora i izvor svakoga citata. Osim bibliografskih podataka, u

napomenu dolazi sve ono što nije nužno za postojeći tekst ali je od koristi za njegovo

razjašnjenje. U bilješku se, dakle, stavlja sve ono što je korisno da se tekst upotpuni i

razjasni. U bilješke, međutim, ne smije ići ništa što je bitno za sam tekst jer one ni na

koji način ne mogu nadomjestiti sami tekst.

Postoje tri vrste pozivnih bilježaka.

1. Dokumentarne ili bibliografske napomene. One moraju precizno uputiti

čitatelja na korišteni bibliografski izvor.

2. Eksplikativne napomene. One služe kao dopunska objašnjenja pojedinih

dijelova izlaganja, određenih podataka, informacija, stavova, činjenica ili spoznaja

koji se nalaze u tekstu. Mogu sadržavati dopunske informacije, razne ideje,

usporedbe, primjedbe i slično.

3. Komparativne napomene. Služe za upućivanje čitatelja na neki drugi

izvor koji obrađuje istu ili sličnu problematiku.122

Dakle, svrha je pozivnih bilježaka da se naznače izvori i pruže bibliografske

informacije, da se dadu razjašnjenja koja su za sam tekst preteška, da se autoritetom

drugoga potvrde vlastite teze ili razlike, da se uputi čitatelja na druge autore i djela

koja se bave istom ili sličnom problematikom.

Postoji više načina citiranja tuđega teksta, odnosno pisanja pozivnih

bilježaka. Za nas su najvažnija dva: europski način i američki ili harvardski način

pozivnih bilježaka i citiranja.

121 Susrest ćemo mnoštvo različitih naziva za bilješku: pozivna bilješka, fusnota, napomena, referencija, podnožak, podnožna napomena… 122 Cf. ZELENIKA, R.: nav. dj., pp. 483. sq.

74

4.4.1. Europski sustav pozivnih bilježaka i citiranja

Ovaj sustav pisanja bilježaka ima dva osnovna podsustava: 1) europski

(pod)sustav pozivnih bilježaka ispod teksta (u podnožju stranice) i 2) europski

(pod)sustav pozivnih bilježaka u tekstu (u uglatoj zagradi).123

4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka ispod teksta

Upućivanje na bilješke u ovome se sustavu čini arapskim brojem koji se

stavlja na koncu citata kao eksponent (malo iznad teksta). Isti takav broj ponovi se u

pozivnoj napomeni. Bilješke se od teksta odvajaju jednom crtom dužine 4 do pet

centimetara. Neki autori stavljaju fusnote na koncu svakoga poglavlja ili čak na kraju

čitavoga izlaganja. Iako nije pogrješan, takav način prilično otežava čitanje jer je

čitatelj prisiljen stalno listati po knjizi. Stoga su kudikamo prikladnije bilješke na dnu

stranice. Valja paziti da se na dno stranice stavljaju one bilješke koje se odnose na tu

stranicu. To ne znači da neka opsežnija napomena ne može započeti na jednoj a

završiti na prvoj sljedećoj stranici. Ako je bilješka veća od jedne stranice, treba ju

staviti na koncu poglavlja ili čitavoga djela.

Pozivne se bilješke pišu sitnim slovima, započinju arapskim brojevima, a

numeriranje se odvija progresivno – počevši od broja jedan pa do posljednje fusnote

u djelu. Može se pisati i tako da prva fusnota u svakom poglavlju počne s brojem

jedan. No, ako djelo nije veliko, numeriranje će biti progresivno u čitavom pisanom

radu. Posve je neispravno započinjati s brojem jedan bilješke na svakoj tipkanoj

stranici. Valja svakako imati na umu bitno pravilo: «fusnota mora biti bar toliko

koliko se na popisu literature nalazi bibliografskih jedinica»124.

Bilješke, iako kratke, uvijek se stavljaju jedna ispod druge. Razmak unutar

bilježaka uvijek je jedan, odnosno najmanji mogući. Bilješke uvijek nakon broja

počinju velikim slovom i uvijek završavaju točkom.

123 Cf. ibid., p. 484. 124 Ibid., p. 485.

75

Budući da postoje neke razlike u rasporedu elemenata fusnota za svaku vrstu

znanstvenoga i stručnoga djela, potrebno je za svaku važniju skupinu takvih djela

navesti elemente fusnota i odgovarajuće primjere.

1) Knjige. Kada prvi put citiramo neku knjigu, potrebno je donijeti sve

nužne podatke o njoj, a to su: 1. prezime i ime autora (ime ili prezime), (ako

ih je više, do tri se pišu svi autori, a iznad tri piše se samo prvi autor i kratica:

i dr. ili et. al.), 2. naslov djela (u kurzivu!); ako ima podnaslov, odvaja se

točkom (tada se obično naslov stavlja u kurziv i bold, a podnaslov samo u

kurziv), 3. broj knjige ili sveska, ukoliko je djelo podijeljeno u dva ili više

toma ili volumena, 4. izdanje djela (ako se ne radi o prvom izdanju), 5. mjesto

izdanja, 6. izdavač, 7. godina izdanja i 8. stranica s koje se citira tuđi tekst

(ako se ukratko parafrazira tuđa spoznaja koja je u izvorniku napisana na više

stranica, naznačuju se sve te stranice, npr. str. 115-119.).

Primjeri:

ARALICA, Ivan: Konjanik, Zagreb, Mladost, 1990., str. 111.

ZELENIKA, Ratko: Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela,

četvrto izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., str. 487.

BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske,

1993., str. 323.

Ako nije upisano ime autora, bilješka počinje naslovom djela. Ukoliko na

knjizi nije otisnuta godina izdanja, a autor je odnekud za nju doznao, onda se godina

stavlja u uglatu zagradu. Ne znamo li za godinu, u uglatu ćemo zagradu staviti [b.g.]

(b.god.) – bez godine, ili lat. s.a. (sine anno = bez godine izdanja). Isto ćemo tako u

zagrade staviti kraticu ukoliko ne znamo za mjesto izdanja [b.mj.] (s.l. = sine loco –

bez mjesta). Ako je na djelu upisan pseudonim, a znanstvenik je doznao pravo ime,

stavit će to pravo ime u uglatu zagradu iza pseudonima. Radi li se o prijevodu, u tom

se slučaju obično navodi i ime prevoditelja (iza broja izdanja!).

76

Svaki sljedeći put informacije o istom djelu donose se u skraćenom

obliku! Ako je korišteno samo jedno djelo od nekoga autora, tada možemo napisati

ovako:

ARALICA, I.: op. cit., p. 65.125

ili

ARALICA, I.: nav. dj., str. 65.126

Ukoliko smo se služili s dvama ili više djela istoga autora, u skraćenome

obliku citiranja moramo paziti da ne dođe do zabune. U tome slučaju ne možemo

pisati: op. cit. ili nav. dj. jer ne bismo znali na koje se djelo ta kratica odnosi. Tada

moramo napisati prezime i ime autora (za ime je dovoljan inicijal) te barem prvu

riječ djela (ako je naslov duži) iz kojega citiramo, zatim kraticu nav. dj. (op. cit.) i,

naravno, broj stranice:

ZELENIKA, R.: Metodologija…, nav. dj., str. 488.

Ako je sljedeća bilješka iz djela koje je navedeno u prethodnoj bilješci, onda

se redovito piše ovako:

Isto, str. 90.

ili

Ibidem, p. 90.127

ili

Ibid., p. 90.

ili

Ib., p. 90.

125 Op. cit. = opus citatum (navedeno djelo); može se pisati u još kraćem obliku: o. c. 126 Nav. dj. = navedeno djelo; može se pisati i: n. dj. 127 Kratica p. označava stranicu (lat. pagina = stranica).

77

Ukoliko je sljedeća bilješka iz istoga djela i na istoj stranici kao prethodna,

dovoljno je napisati: Nav. mj. ili Loc. cit. (loco citato = navedeno mjesto)128. Cilj je,

dakle, izbjeći nepotrebno ponavljanje istih podataka, ali isto tako ni u kojem slučaju

ne dovesti u dvojbu čitatelja.

Kratice op. cit. ili loc. cit. dobro je rabiti samo kada čitatelj unutar jednoga

poglavlja može provjeriti o kojem se djelu radi. Stoga je potrebno, ukoliko je rad

opsežniji, ponovno navoditi kompletne podatke o određenom djelu. Ako se od

jednoga autora citiraju dva ili više djela jedno za drugim, drugi i svaki sljedeći put

umjesto da se ponovno pišu prezime i ime, dovoljno je napisati kraticu: Isti, Idem

(Id.).

Ne brkati:

Kratica Isti (Idem) označava istoga autora, ali ne i isto djelo kao u prethodnoj

fusnoti. Kratica Ibidem označava istoga autora i isto djelo, ali različitu stranicu.

Kratica Loc. cit. označava istoga autora, isto djelo i istu stranicu kao u prethodnoj

bilješci.

Klasične autore redovito treba navesti u skraćenom obliku, pa i prvi put.

Treba navesti ime autora (redovito skraćen), naslov djela (kurziv i obično skraćen),

broj knjige, poglavlja, paragrafa, eventualno redaka, tako da bude jasno gdje tekst

započinje i gdje završava. Slijede prezime uređivača izvora (kritičkoga izdanja) ili

zbirke u kojoj je izvor izdan, broj sveska ako je potreban, zatim stranica početka i

završetka teksta.

Arist., Metaph. IV 12, 1019a,15 – 1020a,6; Jaeger, str. 103-106.

Plato, Resp. VI 18,506b; Chambry, str. 134.

Thomas Aq., Sum. theol. II, q. 64, a. 7, ad 3.

128 Neki autori pišu umjesto loc. cit. (l. cit.): ondje ili nav. mj. (navedeno mjesto).

78

Knjige Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta citiraju se tako da se naslov

knjige piše općevažećim skraćenicama, u kurzivu, s početnim velikim slovom, a

zatim slijedi broj poglavlja i retka, navedeni arapskim brojevima i međusobno

odvojeni zarezom (Mk 3,5-7; Job 2,12).

Ako u tekstu donosimo citat koji nismo uzeli direktno iz djela autora kojemu

pripada, nego iz nekoga drugog autora koji donosi taj citat, to trebamo naznačiti u

bilješci: DESCARTES, Rene: Rasprava o metodi, Zagreb, NZMH, 1951., str. 33.;

citirano prema BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, NZMH, 1993., str.

150.

Ako smo dio teksta nekoga autora parafrazirali a ne doslovno citirali, onda

ćemo bilješku započeti s Usp. ili Cf. (Cfr. = confer) – usporedi. Svakako treba

izbjegavati upućivanje na neodređeni broj stranica. Nije dobro pisati npr.: str. 23. ss.

(i sljedeće stranice), nego: str. 23.-31. Ali je ispravno napisati 29. s. (i sljedeća), što

je isto ako napišemo 29.-30. Ukoliko čitatelja želimo uputiti na neko djelo koje

nismo citirali niti parafrazirali, napisat ćemo: Vidi.

2) Članci. Za razliku od naslova knjige koji dolazi u kurzivu, naslov

članka, bilo da se nalazi u nekoj knjizi, časopisu ili novinama, piše se u

navodnim znakovima, a naziv knjige, časopisa ili novina piše se u kurzivu.

Pri citiranju članka iz neke knjige redoslijed elemenata koje donosimo jest

ovaj: 1. prezime i ime autora (do tri se pišu svi, iznad tri samo prvi i oznaka i

dr. ili et. al.), 2. naslov članka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. prezime i

ime autora ili uređivača knjige, 5. naslov knjige u kurzivu, 6. mjesto izdanja,

7. izdavač, 8. godina, 9. stranica.

Ukoliko je članak u nekom časopisu, onda je redoslijed elemenata pri

citiranju redovito ovaj: 1. prezime i ime autora, 2. naslov članka u navodnim

znacima, 3. u (in):, 4. naziv časopisa u kurzivu, 5. mjesto izdanja, 6. izdavač

(ako je časopis manje poznat; nije nužno), 7. volumen ili godište (rimskim

brojevima), 8. godina izdanja, 9. broj časopisa ili sveska (arapskim

brojevima), 10. stranica.

Isti je redoslijed i kod citiranja članka iz zbornika.

79

Citiramo li članak iz novina, treba donijeti sljedeće elemente: 1. prezime i

ime autora, 2. naslov članka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. mjesto

izdanja, 5. dan, mjesec i godina izdanja, 6. stranica.

Primjeri:

Iz knjige:

SUPIČIĆ, Ivan: «Humanizam i politika», u: BALABAN, Stjepan (ur.): Kršćanstvo,

Crkva i politika, Zagreb, CPSNC, 1999., str. 17.

Iz časopisa:

KEŠINA, Ivan: «Evolucionizam u prosudbi Antuna Bauera», u: Obnovljeni život,

Zagreb, god. LIV (1999.), br. 2, str. 193.

BADROV, Bonifacije: «Teistički egzistencijalizam Karla Jaspersa», u: Dobri pastir,

Sarajevo, god. XI-XII (1962.), sv. 1-4, str. 25.

Iz novina:

VUKADIN, Milan: «Pao prvi snijeg», u: Slobodna Dalmacija, Split, 11. prosinca

2002., str. 12.

3) Enciklopedije i leksikoni. Citiramo li iz enciklopedije ili leksikona,

onda donosimo sljedeće elemente: 1. prezime i ime autora (ako postoji), 2.

naziv natuknice ili odrednice koju citiramo (u navodne znakove), 3. ime

enciklopedije ili leksikona u kurzivu, 4. mjesto izdanja, 5. izdavač, 6. broj

sveska, 7. stranica.

HAMM, Josip: «Archiv für slavische Philologie», u: Enciklopedija Jugoslavije,

Zagreb, Leksikografski zavod, 1958., sv. 3., str. 351.

«Tehnika», u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, Jugoslavenski

leksikografski zavod, 1959., sv. 6., str. 378.

KLAIĆ, Bratoljub: «Tehnika», Rječnik stranih riječi, Zagreb, Nakladni zavod Matice

hrvatske, 2002., str. 1332.

80

4) Propisi. Elementi fusnota za propise, bilo za nacionalne bilo za

međunarodne, specifični su i razlikuju se od prethodno spomenutih skupina:

1. naziv propisa (bold), 2. ime ili naziv službenoga glasila (u navodne

znakove), 3. godina izdanja, 4. broj službenoga glasila (uključujući i izmjene i

dopune), 5. članak (umjesto uobičajenih stranica).129

Primjeri:

Konvencija Ujedinjenih naroda o prijevozu robe morem, 1978. (Hamburška

pravila), «Međunarodni ugovori – Narodne novine», 1992., 1, čl. 4.

Zakon o visokim učilištima, «Narodne novine», 1993., 96, čl. 35.

5) Citiranje s Interneta. Citiranje s Interneta ili drugoga on line sustava

prilično je komplicirano pitanje koje do danas nije na primjeren način

riješeno. No, ustaljeno je navesti sljedeće elemente: 1. ime autora (ako je

poznato), 2. potpuni naslov dokumenta u navodnicima, 3. naslov rada u

kurzivu (ako postoji), 4. datum publiciranja i posljednjih prepravaka, 5.

potpunu adresu unutar kutnih zagrada, 6. datum «posjeta» web stranici u

zagradama.130

Primjer:

«Povijest Hrvata: Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir», Kralj Dmitar Zvonimir, 15. 10.

2003.

<http://www.hrvati.virtualave.net/hr/vladari/zvo.html>

(17. 1. 2004.).

Kao i kod citiranja knjiga, tako i kod citiranja drugih vrsta znanstvenih i

stručnih djela informacije o istom djelu donosimo u skraćenom obliku.

129 Cf. ZELENIKA, R.: nav. dj., p. 493. 130 Cf. ibid., p. 493. sq.

81

Važno je znati:

Treba napomenuti da način pisanja pozivnih bilježaka u znatnoj mjeri varira

od autora do autora i od tiskare do tiskare. Pisac znanstvenoga rada može se

opredijeliti po svome ukusu i nahođenju za neki od tih načina, ali kada se već za

njega odluči, onda je dužan dosljedno ga i provoditi. Dosljednost je bitan zahtjev

metodologije!

Pri pisanju bilježaka autor stalno treba voditi računa da se čitatelja mora

precizno i nedvosmisleno uputiti na bibliografski izvor iz kojega je preuzeta tuđa

spoznaja, ideja i dr. Dobra metodologija odlika je dobroga i savjesnoga istraživača i

pisca znanstvenih i stručnih radova.

Ovdje valja reći i to da su elementi i redoslijed pisanja tih elemenata

identični u pozivnim bilješkama i u popisu korištene literature (literaturi,

bibliografiji). Jedina je razlika što se u fusnotama piše broj stranice s koje se

citira, a toga nema u popisu literature. Zato se u popisu literature za članke

navodi od koje do koje stranice se nalaze u dotičnoj ediciji.131

4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka u tekstu

U ovom se načinu citat direktno povezuje s bibliografskom jedinicom u

popisu literature. Naime, na kraju rečenice koja sadrži tuđe podatke, spoznaje ili

ključne riječi stavlja se u uglate zagrade broj koji označava redni broj bibliografske

jedinice, a bibliografske se jedinice u popisu literature slažu abecednim redom i tako

dobivaju broj prema mjestu koje zauzimaju u tome redu. Za bitne citate u tekstu se

može napisati osim broja još i prezime autora i godina izdanja. Uz broj koji upućuje

na bibliografsku jedinicu dobro je staviti i broj stranice. Ovaj način postaje sve

uvrježeniji. 131 Cf. ibid., p. 496.

82

Primjer:

«Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke.

Neobjavljene podatke, članke koji su u tisku, sažetke, teze ili sekundarne informacije

treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, može ih se spomenuti u

tekstu, u zagradi ili u bilješci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema

originalu prije nego li se rukopis pošalje tu tisak. Najčešće su pogreške i najviše ih je

baš u Popisu citirane literature!» [5:50]

Literatura:

[5] SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, četvrto,

dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998.

4.4.2. Američki ili harvardski sustav pozivnih bilježaka

Unatoč znatnim manjkavostima, ovaj se sustav danas sve više rabi i u Europi,

osobito u tranzicijskim zemljama. Bit je američkoga sustava citiranja i pisanja

pozivnih bilježaka u tome što on pretpostavlja popis korištene literature koji se pak

može oblikovati na dva načina. U prvom se slučaju prije pisanja znanstvenoga djela

mora u konačnom obliku pripremiti popis literature koja je razvrstana po vrstama

bibliografskih izvora (knjige, članci, studije…). U drugom se slučaju popis literature

formira kronološkim redom istodobno s pisanjem pozivnih bilježaka, bez obzira na

vrstu bibliografske jedinice (knjiga, članak, propis).

U ovom se načinu citiranja citat direktno povezuje s popisom literature!

Naime, na kraju rečenice koja sadrži tuđe spoznaje ili ključne riječi napiše se u maloj

zagradi samo: prezime autora (bez imena ili inicijala), godina objavljivanja

citiranog djela, te broj stranice (ili stranica) s koje se preuzima tuđi tekst. Npr.:

(Jaspers, 1951, 77).

Ovdje posebno treba voditi računa o slučajevima kad se koriste dvije ili više

bibliografske jedinice od istoga autora koje su objavljene iste godine. Tada se svaka

bibliografska jedinica označi s početnim malim slovom abecede: (Zelenika, 1995-a,

36).

83

U popisu literature redoslijed elemenata nešto je drugačiji negoli u

europskome načinu. Naime, godina izdanja dolazi odmah nakon prezimena i imena

autora u malim zagradama.

Primjer:

ZELENIKA, Ratko (2000): Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog

djela, četvrto izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci.

U odnosu na europski, američki sustav citiranja i pisanja pozivnih bilježaka

ima zapravo samo jednu prednost, a ta je u uštedi prostora. Ali zato nedostataka ima

napretek: od nepraktičnosti za brzu provjeru izvora citata, do opterećivanja samoga

teksta nepotrebnim ili manje važnim elementima (onoga što inače ide u fusnotu).132

132 Cf. ibid., pp. 497. sq.

84

4.5. Kratice u bilješkama

Najčešće kratice u bilješkama su sljedeće:

a) hrvatske:

usp. – usporedi

n.d. (nav. dj.) – navedeno djelo

bilj. – bilješka

str. – strana

sv. – svezak

knj. – knjiga

tom – tom

god. – godina

v. – vidi

br. – broj

mj. – mjesto

pogl. – poglavlje

nav. – navedeno (citirano)

st. – stupac

izd. – izdanje

isti – isti autor

isto – isto djelo

par. – paragraf

r. – redak

b. br. – bez broja

b. g. (b. god.) – bez godine

prev. – preveo, prevedeno

b) latinske:

cf. (cfr.) – confer = usporedi

op. cit. (o.c.) – opus citatum = nav. dj.

p. – pagina = strana

vol. – volumen = svezak

vid. – videtur = treba vidjeti

num. – numerus = broj

loc. – locus = mjesto

cap. – caput = poglavlje

loc. cit. (l.c.) – loco citato = nav. djelo

idem – isti (autor)

ib. (ibid.) – isto (na istom mjestu)

s.a. – sine anno = bez godine

s.l. – sine loco = bez mjesta

art. – articulus = član

all. – allegatio = dodatak

alt. – drugo

ap. – apud = kod

ca (cca) – circa = oko

corr. – correxit = ispravio

etc. – et cetera = i tako dalje

i.e. – id est = to jest

N.B. – nota bene = pripazi

N.N. – nomen nescio = ne znam imena

P.S. – post scriptum = naknadno

napisano.

85

4.6. Jezično-stilska obilježja znanstvenoga rada

Svaka znanost i struka ima svoj jezik koji se svojom specifičnom

terminologijom razlikuje od drugih. Stoga u znanstvenim radovima treba rabiti već

standardizirano nazivlje koje je općenito prihvaćeno na svjetskoj i nacionalnoj razini.

U znanosti termini imaju veću točnost i postojanost značenja u odnosu na riječi koje

se upotrebljavaju u narodnom jeziku, a njihovo se značenje utvrđuje definicijama.

Važno je na ovom mjestu podsjetiti da znanstvenici i književnici rabe jezični fond od

oko 10.000 riječi i termina, dok se svakodnevno rabi samo oko 2.000 riječi.

U znanstvenim, stručnim i drugim pisanim djelima, a posebice u

seminarskim, magistarskim pa i doktorskim radovima uočavaju se određene jezične

pogrješke koje se gotovo redovito ponavljaju, pa je stoga potrebno na njih i posebno

ukazati.

Trebalo bi izbjegavati riječi s krajnje neodređenim značenjem, kao što su:

«slabo», «jako», «često», «rijetko», «mnogo», «malo», «stotinu slučajeva»,

«bezbroj puta», «golemo», «kolosalno» i sl. Sve te riječi označavaju vrlo

relativne pojmove pa ih stoga u znanstvenim radovima ne bi trebalo rabiti.

Značenje tih riječi trebalo bi kvantificirati.

Treba izbjegavati uporabu prvoga lica jednine i množine. Autori često pišu,

primjerice: «ja sam to istražio…», «prema mojim istraživanjima…», «ja

smatram…», «ja mislim…» i sl. Nije u duhu hrvatskoga jezika, a niti

znanstvenoga izražavanja upotrebljavati zamjenicu «ja». To često iritira

čitatelja ili slušatelja i izaziva odbojnost prema piscu ili govorniku. Mnogi

autori da bi izbjegli uporabu zamjenice «ja», pišu «mi», kao npr. «prema

našim rezultatima…», «mi smatramo…». Ni to nije najsretnije rješenje jer se

postavlja pitanje zašto bi netko za sebe rekao «mi». Ako je moguće, u

znanstvenom bi radu trebalo pisati bezlično, odnosno u trećem licu, kao npr.

«istraživanja su pokazala…», «smatra se…» i sl.

Treba izbjegavati uporabu izraza kao što su: «opće je poznato», «svatko to

zna», «svi su suglasni», «kao što je poznato» i sl. U znanstvenoistraživačkom

86

radu aksiomi su činjenice koje se prihvaćaju i upotrebljavaju, ali ne znači da

su i aksiomi činjenice koje su apsolutno poznate.

Strane riječi valja, gdje god je to moguće, zamjenjivati riječima iz vlastitoga

jezika. Svaki znanstvenik treba težiti stvaranju znanstvenoga i stručnog

nazivlja u nacionalnom jeziku. Na taj se način potvrđuje identitet jednoga

naroda.

U recenzijama, stručnim i kritičkim prikazima nedopušteno je rabiti

formulacije kao što su: «ne sviđa mi se», «ovdje nije nešto u redu», «ovo mi

zvuči dobro», posebno kada se o nekom djelu iznose verbalne ocjene pred

javnim skupom.

Treba izbjegavati neologizme, odnosno kovanice koje još nisu prihvaćene u

znanosti i u svakodnevnom govoru. Kada se ustanovi da su oni sastavni dio

međunarodnoga znanstvenog rječnika, treba svakako navesti njihovo

podrijetlo. Kada istraživač sam stvori neku novu riječ, odnosno termin, dužan

je objasniti kako je to učinio, dati etimologiju i definiciju novoga termina.

Pri pisanju brojeva u numeričkom i tekstualnom obliku, treba primjenjivati

iskustveno načelo: brojevi do 10 pišu se slovima, a više od 10 brojevima

(npr.: devet, ali zato 19). Kada se u jednoj rečenici piše kombinacija brojeva

do 10 i više od 10, onda sve treba pisati samo numeričkim brojkama (npr.: 7 i

17). Od tih načela izuzimaju se brojevi dana, mjeseci, godina te sati, što se

sve piše brojevima.

Intelektualna skromnost nalaže da treba izbjegavati davati preveliko značenje

vlastitim rezultatima istraživanja. Vlastite spoznaje, rezultate znanstvenoga

istraživanja i zaključke, pa čak i one najvažnije, treba prikazati objektivno i

realno, bez preuveličavanja.

Treba izbjegavati uporabu formulacija kao što su npr.: «već smo unaprijed

rekli», «još ćemo se vratiti na ovo pitanje», «dalje će se pokazati»,

«ponavljam» i sl. Jer riječi, rečenice, odlomci, dijelovi moraju biti

interakcijski povezani: manje podcjeline čine već cjeline (i obrnuto), a

misaono su povezane i čine neko djelo homogenom cjelinom.133

133 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 528. sq.

87

Gdje god je to moguće, treba umjesto glagolskih imenica rabiti glagole. Time

se štivo skraćuje i postaje jednoznačnije i «snažnije». Tako umjesto fraze

«obavili smo istraživanje» treba pisati «istražili smo», umjesto «postigli smo

poboljšanje postupka» - «poboljšali smo postupak» itd.134

Uvjet za kvalitetno pisanje znanstvenih i stručnih djela svakako je dobro

poznavanje vlastitoga jezika i njegova pravopisa. Pravopisna su rješenja stvar

dogovora, konvencije. Parola: «Nije važno kako govoriš i pišeš, važno je da se

razumijemo», niknula je kod ljudi koji ne poznaju jezik i koji žele taj nedostatak

opravdati. Osnovno je, međutim, pravilo da znanstveno djelo treba pisati književnim

jezikom, a posebnim znanstvenim stilom. Književni je pak jezik normiran i ne može

se govoriti (npr. na radiju ili televiziji) ili pisati (npr. u novinama i časopisima) kako

tko hoće. Književno je ono što odgovara normama, gramatičkim, leksičkim i

govornim. I znanstvenik mora dobro poznavati te norme i nije suvišno da pri pisanju

pri ruci stalno ima pravopis.

4.6.1. Neki jezični savjeti

Srbizmi, turcizmi, rusizmi i ostali –izmi još uvijek su vrlo česti kako u

svakodnevnom tako i u medijskom, književnom i znanstvenom rječniku. Tako se u

tiskovinama može naći obilje riječi kao što su primjerice: sahrana (umjesto ukop,

sprovod, pogreb), ishrana (umjesto prehrana), bjekstvo (umjesto bijeg), odstojanje

(razmak, udaljenost), učestvovati (sudjelovati), učešće (udio, sudjelovanje), sačekati

(pričekati, počekati), prisustvo (prisutnost, nazočnost), izvinjenje (isprika),

prvenstveno (poglavito, u prvom redu, ponajprije), izuzetno (iznimno), da li (umjesto

je li), takmičenje (natjecanje), saučešće (sućut), račvast (rašljast) itd.

Često ćemo čuti da je netko nekoga pozdravio ispred općine, škole, županije,

fakulteta itd., a trebao je pozdraviti u ime općine, škole itd. Neki govore o našoj ili

bilo kojoj drugoj vojsci da je dobro obučena. To je istina ako se misli na odjeću koju

nose njezini pripadnici, ali ako se radi o njihovoj osposobljenosti, onda je vojska

134 Cf. SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 23.

88

dobro obrazovana, izučena, uvježbana, istrenirana ili podučena. TV i radijski

voditelji često se zahvaljuju svojim gostima, umjesto da im zahvale na njihovu

odzivu. Jer zahvaliti se u hrvatskom jeziku znači ne prihvatiti, odbiti nešto (npr.

zahvaliti se na ponudi = ne prihvatiti ponudu), a zahvaliti znači iskazati zahvalu, reći

komu hvala.

Pisanje je vještina koja iziskuje jednostavnu a istodobno vrlo rijetku

sposobnost, a ta je sposobnost razaznavanja značenja riječi. Pisanje zahtjeva veliku

vježbu.

R. S. Wilson iznosi ova četiri pravila dobroga pisanja:

1) Nikad ne upotrebljavaj veliku riječ ako ti je mala dovoljna.

2) Nikad ne upotrebljavaj dvije riječi ako je jedna dovoljna.

3) Izbjegavaj pasiv kao kugu (npr. pasiv: U odsudnoj utakmici naši su

pobijeđeni. Aktiv: Naši su izgubili odsudnu utakmicu.).135

4.6.2. Stil pisanja

Svaki znanstvenik mora imati izgrađen stil pisanja. Stil kao vještina uporabe i

rasporeda riječi treba biti: neusiljen, jasan, precizan, jednostavan, originalan, pun

kolora, pokreta, mašte, živosti, harmonije, ali i uravnoteženosti i logičnosti.

Postoje različiti stilovi književnoga jezika:

1) Razgovorni stil. To je usmena riječ u svakodnevnom razgovoru, u poslu i

u odmoru. Tipičan je oblik toga stila dijalog. On je više škrt negoli složen jer se

sugovornici mogu razumjeti i aluzijama i gestama i mimikom.

2) Znanstveni stil. On se upotrebljava u znanstvenoistraživačkom radu i

razlikuje se od drugih vrsta stilova. U njemu se najjače očituju logična obilježja

onoga što se izlaže, kao i uporaba znanstvenih naziva kojima se precizno izražavaju

određeni pojmovi. U prvom su planu elementi intelektualnoga jezika. U

znanstvenom stilu nema intimnosti, individualnosti, osjećajnosti, nema cinizma i

ironije. Stil je u pravilu bez obrata, strog, suh i namijenjen specijalistima.

135 Cf. ŽUGAJ, Miroslav – DUMIČIĆ, Ksenija – DUŠAK, Vesna: Temelji znanstvenoistraživačkog rad. Metodologija i metodika, Varaždin, Fakultet organizacije i informatike, 1999., p. 242.-245.

89

Znanstvenik piše dobro i lijepo ako piše logično, jasno i točno. Najvažnija obilježja

znanstvenoga stila jesu: jasnoća, jednostavnost, prirodnost, odmjerenost, konciznost,

koherentnost, raznolikost i formuliranje pasusa.

Jasnoća je najvažnije obilježje znanstvenoga jezika. Zbog toga autor pri

pisanju uvijek mora imati na umu da ne piše za sebe nego za druge. Svoja znanje

mora priopćiti tako da ga razumiju i oni koji o tom predmetu znaju vrlo malo ili

gotovo ništa.

Pri pisanju znanstvenih i stručnih djela jezik ne smije biti: patetičan (zanesen,

strastven), emfatičan (napuhan), bombastičan (kićen), panegiričan (onaj koji sve

hvali), dijaboličan (koji sve negira), ironičan (koji sve ismijava), skeptičan (koji u

sve sumnja), polemičan (koji povodom svega i svačega počinje polemiku),

hiperkritičan (koji pretjerano kritizira), pretenciozan (koji je umišljen). Naprotiv,

jezik i stil u znanstvenoistraživačkom radu treba biti jednostavan, prirodan i

odmjeren.136

Znanstvenik mora voditi računa o ekonomičnosti i konciznosti izraza. To

znači da treba izbjegavati šuplji verbalizam, jer je svaka suvišna rečenica

neracionalna i oduzima dragocjeno vrijeme i autoru i čitatelju.

«Koherentnost u pisanim djelima pretpostavlja nužnu povezanost u

rečenicama. Rečenica je koherentna samo onda ako je odnos između pojedinih

dijelova i riječi u njoj logičan. Bit takve rečenice čitatelj u pravilu shvaća vrlo brzo i

bez većih napora, tako da je ne mora čitati više puta.»137

Pri pisanju znanstvenih i stručnih radova svakako treba izbjegavati

monotoniju jezika kombinirajući u odgovarajućoj mjeri i druge stilove pisanja, kao

što je književno-umjetnički stil. Raznolikost znanstvenoga izraza postiže se

izmjenom strukture rečenice (primjerice, kombiniranjem jednostavnih i složenih

rečenica), dužinom rečenica (kombiniranjem kraćih i dužih rečenica) i poretkom

riječi u rečenici. Na taj se način izbjegava tromost jezika i postiže živost izlaganja

koje ne zamara čitatelja. Tromost jezika je najčešće posljedica nagomilavanja istih

početaka i svršetaka, istih padeža, istih glagola i većega broja istih imenica. Ništa

manje nije važna ni zvučna karakteristika jezika.

136 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 531. sq. 137 Ibid., p. 532.

90

Formiranje pasusa (odlomaka138) također je važan element pri pisanju

znanstvenoga i stručnog rada. Pasus je misaona jedinca koja se sastoji od više

rečenica povezanih tako da čine koherentnu cjelinu, a istodobno predstavlja dio veće

cjeline (poddijela, dijela). Odlomak povezuje rečenice oko jedne određene misli pa

se on odvaja od drugoga odlomka koji obuhvaća srodnu misao.139

Pasusi ne smiju biti ni suviše dugi ni suviše kratki. Na jednoj stranici teksta

ne bi trebalo biti više od tri do pet pasusa. Oni trebaju sadržavati samo ono što

objašnjava osnovnu misao i što je s njom u vezi. Stoga treba izbjegavati digresije

(odstupanje od teme).

Kao što se rečenice povezuju u pasuse, tako se i oni međusobno povezuju.

Najčešća veza među njima jest posljednja rečenica prethodnoga ili početna rečenica

novoga odlomka, a povezuju se veznim rečenicama.

Tehnički, pasusi se mogu oblikovati na dva načina: na europski i američki

način. Europski se način sastoji u tome da se prvi njegov redak uvuče udesno za

jedan tabularni razmak, a ostali se redci pišu normalno u bloku:

______________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ______________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________

U modernim znanstvenim i stručnim djelima vrijedi pravilo da se svi naslovi i podnaslovi s decimalnim sustavom, te sva nabrajanja po vertikali, također uvlače udesno za pet do deset slovnih mjesta, odnosno isto onoliko koliko se uvlači i prvi redak svakog pasusa. Time se postiže preglednost i sustavnost pisanih tekstova, koji se mogu primjereno grafički i tehnički urediti. Taj bi sustav trebalo preferirati pri pisanju seminarskih i diplomskih radova, magistarskih znanstvenih i stručnih radova, doktorskih disertacija, članaka, studija, udžbenika, enciklopedija, leksikona…140

Američki način pismenoga oblikovanja pasusa sastoji se u tome da se pasusi

pišu u tzv. blok-pismu, odnosno bez uvlačenja prvoga njihova retka:

138 Paragraf, stavak, alineja. 139 Cf. ŠAMIĆ, Midhat: Kako nastaje naučno djelo. Uvođenje u tehniku naučnoistraživačkog rada, V. izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1980., p. 112. 140 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 535.

91

____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________

3) Administrativni stil. On je blizak znanstvenom stilu jer se pojave i

predmeti opisuju konkretno, a njima se piše i tumači zakonodavstvo. Oblikuje se

kratkim i jasnim rečenicama da bi se što određenije i točnije objasnile odgovarajuće

odredbe i rješenja. Ovaj stil podrazumijeva i poslovni stil koji se rabi u uredskom

poslovanju. Poslovni stil poznat je po svojim ustaljenim frazama. Karakterističan je

(jednako kao i znanstveni) po pretežnoj uporabi imenica i glagola, a relativno

oskudijeva pridjevima. Administrativni stil susrećemo u: raznim službenim

dopisima, zapisnicima, izvješćima, ugovorima, odlukama, tužbama, zamolbama,

elaboratima, zakonskim tekstovima.

4) Književno-umjetnički stil. Ovaj se stil bitno razlikuje od znanstvenog i

administrativnog jer u njemu više dolazi do izražaja mašta nego intelekt, više osjećaji

nego razum. On njeguje sve norme književnoga jezika iako se često rabe i izrazi

dijalektizma, provincijalizma i sl., koji su najčešće izvan gramatičkih pravila. Ovaj se

stil služi svim sredstvima, svim oblicima i svim mogućnostima jezičnoga izraza.

5) Publicistički stil. On spaja mnoge elemente znanstvenoga i književno-

umjetničkoga stila. Njegovo je obilježje kratkoća, jasnoća, često polemička oštrina, a

što ovisi o vrsti novinarskoga članka. To je svojevrsna uporaba jezika u sredstvima

javnoga informiranja (npr. novine, radio, televizija), radi formiranja javnoga

mnijenja. Ponekad se publicističkim stilom pišu predavanja, udžbenici, priručnici,

članci. Njegove su odlike jednostavnost, logičnost, jasnoća, pri čemu se mogu rabiti i

stilska sredstva kojima se izaziva pozornost i bude emocije.

6) Znanstveno-popularni stil. On u odgovarajućoj kombinaciji spaja

elemente znanstvenoga, književno-umjetničkog i publicističkoga stila. Rabe ga pisci

znanstveno-popularnih djela u kojima se ne obraćaju samo znanstvenicima nego i

široj čitalačkoj publici kako bi ih na pristupačan način upoznali s važnijim

rezultatima svojih istraživanja. U takvim djelima pisac nastoji svoje izlaganje učiniti

92

živahnim, pa stručnu terminologiju zamjenjuje opisima, tumačenjima ili narodnim,

književnim izrazima. Djela pisana ovim stilom imaju brojne čitatelje jer u sebi sadrže

intelektualne i estetske elemente izražavanja.141

141 Cf. ibid., pp. 528.-531.

93

LITERATURA

- ALLEY, M.: The Craft of Scientific Writing, Springer, New York, Berlin,

Heidelberg, 1996.

- ANZENBACHER, Arno: Filozofija. Uvod u filozofiju, Zagreb, Školska

knjiga, 1994.

- BADROV, Bonifac: Sabrana djela. Predavanja iz filozofije, sv. II., Livno-

Sarajevo, 1997.

- BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice

hrvatske, 1993.

- Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod

Zagreb, 1968., sv. 4.

- Filozofijski rječnik, (grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića), II.

izdanje, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984.

- Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, Novi libar, 2002.

- Hrvatski obiteljski leksikon, Zagreb, EPH i Leksikografski zavod Miroslav

Krleža, 2005.

- KALIN, Boris: Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa, XVIII.

prerađeno izdanje, Zagreb, Školska knjiga, 1994.

- KNIEWALD, Jasna: Metodika znanstvenog rada, Zagreb, Multigraf, 1993.

- KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki

institut Družbe Isusove, 1978.

- MARUŠIĆ, Matko: Uvod u znanstveni rad, 3. obnovljeno i dopunjeno

izdanje, Zagreb, Medicinska naklada, 2004.

- MIŠIĆ, Anto: Rječnik filozofskih pojmova, Split, Verbum, 2000.

- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VI. knjiga, Zagreb, Pro leksis –

Večernji list, 2005.

- SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo,

četvrto, dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998.

94

- ŠAMIĆ, Midhat: Kako nastaje naučno djelo. Uvođenje u tehniku

naučnoistraživačkog rada, V. izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1980.

- VUJIĆ, Miroslav: Uvođenje u znanstveni rad: u području društvenih

znanosti, Zagreb, Informator, 1990.

- ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i

stručnog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000.

- ŽUGAJ, Miroslav – DUMIČIĆ, Ksenija – DUŠAK, Vesna: Temelji

znanstvenoistraživačkog rad. Metodologija i metodika, Varaždin, Fakultet

organizacije i informatike, 1999.

95

PRILOG 1.

NACIONALNO VIJEĆE ZA ZNANOST

Na temelju članka 115. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju (»Narodne novine«, broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) Nacionalno

vijeće za znanost donosi

PRAVILNIK

O ZNANSTVENIM I UMJETNIČKIM PODRUČJIMA, POLJIMA I GRANAMA

I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Ovim pravilnikom utvrđuju se:

1. znanstvena područja, te znanstvena polja i znanstvene grane unutar znanstvenih

područja s pripadajućim klasifikacijskim oznakama

2. interdisciplinarno znanstveno područje

3. umjetničko područje, te polja i grane unutar umjetničkog područja za sve vrste

umjetnosti s pripadajućim klasifikacijskim oznakama

II. ZNANSTVENA PODRUČJA, POLJA I GRANE

Znanstvena područja

Članak 2.

Znanstvena područja su:

1. PRIRODNE ZNANOSTI

2. TEHNIČKE ZNANOSTI

3. BIOMEDICINA I ZDRAVSTVO

4. BIOTEHNIČKE ZNANOSTI

5. DRUŠTVENE ZNANOSTI

6. HUMANISTIČKE ZNANOSTI.

96

Znanstvena polja

Članak 3.

Znanstvena polja unutar znanstvenih područja s pripadajućim klasifikacijskim

oznakama su:

5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

Polja:

5.01. Ekonomija

5.02. Pravo

5.03. Politologija

5.04. Informacijske znanosti

5.05. Sociologija

5.06. Psihologija

5.07. Odgojne znanosti

5.08. Socijalna geografija i demografija

5.09. Socijalna djelatnost

5.10. Sigurnosne i obrambene znanosti

6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

Polja:

6.01. Filozofija

6.02. Teologija

6.03. Filologija

6.04. Povijest

6.05. Povijest umjetnosti

6.06. Znanost o umjetnosti

6.07. Arheologija

6.08. Etnologija i antropologija

Znanstvene grane

Članak 4.

Unutar pojedinih znanstvenih područja i polja utvrđuju se znanstvene grane.

Prije brojčane oznake znanstvene grane piše se brojčana oznaka znanstvenog polja.

5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

97

Polje

5.04. Informacijske znanosti

Grane:

5.04.01 arhivistika i dokumentalistika

5.04.02 informacijski sustavi i informatologija

5.04.03 knjižničarstvo

5.04.04 komunikologija

5.04.05 leksikografija i enciklopedistika

5.04.06 muzeologija

5.04.07 novinarstvo

5.04.08 javni mediji

Polje

5.05. Sociologija

Grane:

5.05.01 posebne sociologije

5.05.02 sociologija znanja

5.05.03 teorijska i sustavna sociologija

5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije

Polje

5.06. Psihologija

Grane:

5.06.01 biološka i fiziološka psihologija

5.06.02 klinička psihologija

5.06.03 posebne psihologije

5.06.04 razvojna psihologija

5.06.05 socijalna psihologija

5.06.06 sustavna psihologija

Polje

5.07. Odgojne znanosti

Grane:

5.07.01 andragogija

5.07.02 defektologija

98

5.07.03 didaktika

5.07.04 kineziologija

5.07.05 logopedija

5.07.06 opća pedagogija

5.07.07 sustavna pedagogija

Polje:

5.10. Sigurnosne i obrambene znanosti

6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

Polje:

6.01. Filozofija

Grane:

6.01.01 logika

6.01.02 ontologija

6.01.03 spoznajna teorija

6.01.04 estetika

6.01.05 etika

6.01.06 povijest filozofije

Polje

6.03. Filologija

Grane:

6.03.01 klasična filologija

6.03.02 kroatistika

6.03.03 slavistika

6.03.04 romanistika

6.03.05 germanistika

6.03.06 anglistika

6.03.07 indologija

6.03.08 turkologija

6.03.09 ugrofinistika

6.03.10 orijentalne i ostale filologije

6.03.11 fonetika

6.03.12 opće jezikoslovlje (lingvistika)

99

6.03.13 poredbeno jezikoslovlje

6.03.14 teorija i povijest književnosti

6.03.15 poredbena književnost

Polje

6.04. Povijest

Grane:

6.04.01 opća povijest

6.04.02 nacionalna povijest

6.04.03 pomoćne povijesne znanosti

Polje

6.05. Povijest umjetnosti

Grane:

6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih

komunikacija

6.05.02 zaštita umjetničke baštine

Polje

6.06. Znanost o umjetnosti

Grane:

6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija

6.06.02 teorija likovnih umjetnosti

6.06.03 teatrologija

6.06.04 filmologija

Polje

6.07. Arheologija

Grane:

6.07.01 prapovijesna arheologija

6.07.02 antička arheologija

6.07.03 srednjovjekovna arheologija

Polje

6.08. Etnologija i antropologija

Grane:

6.08.01 antropologija

100

6.08.02 etnologija

6.08.03 folkloristika

III. INTERDISCIPLINARNO ZNANSTVENO PODRUČJE

Članak 5.

Vodeći računa o stalnom razvoju i policentričnom sustavu znanstvene djelatnosti i

visokog obrazovanja, uspostavljanjem interdisciplinarnoga znanstvenog područja

omogućava se suradnja znanstvenika i znanstvenih organizacija iz više različitih

znanstvenih područja, polja i grana u ostvarivanju većeg broja problemski povezanih

znanstvenih projekata.

Sukladno stavku 1. ovoga članka, ovo područje moguće je utvrditi samo načelno, kao

znanstveno područje različitih znanstvenih područja i polja.

Znanstvena polja unutar interdisciplinarnog područja utvrđuju se u svakomu

pojedinom predmetu (kao npr.: znanost o sustavima i kibernetika, kognitivne

znanosti, Life Sciences, Behavioural Sciences i sl.).

Znanstvena polja unutar interdisciplinarnog područja uspostavljaju se temeljem

obrazloženog zahtjeva. Odluku o utvrđivanju polja donosi Nacionalno vijeće za

znanost.

V. ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 8.

Danom stupanja na snagu ovog Pravilnika prestaje važiti Pravilnik o utvrđivanju

znanstvenih područja (»Narodne novine« br. 29/97, 135/97, 8/00 i 30/00).

Članak 9.

Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim

novinama«.

101

(Objavljeno: «Narodne novine», br. 76 od 23. lipnja 2005.)

NACIONALNO VIJEĆE ZA ZNANOST

Na temelju članka 19. stavka 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju (»Narodne novine«, br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) Nacionalno

vijeće za znanost na 5. sjednici održanoj 1. ožujka 2005. godine donijelo je

PRAVILNIK

O USTROJU I NAČINU RADA PODRUČNIH VIJEĆA I MATIČNIH

ODBORA

Članak 1.

Ovim Pravilnikom propisuju se:

– ustroj, način rada i broj područnih vijeća, broj članova područnih vijeća, te vrijeme

na koje se biraju članovi i predsjednik,

– ustroj, način rada i broj matičnih odbora, broj članova matičnih odbora, te vrijeme

na koje se biraju članovi i predsjednik.

Područna vijeća

Članak 2.

Područna vijeća razmatraju pitanja iz nadležnosti Nacionalnog vijeća za znanost (u

daljnjem tekstu: Nacionalno vijeće) za pojedina znanstvena područja i umjetničko

područje, i to:

– pitanja od važnosti za određeno područje, o čemu Nacionalnom vijeću za znanost

predlažu mjere za njegovo unaprjeđenje,

– pobliže utvrđuju prijedloge uvjeta za stjecanje znanstvenih zvanja za određeno

područje i upućuju ih Nacionalnom vijeću,

– provode postupak izbora u znanstveno zvanje za određeno područje prema članku

33. stavak 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju,

102

– sudjeluju u provođenju postupka ocjene prijedloga znanstvenih projekata i

kolaborativnih znanstvenih programa, te daju ministru znanosti, obrazovanja i športa

(u daljnjem tekstu: ministar) prijedlog,

– ocjenjuju periodična i završna izvješća o radu na znanstvenim projektima, te daju

ministru prijedlog,

– na zahtjev Nacionalnog vijeća predlažu recenzente u postupku vrednovanja

znanstvenih organizacija,

– na zahtjev Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko

obrazovanje predlažu recenzente u postupku vrednovanja sveučilišta i njihovih

sastavnica, sveučilišnih studijskih programa, i imaju uvid u programe sveučilišnih

studija i daju o njima mišljenje,

– surađuju s Povjerenstvom za izdavačku djelatnost pri ocjenjivanju znanstvenih

časopisa.

Članak 3.

Ukoliko niti jedno područno vijeće ne može donijeti konačnu odluku, u postupak

izbora se sukladno članku 33. stavak 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju (»Narodne novine«, br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) (u daljnjem

tekstu: Zakon) uključuje Nacionalno vijeće.

Članak 4.

Za obavljanje poslova propisanih člankom 2. ovoga Pravilnika Nacionalno vijeće

imenuje na četiri godine predsjednike i članove sljedećih znanstvenih vijeća i

umjetničkog vijeća:

Područje prirodnih znanosti

Područje tehničkih znanosti

Područje biomedicine i zdravstva

Područje biotehničkih znanosti

Područje društvenih znanosti

Područje humanističkih znanosti

Umjetničko područje.

Pojedino područno vijeće broji 9 do 11 članova.

103

Za interdisciplinarno znanstveno područje ne imenuje se područno vijeće, već za

prijedloge interdisciplinarnih projekata i programa Nacionalno vijeće osniva stručna

povjerenstva.

Članak 5.

Područno vijeće radi na sjednicama.

Predsjednik područnog vijeća rukovodi pripremama sjednica te radom na

sjednicama.

U slučaju spriječenosti, predsjednika zamjenjuje zamjenik predsjednika.

Članak 6.

Sjednice područnog vijeća sazivaju se pisanim pozivom.

Poziv na sjednicu s prijedlogom dnevnog reda i potrebnom dokumentacijom

dostavlja se svim članovima područnog vijeća najmanje osam dana prije održavanja

sjednice.

Sjednica područnog vijeća može se održati ukoliko je sjednici nazočno najmanje 2/3

članova.

Članak 7.

Glasovanje o pojedinim točkama obavlja se javno, dizanjem ruke »za«, »suzdržan«

ili »protiv« prijedloga.

Izuzetno glasovanje može biti tajno o čemu odluku donose članovi područnog vijeća

na način propisan stavkom 1. ovoga članka.

Predsjednik utvrđuje tekst odluke i zaključuje kako je obavljeno glasovanje o

pojedinom prijedlogu.

Matični odbori

Članak 8.

Matični odbor sudjeluje u postupku izbora te donosi konačnu odluku o izboru u

znanstveno zvanje.

104

Odluka o izboru u znanstveno zvanje temelj je za izbor u znanstveno-nastavno

zvanje.

Ukoliko niti jedan matični odbor ne može donijeti konačnu odluku, u postupak

izbora se sukladno članku 33. stavak 4. Zakona uključuje odgovarajuće znanstveno

ili umjetničko područno vijeće.

Članak 9.

Za obavljanje poslova propisanih člankom 8. ovoga Pravilnika ustrojavaju se sljedeći

matični odbori:

Područje prirodnih znanosti

– polje biologije,

– polje fizike,

– polje geoznanosti,

– polje kemije,

– polje matematike,

Područje tehničkih znanosti

– polje arhitekture i urbanizma, geodezije i građevinarstva,

– polje elektrotehnike i računarstva,

– polje kemijskog inženjerstva, rudarstva, nafte i geološkog inženjerstva, metalurgije,

tekstilne tehnologije i grafičke tehnologije,

– polje strojarstva, brodogradnje, tehnologije prometa i transporta, zrakoplovstva,

raketne i svemirske tehnike,

Područje biomedicine i zdravstva

– polje temeljnih medicinskih znanosti, kliničkih medicinskih znanosti, javnog

zdravstva i zdravstvene zaštite, stomatologije i farmacije

– polje veterinarske medicine

Područje biotehničkih znanosti

–polje poljoprivrede, šumarstva, drvne tehnologije, biotehnologije i prehrambene

tehnologije

Područje društvenih znanosti

– polje ekonomije,

– polje informacijskih znanosti,

105

– polje odgojnih znanosti,

– polje politologije, sociologije, socijalne geografije i demografije, socijalne

djelatnosti i sigurnosne i obrambene znanosti

– polje prava,

– polje psihologije,

Područje humanističkih znanosti

– polje filozofije i teologije

– polje filologije,

– polje povijesti, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti, arheologije,

etnologije i antropologije

Umjetničko područje

– polje likovnih umjetnosti, glazbene umjetnosti, kazališne umjetnosti, filmske i

elektroničkih umjetnosti

Matični odbori u pravilu imaju 9 do 11 članova.

Članom matičnog odbora može biti znanstveni savjetnik ili redoviti profesor, a

iznimno viši znanstveni suradnik ili izvanredni profesor.

Članak 10.

Predsjednike, zamjenike predsjednika i članove matičnih odbora imenuje Nacionalno

vijeće, na vrijeme od četiri godine.

Predsjednik, zamjenik predsjednika i član matičnog odbora razriješit će se dužnosti

prije isteka vremena na koje je imenovan ako:

– sam zatraži razrješenje,

– ne ispunjava dužnosti predsjednika, odnosno člana,

– svojim ponašanjem povrijedi ugled dužnosti koju obnaša,

– izgubi sposobnost obavljanja dužnosti.

Postojanje razloga za razrješenje predsjednika, zamjenika predsjednika i člana prije

isteka mandata utvrđuju matični odbori i o tome izvješćuju Nacionalno vijeće.

Predsjednika, zamjenika predsjednika i članove matičnog odbora razrješuje

Nacionalno vijeće.

106

Članak 11.

Matični odbor radi na sjednicama.

Sjednice matičnog odbora održavaju se najmanje jednom u dva mjeseca.

Predsjednik matičnog odbora rukovodi pripremama sjednica te radom na sjednicama.

U slučaju spriječenosti, predsjednika zamjenjuje zamjenik predsjednika.

Članak 12.

Matični odbor u roku 60 dana donosi odluku o zahtjevu predlagatelja.

Propisani rok iz stavka 1. ovoga članka ne teče u razdoblju od 15. srpnja do 31.

kolovoza i od 20. prosinca do 7. siječnja.

Rok od 60 dana poštuje se samo u slučaju ako predmeti sadrže cjelokupnu

dokumentaciju, te se računa od dana dostave kompletirane dokumentacije.

Članak 13.

Sjednice matičnog odbora sazivaju se pisanim pozivom.

Poziv na sjednicu s prijedlogom dnevnog reda i potrebnom dokumentacijom

dostavlja se svim članovima matičnog odbora najmanje osam dana prije održavanja

sjednice.

Sjednica matičnog odbora može se održati ukoliko je sjednici nazočno najmanje 2/3

članova matičnog odbora.

Predsjednik može pozvati na sjednicu predstavnika stručnog povjerenstva ako ocijeni

da je njegova nazočnost potrebna radi razmatranja izvješća.

Članak 14.

Glasovanje o pojedinim točkama obavlja se javno, dizanjem ruke »za«, »suzdržan«

ili »protiv« prijedloga.

Izuzetno glasovanje može biti tajno o čemu odluku donose članovi matičnog odbora

na način propisan stavkom 1. ovoga članka.

Predsjednik utvrđuje tekst odluke i zaključuje kako je obavljeno glasovanje o

pojedinom prijedlogu.

107

Član matičnog odbora koji je glasovao protiv donesene odluke može u roku od tri

dana od dana održavanja sjednice pismeno obrazložiti razloge zbog kojih je tako

glasovao.

Obrazloženje se stavlja kao privitak zapisniku sa sjednice.

Članak 15.

Ovlaštena znanstvena organizacija dužna je dostaviti matičnom odboru:

– zahtjev za izbor u znanstveno zvanje,

– odluku o imenovanju stručnog povjerenstva,

– izvješće stručnog povjerenstva koje treba sadržavati:

a) biografske podatke (podaci o datumu i mjestu rođenja, o narodnosti i državljanstvu

pristupnika, o stečenoj stručnoj spremi odnosno akademskim stupnjevima,

poznavanju stranih jezika, dosadašnjem kretanju u službi, rad u znanstvenim

društvima i nagrade za znanstveni rad),

b) znanstvenu djelatnost (dosadašnji izbori u znanstvena odnosno istraživačka ili

suradnička zvanja, podaci o magistarskom odnosno doktorskom radu, objavljeni

znanstveni radovi relevantni za izbor u zvanje, sudjelovanje na znanstvenim

projektima domaćim i inozemnim); podatke o mentorstvu pristupnika na

poslijediplomskim studijima, te vođenju magistarskih i doktorskih radova; u izvješću

treba posebno navesti i pobliže ocijeniti radove temeljem kojih pristupnik ispunjava

uvjete koje utvrđuje Nacionalno vijeće za izbor u zvanje,

c) popis objavljenih znanstvenih radova i/ili izlistaj objavljenih znanstvenih radova

upisanih u Hrvatsku znanstvenu bibliografiju kao standardni ispis,

d) po potrebi može matični odbor od predloženika zatražiti radove same,

e) zaključak, mišljenje i prijedlog povjerenstva,

f) povjerenstvo je dužno utvrditi da li pristupnik ispunjava uvjete za izbor u

znanstveno zvanje.

Propisanu dokumentaciju za predloženika znanstvena organizacija matičnom odboru

dostavlja u po dva primjerka više od broja članova matičnog odbora, ili prema

dogovoru članova matičnog odbora u elektroničkom obliku.

108

Članak 16.

Donesena je odluka matičnog odbora konačna i dostavlja se predlagatelju na daljnji

postupak.

Iznimno, matični odbor može vratiti izvješće stručnom povjerenstvu na dopunu uz

obvezni naputak kojim se određuje na koji način i u čemu je stručno povjerenstvo

dužno dopuniti izvješće.

Članak 17.

Matični odbor donosi odluke natpolovičnom većinom glasova svih članova u istom

ili višem zvanju.

Kada je na dnevnom redu matičnog odbora izbor u odgovarajuće znanstveno zvanje

pristupnika koji je član matičnog odbora, tada taj član ne može sudjelovati u raspravi

niti može glasovati.

Članak 18.

O tijeku sjednice matični odbor vodi zapisnik.

Predsjednik može odlučiti da se o tijeku sjednice vodi tonski zapis.

Članak 19.

Odluka donesena na sjednici dostavlja se predlagatelju u roku 15 dana od dana

održane sjednice.

Članak 20.

Za možebitnu koordinaciju rada matičnih odbora predsjednik Nacionalnog vijeća

može po potrebi sazvati predsjednike matičnih odbora radi ujednačavanja i

usklađivanja načina rada matičnih odbora.

Članak 21.

Odbor jedanput godišnje izvješćuje Nacionalno vijeće o svom radu.

Članak 22.

109

Stručne poslove za područna vijeća i matične odbore obavlja Ministarstvo znanosti,

obrazovanja i športa i Agencija za znanost i obrazovanje.

Sredstva za rad područnih vijeća i matičnih odbora osiguravaju se u proračunu

Republike Hrvatske.

Članak 23.

Dokumentacija u svezi s radom područnih vijeća i matičnih odbora od trajne je

vrijednosti i čuva se u pismohrani Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ili

Agencije za znanost i obrazovanje.

Članak 24.

Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u »Narodnim

novinama«.

110

PRILOG 2.

(Objavljeno: «Narodne novine» br. 84, od 11. srpnja 2005 )

Napomena: Objavljujemo izvod iz Pravilnika, koji se odnosi na znanstveno područje

društvenih i humanističkih znanosti

NACIONALNO VIJEĆE ZA ZNANOST

Na temelju članka 32. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju (»Narodne novine«, broj 123/03, 105/04 i 174/04), Nacionalno vijeće za

znanost donosi

PRAVILNIK

O UVJETIMA ZA IZBOR U ZNANSTVENA ZVANJA

Članak 1.

Uvjeti se utvrđuju posebno za svako znanstveno područje kako slijedi.

5. DRUŠTVENE ZNANOSTI

(1) Za izbor u znanstvena zvanja pristupnici moraju imati objavljene znanstvene

radove (a2), te posebno radove objavljene u međunarodno priznatim časopisima i

publikacijama (a1) i to u ukupnom broju prema sljedećoj strukturi:

Broj objavljenih radova

Znanstvena zvanja (a1) (a1)+(a2)

Znanstveni suradnik 3 6

Viši znanstveni suradnik 6 14

Znanstveni savjetnik 10 25

111

(2) Međunarodno priznatim časopisom i publikacijom (a1) smatra se časopis i

publikacija s barem jednom od ovih značajki:

a) ima međunarodno uredništvo i inozemne recenzente;

b) časopis ili publikacija zastupljena je u jednoj od baza podataka koju svake godine

na prijedlog Područnog vijeća za društvene znanosti potvrđuje Nacionalno vijeće za

znanost.

(3) Znanstvenim radom smatra se:

a) članak objavljen u časopisu i kategoriziran kao originalni znanstveni rad,

pregledni rad ili prethodno priopćenje;

b) poglavlje u knjizi;

c) rad u zborniku sa znanstvenog skupa, ako je objavljen u cjelini.

(4) Knjiga se vrednuje kao tri rada u odgovarajućoj kategoriji ako:

a) većim dijelom sadržaja monografski obuhvaća znanstveno područje u kojem se

vrši izbor pristupnika;

b) ima recenzije od najmanje dva recenzenta upisana u registar znanstvenika ili od

recenzenata iz inozemstva koji svojstvo znanstvenika imaju na temelju propisa svoje

države.

(5) Udio doprinosa pojedinih autora u objavljenim znanstvenim radovima računa se

na sljedeći način:

– do tri autora: 100%;

– četiri ili pet autora: 50%;

– šest i više autora: 100/N% (N = broj autora).

(6) Najviše jedan rad prihvaćen za objavljivanje može se priznati kao da je objavljen,

ali samo uz potvrdu uredništva časopisa ili publikacije da je recenziran i da je

prihvaćen za objavljivanje.

Popis bibliografskih baza podataka koje se uzimaju u obzir pri vrednovanju radova iz

kategorije (a1) za izbor u znanstvena zvanja iz područja društvenih znanosti su:

Current Contents, Web of Science (SCI, SSCI, AHCI), ABI/INFORM, ASSIA –

Applied Social Sciences Index and Abstracts, BIOSIS Previews, CAB Abstracts,

Caredata Abstracts, Computer and Information Systems Abstracts, Criminal Justice

Abstractas, Criminal Justice Periodical Index, CSA – Cambridge Scientific

112

Abstracts, Current Law Index, Current Legal Theory, DOIS – Documents in

Information Science, EconLit – American Economic Association’s electronic

database, ERIC – Educational Resources Information, European Legal Journal Index,

Francis, Geobase, Human Resources Abstracts, IBSS – International Bibliography of

the Social Sciences, Index to Foreign Legal Periodics, Index to Legal Periodicals,

Information Science Abstracts, International Labour Documentation, INSPEC, ISI

Proceedings, Journal of Economic Literature, LISA – Library and Information

Science Abstract, MEDLINE, NCJRS – National Criminal Justice Reference Service

Abstracts Database, Neue Kriminologische Literatur, PAIS International – Public

Affairs Information Services, Population Demographics, PsychINFO, PsycLit

(Psychological Abstracts), CSA – Social Services Abstracts, Sociological Abstracts,

Worldwide Political Science Abstract.

6. HUMANISTIČKE ZNANOSTI

Za izbor u znanstveno zvanje pristupnik mora imati objavljene radove u

međunarodnim, stranim ili s njima izjednačenim domaćim časopisima (a1), a može

imati dio i u drugim vrijednim domaćim znanstveno-stručnim časopisima (a2), (ti

radovi mogu zamijeniti samo dio radova u ukupnome zbroju). Za zvanja višega

znanstvenog suradnika i znanstvenog savjetnika očekuje se i jedna odnosno dvije

knjige (a3).

ZNANSTVENI SURADNIK

Očekivanje: Doktorat i najmanje dva znanstvena rada u časopisima na međunarodnoj

razini (a1), tri rada ukupno (a1 + a2).

Uvjet: 16 bodova.

VIŠI ZNANSTVENI SURADNIK

Očekivanje: Knjiga (a3) i najmanje dva znanstvena rada u časopisima na

međunarodnoj razini (a1), četiri rada ukupno (a1 + a2).

113

Uvjet: (16) + 18 bodova.

ZNANSTVENI SAVJETNIK

Očekivanje: Knjiga (a3) i najmanje tri znanstvena rada u časopisima na

međunarodnoj razini (a1), pet radova ukupno (a1 + a2).

Uvjet: (16 + 18) + 20 bodova.

Ako pristupnik očito zadovoljava očekivane uvjete, stručno povjerenstvo ne mora

bodovati radove.

No ako pristupnik zadovoljava po broju radova, ali ne i po opsegu ili vrsnoći, na to

stručno povjerenstvo mora upozoriti.

S druge strane, ako pristupnik ne zadovoljava po očekivanu broju radova (npr. ako

pristupnik za zvanje znanstvenoga savjetnika nema dvije knjige), predlaže se formula

po kojoj se može izračunati jesu li mu radovi istovrijedni (ekvivalentni)

očekivanima.

Očekivani se radovi mogu zamijeniti ekvivalentnim radovima, tj. radovima koji

prema općim načelima nose isti broj bodova.

Knjige se također trebaju vrednovati po vrsnoći (očekuje se npr. da udžbenik bude

pregledni rad, a ne izvorni znanstveni rad; rječnik, gramatika ili kritičko izdanje

mogu biti izvorni znanstveni radovi, ali češće su pregledni ili stručni radovi; radovi u

katalogu izložbe ili zborniku mogu biti stručni, ali mogu biti i znanstveni).

U slučaju da veći broj autora potpisuje rad, opseg će se pri bodovanju računati

ovako: do dva autora 100%, do tri autora 75%, do četiri autora 50%, od pet autora

opseg se dijeli brojem autora.

Radovi se navode i ocjenjuju kumulativno (no stečena se prava ne ukidaju) i od

posljednjega izbora.

OPĆA NAČELA – ELEMENTI ZA FORMULU VRIJEDNOSTI (ILI

ISTOVRIJEDNOSTI) U BODOVIMA

Opseg rada (O):

114

Jedan autorski arak teksta (računa se da obuhvaća 16×1.800 slovnih mjesta)

vrednovat će se kao jedinica opsega ovako:

– Matični odbor za filologiju: 1 bod (znanost o književnosti), 2 boda (jezikoslovlje,

filologija u užem smislu);

– Matični odbor za filozofiju i teologiju: 1,5 bodova;

– Matični odbor za povijest, povijest umjetnosti, znanost o umjetnosti, arheologiju,

etnologiju i antropologiju: 1 bod.

Mjesto objavljivanja (M):

– Domaći znanstveni časopis ili nakladnik, s recenzijama uglednih stručnjaka (a2):

koeficijent 1;

– Strani ili međunarodni časopis ili nakladnik, časopis na međunarodnoj razini,

zastupljen u uglednim bibliografijama ili s recenzijom uglednih stručnjaka (a1):

koeficijent 1,5.

Vrsnoća rada (V):

– Stručni rad: koeficijent 0,5;

– Pregledni rad: koeficijent 0,75;

– Prethodno priopćenje: koeficijent 0,9;

– Izvorni znanstveni rad: koeficijent 1.

Zbrajaju se autorski arci izvornih znanstvenih, preglednih te stručnih radova, boduju

i množe s koeficijentom po mjestu izdavanja (prema skupinama s istim

koeficijentom). Za svaki rad (ili podudarnu skupinu radova) vrijedi formula

istovrijednosti očekivanima po broju bodova:

Nb = O×V×M.

Ukupan zbroj bodova radova pristupnika:

– za znanstvenoga suradnika mora iznositi najmanje 16 bodova;

– za višega znanstvenog suradnika 34 boda;

– za znanstvenoga savjetnika 54 boda.

115

Moguće je još u iznimnim slučajevima razlikovati u kategoriji vrsnoće (V) i ove

stupnjeve:

– Nova utemeljena teorija: koeficijent 1,5;

– Znanstveno otkriće: koeficijent 2.

Napomena: Područno vijeće smatra da se, radi poticanja interdisciplinarnosti, pri

izboru u znanstvena zvanja pristupnicima mogu računati i radovi u publikacijama s

drugih znanstvenih područja prema kriterijima nadležnih područnih vijeća i

Nacionalnoga vijeća za znanost.

Popis kategoriziranih domaćih časopisa koji se uzimaju u obzir pri vrednovanju

radova za izbor u znanstvena zvanja iz područja humanističkih znanosti:

a1:

Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Arhivski vjesnik, Arti

musices, Bašćinski glasi, Bogoslovska smotra, Collegium Antropologicum, Crkva u

svijetu, Croatica Christiana Periodica, Časopis za suvremenu povijest, Dubrovnik

Annals, Filologija, Filozofska istraživanja, Folia Onomastica Croatica, Historijski

zbornik, Hortus artium medievalium, International Review of the Aesthetics and

Sociology of Music, Jezik, Književna smotra, Narodna umjetnost, Opuscula

Archaeologica, Povijesni prilozi, Prilozi Instituta za arheologiju, Prilozi povijesti

umjetnosti u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Rad

HAZU, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i

jezikoslovlje, Slovo, Starine, Studia ethnologica Croatica, Studia Romanica et

Anglica Zagrabiensia, Suvremena lingvistika, Synthesis Philosophica, Umjetnost

riječi, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Zagreber germanistische

Beiträge, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene

znanosti HAZU.

a2:

Acta Iadertina, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU, Arheološki

radovi i rasprave, Asseria, CRIS časopis povijesnoga društva Križevci, Croatian

Journal of Philosophy, Čakavska rič, Diacovensia, Diadora, Disputatio philosophica,

116

Ethnologica Dalmatica, Etnološka tribina, Fluminiensia, Gazophylacium, Govor,

Histria Antiqua, Histria archaeologica, Hrvatski filmski ljetopis, Izdanja Hrvatskog

arheološkog društva, Jezikoslovlje, Kačić, Kaj, Latina et Graeca, Metodički ogledi,

Nova prisutnost, Numizmatičke vijesti, Obnovljeni život, Osječki zbornik, Peristil,

Podravina, Problemi sjevernog Jadrana, Prolegomena, Radovi Filozofskog fakulteta

u Zadru, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Riječ, Riječki

teološki časopis, Rijeka, Scrinia Slavonica, Senjski zbornik, Služba Božja,

Starohrvatska prosvjeta, Strani jezici, Sveta Cecilija, Tonovi, Vjesnik Arheološkoga

muzeja u Zagrebu.

Članak 2.

Publikacije koje nemaju ISBN oznaku (za monografske publikacije ili zbornike

radova) ili ISSN broj (za periodiku) ne uzimaju se u obzir za vrednovanje

znanstvenog rada.

Članak 3.

Ovaj pravilnik stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a uvjeti

za izbor

u znanstvena zvanja propisani ovim pravilnikom započet će se primjenjivati od

1. siječnja 2006. godine.

Do početka primjene uvjeta propisanih ovim pravilnikom primjenjivat će se

uvjeti koji su vrijedili do stupanja na snagu ovog pravilnika.

117

REKTORSKI ZBOR

Na temelju odredbe članka 105. stavka 4. podstavka 1. Zakona o znanstvenoj

djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03., 105/04. i 174/04.),

te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora, Rektorski zbor na 9.

sjednici u akademskoj 2004/2005. godini održanoj 19. srpnja 2005. godine uz

suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje od 7. rujna 2005. godine,

donosi

ODLUKU

O NUŽNIM UVJETIMA ZA OCJENU NASTAVNE I STRUČNE

DJELATNOSTI U POSTUPKU IZBORAU ZNANSTVENO-NASTAVNA ZVANJA

OPĆI UVJETI

I.

• Pristupnici koji se prvi puta biraju u znanstveno-nastavna zvanja moraju imati

potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Oblik i

način provedbe nastupnog predavanja za znanstveno-nastavno zvanje docenta

propisat će Rektorski zbor uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje.

• Pristupnici koji su u postupku reizbora ili izbora u više zvanje moraju priložiti

pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog

rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište.

DOCENT

II.

U znanstveno-nastavno zvanje docenta može biti izabrana osoba koja ispunjava

uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

(»Narodne novine« 123/2003., 105/04. i 174/04.) te opće uvjete i sljedeće uvjete:

Pristupnik treba ispuniti dva (2) od sljedeća četiri (4) uvjeta:

118

1. da je u suradničkom ili nastavnom zvanju, uključujući i status znanstvenog

novaka, računajući razdoblje od pet godina prije datuma pokretanja izbora

sudjelovao u izvođenju nastave na nekom visokom učilištu od barem devedeset (90)

norma sati;

2. da je pomogao studentima preddiplomskih/diplomskih studija pri izradi

završnih/diplomskih radova i pri tome da je objavio barem jedan rad u koautorstvu sa

studentom;

3. da se u svom znanstvenom području, struci ili nastavi usavršavao u međunarodno

prepoznatim institucijama u zemlji ili inozemstvu u kontinuiranom trajanju od

najmanje tri mjeseca;

4. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje tri rada na znanstvenim

skupovima, od kojih jedan na međunarodnom znanstvenom skupu.

IZVANREDNI PROFESOR

III.

U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora može biti izabrana osoba koja

ispunjava uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju (»Narodne novine« 123/2003., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i

sljedeće uvjete:

• da je u svojstvu nastavnika (stalnog ili gostujućeg) na nekom visokom učilištu

ukupno izvodio nastavu od barem tristo (300) norma sati.

Uz to, pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta:

1. da je autor ili koautor jednog objavljenog sveučilišnog udžbenika ili priručnika,

odnosno da je na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja kao

nastavni tekst, koji je pozitivno ocijenjen od stručnog povjerenstva;

2. da je predložio ili uveo novi, ili inovirani sadržaj predmeta, ili uveo nove

eksperimentalne ili praktične nastavne metode na preddiplomskom, diplomskom ili

poslijediplomskom studiju uz odobrenje nadležnog stručnog tijela visokog učilišta;

3. da je pod njegovim mentorstvom izrađeno najmanje sedam (7) završnih ili

diplomskih radova, te da je pri tome objavio barem dva rada u koautorstvu sa

studentom;

119

4. da se nakon stjecanja doktorata usavršavao u svom znanstvenom području, struci

ili nastavi u uglednim institucijama u inozemstvu u ukupnom trajanju od najmanje

jedne godine, od toga barem šest mjeseci kontinuirano:

5. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje pet (5) radova na znanstvenim

skupovima, od kojih dva na međunarodnim znanstvenim skupovima;

6. da se dokazao kao sposoban mentor/komentor u poslijediplomskom (doktorskom)

studiju, što dokazuje objavljivanjem barem jednog znanstvenog rada u znanstvenom

časopisu u koautorstvu sa studentom koji je završio poslijediplomski (doktorski)

studij.

REDOVITI PROFESOR

IV.

U znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor može biti izabrana osoba koja

ispunjava uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju (»Narodne novine« – 123/03., 198/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete

i sljedeće uvjete:

• da je u svojstvu nastavnika (stalnog ili gostujućeg) na nekom visokom učilištu

ukupno izvodio nastavu od barem šesto (600) norma sati.

Uz to, pristupnik treba ispuniti četiri (4) od sljedećih osam (8) uvjeta:

1. da je autor ili koautor dva (2) sveučilišna udžbenika ili priručnika, odnosno da je

na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja iz dva (2) kolegija, kao

nastavne tekstove koji su pozitivno ocijenjeni od stručnog povjerenstva;

2. da je pod njegovim mentorstvom obranjeno najmanje deset (10) završnih ili

diplomskih radova i da je pri tome objavio barem četiri (4) rada u koautorstvu sa

studentom;

3. da se dokazao kao sposoban mentor/komentor u poslijediplomskom (doktorskom)

studiju, što dokazuje objavljivanjem barem dva (2) znanstvena rada u znanstvenom

časopisu u koautorstvu sa studentom koji je završio poslijediplomski (doktorski)

studij;

4. da je održao najmanje sedam (7) priopćenja na znanstvenim skupovima od toga

najmanje četiri (4) priopćenja na međunarodnim znanstvenim skupovima, ili barem

jedno pozvano predavanje na međunarodnom znanstvenom skupu;

120

5. da je bio najmanje četiri godine član uređivačkog odbora znanstvenog časopisa ili

da je bio urednik najmanje dvaju zbornika radova sa znanstvenih skupova ili zbirnih

znanstvenih knjiga;

6. da je recenzirao barem deset članaka u znanstvenim časopisima ili zbornicima

radova sa znanstvenih skupova;

7. da je vodio najmanje jedan znanstveno-istraživački projekt ili sudjelovao u barem

jednom međunarodnom znanstveno-istraživačkom projektu;

8. da je kao gostujući profesor ili znanstvenik boravio ukupno dvije godine, od čega

barem godinu kontinuirano, na uglednim inozemnim sveučilištima ili institutima, te

održao pozvana predavanja.

REDOVITI PROFESOR U TRAJNOM ZVANJU REDOVITOG PROFESORA

V.

U reizboru u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora (trajno zvanje)

pristupnik treba ispuniti šest (6) od dvanaest (12) uvjeta, od kojih su osam navedeni

za redovitog profesora, te prošireni još sljedećim uvjetima:

1. da je bio pozvani predavač na barem dva međunarodna znanstvena skupa;

2. da je bio recenzent (izvjestitelj) za barem dva studijska programa, ili barem dva

sveučilišna udžbenika ili znanstvene knjige;

3. da je obnašao čelnu dužnost u strukovnoj asocijaciji iz svojeg znanstvenog

područja, ili čelnu dužnost na visokom učilištu ili u široj akademskoj zajednici;

4. da je dobio istaknutu domaću ili međunarodnu nagradu za svoj znanstveni ili

nastavni rad.

VI.

Pri reizboru provjeravat će se samo drugi uvjet naveden pod Općim uvjetima u točki

I. ove Odluke:

»Pristupnici koji su u postupku reizbora, moraju priložiti pozitivno ocijenjene

rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno

ocijenjene rezultate studentske ankete koju provodi visoko učilište.«

121

Pristupnici koji se biraju u isto znanstveno-nastavno zvanje: docenta ili izvanrednog

profesora u skladu s člankom 102. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i

visokom obrazovanju trebaju ispuniti sljedeće uvjete:

• za ponovni izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, pristupnici trebaju ispuniti

tri (3) uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje

docenta, a i također među uvjetima za izbor u izvanrednog profesora;

• za ponovni izbor u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora, pristupnici

trebaju ispuniti pet (5) uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u znanstveno-

nastavno zvanje izvanrednog profesora, a i također među uvjetima za izbor u

redovitog profesora.

VII.

U prijelaznom razdoblju do završetka preddiplomskih, diplomskih i

poslijediplomskih (doktorskih studija) prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i

visokom obrazovanju, uvjeti navedeni u točkama II., III. i IV. ove Odluke odnose se

na dodiplomske i poslijediplomske studije (magistarske i doktorske) studije koji se

završavaju prema prijašnjim propisima.

VIII.

Ova Odluka stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a primjenjuje se

od 1. siječnja 2006. godine.

Do 31. prosinca 2005. godine u postupku izbora ili reizbora u znanstveno-nastavna

zvanja primjenjivat će se Odluka o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne

i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna

zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske od 25. listopada 1996.

(»Narodne novine« br. 94/96.)

122

REKTORSKI ZBOR

Na temelju odredbe članka 105. stavka 4. podstavka 1. Zakona o znanstvenoj

djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03., 105/04. i 174/04.)

te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora, Rektorski zbor na 9.

sjednici u akademskoj 2004/2005. godini održanoj 19. srpnja 2005. godine uz

suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje od 7. rujna 2005. godine

donosi

ODLUKU

O NUŽNIM UVJETIMA ZA OCJENU NASTAVNE I STRUČNE DJELATNOSTI U POSTUPKU IZBORA U NASTAVNA ZVANJA

OPĆI UVJETI

I.

• Pristupnici koji se prvi puta biraju u nastavna zvanja moraju imati potvrdno

ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Oblik i način

provedbe nastupnog predavanja propisat će Rektorski zbor uz suglasnost

Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje.

• Pristupnici koji su u postupku reizbora ili izbora u više zvanje moraju priložiti

pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog

rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište.

PREDAVAČ

II.

U nastavno zvanje predavača može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz

članka 98. stavka 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

(»Narodne novine« br. 123/2003., 105/04. i 174/04.), uz opće uvjete i sljedeće:

Pristupnik treba ispuniti dva (2) od sljedeća četiri (4) uvjeta:

123

1. da je u suradničkom ili nastavnom zvanju, računajući razdoblje od tri godine prije

datuma pokretanja izbora izvodio nastavu na nekom visokom učilištu to barem

trideset (30) norma sati

2. da ima magisterij znanosti ili doktorat znanosti

3. da je održao jedno javno izlaganje na znanstvenim ili stručnim skupovima iz

područja struke iz koje se provodi postupak izbora u zvanje predavača

4. da je objavio barem dva (2) stručna ili znanstvena rada, ili da je koautor u barem

jednom (1) složenijem projektu koji je izveden ili nagrađen, odnosno značajnijoj

studiji iz odgovarajuće struke.

VIŠI PREDAVAČ

III.

U zvanje višeg predavača može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka

98. stavka 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne

novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće:

Pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta:

1. da je u razdoblju od pet godina prije pokretanja izbora bio u nastavnom ili

znanstvenom zvanju, te u tom zvanju tijekom tri godine kontinuirano izvodio nastavu

na nekom visokom učilištu od barem šezdeset (60) norma sati

2. da ima magisterij ili doktorat znanosti

3. da je na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja kao nastavni tekst,

koji je pozitivno ocijenjen od stručnog povjerenstva

4. da su pod njegovim mentorstvom izrađena najmanje tri (3) završna ili diplomska

rada, te da je pri tome objavio barem dva rada u koautorstvu sa studentom

5. da je autor ili koautor najmanje pet (5) objavljenih stručnih ili znanstvenih radova,

ili izvedenih ili nagrađenih projekata odnosno studija iz odgovarajuće struke

6. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje dva rada na znanstvenim ili

stručnim skupovima od kojih jedan na međunarodnom znanstvenom ili stručnom

skupu.

124

PROFESOR VISOKE ŠKOLE

IV.

U zvanje profesora visoke škole može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz

članka 98. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju

(»Narodne novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće:

Pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta:

1. da je u razdoblju od pet godina prije pokretanja izbora bio u nastavnom ili

znanstveno-nastavnom zvanju te u tom zvanju tijekom tri godine kontinuirano

izvodio nastavu na nekom visokom učilištu od barem 120 norma sati

2. da je autor ili koautor jednog udžbenika ili da je na web stranici visokog učilišta

postavio svoja predavanja kao nastavni tekst koji je pozitivno ocijenjen od stručnog

povjerenstva

3. da je objavio najmanje deset (10) stručnih ili znanstvenih radova, odnosno

izvedena ili nagrađena projekta ili studije iz odgovarajuće struke

4. da je pod njegovim mentorstvom obranjeno najmanje sedam (7) završnih ili

diplomskih radova i da je pri tome objavio barem tri rada u koautorstvu sa studentom

5. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje četiri rada na znanstvenim ili

stručnim skupovima od kojih barem dva na međunarodnom znanstvenom ili

stručnom skupu

6. da je dobio nagradu za svoj stručni rad.

PROFESOR VISOKE ŠKOLE U TRAJNOM ZVANJU PROFESORA VISOKE

ŠKOLE

V.

U reizboru u nastavno zvanje profesora visoke škole (trajno zvanje) pristupnik treba

ispuniti pet (5) od sljedećih devet (9) uvjeta, od kojih su šest navedeni za izbor u

profesora visoke škole, te prošireni još sljedećim uvjetima:

1. da je bio pozvani predavač na barem dva međunarodna znanstvene ili stručna

skupa

2. da je bio recenzent (izvjestitelj) jednog studijskog programa

3. da je obnašao čelnu dužnost u strukovnoj asocijaciji iz svog stručnog područja.

125

LEKTOR

VI.

U zvanje lektora može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98. stavak

6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine«

123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće uvjete

• da je objavio tri (3) stručna rada.

Pri svakom reizboru pristupnik treba priložiti najmanje jedan (1) novi objavljeni rad.

VIŠI LEKTOR

VII.

U zvanje višeg lektora može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98.

stavak 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne

novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće uvjete:

• da je objavio pet (5) stručnih radova.

Pri svakom reizboru pristupnik treba priložiti najmanje dva (2) nova objavljena rada.

VIII.

Pri reizboru provjeravat će se samo drugi uvjet naveden pod Općim uvjetima u točki

I. ove Odluke.

»Pristupnici koji su u postupku reizbora moraju priložiti pozitvno ocijenjene

rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno

ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište.«

Pristupnici koji se biraju u isto nastavno zvanje: predavača ili višeg predavača u

skladu s člankom 102. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom

obrazovanju trebaju ispuniti sljedeće uvjete:

• za ponovni izbor u nastavno zvanje predavča pristupnci trebaju ispuniti tri (3)

uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u nastavno zvanje predavača, a i također

među uvjetima za izbor u višeg predavača;

• za ponovni izbor u nastavno zvanje višeg predavača trebaju ispuniti pet (5) uvjeta,

koje biraju među uvjetima za izbor u nastavno zvanje višeg predavača, a i također

među uvjetima za izbor u profesora visoke škole.

126

IX.

Ova Odluka stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a primjenjuje se

od 1. siječnja 2006. godine.

Do 31. prosinca 2005. godine u postupku izbora ili reizbora u nastavna zvanja

primjenjivat će se Odluka o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i

stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna zvanja

Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske od 25. listopada 1996. godine

(»Narodne novine« br. 94/96.).

127

REKTORSKI ZBOR

Na temelju odredbe članka 105. stavka 2. podstavka 1. Zakona o znanstvenoj

djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03, 105/04. i 174/04.)

te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora i Odluke Rektorskog

zbora o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u

znanstveno-nastavna zvanja od 19. srpnja 2005. godine Rektorski zbor na 9. sjednici

u akademskoj 2004./2005. godini uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko

obrazovanje od 5. listopada 2005. godine, donosi

ODLUKU

O OBLIKU I NAČINU PROVEDBE NASTUPNOG PREDAVANJA ZA IZBOR U ZNANSTVENO-NASTAVNA ZVANJA, UMJETNIČKO-

NASTAVNA I NASTAVNA ZVANJA

Članak 1.

Pristupnik koji se prvi put bira u znanstveno-nastavno zvanje, umjetničko-nastavno i

nastavno zvanje uz uvjete koje propisuje Rektorski zbor, moraju imati od

Povjerenstva Stručnog vijeća visokog učilišta potvrdno ocijenjeno nastupno

predavanje pred nastavnicima i studentima.

Nastupno predavanje ocjenjuje stručno povjerenstvo od najmanje tri člana iz

pristupnikova znanstvenog odnosno umjetničkog polja, koje imenuje ovlašteno

stručno vijeće.

Članovi stručnog povjerenstva moraju biti u istom ili višem zvanju od zvanja u koje

se pristupnik bira.

Članak 2.

Stručno povjerenstvo iz članka 1. stavka 3. ove Odluke predložiti će pristupnicima

temu i termin za održavanje nastupnog predavanja. Predložena tema nastupnog

predavanja mora biti u okviru redovite nastave iz predmeta koji je u polju za koji se

pristupnik bira.

128

Stručno povjerenstvo iz prethodnog stavka predložit će dekanu visokog učilišta koje

provodi postupak izbora u odgovarajuće znanstveno-nastavno, umjetničko-nastavno

odnosno nastavno zvanje dogovoreni naslov teme i termine za održavanje nastupnog

predavanja.

Dekan visokog učilišta iz stavka 2. ovog članka utvrdit će termin za održavanje

nastupnog predavanja i o tome obavijestiti Stručno povjerenstvo i pristupnika.

Članak 3.

Nastupno predavanje mora biti oglašeno na oglasnim pločama i web-stranicama:

a) visokog učilišta koje provodi natječajni postupak

b) Rektorata Sveučilišta

Članak 4.

Nastupno se predavanje održava u okviru redovite nastave pred nastavnicima i

studentima visokog učilišta koje je raspisalo natječaj. Na predavanje se mogu pozvati

i druge osobe.

Nastupno predavanje obvezno slušaju članovi stručnog povjerenstva, studenti i još

najmanje pet sveučilišnih nastavnika stručnog vijeća visokog učilišta na kojem se

pristupnik bira.

Članak 5.

Nastupno predavanje mora trajati jedan nastavni sat, a održavaju ga svi pristupnici

koji su se javili na natječaj, ako zadovoljavaju ostale uvjete predviđene za izbor u

zvanje za koje je natječaj raspisan.

Članak 6.

Nakon održanog nastupnog predavanja održava se rasprava u kojoj slušatelji mogu

pristupniku postavljati pitanja u vezi s temom predavanja.

Članak 7.

Nakon održanog nastupnog predavanja i rasprave iz članka 6. ove Odluke, stručno

povjerenstvo daje pisanu ocjenu o nastupnom predavanju koje se obavezno prilaže

129

izvješću i prijedlogu povjerenstva za izbor pristupnika u odgovarajuće znanstveno-

nastavno zvanje, umjetničko-nastavno odnosno nastavno zvanje.

Ocjena nastupnog predavanja mora sadržavati prosudbu predloženikovih

sposobnosti, a odnosi se naročito na:

a)stručnu kompetentnost predavača,

b)pobuđivanje interesa za predmet,

c)primjerenost iznijetog gradiva i pristupa određenoj godini studija,

d)govorničke vještine,

e)korištenje nastavnih pomagala,

f)druga zapažanja.

Ocjenu kao i prijedlog potpisuju svi članovi povjerenstva.

Članak 8.

Pristupnik koji ne dobije pozitivnu ocjenu nastupnog predavanja ne može biti izabran

u znanstveno-nastavno zvanje, umjetničko--nastavno odnosno nastavno zvanje.

Članak 9.

Troškove postupka izbora i nastupnog predavanja snosi visoko učilište koje je

raspisalo natječaj.

Članak 10.

Ova Odluka je sastavni dio Nužnih uvjeta Rektorskog zbora za ocjenu nastavne i

stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i objavljuje se u

»Narodnim novinama«.