UNIVERZITET U TUZLIPEDAGOGIJA – PSIHOLOGIJAPREDMET: METODIKA NASTAVNOG RADA IIMENTOR: DR. SC. MUHAMED OMEROVIĆ

NASTAVNE METODE

STUDENT: FEHRIĆ AMEL

Uvod

Methodos (grč.) znači put, način, pristup u utvrđivanju istine, način djelovanja, postupak u

ostvarenju određenog cilja, pristupanje pojavama i procesima i slično.

Metode nastave i učenja - planirani postupci, načini, putevi djelovanja u procesu učenja i

nastave.

Putevi do ciljeva (i sadržaja) učenja koji su primjereni učenicima i koja u sklopu ostalih

didaktičkih komponenti daje u određenoj situaciji nastave i učenja optimalan učinak.

Znanstveno i iskustveno provjereni načini efikasne komunikacije među subjektima

nastave i učenja u procesu prenošenja i usvajanja znanja, vještina, razvijanja

sposobnosti i poticanja svih ostalih potencijala razvitka ličnosti u procesima učenja i

poučavanja

Nastavne metode primjenjuju se prilikom izvođenja pojedinih etapa nastavnog procesa –

od uvođenja do vrednovanja.

Metode mogu biti vezane više uz aktivnost nastavnika, odnosno učenika, ali uvijek s

ciljem da učenik bude usmjeren na aktivno usvajanje znanja, vještina, navika.

Izbor i primjena nastavnih metoda

Pravilan izbor i primjena metode rada je uslov za svestranu aktivnost učenika u radu. Prema

mišljenju teoretičara, sadržaj je osnovni faktor za izbor i primjenu metode rada. Ovom

pravilnom zahtjevu treba dodati didaktički cilj, određen osnovnim zadacima u okviru

planiranog gradiva, uslove za rad i psihofizicki uzrast, kao dopunske faktore za pravilan izbor

i primjenu nastavne metode. Prema tome, nastavna metoda treba da bude prema prirodi

gradiva, modifikovana prema postavljenom didaktičkom cilju u skladu sa osnovnim zadacima

nastavnog predmeta, prilagođena uslovima za rad i postavljenja prema uzrastu vaspitanika.

Klasifikacija metoda

1.verbalne metode;

2.dokumentacijske metode,

3.demonstracijske metode i

4.operacijske metode.

S takvom klasifikacijom se usmjerava na komunikacijski proces, na način posredovanja,

traženja, obrade i prerade informacija

Istovremno se uspostavlja veza između nastavnih metoda (kako) i intencije (zašto, s

kojim ciljem), sadržaja (što), medija i tehnologije (s čim), psihostrukture i sociostrukture

učenika.

VERBALNE METODE

Temelje se na prenošenju informacija u govornoj, verbalnoj komunikaciji među

sudionicima procesa.

Određenu zalihu informacija mogu imati i nastavnik i učenik, pa se i jedan i drugi

pojavljuju kao izvori i primatelji informacija.

Dvije temeljne skupine verbalnih metoda nastave i učenja:

– monološke ili diseminativne verbalne metode

– dijaloške ili metode razgovora (Danilov, Jesipov,1961).

MONOLOŠKE (VERBALNE) METODE

Temelje se na prenošenju znanja od izvora informacija preko zvučnog kanala do

prijamnika informacija.

Temeljno je obilježje da se informacije i komunikacija među sudionicima uspostavlja bez

povratne veze koju je moguće direktno uspostaviti i kontrolirati.

Monološke metode omogućuju sistematično, pregledno, logički povezano predstavljanje

sadržaja u planirano kratkom vremenu:

Mogu se izložiti činjenice, opisati događaji, pojave, radnje, procesi i razvijati sposobnosti

sistematičnog usvajanja generacijskog iskustva i racionalnog usvajanja znanja.

Monološke metode koje se najčešće primjenjuju: opisivanje, pripovijedanje,

objašnjavanje i predavanje (Danilov, Jesipov,1961).

DIJALOŠKE (VERBALNE) METODE

Temelje se na obliku komuniciranja u kojemu se ostvaruje dvosmjerna komunikacija, u

kojem postoji izmjena i razmjena informacija i direktan uvid u kvantitetu i kvalitetu

misaone prerade informacija.

Dijalog je izmjena i razmjena informacija na temelju strukturnih elemenata – pitanja i

odgovora.

U dijalogu se upotrebljavaju i dopunski strukturni elementi – dijaloški impulsi ili

akceleratori (verbalni – dopunska pitanja, potpitanja, uvodna objašnjenja… i neverbalni

mimika, geste, držanje tijela, oči…).

Spominju se: katehetički, majeutički, heuristički oblici razgovora, diskusija.

OSTALE NASTAVNE METODE

Dokumentacijske metode učenja i nastave: temelje se na stjecanju znanja putem

informacije pohranjene u različitim medijima (dokumentima).

Demonstracijske (pokazivačke) metode nastave i učenja: odnose se na niz aktivnosti

koje su usmjerene na predstavljanje, pokazivanje predmeta, procesa, pojava, događanja,

odnosno svega onog što može biti predmetom osjetilnog doživljavanja.

Operacijske (praktične, radne) metode nastave i učenja: utemeljene su na

operativno-praktičnim aktivnostima učenika (Danilov, Jesipov,1961).

Nastavne metode

Metoda demonstracije

Demonstracija je u didaktičkom pogledu prikazivanje u nastavi svega onoga što je

moguće perceptivno doživjeti. Demonstrirati se može:

1. demonstriranje statičkih predmeta – izvorna materija, materijalni proizvodi ljudskog

rada, modeli (didaktički prerađen izvorni predmet u tri dimenzije), slike, shematski crtež…

2. demonstriranje dinamičkih prirodnih pojava – kad se proučavaju prirodni procesi

koji u sebi obuhvaćaju dinamičku strukturu. Eksperiment

3. demonstriranje aktivnosti – demonstriranje što se radi i kako se radi, tj. upoznavanje

dinamičke strukture rada. Demonstriranje praktične aktivnosti, aktivnosti izražavanja i

intelektualnih aktivnosti (Poljak,1984).

Metoda praktičnih radova

Za ovu se metodu spominje još i naziv metoda laboratorijskih radova. Način rada

nastavnika i učenika na konkretnoj materiji. Uvjeti za praktičan rad: potrebna je materija,

energija, organ rada i oruđe za rad.

Struktura praktičnog rada – praktičan rad se sastoji od određenog broja praktičnih

operacija. Potrebno je upoznati strukturu radnje, što znači upoznati radnju u cjelini sa svim

pojedinim operacijama i red obuhvaćenih operacija (Poljak,1984).

Metoda crtanja

Način rada nastavnika i učenika pri čemu se pojedini dijelovi nastavnih sadržaja

izražavaju crtežom. Sadržaj crtanja u nastavi:

1. crtanje grafičkih znakova (voltmetar, topografski i kartografski znakovi) –

jednoznačni su.

2. crtanje grafičkih simbola – apstraktni, mnogoznačni (grb, mač..)

3. geometrijski crtež

4. grafičko prikazivanje kvanitativnih odnosa

5. shematsko crtanje predmeta

6. shematsko prikazivanje procesa

7. crtanje na temelju promatranja i predodžbe prirodnih predmeta

8. konkretizacija apstrakcije

9. ilustriranje fabule (Poljak,1984).

Metoda pisanja

Nastavnik piše na školskoj ploči – može biti sažeto i opširno. Piše i u fazi pripremanja

za nastavu. Ovu metodu koriste učenici gotovo na svakom nastavnom satu. S obzirom na

stupanj samostalnosti možemo razlikovati:

1. vezane ili reproduktivne pismene radove – prepisivanje

2. poluvezani ili poluslobodni pismeni radovi – kad je učeniku unaprijed dan

određeni sadržaj u nekom izvoru znanja, ali im je dana sloboda u pismenom izražavanju o tim

sadržajima: diktati, dopunjavanje i proširivanje teksta, pismeni odgovori na pitanja, bilješke

za vrijeme predavanja, konceptiranje (doslovno, doslovno konceptiranje s komentarom,

konceptiranje parafraziranjem ili slobodno konceptiranje, sažeto, marginalije).

3. samostalni pismeni radovi – učenici slobodno odabiru sadržaj i o tom se

sadržaju također slobodno pismeno izražavaju. Skice, molbe, izvještaji, reportaže, referati,

književni radovi, znanstveni radovi….

Metoda čitanja i rada na tekstu

Čitanje + mišljenje + izražavanje + promatranje + praktičan rad (Č+MA+AI+SA+PA).

Preduvjet primjene ove metode je svladavanje vještine čitanja.

Udžbenik je:

1. osnovna školska knjiga za pojedini predmet za razliku od dopunske i pomoćne

literature

2. pisan je na temelju propisanog nastavnog plana i programa

3. posebno je didaktički oblikovan što ostale knjige nisu

4. učenici ga svakodnevno upotrebljavaju (Poljak,1984).

Metoda razgovora

Način rada u nastavi u obliku dijaloga između učenika i nastavnika, pa i između

učenika. Zove se još dijaloška metoda. Struktura razgovora: pitanje – odgovor. Oblici metode

razgovora:

1. Katehetički oblik razgovora – nastao u srednjovjekovnim školama kao način učenja

crkvenih dogmi iz katekizma. Primjenjuje se kod reproduktivnog ponavljanja i provjeravanja

egzaktnih podataka kao što su brojčani podaci (godine u povijesti) kod reprodukcije

generalizacija (definicija, pravila, zakona…).

2. Sokratova metoda razgovora – razvio poseban oblik razgovora sa svojim učenicima

tzv. primaljsku metodu ili majeutiku. Sokrat je tumačio da će uz pomoć primaljske metode

razgovora što znači određenim sistemom pitanja i odgovora pomoći sugovorniku da istina iz

dubine izroni na površinu njegove svijesti. Pitanja su alternativna.

3. Heuristički oblik razgovora – (grč. Heurisko=nalazim). Nastavnik primjenom

heurističkih pitanja uključuje učenike u proces otkrivanja novih spoznaja. Primjenjuju se

heuristička (razvojna, dijalektička ili lančana) pitanja. Heuristički oblik razgovora tipičan je

način za induktivni put u nastavi.

4. Slobodan oblik razgovora – sličan je razgovoru u običnom životu. Vezan je za

određenu temu, ali tok razgovora nije unaprijed određen.

5. Diskusija - (polemika, debata, rasprava). Najviši je i najekstenzivniji oblik

razgovora u kojem se suprostavljaju mišljenja, pobijaju argumenti sugovornika i iznose novi

argumenti…Uvjet za primjenu je izvrsno poznavanje teme. (Poljak,1984).

Metoda usmenog izlaganja

Način rada u nastavi kada nastavnik ili učenik verbalno izlažu neke dijelove nastavnog

sadržaja. Zove se još i monološka metoda. To je jedna od najstarijih metoda. Oblici metode

usmenog izlaganja:

1. pripovijedanje – epsko, lirsko, dramsko2. opisivanje – umjetničko i znanstveno3. obrazloženje – detaljnije upoznavanje određene konstatacije - zašto4. objašnjenje – koristimo za izlaganje apstrakcija5. rasuđivanje – je glasno razmišljanje (Poljak,1984)

5.Kombinovana primjena nastavnih metoda

Kombinaciju nastavnih metoda savremena didaktika ističe kao uslov i “ ostvarenje

 pedagoškog procesa ”. Za tu svrhu treba povesti računa o suštini kombinacije, o osnovama

kombinacije i vrstama kombinacije.

Suština kombinacije – metoda izražena u pravilnom korišćenju i shvatanju odnosa varijanata i

oblika rada određenih metoda. Kombinaciju metoda treba izvesti prema njihovom

funkcionalnom jedinstvu na konkretnom sadržaju nastave.

- Osnovu kombinacije – metoda čine elementi koji ih karakterišu i sklad tih odlika sa

prirodom gradiva koje obrađujemo. Metodu verbalno - tekstualno karakteriše izgovorena ili

napisana riječ, metodu demonstrativno – ilustrativnu uzor, a metodu laboratorijsko-

eksperimentalnu samostalan rad. Prema tome, kombinaciju pomenutih metoda treba izvesti na

principu jedinstva: riječ, uzora i samostalnog rada.

- Vrste kombinacija – metode mogu biti : naizmjenična, uporedna i racionalna. Racionalna

kombinacija metoda upravlja se prema osnovnim odlikama, prema prirodi i gradiva, uzrastu

učenika i koncepciji nastavnog postupka (Prodanović,Ničković,2001).

Spoznajni postupci

Psihičke aktovnosti se zahtijevaju od učenika u svakoj konkretnoj primjeni nastavne metode.

Prilagođene su dobi i interesima učenika. Prodanović ističe da se prilikom primjene svake

metode postoji mogućnost da se primjenjuje spoznavanje putem indikcije-dedukcije, analize-

sinteze, sinteze-analize, konkretnog-apstraktnoog, apstraktnog-konkretnog, općeg-

pojedinačnog. Služimo se induktivno-deduktivnim, analitičko-sintetičkim, logičkim

nastavnim postupcima.

Postupci:

1.Imitacija ili radnja po obrascu – na početnom stupnju učenja jedan je od osnovnih načina

učenja jezičnog izraza. Usmjerena je usmjerena psihička aktivnost i primjenjuje se zato da bi

učenici što bolje spoznali pojedine jezične elemente i različite vrste govorne aktivnosti.

2.Asocijacija (udruživanje, spajanje) – povezanost među pojedinim opažanjima,

predodžbama, pojmovima, mislima, riječima, uslijed koje jedan opažaj, predodžba, pojam,

misao ili riječ izaziva drugi. Leksička jedinica može izazvati niz različitih asocijacija s

obzirom na situaciju, s obzirom na osobu koja ju je izgovorila, s obzirom na niz popratnih

okolnosti – opasnosti, velike hladnoće. uz glazbu...

3.Analogija (sličnost, podudaranje) – sličnost u nečemu među predmetima, pojavama,

mislima, riječima, koji se u cjelini razlikuju. Suđenje po analogiji je misaoni postupak u

kojem se na temelju sličnosti jedne ili više oznaka među različitim predmetima zaključuje da

među njima postoji sličnost i u drugim oznakama. Tendencija izjednačavanja – jezična silka

koja različite oblike riječi, riječi različitog postanka izjednačuje s drugim, sličnim,

frekventnim riječima i oblicima. (val-žal)

4.Kontrast (suprostnost, opozicija, očita razlika) – dva su predmeta, pojave, misli, u kontrastu

ako se oštro razlikuju, odudaraju jedna od druge.

5.Analiza – rastavljanje cjeline na sastavne dijelove, izučavanje pojedinih dijelova kao dijela

cjeline, otkrivanje zavisnosti među dijelovima, tako da se rečenice rastavljaju na funkcionalne

jedinice, na leksičke jedinice, na riječi i morfeme od kojih su sastavljene.

6.Sinteza – spajanje dijelova u cjelinu (jednostavnih pojmova u složene), tako se

funkcionalne jedinice prema različitim funkcijama slažu u funkcionalna polja,leksičke

jedinice u semantička...

7.Apstrakcija – odbacivanje od niza predmeta njihovih specifičnih elemenata i izdvajanje

onoga što im je svima zajedničko (najbitinije za pojedine gramatičke funkcije – oblikovanje

nove pojmovne cjeline).

8.Klasifikacija – raspoređeivanje predmeta po njihovim osobinama u pojedine skupine i

grupe.

9.Specijalizacija – podjela neke aktivnosti u pojedine operacije da se ilustrira postupak tvorbe,

način funkcioniranja, mogućnost spajanja i uključivanje jedinica niže jezične razine u višu.

10.Generalizacija (uopćavanje) – stvaranje općih zaključaka, dizanje na viši stupanj

gramatičkih apstrakcija.

Zaključak

Odnos metode nastavnika i učenika je promjenljiv i elastičan. Metoda ne određuje već samo

usklađuje odnose i obaveze nastavnika i učenika u procesu nastave. Metoda nije za to da

nastavnici i učenici misle na njene metodičko-didaktičke finese i da im nepotrebno odvlači

pažnju, umanjujući njihovu aktivnost, već da im omogući lako, pravilno i trajno usvajanje

znanja, umeća i navika uporedo sa razvijanjem odgovarajućih sposobnosti. Prema tome, u

praksi ne treba , da preovlađuju šabloni po kojima se odvija rad u okviru nastavnih metoda.

Šablon obezbeđuje utvrđeno postupanje u radu, ali to ne znači da učenicima omogućuje

svestranu aktivnost.

7. Literatura

- Danilov,M.A; Jesipov,B.P. (1961) Didaktika;Veselin Masles:Sarajevo.

- Poljak, V. (1984) Didaktika; Školska knjiga.

-Prodanović,T., Ničković,R. (2001) Didaktika :Školska knjiga

- Filipović,N (2003) Didaktika I, II dio :Školska knjiga

- Lekić,Đ (2007) Eksperimentalna didaktika :Školska knjiga.