Kultura polja sa žarama i halštatska kultura u jugoistočnoj Panoniji - regija pod utjecajem istočnog halštatskog kruga, karpatsko-balkanskog

željeznog doba i kulture stepe

CAROLA METZNER-NEBELSICK

Jugoistočna Panonija u osnovi obuhvaća područje Baranje, koja je podijeljena mađarsko-hrvatskom državnom granicom, i Slavonije, naročito njezin istočni dio. Usko područje djelovanja je ograničeno prostorom između gorja Mecsek na sjeveru, Podunavlja sve do Bačke i Erdutskog brijega na istoku, te đakovačke ravnice u ravnini s Bosutom. Tomu se zapadno od Osijeka pridružuje područje doline rijeke Drave, koje je gotovo bez nalazišta (= ostava), te je stoga do sada otežavalo određivanje područje rasprostiranja kulture. Tek noviji radovi počinju revidirati našu dosadašnju sliku situacije nalazišta Zapadne Slavonije i jugozapadne Mađarske. Opisan prostor prije svega čini ušće Drave u Dunav i niz malih brežuljaka, od kojih oba lesna platoa Bansko brdo, koje se još zove i Baranjska planina, s nalazištem Batina, nekadašnji Kisköszeg, na sjevernom kraju i Dalja na Erdutskom brijegu, zavređuju našu naročitu pozornost. Oba od prije poznata grobna nalazišta Batine i Dalja su bila uzrok utvrđivanja Grupe Dalj-Kisköszeg (Holste 1940). Nalaze se na navedenim uzvisinama. Već su ranija istraživanja nalazišta kasne kulture polja sa žarama i halštatske kulture jugoistočne Panonije imale fokus prije svega na brončanim uzdama, koje su u većem udjelu prepoznate u nekad poznatom sadržaju nalazišta tračko-kimerskog kruga (definiranog od I. Nestor). Holste se u prvom redu interesirao za ova nalazišta, iako je prvi prepoznao značaj lokalne keramike ove grupe. U jugoslavenskim istraživanjima pojam Daljske grupe prije svega kroz radove Z. Vinski i K. Vinski-Gasparini postaje sinonim za mlađu i stariju kulturu polja sa žarama u sjeveroistočnoj Hrvatskoj. Tek se u novije vrijeme ispostavila kod grobnog nalazišta Doroslovo Đepfeld u zapadnoj Bački faza iz doba halštatske kulture. Bez toga bi se istražila unutarnja podjela ove kulturne grupe, njezina različitost u odnosu na druge regije i isto tako njezina kulturna karakteristika.

Jugoistočna Panonija je još uvijek za razdoblje kulture polja sa žarama i halštatske kulture usporedno loše obrađena regija. Važna grobna nalazišta (groblja) kao Vukovar Lijeva bara ili Doroslovo Đepfeld su samo u preliminarnim izvještajima objavljena, materijali su stari, nesistematično spašavanje nalazišta je samo sporadično mapirano. Unatoč tomu na temelju rezultata obrade starih nalazišta i analize novijih iskapanja ne uzima se do sada u obzir mogućnost regionalne podijele grupe ovog područja, pri tom uska povezanost stranih ili stranim inspiriranih metalnih oblika uz lokalni repertoar keramike osobito nudi početnu točku, a problem oblika tračko-kimerskog kruga treba proći novu procjenu.

Iako je naseljenost (kolonizacija) starijeg doba kulture polja sa žarama i ranog željeznog doba jugoistočne Panonije obilježena značajnom gustoćom (frekvencijom), prije svega su to brežuljci od lesa i predjeli strmih obala pogodnih za naseljavanje, naše je znanje o strukturi naselja iz perioda područja interesa oskudno. Razlog tomu je što su kod značajnog udjela nalazišta loše praćena stara iskapanja, koja potječu najviše iz grobnih nalazišta, te nesistematično prikupljanje materijala od početka prošlog stoljeća. Iznimku čine ostava dvorca (burga) s rubnim nalazištem groblja na Jakabhegy u Peću te nalazište naselja s grobljem kod Batina Skele. Analogno nalazištu Jakabhegy u Peću, koji po svojoj strukturi u svakom slučaju moguće usporediti s mjestima kao Sopron (staja dvorca (burga)), Poštela ili Purbach (staja dvorca (burga)), može se situacija u Batini opisati apsolutno kao povišen prostor s rubnim brežuljcima. Do sada se referenciralo na opažanja na Slici 1. i samo jednoj inspekciji terena, te se nije moglo verificirati iskapanjima. Na temelju sličnosti u strukturi i iskapanja unutar područja naselja, koju također podupire materijal naselja kasne bronce i halštata, želi se (nastoji se) pretpostaviti isto tako za Dunav prevladavajuće čvrste brane

Batine (naseljeno od srednjeg brončanog doba sve do kasne antike) hallštatsko doba za rubne brežuljke. Osim toga su i u Batini kao i u drugim važnim mjestima pokopa jugoistočnopanonske grupe kulture polja sa žarama i halštatske kulture Vukovar, Dalj i Doroslovo dokazani poznati plitki grobovi (Slika 6). Analiza nalazišta grobova kulture polja sa žarama i halštatske kulture jugoistočnopanonske grupe Dalj-Batina rezultiralo je podjelom keramičkog materijala (sadržaja) nalazišta na 6 vremenskih faza, koje želimo odrediti na temelju rasprostiranja pratećih povezanosti sa susjednim kulturama.

Najraniji najvažniji grobni nalazi Batina Skela, Dalj Busija i Vukovar Lijeva bara datiraju iz 1000 g. pr. Kr. s repertoarom oblika karakterističnim za mlađe doba kulture polja sa žarama (Slika 2.). Najraniji ukopi u Doroslovu su međutim stariji, a groblje na brežuljku Peć-Jakabhegy datiraju tek iz 8. stoljeća pr. Kr. Ukopi iz starijeg doba kulture polja sa žarama, koji su isto tako prisutni u jugoistočnoj Panoniji u Belegiš II oblicima, su do sada - kao u Dalj-Studenac nalazištu - samo sporadično dokazani.

Slika 1. Sjeverni kraj Baranjske planine s platoom kod Batine. Dio utvrđenja s rubnim brežuljcima (Predio brežuljaka i bedema nisu u mjerilu).

Oni dokazuju pored sporadično pronađene keramike Velaticer stila oblikovanja, kao npr. kod jedne rupe kod Belog Manastira, kontakte u jednom krugu kulture polja sa žarama. Karakteristično za prvi doseg (horizont) keramike jugoistočnopanonske grupe Dalj-Batina, na temelju usporedbi oblika s posudama po metalu datiranim u Stillfried i Ruše grupu može se usporediti s ranim HaB, male posude stožastog odsječenog grla, djelomično s trbušnom kanelirom, amfore sa stožastim grlom, posude stožastog odsječenog grla s ručkom, kolekcija posuda, djelomično s turbanskim rubom isto tako sporadične čaše. Inventar iskapanja se sastoji od urne (žare ?) i kolekcije posuda, koje su se većinom koristila kao krovna posuda urne (žare), i povremeno kao dodatna posuda.

Drugi doseg (horizont) keramike kasne kulture polja sa žarama obilježen je tipičnim ukrasnim i oblikovnim stilom, te je opće poznat pod pojmom Grupa Dalj-Kisköszeg ili Daljska grupa. Repertoar oblika posuda je obimniji i blago profiliran (raznolik), često dominiraju rebraste posude stožastog grla, posude stožastog grla s ručkom i šalice (Slika 3.).

Slika 2. Vodeći oblici keramike prvog (I) dosega (horizonta).

Broj grobnih posuda je također porastao. Pored uobičajenih ukopnih urni postale su poznate u novije vrijeme iskapanja ispečenih odljeva (mislim da se govori o posudama od pečene gline?). To se može identificirati ponovo s fazom konsolidacije stilskih utjecaja ili kanonske faze Grupe Batina-Dalj preko granica uskog područja djelovanja s pratećim dosegom (horizontom) keramike kasne kulture polja sa žarama izvana. Povezanost je bila značajna sa slovenskom grupom Ruše. Primjer tomu bi mogla biti među ostalim jedna mala posuda stožastog grla iz Batine (Slika 4.) koja je ukrašena s bjelkastom (bijelom) metalnom folijom (vjerojatno se radi o slitini). Analogni oblici nalaze se u Radvanju kod Maribora ili kod nalazišta Ruše II, grob 16, a isto tako odgovara i sistem uzoraka (mustre). Prema mapiranju C.Dobiat posuda iz Batine se ubraja pored posude stožastog grla iz St. Andrä v. d. Hgt., grob 20, i poduđa iz groba kod Ormoža među najranije primjere ove većinom halštatske istočnoalpske tehnike ukrašavanja. Osim toga tipično je pored rebrastog ukrasa na trbuhu posude primarno nanesene urezane mustre (oblici) na prijelazu između grla i trbuha šalica i posuda stožastog grla s ručkom sa ili bez (odvodnim pipcem - ne mogu se sjetiti kako se zove?). Posebni oblici keramike kao što su prije svega do sada poznate cilindrične viseće posude s poklopcem iz Dalja mogu se paralelno povezati dijelom kovanja kulturne grupe Lausitzer.

Sljedeći doseg (horizont) IIIa može se već opisati kao ranohalštatski (Slika 5). Vrčevi (kantharoi), koji se mogu sresti povremeno (sporadično) već kod ukopa kasne kulture polja sa žarama, bili su integrirani samo kao vodeći oblik u grobnom skupu posuđa, jer je značaj posuda stožastog grla s ručkom bio snažno potisnut. Kao i kod kulturnih grupa alpskog prostora zabilježene su u rastućem broju posude stožastog grla i u jugoistočnoj Panoniji. Jedino grobovi kao Vukovar 63 posjeduju do 20 posuda raznolikog tipa posuđa. Pored toga nadalje se pronalaze skromnije opremljeni ukopi kulture polja sa žarama. Jedna posuda stožastog grla iz grobnog nalazišta kod Batine zajedno s vrčem (kantharos) te ukrašenim skupinom posuda (Slika 6) oblikom je analogna posudi stožastog grla iz jednog groba kod Grabelsdorfa (Kranjska), koja je čak na temelju mustri (oblika ukrasa) i pridruženoj stožastoj pribadači datirana u ranu halštatsku kulturu (8 stoljeće prije Krista).

Slika 3. Vodeći oblici keramike drugog (II) dosega (horizonta).

Mustre (stil) ureza kasne kulture polja sa žarama jugoistočnopanonske grupe pridjeljeno je kroz nove motive oblikovanja u ranu halštatsku kulturu.

Kod metalnih priloga brončane uzde (konjska oprema) pontsko-kavkaskog kovanja u jugoistočnoj Panoniji izravno preuzimaju očitu statusnu ulogu u grobovima lokalnog višeg sloja. Jednoznačna pripadnost tračko-kimerskog ili kimerskog označenog nalazišta s keramičkim posuđem horizonta (dosega) II nije do sada uspješno određena za brojna nalazišta uzdi i žvala u jugoistočnoj Panoniji, iako nalazišta (ostave) kao Adaševci u Srijemu pokazuju uporabu ovog tipa uzdi već tijekom kasne kulture polja sa žarama u 9 st. pr. Kr. Ova za srednju i jugoistočnu Europu tipična promjena kuta uzdi tipa Kamyševacha prema A. I. Terenožkin u Adaševcima posjeduje još u starijoj kulturi polja sa žarama biplanarnu shemu smještaja s pod 90 stupnjeva pomaknutim provedenim remenima. Ta promjena ostaje nepoznata na pretpostavljenom prostoru nastanka ovog oblika uzdi, na sjevernom Kavkazu. Možemo povući analogiju s grobom kasne kulture polja sa žarama kod Steinkirchen-a (Niederbayern), a zajednički im je tip falera (napršnjak).

Slika 4. Batina, iz jednog grobnog nalazišta. Amfora s nanesenom metalnom folijom i tragovima crne vezivne tvari (lim?). 1 = lim, 2 = metalna folija, 3 = rekonstruirana mustra (ukrasni oblik), ostatak = sjena.

Istaknuti grobni nalazi kao Peć-Jakabhegy 75 s prilogom kola, grob jednog ratnika u tumulu 1, ili ostava kod Šarengrada na istoku uskog područja djelovanja su mlađi nego oni kod Adaševaca ili ostave kod Haslau-Regelsbrunn u donjoj Austriji. To međutim ne proizlazi iz blisko izvedenih tipoloških razlika oblika falera (napršnjaka), sjekira i nakita. Oni svjedoče o vremenskoj diferencijaciji nabave dijelova uzdi pontsko-kavkaskog kovanja između devetog i osmog st. pr. Kr., a koja se osim na cijelom svom području rasprostiranja dalje raširila. Ušice za pričvršćivanje kao u Peću, tumulu 1, pripadaju analogno otkriću drški (prićvršćenja) u ukrajinskoj/ciskavkaskoj regiji, gdje se prije svega često pojavljivala kao tipološka promjena Novočerkeske sheme, u tendencijalno mlađoj fazi, koju možemo datirati u 8 st. pr. Kr. unutar Karpatske kotline.

Slika 5. Vodeći oblici keramike trećeg a (IIIa) dosega (horizonta).

Osim toga se kategorički postavlja hipoteza o formalnoj i tipološkoj neovisnosti repertoara dijelova uzdi i remenih ukrasa Karpatske kotline u odnosu na materijal nalazišta različitih regija istočnoeuropskog stepskog prostora osim rano prepoznatog očitog podudaranja. Unatoč dokazanoj promjeni oblika konjskih uzdi nakon 1000 g. pr. Kr., koja je popraćena široko rasprostranjenom adaptacijom istočnoeuropske tehnike zaprega, dolazi do poboljšanja lokalnog tipa repertoara drški (ušica), odnosno do lokalne promjene istočnoeuropskog tipa kao što su već spomenute ušice za pričvršćivanje iz Steinkirchen-a ili Adaševaca. Žvale s tri

probušenja u obliku cijevi (valjka) kao među ostalim u Dunakömlöd-u te žvale s kombiniranim cijevima (valjcima) i probušenjima u obliku ušica kao npr. u Szanda-i nisu poznate u sjevernom pontskom stepskom pojasu niti na Cisavkazu, iako se i tamo pojavljuju žvale s jedinstvenim stilskim značajkama. Koncept (ideja) da su dijelovi uzdi kasne kulture polja sa žarama odnosno ranog željeznog doba generalno materijalna ostavština jahačke nomadske imigracije i stoga se interpretiraju kao događaj koji je doveo do promjene kulturnog dosega ili kao direktna trgovina dobrima, ovdje je zastarjela.

Slika 6. Batina Skela, grobno nalazište. M = oko 1:3.

Još jasnije možemo iznijeti hipotezu o karpatsko-srednjoevropskom samostalnom razvoju na temelju remenog nakita uzdi (zaprega). Okrenimo se najprije već spomenutom fenomenu vremenske dubine tračko-kimerskog repertoara nalazišta. Izravno se to na primjeru ostava (nalazišta) za jugoistočnu Panoniju može sljedeće naročito dobro pokazati.

Slika 7. pokazuje reprezentativni izbor iz ostava (nalazišta) ranog željeznog doba Karpatske kotline te direktno susjedne predjele (regije) u obliku tablice kombinacija (parova). Radi se o grafičkom prikazu kombinacija pojedinih grupa oblika, a ne pojedinih tipova. Iz tog razloga se odustalo od tabličnog prikaza četvrte faze (stupnja) ostava (nalazišta) W. A. v. Brunn u sjeveroistočnoj Mađarskoj, istočnoj Slovačkoj te Transilvaniji, često samo ostavama sjekira i mačeva. Prikazane su ostave ranog željeznog doba iz 3 vremenske faze (stupnja), koje ovdje počinju s oznakom IV koja odgovara četvrtom stupnju prema v. Brunn. Ostave ovog perioda unutar Karpatske kotline dosada su prije svega zbog rumunjskog istraživanja još finije podijeljene. Studije M. Rusu i njegovoj suradnji s M. Petrescu-Dimbovita označile su pritom među ostalim za Transilvaniju još 3 faze, a potpodjela mađarskih ostava prema A. Mozsolic do sada nije još u potpunosti objavljena.

Stupnjevi (faze) ostava Fizesu Gherlii-Singeorgiu de Padure (prema Rusu) odnosno Fizesu Gherlii (prema Petrescu-Dimbovita) su povezani s četvrtom fazom v. Brunn koja je paralelna fazi Miograd-Tauteu (Rusu) odnosno Miograd (Petrescu-Diambovita), a sve je to u nivou prema kronološkom sistemu H. Müller-Karpe HaB2. Treća faza kasnog brončanog doba Somartin-Vetis (Rusu) odnosno Somartin (Petrescu-Diambovita) je prirodno u paraleli s fazom HaB3, pritom je ovoj brojčano maloj grupi brončanih uzdi (zaprega) pontsko-kavkaskog kovanja u ostavi kod Vetis-a u Maramures-u prije svega Rusu da-o/la osobito značenje pri definiranju faze (stupnja). Ovi navodno strani tipovi značili bi historičko-etnički kao znak dokazane ideje o «miješanom tračko-kimerskom stanovništvu» za Transilvaniju i dobiva prema tome samo po sebi kronološki značaj. Istovremeno napuštanje promatranih ostava lokalnog kovanja (Somartin) rezultiralo je katastrofalnim dosegom (horizontom). Tek u novije vrijeme moglo je ovo, i kod drugih naučnika omiljena shema interpretacije, biti revidirano, ali iz toga proistekle kronološke posljedice do sada ostaju uglavnom nerazmotrene za Karpatsku kotlinu.

Točna provjera faze Fizesu Gherlii-Singeorgiu de Padure i Somartin-Vetis ostava Transilvanije pokazala je da potpodjela prema Rusu ili Petrescu-Dimbovita nije održiva. Na iscrpnom prikazu se moralo od toga odustati. Možemo međutim tvrditi da se na temelju niza tipova sjekira iz ostave Fizesu Gherlii II i Vetis ne mogu odijeliti kronološki. Također je pridjeljivanje drugih nalazišta fazi Fizesu Gherlii odnosno Somartin varav. Egzistencija jednog noža sa željeznom oštricom i jednog dvosjeklog mača u ostavi Transilvanije kod Hida ne dokazuju HaB2-vremensko datiranje.

Slika 7. Kombinacijska tablica nalazišta karpatskih zemalja faza IV do VI. - = komponenta oružja/oruđa; o = komponenta nakita; * = komponenta konjskih zaprega (uzdi). Oružje, oruđe i primarnih dijelova konjskih zaprega (uzdi) – drške, žvale… - su posebno

označeni. G = Nalazište zlata. Kurziv: nesigurno zaključivanje. Nalazišta (ostave) faze IV bez komponente oružja i/ili oruđa su odijeljena crtkanom linijom.

Dvosjekli mačevi su već poznati u HaB1-vremenskom kontekstu nalazišta. Novi kronološki poredak ostava Transilvanije se pojavio, koji je prema Rusu i Petrescu-Dimbovita među ostalim jedino mlađe pridjeljivanje nalazišta vremenu HaB1 IV. faze u smislu 4. faze prema v. Brunn. Nalazišta Fizesu Gherlii i Vetis-Somartin mogu u osnovi biti pridjeljeni V. Fazi ostava. Tipološka pojedinačna usporedba i kroz rasprostranjene oblike sjekira izvan Transilvanije je posebno uspješna (ostave drugih regija su uspješno uspoređene sa sekvencom iz Transilvanije). Treća faza IV sastoji se prije svega od nalazišta, koja se na temelju pojedinih tipova, kao što su dvostruko zavijena fibula s podnožjem (donjim dijelom) u obliku sunčanog sata, fibule u obliku čvora jedne ranije varijante Vačer tipa, ogrlice s klinastim krajevima, odsutnost ušastih sjekira s ukrasnim zavijenim rebrima u novih tipova nakita, mogu odrediti kao mlađi. Ostave kao već spomenuti Šarengrad u sjevernoj Hrvatskoj te Rudovci u sjevernoj Srbiji, Počuvadlo-Sitno u Slovačkoj, Vintu de Jos I i III u Transilvaniji ili Kecel u okrugu Bacs-Kiskun pripadaju ovom dosegu (horizontu). Isti je apsolutno kronološki povezan s 8. st. pr. Kr. Grobni nalazi kao rana nalazišta Basarabi kulture Balta Verde, brežuljak II sadržavaju djelomično jednake tipove te su u istom vremenskom periodu dospjeli u tlo.

Razmatranje strukture u tablici na Slici 7. uvrštenih nalazišta tri faze IV do VI ranog željeznog doba iznjedrilo je interesantnim razlikama. Karakteristično za ostave dosega (horizonta) IV, koji je jednak s ranom mlađom kulturom polja sa žarama u smislu faze HaB1, je deponiranje odlomljenog metala (fragmentirani objekti su uneseni u tablicu s oznakom 1), popraćeno gotovo u pravilu s ostacima odljeva ili grudama sirove bronce. I oružje i prije svega oruđe kao srpovi, sjekire (nema razlike između tkaninom privezanih sjekira ili ušastih), noževi, dlijeta (sječiva) i pila pripadaju repertoaru ostava. Inventar ostava – prije svega obilan naročito sjekirama i prstenovima različitih oblika – podsjeća na strukturu ostava starije kulture polja sa žarama. Uočljiva promjena karaktera ostava faze V. unutar Karpatske kotline sljedeće postaje prije svega jasno: Nestanak odlomljenog metala i ostataka lijevanja, jasno smanjenje broja primjeraka te ograničenost određenih oblika, koji bi omogućili raspoznavanje karaktera ostave vezanog uz osobu. Generalno je zabilježeno opadanje stalnosti ostava nakon faze IV. Netočna priroda nalazišta otežava povremeno klasifikaciju između nalazišta naselja ili grobnog nalazišta. Nalazišta kod Badacsonytomaj-a i Santovka-e označenih kurzivom služe tomu kao primjer. Suprotno ostavma faze IV ne pojavljuju se mlađe ostave na kraju zbog smanjenja žrtvovanih predmeta usko povezanih s grobnim inventarom. To se prije svega osjeća samo kod tipova konjskih zaprega ili takvih nalazišta kao što su Dunakömlöd, Santovka i Simisag, koji samo sadrže komponentu oružja/oruđa i konjskih zaprega.

Iako kod nekih spomenutih nalazišta nije moguće odrediti činjeničnu prirodu nalazišta (Santovka), tragovi gorenja kod pojedenih ostava iz Fügöd-a upućuju na prošireni način žrtvovanja, posebno kod inventara ovog nalazišta, koji nije sličan niti s jednim grobnim nalazištem tog doba. Prevladavajuća struktura nalazišta dosega (horizonta) V i VI obuhvaća ostave s binarnom odnosno ternarnom strukturom. Odlučivanje se često ne temelji samo jednoj komponenti podjele nakita konjskih zaprega – zapravo se ovdje misli na napršnjake -, nego se tu ubraja i jahački remeni ukrasi, te žvale, prstenovi za uzde i drške u funkciji jahanja i vjerojatno dijelova jahačeve opreme, što na posljetku rezultira u binarnim mustrama opreme nalazišta ranog željeznog doba.

Privlačno je, u ovim slikama žrtvovanja vizualno pretpostaviti posvećenost dvojnom božanstvu i ostave ocijeniti specifičnim karakterom. Prema tome možemo od 9. st. pr. Kr. unutar Karpatske kotline razmišljati o pojavi novog božanstva, a što je manifestiralo podjelom običaja nakon faze IV. Velika raznolikost oblika nakita, nedostatak brončanih odlomljenih

dijelova te isto tako tipova oruđa, koji se u Karpatskoj kotlini ne pojavljuju u grobovima, čini se da je time objašnjeno. Promjena je izvršena postupno. U Celldömölk III ili Kamenoj Gorici još postoje pojedinačni srpovi – u istočnoj Karpatskoj kotlini nisu prisutni već u cijelosti do dosega (horizonta) V -, radi se o promijenjenoj strukturi ostava što je primjerice suprotno sa starijim Romand-om, kroz ograničenu iznimku tipova, opadanje broja primjeraka u ostavama i nedostatak fragmenata. Unatoč obimnijom ostavom sjekira i prstenastog nakita može se zapaziti npr. i u Prügy-ju s napuštanjem malih brončanih posuda i prije svega oba statusna simbola žezlo s glavom buzdovana ili konjske sasvim slična struktura. Ne možemo dalje s te strane razrađivati regionalne razlike nalazišta, koje se utvrđuju također usporedbom transdunavskih i transilvanijskih ostava faze V. One postaju još očitije u fazi VI. U Transdunavlju i Moravskoj je u 8. st. pr. Kr. očito je sasvim prestalo opremanje ostava, koje viši sloj ranog halštata kopira sad takoreći od faze V prisutnog načina ukrašavanja (mustre) opremanja ostava u obliku herojskog prikaza njih samih u grobu. Pretpostavljeno ženska komponenta nakita čini se gubi značenje u zapadnoj Karpatskoj kotlini, što će reći ona nije arheološki fizička u ranom halštatu u predjelu istočnog alpskog prostora i tek se ponovo opipljivo pojavljuje u mlađem halštatu u deponiranim fibulama tipa Kisravazd. Odstupanja se pojavljuju prije svega i u zonama izvan Karpatske kotline. Jedan «osobni» inventar nalazišta zajedno s nedostatkom odlomljenog metala možemo primjerice pronaći u istočnoj Srbiji u ostavi kod Aluna i Brze Palanke već tijekom dosega (horizonta) IV, dok je međutim unutar alpskog prostora dugo bio običaj ostavljanja priloženog odlomljenog metala.

Kad se promijenjene struture nalazišta faza V i VI interpretiraju u odnosu na one iz faze IV kao manifestacija religiozne promjene te se istovremeno ostave faza V i VI karakteriziraju kao „vezanog uz osobu“ u smislu pojave novog božanstva, to nužno određuje jedno drugo značenje za nalazišta faze IV. Ovdje se u principu ne sumnja na religiozni karakter nalazišta, čini se da se tu već u strukturalno blisko-srodnim ostavama starije kulture polja sa žarama pojavljuje religiozna predodžba reflektirana numinoznim (bogobojaznim) karakterom. Sveto odnosno božansko nije jasno za raspoznati odnosno zamisliti. Teoretski mogu poslužiti tomu rimski izvori. Prema starorimskom konceptu božanstvo je bilo vezano uz mjesto. Ono je moglo dijelovati na mjesto i manifestirati se u raznim oblicima, ali nije bilo personificirano zamišljeno odnosno označeno imenom ili nekim drugim ekstremnim (izvanrednim) oblikom. Slične predodžbe vjerovatno vladaju i ranom željeznom odnosno kasnom brončanom dobu Karpatske kotline. One dolaze u velikom broju varijacija deponiranih grupa predmeta (srpovi, pile, noževi, pojasni nakit, itd.) te kroz njihov simbolični značaj sadržaja koji izražavaju. Česti ostaci odljeva i prije svega brojni slomljeni predmeti su štoviše jedva zamislivi kao funkcionalni atributi personificiranog božanstva. Interesantna je provedba u običajima ostava reflektirana promjena religioznih predodžbi u jugoistočnoj Panoniji bez prepoznatljive podjele pokopnih običaja ili keramičkog razvoja. Ovo se može raspoznati kontinuirano od keramičkog dosega (horizonta) I do IIIa.

Kao što pokazuje tablica na Slici 7., u fazama V i VI ostave sadrže i remene ukrase, koje možemo raspoznati u grobnim nalazištima Dalja, Batine, Peća ili Stillfried-a, itd. Naročito često su tu i tzv. dugmad s bazom u obliku prstena (prstenasti gumbi?). Prstenasta dugmad s glatkom gornjom površinom je pronađena u srednjoj i jugoistočnoj Europi od starije kulture polja sa žarama kako u grobovima (Baierdorf) tako i u nalazištima naselja (međuostalim Winklsaß, Caransebes), vidi također Sliku 8. Čak u to vrijeme postoji jedna tradicijska praznina u mlađoj kulturi polja sa žarama odnosno fazi nalazišta IV, već nestaju derivacije iz istočnoeuropskih stepa, stoga jer je kod predskitskih kulturnih grupa Ukrajine i ciskavkaske regije gotovo nepoznat princip razvodnice za remenje te se tek pojavio sporadično u doba Skita. Pojedine iznimke razvodnica za remenja iz Seržen'-Jurt je osim toga tipološki jasno određeno. Oblici odljeva, kao oni iz kasne kulture polja sa žarama sve do rane

halštatske faze naselja Sveti Petar Ludbreški u sjevernoj Hrvatskoj, dodatno podupiru lokalnu proizvodnju. Još su jasnije razlike kod grupe križnih remenih ukrasa (Slika 9.). Karta rasprostiranja pokazuje, da se u Kuban-Kavkaskoj regiji pojavljuju čak tipski jednaki oblici - mađutim nijedan puta s konstrukcijom prstena u bazi (osnovi). Uvijek se radi o ukrasnoj dugmadi s drškom (ušicom). To isto vrijedi za već mapiranu (prema G. Kossack) tzv. dugmad u obliku kacige, za koju smijemo u srednjoj i jugoistočnoj Europi smatrati da je direktno preuzeta iz istočnoevropskog stepskog prostora, ali koja nije nikada tamo kao u Stillfried-u ili Peću preuzela konstukciju razvodnice za remenje. Karakteristično za Karpatsku kotlinu su napokon prstenasta dugmad na način napršnjaka s probušenim križnim ukrasom i čestim biljegom solarnog simbola (križ upisan unutar kruga), vidi Sliku 8., što je od Nestora uvijek nazivano kao tračko-kimerski (Nestor, 1934). Oni su naročito česti u Batini i Dalju te su prisutni kontinuirano na prostoru istočno od Alpa sve do razvijenog starijeg halštata.

Ukratko rečeno, pored direktnog preuzimanja istočnjačkih oblika kao npr. zavijena drška, dugmadi u obliku kacige ili bimetalni bodeži tipa Gamov, kao primjerak iz tumula 1 u Peć-Jakabhegy-ja, ili više drugih, može se unutar Karpatske kotline konstatirati kronološki neprekidan razvoj strano inspiriranih oblika od regija istočnoevropskog stepskog prostora koje su jedva dale impuls. Neposredan razvitak vlastitog jezika oblika, najmanje kod predmeta vezanih za zapregu i ukrašavanje konja, unutar Karpatske kotline i graničnih područja, pokazuje ne samo veliku prihvaćenost nego i spremnost i sposobnost integracije i realizacije inovacija. Ova spremnost se temelji, od brončanog doba i posebno starije kulture polja sa žarama, na arheološki dokazanoj tradiciji konjskog prijevoza i uzgoja odnosno na iskustvu uporabe s tim povezane brončane zaprege. Interpretacija uvjerenja Rusu i H.-G. Hüttel, protiv koje čini se nema prigovora, je da se u ostavi kod Uiora de Sus nalazi već tijekom starije kulture polja sa žarama jedan dokaz promjene dvodijelnih žvala u istočnoj Karpatskoj kotlini. Često se mora govoriti o tračko-kimerskim vodećim oblicima, o razvodnici za remenje, koje se promatra različito, kao što se može vidjeti. To su jedini tipovi koji predstavljaju vlastito karpatko-srednjoevropsko stvaranje i posjeduju djelomično jednake prethodnike starije kulture polja sa žarama.

Kako se može objasniti zapažena neovisnost unatoč jasnih stranih kontakata? Elementi istočne označene stepske kulture ne pojavljuju se unutar istočne Karpatske kotline tek s pojavom predmeta pontsko-kavkaskog kovanja. U Transilvaniji raspoznaje se od 13. st. pr. Kr. s naseljima i pokopima kulture Noua jedan novi, vjerojatno nametnuti element. Njegovi nosioci njeguju u većini običaja pokop tijela i smatraju se na temelju cijelokupnog izgleda prema kratkom vremenu obitavanja naselja-odnosno mjesta žrtvovanja, slojeva pepela bez značajnih građevina („zolniki“), s velikim inventarom životinjskih kostiju kao nomadski ili polunomadski uzgajivači stoke. Oni su održavali preko karpatskog prolaza bliske kontakte moldavske i transkarpatsko-ukrajinske Noua-Sabatinovka asocijacije. Djelomično istovremene grupe kulturnog kompleksa rano kanelirane keramike u Transilvaniji (Igrita) su živjele u koegzistenciji, vjerojatno u simbiotskoj interakciji. Ovo se dogodilo prije svega i u zadnjim fazama kulture Wietenberg prema istraživanju N. Boroffka. Daljnji kulturni kontakti se kasnije mogu prepoznati i u drugim dijelovima istočne Karpatske kotline. Između jugoistočne Panonije zapravo susjednog Srijema i preostalog dunavskog prostora sjeverne Srbije - prostora rasprostranjenosti kanelirane keramike tzv. Belegiš-II tipa i tendecijalno mlađeg tzv. Gava tipa - i Moldavije i Moldave (njima je ovo različito???) postoji uska povezanost. Jedan posebno impresivan primjer je usporedba (prema G. Smirnova) tumula 1 iz Vajuga-Pesak am Eisernen Tor (pri željeznim vratima) s keramikom grupe Corlateni-Kišinev iz Moldave i Moldavije.

Rebrasti vodoravni niz na predjelu grla, male amfore s utiscima, široko rasprostranjene jednako rebraste posude, posude s drškama s dalje (kasnije?, nadalje?) odstranjenim drškama

ili posude stožastog grla s rebrima na grlu i suprotni (u kontrastu) priključena drška na trbuhu identičnog su oblika. Dvostruko savijena fibela s izvijenim okvirom (stranom, rubom) sheme Pantalica II iz groba 1 kod Vajuge Peska datira najkasnije u 10 st. pr. Kr.

Slika 8. Remeni nakit kulture polja sa žarama i halštatskog doba odnosno ranog željeznog doba između alpskog prostora i Ciskavkaza (samo pretskitski tipovi za Ukrajinu i Ciskavkaz).

Slična dvostruko savijena fibela, ali bez s izvijenog ruba, nalazi se u ostavi dosega (horizonta) IV kod Dridu u Munteniji (zapadni dio Vlaške (Rumunjska)), kao i među ostalim u Vajugi u društvu s jednom pak drugačije oblikovanom limenom čašom. I u vrijeme keramike ukrašene utiscima (biljezima) nisu uništeni karpatski tranformirajući kontakti, što mogu potvrditi studije D. Hänsel. Pojedini ukrasni motivi Cozia- i Pšeničevo grupe i Basarabi kulture nalaze se ponovo i u inventaru odgovarajuće faze mlađe Černoles kulture u ukrajinskoj šumsko-stepskoj zoni.

Ne čudi stoga da kulturni razvojni procesi kao oni u vrijeme oko 1000 st. pr. Kr. pojačane nadomještajuće nomadizacije i razvoja jahačko-ratničkih kultura u istočnoevropskim stepama nije samo utjecala na kulturni razvitak ukrajinsko šumsko-stepske regije, nego se njihovo djelovanje vidi i na srodnim karpatskim kulturnim grupama. Brončane uzde dobivaju na značaju od 9. st. u religioznoj sferi kao i u profanom svijetu i sve više su prisutne u nalazištima naselja i grobova. Tu se radi očito o procesu akulturacije kulturnog fenomena istočnoevropskih stepskih zona, gdje jahački ratnici posjeduju visoko socijalno poštovanje, bez da kod ovog modela razmišljanja eliminiramo pojedine, etnički strane elemente stanovništva kao posrednika (arbitara) novih zaprežnih tehnika. Temeljno značenje kod posredništva istočnjačkih inovacija u jahanju ili oružanoj tehnici dolazi od opisa E. Patek grupe Füzesabomy-Mezöcsat, a odgovara mojem (autoričinom) mišljenju. Pored prakticiranog običaja pokopa tijela razlikuje se još u smislu strukture priloga jasno od običaja ukopa u istočno alpskom prostoru i jugoistočnoj Panoniji istog vremena. Vidjeti podjelu ovog skupa ukopa useljenog dijela stanovništva iz Ukrajine ili Ciskavkaza, na temelju prisutnih razlika u načinu ukopa i na temelju grobne keramike grupe Füzesabomy-Mezöcsat položene prema lokalnoj tradiciji prema mojem mišljenju nije moguća. Dijelovi konjske opreme (uzdi) u grobovima su upadljivo rijetki, ali se pojavljuju u istovremenim nalazištima naselja njihovog prostora rasprostiranja. Heterogenost keramičkog repertoara oblika je zamjetna. Istraživanje ove grupe polazi još od početaka – o karakteru naselja ili privredu – mislim ovdje na arheološka i botanička istraživanja – nije još na primjer nimalo poznato – međutim čini se privlačno, vidjeti u njihovom dijelu stanovništva, koje je nakon 1000 g. pr. Kr. promijenilo na uzgoju stoke baziranu, transhumantnu ili polunomadsku privredu te su nadalje živjeli u koegzistenciji sa sesilnim kulturnim grupama Karpatske kotline. Postojali su unatoč dokazanog lokalnog tradicijskog dijela šire sastavljenog od jugoistočnog i istočnog Koine-a (zajedničkog jezika, zajedništva) stepske kulture i postojali su kroz parcijalnu mobilnost i dokazanu interakciju s kulturnim grupama istočnog karpatskog bazena značajno sudjelujući na posredništvo sasvim kompleksnog i višeslojnog kulturnog fenomena istočnoevropskog ranog željeznog doba sve do Transdunavlja, u Drauland-u (Austrija?) i od tamo prema srednjoj Europi.

Preuzimanje novoga se pokazala na „Zapadu“, što će reći alpskom i istočnoalpskom prostoru selektivnom. Kroz novu tehniku zaprega snažno je prevladalo i razvojem zajedničkog halštata odlučno utjecalo, ali drugi statusni simboli istočnog kovanja poput bimetalnih bodeža tipa Golovjatino i Gamov nisu kovani. Nadalje može se utvrditi jedno ograničenje muških atributa poput opreme za konje i oružja, koji su najprije deponirani u ostavama, a zatim su bili nosioci grobnog statusa, koji se integrirao u na početku halštata formirani viši sloj.

Slika 9. Karta rasprostiranja remenih ukrasatipova grupe C. Istaknuti rombski simboli označavaju ukrasnu dugmad s konstukcijom ušice (konstruiranom ušicom).

Slika 10. Karta rasprostiranja naušnica (odnosno (zavijenih prstenova) viklera?) tipa Šarengrad (mala i velika varijanta).

Iako se izbor priloženih tipova opreme za konje i oružja mrtvima ne može povezati, nego se plemeniti odlučuju za prikladnu prezentaciju njih samih u grobu prema lokalnim običajima. Jahači ratnici iz Predmerice (sjeverna Češka) posjeduju primjerice karpatske psalije (?drška), žvale istočnoevropske provenijencije, zapadnoevropski tip mača i sa žezlom s konjskom glavom jedan istočnjački znak statusa, što posebno jasno izražava, kako je stepski svijet bio duboko prožet ratnički povezan jahačima istovremeno prijetećima i fascinirajućima. U Peć-Jakabhegy tumulu 1 je status prezentiran na sličan način, ali je izborom oblika ipak različit.

Kako je mađarskoj nizini neposredno susjedna regija jugoistočna Panonija, odnosno Donja Austrija, direktno su ispremješani jedan s drugim kulturni fenomeni istočno- i jugoistočnoevropskog stepskog Koine-a, što vrijedi za kulturne centre ranog halštata istočnoalpskog prostora i ostatak srednje Europe. Karta na slici 10. to demonstrira. Mapiranje naušnica i viklera u obliku zavoja pokazuje njihovo rasprostiranje između jugoistočne Panonije i Kavkaza. U Karpatkoj kotlini nalaze se i u grobovima i u ostavama. Takva integracija stranih oblika nakita u lokalnom opremanju ostava nema primjera na istočnoalpskom prostoru. Iako su u jugoistočnoj Panoniji dokazani bliski kontakti s Istokom, kao što se pretpostavlja za Daljsko zlatno blago, pojedini uneseni strani elementi nisu mogli dovesti do prekida lokalnog kulturnog razvoja - ukopni običaji i razvoj keramike pokazuju nadalje povezanost sa Zapadom. U kasnoj kulturi polja sa žarama i prije svaga u ranom halštatskom dobu Peć ili Batina su se iskristalizirali kao dominantni centri na geografski značajnim pozicijama. To dokazuju veliki inventar opreme za konje sa djelomično zlatnim remenim ukrasima, rano halštatski mač i kompozitni (složeni, mješoviti) šljem iz Batine.

Tijekom starijeg halštatskog doba ostaje povezanost s alpskim prostorom. Kontinuitet se ponovo osobito jasno vidi kroz keramički spektar. Dominirajuće, u starom halštatskom dobu keramički horizont IIIb, su posude sa stožastim grlom s plastičnim ukrasima, kantharoi te kolekcija posuda s drškama odnosno postoljem (Slika 11.). Poznata lopata s drškom u obliku poluge ukrašena crvenom glazurom sa nanosima kovine i askoi (tip posude okruglog trbuha s odljevom) životinjskog oblika iz jednog groba kod Dalj Busije posjeduju za istočno halštatsku pokaznu keramiku tipičnu ovozemaljksku uporabu te nalaze primjere u Martijanecu i Goričanu. Prilozi modela peći u grobu pokazuju nadalje povezanost s Donjom Austrijom (predio Kalenderberg/Liechtenstein) te stoga s Lausitzer kulturnim krugom. Doseg halštatskog kruga prema Istoku do Bačke je ilustriran i obimnim setovima posuđa iz Doroslova. Povezanost istočnoalpskog prostora i jugoistočne Panonije se kod metalnih priloga vidi prije svega na manšetama i različitim tipovima fibula (u obliku barke, čamca, kade?). Istovremeno na balkanske kontakte upućuju pojedini metalni prilozi međuostalim dvostruko savijene fibele s tri kuta (trouglenim) na podnožju, tzv. Glasinac oblika i pojedini oblici perli. Remeni ukrasi i nalazi konjskih zaprega iz Batine, Dalja, Doroslova i Erduta upućuju na jahački viši sloj također i u starijem halštatskom dobu. Nadalje halštatski djeluju i brežuljci Batine (Slika 1.), iako njihova starost nije određena iskapanjima, te se nalazište ne može pridjeliti tom dobu.

Još jedno takvo istaknuto mjesto pored Batine i Dalja ostaje tijekom starijeg halštata i Peć. Na jednoj maloj ispod Jakabhegy-ja položenoj terasi u Peć Kövagottötös kod Kövagoszölös nalaze se tri brežuljka jedan do drugog (Slika 12.). Situacija podsjeća na Wiesenkaiser grupu u Kleinklein-u. Tijekom svoje kampanje iskapanja na Jakbhegy-ju otkrio je Gy. Török krajem 40-tih godina još jedan brežuljak ove grupe. Detalji zapisa iskapanja su

nažalost izgubljeni i posjedujemo samo rudimentarnu informaciju o iskapatelja. Prema tome radi se o jednoj drvenoj grobnoj komori (prostoriji), koja je bila prekrivena s 2 m kamenja promjera 10 m. Povrh toga su se trebali nalaziti različiti slojevi zemlje originalno visine 4,5 m.

Slika 11. Vodeći oblici keramike horizonta IIIb.

Kasnija iskapanja od B. Maraz nisu ni u kojem slučaju našla drvenu grobnu tvorevinu, tako da moramo dvojiti o zapisima Gy. Török. Pogledom na objavljeni dio kroz brežuljke je vjerojatno bila napravljena suhozidom značajna grobna komora. Unatoć dvojbi o grobnoj arhitekturi kod tunula 201 radi se u usporedbi s brežuljkom kod Jakabhegy-ja jako visokom grobnom brežuljku (Slika 13.). Sačuvani su slomljeni fragmenti crveno glazirane i crno obojane keramike te isto tako ukrasenih posuda. U Peć-Jakabhegy-ju nedostaju tragovi ove za istočni halštatski krug tipične keramike. Njezino postojanje u Kövagottötös-u dokazuje s jedne strane nastavak postojanja skupine ukopa Jakabhegy u starijem halštaskom dobu i s druge strane u Sopronu utvrđeno premještanje grobnog areala u duhu vremena. Nadalje je od naročitog interesa je kod ženskih ukopa utvrđen uteg tkalačkog stana, s tim u vezi kako tvrdi objavljena studija B. Teržan, pokazuje u maniri halštatskih ukopa pripadnost jednom istaknutijem društvenom sloju.

Slika 12. Kövagoszölös kod Peća. Skica područja grupe brežuljaka Kövagottötös Austro-Ugarska Monarhija Coll. XIII, dio 30. Theile Baranjko-Bačkog komiteta iz godine 1783. prema Friedrich Nigel i Wenzel Colleredo.

Mlađe halštatsko doba u jugoistočnoj Panoniji do sada nije arheološki naročito dobro obrađeno, a posebno su rijetka datirana metalna nalazišta u usporedbi sa starijim periodima. Važni keramički oblici horizonta IV su zdjele kovanja različitih kultura i neukrašene, ravne dvostrukokonusne velike posude s priključenim držačima na donjem dijelu posude (Slika 14.). Iste su poznate već u horizontu IIIb i eliminiraju tada posude sa stožastim grlom iz grobnog seta posuđa. Kolekcija posuda, šalica i kantharoi-a ostaju u uporabi. Isto se događa i kasnije u ovdje neobrađenoj vremenu Certosa horizonta V, tako da ovaj oblik posuda kontinuirano izlazi iz uporabe od ranog halštata do Laten doba u jugoistočnoj Panoniji. Najmanje je u Doroslovu utvrđeno smanjanje priloga posuda u grobu, što najbolje oslikava općenito kraj razvoja halštatskog doba. Čini se da se broj ukopa smanjuje. Sličan ritam je indiciran i u Kaptolu (zapadna Slavonija), gdje je nakon mlađeg željeznog doba dokazano da nema ukopa i mlađi grobovi čini se sadržavaju sve manje keramike. Brojne skitske velike posude nestaju u jugoistočnoj Panoniji pred utjecajnom promjenom iz Szentes-Vekerzug kruga istočne Karpatske kotline. Duboka kulturna promjena od druge polovice 6. st. pr. Kr. vidi se u Doroslovu u obliku balkanskog inventara priloga i sve rjeđim dokazanim ukopom tijela i konja. Slični ukopni običaji su poznati iz Szentlörinc-a u Baranji, gdje je pak uređeno jedno sasvim novo mjesto pokopa u kasnom halštatskom dobu i nadalje sve do ranog Laten doba u repertoaru fibula otkriva zapadne kontakte. S tim već odmičemo od zadanog vremenskog okvira.

Slika 13. Peć Kövagottötös, tumul 201 (iskapanje Gy. Török). 1-1.M = 1:2; 12-18.M = 2:3; 1-11. keramika (2-3., 5. oslikana; 6. crveno-crno obojana); 12-13. željezo; 14. bronca (nije na slici: brojna brojčana oprema istog tipa).

Ukratko možemo reći: u jugoistočnoj Panoniji posjedujemo istočnoalpsko kovanje kulture polja sa žarama od 1000. g. pr. Kr. prve faze polaganja kremirajućih grobnih polja (Horizont I). Slijedi ga faza konsolidacije kasne kulture polja sa žarama s izgradnjom tipičnog Dalj-Batina stila (Horizont II). Osnovni karakter pokazuju brojna nalazišta opreme za konje i remenog nakita, koji se uglavnom mogu raspoznati kao karpatska realizacija istočnih motiva. I u ranom halštatskom dobu (Horizont IIIa) čine važan dio nalazišta pored priloga

istočnohalštatskog i balkanskog kovanja. Keramički razvoj oblika može se od kulture polja sa žarama kontinuirano raspoznati i posjeduje uz iznimku Kantharoi-a i nekoliko posebnih oblika istočnoalpski žig. U starijem halštatskom dobu (Horizont IIIb) ostaje takva konstelacija. Zapadni kontakti su tada intenzivniji, što sugeriraju keramički oblici. Metalni nalazi uključuju pored istočnoalpskih-talijanskih oblika, prije svega u muškoj nošnji, nadalje i balkanske dodatke nošnji. Nasuprot toga, u mlađem halštatskom dobu (Horizont IV) su naročito na istočnom dijelu uskog područja djelovanja dokazani pojačani istočnokarpatski utjecaji, zajedno s balkanskim kulturnim elementima u Certosa vremenu kasnohalštatskog horizonta V, koji vodi prema jako promijenjenoj kulturnoj slici jugoistočne Panonije i temeljno Bačke.

Slika 14. Vodeći oblici keramike horizonta IV.