KRIVIČNO PRAVO

Zakoni:

- KZ BiH, Sl. gl. BiH, br. 37/03- ZKP BiH, Sl. gl. BiH, br. 36/03- KZ RS, Sl. gl. RS, br. 49/03,- ZKP RS, Sl. gl. RS, br.50/03- Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS, Sl. gl. RS, br. 64/01,

24/04- Zakon o prekršajima, Sl. gl. RS, br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 96/03- Posebni zakoni koji sadrže krivična djela: Zakon o deviznom poslovanju čl.

55. i 56. Sl. gl. RS, br. 110/03; čl. 66. Zakon o trgovini, Sl. gl. RS, br. 16/96, 25/96, 52/01

- Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (donesena: Rim, 04.11.1950. god., stupila na snagu 03.09.1953. god.) – ugrađena u Ustav BiH

Napomene:

- penologija – Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija- KZ RS se razlikuje od KZ Federacije BiH i KZ Brčko Distrikta- 22.06.2001. godine KZ je donesen u formi zakonika i imao je taj naziv jer je

predstavljao kodifikaciju krivičnopravnih odredbi- sadašnji nosi naziv krivični zakon- KZ RS («Sl. gl. RS. br. 49/03 od 25.06.2003. god) je stupio na snagu dana

01.07.2003. godine- ZKP («Sl. gl. RS», br. 50/03 objavljen 27.06.2003. godine) stupio na snagu

istog dana kad i KZ tj. 01.07.2003. god.- KZ RS ne razlikuje se bitno od starog Krivičnog zakonika- Specifičnost novog KZ u odnosu na stari je:

krivična djela koja se gone po prijedlogu – tih krivičnih djela nema u KZ Federacije, KZ Brčko Distrikta i KZ BiH

nema više krivičnih djela koja se gone po privatnoj tužbi, niti krivičnih djela koja se gone po tužbi oštećenog

vještak je posebna vrsta svjedoka (jer može biti i svjedok optužbe i odbrane, ali i suda, a njegov iskaz služi kao poseban dokaz

U klasičnom optužnom postupku uloga suda je statična; naš krivični postupak se razlikuje po tome što i sud može odrediti izvođenje dokaza

- u našem krivičnom pravu nema istražnog sudije- pojam «jednakost oružja» znači da i odbrana i optužba moraju imati jednaku

mogućnost da predlažu i izvode dokaze (u okviru načela kontradiktornosti).

Do 2002. godine je važio KZ RS i KZ RS – posebni dio, a koji su bili preuzeti zakoni bivše SFRJ

Pojam krivičnog prava

Krivično pravo je grana pozitivnog prava čiji je osnovni cilj i svrha postojanja obavljanje zaštitne funkcije građana i društva od kriminaliteta, odnosno tačnije zaštita osnovnih vrijednosti u jednom društvu od povreda i ugrožavanja vršenjem krivičnih djela.

1

Krivično pravo je zakonsko pravo tj. pravo zasnovano na zakonu.Za razliku od drugih grana prava koje sadrže i druge pravne norme jedini pravni

akt kojim se može propisati krivičnopravna norma je zakon.Krivično pravo shvaćeno kao sistem zakonskih normi i kao dio pozitivnog prava

polazi od tradicionalne podjele krivičnog prava na krivično pravo u:1. objektivnom smislu2. subjektivnom smislu.

Naše krivično pravo bi predstavljalo krivično pravo u objektivnom smislu.

Sistem zakonskih normi koje čine krivično zakonodavstvo regulišu dvije cjeline na koje se krivično pravo može podijeliti:

1. opšti dio2. posebni dio

Opšti dio sadrži odredbe relevantne za sve ili veći broj krivičnih djela, dok posebni dio sadrži zakonske norme kojima se predviđaju pojedina krivična djela, odnosno kojima se određena ponašanja proglašavaju krivičnim djelima.

Krivično pravo u subjektivnom smislu jeste pravo na kažnjavanje (ius pruendi). Ono pripada samo državi.

Ostvarivanje tog prava zasniva se na državnoj prinudi, te stoga, krivično pravo kao grana prava i kao dio javnog prava je izrazito državno pravo.

Krivično pravo i krivična sankcija nisu jedina sredstva koje društvo ima na raspolaganju radi zaštite od društveno opasnih ponašanja. Ta sredstva po svojoj prirodi mogu biti vrlo različita. Uobičajena je njihova podjela na:

- preventivna,- represivna.

Represivna imaju za cilj primjenu sankcije u odnosu na već učinjeno krivično djelo. Dakle, okrenuta su prošlosti. Preventivnim sredstvima nastoji se spriječiti društveno opasno ponašanje prije nego što je učinjeno tj. okrenuta su ka budućnosti.

OSNOVNA NAČELA KRIVIČNOPGH PRAVA

Krivično pravo se zasniva na određenim načelima koja su svojstvena i po njima se razlikuje od drugih grana prava.

Najvažnija načela krivičnog prava su:

1. načelo zakonitosti2. načelo legitimnosti3. načelo individualne, subjektivne krivične odgovornosti4. načelo humansoti5. načelo pravednosti i srazmjernosti

1. Načelo zakonitosti

Suština ovog načela preuzeta je iz Ustava i Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama, a znači da nitko ne može biti kažnjen za krivično djelo ako prije

2

nego što je učinjeno nije bilo predviđeno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu.

Ta odredba se odnosi na sve delikte kaznenog prava (krivična djela, privredne prestupe i prekršaje).

(Napomena: novelom Zakona o prekršajima i to odredbom člana 20. Zakona o dopunama Zakona o prekršajima (Sl. gl. RS. br. 21/96) prestao je važiti Zakon o privrednim prestupima («Sl. gl. RS», br. 12/94) i privredni prestupi su podvedeni pod prekršaje.)

Krivična djela se ne mogu retroaktivno propisivati (prekršaji mogu).

Načelo zakonitosti krivičnog prava kao jedno od osnovnih načela krivičnog prava sadržano je u odredbi čl. 3. KZ RS, prema kojoj odredbi «Nikom ne može biti izrečena kazna ili druga krivična sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije zakonom ili međunarodnim pravom bilo određeno kao krivično djelo i opisana njegova obilježja i za koje nije bila zakonom propisana kazna».

Načelo zakonitosti ima 4 elementa.

1. nulla poena sine lege scripta – isključuje primjenu nepisanog, prije svega, običajnog prava,

2. nulla poena sine lege previa – adrži zabranu rektroaktivne primjene krivičnog zakona

3. nulla poena sine lege certa – predstavlja načelo određenosti koje nalaže da krivičnopravne norme budu što je moguće u većem stepenu određene i precizne

4. nulla poena sine lege stricta - sadrži zabranu stvaranja prava putem analogije.

2. Načelo legitimnosti

Načelo legitimnosti u suštini znači da krivičnopravna represija i krivično pravo u cjelini moraju u suštinskom smislu biti opravdani i nužni.

Ovo načelo sadržano je u čl. 2. KZ RS i glasi « Krivičnopravna prinuda (čl.1.st.2. KZ) primjenjiće se samo kada na drugi način nije moguće zaštititi osnovne društvene vrijednosti i u mjeri koja je nužna za takvu zaštitu».

Radi se o suspidijarnosti krivičnopravne zaštite, odnosno o principu da je krivično pravo posljednje sredstvo (ultima ratio) u suzbijanju protivpravnih ponašanja.

(Krivično pravo mora biti ultima ratio, odnosno posljednje (krajnje) sredstvo kome društvo pribjegava u cilju spriječavanja kriminaliteta, i to pošto je iscprilo druga pravna i vanpravna sredstva manjeg stepena represije ili u potpunosti lišena represije).

3. Načelo individualne, subjektivne krivične odgovornosti

Ovo načelo proizilazi iz samog pojma i prirode krivice (vinosti).Ono ima 2 svoja dijela:1. prvi dio ovog načela znači da, netko može odgovarati za svoje postupke

samo ako je kriv tj. ako postoji subjektivni odnos prema krivičnom djelu (subjektivna odgovornost);

3

2. drugi dio ovog načela, a koji je u tijesnoj vezi sa prvim dijelom, odnosi se na zabranu odgovornosti za postupke drugih lica tj. svako odgovara za svoje postupke, samo za ono što je učinio (individualna odgovornost).

(Napomena: Zakon o imunitetu BiH (Sl. gl. BiH, br. 37/03– proglasio OHR, neke odredbe se primjenjuju retroaktivno;

- u pripremi Zakon o vještacima i vještačenju, trenutno se na njih primjenjuu odredbe ZKP – a;

- vidi postupanje sa umobolnim licima i licima sa poremećajem u ponašanju).

4. Načelo humanosti

Ovo načelo ima 2 aspekta:1. zaštitna funkcija krivičnog prava mora biti humanistički orjentisana, što znači

da se krivičnim pravom, prije svega, štite najvažnija dobra čovjeka2. drugi aspekt se odnosi na to da se na učinioca krivičnog djela krivično pravo i

krivična sankcija trebaju primjenjivati humano.

Odraz humanosti krivičnog prava i krivične sankcije proizilazi iz ustavnih normi (Ustav BiH, Ustav RS, Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama) a svodi se na to da nitko ne smije biti podvrgnut mučenju, ponižavajućem postupanju i kažnjavanju.

(Napomena: Aneksom 1. Ustava BiH – sadržana primjena Evropske konvencije).

5. Načelo pravednosti i srazmjernosti

Ovo načelo svodi se na to da kazna ili druga krivična sankcija koja se primjenjuju prema učiniocu krivičnog djela mora biti pravedna i srazmjerna učinjenom krivičnom djelu.

Pri tome se mora voditi računa i o stepenu krivice kojji predstavlja gornju, neprekoračivu granicu prilikom odmjeravanja sankcije.

Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva

Ako izričito nije propisano koji je dan stupanja na snagu KZ, važi opšte pravilo da zakon stupa na snagu 8 dana od dana objavljivanja u službenom glasniku.

(Napomena: vidu u Ustavu RS opšti interes za retroaktivno dejstvo pojedinih normi;

- podzakonski akti mogu imati šire retroaktivno dejstvo).

U krivičnom pravu postoje specifičnosti za vremensko važenje.U čl. 4. KZ RS propisano je vremensko važenje krivičnog zakona (osnovno

načelo vremenskog važenja krivičnog zakona):« (1) Na učinioca krivičnog dijela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme

izvršenja krivičnog djela.(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog dijela izmjenjen zakon, jednom ili više

puta, primjenjiće se zakon koji je najblaži za učinioca.»

4

To je nužna posljedica načela zakonitosti, koje načelo isključuje retroaktivno (povratno) djelovanje krivičnog zakona.

Izuzetak od opšteg načela zabrane retroaktvnog važenja krivičnog zakona, predstavlja obavezna retroaktivna primjena krivičnog zakona koji je blaži za učinioca (čl. 4. st. 2. KZ RS).

Ako je novi zakon strožiji za učinioca, on se ni u kom slučaju ne može retroaktivno primjeniti.

Moguće je, da se zakon nakon izvršenja krivičnog djela izmjeni ne jednom, već više puta. U tom slučaju primjeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

To znači da odredba čl. 4. st. 2. KZ RS prilikom ocjene da li je neki zakon blaži, ukazuje i na uzimanje u obzir i međuzakona (tzv. interivnih zakona).

Interivni zakoni ili međuzakoni su oni zakoni koji su bili na snazi nakon zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a prije zakona koji je na snazi u momentu presuđivanja.

Prostorno važenje krivičnog zakonodavstva

Pravila o prostornom važenju rješavaju pitanje čije će krivično zakonodavstvo u konkretnom slučaju biti primjenjivano tj. da li zakonodavstvo jedne ili druge države.

Postoje četiri principa prostornog važenja krivičnog zakonodavstva:

1. teritorijalni,2. personalni,3. realni (zaštitni),4. univerzalni.

Teritorijalni princip

- propisan u čl. 119. KZ RS: Važenje krivičnog zakonodavstva Republike Srpske za svakog ko na teritoriji Republike Srpske učini krivično djelo

Član 119. KZ RS glasi: Važenje krivičnog zakonodavstva Republike Srpske za svakog ko na teritoriji Republike Srpske učini krivično djelo

(1) Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za svakog ko na teritoriji Republike Srpske učini krivično djelo.

(2) Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi i za svkog ko učini krivično dijelo na domaćem brodu, bez obzira gdje se brod nalazio u vrijeme izvršenja djela.

(3) Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi i za svakog ko učini krivično djelo u domaćem civilnom vazduhoplovu dok je u letu, ili u domaćem vojnom vazduhoplovu, bez obzira gdje se vazduhoplov nalazio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Osnovni je princip teritorijalnog važenja krivičnog zakonodavstva i on se u praksi najčešće primjenjuje.

Ostali principi (personalni, realni i univerzalni) primjenjuju se kada se ne može primjeniti teritorijalni princip, odnosno kad je krivično djelo učinjeno u inostranstvu.

5

Prema tritorijalnom principu, krivično zakonodavstvo Republike Srpske primjenjuje se na sva krivična djela učinjena na teritoriji republike Srpske nezavisno od državljanstva učinioca.

Teritorijalni princip je proširen principom zastave broda i principom registracije aviona.

To znači da krivično zakonodavstvo Republike Srpske, u smislu primjene teritorijalnog principa, podrazumjeva sve krivičnoprvne odredbe sadržane, ne samo u KZ RS, nego i u sporednom republičkom zakonodavstvu.

(Sporedno zakonodavstvo: Krivična djela se mogu propisti i drugim zakonima jer ustavna norma ne zabranjuje da se to može činiti i drugim zakonima, npr. Zakonom o trgovini, Zakonom o deviznom poslovanju i drugim)

Naše krivično pravo predviđa mogućnost da se krivično gonjenje stranca koji učinio krivično djelo na teritoriji RS može pod uslovima uzajamnosti ustupiti stranoj državi (čl. 123. st. 5. KZ RS).

Član 123. st. 5. KZ RS glasi: «U slučajevima iz čl. 119. ovog zakona gonjenje stranca može se, pod uslovom uzajamnosti ustupiti stranoj državi.»

U slučaju kad je krivično djelo učinjeno na teritoriji RS, u stranoj državi je pokrenut ili dovršen krivični postupak, gonjenje u RS preduzeće se samo po odobrenju glavnog republičkog tužioca (čl. 123. st. 1. KZ RS).

Član 123. st. 1. KZ RS glasi: «Ako je u slučajevima iz člana 119. ovog zakona pokrenut ili dovršen krivični

postupak u stranoj državi, gonjenje u Republici Srpskoj preduzeće se samo po odobrenju glavnog republičkog tužioca.»

Izuzetak od primjene ovog principa predviđa međunarodno javno pravo, a odnosi se na lica koja uživaju potpuni diplomatski imunitet, a za koja važi njihovo nacionalno zakonodavstvo.

Pojam teritorija RS određen je u čl. 147. st. 1. KZ RS, koji glasi:« Pod teritorijom Republike Srpske, kao dijelom teritorije Bosne i

Hercegovine, podrazumjevaju se suvozemna teritorija i vodene površine unutar njenih granica, kao i vazdušni prostor nad njima.»

Realni, personalni i univerzalni princip

(Važenje krivičnog zakonodavstva RS na djela učinjena u inostranstvu)

Primjena realnog ili zaštitnog principa dovodi do toga da se krivično pravo jedne države primjenjuje na sva krivična djela učinjena na štetu te države ili njenih građana.

Naše krivično zakonodavstvo razlikuje dvije vrste realnih principa:1. primarni realni princip,2. supsidijarani realni princip

6

1. Primarni realni princip

Krivično zakonodavstvo RS važi za svakog (i našeg državljanina i stranca) tko u inostranstvu učini neko krivično djelo protiv ustavnog uređenja ili bezbjednosti RS.

- vidi čl. 293. – 311. KZ RS – Glava XXV Krivična djela protiv ustavnog uređenja Republike Srpske:

- čl. 293. - Napad na ustavno uređenje,- čl. 294. – Ugrožavanje teritorijalne cjeline,- čl. 295. – Dovođenje RS u položaj potčinjenosti ili zavisnosti,- čl. 296. – Ubistvo predstavnika najviših organa RS- čl. 297. - Otmica najviših predstavnika Republike Srpske- čl. 298. – Oružana pobuna- čl. 299. - Terorizam- čl. 300. – Uzimanje talaca- čl. 301. – Finansiranje terorističkih aktivnosti- čl. 302. – Diverzija- čl. 303. – Sabotaža- čl. 304. – Špijunaža- čl. 305. – Odavanje tajne Republike Srpske- čl. 306. Upućivanje i prebacivanje na teritoriju RS oružanih grupa, oružja i

municije- čl. 307. – Pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja RS- čl. 308. – Pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela protiv ustavnog

uređenja RS- čl. 309. – Stvaranje zločinačkih udruženja za vršenje krivičnih djela protiv

ustavnog uređenja RS- čl. 310. – Pripremanje krivičnih djela protiv ustavnog uređenja RS- čl. 311. – Kažnjavanje za najteže oblike krivičnih djela protiv ustavnog

uređenja RS.

To znači da je predviđeno primarno važenje realnog ili zaštitnog principa važenja krivičnog zakonodavstva.

To znači da strano pravo u ovim slučajevima nema nikakav značaj, a strana presuda ima značaj utoliko da će se kazna izdržana u inostranstvu uračunati u kaznu koju izrekne domaći sud (član 124. KZ RS).

Član 124. KZ RS – Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inostranstvu glasi:

«Pritvor, lišenje slobode u toku ekstradiconog postupka, kao i kazna koju je učinilac izdržao po presudi inostranog suda, uračunaće se u kaznu koju izrekne domaći sud za isto krivično djelo, a ako kazne nisu iste vrste – uračunavanje će se izvršiti po ocijeni suda.»

2. Supsidijarni realni princip

On ima dva oblika:1. personalni princip2. univerzalni princip

7

Suština je da za razliku od primarnog realnog principa nema potrebe za primjenom našeg krivičnog prava u slučaju da je došlo do primjene stranog krivičnog prava.

Kod personalnog principa KZ RS važi i za državljanina RS kad u inostranstvu učini krivično djelo, osim krivičnih djela navedenih u čl. 120 KZ RS ako se zatekne na teritoriju RS ili bude ekstradiran (čl. 121. KZ RS).

- Član 120. KZ RS – Važenje krivičnog zakonodavstva RS za određena krivična djela učinjena u inostranstvu, glasi:

«Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za svakog ko van njene teritorije ili u inostranstvu učini krivično djelo iz čl. 293. do 311. ovog zakona».

- Član 121. KZ RS – Važenje krivčnog zakonodavstva Republike Srpske za državljanina Republike Srpske koji učini krivično djelo u inostranstvu; glasi.

«Krivčno zakonodavstvo Republike Srpske važi za državljanina Republike Srpske i kad u inostranstvu učini koje drugo krivično djelo, osim krivičnih djela navedenih u čl. 120. ovog zakona, ako se zatekne na teritoriju Republike Srpske ili joj bude ekstradiran.»

Univerzalni princip

Univerzalni princip je predviđen u čl. 122. st. 2. KZ RS.- Čl. 122. KZ RS – Važenje krivičnog zakonodavstva Republike Srpske za

stranca koji učini krivično djelo u inostranstvu, glasi:«(1) Krivično zakonodavstvo RS važi i za stranca koji van teritorije RS učini

prema njoj ili njenom državljaninu krivično djelo i kad nisu u pitanju krivična djela navedena u čl. 120. ovog zakona, ako se zatekne na terotoriji RS ili joj bude ekstradiran.

(2) Krivično zakonodavstvo RS važi i za stranca koji prema stranoj državi ili prema strancu učini u inostranstvu krivično djelo za koje se po tom zakonodavstvu može izreći zatvor od pet godina ili teža kazna, kada se zatekne na teritoriji RS a ne bude ekstradiran stranoj državi. Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, sud u takvom slučaju ne može izreći težu kaznu od kazne koja je propisana zakonom zemlje u kojoj je krivično djelo učinjeno.»

Uslovi za primjenu univezalnog principa su da se stranac zatekne na teritoriji RS, a da ne bude ekstradiran stranoj državi, kao i da je djelo kažnjivo i po zakonu države u kojoj je učinjeno.

Sud ne može izreći težu kaznu od kazne koju predviđa KZ zemlje u kojoj je djelo učinjeno.

Posebni uslovi za primjenu supsidijaranog realnog principa; personalnog i univerzalnog principa

Ti uslovi (slučajevi) su slijedeći:

1. ako je učinilac potpuno izdržao kaznu na koju je u inostranstvu osuđen,2. ako je učinilac u inostranstvu pravosnažnom presudom oslobođen,3. da se za krivično djelo po stranom zakonu goni po zahtjevu oštećenih, a

takav zahtjev nije podnesen.U svim ovim slučajevima gonjenje se neće preduzeti.

8

Za primjenu perosnalnog supsidijarnog, realnog i univerzalnog principa potrebno je da bude ispunjen još jedan uslov, a to je da se krivično djelo kažnjava i po zakonu zemlje u kojoj je učinjeno.

Ako se po zakonu zemlje u kojoj je dijelo učinjeno za to djelo ne kažnjava, gonjenje se može preduzeti samo po odobrenju glavnog republičkog tužioca.

(Napomena: status tužilaštva uređen je unutar RS Zakonom o tužilaštvu RS, Sl. gl. RS, br. 55/02;

- unutar BiH: Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, Sl. gl. BiH, br. 25/04, Zakon o tužilaštvu BiH. Sl. gl. BiH, br. 42/03 i 9/04).

Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u inostranstvu (čl. 124. KZ RS).

KRIVIČNA DJELA

Određivanje opšteg pojma krivičnog djela jedno je od najvažnijih, ali i najsloženijih pitanja u nauci. O toga kako će se odrediti taj pojam zavisi i određivanje opšteg dijela krivičnog prava.

Opšti dio krivičnog prava bavi se samo određivanjem opšteg pojma krivičnog djela, a ne i određivanjem pojma pojedinih krivičnih djela.

Riječ je o određivanju opšteg obilježja koja mora posjedovati bilo koje ponašanje da bi se moglo smatrati krivičnim djelom.

U našoj teoriji uobičajeno je da se opšti pojam krivičnog djela određuje kao krivično djelo učinjeno sa vinošću, koje je društveno opasno, protivpravno i u zakonu odrđeno kao krivično djelo.

KZ RS daje nepotpunu materijalno – formalnu definiciju opšteg pojma krivičnog djela.

Krivično djelo je protivpravno djelo kojim se povrijeđuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti (čl. 7. KZ RS).

- Član 7. KZ RS – Krivično djelo, glasi:«(1) Krivično djelo je protivpravno djelo kojim se povrijeđuju ili ugrožavaju

zaštićene vrijednosti i koje je, zbog svoje opasnosti, u zakonu određeno kao krivično djelo i za njega propisana krivična sankcija.

(2) Nije krivično djelo ono djelo koje je, iako sadrži obilježja krivičnog djela određena zakonom, u zanemarljivoj mjeri opasno zbog svog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica. Djelo je malog značaja ako na to ukazuju njegova priroda, težina, oklonosti pod kojima je učinjeno, nizak stepen krivične odgvornosti učinioca ili njegove lične okolnosti.»

Kako se naš zakon opredijelio za ovakvu koncepciju krivičnog djela uz značajnu redefiniciju pojma krivičnog djela, postoji razlika od definicije u dosadašnjem krivičnom zakonodavstvu bivših republika SFRJ.

Zadržana je formalno – materijalna koncepcija opšteg pojma krivičnog djela, ali je njegova definicija upotpunjena sa eksplicitnim isticanjem u prvi plan protivpravnosti kao jednim od njegovih najznačajnijih elemenata.

9

Ističe se i njegov materijalni element kroz onaj dio njegove definicije gdje se ističe njegova opasnost, odnosno zahtjev kojim se ističe da se radi o djelu kojim se povrijeđuju zaštićene materijalne vrijednosti društva.

Iako se to nigdje izričito ne naglašava očito je da je prihvaćena i objektivno – subjektivna koncepcija krivičnog djela, a što isključuje mogućnost uvođenja objektivne odgovornosti u krivično prvo.

Polazeći od zakonske definicije koja sadrži samo neke elemente opšteg pojma krivičnog djela, vladajuće je shvaćanje, u našoj teoriji, da su obavezni elementi koji ulaze u opšti pojam krivičnog djela:

1. djelo čovjeka (opšti princip) (Napomena: za krivično djelo može odgovarati i pravno lice, ali ga čini čovijek)

2. opasnost3. protivpravnost4. određenost u zakonu5. vinost.

Postoje i elementi koji se ne usnose u opšti pojam, ali su u tijesnoj vezi sa jednim od obaveznih elemenata krivičnog djela. To je slučaj sa objektom i subjektom (učiniocem) krivičnog djela.

Pojedini elementi opšteg pojma krivičnog djela se dalje mogu raščlanjivati kao što je to slučaj sa djelom čovjeka za koji se smatra da ima tri elementa:

1. radnju,2. posljedicu, 3. uzročnu vezu.

Protivpravnost se obično određuje kao protivnost nekoj pravnoj normi, odnosno kao kršenje nekog pravnog propisa ljudskom radnjom.

Da bi neko djelo bilo krivično djelo mora biti protivpravno.

U čl. 7. st. 2. KZ RS. regulisan e pojam tzv. zanemrljivo opasnog djela koji pokriva tzv. bagatelni kriminalitet, a što zamjenjuje dosadašnji institut «neznatna društvena opasnost».

Ovo je svojevrsni derivat formalno – materijalne koncepcije krivčnog djela koja implicira njeno zadržavanje u materijalno krivčnom zakonodavstvu.

Izmjena u opisu definicje krivičnog djela se sastoji, prvenstveno, u tome što je ovaj pojam definisan objektivno – subjektivno jer su okolnostima za procjenjivanje pojma krivičnog djela i okolnosti subjektivnog karaktera.

Bagatelno krivično djelo u smislu čl. 7. st. 2. KZ RS pretpostavlja kumultivno postojanje dvije vrste okolnosti (ili dva elementa):

1. neznatnost ili odsutnost štetnih posljedica,2. mali značaj djela.

Djelo je malog značaja ako na to ukazuje njegova priroda, težina, okolnosti pod kojima je učinjeno, nizak stepen krivične odgovornosti ili lične okolnosti učinioca.

10

Vinost se u našoj teoriji uglavnom shvaća kao određeni psihički odnos učinioca prema njegovom djelu.

To je psihološka teorija vinosti.Vinost (krivica) čini subjektivnu stranu krivičnog djela koje se osim kroz

njene oblike (umišljaj, nehat) ispoljava i kroz niz instituta opšteg dijela za koje je uobičajeno da se zbog svog značaja posebno razmatraju.

Opasnost kao elemenat opšteg pojma krivičnog djela pretpostavlja više uslova koje bi svako ponašanje trebalo da ispunjava da bi bilo krivično djelo.

Ona predstavlja jedini elemenata materijalnog karaktera pojma krivičnog djela.

Uobičajeno je da se ukazuje na relativni karakter opasnosti, u tom smislu što neko ponašanje nije opasno za sva društva i u svakom vremenskom razdoblju.

Određenost u zakonu ograničava širok krug protivpravnih ponašanja na ona protivpravna ponašanja koja su proglašena krivičnim djelima.

Ovaj elemenat je u tijesnoj vezi sa načelom zakonitosti u krivičnom pravu.

ODREĐIVANJKE OPŠTRG POPJMA KRIVIČNOG DJELA

Krivičnopravni pojam krivičnog djela ili pojam krvičnog djela u formalnom smislu mora sadržavati samo pravne, odnosno formalne elemente kojima se taj pojam određuje.

Ovo, prije svega, zbog načela pravne sigurnosti i načela zakonitosti.Unošenje materijalnog elementa u pojam krvičnog djela onemogućava prodor

arbitrarnosti u pojam krivčnog djela tj. omogućava da se u načelu da prednost materijalnom nad formalnim elementom.

Opšti pojam krivičnog djel može se odrediti na slijedeći način

Krivično djelo je radnja koja se u zakonu određuje kao krivčno djelo, koja je protivpravna i koja je skrivljena.

Ovako određen pojam krivičnog djela ima 4 elementa:1. radnja,2. predviđenost krivičnog djela u zakonu3. protivpravnost4. krivcu.

Radnja krivičnog djela je noseći elemenat bez obzira što su svi elementi istog značaja i ranga jer ako nedostaje bilo koji od 4 elementa nema ni krivičnog djela.

Odnos radnje i ostala tri elementa odražava se, prije svega, u tome što je samo ona supstantiv (osnov, suština) dok su svi ostali elementi atributi tj. određuju kakva radnja mora biti da bi bila krivično djelo.

Redoslijed pojedinih elemenata nije dan proizvoljno i on se ne može mijenjati.Naime, protivpravnost je u određivanju ostvarenosti navedena četiri elementa

veoma važna.

11

Prilikom rješavanja konkretnih slučajeva i primjenom konkretnog materijalnog prava, uvijek se počinje sa radnjom, a završava sa krivicom (odnosno utvrđivanjem krivične odgovornosti).

Obavezna četiri elementa u utvrđivanju krivične odgovornosti predstavljaju 4 stepena (nivoa) kroz koje se mora proći da bi se na kraju moglo konstatovati da je učinjeno krivično djelo.

Radnja krivičnog djela

Krivično djelo mora imati svoj supstrat tj. mora postojati nešto što pod određenim okolnostima postaje krivično djelo.

To nešto je ljudska radnja.Ona mora biti predmet vrednovanja i ocijene da li nešto zbog nekih njegovih

svojstava i pod određenim uslovima zaslužuje da bude proglašeno krivičnim djelom.

U pogledu određivanja pojma krivičnog djela javlja se više teorija.Kod nas je opšte usvojena objektivno – subjektivna ili kauzalna teorija tzv.

naturalistički pojam radnje koja potiče iz starije njemačke doktrine (List i savremenici)

Prema toj teoriji radnja je voljni, tjelesni pokret ili voljno propuštanje da se preduzme tjelesni pokret (po pravilu radnju čini ne samo jedan već više tjelesnih pokreta).

Sadržina volje je irelevantna za postojanje radnje prema ovoj teoriji.

Naprotiv, kod tzv. finalne teorije radnje nije dovoljno da je voljnom radnjom pokrenut poces, već je bitna usmjerenost radnje ka ostvarenju nekog cilja.

U našoj literaturi (op.Toma Živanović) postoji i objektivna teorija radnje koja je napuštena, a koja za postojanje radnje postavlja nominalne uslove tj. ne traži postojanje volje.

(op. Po objektivnom shvatanju pod radnjom se podrazumjeva tjelesni pokret odnosno propuštanje tjelesnog pokreta kojim je prouzrokovana posljedica krivičnog djela, pri čemu nije od značaja da li se to dogodilo sa voljom čovjeka ili bez nje.)

Od novijih teorija treba spomenuti socijalnu teoriju za koju je važna normativna ocijena vrednovanja ljudske radnje prema spoljnom svijetu i društvenoj stvarnosti.

Postoji veći broj varijanti shvatanja socijalnog pojma radnje, a zajedničko im je to što prema svima njima da bi se neko ponašanje moglo smatrati radnjom krivičnog djela mora imati određeni društveni značaj.

U novije načine određivanja pojma radnje spada i negativni pojam radnje. Prema njemu radnju krivčnog djela čini neizbjegavanje onoga što se moglo izbjeći.

Među najnovije teorije spada i personalna teorija koja radnju određuje kao ispoljavanje ličnosti.

Radnja u pojmu krivčnog djela ima trostruku funkciju (ulogu):

1. osnovnog elementa,

12

2. povezujućeg elementa,3. razgraničavajućeg elementa.

Kao osnovni element ona je viši pojam (genus proksimum) koji obuhvata sve oblike ispoljavanja kažnjivog ponašanja.

Ono obuhvata činjenje i propuštanje (nečinjenje); umišljajnu i nehatnu radnju; dovršenu i nedovršenu radnju itd.

Prema opšte usvojenom shvatanju nema radnje krivčnog djela kada je ona preduzeta pod uticajem apsolutne sile (vis apsoluta) tj. neodoljiva sila koja potpuno isključuje donošenje ili realizovanje odluka od strane onoga prema kome je primjenjena jer joj se ni na koji način nije mogao suprostaviti, čime se isključuje voljna radnja, a time i krivično djelo.

Kompulzivna sila (vis compulsiva) i prijetnja utiču na donošenje odluke koja se javlja kao iznuđena. One utiču na volju učinioca, ali je ne isključuju, a čime ne isključuju ni postojanje radnje.

Radnje krivičnog djela nema ni u slučaju gubitka svijesti jer se poremećaji svijesti rješavaju na planu krivične odgovornosti.

Radnje nema ni u slučaju refleksnih pokreta koji su organska posljedica spoljnih nadržaja.

Sporno je pitanje tzv. automatizovanih radnji.Preovladava shvatanje da kod ovih radnji, budući da sasvim nije isključena

volja, postoji radnja krivičnog djela .Međutim, kod nekih automatizovanih radnji (neke radnje kod upravljanja

automobilom) teško je u praksi postaviti granicu u odnosu na refleksne radnje.

Samo ispoljavanje volje kod radnje ne može biti dovoljno za određivanje pojma radnje.

S druge strane, ne može se tražiti i to da je volja u potpunosti ostvarena. Dovoljno je da se ma na koji način započelo sa ostvarivanjem svoje volje. Zato se radnja krivičnog djela treba odrediti kao društveno relevantno ostvarivanje volje.

Kod tog pojma koji se može označiti kao socijalno - personalni pojam radnje od podjednakog su značaja i postojanje društvenog značaja radnje koju neko preduzima i ostvarivanje volje do koje dolazi preduzimanja neke radnje.

Vrste radnje

Osim radnje izvršenja koju preduzima izvršilac postoji i radnja saučesnisštva koju preduzima i saučesnik (saizvršilac, podstrekač i pomagač).

U teoriji je opšte prihvaćena podjela na radnje činjenja i nečinjenja (propuštanja).

Kod radnje izvršenja treba razlikovti pripremne radnje koje ne ulaze u biće krivičnog djela.

(Napomena: nema više krivičnog djela koje samostlno obuhvata radnje pripremanja).

13

U odredbama koje se odnose na stadij izvršenja krivičnog djela (čl. 20. – 22. KZ RS) najznačajnija izmjena je izostavljanje odredbi koje se odnose na radnje propuštanja (nekadašnji čl. 18. KZ RS, odnosno KZ SFRJ).

- Čl. 20. Pokušaj- Čl. 21. Nepodoban pokušaj- Čl. 22. Dobrovoljni odustanak.

Na taj način je naše krivično zakonodavstvo prihvatilo koncepciju stadijuma pripremanja krivičnog djela iz 1951. godine koja je vladajuća koncepcija u savremenim krivičnim zakonodavstvima.

S obzirom da se radi o stadijumu čija je kažnjivost izuzeta i postoji samo ako je neka od pripremnih radnji izričito inkriminisana u posebnom dijelu (delicta preparata i delicta sui generis) nije bilo neophodno njegovo uređenje u odredbama opšteg dijela.

Postoji podjela krivičnih djela na:( Napomena: s obzirom na dva opšta načina izvršenja krivičnog djela)

1. krivična djela činjenja (komisivni delikti ) – delicta commissiva2. krivična djela nečinjenja ili propuštanja (omisivni delikti) - delicta

omissiva

Kod komisivnih delikata voljno se preduzima određeni tjelesni pokret, a kod omisivnih delikata voljno se propušta taj pokret.

Ubičajena je podjela krivčnih djela nečinjenja na:1. prava krivična djela nečinjenja, i2. neprava krivična djela nečinjenja.

Prava krivična djela nečinjenja mogu se izvršiti samo nečinjenjem i njihova je pravna radnja u zakonu tako i postavljena (npr. krivično djelo iz čl. 361.- Neprijavljivanje pripremanja krivičnog djela; Čl. 362. – Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca).

Neprava krivčna djela nečinjenja su ona krivčna djela čija je radnja u zakonu postavljena kao radnja činjenja, ali se pod izuzetno određenim uslovima mogu izvršiti i nečinjenjem (npr. krivično djelo ubistva iz čl. 148. KZ RS).

Za neprava krivična djela nečinjenja centalno je postojanje dužnosti da se preduzme činjenje i njih može izvršiti samo lice kod koga ta dužnost postoji i koje se u teoriji uobičajeno naziva garant.

Uglavnom se u našoj teoriji i praksi uzima da ta dužnost postoji na osnovu:1. zakonskog propisa,2. nekog pravnog posla,3. prethodnog činjenja garanta kojim je stvarena opasna radnja.

Ako određeno lice kod kojeg postoji jedan od navedenih osnova, postoji i dužnost da preduzme određenu radnju, a ono to propusti, zbog čega nastupi posljedica krivičnog djela, to lice, uz postojanje drugih uslova, smatraće se izvršiocem krivičnog djela.

14

Tendencija je u savremenom pravu da se proširi krug obaveze da se poduzme određeno činjenje i tako spriječi određeno krivično djelo, što se od strane teorije krivčnog prva smatra neprihvatljivim jer dolazi do neopravdanog proširenja kriminalnih radnji putem pravno – dogmatske metode koja nema uporište u zakonu (napomena: ulazi u opseg povrede ljudskih prava).

S obzrirom na propisivanje krivične radnje izvršenja (op. krivična djela koja sadrže više radnji izvršenja) u zakonskom opisu pojedinih krivičnih djela razlikuje se:

1. alternativno, 2. kumulativno,

propisivanje radnje izvršenja.

Alternativno propisivanje radnje izvršenja koje se koristi kod većeg broja krivičnih djela znači da je za postojanje radnje izvršenja kao bitnog elementa krivičnog djela dovoljno da je izvršena bilo koja od alternativno propisanih radnji (npr. za postojanje krivičnog djela: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 173. KZ BiH (kao grupe krivičnih djela iz nadležnosti BiH) dovoljno je da je preduzeta bilo koja od propisanih radnji izvršenja, kao što su: vršenje ubistava, mučenje, kolektivno kažnjavanje.

Kod kumulativno propisane radnje izvršenja što se rjeđe koristi potrebno je da za radnu izvršenja budu ostvarene sve, a najčešće su to dvije radnje izvršenja. Tako npr. kod «Nepužanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći» iz čl. 414 KZ RS – posebni dio, potrebno je da budu ostvarene dvije radnje, i to:

1. da izvršilac prouzrokuje povredu nekog lica, i2. da ga ostavi bez pomoći.

Posljedica krivičnog djela

Krivično djelo uvijek podrazumjeva neku posljedicu. Međutim, ta poslljedica nije uvijek neophodna za postojanje krivičnog djela.

Samo kod krivičnih djela kod kojih zakon zahtjeva nastupanje neke posljedice ona je neophodna za njegovo postojanje .

S obzirom na vrstu posljedice uobičajena je podjela na :1. krivična djela povrede,2. krivična djela ugrožavanja.

Posljedica krivičnog djela povrede je uništenje ili oštećenje predmeta radnje. Npr. kod krivčnog djela ubistva (čl. 148.) ili krivičnog djela tjelene povrede (čl.155.)

Kod krivičnog djela ugrožavanja posljedica se sastoji u apstraktnoj (mogućoj) ili konkretnoj opasnosti (opasnost koja je nastupila).

Apstraktna opasnost je mogućnost, za nastupanje konkretne opasnosti.Npr. krivično djelo «Ugrožavanja javnog saobraćaja opasnom radnjom ili

sredstvom» iz čl. 412. je krivično djelo s apstraktnom opasnošću.

15

Zakonodavac ovdje opravdano polazi da se preduzimanjem ovih radnji uvijek stvara apstraktna opasnost, a ako je do opasnosti za život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg obima i došlo, tj. ako je nastupila konkretna opasnost, postojaće neko drugo krivično djelo.

Posljedična (materijalna) i krivična djela bez posljedice (formalna)

Razlikovanje na krivična djela sa posljedicom (posljedična krivična djela ili materijalna krivčna djela ) i onih krivičnih djela bez posljedice (formalna krivična djela) ima značaj za razumjevanje krivičnih djela sa pokušajem, zatim za utvrđivanje mjesta i vremena krivičnog djela, kao i rješenje nekih drugih pitanja.

Lice koje pogađa posljedica naziva se pasivnim subjektom i to može biti i pravno lice, a u nekim slučajevima i država.

Kod mnogih krivičnih djela pasivni subjekt je istovremeno i objekt radnje tj. lice na kojem se vrši radnja. Međutim, kod drugih krivičnih djela to nije slučaj. Bitno je da je riječ o licu koje je oštećeno krivičnim djelom, na čiju je štetu krivično djelo izvršeno.

Značenje izraza – vidi čl. 147. KZ RS i čl. 20. ZKP

Subjekt krivičnog djela je lice koje je ostvarilo ili doprinjelo ostvarenju zakonskog bića određenog krivičnog djela. Predstavlja zajednički naziv za izvršioce i saučesnike u širem smislu. Termin učinilac krivičnog djela je sinonim.

(op. vidi dalji tekst: subjekt krivičnog djela – učinilac)

Uzročna veza (uzročnost)

U nauci krivičnog prava postoji više teorija koje nastoje rješiti pitanje uzročnosti kod krivičnih djela.

Najvažnije su dvije, i to:1. Teorija adekvatne uzročnosti,2. Teorija jednakosti uslova (ekvivalencije).

(Op. Teorija adekvatne uzročnosti polazi od toga da se kao uzrok smatra samo onaj uslov koji po pravilu proizvodi posljedicu koja je nastupila u konkretnom slučaju. Npr. Ako je neko lice sasvim lako udareno, a smrt je nastupila usljed posebnog svojstva ili stanja njegovog organizma, onda u ovakvom slučaju posljedica ne bi odgovarala onim redovnim posljedicam akoje nastupaju usljed lakog udara, pa se ni takav udar ne može smatrati kao uzrok smrti.

Teorija jednakosti uslova (ekvivalencije) ili teorija sine qua non, ne pravi nikakvu razliku između uslova i uzroka. Dakle, ako je čovječja radnja kao uslov ušla u uzročni lanac koji je doveo do do posljedice, onda je ona uzrok, bez obzira na to u kojem je stepenu doprinijela proizvođenju posljedice. Proglašavajući sve uslove za uzroke ova teorija dolazi do nemogućih zaključaka koji su neprihvatljivi za krivično pravo)

Danas se u savremenoj stranoj literaturi pitanje uzročnosti razmatra u okviru problematike objektivnog uračunavanja.

16

Prema ovoj teoriji uzročnost je samo neophodna pretpostavka da bi se nekom licu određeno krivično djelo moglo objektivno pripisati.

U prvoj fazi potrebno je ustanoviti postojanje faktičke veze između radnje i posljedice što se svodi na razlikovanje klasičnog pitanja uzročnosti.

U drugoj fazi da bi se smanjio krug brojnih uslova bez kojih nema uzroka koji bi se smatrao posljedicom pristupa se utvrđivanju normativne veze između radnje i posljedice.

Rješenje problema uzročnosti zadaje još više neprilika kod krivičnih djela nečinjenja, s obzirom na to da ona u svom biću uvijek sadrže posljedicu.

U našoj teoriji preovlađuje shvatanje da je uzročnost kod krivičnih djela nečinjenja moguća i da se ona sastoji u propuštanju da se jedan uzročni lanac skrene sa svog redovnog toka čime dolazi do zabranjene posljedice.

Predviđenost u zakonu

Da bi neka radnja bila krivično djelo ona mora u zakonu biti potvrđena kao krivično djelo.

Predviđenost u zakonu se, prije svega, vezuje za pojam bića krivičnog djela.

Predviđenost u zakonu osim ostvarenosti bitnih elemenata krivčnog djela obuhvata i uslove kažnjivosti.

Biće krivičnog djela i uslovi kažnjivosti čine zakonski opis nekog krivičnog djela.

To je njegova formalna strana.

Ostvarenost elemenata bića krivičnog djela i uslov kažnjivosti (zakonski opis krivičnog djela) omogućava da se pređe u fazu utvrđivanja protivpravnosti, a na kraju i postojanja krivice.

Biće krivičnog djela

Biće krivičnog djela obuhvata skup obaveznih obilježja koji čine posebne elemente (obilježja) krivičnog djela (op. obilježja na osnovu kojih se ono razlikuje od svih drugih krivičnih djela)..

Ono predstavlja tipiziranje pojedinih krivičnih djela.Propisivanje nekog krivičnog djela vrši se tako što se u zakonu određuju

njegova obavezna konstitutivna obilježja. Time se ostvaruje predviđenost radnje u zakonu kao jednog od osnovnih pojmova krivičnog djela.

Obilježja bića krivičnog djela mogu biti .1. objektivna (spoljna), i2. subjektivna (unutarnja).

Osim radnje izvršenja koja spada u objektivna obilježja tu se mogu svrstati i posljedica, predmet radnje, sredstvo, način izvršenja, lično svojstvo, lični odnos ili status izvršioca, mjesto i vrijeme izvršenja krivičnog djela.

17

Npr. Konkretna opasnost za život i tijelo i imovinu većeg obima je posljedica krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja (čl. 410. «Ugrožavanje javnog saobraćaja»

U subjektivna obilježja krivičnog djela spadaju umišljaj i nehat.U subjektivna obilježja spadaju i namjera i pobuda.

Uobičajena je podjela obilježja (elemenata) bića krivičnog djela na:1. osnovna,2. dopunska.

Skup svih osnovnih obilježja čini osnovni oblik nekog krivičnog djela.(Op. osnovna obilježja – obavezna obilježja svakog krivčnog djela: radnja i

posljedica, a pored njih krivično djelo može biti određeno i drugim objektivnim obilježjima: način, sredstvo, vrijeme,mjesto izvršenja krivičnog djela, lična svojstva; te subjektivnim obilježjima: umišlja, nehat, namjera, pobuda).

Dopunska obilježja čine kvalifikatorne (teže) i privilegirajuće (lakše) okolnosti.

Propisujući kvalifikatorne okolnosti zakonodavac propisuje teže oblike nekog krivičnog djela i za njega propisuje strožiju formu.

Npr. propisano je da je ubistvo ako je izvršeno na podmukao način predstavlja teži oblik ubistva.

Kod privilegirajućih okolnosti zakon propisuje lakše oblike i predviđa blažu kaznu u odnosu na osnovni oblik.

Npr. kod krivičnog djela prevare iz čl. 239. umjesto namjere pribavljanja protivpravne imovinske koristi, kod učinioca postoji namjera da drugog samo ošteti (st. 4. čl. 239. KZ RS).

Uslovi kažnjivosti

Zakonom se, kod pojedinih krivičnih djela mogu predvidjeti posebni uslovi kažnjivosti koji ne spadaju u biće krivičnog djela u užem smislu.

To su određeni dopunski uslovi koji su osim, ostvarenosti bića krivičnog djela neophodni da bi krivično djelo postojalo i da bi njihov izvršilac mogao biti kažnjen.

Postoje dvije grupe (vrste) uslova kažnjivosti:

1. objektivni uslovi kažnjivosti (inkriminacija)2. lični osnovi isključenja kazne.

Objektivni uslov kažnjivosti (inkriminacija) ne predstavlja obilježje bića krivičnog djela iako se nalazi u zakonskom opisu i bez njega krivično djelo ne postoji.

To za najvažniju posljedicu ima da taj uslov mora biti obuhvaćen krivicom (vinošću) učinioca.

Npr. Ako nije prijavljeno pripremanje krivičnog djela, ima kriminalno – politički smisao takvo neprijavljivanje predvidjeti kao krivično djelo samo ako pripremanje nije bilo prijavljeno kad je bilo moguće spriječiti izvršenje krivičnog djela.

18

Lični osnovi isključenja kažnjivosti nisu obilježja bića krivičnog djela već dodatne okolnosti koje utiču na kažnjavanje odnosno nekažnjavanje određenih lica.

Tako npr. neće se kod krivičnog djela «Neprijavljivanje pripremanja krivičnog djela« iz čl. 361. KZ RS «kazniti za ovo djelo bračni drug učinioca, lice sa kojim učinioc živi u trajnoj vanbračnoj zajednici, srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, usvojilac ili usvojenik, kao i bračni drug nekog od navedenih lica,odnosno lice koje sa nekim od njih živi u trajnoj vanbračnoj zajednici» (st. 3. čl. 361. KZ RS),

a čija je kažnjivost za ovo krivično djelo izričito isključena.

Subjekt krivičnog djela (učinilac krivičnog djela)

jeste fizičko lice koje preduzima radnju izvršenja (izvršilac) ili radnju saučesnišva (saučesnik).

Izvršilac krivičnog djela može biti i pravno lice.Subjektom se smatra i ono lice koje se prilikom izvršenja krivičnog djela

poslužilo životinjom, mehaničkom ili prirodnom silom.Sporno je, međutim, da li je subjekat krivičnog djela lice koje se za izvršenje

krivičnog djela poslužilo drugim licem.Na to pitanje može se potvrdno odgovoriti u nekim situacijama, odnosno

ukoliko su ispunjeni uslovi za postojanje posrednog izvršilaštva.

Pitanje da li pravno lice može biti subjekt krivičnog djela odavno se raspravlja u literaturi.

Danas je u sve više država zastupljeno zakonodavno rješenje da može i pravno lice krivično odgovarati tj. da i pravno lice može biti subjekt krivičnog djela.

Osim, anglosaksonskog prava i u zakonodavstvo pojedinih evropskih država uvodi se i krivična odgovornost pravnih lica.

Tako npr. KZ Francuske iz 1994. god.(Napomena: u pripremi novog KZ BiH, odnosno u KZ RS je predviđena i

krivična odgovornost pravnih lica,- u KZ bivše SFRJ za pravna lica bila je ustanovljena kaznena odgovornost za

posebnu vrstu delikata – privredne prestupe,- pravni razlozi koji su se iznosili protiv koncepcije da pravna lica mogu biti

subjekti krivičnih djela su: da samo čovjek može preduzeti odnosno propustiti da učini tjelesni pokret tj. radnju izvršenja, te da pravno lice nije sposobno za psihičke odnose, pa prema tome ne može biti krivo (vino).

Objekt krivičnog djela

(Op. Objektom krivičnog djela smatra se ono dobro ili interes protiv kojeg je krivično djelo upravljeno).

Postoje dvije vrste objekata krivičnog djela:

1. zaštitni objekt,2. objekt radnje.

Ti objekti se međusobno razlikuju po više okolnosti.Zaštitni objekt predstavalja određena dobra kojim se krivičnim pravom pruža

zaštita.On može biti:

19

1.1. opšti,1.2. grupni.

U vezi sa opštim zaštitnim objektom postavlja se pitanje tko je nosilac (titular) zaštitnog objekta: pojedinac ili država (društvo).

Danas, preovlađuje dualističko shvatanje tj. i jedan i drugi subjekt se označava nosiocem zaštitnog objekta.

Međutim, postoje značajne razlike u pogledu toga koji nosilac odnosno koja dobra su značajnija.

Iako, ove dvije vrste dobara stoje u tijesnoj međusobnoj vezi, ipak bi prednost trebalo dati dobrima čovjeka.

Samo opšti zaštitni objekt koji u prvi plan stavlja osnovna prava čovjeka i opšta dobra obuhvata samo ako su u funkciji njihovog ostvarivanja (op. osnovnih prava čovjeka), može biti legitimni osnov kazne kao funkcije zaštitnog objekta.

KZ RS u čl. 1. određuje opšti zaštitni objekt tako što prvo navodi osnovna prava i slobode čovjeka i građanina i druge osnovne individualne vrijednosti (koje treba shvatiti ovdje u najširem smislu), zatim i opšte vrijednosti koje ustanovljuje i jemči pravni poredak.

Riječ je o odredbi kojom je definisana svrha krivičnog zakonodavstva koje određuje zaštitnu ili protektivnu funkciju krivičnog zakonodavstva.

Na ovaj način zakonodavac je, zapravo, ušao u područje koje se ostavlja teoriji tj. u principe ratio legis.

Opasnost

je materijalna strana predviđenosti krivičnih djela u zakonu.Ona je osnov i opravdanje za propisivanje nekog ponašanja kao krivičnog

djela. (op. Da bi jedno dijelo (činjenje ili nečinjenje s prouzrokovanom posljedicom) predstavljalo krivično djelo, ono mora, pored, ostalog biti društvno opasno.)

Opasnost je zakonodavni motiv inkriminisanja tj. razlog zbog kojeg zakonodavac neko ponašanje proglašava kao krivično dijelo.

U našoj pravnoj literaturi dominira shvatanje da je opasnost samostalan i obavezni element krivičnog dijela.

Osim odredbe KZ RS koja je dosta deklarativna i nepotpuna nema dovoljno argumenata.

Međutim, da opasnost za zakonodavca treba da bude kriterij i neophodan uslov to nije sporno.

Konačan sud o opasnosti nekog ponašanja treba da se donese poslije svestranog razmatranja njegovih karakteristika i značaja njegovog efekta za pojedinca i društvo.

Međutim, nekad je vrlo teško o tome postići saglasnost.Npr. slučajevi gdje postoje oprečni stavovi o opasnosti (eutanazija, kockanje,

silovanje u bračnoj zajednici, prekid trudnoće, incest između punoljetnih osoba).

Protivpravnost

Ako neko ponašanje sadrži sve elemente opisane u zakonskom opisu krivičnog dijela, samim tim je i neko ponašanje protivpravno.

20

Protivpravnosti u krivičnom pravu nema ako nema predviđenosti nekog djela u zakonu kao krivičnog djela.

Protivpravnost i predviđenost u zakonu predstavljaju dva odvojena elementa u opštem pojmu krivičnog djela.

Time se, ne samo izbjegavaju problemi sa kojima se suočavaju nastojanja da se ova dva elementa spoje u jedan element, već se i sa aspekta sistema kivičnog prava i opšteg pojma krivičnog djela, kao i za potrebe analize i rješavanja konkretnih slučajeva prihvatljivije izdvojiti u dva posebna elementa.

Opšti osnovi isključenja krivičnog djela (protivpravnost) mogu se podijeliti u dvije kategorije, prema tome da li su propisani krivičnim zakonom ili nisu.

U prvu kategoriju (opšti osnovi isključenja krivičnog djela propisani krivičnim zakonom) spadaju:

1. zanemarljiva društvena opasnost,2. nužna odbrana,3. krajnja nužda.S obzriom da su oni eksplicitno propisani krivičnim zakonom nema sumnje da

su to osnovi koji isključuju krivičnu protivprvnost.

U drugu kategoriju (opšti osnovi isključenja krivičnog djela koji nisu propisani krivičnim zakonom) se mogu svrstati osnovi do kojih se došlo u teoriji ili su propisana u stranim zakonodavstvima, spadaju:

1. izvršenje službene dužnosti,2. pristanak povrijeđenog,3. naređenje pretpostavljenog,4. propisani rizik.

Zanemarljivo opasna djela

(Napomena: vidi ranije izlganje,- to je dosadašnja neznatna društvena opasnost,- op. u slučajevima zanemarljivo opasnih djela postoji protivpravnost i

određenost krivičnog djela u zakonu, ali ipak krivično djelo ne postoji jer je zanemarljivo opasno i kažnjavanje ne bi imalo nikakvu svrhu, npr. ako neko lice A oduzme licu B cigaretu da bi pribavilo protivpravnu imovinsku korist čini krivično djelo krađe; ili, ako lice A nađe na ulici 1 KM i prisvoji je čini krivično djelo utaje. Međutim, iako u oba ova slučaja postoji protivpravnost i određenost krivičnog djela u zakonu, ali ipak krivično djelo ne postoji jer je zanemarljivo opasno i kažnjavanje ne bi imalo nikakvu svrhu,

- zanemarljivo opasno djelo – čl. 7. st. 2. KZ RS).

Prilikom procjene da li je ispunjen uslov: da li je djelo zanemarljivo opasno, naročito je značajno kakav značaj ima propisana kazna, odnosno koja to krivična djela, s obzirom, na stepen društvene opasnosti i njihovu težinu nikad ne mogu biti zanemarljivo opasna.

Tu granicu nije utvrdila niti praksa niti teorija, ali je jasno da što je propisana kazna viša to, u konkretnom slučaju, moraju biti propisane i izražene objektivne i subjektivne okolnosti koje uslovljavaju da li je neko djelo zanemarljivo društvneo opasno.

21

(op. Uslovi za primjenu instituta zanemarljivo opasnog djela:)

Uzdržanje zakonodavca da odredi granicu s obzirom na propisnu kaznu a što omogućava arbitrarnost u njegovoj primjeni (op. prvi uslov za primjenu ovog instituta).

Drugi uslov za primjenu ovog institut predstavljen je alternativno i odnosi se na činjenicu da li je posljedica nastupila (kod krivičnog djela povrede - postoji povreda ali je ona neznatna) odnosno riječ je o odsutnosti štetnih posljedica.

Ovaj drugi slučaj se odnosi na krivično djelo bez posljedica (djelatnosna krivična djela, na pokušaj krivčnog djela; krivična djela ugrožavanja) jer u tim slučajevima nema štetne posljedice.

Nužna odbrana

(Napomena: osporavanje instituta nužne obrane – čl. 23. KZ RS «Saizvršilaštvo» koji glasi: Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo – svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo).

Nužna odbrana je osnov koji isključuje postojanje krivičnog djela tj. djelo učinjeno u nužnoj odbrani nije krivično djelo.

Prema zakonskoj definiciji, (st.2. čl. 11.) «Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da se od svog dobra ili dobra drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad».

Kako se obično kaže, tu je u sukobu pravo sa nepravom.

Nužna odbrana postoji ne samo onda kada netko odbije napad od sebe nego i od drugog lica (nužna pomoć).

Opšte je prihvaćeno da nužna odbrana ima dva elementa:1. napad,2. odbranu.

Uslovi napada:1. da je napad ponašanje čovjeka,2. da je napad usmjeren protiv nekog pravom zaštićenog dobra,3. da je protivpravan,4. istovremen, 5. stvaran.

U nekim slučajevima, u zavisnosti od okolnosti pojedinog slučaja, ima opravdanja i ima potrebe da se uzme da odbrana nije bila neophodno potrebna tj. da se radi o prekoračenju granica nužne odbrane, a čime se stvara mogućnost ublažavanja ili oslobađanja od kazne, što inače nije moguće ako nedostaje istovremenost (tzv. ekstezivni eksces).

Uslovi odbrane:1. da je kroz radnju odbrane ostvareno biće nekog krivičnog djela,2. da je upravljena prema nekom napadačevom dobru3. da je neophodno potrebna za odbijanje napada.

22

Prekoračenje ili ekstra granica nužne odbrane (čl.11. st. 3.) postoji kada su ostvareni svi uslovi napada i odbrane osim onog koji zahtjeva da odbana bude neophodno potrebna.

To je tzv. intezivno prekoračenje (intezivni eksces) za razliku od ekstezivnog ekscesa koji naša praksa ne prihvaća, a koji postoji onda kada napad prestaje.

U slučaju prekoračenja nužne odbrane postoji krivično djelo i krivična odgovornost.

Pekoračenje granica nužne odbrane predstavlja fakultativni osnov za ublažavanje kazne pod dodatnim uslovima.

Kada je prekoračenje izvršeno usljed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, to može dovesti do oslobađanja od kazne tj. može predstavljati fakultativni osnov za oslobađanje od kazne.

(Op. Putativna nužna odbrana postoji kada je neko pogrešno držao da je napadnut i u uobraženoj odbrani povredio «napadača» onda ne postoji nužna odbrana. Npr. neko u šali napadne u mraku drugo lice, a ovo drži da je napad stvaran i ubije to lice. Tu je postojanje nužne odbrane isključeno, ali to ne znači da će to lice krivično odgovarati ako je bilo u neotklonjivoj zabludi, ili će odgovarati za manji stepen krivnje kao za djelo iz nehata ako je uz nužnu pažnju moglo ocijeniti da napad nije stvaran).

Krajnja nužda

Takođe isključuje postojanje protivpravnosti tj. predstvlja opšti osnov za isključenje postojanja krivičnog djela.

Krajnja nužda je nastala znatno kasnije od nužne odbrane s kojom ima određene sličnosti, ali od koje se u pogledu određenih uslova razlikuje.

Zakonska definicija krajnje nužde (st. 2. čl. 12. KZ RS) koji glasi: «Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno radi toga da učinilac otkloni od svog dobra ili od dobra drugog istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetlo».

Za razliku od nužne odbrane ovdje se radi o sukobu prava sa pravom, što pored sukoba na teorijskom planu dovodi u pitanje opravdanje krajnje nužde kao instituta.

Kod krajnje nužde zahtjeva se stroga ekvivalencija između dobra koje se spašava i dobra koje se žrtvuje.

Elementi krajnje nužde. 1. opasnost,2. otklanjanje opasnosti od dobra.

Uslovi za postojanje krajnje nužde vezuju se i za jedan i za drugi elemenat i moraju biti kumulativno ispunjeni.

Opasnost je stanje u kojem je neko dobro ugroženo i prema okolnostima konkretog slučaja postoji neposredna mogućnost da bude povrijeđeno.

23

Ona može, za razliku od napada kod nužne odbrane, biti izazvana, ne samo ljudskom radnjom, nego i na bilo koji drugi način. Npr. djelovanjem prirodne nepogode, napadom životinja.

Uslovi opasnosti su slijedeći:1. da se ugrožava bilo koje zakonom zaštićeno dobro,2. da je neskrivljena,3. da je istovremena,4. da je stvarna.

Uslovi otklanjanja opasnosti (op. za postojanje nužne odbrane) su:1. da se ona na drugi način nije mogla otkloniti osim vršenja radnji kojim

su ostvareni svi elementi nekog krivičnog djela,2. da učinjeno zlo nije veće od onog koje je prijetilo.

Prekoračenje (eksces) granica krajnje nužde, propisano je u čl. 12. st. 3. KZ RS, koji glasi: «Učinilac koji je sam izazvao opasnost ali iz nehata, ili je prekoračio granice krajnje nužde, može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima – može se i osloboditi od kazne.» i rješeno je, u osnovi, na isti način kao i kod nužne odrbane.

Prekoračenje koje je zakonski relevanto (intezivni, a ne ekstezivni eksces krajnje nužde) postoji onda kad je opasnost otklonjena povredom dobra veće vrijednosti od vrijednosti dobra od koga se otklanja opasnost.

Prekoračenje će postojati onda kada se sa ciljem otklanjanja opasnosti moglo povrijediti dobro manje vrijednosti ili je povreda određenog dobra mogla biti manjeg intenziteta. U tom slučaju krivično djelo postoji, ali zakon predviđa fakultativni osnov za ublažavanje kazne, a ako je prekoračenje učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnositma učinilac se može osloboditi.

Institut krajnje nužde ne može se primjenjivati u situacijama u kojim se učinilac bio dužan izložiti opasnosti (npr. vršenje određenih profesija koje su skopčane sa određenim rizicima: policajci, vatrogasci, rudari, piloti). Oni su dužni da žrtvuju svoja dobra ako se nađu u opasnosti dok obavljaju svoju profesiju. Međutim, ova dužnost nije apsolutne prirode, tako da ova lica nisu dužna da se izlože opasnosti ako je izvjesno da će, prema okolnostima konkretnog slučaja, doći do njihove smrti.

Osnovi isključenja protivpravnosti koji nisu predviđeni krivičnim zakonom

Oni su predviđeni drugim propisom ili proizilaze iz strane doktrine ili sudske prakse.

Oni se mogu svrstati u nekoliko grupa:

1. vršenje dužnosti

Prije svega, postoje osnovi isključenja protivprvnosti koji proizilaze iz vršenja službene dužnosti koj je zasnovana na zakonu (lišavanje slobode sa ciljem izvršavanja kazne zatvora; narušavanje nepovredivosti stana sa ciljem hvatanja učinioca krivičnog djela ili obezbeđenja dokaza; prinude od strane policije u skladu sa zakonom).

U tim slučajevima (izuzev kada dolazi do prekoračenja tog ovlaštenja) nema protivpravnosti pa niti krivičnog djela.

24

2. naređenje pretpostavljenog

Od strane dijela teorije kao i u nekim stranim zakonodavstvima naređenje pretpostavljenog smatra se opštim osnovom za isključenje odgovornosti.

U našem krivičnom pravu naređenje pretpostavljenog se javlja kao osnov isključenja protivpravnosti samo u obavljanju službene dužnosti u Vojsci RS i to pod određenim okolnostima. Potrebno je da se naređenje tiče:

- službene dužnosti,- da se ne odnosi na izvršenje ratnog zločina ili nekog drugog teškog krivičnog

djela

Pojam teško krivično djelo u ovom slučaju treba odrediti tako da se dovede u vezu sa onim djelom koji je eksplicitna situacija, a to je ratni zločin.

3. pristanak provrijeđenog

Kao opšti institut treba razlikovati od slučajeva kada jednostavno nisu ispunjeni elementi nekog krivičnog djela zato što pristanak lica prema nekom licu prema kojem se preduzima neka radnja izvršenja isključuje postojanje krivičnog djela (razbojništvo, silovanje) ili se iz tog pristanka dijelo ne vrši neovlašćeno, što kod nekih krivičnih djela obvezan element (npr. povreda tajnosti pisma ili neovlašćeno otkrivanje tajne od strne advokata).

Pristanak povrijeđenog ima značaj i kod povreda nanesenih kod sportskih takmičenja.

Krivično djelo će biti isključeno ako je povreda nanesena u okviru pravila nekog sportskog takmičenja.

Tu će odgovornost biti isključena:- ako se povreda pretpostavlja (npr. u boksu),- ako je povreda uobičajena i koja je u okviru pravila igre (npr. faul u fudbalu).

Naprotiv, ako je do povrede došlo umišljajem ili izvan pravila sporta iz nekih drugih pobuda ili motiva, krivično djelo će postojati.

Ostale osnove za isključenje protivpravnosti

1. dobrovoljan rizik,2. pravo na disciplinsko kažnjavanje maloljetne djece od strane roditelja (npr.

nedozvoljavanjem izlaska iz kuće zbog neispunjavanja školskih obaveza),3. obavljanje ljekarske dužnosti.

Dozvoljeni rizik je osnov za koji se zalaže jedan dio strane teorije i on se zasniva na principu tzv. pretežnog interesa. Ponašanje u određenim oblastima zbog određenih tehničkih dostignuća (saobraćaj, industrija, neke vrste zabavnih igara) danas sa sobom nose određene rizike koji mogu prerasti u povredu tijela, života, imovine.

Do toga, u odnosu na ukupan obim tih aktivnosti, dolazi u veoma malom procentu, te je to jedan od ključnih razloga što se to može tolerisati.

Dozvoljeni rizik se može prihvatiti kao dozvoljeni osnov za isključenje protivpravnosti samo onda kad je učinilac učinio ono što je obavezno i propisano da se opasnost minimalizuje i dovede na najmanju moguću mjeru (preduzeo preventivne mjere).

25

U vršenju roditeljskog prava moguće je da dođe do ostvarivanja bića krivičnog djela. Npr. ako roditelj svom maloljetnom djetetu ne dozvoljva da izađe iz stana dok ne nauči lekciju za školu, dolazi do ostvarivanja bića krivičnog djela prinude, a u nekim slučajevima i lišenja slobode.

Sporno je pravo na fizičko kažnjavanje. Protivpravnost u tom slučaju nije isključena ako je djetetu nanesena povreda tijela.

Obavljanje ljekarske dužnosti isključuje prouzrokovanje povreda pa i prouzrokovanja smrti u okviru medicinskih zahvata.

U najnovijoj stranoj literaturi govori se o čuvanju pretežnog interesa.

Sporno je razgrničenje ovog instituta od instituta krajnje nužde, te je ovaj institut prihvaćen pod slijedećim sulovima:

- da se zahvat ljekara vrši po pravilima struke (lege artis) i da je bio identificiran, te da postoji pristanak bolesnika, te je izvršen u cilju liječenja.

K R I V I C A (ILI KRIVNJA)

Pojam krivice

Krivica predstavlja jedan od četiri obavezna elementa u opštem pojmu krivičnog djela.

Da bi neka radnja bila krivično djelo neophodno je da se ona učiniocu može pripisati u krivicu.

Za određivanje pojma krivice bitne su dvije stvari:1. kako će se odrediti njen odnos sa pojmom krivične odgovornosti,2. koja će se teorija prihvatiti prilikom određivanja njenog pojma.

Krivična odgovornost

Naš krivični zakon ne govori o krivici nego poznaje opšti pojam krivične odgovornosti, a što je propisnao u čl. 13. KZ RS – Krivična odgovornost, koji glasi:

«(1) Krivično je odgovoran učinilac koji je uračunljiv i koji je krivično djelo učinio sa umišljajem ili iz nehata.

(2) Za krivično djelo učinjeno iz nehata učinilac je krivično odgovoran samo kad to zakon određuje.»

Uobičajeno je, da se krivična odgovornost koristi kao genusni pojam koji označava vinost (krivicu) i uračunjivost.

U pogledu krivice umišljaj je pravilo kao osnov za postojanje krivične odgovornosti, dok je nehat izuzetak u tome smislu da se za krivično djelo učinjeno iz nehata krivično se odgovara samo kad to zakon izričito propisuje.

Postojanje krivične odgovornosti je neophodna pretpostavka za izricanje određenih krivičnih sankcija, prije svega kazne.

26

KZ RS polazi od toga da se krivična odgovornost (uračunljivost i vinost) može stepenovati što ima određene implikacije na planu odmjeravanja kazni (čl. 43. KZ RS – Odmjervanje kazni osuđenom licu) o izbora krivične sankcije.

Normativna i psihološka teorija krivice

Bez krivice (subjektivnog odnosa) učinioca prema djelu koje je osnov da mu se pripiše krivično djelo, odnosno stavi na teret krivično djelo, ne može biti riječi o krivičnom djelu.

U našoj teoriji preovlađuje stajalište da se krivica (vinost) najkraće određuje kao skup prsihičkih odnosa prema svom djelu.

Psihički odnos može se svesti na svijest i volju koji poredstavljaju dva osnovna elementa vinosti.

Takav način određivanja pojma krivice polazi od psihološke teorije krivice koja je nastala u Njemačkoj krajem XIX vijeka.

Osim njih, postoji danas i normativna teorija krivice, kao i psihološko – normativna teorija krivice.

Prema normativnim teorijama krivica se svodi samo na socijalno – etički prekor koji se zbog učinjenog djela upućuje učiniocu krivičnog djela.

Psihološko-normativne teorije ne odbacuju prirodni sadržaj krivice tj. polaze od psihološkog sadržaja krvice ali taj pojam dopunjavaju i normativnim elementima.

Psihološko – normativno shvatanje krivice nije u dirketnoj suprotnosti sa KZ RS iako on ima, prije svega, u vidu psihološke teorije.

Oblici (stepeni) krivice

Oblici krivice su:1. umišljaj, i2. nehat.

Umišljaj (dolus) – teži stepen krivice i on se uvijek zahtjeva za postojanje krivičnog djela.

Izuzetno, kod nekih krivičnih djela predviđa se i nehat kao blaži oblik krivice tj. propisuje se lakši oblik određenog krivičnog djela s obzirom na stepen krivice.

Iz zakonske definicije umišljaja proizilaze dvije vrste umišljaja:1. direktni,2. eventualni.

- Član 15. KZ RS – Umišljaj, glasi:- «(1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje. (3) Krivično djelo je učinjeno sa eventualnim umišljajem kad je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.»

27

Prema toj definiciji krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje (čl. 15. st. 2.) a eventualni umišljaj postoji kad je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje (čl. 15. st. 3.).

Obje vrste umišljaja imaju dva elementa:1. svijest (intelektualni element)2. volja (voluntaristički element).

Svijest treba da obuhvati sve bitne elemente bića krivičnog djela (radnju, posljedicu, uzročnu vezu, itd.).

Direktni umišljaj postoji onda kad je učinilac bio svjestan krivičnog djela i htio njegovo izvršenje.

Stepen intenziteta svijesti i volje kod direktnog umišljaja je visok. Učinilac zna da svojom radnjom ostvaruje sve bitne elemente bića krivičnog djela uključujući i posljedicu čije nastupanje shvata kao realnu mogućnost. On je svjestan tih elemenata prilikom izršenja krivčnog djela, on hoće izvršenje krivičnog djela.

U pogledu posljedice on hoće njeno nastupanje.

Može se govoriti o nekoliko situacija u kojim postoji direktni umišljaja. U osnovi se grupišu u tri situacije:

1. ostvarivanje bića krivičnog djela je jedini pravi cilj preduzimanja radnje (npr. ako provalnik zna da mora neutralisati sigurnosne uređaje da bi izvršio provalu, direktni umišljaj postoji i onda kada nije siguran da će uspjeti u tome već drži da je moguće ako da sve od sebe;

ili, direktni umišljaj postoji i ako neko hoće izvršiti silovanje nekog lica ali nije siguran da će uspjeti savladati otpor tog lica).

2. druga situacija odnosi se na to, da učininiocu ostvarenje bića krivičnog djela služi za ostvarenje nekog drugog cilja (Npr. učinilac računa sa tim da će najvjerojatnije morati da ubije ili teško tjelesno povrijedi lice koje obezbjeđuje banku u kojoj hoće da opljačka sef, te iako mu ubistvo nije cilj (u pogledu koga može biti ravnodušan ili mu to može biti neprijatno), to neće biti ubistvo sa eventualnim već sa direktnim umišljajem jer je bio svjestan da njegovo djelo upućuje na ubistvo čuvara, a to je i htio kako bi ostvario cilj (obijanje sefa).

3. direktni umišljaj postoji kad učinilac hoće jedno djelo, ali sasvim izvjesno da sa izvršenjem tog djela dolazi do izvršenja drugog djela.

Moguće je da izvršilac ne želi izvršenje tog drugog djela, ali izvjesnost ostvarenja tog drugog djela daje osnova za postojanje direktnog umišljaja.

Kao školski primjer se navodi: Neko aktivira eksplozivnu napravu u toku leta aviona da bi jedno lice lišio

života pri čemu stradaju sva lica u avionu.Ili, npr. ubistvo majke koja se nalazi na usamljenom mjestu sa malim djetetom,

usljed čega dođe do smrti malog djeteta jer nema tko da ga hrani.

Eventualni umišljaj

28

Eventualni umišljaj postoji onda kada je učinilac svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posledica, ali je na nju pristao.

Stepen intenziteta svijesti, a naročito stepen volje slabije je izražen nego kod direktnog umišljaja.

Učinilac je svjestan mogućnosti nastupanja posljedice, ali nije siguran da će posljedica nastupiti.

I direktni i eventualni umišljaj moraju obuhvatiti sve bitne elemente krivičnog djela. Pri tome nije bitno da obuhvati sve pojedinosti tj. konkretne oblike u kojima se to djelo ostvaruje. Npr. irelevantno je to što je učinilac htio izvršiti ubistvo pa je izvršio nanošenje teške tjelesne povrede.

Od značaja je i alternativni umišljaj. On postoji kada učinilac predvidi mogućnost nastupanja dvije ili više posljedica koje se međusobno isključuju, a njegova volja je istom stepenu upravljena na bilo koju od tih posljedica.

Tada treba uzeti da postoji ono krivično djelo koje je ostvareno.Umišljaj mora postojati u momentu izvršenja krivičnog djela, a kod saučesništva

u momentu preduzimanja radnje saučesništva.

Prethodni i naknadni umišljaj

su irelevantni i ne predstavljaju umišljaj kao oblik krivice.Međutim, mogu imati značaj okolnosti za odmjeravanje kazne.

Nehat (culpa)

je lakši stepen krivice kod kojeg postoji krivična odgovornost samo kada to zakon kod pojedinih krivičnih djela izričito propisuje.

Prema tome, kao oblik krivice umišljaj je pravilo i on se posebno ne propisuje u biću svakog krivičnog djela (propisan je odredbom opšteg dijela , op. – čl. 13. st. 1.) dok je nehat izuzetak koji treba biti propisan u biću pojedinog krivičnog djela (op. čl. 13. st. 2.)

Time je nehat, ne samo suštinski, već i formalno sadržan u biću krivičnog djela, te i on kao i umišljaj ima dvostruki karakter:

1. on je i oblik krivice, ali i2. subjektivni element bića krivičnog djela.

Zakon propisuje dvije vrste nehata:1. svjesni,2. nesvjesni.

- Zakonska definicija je sadržana u čl. 16. KZ RS – Nehat, i glasi:«(1) Krivično djelo može biti učinjeno iz svjesnog ili nesvjesnog nehata. (2) Krivično djelo je učinjeno iz svjesnog nehata kada je učinilac bio svjestan

da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti.

(3) Krivično djelo je učinjeno iz nesvjesnog nehata kada učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.»

29

Svjesni nehat (luxuria) postoji onda kad je učinilac svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja možem nastupiti zabranjena posljedica, ali olako drži da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti.

Element svjesti se kod svjesnog nehata ne razlikuje u odnosu na direktni umišljaj, ali postoji razlika u odnosu na voljni element.

Kod svjesnog nehata zakon govori o dvije situacije:1. gdje se učinilac pouzdaje u svoje sposobnosti procjenjivanja,2. gdje se učinilac pogrešno procjenjuje objektivnu situaciju.

U oba slučaja on međutim, za razliku od eventualnog umišljaja, ne pristaje na posljedicu.

Npr. učinilac u jednosmjernoj ulici vozi obrnuto u odnosu na smjer, a u pitanju je veoma kratka dionica, nadajući se da u tih nekoliko sekundi neće naići nikakvo vozilo. U slučaju saobraćajne nesreće postojaće svjesni nehat.

Međutim, ako neko autoputom velikom brzinom vozi suprotnom kolovoznom trakom nadajući se da će ga vozilo iz suprotnog smjera uočiti i izbjeći, ili da niko neće naići, postoji eventualni umišljaj.

Nesvjesni nehat (negligentia)

Iz zakonskog teksta proizilazi da ne postoji psihička veza između učinioca i posljedice.

Znači, da je odsutan i element svijesti i element volje.Krivica se ovdje uspostavlja na osnovu dužnosti i okolnosti određenog slučaja,

kao i da učinilac prema svojim ličnim svojstvima predvidi nastupanje posljedice.Nesvjesni nehat se isključivo zasniva na normativnim elementima jer su

psihološki elementi (svijest i volja) kod učinioca potpuno odsutni.Za postojanje nesvjesnog nehata presudna je ocijena da li je učinilac bio u

mogućnosti ili da li je bio dužan da se drugačije ponaša kako bi izbjegao posljedicu.

Razlikovanje između svjesnog i nesvjesnog nehata nije toliko značajno jer bi svjesni nehat bio teži oblik nehata (što je sporno) koliko zbog razgraničenja eventualnog umišljaja sa svjesnim nehataom i slučajem (casus).

Kod slučaja (casus) više nema krivice.

Slučaj (casus) u krivičnom pravu obuhvata situaciju u kojoj su ostvarena objektivna obilježja krivičnog djla, ali je izostala vinost. Slučaj ne povlači krivičnu odgovornost.

Slučaj se razlikuje od prirodnog događaja po tome što je nastala posljedica rezultat ljudske radnje, a ne dejstva prirodne sile.

Osnovi isključenja krivične odgovornosti

1. Neuračunljivost

Učinilac koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ne može biti krivim odnosno krivično odgovornim.

30

S obzirorm da se u praksi stanje neuračunljivosti sreće rijetko, polazi se od pretpostavke da je učinilac uračunljiv.

To je pretpostavka koja se može obarati, odnosno postoji dužnost suda da u slučaju sumnje u pogledu uračunljivosti utvrđuje da li ona kod učinioca postoji ili ne.

Poznata su tri modela od kojih se može poći kod zakonskog oblikovanja instituta uračunljivosti, odnosno 3 načina utvrđivanja uračunljiovosti:

1. biološki metod2. psihološki metod3. mješoviti metod.

Za psihološki metod mjerodavne su samo posljedice, odnosno poremećaji do kojih dolazi na psihičkom planu.

Kod biološkog metoda u obzir se uzimaju samo određena bolesna, abnormalna psihička stanja.

Mješoviti metod traži i jedno i drugo, i uzrok i posljedicu.

Polazeći od mješovitog (biološko – psihološkog) metoda, rješenje u našem krivičnom pravu (čl. 14. st. 1. KZ RS) :

«(1) Nije uračunljiv učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije mogao shvatiti značaj svog djela ili nije mogao upravljati svojim postupcima usljed duševne bolesti, privremene duševne premećenosti ili zaostaog duševnog razvoja (neuračunljivost).»

za postajanje neuračunljivosti zahtjeva ostvarivanje, kako biološkog, tako i psihološkog osnova. To znači da je potrebno, kako postojanje nekog abnormalnog duševnog stanja, tako i određenih psihičkih smetnji prouzrokovanih takvim stanjem.

Biološki osnov se može ispoljiti u 3 oblika:

1. duševna bolest (trajna ili privremena)2. privremena duševna poremećenost3. zaostali duševni razvoj.

S obzirom na uzrok duševne bolesti uobičajena je njihova podjela:- egzogene- endogene.

Egzogene psihoze su one koje su izazvane nekim spoljnim faktorima, koji spolja djeluju na organizam i gdje se njihovo dejstvo može ustanoviti pa se, stoga, govori o duševnim bolestima (psihozama) koje su organski uslovljene.

To su npr. trumatske psihoze (nakon povrede mozga; psihoze izazvane infekcijom – npr. progresivna paraliza), epilepsija izazvana poremećajima na mozgu i druge.

Endogene psihoze su one duševne bolesti čiji je uzrok unutršnji; one kod kojih se ne mogu dokazati organski uzroci.

To su, prije svega, manično-depresivna psihoza (ciklotimija), šizofrenija i paranoja.

Pojam privremena duševna poremećenost obuhvata kako normalna (npr. san) tako i neka patološka stanja koja su prolaznog (privremenog) karaktera. To mogu biti

31

neka stanja izazvana jakim afektima ili intoksinacijom usljed uzimanja alkohola ili drogom.

Zaostali duševni razvoj (origofremija) je takva vrsta duševne poremećenosti gdje je oštećena inteligencija bez obzira na njen uzrok.

Ona se može stepenovati. Razlikuju se 3 stepena duševne zaostalosti: - laka,- srednja,- teška.

Lice koje svojom radnjom ostvari sve elemente bića krivičnog djela u stanju neuračunljivosti nije za to djelo krivično odgovorno, odnosno kao krajnji rezultat se uzima da ne postoji krivično djelo jer nije ostvaren njegov subjektivni element.

U odnosu na neuračunljivost učinioca krivičnog djela, pod uslovom da je to utvrđeno od strane ljekara psihijatra, primjenjuje se posebni postupak predviđen ZKP -om (čl. 400. ZKP - Postupak u slučaju neuračunljivosti)

(Op. – moraju biti ispunjeni kumultivno svi uslovi iz čl. 400. ZKP-a; to je tzv. nekrivični postupak prema učiniocu, primjenjuje se u dvadesetak država SAD i još se zove anglosaksonski nekrivični potupak:

- ljekar psihijatar treba da odgovori na medicinsko pitanje – kakvo je stanje duševnog zdravlja, a samo na osnovi tog nalaza sud treba da odgovori na pravno pitanje da li je u tom stanju mogao da učini krivično djelo).

Član 400. ZKP - a - Postupak u slučaju neuračunljivosti

(1) Ako je osumnjičeni učinio djelo u stanju neuračunljivosti, tužilac će u optužnici postaviti prijedlog da sud utvrdi da je osumnjičeni učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, kao i da se predmet uputi organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja, radi pokretanja odgovarajućeg postupka.

(2) Ako u toku glavnog pretresa izvedeni dokazi ukazuju da je optuženi učinio djelo u stanju uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, tužilac će odustati od podnesenog prijedloga. U slučaju ako se radi o smanjenoj uračunljivosti ili bitno smanjenoj uračunljivosti, tužilac će predložiti izricanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, koja se izriče uz neku drugu krivičnu sankciju.

(3) U slučaju iz stava 1. ovog člana, osumnjičeni, odnosno optuženi koji se nalazi u pritvoru ili psihijatrijskoj ustanovi, neće se pustiti na slobodu, već će sud na prijedlog tužioca donijeti rješenje o privremenom zadržavanju do najviše 30 dana od donošenja tog rješenja. Protiv ovoga rješenja žalba nije dopuštena.

(4) Poslije podnošenja prijedloga iz stava 1. ovog člana, osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca.

2. Bitno smanjena uračunljivost

Bitno smanjena uračunljivost nije osnov koji isključuje krivičnu odgovornost.

32

Ona se razmatra kao osnov isključenja samo zbog toga što je način njenog utvrđivanja isti kao i kod neuračunljivosti (korištenje mješovitog modela). U tom pogledu tj. kao pravna konstrukcija ona je slična neuračunljivosti.

Međutim, ona se suštinski razlikuje od neuračunljivosti i ima sasvim drugi krivičnopravni značaj.

Bitno smanjena uračunjljivost (čl. 14. st.2. KZ RS):«(2) Učinilac krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili

sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena usljed nekog stanja iz stava 1. ovog člana može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost).»

predstavlja prelazno stanje između uračunljivosti i neuračunljivosti.Iako je prilikom njenog zakonskog regulisanja kao i kod neuračunljivosti

primjenjen mješoviti metod, ona je ipak bliža uračunjivosti.

Između bitno smanjene uračunljivosti i neuračunljivosti postoji kvalitativna razlika:

- bitno smanjeno uračunljivo lice je krivično odgovorno za djelo koje je učinilo u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

U slučaju bitno smanjene uračunljivosti postoji mogućnost ublažavanja kazne.

3. Stvarna zabluda

Zabluda u najširem smislu je nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti o nekim okolnostima.

KZ RS u čl. 18. st. 1.:(1) Nije krivično odgovoran učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela

nije bio svjestan nekog njegovog zakonom određenog obilježja ili koji je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojma bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno.»

razlikuje 2 vrste stvarne zablude:

1.zabluda o stvarnim obilježjima bića krivičnog djela,2. zabluda o razlozima isključenja protivpravnosti tj. o osnovama koje

isključuju postojanje krivičnog djela.

Ove dvije vrste stvarne zablude se u našoj literaturi obično nazivaju stvarna zabluda u užem smislu (stvarna zabluda o obilježjima bića krivičnog djela) i stvarna zabluda u širem smislu (svarna zabluda o osnovima isključenja protivpravnosti).

Osnovna razlika između te dvije vrst zabluda je u tome što prva vrsta stvarne zablude djeluje u zakonu (biće krivičnog djela), a druga u odnosu na element protivpravnosti.

I jedna i druga vrsta stvarne zablude može biti neotklonjiva ili otklonjiva.U prvom slučaju učinilac u konkretnoj situaciji nikada nije mogao imati

pravilnu predstavu o relevantnoj stvarnoj okolnosti (neotklonjiva stvarna zabluda).

33

U drugom slučaju on je prema okolnostima konkretne situacije i prema svojim ličnim svojstvima mogao i bio dužan da ima pravilnu predstavu o relevantnim stvarnim okolnostma koje ulaze u biće krivičnog djela. Tada će postojati otklonjiva stvarna zabluda ili stvarna zabluda iz nehata.

Stvarna zabluda o biću krivičnog djela bez obzira da li je otklonjiva ili neotklonjiva (skrivljena ili neskrivljena) uvijek isključuje umišljaj.

(op. neotklonjiva stvarna zabluda o biću krivičnog djela isključuje, a otklonjiva stvarna zabluda o biću krivičnog djela ne isključuje nehat)

Isto je i sa stvarnom zabludom u pogledu osnova koji isključuju protivpravnost. Samo neotklonjiva stvarna zabluda kako o biću krivičnog djela tako i o osnovima koji isključuju protivpravnost, isključuje i umišljaj i nehat, tj. uvijek isključuje krivičnu odgovornost. Naime, nije krivično odgovoran učinilac koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom određenog obilježja ili koji je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojma bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno (čl. 18. st. 1. KZ RS).

Otklonjiva stvarna zabluda tj. zabluda kada je učinilac bio dužan i mogao da ima predstavu o stvarnim obilježjima krivičnog djela ne isključuje krivičnu odgovornost.

Ako je učinilac bio u zabludi usljed nehata, krivično je odgovoran za krivično djelo učinjeno iz nehata kad zakon i za takvo djelo određuje krivičnu ogovornost (čl. 18. st. 2. KZ RS).

Slučajevi zablude o objektu radnje i to zablude o predmetu (error in objecto) i zablude o licu (error in persona) nisu krivično pravno relevantni kada su predmet i lice istog kvaliteta tj. kad ispunjavaju zakonske uslove.

Nije od značaja kada je učinilac u zabludi u pogledu identiteta žrtve, misleći da krivično djelo vrši prema jednom licu učini prema drugom licu.

Isto je i kod zablude o predmetu.

Što se tiče zablude o uzročnoj vezi (aberratio ictus) (op. zabluda o pravcu radnje) tj. kada učinilac prouzrokuje posljedicu na drugom objektu radnje krivičnog djela, a ne na onom na kojem je htio, ova situacija se rješava tako da se uzima da postoji sticaj krivičnog djela u pokušaju (krivično djelo koje je htio ostvariti) sa nehatom krivčnog djela (krivično djelo koje je ostvareno).

4. Pravna zabluda

Pravna zabluda predstavlja pogrešnu predstvu o tome da neko ponašanje nije predviđeno kao krivično djelo.

Učinilac ne zna da je ponašanje koje predzima u zakonu predviđeno kao krivično djelo (npr. ne zna da je kupovina i prodaja strane valute van ovlašćenih mjenjačnica makar i po zvaničnom kursu preko određenog iznosa predstavlja krivično djelo). To je direktna pravna zabluda.

Postoji pravna zabluda i u pogledu nekog osnova koji isključuje protivpravnost.

Naime, učinilac pogrešno procjenjuje postojanje pravnih uslova za primjenu nekog od tih osnova ili, uopšte, pogrešno procjenjuje osnov koji isključuje protivpravnost. Npr. učinilac misli da je dozvoljena nužna odbrana na nužnu odbranu,

34

ili smatra da ima pravo na disciplinsko kažnjavanje svojih daljih maloljetnih srodnika ne znajući da to pravo pripada samo roditeljima. Ova vrsta zablude naziva se indirektna pravna zabluda.

Pravna zabluda neće postojati u slučaju tzv. eventualne pravne zablude. Naime, tko računa s tim da njegovo ponašanje može biti zabranjeno, ali ga ipak preduzme ne nalazi se u prvnoj zabludi.

Kod nekih krivičnih djela gotovo je nemoguće da postoji pravna zabluda.Ovdje je značajna podjela na krivična djela mala in se (op. ponašanja koja su

protivna moralnim shvatanjima društva i koja bi bila neprihvatljiva i da nisu sankcionisana) i mala prohibitia (ponašanja čija neprihvtljivost proizilazi iz njihovog sankcionisanja zakonom, a ne iz njihove etičke neprihvatljivosti).

Naime, kod ponašanja koja su zlo sama po sebi (mala in se) i koja kao takva predstvljaju krivična djela, u svim društvima i koja su kao takva veoma malo podložna promjeni bez obzira na istorijski period (npr. ubistvo, krađa - isključeno je postojanje pravne zablude.

Kod drugih, pak, koja zavise isključivo ili pretežno od procjene zakonodavca u određenom društvu i u određenom vremenskom periodu i koja nisu predmet moralne osude (npr. krivičnna djela u oblasti privredno – finansijskog poslovanja) koja su krivična djela samo zato što su zakonom zabranjena (mala prohibitia), sasvim je moguće postojanje pravne zablude.

Pravna zabluda u našem krivičnom pravu ne utiče na postojanje ili ne postojanje krivične odgovornosti. Ona može da utiče samo na kažnjavanje. Naime, «učinilac krivičnog djela koji iz opravdanih razlog nije znao da je to djelo zabranjeno može se blaže kazniti ili osloboditi kazne» (čl. 19. KZ RS)

Rješenje iz čl. 19. KZ RS polazi od principa error iuris nocet (nepoznavanje prava škodi) tj. polazi od principa da građani moraju poznavati sve krivičnopravne norme.To ne odgovara stanju u savremenom društvu gdje su krivičnopravne norme složene. On, ipak, uvažava realnost što predviđa korekciju tog načela predviđajući mogućnost ublažavanja, čak i oslobađanja od kazne. Da bi ta mogućnost postojala potrebno je da je učinilac iz opravdanih razloga bio u pravnoj zabludi.

5. Sila i prijetnja

Kod razmatranja radnje krivičnog djela poznato je da apsolutna (neodoljiva) sila (vis absoluta) isključuje postojanje radnje krivičnog djela.

Pošto je jasno, da sila isključuje postojanje radnje, problem se, u stvari, svodi na dejstvo odnosno pravni značaj kompulsivne sile i prijetnje.

Kompulsivna sila predstavlja upotrebu fizičke snage prema nekom licu s ciljem da se ono prinudi da izvrši neko krivično djelo.

Prijetnja predstavlja stavljanje u izgled nekog zla licu koje se prinuđava da bi postojao uticaj na donošenje odluke kod lica kojem se prijeti. Potrebno je da sila bude ozbiljna i moguća, a što se procjenjuje s aspekta lica kojem je upućena.

(Op. Prijetnja se razlikuje od kompulsivne sile po tome što se kod prijetnje zlo stavlja u izgled, dok se kod kompulsivne sile zlo već primjenjuje.)

35

Prijetnju treba razlikovati od opomene jer je kod prijetnje nužno da lice koje prijeti na bilo koji način doprinese zlu koje prijeti. (Op. kod opomene je riječ o upozorenju da će neko zlo, čije nastupanje ne zavisi od lica koje opominje, nastupiti.)

Pravila isključenja krivične odgovornosti:

1. Apsolutna sila isključuje radnju tako da nema krivičnog djela.2. Kompulsivna sila i prijetnja kada su za to ispunjeni uslovi preko instituta

krajnje nužde mogu isključiti postojanje krivičnog djela.3. U nekim slučajevima će uračunljivost biti bitno smanjena ili će, čak,

postojati neuračunljivost, ako usljed privremene duševne poremećenosti, učinilac nije mogao shvatiti značaj svog djela niti upravljati postupcima.

U praksi ima situacija (veoma rijetkih) u kojima će biti isključeno postojanje umišljaja jer će nedostajati njegov voljni element.

Posebni slučajevi odgovornosti u krivičnom pravu

1. actiones liberae in causa2. odgovornost za krivična djela kvalifikovana težom posljedicom3. krivična odgovornost pravnih lica4. odgovornost za krivčna djela učinjena putem štampe i drugih sredstava

javnog informisanja (op. ovaj osnov više ne postji u krivičnom pravu BiH)

Actiones liberae in causa

Naše krivično pravo u čl. 14. st. 3. («Krivično je odgovoran učinilac krivičnog djela koji upotrebom alkohola,

droga ili na drugi način dovede sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu na djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo predviđa krivičnu odgovornost i za nehat (samoskrivljena neuračunljivost)»

predviđa institut actiones liberae in causa tj. radnje slobodne u uzroku (ili vezane za slobodno stanje).

Njegov cilj je rješavanje problema krivične odgovornosti onih učinilaca koji su krivično djelo učinili u stanju neuračunljivosti ali su sami sebe doveli u to stanje. Otud i naziv ovog instituta.

Iako u momentu izvršenja (in actu) njegove radnje više nisu bile slobodne tj. on je bio neuračunljiv, u jednom prethodnom stanju (in causa) prije nego što je prouzrokovao stanje sopstvene neuračunljivosti njegove radnje su bile slobodne u smislu skrivljenog započinjanja toka koji se završio vršenjem krivičnog djela u neuračunljivom stanju.

Riječ je o redovnom toku događaja koji ima dvije faze:- u prvoj, uračunljivi učinilac prouzrokuje situaciju u kojoj će, u drugoj fazi,

postavši, u međuvremenu, neuračunljiv, izvršiti krivično djelo.

36

Za primjenu instituta actiones liberae in causa i time uspostavu pune krivične odgovornosti potrebno je da je kod učinioca prije nego što je upotrebom alkohola, droga ili na drugi način sebe doveo u stanje neurčunljivosti tj. u momentu donošenja odluke postojala je uračunljivost i krivica u odnosu na kasnije učinjeno krivično djelo. To znači da pored uračunljivosti u odnosu na djelo kasnije izvršeno u stanju neuračunljivosti može postojati ili umišljaj ili nehat (ako se radi o djelu za koje zakon predviđa kažnjivost i onda kad je učinjeno iz nehata).

Postoje 2 situacije: - umišljajna actiones liberae in causa,- nehatna actiones liberae in causa.

Najkraće rečeno, za primjenu instituta actiones liberae in causa potrebno je da budu ispunjena dva uslova:

1. da je učinilac sam sebe doveo u stanje neuračunljivosti (zakon kao tipične radnje dovođenja u to stanje navodi upotrebu alkohola ili droga, ali to mogu biti i drugi načini,

2. da je u tom stanju učinio krivično djelo u odnosu na koje je kod njega u vrijeme dovođenja u to stanje postojao umišljaj ili nehat (ako je zakonom predviđen nehat kao oblik odgovornosti za to krivično djelo)

U st. 4. čl. 14. KZ RS propisno je da bitno smanjena uračunljivost u koju se učinilac doveo na način opisan u st. 3. istog član (da bi se ostvarila actiones liberae in causa) ne može biti osnov za ulažavanje kazne.

KZ RS upotrebljava termin «samoskrivljena neuračunljivost» za intitut actiones liberae in causa.

Odgovornost za krivična djela kvalifikovana težom posljedicom

Postoji veći broj krivičnih djela koji pored svog osnovnog oblika imaju i teže oblike, u slučaju da iz osnovnog oblika proizađe teža posljedica.

Npr. izvršilac hoće da žrtvu teško tjelesno povrijedi, ali iz tog proizađe njena smrt iako on to nije htio, ili

kod krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja nastupi smrt ili teža tjelesna povreda.

Pitanje krivične odgovornosti za težu posljedicu regulisano je opštom odredbom tj. važe opšta pravila za sva ova krivična djela.

Kad je iz krivičnog djela proizašla teža posljedica za odgovornost za krivično djelo kvalifikovano težom posljedicom potrebno je da se ta teža posljedica može pripisati nehatu učinioca (svjesnom ili nesvjesnom). (op. odgovornost za kvalificiranu poslljedicu postoji samo onad kad je učinilac u odnosu na težu posljedicu postupa nehatno, aizmeđu osnovnog djela i teže posljedic epostoji uzročna veza,npr. ako izvršilac nanese tešku tjelesnu pvoredu nekom licu koje usljed ove povrede umre, ta da će učinilac biti kažnjen propisnom strožom kaznom samo ako je u odnosu na smrt kao teža posljedic potupao nehatno tj. ako je bio svjestan da smrt može nasupiti pa je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti, odnosno ako nije bio svjestan da drugo lice usljed teške tjelesne povrede može umrijeti, ali je bio dužan i mogao biti svjestan toga.

37

Kod krivičnih djela kvalifikovanih težom posljedicom naročito je sporno da li u odnosu na težu posljedicu uvijek mora postojati nehat na što upućuje gramatičko tumačenje čl. 17. KZ RS ili u nekim slučajevima u odnosu na težu posljedicu može postojati umišljaj.

- (čl. 17. KZ RS Odgovornost za težu posljedicu: «Kad je iz krivičnog djela proizašla teža posljedica za koju zakon propisuje težu kaznu, ta se kazna može izreći ako je učinilac u odnosu na tu posljedicu postupao iz nehata».

Naime, po pravilu, ako u odnosu na težu posljedicu postoji umišljaj primjenjivaće se odredbe koje se odnose na sticaj krivičnih djela.

Treba uzeti da, izuzetno, odgovornost za krivično djelo kvalifikovnao težom posljedicom postoje dva slučaja kada je u odnosu na tu posljedicu postojao umišljaj:

Prva situacija bi bila kad teža posljedica sama po sebi ne predstavlja krivično djelo.

Druga situacija odnosi se na slučajeve gdje treba pribjeći logičkom tumačenju. Radi se o krivičnom djelu kvalifikovanom težom posljedicom za koje se može izreći teža kazna nego primjenom odredbi za odmjeravanje kazne izvršene u sticaju.

Zato odrebu čl. 17. treba tumačiti onako kao je ova odredba formulisana u nekim stranim krivičnim zakonima: kada je u odnosu na posljedicu postojao bar nehat, to ne isključuje postojanje umišljaja.

Krivična odgovornost pravnih lica

Uobičajeno je da je shvatanje da je pitanje krivične odgovornosti pravnih lica tijesno povezano sa pitanjem njihovog pravnog subjektiviteta.

Tu se javljaju dvije glavne teorije:

1. teorija fikcije2. teorija realnosti.

Međutim, niti prva niti druga teorija nisu same po sebi prihvatljive i njihov značaj za pitanje krivične odgovornosit pravnih lica je precijenjen.

Tu su presudni neki kazneno politički razlozi i neka pravno dogmatski problemi.

Pravno lice je pravni pojam koji se, međutim, zasniva na realnosti.Ono ima dvije komponente:1. pojmovno konceptualnu,2. realnu.

Prva komponenta proizilazi i izvodi se iz druge.Stoga, pravno lice nije ni realnost samo po sebi, a ni fikcija, nego pravni

pojam koji se čvrsto zasniva na realnosti i iz njeg proizilazi što je dovoljan osnov da se može raspravljati o kaznenoj odgovornosti pravnih lica.

Izuzimajući anglosaksonsko pravo, danas su i dalje u manjini zemlje čije krivično pravo predviđa krivičnu odgovornost pravnih lica.

Međutim, u Evropi se u zadnje vrijeme uočava trend uvođenja krivične odgovornosti pravnih lica.

38

Prvobitno predviđena samo za privredna krivična djela posebnim zakonom iz 1950. godine, izmjenom Krivičnog zakona iz 1976. godine uvedena je opšta krivična odgovornost pravnih lica.

U Evropi: Švedska 1986. g, Francuska 1990. g., Norveška 1991. g i druge.Ovakav razvoj je rezultat određenih inicijativa u okviru Savjeta Evrope i

Evropske unije.To je potpuno novi postupak i potpuno novi oblik krivične odgovornosti.U KZ RS regulisana je u okviru glave četrnaeste: Odgovornost pravnih lica za

krivična djela (čl. 125.- 146. KZ RS).

Osnovi odgovornosti pravnog lica (Č lan 127. KZ RS )

Za krivično djelo koje je učinilac učinio u ime, za račun ili u korist pravnog lica, odgovorno je pravno lice:

1) kada obilježja učinjenog krivičnog djela proizilaze iz odluke, naloga ili odobrenja rukovodećih ili nadzornih organa pravnog lica; ili

2) kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravnog lica uticali na učinioca ili mu omogućili da učini krivično djelo; ili

3) kada pravno lice raspolaže s protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale krivičnim djelom; ili

4) kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravnog lica propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika.

Granice odgovornosti pravnog lica za krivi č no djelo (Član 128.)

(1) Uz uslove iz člana 127. ovog zakona, pravno lice je odgovorno za krivično djelo i kada učinilac za učinjeno krivično djelo nije krivično odgovoran.

(2) Odgovornost pravnog lica ne isključuje krivičnu odgovornost fizičkih, odnosno odgovornih lica za učinjeno krivično djelo.

(3) Za krivična djela učinjena iz nehata, pravno lice može biti odgovorno pod uslovima iz člana 127. tačka 4. ovog zakona, i u tom se slučaju pravno lice može blaže kazniti.

(4) Kada u pravnom licu osim učinioca nema drugog lica ili organa koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati počinioca, pravno lice odgovara za učinjeno krivično djelo u granicama odgovornosti učinioca.

Odgovornost pri promjeni statusa pravnog lica (Član 129.)

(1) Pravno lice u stečaju može biti krivično odgovorno za krivično djelo bez obzira je li krivično djeloučinjeno prije početka stečajnog postupka ili u međuvremenu, ali se pravnom licu u stečaju ne izriče kazna, već se izriče mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta ili se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

39

(2) Kada je do prestanka pravnog lica došlo prije pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka, a u krivičnom je postupku utvrđena krivična odgovornost tog pravnog lica, kazne i ostale krivičnopravne sankcije izriču se pravnom licu koje je pravni sljednik lica kojem je utvrđena krivična odgovornost, ako su rukovodeći ili nadzorni organi prije prestanka pravnog lica znali za učinjeno krivično djelo.

(3) Pravnom licu koje je pravni sljednik pravnog lica kojem je utvrđena krivična odgovornost i čiji su rukovodeći ili nadzorni organi znali za učinjeno krivično djelo, izriče se mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta ili se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

(4) Ako je do prestanka pravnog lica došlo po pravnosnažno okončanom krivičnom postupku, izrečena krivičnopravna sankcija se izvršava po odredbama st. 2.i 3. ovog člana.

Odgovornost pravnog lica za pokušaj (Član 130.)

(1) Ako je učinilac planirano krivično djelo započeo, ali ga nije dovršio, pod uslovima iz člana 127. ovog zakona odgovorno je pravno lice, ako je zakonom propisano kažnjavanje i za pokušaj tog krivičnog djela.

(2) Pravno lice se kažnjava za pokušaj kaznom propisanom za dovršeno krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

(3) Ako su rukovodeći ili nadzorni organi spriječili učinioca da dovrši započeto krivično djelo, pravno lice se može osloboditi kazne.

Produženo krivično djelo (Član 131.)

Kada je kod pravnog lica prisutan isti osnov odgovornosti povezanih krivičnih djela više učinilaca, pravno lice je krivično odgovorno kao da je učinjeno jedno djelo.

Saučesništvo pravnih lica (Član 132.)

(1) U slučaju da dva ili više pravnih lica saučestvuje pri izvršenju krivičnog djela, svako je odgovorno prema članu 127. ovog zakona.

Opšti razlozi za ublažavanje kazne pravnom licu ili oslobađanje od kazne (Član 133.)

(1) Pravno lice čiji rukovodeći ili nadzorni organ dobrovoljno prijavi učinioca nakon što je krivično djelo učinjeno, može se blaže kazniti.

(2) Pravno lice čiji rukovodeći ili nadzorni organ po učinjenom krivičnom djelu odluči da se vrati protivpravno ostvarena imovinska

40

korist ili otklone prouzrokovane štetne posljedice ili saopšte podaci o osnovanosti odgovornosti drugih pravnih lica, može se osloboditi kazne.

Kazne za pravna lica (Član 134.)

Pravnim licima se za krivična djela mogu izreći ove kazne:1) novčana kazna,2) kazna oduzimanja imovine,3) kazna prestanka pravnog lica.

Novčana kazna za pravna lica (Član 135.)

(1) Novčana kazna ne može biti manja od 5.000 KM niti veća od 5.000.000 KM.

(2) Ako je krivičnim djelom pravnog lica prouzrokovana drugome imovinska šteta ili pribavljena protivpravna imovinska korist, najveća mjera izrečene novčane kazne može iznositi dvostruki iznos te štete, odnosno koristi.

Kazna oduzimanja imovine (Član 136.)

(1) Kazna oduzimanja imovine se može izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora od pet godina ili težom kaznom.

(2) Pravnom licu se može oduzeti najmanje polovina imovine ili veći dio imovine ili cjelokupna imovina, ako je djelatnost pravnog lica u cjelosti ili u pretežnoj mjeri korišćena za izvršenje krivičnog djela.

(3) U slučaju stečajnog postupka kao posljedice izrečene kazne oduzimanja imovine, povjerioci se mogu namiriti iz oduzete stečajne mase.

Kazna prestanka pravnog lica (Član 137)

(1) Kazna prestanka pravnog lica može se izreći ako je djelatnost pravnog lica u cjelosti ili u pretežnoj mjeri korišćena za izvršenje krivičnog djela.

(2) Uz kaznu prestanka pravnog lica, sud može izreći kaznu oduzimanja imovine.

(3) Uz izrečenu kaznu prestanka pravnog lica, sud će predložiti otvaranje postupka likvidacije.

(4) Iz imovine pravnog lica kojem je izrečena kazna prestanka pravnog lica, mogu se isplatiti povjerioci.

Odmjeravanje kazne pravnom licu (Član 138.)

(1) Pri odmjeravawu kazne pravnom licu sud uzima u obzir, pored opštih pravila za odmjeravanje kazne i ekonomsku moć pravnog lica.

41

(2) Pri odmjeravanju novčane kazne za krivična djela za koja se uz novčanu kaznu izriče i kazna oduzimanja imovine, izrečena kazna ne smije preći polovinu imovine pravnog lica.

Izricanje uslovne osude pravnom licu (Član 139).

(1) Sud može pravnom licu za krivično djelo izreći uslovnu osudu umjesto novčane kazne.

(2) Uslovnom osudom sud može utvrditi pravnom licu novčanu kaznu do 1.500.000 KM i ujedno odlučiti da se ta kazna neće izvršiti ako pravno lice u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina, ne bude odgovorno za novo krivično djelo.

Mjere bezbjednosti za pravna lica (Član 140.)

Pravnom licu mogu se za krivično djelo, pored mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta izreći ove mjere bezbjednosti:

a) objavljivanje presude,b) zabrana obavljanja određene privredne djelatnosti.

Objavljivanje presude (Član 141.)

(1) Mjera bezbjednosti objavljivanja presude izriče se kada bi bilo korisno da javnost sazna za osudu, posebno ako bi objavljivanje bilo od koristi da se otkloni opasnost za život ili zdravlje ljudi ili da se osigura bezbjednost saobraćaja ili kakva korist privredi.

(2) S obzirom na značaj krivičnog djela i potrebu da javnost sazna za osudu, sud cijeni da li da se osuda objavi u štampi, radiju ili televiziji ili u više sredstava informisanja i ujedno da li da se objavi njeno obrazloženje u cijelosti ili u izvodu, uzimajući u obzir da se načinom objavljivanja omogući obaviještenost svih u čijem interesu je objavljivanje presude.

Zabrana obavljanja određene privredne djelatnosti (Član 142.)

(1) Mjerom bezbjednosti zabrane obavljanja određene privredne djelatnosti sud može pravnom licu zabraniti proizvodnju određenih proizvoda ili obavljanje određenih poslova ili mu zabraniti da se bavi određenim poslovima prometa robe ili drugim privrednim poslom.

(2) Mjera bezbjednosti iz stava 1. ovog člana izriče se pravnom licu ako bi njegovo dalje bavljenje određenom privrednom djelatnošću bilo opasno za život i zdravlje ljudi ili štetno za privredno ili finansijsko poslovanje drugih pravnih lica ili za privredu ili ako je pravno lice u posljednje dvije godine prije izvšrenja krivičnog djela bilo već kažnjeno za isto ili slično krivično djelo.

(3) Mjera bezbjednosti iz stava 1. ovog člana može se izreći u trajanju od šest mjeseci do pet godina, računajući od pravnosnažnosti osude.

42

Oduzimanje imovinske koristi od pravnog lica (Član 143)

Ukoliko pravno lice pribavi imovinsku korist učinjenim krivičnim djelom, imovinska korist pribavljena krivičnim djelom će se oduzeti od pravnog lica.

Pravne posljedice osude pravnog lica (Član 144.)

(1) Pravne posljedice osude pravnog lica za krivično djelo su:a) zabrana rada na osnovu dozvole, ovlašćenja ili koncesije,

izdatih od organa strane države,b) zabrana rada na osnovu dozvole, ovlašćenja ili koncesije,

izdatih od institucija Republike Srpske.(2) Pravne posljedice osude pravnog lica za krivično djelo

mogu nastupiti i kada je pravnom licu za učinjeno krivično djelo izrečena novčana kazna.

Zastarjelost krivičnog gonjenja i izvršenje krivičnih sankcija izrečenih pravnim licima (Čan 145.)

(1) Na zastarjelost krivičnog gonjenja pravnog lica primjenjuju se odredbe člana 111. ovog zakona.

(2) Zastarjelost izvršenja kazne izrečene pravnom licu nastupa kad od pravnosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne:

1) tri godine za izvršenje novčane kazne,2) pet godina za izvršenje kazne oduzimanja imovine

i kazne prestanka pravnog lica.(3) Zastara izvršenja mjere bezbjednosti nastupa protekom:1) šest mjeseci od pravnosnažnosti odluke kojom je izrečena

mjera bezbjednosti objavljivanja presude,2) vremena jednakog onome koje je određeno za trajanje

mjere bezbjednosti zabrane obavljanja određene privredne djelatnosti.

Zakoni koji propisuju krivična djela pravnih lica (Član 146.)

Pravna lica mogu biti krivično odgovorna za krivična djela iz ovog zakona i za druga krivična djela propisana zakonom Republike Srpske.

PRIPREMANJE I POKUŠAJ KRIVIČNOG DJELA

Uobičajeno je da postoje četiri moguće faze (stadija) izvršenja krivičnog djela. To su:

1. donošenje odluke2. pripremne radnje3. pokušaj4. dovršeno krivično djelo.

43

U pogledu nekih od ovih faza postoji spor kod objektivnih i subjektivnih teorija.

Subjektivne teorije polaze od toga da je već i u najranijoj fazi krivičnopravna inkriminacija opravdana s obzirom na ispoljenu volju učinioca da učini krivično djelo.

Objektivna teorija, pak, smatra da samo štetne posljedice na zaštićenom objektu i na pravnom dobru makar i u obliku ugrožavanja, opravdavaju krivičnopravnu inkriminaciju.

Kad se radi o prvoj fazi donošenja odluke da se učini krivično djelo postoji saglasnost da samu odluku ne treba kažnjavati.

Što se tiče ostalih stadijuma u izvršavanju krivičnog djela, takođe je jasna i pravna situacija dovršenog krivičnog djela.

Dovršeno krivično djelo je pravilo, na njemu se zasniva čitavo krivično pravo i kad se govori da neko ponašanje predstavlja krivično djelo ima se u vidu upravo dovršeno krivično djelo.

Pripremanje krivičnog djela

Kod pitanja stadijuma izvršenja krivičnog djela izostavljene su dosadašnje odredbe koje su se odnosile na radnje pripremanja. Tako da opšti institut pripremanja krivičnog djela kao opšti institut materijalnog krivičnog prava više ne postoji.

Pokušaj krivičnog djela

Za postojanje pokušaja krivičnog djela karakterističan je izostanak posljedice.To znači da učinilac sa umišljajem preduzima izvršenje krivičnog djela tj. sa

umišljajem preduzima radnju izvršenja, te djelomično ili u cjelini započinje radnju izvršenja ali poslljedica izostaje. (čl. 20. st. 1.)

Član 20.- Pokušaj(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši,

kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a moše se i blaže kazniti.

Pri tome se mogu razlikovati dvije situacije i dvije vrste pokušaja:1. nesvršeni pokušaj – učinilac je preduzeo samo dio radnje izvršenja. On

radnju izvršenja nije izvršio, pa samim tim, nije prouzrokovao niti posljedicu.2. svršeni pokušaj – učinilac preduzima kompletnu radnju izvršenja, ali iz

različitih razloga posljedica ne nastupa.

Pokušaj može postojati od momenta kad je izvršilac započeo radnju izvršenja pa sve do momenta nastupanja posljedice.

Nastupanje posljedice isključuje pokušaj.Pokušaj i posljedica predstavljaju contrario in adjecto.Izostanak posljedice ne znači, međutim, uvijek i potojanje pokušaja krivičnog

djela.

44

Pokušaj nekih krivičnih djela ne može postojati zato što to nije moguće zbog same njihove prirode (prava krivična djela nečinjenja) ili zato što je radnja pokušaja inkimisana kao svršeno krivično djelo.

Konstitutivni element pokušaja je umišljaj učinioca.Pored podjele na svršeni i nesvršeni pokušaj postoji i tzv. kvalifikovani

pokušaj koji je takođe, relevantan prilikom odmjeravanja kazne.Kvalifikovnai pokušaj (to je teža vrsta pokušaja) postoji onda kada je kroz

pokušaj nekog krivičnog djela dovršeno neko lakše krivično djelo (npr. kroz pokušaj silovanja budu ostvareni elementi krivičnog djela bludnih radnji).

U tom slučaju smara se da postoji pokušaj krivičnog djela (a ne i sticaj), ali okolnost da je kroz pokušaj dovršeno i neko lakše krivično djelo treba tretirati kao otežavajuću okolnost kod odmjeravanja kazne.

Kažnjava se za pokušaj onih krivičnih djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

To znači da je kažnjiv, kako pokušaj krivičnog djela ubistva, tako i pokušaj krivičnog djela krađe.

Izuzetno, pokušaj može biti kažnjiv i kod lakših krivičnih djela za koje se može izreći kazna zatvora do tri godine.

Uslov za to je da je kod nekog takvog krivičnog djela izričito propisano da će se učinilac kazniti za pokušaj. Za kažnjavanje takvih krivičnih djela osnov nije njihova težina već priroda i potreba da se reaguje u ranijoj fazi njihovog izvršenja.

Nepodoban pokušaj

Nepodoban pokušaj postoji onda kada učinilac pokuša da izvrši krivično djelo nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu. (čl. 21. KZ RS)

Član 21. Nepodoban pokušaj

“Učinilac koji pokuša da izvrši krivično djelo nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu – može se osloboditi od kazne.”

Razlikuju se dvije vrste nepodobnog pokušaja:1. apsolutno nepodoban pokušaj2. relativno nepodoban pokušaj

Apsolutno nepodoban pokušaj postoji onda kada se određenim sredstvom ili na određenom predmetu ni pod kojim uslovima ne može izvršiti krivično djelo.

(npr. pokušaj ubistva na lešu – predmet uopšte ne postoji; sredstvo je apsolutno nepodobno: pucanje iz prazne puške ili trovanje otrovom koji je usljed stajanja izgubio svoje dejstvo).

Relativno nepodoban pokušaj postoji onda kad se u konkretnom slučaju zbog djelovanja određenih okolnosti i uslova, sa određenim sredstvima i na određenom predmetu nije bilo moguće izvršiti krivično djelo, odnosno uzrokovati posljedicu kod posljedičnog krivičnog djela.

(npr. lopov pruži ruku u tuđi prazan džep)Ovu podjelu treba samo uslovno prihvatiti.Npr. pokušaj iz ispravnog, ali praznog oružja mogao bi se smatrati i relativno

nepodobnim pokušajem. Oružje kao takvo bilo je podobno da prouzrokuje posljedicu da je bilo municije.

45

Prema nekim teorijama (teoriji utiska) čak i pucanje na mrtvog čovjeka, a koji izgleda kao da spava smatra se relativno, a ne apsolutno nepodobnim pokušajem ubistva.

Rješenje prihvaćeno u KZ RS polazi od toga da je opravdano kažnjavati za nepodoban pokušaj. Međutim, imajući u vidu činjenicu da je stepen ugrožavanja zaštićenog dobra niži kod nepodobnog pokušaja nego kod običnog pokušaja, zakon predviđa mogućnost oslobađanja od kazne (a što uključuje i mogućnost ublažavanja kazne).

Nepodoban pokušaj treba razlikovati od idealnog pokušaja koji nije kažnjiv.Idealni pokušaj je ekstremna varijanta apsolutno nepodobnog pokušaja.

Učinilac tu vjeruje da može da učini krivično djelo na način koji je sa aspekta uobičajenog životnog iskustva, odnosno za razumnog čovjeka potpuno besmislen (npr. pokušaj da se neko ubije putem crne magije).

Nepodoban pokušaj treba razlikovati i od putativnog delikta koji nije kažnjiv.Putativni delikt postoji onda kad neko pogrešno drži da ono što čini

predstavlja krivično djelo. Npr. ako učinilac drži da je obljubom nad maloljetnim ženskim licem iznad 15 godina izvršio krivično djelo, riječ je nekažnjivom putativnom deliktu. Međutim, ako to isto učini pogrešno držeći da to žensko lice ima samo 13. godina, a znajući da je obljuba na ženskim licem mlađim od 14. godina krivično djelo, postoji nepodoban pokušaj, s obzirom na nepodobnost objekta.

Dobrovoljni odustanak

Uobičajeno se smatra da je cilj postojanja instituta “dobrovoljni odustanak” od izvršenja krivičnog djela da se učinilac stimuliše da ne dovrši krivično djelo na taj način što mu se stavlja u izgled mogućnost odlobađanja od kazne u slučaju da dobrovoljno ne dovrši započeto krivično djelo.

On predstavlja posljednju šansu za učinioca.

(čl. 22. KZ RS - Dobrovoljni odustanak:“(1) Učinilac koji je pokušao izvršenje krivičnog djela, ali je

dobrovoljno odustao od njegovog izvršenja, može se osloboditi od kazne.

(2) U slučaju dobrovoljnog odustanka, učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo.”

Dobrovoljni odustanak sadrži objektivnu i subjektivnu komponentu.

Na objektivnom planu potrebno je da učinilac prestane sa daljim preduzimanjem radnje izvršenja (kod nepotpunog pokušaja) odnosno kod kažnjiih pripremnih radnji spriječi nastupanje posljedice (kod svršenog pokušaja).

U pogledu subjektivnog elementa potrebno je da je odluku da odustane donio sam pod uticajem unutrašnjih motiva (op. i kad je bio svjestan da može dovršiti započetu radnju), a ne nekih spoljnih okolnosti koje predstavljaju smetnju za dovršenje krivičnog djela.

46

Kod nesvršenog pokušaja dovoljno je da se učinilac uzdrži od daljeg vršenja radnje s tim da definitivno mora odustati od dovršenja djela.

Učinilac može odustati i od pripremnih radnji. (op. Dobrovoljni odustanak od pripremanja krivičnog djela cijeni se na isti način kao i kod odustanka od pokušaja.)

Kod svršenog pokušaja, kad učinilac vjeruje da je preduzeo sve sa ciljem izvršenja krivičnog djela, potrebno je njegovo aktivno djelovanje kojim on, lično ili preko nekog drugog, spriječava nastupanje posljedice. Posljedica ne smije ni u kom slučaju nastupiti.

Dobrovoljni odustanak kod svršenog pokušaja moguć je samo kod krivičnih djela kod kojih posljedica nastupa poslije kraćeg ili dužeg vremena poslije dovršenja radnje (temporalni delikti).

Ne može se govoriti o odustanku od pokušaja krivičnog djela onda kad posljedica nastupi iako je učinilac pokušao da je spriječi.

Dobrovoljni odustanak je kažnjiv.On predstavlja fakultativni osnov za oslobađanje od kazne (čl.

22. st. 1.) a samim tim i fakulttivni osnov za neograničeno ublažavanje kazne.

Tako npr. ako sud odluči da učinioca oslobodi kazne za pokušaj silovanja, neće ga kazniti ni za krivično djelo prinude na bludne radnje jer se to krivično djelo konzumira kroz krivično djelo silovanja.

Međutim, ako koristeći prinudu primjenjenu s istim ciljem kod silovanja vrši i krivčno djelo razbojništva,onda će biti kažnjen za razbojništvo.

(op.Takođe, ako neko lice služeći se falsifikovnom ispravom pokuša prevariti drugo lice, a od izvršenja prevare dobrovoljno odustane, tada postoji pokušaj prevare, ali će se učinilac kazniti i za radnju upotrebe faksifikovane isprave.)

VRIJEME I MJESTO IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA

(važni su za rješavnje niza pitanja u krivičnom pravu, npr. nadležnost, zastarjelost, starost učinioca i drugo)

Po pravilu krivični zakoni to pitanje rješavaju izričitom zakonskom odredbom, kao što je to slučaj i sa KZ RS (u čl. 9. – Vrijeme izvršenja krivičnog djela; čl. 10. – Mjesto izvršenja krivičnog djela)

Član 9. - Vrijeme izvršenja krivičnog djela

Krivično djelo učinjeno je u vrijeme kad je učinilac radio ili bio dužan da radi, bez obzira kad je posljedica nastupila.

47

Član 10. - Mjesto izvršenja krivičnog djela

(1) Krivično djelo je izvršeno kako u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila.

(2) Krivično djelo je pokušano kako u mjestu gdje je učinilac radio, tako i u mjestu gdje je po njegovom umišljaju posljedica trebala da nastupi ili je mogla nastupiti.

Vrijeme izvršenja krivičnog djela

Važno je za rješavanje više pitanja krivičnog prava (vremensko važenje krivičnog zakona, zastarjelost, utvrđivanje krivične odgovornosti, maloljetništvo, krivična djela kod kojih je kao konstitutivno obilježje uvijek određeno vrijeme).

Postoje dva načina rješavanja pitanja vremena izvršenja krivičnog djela:

1. da se kao vrijeme izvršenje krivičnog djela uzima onda kada je preduzeta radnja izvršenja (djelovanje) – teorija djelatnosti , ili

2. da se kao vrijeme izvršenja krivičnog djela uzima moment kad je nastupila posljedica – teorija posljedice .

KZ RS se opredjelio za teoriju djelatnosti, što znači da se kao vrijeme izvršenja krivičnog djela uzima vrijeme kada je učinilac preduzeo radnju izvršenja, a kod krivičnih djela nečinjenja kada je propustio radnju koju je trebao da preduzme (čl. 9. KZ RS).

Kod produženog krivičnog djela kao vrijeme izvršenja uzima se vrijeme izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav produženog krivičnog djela (npr. nesvjesno postupanje u poslovanju; zlostavljanje maloljetnika).

(op. produženo krivično djelo je ono gdje niz djela smatramo kao jedno krivično djelo)

Kod trajnih krivičnih djela vremenom njihovog izvršenja treba smatrati vrijeme kad je dovršena radnja izvršenja (npr. lišenje slobode).

(op. kod trajnih krivčnih djela kao vrijeme izvšenja smatra se cjelo vrijeme trajanja protivpravnog stanja,od započinjanja do prestanka, ali mjerodavan je moment prestanka protivpravnog stanja (kad je dovršena radnja izvršenja)

- trajna krivična djela su ona gdje se protivprvno stanje održava jedan duži ili kraći vremenski period,

- kolektivno krivično djelo,npr. kockanje)

KZ RS ne određuje što se smatra vremenom izvršenja radnje saučesništva.

Važeće shvatanje, pozivajući se na ekscesne vidove saučesništva, polazi od toga da i kod sučesništva vrijeme preduzimanja treba vezati za vrijeme preduzimanja radnje izvršenja,

48

a ne radnje saučesništva, s tim da se, kad je relevantno postojanje ličnih svojstava saučesnika od kojih zavisi njegova krivična odgovornost vrijeme izvršenja zavisi od vremena preduzimanja radnje saučesništva.

Određivanje mjesta izvršenja

je neophodno jer od toga zavisi odgovor na više pitanja:- prostorno važenje krivičnog zakona,- primjena krivičnog zakona na terotoriji BiH,- krivčna djela koja kao konstitutivni element u biću sadrže

“mjesto”- u krivičnom procesnom pravu određuje se mjesna nadležnost suda.

Određivanje mjesta izvršenja naročito je važno za ona krivična djela gdje se radnja preduzima u jednom mjestu, a posljedica nastupa u drugom mjestu (distanciona krivična djela).

Postoje tri pristupa, odnosno tri teorije u rješavanju pitanja koje će se mjesto smatrati mjestom izvršenja krivičnog djela:

1. teorija djelatnosti,2. teorija posljedice,3. teorija ubikviteta.

Dok je u prve dvije za mjesto izvršenja relevantna radnja izvršenja (teorija djelatnosti) ili posljedica (teorija posljedice) kod treće teorije mjesto izvršenja se smatra i jedno i drugo mjesto.

KZ RS prihvata treću teoriju tj. teoriju ubikviteta (lat. ubique – svuda, na svakom mjestu) za koju se koristi i naziv teorija jedinstva (mjesta radnje i mjesta posljedice).

Prema čl. 10. st. 1. «Krivično djelo je izvršeno kako u mjestu gdje je učinilac radio ili bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila».

Kod krivičnih djela nečinjenja mjesto radnje je ono mjesto gdje je učinilac bio dužan da radi, odnosno ono mjesto gdje je blagovremenim preduzimanjem radnje mogao da otkloni posljedicu.

U nekim situacijama mjesto radnje je i ono mjesto gdje je učinilac trebao da se uputi da preduzme radnju da bi spriječio nastanak posljedice.

Kod pokušaja krivičnog djela i kažnjivih pripremnih radnji kao mjesto izvršenja smatra se, ne samo ono mjesto u kojem je preduzeta radnja, već i ono mjesto u kojem je posljedica, prema mišljenju, učinioca trebala da nastupi.

Osim toga, mjestom izvfršenja se smatra i svako ono mjesto u kojem je objektivno, prema okolnostima konkretnog slučaja, posljedica trebala da nastupi.

49

To znači da, krug mjesta izvršenja kod pokušaja krivičnog djela i kažnjivih pripremnih radnji može biti još širi nego kod dovršenog krivičnog djela.

STICAJ KRIVIČNIH DJELA

Pojam i vrste sticaja

Sticaj krivičnih djela postoji onda kad jedan učinilac jednom radnjom izvrši više krivičnih djela (idelani sticaj) ili sa više radnji učini više krivičnih djela (realni sticaj), za koja mu se istovremeno sudi.

Idealni sticaj podrazumjeva da je učinilac preduzimanjem jedne radnje počinio više krivičnih djela za koja mu se po prirodi stvari istovremeno sudi.

Idealni sticaj krivičnih djela će npr. postojati kada izvršilac bacanjem bombe (preduzimanjem jedne radnje izvršenja) jedno lice liši života i dva lica teško povrijedi. Time je u idelanom sticaju izvršio tri krivična djela

Ako izvršilac izvrši silovanje, krađu i falsifikovanje isprave. Ta krivična djela će se nalaziti u raalnom sticaju (u ovom primjeru se podrazumjeva da su ta djela izvršena planiranjem više radnji).

Realni sticaj će postajati i onda kad izvršilac, u određenom kraćem ili dužem vremenskom razmaku, izvrši više krivičnih djela (pod uslovom da ne postoji produženo krivično djelo kao oblik produženog krivčnog djela sticaja).

Ako učinjena ista ili istovrsna krivična djela radi se o homogenom sticaju, a ko se radi o različitim krivičnim djelima onda se radi o heterogenom sticaju.

I idealni i realni sticaj mogu biti homogeni i heterogeni.(op. Homogeni idealni sticaj postojaće ako lice A jednom radnjom nanese

tjelesnu povredu licu B i licu C. Homogeni realni sticaj postojao bi u slučaju ako lice A jednim udarcem nanese tjelesnu povredu licu B, a drugim udarcem tjelesnu povredu licu C.

Heterogeni idealni sticaj postojao bi ako lice A jednim metkom ubije lice B i pri tome ošteti tuđu stvar. Heterogeni realni sticaj postojao bi ako lice A jednom radnjom ubije čovjeka, a drugom radnjom ošteti tuđu stvar.)

Smisao i svrha postojanja sticaja je uslovljeno posebnim prvilima koja važe za odmjeravanje kazne za krivčna djela učinjena u sticaju.

Prividni sticaj krivičnih djela

Treba razlikovati prividni sticaj koji, takođe, može biti realni ili idealni (prividni idealni sticaj i prividni realni sticaj), ovisno od toga da li je preduzeta jedna ili više radnji.

50

Prividni idealni sticaj

postoji onda kad jednom radnjom bude ostvareno biće više krivičnih djela, ali se, i pored toga, smatra je učinjeno jedno krivično djelo (op. bića ostalih krivičnih djela sadržana su u tom jedninstvenom biću krivičnog djela).

Postoje slijedeći slučajevi (op. prividnog idealnog sticaja krivčnih djela):

1. specijaliteta (lex specialis derogat legi generali)2. supsidijariteta (lex primaria derogat legi supsidiariae)3. konsumcije (lex cosumeus dergat legi consumptae).

U slučaju specijaliteta neko krivično djelo se pojavljuje samo kao poseban oblik drugog, opšteg krivičnog djela i postoji samo to drugo, opšte krivično djelo (npr. kad neko prisvoji novac ili drugu stvar koja mu bude povjerena u službi ili na radu, postoji samo pronevjera, a ne i utaja (op. pronevjera je poseban oblik krivčnog djela utaje).

U drugom slučaju (suspidijariteta) biće jednog krivčnog djela je supsidijarno u u odnosu na drugo djelo (op. koje je primarno) te se primjenjuje samo ako ne dođe do primjene primarnog bića krivičnog djela (op. suspidijarno djelo se pojavljuje kao prethodni stadijum drugog krivičnog djela).

Supsidijaritet može biti:- formalni (kada zakon izričito upućuje na primjenu bića nekog krivčnog djela

samo kad nisu ostvareni uslovi za primjenu nekog drugog krivičnog djela,- materijalni (kada to prozilazi iz same prirode bića krivičnog djela).

Tako postoji zakonski supsidijaritet kod krivičnog djelo prinude na obljubu gdje zakon izričito kaže da će to krivično djelo postojati samo kad ne postoji obilježje drugog krivičnog djela.

Primjer za materijalni supsidijaritet je krivčno djelo učestvovanja u tuči (čl. 157. KZ - Učestvovanje u tuči:

“(1) Ko učestvuje u kakvoj tuči, u kojoj je neko lišen života ili je drugom nanesena teška tjelesna povreda, kazniće se za samo učestvovanje zatvorom do tri godine.

(2) Nema krivičnog djela iz stava 1. ovog člana ako je lice bez svoje krivice bilo uvučeno u tuču ili se samo branilo ili razdvajalo druge učesnike tuče.»

čiji je smisao da da su odgovorni oni učesnici u tuči za koje se smatra da su preduzeli krivičnu radnju ubistva ili teške tjelesne povrede.

U slučaju konsumcije biće jednog krivičnog djela redovno obuhvata biće drugog krivčnog djela (pod uslovom da se ne radi o specijalitetu).

Npr. kad je istom radnjom prema jednom pasivnom subjektu nanesena i lakša i teška tjelesna povreda. Postojaće samo teška tjelesna povreda jer ona obuhvata laku tjelesnu povredu (iliop. Krivično djelo ubistva konsumira krivično djelo teške tjelesne povrede).

U teoriji su poznati slučajevi impluzije i alternativiteta kao oblici prividnog realnog sticaja.

51

Impluzija je poseban oblik konsumcije gdje se neko djelo ostvaruje kroz teže djelo, ono je bagatelno u odnosu na to teže djelo.

Npr. kod krivičnog djela ubistva pucanjem iz vatrenog oružja dolazi do oštećenja tuđe stvari – odjeće).

Kod alternativiteta dva bića krivičnih djela javljaju se kao ravnopravna i potpuno je irelevnantno da li će se uzeti da li postoji jedno ili drugo krivično djelo.

U tom slučaju se uzima ono što je pretežnije, ono što više dominira..

Prividni realni sticaj

Oblici: 1. složeno krivično djelo,2. kolektivno krivično djelo,3. produženo krivično djelo.

U svim tim slučajevima, iako se čini da postoji više krivičnih djela koje je učinilac ostvario sa više radnji, uzima se da je ostvario samo jedno krivično djelo, iako su ispunjeni uslovi oba krivična djela.

1. Složeno krivično djelo

Složeno krivično djelo predstavlja zakonsku konstrukciju kod koje dolazi do spajanja dva ili više krivičnih djela u jedno djelo (op. dakle, samo ako su zakonom spojeni u jedno krivično djelo) za koje zakon propisuje jedinstvenu kaznu.

Npr. krivično djelo razbojništva iz čl. 233. KZ RS je složeno krivično djelo koje se sastoji iz krivičnog djela prinude i krivičnog djela krađe.(op. i krivično djelo razbojničke krađe iz čl. 234. KZ RS je složeno djelo iz prinude i krađe.

2. Kolektivno krivično djelo

Kolektivno krivično djelo (op. ili skupno)karakteriše se ponvljanjem određenih krivičnih djela koje su izvršene, prije svega određenim odnosomučinioca prema krivičnom djelu, to je djelo kod koga izvršilac postupa ili u vidu zanata ili u vidu zanimanja ili iz navike. Postoji samo onda kad to zakon određuje.

Kolektivno krivično djelo karakteriše određeni odnos učinioca prema krivčnom djelu, te se razlikuju kolektivna krivična djela:

- u vidu zanata, - u vidu zanimanja,- i iz navike.

Zakon prilikom propisivanja radnje kolektivnog krivičnog djela koristi odgovarajuće izraze.

KZ RS je donedavno predviđao kockanje kao kolektivno krivično djelo – «tko se bavi kockanjem u vidu zanata ...», ( op. ali, to djelo je u čl. 400. KZ RS sada propisno na drugi način (ko neovlašćeno orgnizuje kocku ili druge igre na sreću koje su zabranjene ...), a ne kao kolektivno krivično djelo u vidu zanata).

U udžbenicima se se navodi da je karakteristično da neke odredbe krivičnog zakona inkriminišu bavljenje određenim poslovima, odnosno radnjama, ako npr. «bavi liječenjem», «bavi trgovinom», «bavi pružanjem pravne pomoći».

(op. npr. «neovlašćeno pružanje medicinskih usluga» iz čl. 216. KZ RS predstavlja kolektivno krivično djelo u vidu zanimanja).

52

3. Produženo krivično djelo

Kod ovog krivčlnog djela javlja se veći broj problema, te zaslužuje posebnu pažnju.

Naročito, taj oblik prividnog sticaja izaziva sporove u teoriji i praksi.Osnovni problem koji se javlja kod produženog krivičnog djela je određivanje

njegovog pojma, odnosno utvrđivanje uslova u kojima više krivičnih djela preduzetih sa više radnji treba objediniti i smarati jednim krivčnim djelom.

Prema objektivnoj teoriji koja kod nas predstvlja vladajuće shvatanje za postojanje produženog krivičnog djela trebaju tri uslova:

- istovjetnost ili istovrsnost krivičnih djela,- vremenski kontinuitet,- istovjetnost oštećenog.

Prema zaključcima sa svjetovanja u Vrhovnom sudu Jugoslavije iz 1965. godine za postojanje produženog krivičnog djela, potrebno je:

1. da je isto lice izvšilo dvije ili više radnji od kojih svaka pojedinačno sadrži sva zakonska obilježja istog krivičnog djela, odnosno njegovog kavlifikovanog ili privilegovanog oblika,

2. da postoji određeni vremenski kontinuitet između pojedinih krivičnih radnji,3.da sve inkriminisane radnje sa stanovišta običnog, životnog i logičkog

rezonovanja predstavljaju takvu kontinuiranu djelatnost koja čini jednu prirodnu cjelinu,

4. da primjena konstrukcije produženog krivčnog djela nije u suprotnosti sa zahtjevima kriminalne politike koji su došli do izražaja u pozitivnim krivičnopravnim propisima.

Ovo bi bili obvazeni (stalni) uslovi produženog krivičnog djela.

Za postojanje uslova pod 3. treba da je ostvaren jedan ili više alternativnih (varijabilnih) elemenata iste vrste: iste prilike, jedinstveni prostor, istovjetnost oštećenog.

( op. npr. ako neko lice u jednoj prodavnici svakog dana ukrade po jednu kutiju cigareta i tako ukrade ukupno deset kutija cigareta to predstavlja jedno, produženo, krivično djelo krađe.

- u KZ RS produženo krivično djelo nije zakonska konstrukcija te se u sudskoj praksi prihvaća navedeno stajalište Vrhovnog suda Jugoslavije).

Član 42. Sticaj krivičnih djela

(1) Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će prethodno utvrditi kazne za svako od tih djela pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima:1) ako je za neko krivično djelo u sticaju utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;

53

2) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina zatvora;3) ako su za sva krivična djela u sticaju propisane kazne zatvora do tri godine, jedinstvena kazna ne može biti veća od osam godina zatvora;4) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio samo novčane kazne, jedinstvena kazna ne smije preći zbir utvrđenih kazni niti iznos od 50.000 KM, odnosno 1.000.000 KM - ako je neko od djela izvršeno iz koristoljublja;5) ako je za neka krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, a za druga novčane kazne, izreći će jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu po odredbama tačke 2. do 4. ovog stava.

(3) Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar i za jedno krivično djelo u sticaju, a ako je utvrdio više novčanih kazni, izreći će jednu novčanu kaznu po odredbi tačke 4. stava 2. ovog člana.

(4) Ako je sud za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora i maloljetničkog zatvora, izreći će zatvor kao jedinstvenu kaznu shodnom primjenom pravila predviđenih u stavu 2. ovog člana

SAUČESNIŠTVO

Pod saučesništvom se podrazumjeva ostvarivanje krivičnog djela od strane više lica. U stvari, to je sticaj više lica u jednom krivičnom djelu.

Pored objektivne veze koja se sastoji u ostvarivanju bitnih elemenata krivičnog djela kod više lica mora postojati i subjektivna veza da bi se radilo o saučesništvu.

Subektivna veza ogleda se u svijesti o zajedničkom djelovanju.

Saučesništvo kao institut zasniva se na restriktivnom shvatanju pojma izvršilaštva.

Izvršilac je ono lice koje samo ostvaruje bitne elemente bića nekog krivičnog djela, odnosno samo preduzima radnju izvršenja.

Postoji ekstenzivno shvatanje, koje polazi od toga da je izvršilac svako ono lice koje je na bilo koji način učestvovalo u izvršenju krivčnog djela.

Kod nas je i u teroiji i u zakonodavstvu prihvaćen restriktivni pojam, što znači da se pravi razlika između izvršioca i saučesnika.

Prihvatanje najužeg pojma izvršioca u našoj teoriji za posljedicu ima to da se i saizvršilaštvo smatra saučesništvom.

Međutim, polazeći od toga da je saizvršilaštvo negdje između izvršilaštva i saučesništva, da ima karakteristike i jednog i drugog, u novijoj teoriji je opšte prihvaćena podjela saučesništva:

- saučesništvo u užem smislu, i- saučesništvo u širem smislu.

54

Saučesništvo u užem smislu obuhvata podstrekavanje i pomaganje.Saučesništvo u širem smislu, pored podstekavanja i pomaganja, obuhvata i

saizvršilaštvo.

Za postojanje saučesništva potrebno je da je krivično djelo izvršeno ili pokušano, odnosno da se izvršilac našao u kriminogenoj zoni.

Postojanje saučesništva ovisi od toga da li je izvršilac izvršio neku fazu krivičnog djela (akcesorna priroda saučesništva).

Od saučesništva treba razlikovati posrednog izvršioca.

I ovdje je riječ o učešću više lica u ostvarenju krivičnog djela, ali se lice koje preduzima radnju izvršenja smatra samo sredstvom, ali ne i saučesnikom.

Posrednik je lice koje ostvaruje sve elemente bića krivičnog djela navodeći drugog na ostvarenje krivičnog djela, a da se pri tom taj drugi ne može smatrati izvršiocem krivičnog djela jer mu nedostaje subjektivna strana krivčnog djela (op. on je samo sredstvo).

Pravna priroda saučesništva

Postoje dva osnovna pristupa (teorije) o pravnoj prirodi saučesništva.Prema principalnoj teoriji saučesništva irelevnatno je da li je izvršilac

preduzeo bilo šta i gdje saučesništvo postoji uvijek kada je neko od učesnika preduzeo bilo koju radnju i za nju samostalno odgovara.

Nasuprot tome, akcesorna teorija zahtjev da je izvršilac izvršio krivično djelo, odnosno da je preduzeo radnju koja ulazi u kriminogenu zonu (dovršeno krivično djelo ili kažnjiv pokušaj).

To nikako ne znači da saučesnici odgovaraju za radnju odnosno djelo glavnog izvršioca. Ona je samo nužni uslov za postojanje saučesništva.

Akcesorna teorija je prihvaćena i u Republici Srpskoj i u savremenom zakonodavstvu i teoriji.

Može se govoriti o postojanju dvostruke akcesornosti:

1. Postojanje saučesništva zavisi od toga u koji je stadij izvršilac dospio, dokle je došao u svojoj kriminogenoj aktivnosti.

To je kvantitativna akcesornost. Ako je krivično djelo dovršeno kvantitativna akcesornost postoji.

Međutim, ako je djelo smo pokušano, saučesništvo će potojati samo ako je pokušaj kažnjiv.

2. Postoji i kvalitativna akcesornost koja znači da postojanje saučesništva zavisi od toga što je izvršilac ostvario, da li je ostvario krivično djelo sa svim njegovim obaveznim elementima ili je za postojanje saučesništva dovoljno da se ispuni samo neki elementi opšteg krivčinog djela.

Tu razlikujemo;- teoriju potpune (ekstremne akcesornosti)- teoriju limitirane (ograničene akcesornosti).

55

(op. usvojeno je načelo tzv. ograničene akcesornosti saučesništva po kojem podstekač i pomagač odgovaraju i u slučaju ako je izvršilac bio neurčunljiv ili ako nije postupao sa umišljajem ili iz nehata).

Saizvršilaštvo

Prema odredbi člana 23. KZ RS – Saizvršilaštvo, postoji: «Ako više lica, ušestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo – svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.”

Određivanjem pojma saizvršilaštva nisu rješene neke poznate dileme koje se tiču razlikovanja saizvršilaštva od saučesništva u užem smislu, a posebno od pomaganja.

I pored postojanja zakonske definicije saizvršilaštva i dalje su aktuelne pojedine teorije o pojmu aučesništva.

Sve teorije o pojmu saizvršilaštva (formalno – objektivna, subjektivna, teorija vlasti nad djelom tj. materijalno-objektivna i teorija o podjeli) mogu dati osnovne kriterijume za određivanje pojma saizvršioca u okviru jedne mješovite objektivno – subjektivne teorije.

Objektivno – subjektivna teorija je vladajuća u našoj sudskoj praksi i teoriji i navodi da je za postojanje saizvršilaštva potrebno da budu ostvarene i objektivne i subjektivne komponente.

Objektivni i subjektivni element se u konkretnom slučaju moraju posmatrati u međusobnoj vezi i moraju se razmatrati do određene granice da je jače izražen subjektivni element, a to može, donekle, kompenzovati da je slabije izražen objektivni element.

Kod delicta propria (kod kojih je posebno svojstvo učinioca posebno obilježje krivičnog djela) saizvršilac može biti smo lice koje može biti i samostalan izvršilac.

Kod tzv. svojeručnih krivičnih djela (krivična djela koja može ostvariti jedan učinilac lično i samostalno) nije moguće saizvršilaštvo.

O saizvršilaštvu će se raditi i u slučaju sukcesivnog saizvršilaštva koje postoji kad se neko pridruži nekom u izvršenju krivičnog djela. To znači da nije nužno da svi saizvršioci učestvuju od početka u izvršenju krivičnog djela.

Nema saizvršilaštva u slučaju prividnog saizvršilaštva. To znači da dva ili više lica uzrokuju posljedicu bića krivičnog djela bez svijesti o postojanju zajedničkog djelovanja.

Prividno saizvršilaštvo se naziva paralelnim izvršilaštvom jer je tu rječ o izvršilaštvu, a ne saizvršilaštvu.

(op. Npr. Jedno lice pogine u sudaru do kojeg je došlo krivicom oba vozača. U ovom slučaju se svaki od učinilaca smatra samostalnim izvršiocem krivičnog djela).

Nužno saizvršilaštvo postoji kod nekih krivičnih djela u čiji opis bića ulazi kao obavezni element da mogu biti ostvarena samo od strane dva ili više lica.

56

Međutim, tu se ne rješava po principu saizvršilaštva kao opšteg instituta, već se u utvrđuje da li su taj i drugi opšti elementi bića krivičnog djela ostvareni u konkretnom slučaju.Npr. krivično djelo oružane pobune iz čl. 298. KZ RS - Oružana pobuna

«(1) Ko učestvuje u oružanoj pobuni koja je upravljena na ugrožavanje ustavnog uređenja ili bezbjednosti Republike Srpske ili njenih najviših organa, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina.

(2) Organizator ili kolovođa pobune, kazniće se zatvorom od pet do petnaest godina.»

ne može postojati ako u njegovom izvršenju ne učestvuje više lica.

Saizvršilac se kažnjava kao da je sam izvršio krivično djelo tj. kaznom porpisanom za to djelo.

(op. nužno saizvršilaštvo postoji kod tzv. konvergentnih krivičnih djela ili krivičnih djela susretanja gdje postoji zajednički interes (npr. oružana pobuna), kao i kod tzv. divergentnih krivičnih djela gdje postoji različit interes (npr. učestvovanje u tuči).

Podstrekavanje

KZ RS u odredbi čl. 24. - Podstrekavanje

«(1) Ko drugog sa umišljajem podstrekne da izvrši krivično djelo, kazniće se kao da ga je sam izvršio.

(2) Ko drugog sa umišljajem podstrekava na izvršenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano - kazniće se kao za pokušaj krivičnog djela.»

ne određuje njegov pojam pa je određivanje tog pojma prepušteno teoriji i sudskoj praksi.

Podstrekavanje je oblik saučesništva kojim se sa umišljajem navodi drugo lice na izvršenje krivičnog djela.

Navođenjem se utiče na drugo lice (izvršioca) da donese odluka o izvršenju krivičnog djela.

Stvaranje odluke kod drugog lica da izvrši krivčno djelo je glavna, centralna, karakteristika podstrekavanja.

Odredbom KZ RS kojom se reguliše podstekavanje (čl. 24. KZ RS) nije propisana radnja podstrekavanja.

To može biti svaka radnja koja se kreće u rasponu od blagog nagovaranja do nekih formi prinude (to može biti molba, obećanje poklona, plaćanje, nagovaranje, prijetnja, savjetovanje, dovođenje u zabludu, zloupotreba odnosa zavisnosti, zloupotreba ovlašćenja pretpostavljenog).

57

Podstrekavanje se najčešće vrši verbalnim putem (načinom), ali se može ostvariti i drugim putem: konkludentnim radnjama, gestovima ili nekim drugim radnjama koje kod drugog lica stvaraju odluku da izvrši krivično djelo (op. npr. pismenim izjavama).

Navođenje ne mora biti eksplicitno. Odluka da se izvrši krivčno djelo može se stvoriti i na jedan rafiniran, suptilan način. Bitno je da, postojanje radnje koja kod podstreknutog dovodi do izvršenja krivičnog djela.

Npr. ako neko neko navede ljubomornog muža da se prije planirnog vremena vrati kući gdje će in flagranti zateći ženu sa ljubavnikom, ne preduzima radnju podsrekavanja ni onda kad očekuje da će muž posegnuti za oružjem.

Jer, ako bi svako stvaranje situacije za izvršenje krivičnog djela bez psihičkog, odnosno komunikativnog uticaja na izvršioca dovelo do stvaranja odluke da se izvrši krivčno djelo, onda bi se, npr. i svako otvaranje samoposluge moglo smatrati podstrekavanjem na krađu.

Podstrekavanje može potojati i kad se modifikuje postojeća odluka da se izvrši krivično djelo.

Postoje, u osnovi, tri okolnosti, koje treba rješiti:

1. ako se odluka izmjeni da se podstreknuti izvrši sasvim neko drugo krivično djelo u odnosu na ono koje je htio da izvrši, nesporno je da postoji podstrkavnje na izvršenje krivičnog djela,

2. međutim, ako je podstrekač izmjeni odluku kod podstrekavanog da on izvrši teži oblik krivčnog djela ili teže istovrsno djelo, prihvatljivo je rješenje da on odgovara za teže djelo u cjelini,

3. kada se podstrekava na lakši oblik, odnosno istovrsno lakše djelo u odnosu na ono koje je podstreknuti odlučio da izvrši, tu ne postoji podstrekavanje, budući da postojeća odluka u sebi obuhvaća i lakši oblik krivičnog djela.

Npr. ako je izvršilac odlučio da izvrši krađu takoda pri sebi ima oružje koje može da upotrijebi (oblik teške krađe), a podstrekač g ubijedi da to nije potrebno tj. da je bolje da izvrši običnu krađu, onda neće postojati podstrekavanje na običnu krađu.

U skladu sa akcesornom prirodom sučesništva za postojanje podstrekavanja potrebno je da je djelo izvršeno ili dovršeno.

Podstrekvnaje ima dvije posljedice:1. odluku podstreknutog da izvrši krivično djelo,2. izvršenje krivičnog djela, odnosno kažnjivo ponašanje.

Podstrekavanje može biti posredno tj. reko trećeg lica ili više lica kad oni javljau kao posredni podstrekači.

58

Podstrekavnje se može izvršiti i od strane više lica koja neposredno podstrekavaju izvršioca da izvrši krivčno djelo (samopodstrekavanje).

Podstrekavanje se uvijek odnosi na konkretno krivčno djelo.Ono mora biti upravljeno ili na određeno lice ili na određeni krug lica. Pri tome, nije bitno da podstrekač lično poznaje izvršioca.

Podstrekač se kažnjava kao da je djelo sam izvršio tj. u okviru kazne propisane za djelovanje izvršioca (čl. 24. st. 2. KZ ŽRS).

Ako je djelo ostalo u pokušaju, pokušaj je kažnjiv, podstrekaču se kao i izvršiocu kazna može ublažiti.

Podstrekavanje se u nekim slučajevima predviđa kao posebno samostalno krivično djelo.

To se čini, ili što radnja podstrekavanja ne bi predstavljala sučesništvo pod opštim pravilima, ili zbog toga što se želi propisati stroža kazna nego za izvršioca (obično pod nekim dodatnim uslovima).

Primjer za prvu situaciju:- krivično djelo navođenja na samoubistvo ili pomaganje u samoubistvu (čl.153. KZ RS - Navođenje na samoubistvo i pomaganje u samoubistvu

(1) Ko navede drugog na samoubistvo ili mu pomogne u izvršenju samoubistva, pa ovo bude izvršeno, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ko djelo iz stava 1. ovog člana učini prema maloljetnom licu ili prema licu čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

(3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učiweno prema djetetu ili prema licu koje nije moglo shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, učnilac će se kazniti po čl. 150. ili 151. ovog zakona.

(4) Ko surovo ili nečovječno postupa sa licem koje se prema njemu nalazi u odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti, pa ono usljed takvog postupanja izvrši samoubistvo koje se može pripisati nehatu učinioca, kaznće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(5) Ko drugome pomogne u samoubistvu koje je izvršeno, pri čemu su postojale osobito olakšavajuće okolnosti, kazniće se zatvorom do tri godine.

(6) Ako je usljed djela iz st. 1. do 5. ovog člana samoubistvo samo pokušano, sud učinioca može blaže kazniti.

Primjer za drugu situaciju je nedazivanje pozivu i izbjegvanje vojne službe – čl. 312. KZRS - Izbjegavanje vojne obaveze

(1) Ko se krije da bi izbjegao regrutovanje, obavezu služenja vojnog roka, saopštenje vojnog rasporeda, vojnu vježbu ili drugu vojnu službu, iako je bio pozvan pojedinačnim ili opštim pozivom, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvijegodine.

59

(2) Ko napusti zemqlj ili ostane u inostranstvu da bi izbjegao izvršenje vojne obaveze iz stava 1. ovog člana, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ko poziva ili podstiče više lica na izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana,kazniće se za djelo iz stava 1. zatvorom do jedne godine, a za djelo iz stava 2. zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Učinilac djela iz st. 1. i 2. ovog člana koji se dobrovoljno javi nadležnom državnom organu može se blaže kazniti ili osloboditi od kazne.

KZ RS predviđa slučaj neuspjelog podstrekavanja (pokušaj podstrekavanja) koji postoji kada podstreknuti djelo nije ni pokušao (st. 2. čl. 24.)

Tu postoje dvije situacije:1. kada podstrekač nije uspio da stvori ili učvrsti odluku kod podstreknutog

(nesvršeni pokušaj),2. kada je uspio da izazvoe ili učvrsti odluku, ali podstreknuti iz bilo kog

razloga (npr. otkriven i uhvećen od strane nealežnih organa) djelo nije ni izvršio ni pokušao (svršeni pokušaj).

Za neuspjelo podstrekavanje se kažnjava pod uslovom da se podstrekava na izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. To je jedini opšti izuzetak da je saučesništvo akcesorne prirode (u ovom slučaju polazi se od principalne teorije saučesništva) tj. izuzetak od pravila da saučesništvo postoji samo onda kad postoji i krivično djelo u kojem učestvuje (može se za neuspjelo podstrekavanje kazniti kao i za pokušaj krivičnog djela).

(op. akcesorna priroda saučesništva polazi od stajališta da podstrekač odgovara za ono što je podstreknuti učinio, a ne za ono što je podstekvanjem htio da postigne, te se, stoga, za neuspjelo podstekavanje kažnjava kao za pokušaj onog krivičnog djela na koje se podstrekavalo,

- kod sudskog odmjeravanja kazne podstekač i učinilac mogu biti kažnjeni različitim kaznama jer se idividualizacija kazne vrši posebno za podstekača, a posebno za učinioca, a prema okolnostima koje utiču na visinu kazne,

- podstrekavanje se može da izvrši samo činjenjem, nečinjenjem nije moguće kod drugog izazvati odluku na izvršenje krivičnog djela niti učvrstiti odluku da se djelo izvrši).

Pomaganje

Pomaganje je oblik saučesništva u užem smislu kod kog se sa umišljajem doprinosi izvršenju krivičnog djela.

Taj doprinos mora biti u uzročnoj vezi s izvršenjem krivičnog djela.Međutim, radnja pomaganja ne mora biti condictio sine qua non za izvršenje

krivičnog djela.Za postojanje pomaganja dovoljno je da je doprinos uticao na izvršenje

krivičnog djela u svom konkretnom obliku, odnosno pomaganje postoji i onda kada bi ostvarenje krivčnog djela bez radnje pomaganja bilo moguće, ali na drugačiji način nego pomaganjem.

Pomaganje se može preduzeti na razne načine tj. pomaganje je svaka radnja kojom se može doprinijeti izvršenju krivčnog djela (op. svaka radnja kojom se izvršenje djela podupire, unaprijeđuje ili olakšava).

60

Odredba st. 2. čl. 25. KZ RS navodi kao tipične radnje pomaganjaČl. 25. KZ RS – Pomaganje:

(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Međutim, to mogu biti i neke druge radnje.

S obzrirom na radnju pomaganja, pomaganje može biti:- psihičko (intelektualno), i- fizičko.

Psihičko pomaganje je davanje savjeta kako da se izvrši krivično djelo, obećanje prikrivanja djela, odnosno izvršioca, a u nekim slučajevima i davanje podrške da se izvrši krivično djelo i njegovo odobravanje.

Fizičko pomaganje je nabavljanje, osposobljavanje ili stavljanje izvšiocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela (oružja, oruđa i drugo), uklanjanje vanjskih prepreka za izvršenje krivičnog djela, čuvanje straže za vrijeme izvršenja krivčnog djela.

Za razliku od postrekavanja gdje je to teško zamisliti pomaganje se može izvršiti i nečinjenjem.

Da bi to bio slučaj kod pomagača mora postojati dužnost činjenja tj. kao i izvršilac krivičnog djela propuštanja i on mora imati položaj garanta.

Npr. ako ne čuva objekt koji je bio dužan da čuva, čime omogući izvršenje krivičnog djela krađe iz tog objekta, ili

ako drži vatreno oružje neobezbjeđeno znajući da neko lice kojem je dostupno hoće da ga upotrijebi za izvršenje nekog krivičnog djela.

Za postojanje pomaganja nije potrebno da je izvršilac krivično odgovoran. Dovoljno je da su ostvareni objektivni elementi (limitirana sposobnost).

Neophodno je da se pomaže u konkretno određenom krivičnom djelu.Umišljaj pomagača treba da obuhvati, pored činjenice davanja značajnog

doprinosa ostvarenju krivičnog djela i sve bitne elemente tog krivčnog djela.Umišljaj ne mora da obuhvati sve detalje u pogledu načina, mjesta, sredstava,

osim kad je to bitno obilježje krivičnog djela.

Kao i kod svih ostalih oblika saučesništva pomaganje može postojati samo prije ili u toku izvršenja krivičnog djela.

Pomoć pružena poslije izvršenja krivičnog djela predstavlja posebno krivvično djelo pomoći učiniocu krivičnog djela (čl. 363. KZ RS – Pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela:

61

(1) Ko krije učinioca krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, ili ko krije osuđeno lice ili preduzima druge radnje kojima se ide za tim da se ne izvrši kazna, izrečena mjera bezbjednosti, ili da se ne primjene vaspitne zavodske mere, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Ko pruži pomoć učiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(3) Ko pruži pomoć učiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna doživotnog zatvora, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.

(4) Kazna za djelo iz stava 1. ovog člana ne može biti teža ni po vrsti ni po visini od kazne propisane za krivično djelo u pogledu kojeg je pružena pomoć}.

(5) Nema krivičnog djela iz st. 1. do 3. ovog člana ako je pomoć pružilo lice kome je ućinilac bračni drug, lice koje sa njim živi u vanbračnoj zajednici, srodnik po krvi u pravoj liniji, brat, sestra, usvojilac ili usvojenik, kao i bračni drug nekog od navedenih lica, odnosno lice koje sa nekim od njih živi u trajnoj vanbračnoj zajednici.

U pogledu kažnjivosti pomaganja zakon predviđa mogućnost ublažavanja kazne tj. odmjeravnja ili izricanja kazne po vrsti i mjeri blaže od one koja je propisana za to krivično djelo.

- Nema više četvrtog oblika saučesništva: organizovanje zločinačkog udruženja.

Krivična odgovornost saučesnika

Odreba čl. 26.KZ RS – Granice odgovornosti i kažnjivosti saučesnika, sadrži odredbe o odgovornosti i kažnjivosti saučesnika.

Član 26.“(1) Saizvršilac je krivišno odgovoran u granicama svog

umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač – u granicama njihovog umišljaja.

(2) Saizvršilac, podstrekač ili pomagač koji je dobrovoljno spriječio izvršenje krivičnog djela – može se osloboditi od kazne.

(3) Lični odnosi, svojstva i okolnosti usljed kojih zakon isključuje krivičnu odgovornost, dozvoljava oslobođenje od kazne ili ublažavanje kazne, mogu se uzeti u obzir samo onom izvršiocu, saizvršiocu, podstrekaču ili pomagaču kod koga takvi odnosi, svojstva ili okolnosti postoje.”

U svemu ostalom važe opšta pravila krivične odgovornosti.

Saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja ili nehata, te ne odgovara za ono što je ostvario drugi saizvršilac.

Moguće je da u jednom djelu jedan saučesnik postupa s umišljajem, a drugi iz nehata.

62

Podstrekač i pomagač odgovaraju u granicama svog umišljaja. Ono što nije obuhvaćeno umišljajem predstavlja ekces izvršioca za koji oni ne odgovaraju.

Tu su moguće tri situacije:

1. Izvršilac vrši sasvim neko drugo krivično djelo, a ne ono na koje je bio podstrekavan, odnosno u kojem mu je bila pružena pomoć (kvalifikovni ekces).

U tom slučaju nema krivične odgovornosti saučesnika jer radnja saučesništva nije u nikakvoj vezi sa radnjom izvršenja krivičnog djela.

Pri tome treba voditi računa da li su ispunjeni uslovi za neuspjelo podstrekavanje (čl. 24. st. 2.).

2. Izvršilac vrši teži oblik krivičnog djela (teže istovrsno djelo), a umišljajem saučesnika je obuhvaćen samo osnovni oblik (tzv. kvalitativni ekces).

Pošto saučesnik odgovara samo u granicama svog umišljaja, proizilazi da u ovom slučaju odgovara samo za osnovni oblik.

Npr. ako neko podstrekava ili pomaže samo u slučaju krađe, a izvršilac ode dalje i izvrši tešku krađu (čl. 232. KZ RS) sučesnik odgovara samo za osnovni oblik krađe.

Član 231. - Krađa

(1) Ko oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.

(2) Ako vrijednost ukradene stvari ne prelazi iznos od 200 KM, a učinilac je išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

Član 232. - Teška krađa

(1) Ako je krađa izvršena:1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih

prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora,

2) na naročito opasan ili naročito drzak način,3) od strane lica koje je pri sebi imalo kakvo oružje ili opasno

sredstvo radi napada ili odbrane,4) od strane više lica koja su se udružila za vršenje krađa,5) iskorištavanjem stanja prouzrokovanog požarom,

poplavom, zemljotresom ili sličnom nesrećom,6) iskorišćavanjem nemoći ili drugog teškog stanja nekog lica,

učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.(2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM,

učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.(3) Ako je ukradena stvar od posebnog istorijskog, naučnog ili

kulturnog značaja, ili vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.”

63

3. Dolazi do izvršenja kakvog lakšeg oblika krivčnog djela (lakšeg istovrsnog djela), a umišljajem saučesnika je bio obuhvaćen osnovni oblik (negativni kvantitativni ekces) npr. umjesto obične krađe bude izvšena sitna krađa.

U tom slučaju prednost u odnosu na pravilo da saučesnici odgovaraju u granicama svog umišljaja ima pravilo da saučesnici odgovaraju u granicama akcesornosti, što znači da će saučesnik odgovarti za sitnu krađu (lakši oblik).

Odredba st. 2. čl. 26. KZ RS reguliše dobrovoljno sprečavanje djela od strane saučesnika analogno dobrovoljnom odustanku od izvršenja krivičnog djela (čl. 22 KZ RS).

( op. Npr. može se osloboditi od kazne podstrekač ili pomagač koji je dobrovoljno spriječio podsteknuto lice odnosno lice kojem je bila pružena pomoć da izvrši krivično djelo diverzije iz čl. 302 . KZ RS uništavnejem eksploziva kojim je podsteknuto lice ili lice kojem je pružena pomoć imalo namjeru da uništi neki značajni javni objekt (branu, termoelektranu i sl.).

St. 3. čl. 26. KZ RS sadrži pravilo da se određeni lični odnosi, svojstva ili okolnosti uzimaju u obzir samo kod onog izvršioca odnosno saučesnika krivičnog djela kod koga postoje lični odnosi, svojstva ili okolnosti koji mogu uticati na krivičnu odgovornost i odmjeravanje kazne.

To znači da nema nikakvog «prenošenja» uticaja odgovornosti bez obzira ...

Kod ovog pravila postoji jedan izuzetak. Naime, ako lično svojstvo predstavlja bitni element bića krivičnog djela, uzima se u obzir i saučesnicima kod kojih ne postoji neki lični odnos, svojstvo ili okolnost. Dovoljno je za postojanje krivične odgovornosti saučesnika da određena lični odnsoi, svojstva ili okolnosti postoje kod izvršioca.

Npr. krivično će biti odgovorno ono lice koje nemajući svojstvo službenog lica podstrekava službeno lice da izvrši krivično djelo zloupotrebe službenog položaja.

KRIVIČNE SANKCIJE

Pojam

Krivične snkcije su represivne mjere koje se ciljem suzbijanja kriminaliteta primjenjuju prema učiniocu krivičnog djela predviđenog u zakonu.

Izriču se na osnovu odluke suda u sprovedenom krivičnom postupku.

Osnovna obilježja krivičnih snkcija su:

1. cilj krivične sankicje je suzbijanje kriminaliteta,2. one su po svojoj prirodi represivne mjere,3. primjenjuju se protiv učinioca protivpravnog djela koje je zakonom

predviđeno kao krivično djelo,4. moraju biti predviđene zakonom,5. izriče ih sud6. izriču se u krivičnom postupku.

Vrste krivičnih sankcija

64

KZ RS je prihvatio pluralistički sistem krivičnih sankcija, koji obuhvata slijedeće krivične sankcije:

1. kazne (dugotrajni zatvor, zatvor, novčana kazna)2. mjere upozorenja (uslovna osuda i sudska opomena3. mjere bezbjednosti (obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u

zdrvstvenoj ustnovi, obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi, obavezno liječenje alkoholičara i narkomana, zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti; zabrana upravljanja motornim vozilom, oduzimanje predmeta, protjerivanje stranca iz zemlje)

4. vaspitne mjere (disciplinske mjere, mjere pojačanog nadzora i zavodske mjere).

Opšta svrha krivičnih sankcija je otvarivnje zaštitne funkcije krivičnog prava.Opšta svrha izricanja krivičnih sankcija nije različita od osnovnog cilja

krivčnog prava u cjelini, a to je da se putem generalne i specijalne prevencije suzbije društveno opasno ponašanje i tako pruži krivčnopravna zaštita opštih dobara u jednom društvu.

Pored opšte svrhe svih krivčnih sankcija svaka vrsta sankcija ima i svoju posebnu svrhu.

Nove krivičnopravne teorije neke mjere koje i pored toga što imaju neka obilježja krivičnih sankcija ne predstavljaju krivične sankcije jer im nedostaje karakteristika krivičnih sankcija. Tako npr. pravne posljedice osude ne izriče sud u krivičnom postupku, već nastupaju po sili zakona za određena krivična djela.

Mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (čl. 94. – 96. KZ RS nije krivična sankcija nego mjera realizovanja principa da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

Član 94. - Osnov oduzimanja imovinske koristi

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzeće se sudskom odlukom kojom je utvrđeno izvršenje krivičnog djela, pod uslovima predviđenim ovim zakonom.

Član 95. - Način oduzimanja imovinske koristi

(1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koji su pribavljeni krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće - učinilac će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi.

(2) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako su ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Član 96.Zaštita oštećenog

65

(1) Ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će izreći oduzimanje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog.

(2) Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu –može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti, ako pokrene parnicu u roku od šest mjeseci od dana pravnosnažnosti odluke kojom je upućen na parnicu i ako u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

(3) Oštećeni koji u krivičnom postupku nije prijavio imovinskopravni zahtjev može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti, ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnicu u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od pravnosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

Od značaja za oblast krivičnih snkcija u KZ RS su značajne odredbe o rehabilitaciji, brisanju sude, davanju podataka iz kaznene evidencije (čl. 100. – 104. KZ RS, glava deveta: Rehabilitacija i uslovi za davanje podataka iz kaznene evidencije).

Glava deveta REHABILITACIJA I USLOVI ZA DAVANJE PODATAKA IZ KAZNENE EVIDENCIJE

Član 100. - Rehabilitacija

(1) Rehabilitacijom se briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim.

(2) Rehabilitacijom prestaje i sporedna kazna koja nije izvršena.

(3) Rehabilitacija nastaje ili na osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili na osnovu sudske odluke po molbi osuđenog (sudska rehabilitacija).

(4) Rehabilitacijom se ne dira u prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi.

(5) Poslije izdržane, oprođtene ili zastarjele kazne,zatvora ili maloljetničkog zatvora, osućena lica i prije rehabilitacije uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonima ili drugim propisima, osim onih koja su im ograničena usljed izrečene mjere bezbjednosti ili usljed nastupanja pravne posljedice osude. Ovo vrijedi i za osuđene na uslovnom otpustu.

Član 101. - Zakonska rehabilitacija

(1) Zakonska rehabilitacija može nastati samo u odnosu na lica koja ranije nisu osuđivana ili se po zakonu smatraju neosuđivanima.

(2) Zakonska rehabilitacija nastaje:

66

1) Osuda o izrečenoj sudskoj opomeni i osuda kojom je izrečeno oslobođenje od kazne brišu se iz kaznene evidencije poslije isteka jedne godine od pravnosnažnosti sudske odluke - pod uslovom da osuđeni za to vrijeme ne učini novo krivično djelo.

2) Uslovna osuda briše se iz kaznene evidencije poslije jedne godine od kad je proteklo vrijeme provjeravanja - pod uslovom da osuđeni za to vrijeme ne učini novo krivično djelo.

3) Osuda na novčanu kaznu, zatvor do jedne godine i na maloljetnički zatvor brišu se iz kaznene evidencije kad proteknu tri godine od dana izvršene, izdržane,oproštene ili zastarjele kazne - pod uslovom da osuđeni za to vrijeme ne učini novo krivično djelo.

4) Osude na zatvor preko jedne do tri godine brišu se iz kaznene evidencije kad protekne pet godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne - pod uslovom da osuđeni za to vrijeme ne učini novo krivično djelo.

(3) Osude se ne mogu brisati iz kaznene evidencije za vrijeme trajanja mjera bezbjednosti.

(4) Kad se ispune uslovi za brisanje osude iz kaznene evidencije predvišeni prethodnim odredbama, smatraće se da je osuda brisana u momentu kad se ti uslovi ispune.

Član 102. Sudska rehabilitacija

(1) Sudska rehabilitacija može se dati licu koje je osuđeno na kaznu zatvora preko tri do pet godina, ako je proteklo osam godina od dana izdržane, oproštene ilizastarjele kazne, a u tom vremenu osuđeni nije izvršio novo krivično djelo.

(2) U slučaju iz prethodnog stava, sud može dati rehabilitaciju ako nađe da je osuđeni to zaslužio svojim vladanjem i ako se može sa osnovom očekivati da ubudućeneće vršiti krivična djela.

(3) Sudska rehabilitacija se ne može dati ako još traju mjere bezbjednosti.

(4) Izuzetno, sud može dati rehabilitaciju i licu koje je više puta osuđivano, ako su protekli rokovi i ispunjeni drugi uslovi predviđeni u prethodnim stavovima ovog člana u pogledu svakog krivičnog djela za koje je osuđeno.

Član 103. Davanje podataka iz kaznene evidencije

(1) Podaci iz kaznene evidencije mogu se dati sudu, tužilaštvu i organima unutrašnjih poslova u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica koje je ranije bilo osuđeno, nadležnim organima za izvršenje krivičnih sankcija i nadležnim organima koji učestvuju u postupku davanja amnestije, pomilovanja ili brisanja osude.

(2) Podaci iz kaznene evidencije mogu se na obrazložen zahtjev dati državnim organima, preduzećima i drugim pravnim licima, ako još traju određene pravne posljedice osude ili mjere

67

bezbjednosti ili ako za to postoji opravdan interes zasnovan na zakonu.

(3) Podaci o brisanoj osudi ne mogu se dati nikome.(4) Niko nema prava da traži od građana da podnese dokaze o

svojoj osuđivanosti ili neosuđivanosti.(5) Građanima se, na njihov zahtjev, mogu davati podaci o

njihovoj osuđivanosti ili neosuđivanosti samo ako su im ovi podaci potrebni radi ostvarivanja njihovih prava u inostranstvu.

Član 104. Prestanak mjera bezbjednosti i pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke

(1) Sud može odlučiti da prestanu mjere bezbjednosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti i zabrane upravljanja motornim vozilom ako je protekla jedna godina od dana njihovog primjenjivanja.

(2) Kad protekne jedna godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne sud može odrediti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava.

(3) Pri ocjeni da li će odrediti prestanak mjere bezbjednosti, odnosno pravne poslčjedice osude sud će uzeti u obzir ponašanje osuđenog poslije osude, njegovu spremnost da naknadi štetu prouzrokovanu krivičnim djelom i da vrati imovinsku korist stečenu izvršenjem krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje ukazuju na opravdanost prestanka mjere bezbjednosti, odnosno pravne posljedice osude.

(4) Prestankom pravnih posljedica osude ne dira se u prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi.

Kazna

U pogledu svrhe kažnjavnja formirale su se tri teorije.Prema apsolutnoj teoriji svrha kažnjavanja je vraćanje zla za

učinjeno zlo tj. sankcija je sama po sebi cilj. Kazna je retribucija, odmazda za učinjeno krivično djelo.

Relativna teorija svrhu kažnjavanja vidi u suzbijanju vršenja krivičnih djela, odnosno prevenciji. Ta prevencija može biti generalna i specijalna.

Naime, kazna može imati cilj vršenje uticaja na potencijalne izvršioce (generalna prevencija) i na učinioca koji je već izvršio krivično djelo (specijalna prevencija).

I u okviru jedne i druge teorije razlikuje se više varijanti.

Mješovite teorije smatraju da je svrha kazne i jedno i drugo, i prevencija i retribucija.

Teško je zamisliti jednu mješovitu teoriju u kojoj bi obje svrhe kažnjvanja bile ravnopravne.

68

Za razliku od većine stranih krivičnih zakona koji ne određuju svrhu kažnjavanja, KZ RS to čini u čl. 28.KZ RS

Član 28. Svrha kažnjavanja

«U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo

prevaspitavanje,2) uticaj na druge da ne čine krivična djela,3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti

izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.»

Polazi od relativne teorije i svrhu kažnjavanja određuje kao specijalnu i generalnu prevenciju. Pri tome se polazi od opšte svrhe krivičnih sankcija, a to je suzbijanje kriminaliteta, te u okviru te opšte svrhe u članu 28. KZ RS određuje svrhu kažnjavanja.

Pored specijalne prevencije (t.1. čl. 28.) i generalne prevencije (t.2. čl. 28.), odredba t. 3. čl. 28. sadrži onaj aspekt generalne prevencije, a koja je složenog aspekta, to je pozitivna generalna prevencija.

Pozitivna generalna prevencija ima za cilj učvršćivanje društvenih i generalnih normi koje trebaju da postignu kod pojedinaca ubjeđenje o neophodnosti poštovanja zakona i, kao takva, predstavlja najjaču branu vršenju krivičnih djela.

Pravila o izvršenju krivičnih sankcija

Materija o izvršenju krivičnih sankcija ne spada u oblast krivičnog prava, ona je regulisna materijom izvršenja krivičnih i prekršajnih sankcija - Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija RS, (Sl. gl. RS, br. 64/01, 24/04).

Naučna disciplina koja se bavi ovim pitanjem zove se penologija.

KZ RS nema odredbi kojima se propisuje svrha izvršenja krivičnih sankcija, a što je propisano u nekim drugim KZ.

Vrste kazni

Sistem kazni u KZ RS (čl. 29.) obuhvata samo dvije kazne:1. zatvor2. novčana kazna.

Član 29.Vrste kazni

“Za krivična djela krivično odgovornim učiniocima mogu se izreći ove kazne:

69

1) zatvor,2) novčana kazna.”

I naše krivično pravo, u čl.30. KZ RS, polazi od uobičajene podjele kazni na:1. glavne,2. sporedne.

Član 30.Glavne i sporedne kazne

“(1) Dugotrajni zatvor i zatvor mogu se izreći samo kao glavne kazne.

(2) Novčana kazna se može izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.

(3) Ako je za jedno krivično djelo propisano više kazni, samo se jedna može izreći kao glavna.”

Glavna kazna je zatvor i dugotrajni zatvor.Novčana kazna se može izreći i kao glavna i kao sporedna

kazna.

Glavna kazna se izriče samostalno, s time da se samo jedna kazna može izreći kao glavna kazna, a novčana kazna se može izreći uz glavnu kaznu kao sporedna.

Zakonitost u izricanju kazni

Zakonitost u izricanju kazni propisana je u čl. 31.KZ RS.

Član 31.Zakonitost u izricanju kazne

“(1) Učiniocu krivičnog djela izriče se kazna propisana za učinjeno krivično djelo, a blaža kazna od propisane može se izreći samo pod uslovima predviđenim ovim zakonom.

(2) Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinilac kazniti zatvorom ili novčanom kaznom, asud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.”

Kazna zatvora

Član 32. Kazna zatvora

(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana, niti duža od dvadeset godina.

(2) Za najteže oblike teških krivičnih djela izvršenim s umišljajem, može se propisati kazna zatvora u trajanju od dvadeset i pet do četrdeset i pet godina (dugotrajni zatvor).

(3) Kazna dugotrajnog zatvora nikada se ne može propisati kao jedina glavna kazna za pojedino krivično djelo.

70

(4) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se izreći izvršiocu koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio dvadeset i jednu godinu života, niti bremenitojženi.

(5) Pod uslovima propisanim Glavom šestom ovog zakona može se izreći kazna maloljetničkog zatvora. Kazna maloljetničkog zatvora je po svojoj svrsi, prirodi, trajanju i načinu izvršenja posebna kazna lišenja slobode.

(6) Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržanih tri petine te kazne.

Odredba čl. 32 . st. 1. KZ RS određuje trajanje kazne zatvora.KZ RS se opredijelio za rješenje kojim kazna zatvor ne može

biti kraća od 30 dana niti duža od dvadeset godina.U odnosu na opšti maksimum odredba st. 2. čl. 32. predviđa i

jedan izuzetak tj. mogućnost da se za najteže oblike krivičnih djela izvršenih s umišljajem može propisati kazna zavora od 25 – 45 godina (dugotrajni zatvor).

Dugotrajnu kaznu zatvora treba posmatrati kao kaznu koja je uvedena umjesto smrtne kazne.

Odredbom st. 4. čl. 32. propisano je da se kazna dugotrajnog zatvor ne može izreći izvršiocu koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio dvadeset i jednu godinu života, niti bremenitoj ženi.

Ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora, amnestija i pomilovanje mogu se dati tek nakon izdržanih tri petine te kazne.

Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvor izriče se samo na pune godine. (čl. 33. st. 1.)

Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi tri mjeseca može se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom.

Član 33. Izricanje kazne zatvora

“(1) Kazna zatvora se izriče na pune godine i mjesece, a do šest mjeseci na pune dane. Kazna dugotrajnog zatvora se izriče samo na pune godine.

(2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi tri mjeseca, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona.”

Uslovni otpust

Član 108.Uslovni otpust

(1) Osuđeni koji je izdržao polovinu kazne zatvora može se otpustiti sa izdržavanja kazne pod uslovom da do isteka vremena za

71

koje mu je izrečena kazna ne učini novo krivično djelo (uslovni otpust).

(2) Uslovno se može otpustiti i osuđeni koji je izdržao polovinu, a izuzetno i trećinu kazne maloljetničkog zatvora, ali ne prije nego što izdrži najmanje jednu godinu ove kazne. Za vrijeme uslovnog otpusta sud može odrediti mjeru pojačanog nadzora organa socijalnog staranja.

(3) Osuđeni kome je izrečena kazna dugotrajnog zatvora može se uslovno otpustiti nakon što izdrži tri petine te kazne i pod uslovom da ubuduće ne učini krivično djelo.

(4) Pri ocjeni da li će se osuđeni uslovno otpustiti, uzeće se u obzir njegovo vladanje za vrijeme izdržavanja kazne, izvršavanje radnih obaveza s obzirom na njegovu radnu sposobnost i druge okolnosti koje pokazuju da je postignuta svrha kažnjavanja.

Prilikom zakonskog regulisanja uslovnog otpusta u novom zakonu pošlo se od tog da je uslovni otpust samo faza u izvršavanju kazne zatvora.. U sistemu kao što je naš gdje se uslovno otpušteni ne stavlja pod nadzor to predstavlja fikciju bez podloge.

Uslovni otpust, u stvari, suspenduje zatvor i u tom pravcu ima iste posljedice kao uslovna osuda.

Odredba čl. 108. st. 1. predviđa opšte uslove za uslovni otpust.

Propisuje se samo koji je dio zatvora potrebno da je osuđeni izdržao, ako i da u toku uslovnog otpusta osuđeni ne izvrši novo krivično djelo.

Uslovno otpuštanje je moguće u slučaju kumultivnog ispunjenja dva uslova:

1. da je osušeni izdržao najmanje 1/2 kazne (izuzetno 1/3) 2. da se u vrijeme izdržavanja kazne tako popravio da se sa

osnovom može očekivati da više neće vršiti krivična djela.

Opozivanje uslovnog otpusta reguliše čl. 109. KZ RS

Član 109. Opozivanje uslovnog otpusta

(1) Sud će opozvati uslovni otpust ako osuđeni dok je na uslovnom otpustu učini jedno ili više krivičnih djela za koje je izrečena kazna zatvora preko jedne godine.

(2) Sud može opozvati uslovni otpust ako uslovno otpušteni učini jedno ili više krivičnih djela za koje je izrečena kazna zatvora do jedne godine. Pri ocjeni da li će opozvati uslovni otpusti sud će naročito uzeti u obzir srodnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj, pobude iz kojih su učinjena i druge okolnosti koje ukazuju na opravdanost opozivanja uslovnog otpusta.

(3) Kad sud opozove uslovni otpust izreći će kaznu na osnovu odredaba člana 42. i člana 43. stav 2. ovog zakona uzimajući ranije

72

izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Dio kazne koju je osuđeni izdržao po ranijoj presudi uračunava se u novu kaznu, a vrijeme provedeno na uslovnom otpustu ne uračunava se.

(4) Odredbe st. 1. do 3. ovog člana primijeniće se i kad se uslovno otpuštenom sudi za djelo koje je učinio prije nego što je uslovno otpušten.

(5) Ako uslovno otpušteni bude osuđen na kaznu zatvora do jedne godine, a sud ne opozove uslovni otpust, produžuje se uslovni otpust za vrijeme koje je osuđeniproveo na izdržavanju kazne zatvora.

(6) Prethodne odredbe se shodno primjenjuju i na opoziv uslovnog otpusta sa izdržavanja kazne maloljetničkog zatvora.

Čl. 109. st. 1. KZ RS propisuje obavezno opozivanje ako je osuđeni dok je na uslovnom otpustu učinio jedno ili više krivičnih djela za koje je izrečena kazna zatvora preko jedne godine.

I o uslovnom otpustu i o opozivanju uslovnog otpusta odlučuje sud.

(op. vidi Komisija za uslovni otpust koju je navodno formirala Vlada; da li postoji, kako je regulisano)

Novčana kazna

Novačna kazna nije u suštini mijenjana u odnosu na raniji zakon, već su samo korigovani kazneni okviri (iznosi kazne) koji se izriču u KM.

Iznosi kazne – Najniži iznos ne može biti manji od 50 KM, a najviši iznos ne može biti veći od 50.000 KM. Za krivična djela iz kroistoljublja iznos ne može biti veći od 1.000.000 KM, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.(st.3. čl. 35.)

Novčana kazna se izriče u dnevnim iznosima, ako to nije moguće, može se izreći u određenom iznosu. (st. 1. čl. 35.)

Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima, može iznositi najmanje pet a najviše 360 dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše 1500 dnevnih iznosa, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.(st.2. č. 35.)

Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opšta pravila o odmjeravanju kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plate i njegova druga primanja, kao i porodične obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa sud se oslanja na podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci. (st. 4. čl. 35.)

Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu šezdesetinu, a najviše jednu trećinu zadnje zvanično objavljene prosječne mjesečne neto plate zaposlenih u Republici Srpskoj, koju objavljuje Zavod za statistiku Republike Srpske. (st. 6. čl. 35.)

73

Rok plaćanja novčane kazne utvrđuje se u presudi i on ne može biti kraći od 15 dana ni duži od 6 mjeseci. Izuzetno, u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti duži od dvije godine.(st. 7. čl. 35.)

Zamjena nov č ane kazne – Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno.U slučaju da osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

(op. U ranijem zakonu je bilo propisnao da ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je određen pristupa se njenoj prinudnoj naplati. Prinudna naplata se vršila, prije svega, iz pokretne imovine, a ako ta imovina nije bila dovoljna, novčana kazna se naplaćivala iz nepokretne imovine. Odluku o prinudnoj naplati donosio je sud koji je izrekao kaznu.)

Dakle, novčana kazna se pretvara u kaznu zatvora (tzv. suplatorni zatvor) za koji ne važi većina odredbi o kazni zatvora, kao što je ona u pogledu opšteg minimuma.

Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne, ostatak će se srazmjerno pretvoriti u zatvor, a ako osuđeni isplati ostatak novčane kazne - izvršenje zatvora će se obustaviti.(st. 4. čl. 36.)

Iako to proizilazi iz prirode i pojma kazne kao krivične sankcije, izričito je propisano da se nakon smrti osuđenog novčana kazna neće izvršiti. (st. 5. čl. 36.)

Član 35. Novčana kazna

(1) Novčana kazna se izriče u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće, može se izreći u određenom iznosu.

(2) Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima, može iznositi najmanje pet a najviše 360 dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše 1500 dnevnih iznosa, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.

(3) Ako se novčana kazna izriče u određenom iznosu, najniži iznos ne može biti manji od 50 KM, a najviši iznos ne može biti veći od 50.000 KM, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja iznos ne može biti veći od 1.000.000 KM, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom.

(4) Broj dnevnih iznosa novčane kazne određuje sud primjenjujući opšta pravila o odmjeravanju kazne. Visinu dnevnog iznosa sud određuje tako što uzima u obzir visinu dnevnog dohotka učinioca prema iznosu njegove tromjesečne neto plate i njegova druga primanja, kao i porodične obaveze. Prilikom određivanja visine iznosa sud se oslanja na podatke koji u trenutku izricanja kazne nisu stariji od šest mjeseci..

(5) Podatke iz prethodnih stavova ovog člana koji sudu nisu poznati obezbjeđuje optuđeni u roku koji odredi sud, a najkasnije do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku. Ako do završetka glavnog pretresa u krivičnom postupku sudu nisu poznate okolnosti

74

bitne za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne, novčana kazna se izriče u određenom iznosu, pri čemu se primjenjuju opšta pravila za odmjeravawe kazne.

(6) Najniži dnevni iznos novčane kazne iznosi jednu šezdesetinu, a najviše jednu trećinu zadnje zvanično objavljene prosječne mjesečne neto plate zaposlenih u Republici Srpskoj, koju objavljuje Zavod za statistiku Republike Srpske.

(7) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne, koji ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od šest mjeseci, ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti duži od dvije godine.

(8) Novčane kazne izrečene i naplaćene po ovom zakonu su prihod budžeta Republike Srpske.

Član 36. Zamjena novčane kazne

(1) Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno.(2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen

presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora.

(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izrečena u određenom iznosu, za svakih započetih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci.

(4) Ako osuđeni isplati samo dio novčane kazne, ostatak će se srazmjerno pretvoriti u zatvor, a ako osuđeni isplati ostatak novčane kazne - izvršenje zatvora će se obustaviti.

(5) Poslije smrti osuđenog novčana kazna neće se izvršiti.

Rad za opšte dobro na slobodi

Ovo je novo rješenje koje je usvojio bivši zakonik Republike Srpske na polju tzv. alternativnih nepustovijalnih krivičnih sankcija i prvi korak, makar veoma skroman, k uvođenju novih alternativnih krivičnih mjera koje više od tri decenije postoje i primjenjuju se u praksi evropskih krivičnih zakona.

Rad za opšte dobro na slobodi iz čl. 34. KZ Rs spada u mjere tzv. diverzionog karaktera ili tretmana na slobodi.

(op. Diverzioni model je nastao na aspektu nekrivčne sankcije u krivčnom postupku.)

Član 34. Rad za opšte dobro na slobodi

(1) Kad sud izrekne kaznu zatvora najviše do šest mjeseci, istovremeno može odrediti da se izrečena kazna, zamijeni radom za opšte dobro na slobodi, ako optuženi na to pristane.

(2) Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, odluku o zamjeni može donijeti i drugostepeni sud prilikom donošenja odluke o žalbi

75

protiv prvostepene presude. Poslije pravnosnažnosti presude, ovakva se odluka ne može donijeti.

(3) Pri ocjeni da li izrečenu kaznu treba zamijeniti radom za opšte dobro na slobodi, sud će uzeti u obzir sve okolnosti od kojih zavisi vrsta i visina kazne, a izvršenje kazne zatvora ne bi bilo neophodno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, a istovremeno uslovna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opšte svrhe krivične sankcije.

(4) Rad za opšte dobro na slobodi određuje se u trajanju srazmjernom izrečenoj kazni zatvora. Ovo trajanje ne može biti kraće od jednog mjeseca, niti duže od izrečene kazne zatvora. Pri odmjeravawu ovog trajanja sud će uzeti u obzir izrečenu kaznu zatvora koja se zamjenjuje, ali i mogućnost osuđenog s obzirom na njegovu ličnu situaciju i zaposlenje.

(5) Ako osuđeni poslije isteka datog mu roka, ne izvrši ili samo djelimično izvrši rad za opšte dobro na slobodi, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjernom vremenu preostalog rada za opšte dobro na slobodi i preostalom dijelu koji nije izvršen.

(6) Zamjena kazne zatvora radom za opšte dobro na slobodi može se primijeniti i u slučajevima kada se novčana kazna zamjenjuje kaznom zatvora prema odredbama člana 36. ovog zakona.

(7) Raspored na rad za opšte dobro na slobodi u smislu vrste i radnog mjesta vrši Ministarstvo pravde Republike Srpske, vodeći računa o sposobnostima i znanjima osuđenog.

Odmjeravanje kazne

Odmjeravanje kazne može biti zakonsko i sudsko.Samo sudsko odmjeravnje kazne predstavlja odmjeravanje kazne u pravom

smislu.U oblasti odmjeravanja kazne koristi se i pojam individualizacije kazne, a

može se shvatiti i širem i u užem smislu.U širem smislu to je ukupan proces od izvršenja pa do izricanja, što znači da

obuhvata i odmjeravanje kazne.U užem smislu individualizacija je jedan od pricipa na kojem se odmjerava

kazna, a to mora da pretpostavlja poznavanje ličnih svojstva učinioca.(op. Individualizacijea kazne znači izricanje učiniocu krivičnog djela kazne

kojom će se, po ocijeni suda, najbolje ostvariti svrha primjene ove krivične sankcije. Praktično se ovaj princip sprovodi na taj način 1. da je za određeno krivično djelo alternativno propisno više kazni te se tako pruža veća mogućnost sudu da kaznu individualizira po vrsti;2. kao i mogućnost primjene otežavajućih i olakšavajućih okolnosti; 3. te zakonske mogućnosti za ublažavanje ili pooštravanje kazne,4. zatim i način na koji je regulisano odmjeravanje kazne za krivična djela izvršena u sticaju,

- uloga sudije u postupku individualizacije kazne je veoma značajna jer je sudija taj koji u konkretnom slučaju odlučuje o svrsishodnosti primjene određene kazne).

Odmjeravanje kazne može biti u zakonom određenim granicama propisnim za to krivično djelo, s tim da da sud može učiniocu, kad to zakon predviđa, odmjeriti

76

kaznu ispod granice propisne zakonom ili primjeniti blažu vrstu kazne (ublažavanje kazne), odnosno odmjeriti kaznu težu od propisane

Redovan način odmjeravanja je onaj koji se vrši u okviru zakonskog odmjeravanja, dok se ublažavnje odnosno pooštravanje može vršiti izuzetno na način utvrđen zakonom.

Opšti minimum i opšti maksimum propisan opštom odredbom ne može se prekoračiti ni u okviru ublažavanja ni u okviru pooštravanja.

U oblast odmjeravanja kazne spada i oslobađanje od kazne.

Posebni načini odmjeravnja kazne su:- odmjeravanje kazne za krivična djela u sticaju,- odmjervanje kazne osuđenom licu.

Kada je riječ o redovnom odmjervanju kazne tj. odmjeravnju kazne koja se kreće u okviru granica kazne propisane za krivično djelo, treba uzeti u obzir slijedeće kriterije:

1. propisana kazna,2. svrha kažnjavanja3. olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (st. 1. čl. 37.)

Član 37 Opšta pravila o odmjeravanju kazne

(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

(2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmjeravanju novčane kazne sud će posebno uzeti u obzir imovno stanje učinioca.

Prilikom odmjeravanja kazne sud mora voditi računa o propisanoj kazni za učinjeno krivično djelo.

Danas je u savremenom krivičnom zakonodavstvu napuštena druga dva sistema propisivanja kazni:

- sistem apsolutno određenih kazni,- sistem apsolutno neodređenih kazni,

a prihvaćen je, ako i u KZ RS, sistem relativno određenih kazni koji zahtjeva odmjeravanje kazni u okviru propisanim zakonom.

77

Kada je riječ o kazni zatvora, ona se odmjerava između posebnog minimuma i posebnog maksimuma.

Ako nije propisan posebni minimum ni posebni maksimum, primjenjuje se opšti minimum, odnosno opšti maksimum tj. najmanja odnosno najveća mjera te kazne koju zakon uopšte propisuje.

Kod novčane kazne odmjeravnje se vrši u okviru opšteg minimuma odnosno maksimuma, s obzirom da se ne propisuje posebni minimum odnosno posebni maksimum kod pojedinih krivičnih djela. To istovremeno znači da se novčana kazna ne može ublažiti niti pooštriti.

Prilikom odmjeravnja kazne sud mora voditi računa o tom da je u konkretnom slučaju potrebno postići svrhu kažnjavanja. U vezi s tim se javlja problem autinomije (svrhe kažnjavanja).

Naime, postavlja se pitanje da, ako različite norme predviđaju i različite svrhe kojoj svrsi dati prednost.

Olak š avaju ć e i ote ž avaju ć e okolnosti

Postoje dva koncepcijski različita pristupa zakonodavca:- jedan je, nabrajanje,- drugi podrazumjeva samo uopšteno navođenje okolnosti o kojima sud mora

da vodi računa prilikom odmjeravnja kazne.

KZ RS ne prihvata precizno određivanje olakšavajućih, odnosno otežavajućih okolnosti, niti sadrži njihov katalog, već se priklanja drugom rješenju kod uzimanja u obzir olakšavajućih odnosno otežavajućih okolnosti koje sud mora da uzme u obzir prilikom odmjeravanja kazne (zavisno od toga kako je ostvrena), okolnost u nekom konkretnom slučaju može biti i otežavajuća i olakšavajuća (st. 1. čl. 37.)

(op. Olakšavajuće i otežavjuće su one okolnosti koje se, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzimaju u obzir u konkretnom slučaju i koje utiču da kazna bude manja ili veća, a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.)

To su okolnosti na koje zakon posebno ukazuje, što znači da, pored njih sud treba da uzima u obzir i druge okolnosti (op. one iz st. 2. i 3. čl. 37.; kao i specijalna prevencija).

Dakle, sud izriče kaznu u zakonom utvrđenim grnicama za konkretno krivično djelo na osnovu okolnosti konkretnog slučaja (između posebnog minimuma i posebnog maksimuma).

Ako neka okolnost ima karakter olakšavajuće, ona će uticati da kazna bude bliža donjoj granici kazne propisane za to djelo. I obrnuto, ako ima karakter otežavajuće to će uticati da se kod odmjeravanja kazna kreće u pravcu maksimalne kazne za to djelo.

Sporno je, kako procjenjivati olakšavajuće i otežavajuće okolnosti.

78

Za to postoje dva metoda: analitički i sintetički.Pristalice analitičkog metoda smatraju da sud treba razmotriti svaku okolnost i

procjeniti koliko svaka utiče na kaznu. Tek, nakon pažljivog procjenjivanja i odmjeravanja svake okolnosti sud treba da učiniocu izrekne kaznu.

Pristalice sintetičkog metoda smatraju da sud treba da smatra krivčno djelo i učinioca kao jednu cjelinu i na osnovu opšteg utiska odmjeri kaznu.

Sudska praksa pretežno koristi sintetički metod.Međutim, najprihvatljivije je prihvaćanje oba metoda tj. sintetičko –

analitičkog. To znači da sud na osnovu opšteg utiska uzimajući u obzir sve okolnosti treba da dođe do prosječne orijentacione kazne i da je povećava ili smanjuje nakon pažljivog odmjeravanja svake olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti.

Iako nije izričito zakonom predviđen, naša sudska praksa predviđa sistem zabrane dvostrukog vrednovanja

To znači da nije dozvoljeno da se neka okolnost vrednuje dva puta. Prvi put, od strane zakonodavca kad je predviđa kao konstitutivni element krivičnog djela određenog olakšavajućim ili otežavajućim okolnostima. Drugi put, prilikom odmjeravnja kazne.

Znači da se ta otežvajuća ili olakšavajuća okolnost ne može predstavljati biće krivičnog djela za koje se odmjerava kazna.

(op. od otežavajućih i olakšavjaućih okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne treba razlikovati kvalifikatorne i ublažavane okolnosti koje daju određenom krivičnom djelu poseban teži vid, tako da pri postojanju tih okolnosti nastaje druga, teža kvalifikacija krivčnog djela – npr. ubistvo je osnovno krivično djelo protiv života; ali ako je ovo krivčno djelo izvršeno iz koristoljulja (subjektivna kvalifikatorna okolnost), onda se usljed te okolnosti javlja novo kvalifikovano krivčno djelo ubistva - teško ubistvo (čl.149.) za koje zakon predviđa težu kaznu. I obrnuto, kod ublažavanih okolnosti djelo dobija lakši vid, npr. ako je krivično djelo ubistva izvršeno u jakoj razdraženosti izazvanoj napadom, to nije samo olakšavajuća okolnost, već okolnost koja čini djelo privilegovanim da postaje lakši oblik ubistva – ubistvo na mah (čl. 150.), za koje zakon propisuje blažu kaznu)

Odredba čl. 37. st. 3. KZ RS obavezuje sud da prilikom odmjervanja novčane kazne posebno uzme u obzir imovno stanje učinioca tj. da provjeri njegovu ukupnu imovinu i prihode kao i imovinske obaveze.

To znači da imamo stanje kao i u sistemu dani – novčana kazna.

Ublažavanje kazne

(op. razlikujemo ublažavanje kazne po mjeri i vrsti; ograničeno i neograničeno ublažavanje; zakonsko i sudsko ublažavanje)

Institut ublažavanja kazne, odnosno način odmjeravnja blaže kazne omogućava sudu da pod određenim uslovima može izreći učiniocu kaznu koja je blaža od kazne koja je propisana za to krivično djelo.

To znači da sud može učiniocu izreći kaznu koja je po mjeri ispod granice propisane zakonom za određeno krivično djelo ili primjeniti po vrsti blažu kaznu od propisane.

Razlikuje se ublažavanje:- po vrsti,- po mjeri.

79

(op. ublažavanje po mjeri postoji kad se učiniocu izriče ista vrsta kazne koja je propisana za izvršeno krivično djelo, ali u trajanju manjem od propisanog posebnog minimuma; npr. ako je za neko krivčno djelo propisana kazna zatvor od tri mjeseca do pet godina, ublažavanje po mjeri bi postojalo ako bi se izrekla kazna zatvora manja od tri mjeseca;

- ublažavanje kazne po vrsti postoji kad se umjesto propisane kazne izriče blaža vrsta kazne, npr. kad se umjesto propisane kazne zatvora izriče novčana kazna)

Imajući u vidu rješenje iz čl. 38. KZ RS može se govoriti o:1. zakonskom ublažavanju kazne (st. 1. čl. 38.)2. sudskom ublažavanju (st. 2. čl. 38.)

U prvom slučaju sud je vezan zakonom, a u drugom slučaju ublažavanje zavisi od procjene suda.

Razlika između zakonskog i sudskog ublažavanja kazne je samo relativnog karaktera. Ne bi se moglo uzeti da sud kod zakonskog ublažavanja kazne automatski primjenjuje zakonske odredbe, odnosno kod sudskog ublažavnja da uopšte nije vezan zakonom.

Razlikujemo ograničeno i neograničeno sudsko ublažavanje kazne.Ogrničeno ublažavanje postoji kad zakon posebnim pravilima određuje kako

se kazna može ublažiti kad za to postoje uslovi. Neograničeno ublažavanja kazne potoji kad sud, po slobodnoj ocjeni, odlučuje

da li će kaznu ublažiti po mjeri ili po vrsti, a kod ublažavanjakazne ne može ići samo ispod opšteg minimuma kazne koja je propisana za izvršeno krivično djelo

Za razliku od sudskog ublažavanja kazne koje je uvijek ograničeno određenim pravilima i granicama ublažavanja kazne (čl.39.), (op. te u osnovi, ipak i neograničeno sudsko ublažavnje, u suštini predstavlja ograničeno ublažavanje kazne), zakonsko ublažavanje može biti i neograničeno onda kad postoji neki od osnova za oslobađanje od kazne (čl. 40. st. 2.) (op.neograničeno ublažavanje - kad je sud zakonom ovlašćen da učinioca oslobodi od kazne).

To znači da onda kad je zakonom predviđeno da sud učinioca može osloboditi od kazne to je onda neograničeno ublažavanje kazne.

Neograničeno ublažavanje kazne može se vršiti u čitavom prostoru između opšteg i posebnog minimuma.

Član 38. Ublažavanje kazne

Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:

1) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti,2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje

ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

Zakonski osnovi za ublažavanje kazne propisani su i u opštem i u posebnom dijelu kod pojedinih krivičnih djela.

U opštem dijelu propisano je više osnova za oslobađanje od kazne i svi su fakultativnog karaktera. To su:

80

1. prekoračenje granica nužne odbrane,2. prekoračenje granica krajnje nužde,3. izazivanje opasnosti iz nehata kod krajnje nužde,4. bitno smnajena uračunljivost,5. pravna zabluda 6. pokušaj pomaganja

Neki od ovih osnova ako postoje određeni dopunski uslovi (prekoračenje granica nužne odbrane i krajnje nužde) ili pod istim uslovima (pravna zabluda) predstavljaju osnov za oslobođenje od kazne.

U posebnom djelu kod pojedinih krivičnih djela naše krivično zakonodavstvo vrlo rijetko predviđa mogućnost ublažavanja kazne.

Npr. učinilac krivičnog djela «Samovoljno bjekstvo i odsustvovanje iz Vojske Republike Srpske» (čl. 315. KZ RS)

Član 315. Samovoljno bjekstvo i odsustvovanje iz Vojske Republike Srpske

(1) Vojno lice koje samovoljno napusti svoju jedinicu ili službu i ne vrati se na dužnost u roku od deset dana, ili se u istom roku ne vrati na dužnost sa dozvoljenog bavljenja van jedinice ili službe, kao i vojno lice koje više od dva puta, a krađe od deset dana nedozvoljeno boravi van svoje jedinice ili službe, te vojno lice koje samovoljno napusti svoju jedinicu ili službu za vrijeme izvršenja važnog zadatka ili povećanog stepena borbene gotovosti jedinice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(2) Vojno lice koje se krije da bi izbjeglo službu u vojsci ili koje samovoljno napusti svoju jedinicu ili službu i ne vrati se na dužnost ni posle 30 dana, ili se u tom roku ne vrati sa dozvoljenog boravka van jedinice ili službe, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do tri godine.

(3) Vojno lice koje napusti zemlju ili ostane u inostranstvu da bi izbjeglo službu u vojsci, ili u istoj namjeri priprema bjekstvo u inostranstvo, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.

(4) Ko poziva ili podstiče više lica na izvršenje djela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana, kazniće se za djelo iz stava 1. zatvorom do dvije godine, a za djela iz st. 2. i 3. zatvorom od jedne do pet godina.

(5) Učinilac djela iz st. 2. i 3. ovog člana koji se dobrovoljno javi nadležnom organu može se blaže kazniti.

Za sudsko ublažavanje (čl. 38. st. 2.) potrebno je ispuniti dva uslova:1. dvije ili više osobito olakšavajućih okolnosti,2. da se ublažavanjemkazne može postići svrha kažnjavanja.

Radi se o generalnom ovlašćenju suda koji može kad smatra da su ta dva uslova ispunjena uvijek da ublaži kaznu.

Ublažavanje kazne je po pravilu ograničeno.Zakon propisuje granice ublažavanja kazne.

81

Kada postoje uslovi za ublažavnaje iz čl. 38. sud će ublažiti kaznu prema pravilima propisnim u st. 1. čl. 39.

Član 39.Granice ublažavanja kazne

(1) Kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz prethodnog člana ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:1) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;2) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od pet godina, kazna se može ublažiti do dvije godine zatvora;3) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor od tri godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci zatvora;4) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor ispod tri godine, kazna se može ublažiti do trideset dana zatvora, a može se umjesto zatvora izreći novčana kazna;5) ako je za krivično djelo propisana novčana kazna sa naznačenjem posebne najmanje mjere, kazna se može ublažiti do pet dnevnih iznosa, a ako se izriče u određenom iznosu do 50 KM.

(2) Pri odlučivanju u kojoj će mjeri kaznu ublažiti prema pravilima iz stava 1. ovog člana, sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru kazne propisane zakrivično djelo.

To u načelu znači da što je propisan viši posebni maksimum sud ima manje opravdanje da se ide ka donjoj granici za ublažavanje predviđenoj navedenim pravilima.

Oslobođenje od kazne

Ovaj institut podrazumjeva da učinilac krivičnog djela ne mora uvijek da bude kažnjen iako je krivično odgovoran, i to:

1. bilo iz određenih kriminalno-političkih razloga,2. bilo što su ciljevi kazne već postignuti.

Za razliku od ublažavnja kazne sud može učinioca osloboditi kazne samo za one slučajeve koji su izričito propisni u zakonu i predvidi ih i u opštem i u posebnom dijelu krivičnog zakona.

U opštem dijelu propisano je više fakultativnih osnova oslobođenja od kazne. To su:

1. prekoračenje granica nužne odbrane (čl. 11. st. 3.)2. prekoračenje granica krajnje nužde (čl. 12. st. 3.)3. pravna zabluda iz opravdanih razloga (čl. 19.)4. nepodoban pokušaj (čl. 21.)5. dobrovoljni odustanak (čl. 22.)

I u posebnom dijelu, prije svega, iz kriminalno-političkih razloga kod pojedinih djela predviđeni su, uglavnom fakultativni, osnovi za osobođenje od kazne.

82

Npr. kod krivičnog djela otmice iz čl. 165. KZ RS učinilac krivičnog djela koji dobrovoljno pusti na slobodu oteto lice prije nego što je ostvaren njegov zahtjev koji je cilj otmice, može se osloboditi od kazne..(op. zakon ni u jednom slučaju ne predviđa obavezno oslobođenje od kazne;- i u slučaju osobođenja od kazne učiniocu se može izreći mjera bezbjednosti)

Član 165.Otmica

(1) Ko silom, prijetnjom, obmanom ili na drugi način odvede ili zadrži neko lice u namjeri da od njega ili drugog lica iznudi novac ili kakvu drugu imovinsku korist ili da njega ili koga drugog prinudi da nešto učini, ne učini ili trpi, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.

(2) Ko djelo iz stava 1. ovog člana izvrši prema djetetu ili maloljetnom licu, ili na svirep način ili prijetnjom ubistvom ili teškom tjelesnom povredom, ili u sastavu grupe ili zločinačke organizacije, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Kazna iz stava 2. primijeni}e se i ako je oteto lice zadržano duže od petnaest dana, ili je licu koje je oteto teško narušeno zdravlje ili su nastupile drugeteške posljedice.

(4) Ako je usljed djela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana nastupila smrt otetog lica, učinilac će se kazniti zatvorom od dvije do petnaest godina.

(5) Učinilac djela iz st. 1. do 3. ovog člana koji dobrovoljno pusti na slobodu oteto lice prije nego što je ostvaren njegov zahtjev zbog kojeg je izvršio otmicu, može se osloboditi od kazne.

Oslobođenje od kazne predstavlja isključenje primjene odredbe čl. 39. KZ RS (op. koja prihvaća ograničeno ublažavanje kazne) što znači ublažavnje kazne bez ograničenja propisnih za ublažavanje kazne pomenutom odredbom, i to u slučaju zakonom propisnih osnova za oslobađanje (čl. 40. st. 2.).

Član 40.Oslobođenje od kazne

(1) Sud može osloboditi od kazne učinioca krivičnog djela samo kad to zakon izričito predviđa.

(2) Kad je sud ovlašćen da učinioca krivičnog djela oslobodi od kazne, može mu kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne.

Oslobođenje od kazne ne dira u postojanje krivičnog djela i krivičnu odgovornost.

U slučaju oslobađanja od kazne ne mogu nastupiti pravne posljedice osude.

83

KZ RS predviđa u čl. 41. i poseban osnov za oslobođenje od kazne.

Prema toj odredbi sud može osloboditi od kazne učinioca krivičnog djela učinjenog iz nehata kad posljedice djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja.

Radi se o osnovu oslobađanja od kazne koji se u načelu može primijeniti kod svih krivičnih djela učinjenih iz nehata.

Međutim, priroda stvari podrazumejva da njegova primjena (posebanog osnova za oslobođenje od kazne) dolazi u obzir samo kod nekih krivičnih djela (krivično djelo ubistva iz nehata (čl. 152.), krivična djela protiv bezbjednosti javnog saobraćaja: ugrožavanje javnog sobraćaja (čl. 410.), ugrožavanje posebnih vidova saobraćaja (čl. 411.), ugrožvanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom (čl. 412.), nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem (čl. 413.) (op. tu ne spada krivično djelo nepružanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći (čl.414.)jer nije predviđen nehat)

(op. dva uslova za primjenu posebog osnova za oslobođenje od kazne: 1. da je krivčno djelo izvršeno iz nehata i 2.da prouzrokovana posljedica teško pogađa samog učinioca)

Član 41. Poseban slučaj za oslobođenje od kazne

(1) Sud može osloboditi od kazne učinioca krivičnog djela učinjenog iz nehata kad posljedice djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja.

(2) Ako je učinilac poslije izvršenog djela, a prije nego što je saznao da je okrivljen, dobrovoljno otklonio posljedice djela ili naknadio štetu prouzrokovanu krivičnim djelom, može se osloboditi od kazne.

Teška pogođenost posljedicom krivičnog djela u takvim slučajevima se sastoji u fizičkim patnjama (invaliditet, fizički bolovi) i duševnim patnjama učinioca zbog smrti njemu bliskih lica (srodnika).

POVRAT

Povrat postoji kada je učinioc koji je ranije osuđivan ponovo učinio krivično djelo.

Za razliku od realnog sticaja gdje se takođe radi da je jedno lice učinilo dva ili više krivičnih dijela (ali mu se za njih istovremeno sudi) ovdje je riječ o već osuđenom koji ponovo učini krivično djelo.

Realni sticaj: “Ako je učinilac jednom radnjom ili sa više radnji učinio više krivičnih dijela za koje mu se istovremeno sudi, sud će predhodno utvrditi kazne za svako od tih dijela pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu" st.1 čl. 42 , ovdje je riječ o već osuđenom licu koji nakon osude ponovo učini krivično djelo.

84

Suštinska razlika te dvije situacije je u tome što kod realnog sticaja se po pravilu radi o neefikasnosti države, odnosno krivičnog pravosuđa u pogledu primjene krivičnog prava u odnosu na učinioca krivičnog djela, dok se kod povrata učinioc na primjenu sankcije umjesto da ona na njega djeluje preventivno, on reaguje ponovnim izvršenjem krivičnog dijela.

U teoriji postoje dvije vrste povrata1.obični povrat2.višestruki povrat

U nekim zakonodavstvima postoji podjela na:- generalni (opšti) i specijalni (posebni) povrat.

Kod generalnog povrata učinioc nakon osude za k.d vrši k.d. koje sa ranijim nije srodnom, dok se u drugom slučaju (specijalni povrat) radi o istovrsnom odnosno srodnom k.d.

Tu podjelu indirektno prihvata i KZ RS - upućujući sud da uzme u obzir raniju osudu za k.d

Najveći značaj ima podjela na: obični i višestruki povrat.Naš KZ RS ne poznaje ustanovu višestrukog povrata, koja je nu bivšem KZ

SFRJ bila uvedena novelom iz 1950 godine a izostavljena novim Krivičnim zakonikom RS iz 2000. godine.

Radi se o institutu koji je u doktrini dosta osporavan i u suštini suprotan osnovnim principima krivičnog prava, a posebno principu pravičnosti i srazmjernosti u odmjeravanju kazne. Ako se ima u vidu ustanova produženog krivičnog djela, koju takođe ne poznaje

KZ RS, može se reći da je teško naći pravnu logiku za ustanovu višestrukog povrata

U kriminološkom smislu i u jednoj i u drugoj situaciji, učinioc se nalazi u istoj poziciji, pa je teško naći prave razloge za privilegiranje onoga koji uopšte nije suđen i izdržao kaznu (produženo krivično djelo), a na drugoj strani uvođenje, čak, dvostrukog kažnjavanja onog ko je izdržao kaznu i ima realno samo jedno krivično djelo (višestruki povrat)

Zato je izostavljen institut višestrukog povrata kao nepravedan i suprotan principima krivičnog prava.

Međutim, ostavlja se sudu da, u okviru čl.37 st.2. KZ RS, koji glasi: “ Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za k.d učinjeno u povratu, posebno će se

uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena prošlo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.”

cijeni ovu okolnost pri odmjeravanju kazne, što je sasvim zadovoljavajuće.

Za postojanje običnog povrata ne postavljaju se nikakvi uslovi osim da je učinioc najmanje jednom osuđivan.

Obični povrat predstavlja fakultativnu otežavajuću okolnost. Prilikom odlučivanja da li će običan povrat uzeti kao otežavajuću okolnost,

zakon, posebno, upućuje sud da cijeni okolnosti koje se tiču odnosa namjere ranije

85

učinjenog djela i onog za koje mu se sudi, tj da uzme u obzir da li je ranije djelo iste vrste ( čl.37 st.2 ).

To nisu uslovi za postojanje običnog povrata, već samo okolnosti koje sud uzima prilikom donošenja odluke o tome da li će obični povrat uzeti kao otežavajuću okolnost.

Naravno, kao i kod svih drugi otežavajućih okolnosti sud se mora kretati u okviru propisane kazne za novo djelo za koje odmjerava kaznu učiniocu koji je već jednom bio osuđivan.

Višestruki povrat, koji ne poznaje naš zakon, za razliku od običnog povrata predviđa više uslova za njegovo postojanje. Mogu se svrstati u 4 grupe:I uslovi koji se odnose na ranije izvršeno krivično djelo, na ranije osude

1. da je učinilac ranije najmanje dva puta osuđivan2. da je osuđivan na kaznu zatvora od najmanje 1 godine zatvora3. da su krivična djela za koje je osuđivan izvršena sa umišljajem

II uslovi koji se tiču novog krivičnog djela za koje se učiniocu sudi1. da je za to krivično djelo propisana kazna zatvora2. da je k.d učinjeno sa umišljajem.

III uslovi koji se odnose na učinioca - da pokazuje sklonost ka vršenju krivičnih dijela

IV uslovi koji se odnose vremenski period- da nije proteklo više od 5 godina od otpuštanja sa izdržavanja kazne do izvršenja novog k.d.

Iz navedenih uslova se vidi da se višestruki povrat primjenjuje samo na umišljajna k.d. To moraju biti ozbiljnija k.d.

I najzad, bilo je potrebno da je postojala tendencija ka ponavljanju krivičnih djela.

Ako su navedeni uslovi bili kumulativno ispunjeni, sud je mogao učiniocu izreći strožiju kaznu od kazne koja je propisana.

Višestruki povrat je predstavljao fakultativnu otežavajuću okolnost i to jedinu koju je naše zakonodavstvo poznavalo (više je nema ).

To znači, da je sud je mogao kaznu pooštriti, ali nije morao tj. mogao je izreći kaznu koja ne prelazi posebni maksimum.

ODMJERAVANJE KAZNE ZA KRIVIČNA DJELA U STICAJU

U pogledu centralnog pitanja kako odrediti jedinstvenu kaznu za krivična djela u sticaju zapažaju se, u savremenom zakonodavstvu, dva rješenja.

Po prvom rješenju, do jedinstvene kazne se dolazi tako što se predhodno utvrdi posebna kazna za svako pojedino k.d.u sticaju pa se na osnovu tako određenih pojedinih kazni primjenom određeni principa (apsorpcije, asperacije i kumulacije) dolazi do jedinstvene kazne.

Po drugom rješenju jedinstvena kazna se odmjerava bez posebnog odmjeravnaja kazni za pojedina krivična djela i pri tom se na razne načine određuju kazne i okviri za jedinstveno djelo.

86

KZ RS je prihvatio prvo rješenje kada se radi o punoljetnom učiniocu. Naime, ako je učininilac jednom radnjom ili sa sa više radnji učinio više k.d. za koja mu se istovremeno sudi (idealni ili realni sticaj), sud će predhodno utvrditi kazne za svako od od tih dijela pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu – čl. 42 st.1.

Naše krivično pravo usvaja sva 3 principa prilikom odmjeravanja kazne za k.d učinjeno u sticaju.

Princip asperacije primjenjuje se samo onda kada su kao pojedinačne kazne utvrđene kazne zatvora, a princip kumulacije kada je za pojedina k.d utvrđena novčana kazna. Pricip apsorpcije se primjenjuje samo u tačno određenim slučajevima kada najteža kazna apsorbuje ostale kazne te se kao jedinstvena kazna izriče samo najteža kazna.

Prema odredbi čl.. 42. st. t.1. “Ako je za neko k.d u sticaju (sud) utvrdio kazanu dugotrajnog zatvora izreći će samo tu kaznu (kao jedinstvenu kaznu)” - Princip apsorpcije – kazna dugotrajnog zatvora apsorbuje ostale kazne.

Princip asperacije se prema čl. 42. st. 2. t.2 “ Ako je za k.d u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina zatvora.”

Dakle, jedinstvena kazna je ograničena opštim maksimumom kazne zatvora i ne smije preći 20 godina.

Prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne u okviru raspona asperacije ne bi bilo opravdano ponovo procjenjivati sve one okolnosti na osnovu kojih je odmjerena svaka pojedinačna kazna

(Ipak nije moguće relevantno raspraviti okokolnosti i koje sve korekcije treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja svake kazne i onih koje se uzimaju u obzir prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne.)

Za odmjeravanje kazne nije mjerodavna propisana kazna. KZ RS, ipak, predviđa jedno ograničenje u tom pogledu.Cilj tog ograničenja

je da se kod lakših k.d otkloni mogućnost izricanja dugih kazni zatvora koje ne bih bile adekvatne za ta k.d i njihove učinioce.

Ograničenje je propisano u čl. 42. st. 2. t. 3. i odnosi se na to da “Ako su za sva k.d u sticaju propisane kazne zatvora do 3 godine jedinstvena kazna ne može biti veća od 8 godina“

Princip kumulacije se primjenjuje se onda kada je sud za k.d u sticaju utvrdio samo novčane kazne. Tada se izriče jedinstvena kazna koja odgovora zbiru pojedinih novčanih kazni, s tim da da ne smije preći iznos od 50.000 KM odnosno 1.000.000 KM (za k.d izvršeno iz koristoljublja) – čl. 42. st. 2. t. 4. “ ako je za k.d u sticaju utvrdio samo novčanu kaznu ,jedinstvena kazna ne smije preći zbir utvrđenih kazni niti iznos od 50.000 KM, odnosno 1000.000 KM ako je neko od djela izvršeno iz koristoljublja “

Ako je za neka k.d u sticaju sud utvrdio kaznu zatvora, a za druge novčanu kaznu, sud će izreći jednu kaznu zatvora i 1 novčanu kaznu (čl. 42. st. 2. t. 5. - “Ako je za neka k.d u sticaju utvrdio kaznu zatvora, a druga novčanu kaznu, izreći će jedinstvenu kaznu

87

zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu.”) primjenjujući princip asperacije u pogledu kazne zatvora, a princip kumulacije u pogledui novčane kazne.

KZ RS reguliše i dvije posebne situacije prilikom odmjeravanja kazne, u st . 3. i 4. čl. 42. KZ RS:

“Sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar i za jedno k.d u sticaju, a ako je utvrđeno više novčani kazni izreći će jednu novčanu kaznu “ (st. 3.)

U drugoj situaciji rješava se pitanje zatvora i maloljetničkog zatvora jer je moguće da kod pojedinih k.d moguće da sud za neka od njih se utvrdi zatvor, a za druga maloljetnički zatvor, tada će izreći zatvor kao jedinstvenu kaznu primjenom principa koji važe za kaznu zatvora ( asperacija, kao i propisani slučajevi - apsorpcija)“ Ako sud za k.d. u sticaju utvrdi kaznu zatvora i maloljetničkog zatvora, izreći će zatvor kao jedinstvenu kaznu shodno primjenom pravila predviđenih u st. 2. ovog člana (čl. 42.)”

ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU

Ako se osuđenom licu sudi za k.d učinjeno prije prije nego što je započeo izdržavanje kazne po ranijoj osudi ili za k.d učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajog zatvora ili maloljetničkog zatvora ... ( st.1 čl. 43:)

(1) Ako se osuđenom licu sudi za k.d učinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi , ili za k.d učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne dugotrajnog zatvora ili maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva k.d primjenom odredaba čl.42 (sticaj), uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunaće se u izrečenu kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora.”

Dakle, kazna ili dio kazne koju je osuđeni izdržao uračunat će se u izrečenu kaznu zatvora ili dugotrajnog zatvora.

U pogledu načina odmjeravanja kazne osuđenom licu, KZ RS izjednačava slučaj kada je k.d učinjeno prije nego što je osuđeno lice započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi sa slučajem u kojem je već došlo do izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora, kada lice na izdržavavanju kazne učini novo k.d.

U oba slučaja sud će izreći kaznu primjenom odredaba za učinjena djela u sticaju ( čl.42.)

U slučaju kada osuđeno lice već izdržava kaznu po ranijoj osudi predviđena su dva izuzetka od ovog pravila:

1. (čl. 43 st.2) - “Za k.d učinjena u toku izdržavanja kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili maloljetničkog zatvora, sud će učiniocu izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredaba čl.42 (sticaj) ne bih mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela izrečene kazne.”,

Dakle, omogućavanje izricanja kazne neovisno od ranije izrečene kazne, tj isključuje se primjena čl. 42 pod uslovom - da se ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne.

2. (čl. 43. st. 3.) – “Prema ouđenom koji je u vrijeme izdržavanja kazne zatvora, dugotrajnog zatvora i maloljetničkog zatvora učini k.d za koje zakon

88

propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do 1.godine primjenit će se disciplinska mjera”,

U tom slučaju dovoljno je i cjelishodnije primjenjivati disciplinske mjereURAČUNAVANJE PRITVORA I RANIJE KAZNE

Prema odredbi čl. 44. st. 1. u izrečenu kaznu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom

Riječ je o lišenju slobode koji nemaju karakter pritvora (npr. lišenje slobode od ovlaštenog službeneog lica; lišenje slobode bez donošenja odgovrajuće odluke tužioca (op. zadržano lice treba odmah proslijediti tužiocu radi ocjenjivanja da li ima uslova za određivanje pritvora)

- Čl. 44. – Uračunavanje pritvora i ranije kazne

(1) Vrijeme provedeno u pritvoru kao i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.

(2) Zatvor ili novčana kazna koju je osuđeni izdržao odnosno platio za prekršaj kao i kazna ili disciplinska mjera lišenja slobode koju je izdržao zbog povrede vojne discipline uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvataju i obilježja prekršaja odnosno povrede vojne discipline.

(3) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora dan lišenja slobode, dan maloljetničkog zatvora dan zatvora dan dugotrajnog zatvora i iznos od 50 KM.

MJERE UPOZORENJA – UPOZORAVAJUĆE SANKCIJE

Upozoravaju ć e sankcije su 1. USLOVNA OSUDA 2. SUDSKA OPOMENA

Pojam, vrste, svrhe

Admonitivne krivične sankcije spadaju u klasične mjere alternativnog prava koje su na liniji depenalizacije, odustaju od kažnjavanja i svega onoga što je vezano za tradicionalni pojam krivičnog prava.

(op. Admonitivne sankcije su sankcije upozorenja, opominjanja, prijekora. To su krivične sankcije kojima se želi postići svrha kažnjavanja bez realnog ograničenja sloboda i prava osuđenog lica, društvenim prekorom i upozorenjem. Kao sinonimi za ove sankcije koriste se termini mjere upozorenja, paralelne mjere. U našem zakonodavstvu u ovu grupu sankcija svrstvaju se sudska opomena i uslovna osuda).

Njihovo uvođenje u krivično pravo rezultat je prodora i afirmacije novih pogleda i vrijednosti kao posljedica krize krivičnog prava sa svojim tradicionalnim represivnim sistemom, tj. kao kriza sistema suzbijanja kriminaliteta uopšte.

I današnja kriminalna politika se nalazi u u fazi, koja bi se mogla označiti, kao veliko preispitivanja sistema krivičnih sankcija, odnosno traženju adekvatnih zamjena za kaznu zatvora; puteva i izlaza u cilju pronalaženja stanja u kojem se nalazi kazna zatvora i ustanove za njeno izvršavanje.

89

Mnoge zemlje u zadnjih 35 g. stvaraju procese primjene alternativne krivično pravne reakcije kako bi se otklonile negativne posljedice lišenja slobode i u tom konceptu se posebno smanjio broj zatvorenika i veliki troškovi izdržavanja kazni zatvora.

U navedenom smislu već odavno uslovna osuda zajedno sa novčanom kaznom predstavlja klasičnu alternativu kazni zatvora.

Zajedno sa sudskom opomenom, koja nema naročit značaj u ostvarivanju funkcije krivičnog prava i novoutvrđenim modalitetom - zamjenom kazne zatvora do 6 mjeseci, novčanom kaznom ili, izuzetno, radom za opšte dobro na slobodi (čl.34 KZ RS). Ove sankcije zajedno sa vaspitnim mjerama prema maloljetnicima predstavljaju jedine mjere koje spadaju u grupu mjera nepustovijalnog karaktera.

Od donošenja Krivičnog zakonika RS iz 2000. godine naziv ovih mjera je adekvatan – upozoravajuće sankcije – i posebno je važno što je dana i njihova svrha (opšti uslovi njihove primjene ).

Upozoravajuće sankcije su uslovna osuda i sudska opomena (čl .45 st.1.)

Njihova svrha jeste ostvarivane principa da je kazna uopšte, a naročito kazne lišenja slobode krajnje sredstvo (ultima ratio), odnosno da se ne treba primjenjivati strožije sankcije sve dok se svrha kažnjavanja može postići blažom sankcijom.

Ovo se odnosi naročito na lakša krivična djela gdje je vladajuće shvatanje da treba izbjegavati kratkotrajne kazne lišenja slobode.

Ove sankcije su pretežno specijalno - preventivnog karaktera i one su okrenute ka učiniocu k.d.

Međutim, one se po nekim elementima značajno rzlikuju.Dok je uslovna osuda realna prijetnja kaznom koja se pod određenim uslovima

može realizovati, sudska opomena se svodi na golu opomenu koja definitivno ostaje samo opomena.

KZ RS određuje zajedničku svrhu uslovne osude i sudske opomene.Njihova svrha je određena u čl.45 st.2. :»Ove sankcije se izriču krivično odgovornom učiniocu samo u slučaju kad, s

obzirom na prirodu i težinu k.d, okolnosti pod kojim je učinjeno i ličnost učinioca, nije nužna primjena kazne i kad se svrha kažnjavanja može postići upozorenjem uz prijetnju kaznom (uslovna osuda) ili samo upozorenjem (sudska opomena).»

Elementi za određivanje svrhe sudske opomene i uslovne osude, u užem smislu su:

1. izbjegavanje primjene kazne2. uticaj na učinioca da više ne vrši k.d3. uslovna osuda i upozorenje na prijetnju kazne

Elementi kojima se u čl. 45. KZ RS određuje svrha i uslovne osude i sudske opomene koji su ujedno i uslovi za njihovu primjenu su:

1. Uslovna osuda i sudska opomena mogu se izreći samo za manja društveno opasna k.d.

90

Potrebno je, da se radi o manje opasnom djelu, kako in apstracto, tako i in concreto.

2. da interesi krivično – pravne zaštite ne zahtjevaju primjenu kazne, što znači da se radi o slučaju gdje zaštitni objekt nije u znatnoj mjeri ugrožen, odnosno povrijeđen i nije neophodno za njegovu zaštitu primjeniti kaznu

3. da se radi o učiniocu na kojeg će uslovna osuda i sudska opomena dovoljno uticati da u buduće ne vrši krivična djela.

Uslovna osuda

Ona se i dalje, prema KZ RS, temelji na kombinaciji evropske i anglosaksonske ustanove provjeravanja (sistem probacije).

Krivični zakon i dalje zadržava koncept uslovne osude kao samostalne krivične sankcije.

Bitni elementi uslovne osude kao samostalne krivične sankcije 1. utvrđena kazna2. vrijeme provjeravanja

Izricanje i izvršenje utvrđene kazne se odlaže pod uslovom da osuđeni u toku vremena provjeravanja koje zakon određuje u zakonskom rasponu od 1 – 5 godina ne učini novo krivično djelo (čl. 46. st. 1.) »Uslovnom osudom sud učiniocu k.d utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od 1.godine ni duže od 5 godina (vrijeme provjeravanja) ne učini novo k.d.«

Uslovnom osudom se kazna utvrđuje ne samo zato što je to nužna posljedica uslovne osude kao krivične sankcije (izriče se uslovna osuda, a ne kazna), već je taj termin je adekvatniji jer se kazna izriče kada je izvjesno da će biti i izvršena.

Naprotiv, kod uslovne osude kazna se utvrđuje ne s ciljem izvršavanja već predstavlja pretnju koja se može pod određenim uslovima ostvariti.

Uslovi za izricanje uslovne osude su:- subjektivni, i- objektivni.

Objektivni su vezani za k.d, odnosno za kaznu i to ili za konkretno utvrđenu kaznu ili za propisanu kaznu.Osnovni objektivni uslov je onaj koji određuje da se uslovna osuda može izreći kada se u konkretnom slučaju učiniocu može utvrditi samo kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna (čl. 47. st. 1. - Učniocu se uslovnom osudom može utvrditi samo kazna zatvora do dvije godine ili novčna kazna.

Izostavljene su KZ – om iz 2000. godine odredbe koje su se odnosile na ograničenje izircanja uslovne osude, a odnosile su se na teška krivična djela.

Uslovnom osudom se inače može utvrditi ili kazna zatvora ili novčana kazna, a može se zajedno sa uslovnom osudom kojom je utvrđena kazna zatvpra izreći i novčana kazna. Toznači da se izrečenom uslovnom osudom može utvrditi:

91

1. samo kazna zatvora2. samo novčana kazna 3. kazna zatvora i novčana kazna 4. kazna zatvora i istovremeno izreći novčana kazna.

U pogledu uslova vezanih za učinioca polazi se od stava da ne treba ograničiti krug lica kojima se može izreći uslovna osuda.U načelu uslovna osuda se može izreći bilo kojem licu. Određeni su samo opšti uslovi koje treba primjenjivati prema licu kojem se izriče uslovna osuda, tako da je sudu ostavljena mogućnost da u svakom konkretnom slučaju da vodi računa o opštim kriterijima iz čl. 47. st. 2. KZ RS:

»Pri odluci da da li će izreći uslovnu osudu, sud će ocjeniti da li se od učinioca sa osnovom može može očekivati da ubuduće neće vršiti krivična djela i ako kazna kojom mu se prijeti, ne bude izvršena, a na osnovu svih okolnosti važnih za takvu ocjenu.«

(op.uslovi za izricanje uslovne osude: 1. Da je učiniocu utvrđena kazna zatvora do 2 godine ili novčana kazna, 2. Uvjerenje suda da učinilac neće u buduće činiti k.d, te 3. Da, ako je učiniocu utvrđena i kazna zatvora i novčana kazna, uslovna osuda se može izreći za obje kazne ili samo za kaznu zatvora ,- mjere bezbjednosti izrečene uz uslovnu osudu izvršit će se – čl.46 st.3 )

Opozivanje uslovne osude

Opozivanje uslovne osude moguće je u 3 slučaja:

1. zbog novog krivičnog djela 2. zbog ranije učinjenog krivičnog djela 3. neispunjenja određene obaveze

Opozivanje uslovne osude zbog novog krivi čnog djela (čl. 48.)(1) Sud će opozvati uslovnu osudu ako osuđeni u vrijeme

provjeravanja učini jedno ili više krivičnih dijela za koje je izrečena kazna zatvora od dvije godine ili u dužem trajanju.

Opozivanje uslovne osude zbog novog krivičnog djela je obavezno ako je za njega izrečena kazna zatvora od 2 godine ili u dužem trajanju.

Opozivanje je fakultativno ako osuđeni u toku vremena provjeravanja učini jedno ili više k.d., za koje je izrečena kazna zatvora manja od dvije godine ili novčana kazna.

U slučaju da opozove uslovnu osudu sud će izreći jedinstvenu kaznu (st.3 čl.48) » Ako opozove uslovnu osudu, sud će primjenom čl.42 / sticaj k.d / izreći jedinstvenu kaznu i za ranije učinjeno i za novo k.d., uzimajući kaznu iz opozvane uslovne osude kao utvrđenu.

Sud će odlučiti da li će opozvati uslovnu osudu imajući u vidu sve okolnosti iz čl.48 st.2.»Ako osuđeni u vrijeme provjeravanja učini jedno ili više krivičnih dijela za koja je izrečena kazna zatvora od dvije godine ili novčana kazna, sud će, pošto ocijeni sve okolnosti koje se odnose naučinjeno krivično djelo i učinioca, a posebno srodnost učinjenih k.d.njihov značaj i pobude iz kojih su učinjena, odlučiti da li će opozvati uslovnu osudu. Pri tome sud je vezan zabranom izricanja uslovne osude ako učiniocu

92

za k.d.utvrđena u uslovnoj osudi i za nova k.d. treba izreći kaznu preko dvije godine zatvora »

Ako sud ne opozove uslovnu osudu moguće su dvije situacije.1. Kad sud smatra da i za novo k.d treba izreći uslovnu osudu (čl.48 st.4 » Ako ne opozove uslovnu osudu, sud može za novo učinjeno k.d izreći uslovnu osudu ili kaznu.)Ako sud nađe da i za novo k.d treba izreći uslovnu osudu primjenom odredbr čl. 42. ovog zakona utvrdiće jedinstvenu kaznu i za novo k.d i odrediće novo vrijeme provjeravanja (čl. 46. st. 1. – vrijeme provjeravanjeane kraće od 1godine ni duže od 5 godina).«

2. Kad sud odluči da za novo k.d izrekne kaznu zatvora, postojaće paralelno i zatvor i uslovna osuda, s tim što se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme provjeravanja.

Do opozivanja uslovne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela (čl. 49) dolazi kad sud poslije izricanja uslovne osude utvrdi da je osuđeni izvršio krivično djelo prije nego što je uslovno osuđen, a u pitanju je takvo krivično djelo da ne bi došlo do izricanja uslovne osude da se za njega znalo.

- Čl. 49. - Opozivanje uslovne osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela

(1) Sud će opozvati uslovnu osudu ako poslije njenog izricanja utvrdi da je osuđeni izvršio krivično djelo prije nego što je uslovno osuđen i ako ocijeni da ne bi bilo osnova za izricanje uslovne osude da se znalo za to djelo. U tom slučaju primijeniće odredbu člana 48. stav 3. ovog zakona.

(2) Ako sud ne opozove uslovnu osudu, primijeniće odredbu člana 48. stav 4. ovog zakona.

U članu 50. KZ RS predviđeno je opozivanje uslovne osude zbog neispunjenja odre đ enih obaveza Ako je uslovnom osudom određeno ispunjenje neke obaveze iz čl. 46. st. 2. KZ (čl. 46. st. 2. - Sud može u uslovnoj osudi odrediti da će se kazna izvršiti i ako osuđeni u određenom roku ne vrati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela, ne naknadi štetu koju je prouzrokovao krivičnim djelom ili ne ispuni druge obaveze predviđene u krivičnopravnim odredbama. Rok za ispunjenje tih obaveza utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja.), a on tu obavezu ne izvrši u roku određenom u presudi, sud može u okviru vremena provjeravanja, produžiti rok za ispunjenje obaveze ili može opozvati uslovnu osudu i izreći kaznu koja je utvrđena u uslovnoj osudi. Ako utvrdi da osuđeni iz opravdanih razloga ne može da ispuni postavljenu obavezu, sud će ga osloboditi od ispunjenja te obaveze ili je zamijeniti drugom odgovarajućom obavezom predviđenom zakonom.

U pogledu rokova (čl. 51. st. 1. KZ RS) propisano je da se uslovna osuda može opozvati samo u toku vremena provjeravanja. Do opozivanja uslovne osude može doći i po isteku 1 godine nakon

93

vremena provjeravanja ako osuđeni u tom vremenu učini krivično djelo koje povlači opozivanje uslovne osude, a to je presudom utvrđeno tek poslije vremena provjeravanja.

I u slučaju neispunjenja zakonskih obaveza iz čl. 46. uslovna osuda se može opozvati u roku od 1 godine po isteku vremena provjeravanja i odrediti da se uslovna osuda izvrši.

Ako bi se, međutim, utvrdilo da je osuđeni poslije izricanja uslovne osude, izvršio krivično djelo prije nego što je uslovno osuđen i da, stoga, ne bi bilo uslova za izricanje uslovne osude da se za to djelo znalo, opozivanje uslovne osude nije ograničeno rokom iz čl. 51. KZ RS.

Uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom (čl. 52.)

Ona je posebna vrsta uslovne osude koja se, na žalost, u praksi skoro i ne primjenjuje i to zbog organizaciono – tehničkog karaktere, a ne što je slabo koncipirana.

Zadržana je i u novom KZ RS jer bi njeno izostavljanje ionako osiromašilo repertoar mjera nedeteminalnog karaktera.

Uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom omogućava da se prema uslovno osuđenom licu preduzimaju aktivne radnje (za razliku od osnovnog oblika uslovne osude gdje je taj odnos pasivan – statičan) kroz koje mu se pruža pomoć i zaštita, a istovremeno i vrši nadzor s ciljem sprečavanja ponovnog izvršenja krivičnog djela.

Zaštitni nadzor prema rješenju iz KZ RS je samo jedna dopunska mjera (vrlo važna) uz uslovnu osudu koja toliko ne proširuje polje njene primjene i na one slučajeve gdje je prije njenog uvođenja trebalo izreći zatvor, koliko smanjuje rizik kod kategorije uslovno osauđenih gdje je povećana opasnost da će ponovo izvršiti krivično djelo.

Zaštitni nadzor se može vršiti samo u vremenu provjeravanja.Iz odredbe čl. 52. KZ RS proizilazi da se vrijeme zaštitnog nadzora neće

poklapati sa vremenom provjeravanja u dva slučaja:1. moguće je da sud odredi da uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom traje

kraće od vremena provjeravanja;2. ako u toku trajanja zaštitnog nadzora sud utvrdi da je ispunjena svrha

ove mjere.

Sadržaj zaštitnog nadzora čine pojedine obaveze koje su utvrđene u čl. 53. st. 1. Ima ih ukupno šest.

Član 53. – Sadržaj zaštitnog nadzora

(1) Zaštitni nadzor može obuhvatiti ove obaveze:1) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi,2) uzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga,3) posjećivanje određenih psihijatrijskih, psiholoških i drugih savjetovališta i postupanje po njihovim savjetima,4) osposobljavanje za određeno zanimanje,

94

5) prihvatanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima učinilaca,6) raspolaganje s platom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i u skladu s bračnim i porodičnim obavezama.

Sud u presudi određuje jednu ili više navedenih obaveza, pri čemu je obveza suda da pobliže odredi u čemu se sastoje i kako ih treba izvršiti.

Neke od navedenih obaveza izazivaju dilemu jer su nerealne, npr. prihvatanje zaposlenja koje odgvara stručnoj spremi i sposobnosti učinioca, što je u praksi dovelo do toga se zaštitni nadzor skoro i ne primjenjuje.

SUDSKA OPOMENA (čl. 54.)

Ona je u naše krivično pravo prvi put uvedna izmjenama i dopunama KZ iz 1951. godine, aizmijenjena 1959. godine.

Ona je najblaža sankcija.Namijenjena je kao oblik reagovanja na najblaže oblike kriminaliteta.Znači socijalno – etički prekor za učinjeno krivično djelo i istovremeno

upozorenje učiniocu da, ako ponovo učini krivično djelo, može očekivati primjenu neke strožije sankcije.

Sudska opomena je sankcija sa naglašenim socijalno – preventivnim ciljem namjenjenim primarnim delinkventima tj. učiniocima lakših krivičnih dijela.

Da bi se izrekla trebaju da budu ispunjena slijedeća dva uslova (čl. 54. st. 1.):

1. da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora do 1 godine ili novčana kazna

2. da je krivično djelo učinjeno pod tako olakšavajućim okolnositma koje ga čine osobito lakim.

Pri odlučivanju da li će izreći sudsku opomenu, sud će voditi računa o svrsi sudske opomene, uzeti u obzir ličnost učinioca, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije izvršenog krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. (čl. 54. st. 4.)

Sudska opomena se ne može primjenjivati u odnosu na dvije kategorije lica. Ne može se izreći maloljetnom licu, kao ni vojnom licu za krivično djelo protiv Vojske RS (čl. 54. st. 5.)

Sudska opomena se izriče rješenjem.

MJERE BEZBJEDNOSTI

Koncepcija mjera bezbjednosti po KZ RS slijedi pluralistički sistem krivičnih sankcija uz istovremeno zadržavanje dualističkog koncepta koji povezuje krivičnu odgovornost (krivnja) sa kaznom, a opasnost krivčnog djela sa _____________.

U pogledu mjera bezbjednosti medicinsko – terapeutskog karaktera, a za koje se više u doktrini ističe da se radi smo o medicinskim mjerama i da ih treba izbaciti iz krivičnog prava, KZ se odlučio na rješenje po kojem su ove mjere i dalje zadržane u KZ – u.

95

KZ RsS predviđa 5 mjera bezbjednosti (čl. 56.):

Član 56.- Vrste mjera bezbjednosti

Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere bezbjednosti:1. obavezno psihijatrijsko liječenje,2. obavezno liječenje od zavisnosti,3. zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti,4. zabrana upravljanja motornim vozilom,5. oduzimanje predmeta.

Navedene mjere se mogu klasifikovati po različitim kriterijima.

Uobičajene su podjele mjera bezbjednosti:- medicinskog karaktera i ostale,- ličnog i stvarnog karaktera.

Moguća je podijela:- obavezne,- fakultativne,

kao i na one koje se izriču samostalno i uz drugu krivičnu sankciju.

Sistem mjera bezbjednosti u KZ RS karakteriše i izostavljanje mjere zabrana javnog istupanja koja je do sada bila obaveznog karaktera, a kojoj je legitimitet od naše pravne javnosti osporen.

U novom KZ RS znatnu promjenu doživjele su mjere bezbjednosti medicinskog karaktera u smislu njihovog usavršenja i preobražaja prema jednom demokratskom krivičnom pravu.

S obzirom da su, prije svega, vezane za ličnost učinioca, mjere bezbjednosti nisu, kao što je to slučaj sa kaznama, predviđene kod pojedinih krivčnih djela, već se primjenjuju na osnovu opštih odredaba KZ RS.

U vezi s tim, primjena načela legaliteta kod mjera bezbjednosti ----

Odredbama KZ RS određuje se, kako međusobni odnos mjera bezbjednosti, tako i njihov odnos sa drugim krivičnim sankcijama.

Većina mjera bezbjednosit su sankcije dopunskog karaktera.

1. Obavezno psihijatrijsko liječenje (čl. 58.)

Mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja može se primjeniti prema učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

Za primjenu ove mjere bezbjednosti relevantno je da se na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena uračunljivosti učinioca utvrdi da li postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje.

Obavezno psihijatrijsko liječenje dolazi u obzir uz: izdržavanje kazne zatvora, ili uz rad za opšte dobro na slobodi, ili uz uslovnu osudu. (čl. 58. st. 2.)

96

Trajanje mjere je ograničeno - dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opšte dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uslovnu osudu (čl. 58. st. 3.).

Ako se izvršioc krivičnog djela kojem je mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja izrečena uz rad za opšte dobro na slobodi i uz uslovnu osudu, ne podvrgne obaveznom pihijatrijskom liječenju može se:

- Kao u slučaju iz člana 34. (Rad za opšte dobro na slobodi) stav 5. ovog člana, izvršenje kazne zatvora može se odrediti izvršiocu krivičnog djela koji se u toku izvršenja rada za opšte dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom psihijatrijskom liječenju. (čl. 58. st. 4.)

- Prema izvršiocu krivičnog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom liječenju u toku vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, može se postupiti prema odredbi člana 50. (Opozivanje uslovne osude zbog neispunjenja određenih obaveza) ovog zakona. (čl. 58. st. 6.)

2. Mjera bezbjednosti obavezno liječenja od zavisnosti ( čl. 59 .)

Mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti može se izreći učiniocu koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga, ako postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela. (čl. 59. st. 1.)

Ona se može izreći uz iste krivične sankcije, u istom trajanju i na isti način kao što je propisano u čl. 58. za mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, pod uslovom da se radi o sitaacijama iz čl. 59. st. 1. KZ RS.

Pod uslovima iz čl. 58. st. 2. KZ (ako se na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje) obavezno liječenje od zavisnosti može se nastaviti nakon što je je osuđeni uslovno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje uslovni otpust će se opozvati.

3. Mjera bezbjednosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti (čl. 60.)

Može se izreći kako uračunljivom tako i neuračunljivom učiniocu.Sastoji se u zabrani vršenja određenog poziva, djlatnosti ili dužnosti.

Član 60. – Zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti

(1) Mjera bezbjednosti zabrane vršenja određenog poziva, djelatnosti ili dužnosti može se izreći učiniocu koji je izvršio krivično djelo u vezi imovine koja mu je bila povjerena ili kojoj je imao pristup zahvaljujući svom pozivu, djelatnosti ili dužnosti, ako postoji opasnost da bi takvo obavljanje moglo podsticajno uticati da učini novo krivično djelo zloupotrebom svog poziva, djelatnosti ili dužnosti u vezi imovine koja mu je povjerena ili kojoj ima pristup.

97

U presudi kojom se izriče ova mjera mora tačno biti određeno na što se odnosi.

Za izricanje ove mjere bezbjednosti alternativno su postaljena dva uslova:1. da je učinilac zloupotijebio svoj položaj ili dužnost za izvršenje krivičnog

djela, ili2. ako se opravdano može smatrati da bi je njegovo dalje vršenje takve

djelatnosti bilo opasno.

Ovdje su dva uslova od kojih je jedan obavezan (da je dalje vršenje određene djelatnosti opasno), a drugi fakultativan – da je zloupotrebljen poziv, djelatnost ili dužnost).

Ova mjera bezbjednosti može trajati od 1 – 10 godina računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru, odnosno u zdravstvenoj ustnovi za čuvanje i liječenje ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

Prema učiniocu krivičnog djela koji prekrši zabranu vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, tokom vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi može se postupiti shodno odredbi člana 50. ovog zakona (op. sud može u toku vremena provjeravanja produžiti rok za ispunjenje obaveze ili može opozvati uslovnu osudu i izreći kaznu koja je utvrđena u uslovnoj osudi).

4. Zabrana upravljanja motornim vozilom (čl. 61.)

Predviđena je za učinioca krivičnog djela protiv bezbjednosti saobraćaja.Može se izreći ako je, s obzriom na okolnosti pod kojima je krivično djelo

izvršeno ili s obzirom na radnju vršenja krivčnog djela opasno da ona upravlja motornim vozilom (jer postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovo učiniti takvo krivično djelo).

Zabrana se može odnositi na zabranu upravljanja motornim vozilom određene vrste ili kategorije.

Zakon propisuje vremensko trajanje ove mjere, a koje ne može biti kraće od 3 mjeseca ni duže od 5 godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru, odnosno zdravstvenoj ustanovi za čuvanje i liječenje ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. (čl. 61. st. 3.)

Zabrana uprvljanja motornim vozilom može se izreći i licu koje ima stranu vozačku dozvolu, a ona obuhvata zabranu njenog korišćenja na teritriji RS za vrijeme od 3 mjeseca do 5 godina. (čl. 61. st. 4.)Prema učiniocu krivičnog djela kojem je zabranjeno upravljanje motornim vozilom uz zamjenu za kaznu zatvora ili uslovnu osudu ako ne postupi po toj zabrani primijeniće se odredbe člana 34. stav 5. (op. Ako osuđeni poslije isteka datog mu roka, ne izvrši ili samo djelimično izvrši rad za opšte dobro na slobodi, sud }e donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju srazmjernom vremenu preostalog rada za opšte dobro na slobodi i preostalom dijelu koji nije izvršen) i člana 50. ovog zakona (op. sud može u toku vremena provjeravanja produžiti rok za ispunjenje obaveze ili može opozvati uslovnu osudu i izreći kaznu koja je utvrđena u uslovnoj osudi). (čl. 61. st. 5.)

5. Oduzimanje predmeta (čl. 62.)

98

Za razliku od ostalih mjera bezbjednosti koje su lične prirode mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta je mjera bezbjednosti koja je u našem pravu stvarnog karaktera..

Pretvaranjem u mjeru bezbjednosti ona je u jednom svom dijelu i zadržala obilježja kazne.

Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela mogu se oduzeti ako su svojina učinioca. (čl. 62. st. 1.)

Dakle, može se govoriti o dvije grupe predmeta:1. koji su bili upotrijebljeni i kojima je izvršeno krivično djelo (instrumenti

scelaris) (op. Predmet kojim je vršio djelo mora biti u određenom kauzalnom odnosu

sa izvršenim djelom. Tako npr. učiniocu djela se ne može oduzeti automobil kojim se dovezao na mjesto gdje je izvršio ubistvo iz pištolja. Dakle, predmet treba da bude “upotrijebljen” za izvršenje djela, tj. da je njime preduzeta radnja krivičnog djela, odnosno prouzrokovana posljedica)

2. predmeti koji su nastali izvršenjem krivčnog djela (producta scelaris)- to su npr. falsifikovani novac; falsifikovane isprave; proizvedene opojne

droge i sl.

Uslov za primjenu ove mjere bezbjednosti je da su predmeti u svojini učinioca.

Izuzetno, mogu se oduzeti predmeti i kada nisu u svojini učinioca, i to u sva slučaja:

1. ako to zahtjevaju interesi opšte bezbjednosti (opojne droge, oružje, eksploziv)

2. razlozi morala (npr. razni filmovi, slike, spisi, crteži i publikacije pornografskog karaktera)

U slučaju navedena dva izuzetka, treće lice tj. vlasnik ima pravo na naknadu štete od učinioca.

Primjena mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta je fakultativnog karaktera. Međutim, zakonom se može predvidjeti i obvezna primjena za učinjeno krivčno djelo (npr. falsifikovanje znakova za vrijednost - čl. 277. st. 4. KZ: “Lažni znakovi za vrijednost oduzeće se.”)

Odnos mjera bezbjednosti i kazne

Između mjera bezbjednosti i kazne postoje određene zajedničke karatkteristike, ali i određene rzlike.

Zajednička svrha je:1. mjera bezbjednosti, kao i kazna, izriče se u vezi sa izvršenjem krivičnog

djela 2. idividualna i generalna prevencija (zaštita društva od kriminaliteta),3. njima se ograničavaju slobode i prava učinioca krivičnog djela4. mogu se izreći samo ako su predviđene u zakonu5. izriče ih sud.

Razlika:

99

1. kazna je retributivnog (zastrašujućeg) karaktera, dok je smisao mjere bezjednosti terapeutskog karaktera

2. kazna se zasniva na krivnji (vinosti), a mjera bezbjednosti na opasnom stanju učinioca (mogućnost da ponovo izvrši krivično djelo)

3. postoji razlika u trajanju kazni i mjera bezbjednosti (kazna se uvijek izriče na određeno vrijeme, a kod mjere bezbjednosti se ne mora uvijek unapred odrediti vrijeme njenog trajanja jer se u određenim slučajevima ne može predvidjeti koliko je vremena potrebno da bi se učinilac izliječio, odnosno da bi se otklonile njegove štetne navike)

4. mjere bezbjednosti imaju karakter dopunske krivične sankcije; one se, po pravilu, izriču uz kaznu i izvršavaju poslije ili paralelno sa kaznom.

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVČNIM DJELOM

S obzirom da se radi o mjeri koja ne predstavlja krivčnu sankciju već mjeru sui generis ona je regulisana u posebnoj glavi KZ RS (glava VII).

Iako je pravne prirode, ova mjera je sporna i donekle ambivalentna. Zasniva se na principu sadržanom u čl. 94. st. 1. – Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

Iz te odredbe proizilazi da je oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom obavezno jer niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

Način oduzimanja imovinske koristi (čl. 95.)(1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i

svaka druga imovinska korist koji su pribavljeni krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće - učinilac će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi.

(2) Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako su ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

U praksi najznačajniji problem kod ove mjere predstavlja utvrđivanje njene visine.

Većina je za to da, ne treba priznati one troškove koji predstavljaju materijalni ekvivalent za trud učinioca za izvršeno djelo.

Posebno pitanje, u vezi sa utvrđivanjem imovinske koristi predstavlja slučaj kad učinilac otuđi predmete koji predstvljaju materijalnu korist bez naknade ili po cijeni koja ne predstavlja tržišnu vrijednost, tada postoje uslovi za primjenu čl. 95. st. 2. KZ.

Stav je da učiniocu treba oduzeti novčanu vrijednost predmeta koju je predmet imao u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ali to mora biti realna, a ne nominalna vrijednost, izražena u novcu.

Međutim, ako bi utvrđivanje novčane vrijednosti te stvari bilo nesrazmjerno skupo i povezano sa velikim teškoćama, sud će visinu iznosa imovinske koristi pribavljene krivčnim djelom utvrditi po službenoj ocjeni (čl. 405. ZKP – a).

100

Zaštita oštećenog (čl. 96.)

(1) Ako jeoštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinsko pravni zahtjev, sud će izreći oduzimanje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinsko pravni zahtjev oštećenog.

(2) Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinsko-pravnog zahtjeva upućen na parnicu – može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti, ako pokrene parnicu u roku od šest mjeseci od dana pravnosnažnosti odluke kojom je upućen na parnicu i ako u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

(3) Oštećeni koji u krivičnom postupku nije prijavio imovinskopravni zahtjev može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti, ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnicu u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od pravnosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

Mjera oduzimanja imovinske koristi ne smije biti primjenjena na štetu oštećenog tj. na štetu njegovog prava na povraćaj stvari ili naknadu štete pretrpljene izvršenjem krivičnog djela.

Pravo oštećenog na povraćaj stvari i naknadu štete je primarno, a imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzima se od učinioca tek supsidijarno (i to kad oštećenom nije dosuđen odštetni zahtjev ili kad korist pribavljena krivičnim djelom prelazi iznos dosuđenog odštetnog zahtjeva).

Namirenje oštećenog iz vrijednosti koja je već oduzeta od učinioca krivičnog djela kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom regulisano je na dva načina, prema tome da li je oštećeni u krivičnom postupku upućen na parnicu za ostvarenje svog imovinsko – pravnog zahtjeva (čl. 96. st. 2.), ili oštećeni u krivičnom postupku nije ni prijavio imovinsko – pravni zahtjev (čl. 96.- st. 3.)

PRAVNE POSLJEDICE OSUDE(Glava VIII)

Pravne posljedice u smislu glave VIII KZ RS, ne samo da nisu krivične sankcije, nego ne predstavljaju ni neke druge mjere o kojima bi odlučivao sud.

One nastupaju automatski, po sili zakona (ex lege) od osude za određeno krivično djelo ili za određene kazne.

Pravne posljedice osude su, kako u našem, tako i u stranom zakonodavstvu, mnogobrojne. Predviđene su u velikom broju zakona, a mogu pogoditi učinioca više nego sama krivična sankcija.

101

Dakle, pravne posljedice osude predstavljaju mjere, u suštini krivičnopravnog karaktera, koje po odredbama zakona pogađaju osuđeno lice gubitkom prava koje je do osude imalo ili zabranom sticanja određenih prava za određeni period poslije osude, a zbog toga što je osuđeno za određeno krivično djelo ili na određenu kaznu.

Pravne posljedice osude nastupaju za osuđeno lice danom pravosnažnosti presude.

Prema čl. 97. st. 1. KZ RS – “Osude za određena krivična djela ili na određene kazne mogu imati za pravnu posljedicu prestanak, odnosno gubitak određenih prava ili zabranu sticanja određenih prava.”

To znači da us pravne posljedice osude u našem prvu svrstane u dvije kategorije:

1. one koje predstavljaju prestanak, odnosno gubitak određenih prava, i

2. one koje predstavljaju zabranu sticanja određenih prava.

Pravne posljedice osude ne mogu nastupiti kad je za krivično djelo učiniocu izrečena novčana kazna, uslovna osuda ili sudska opomena ili kad je učinilac oslobođen od kazne. (čl. 97. st. 2.)

Pravne posljedice osude mogu se predvidjeti samo zakonom i nastupaju po sili zakona kojim su predviđene. (čl. 97. st. 3.)

Propisivanje pravnih posljedica osude podzakonskim aktima

Vrste pravnih posljedica osude - Odredbom čl. 98. KZ RS propisano je da su pravne posljedice osude

(1) koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava: 1) prestanak vršenja određenih poslova ili funkcija u organima

državne vlasti, državnim organima, preduzećima i u drugim pravnim licima,

2) prestanak radnog odnosa ili prestanak vršenja određenog zvanja, poziva ili zanimanja,

3) gubitak čina vojnog starješine ili klase vojnog službenika,4) oduzimanje odlikovanja.

(2) Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava jesu:

1) zabrana vršenja određenih poslova ili funkcija u organima državne vlasti, državnim organima, preduzećima i u drugim pravnim licima,

2) zabrana istupanja u štampi, na radiju, televiziji ili javnim skupovima, zabrana vršenja izdavačke djelatnosti ili zabrana učestvovanja u osnivanju udruženja,

3) zabrana sticanja određenog poziva ili unapređenja u službi,4) zabrana sticanja određenih dozvola ili odobrenja koja se

daju odlukom državnih organa.

102

Pravne posljedice osude koje se sastoje u prestanku ili gubitku određenih prava nastupaju danom prvosnažnosti presude i svojim su nastupanjem konzumirane i ne sadrže ponovu zabranu sticanja prava.

Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava nastupaju, takođe, danom prvosnažnosti presude, ali traju određeno vrijeme koje se računa od dana izdržane, odnosno oproštene kazne.

Brisanjem osude prestaju pravne posljedice osude.

REHABILITACIJA I DAVANJE PODATAKA IZ KAZNENE EVIDENCIJE

Institut rehabilitacije uveden je, tek, u novije krivčno zakonodavstvo.

I sam pojam rehabilitcija u krivičnopravnom smislu je sporan i može se odrediti na više načina.

U samoj teoriji krivičnog prava preovladava stajalište da rehabilitacija predstavlja uspostavljanje ponovnog položaja osuđenog lica kao punoprvnog građanina i stavljanje u zaborav njegove kriminalne prošlosti, a to znači da mu se daje status neosuđivanog lica.

Rehabilitacija istovremeno znači pravo osuđenog lica da prema njemu, pod određenim uslovima, budu otklonjene pravne posljedice osude, kao i da sama osuda bude brisana iz kaznene evidencije.

Vrste rehabilitacije

U savremenom krivičnom zakonodavstvu (prema načinu kako se do nje dolazi) poznate su dvije vrste rehabilitacije:

1. zakonska rehabilitacija – dolazi po sili zakona kad budu ispunjeni zakonom propisani uslovi (protek roka),

2. sudska rehabilitacija – odlučuje sud.

Odredbe o zakonskoj rehabilitaciji propisane su u čl. 101.KZ, a o sudskoj u čl. 102. KZ RS.

Zakonska rehabilitacija može nastati samo u odnosu na lica koja ranije nisu bila osuđivana ili se po zakonu smatraju neosuđivanim. (čl. 101. st. 1.)

Sudska rehabilitacija može se dati licu koje je osuđeno na kaznu zatvora preko tri do pet godina, a ko je proteklo osam godina od dana izdržane, oproštene ili zastrajele kazne, a u tom vremenu osuđeni nije izvršio novo krivično djelo.

103

Da bi se mogala dati sudska rehabilitacija mora biti ispunjen uslvov iz čl. 102. st. 2. KZ RS - sud može dati rehabilitaciju ako nađe da je osuđeni to zaslužio svojim vladanjem i ako se može sa osnovom očekivati da ubuduće neće vršiti krivična djela.

Sudska rehabilitacija se ne može dati ako još traju mjere bezbjednosti. (102. st. 3.)

Izuzetno, sud može dati rehabilitaciju i licu koje je više puta osuđivano, ako su protekli rokovi i ispunjeni drugi uslovi predviđeni u prethodnim stavovima ovog člana u pogledu svakog krivičnog djela za koje je osuđeno. (čl. 102. st. 4.)

Za rehabilitaciju je od naročitog značaja kako riješiti pitanje brisanja osude. Pri tome je ovdje važno pitanje, da li je brisanje osude pitanje rehabilitacije ili je dio mjere.

Bitno je da, stvarne rehabilitacije nema ako osuda nije brisana. Sa tim ide i fikcija neosuđivanosti. Brisanje osude je samo način ostvarivanja te fikicje. U vezi sa brisanjem osude je i davanje podataka iz kaznene evidenicje.

U vezi s tim u čl. 103. st. 1. određen je krug organa kojima se mogu dati podaci iz kaznene evidencije.

(1) Podaci iz kaznene evidencije mogu se dati sudu, tužilaštvu i organima unutrašnjih poslova u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica koje je ranije bilo osuđeno, nadležnim organima za izvršenje krivičnih sankcija i nadležnim organima koji učestvuju u postupku davanja amnestije, pomilovanja ili brisanja osude.

Krug tih organa i drugih subjekata je proširen je u st. 2. člana 103. KZ RS, a odredba stava 3. istog člana propisuje da se podaci o brisanoj osudi ne mogu davati nikome.

(2) Podaci iz kaznene evidencije mogu se na obrazložen zahtjev dati državnim organima, preduzećima i drugim pravnim licima, ako još traju određene pravne posljedice osude ili mjere bezbjednosti ili ako za to postoji opravdan interes zasnovan na zakonu.

(3) Podaci o brisanoj osudi ne mogu se dati nikome.

Odredba st. 4. istog člana propisuje da «niko nema prava da traži od građana da podnese dokaze o svojoj osuđivanosti ili neosuđivanosti», ali njen praktični značaj umanjen je odredbom stava 2.

U stavu 5. čl 103. propisnao je kad se građanima mogu dati podaci o njihovoj osuđivanosti ili neosuđivanosti.

(5) Građanima se, na njihov zahtjev, mogu davati podaci o njihovoj osuđivanosti ili neosuđivanosti samo ako su im ovi podaci potrebni radi ostvarivanja njihovih prava u inostranstvu.

AMNESTIJA I POMILOVANJE

104

Amnestijom i pomilovanjem se nastoje postići ne samo kriminalno – politički, već i odrđeni politčki ciljevi.

Oni predstaljaju politički akt milosti koji se dodjeljuje od strane najvišeg organa vlasti (parlamenta, šefa države).

To znači da od amnestije i pomilovanja koristi imaju ne samo oni na koje se odnose, već i oni koji o njima odlučuju imaju određeni politički interes.

Nekad se, naročito, amnestijom, nastoji rješiti ili bar ublažiti, određeni politički problemi.

U slučajevima amnestije i pomilovanja gasi se pravo države na krivičnu odnosno drugu sankciju.

Amnestija i pomilovanje imaju značenje u užem i u širem smislu.

U užem smislu amnestija i pomilovanje su akti čijom se primjenom osuđeni potpuno ili djelomično oslobađa od izrečene kazne ili mu se ona zamijenjuje blažom kaznom.

U širem smislu, amnestija i pomilovanje, obuhvataju i oslobođenje od krivičnog gonjenja, što prktično znači onemogućvanje da se učiniocu krivičnog djela uopšte izrekne kazna. Ovakav oblik amnestije ili pomilovnaja naziva se abolicija.

Amnestija

Amnestija je akt zakonodvnog organa donesen u formi zakona kojim se poimenično neodređenom broju lica daje oslobođenje (oprost) od krivičnog gonjenja (abolicija) ili potpuno ili djelomično oslobođenje od izvršenja kazne, zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom, određuje se brisanje osude, ili se ukida određena pravna posljedica osude. (čl. 116.)

Posljedice amnestije mogu biti:1. osobođenje od gonjenja (abolicija)2. potpuno ili djelomično oslođenje od izvršenja kazne3. ublažavanje kazne4. brisanje osude5. ukidanje određenih prvnih posljedica osude.Amnestija se može odnositi na određena krivična djela ili na određene kazne bez

obzira na krivična djela.

KZ RS ne predviđa nikakva ograničenja u pogledu kazne i vrste krivičnih djela, odnosno visine izrečene kazne za krivična djela koja mogu biti obuhvaćena aktom amnestije. To je isključivo stvar procjene zakonodavca kod donošenja zakona o amnestiji.

Sam pojam amnestija podrazumjeva da se ona daje za već učinjeno krivično djelo, ali ne i za ubuduće.

Davanjem amnestije ne dira se u prava trećih lica koja se zasnivaju na kazni. (čl. 118.)

Pomilovanje (čl. 117.)- Zakon o pomilovanju Reublike Srpske (32/94, 2/95)

Pomilovanje je institut kojim se poimenično određenom licu daje

105

(op. oslobođenje od krivičnog gonjenja (abolicija) - ukinuto izmjenama i dopunmaza Zakona o pomilovanju br. 108/04 – OHR)

- potpuno ili djelomično oslobođenje od izvršenja kazne, zamijenjuje se izrečena kazna blažom kaznom ili uslovnom osudom, određuje se brisanje osude ili se ukida, odnosno određuje kraće trjanje prvne posljedice osude ili mjere bezbjednosti.

Pomilovanjem ima dejstvo samo u odnosu na određena lica.Pomilovanje predstavlja akt milosti čije dejstvo nije ograničeno nikakvim

zakonom.- Zakon o pomilovanju Republike Srpske (32/94, 2/95, 108/04)- Zakon o pomilovanju BiH

Postupak za pomilovanje pokreće se na molbu osuđenog lica (ili po službenoj dužnosti op. brisan 108/04) ili njegovog bračnog druga ili srodnika određenog zakonom.

Pomilovanje za za krivična djela predviđena KZ RS daje Predsjednik Republike Srpske.

Postupak za pomilovanje kojim se daje oslobođenje od krivičnog gonjenje pokreće se samo po službenoj dužnosti (pokreće ga Ministar pravde) – op. brisano 108/04

Za krivična djela iz KZ BiH pomilovanje daje Predsjedništvo BiH .

Davanjem pomilovanja ne dira se u prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi.

Licu koje je osuđeno na kaznu dugotrajnog zatvora pomilovanje se ne može dati prije nego što izdrži tri petine kazne.

Odluka o pomilovnaju ili njegovom odbijanju ne može se ni na kakav način osporavati, te, eventualne, zloupotebe lica koje odlučuje o pomilovnaju ne podliježe krivičnoj, već, samo, parlamentarnoj i političkoj odgovornosti.

ZASTARJELOST

Zastarjelost je zakonski osnov za gašenje krivične sankcije poslije proteka određenog vremena, a što za posljedicu ima gubitak prava države na krivično gonjenje ili na izvršenje izrečene krivične sankcije.

Ona nastupa protekom izvjesnog vremena od izvršenog krivčnog djela ili od pravosnažnosti presude kojom je izrečena krivična sankcija.

Opravdanost za postojanje instituta zastarjelosti su, prije svega, kriminalno – političke prirode. Naime, njeno opravdanje je u propustu države da preko svojih organa preduzme krivično gonjenje ili da izvrši izrečenu krivičnu sankciju.

Naše krivično pravo poznaje dvije vrste zastarjelosti, i to:1. zastaru krivičnog gonjenja2. zastaru izvršenja kazne.

Zastarjelost krivičnog gonjenjaZastrajelost krivičnog gonjenja nastupa protekom određenog vremena od

izvršenja krivčnog djela. To vrijeme se naziva rok zastarjelosti. Za posljedicu ima nemogućnost krivičnog gonjenja.

106

U članu 111. KZ RS propisani su rokovi zastarjelosti krivičnog gonjenja.Kriterijum za određivanje ovih rokova je kazna propisana za krivično djelo.

Član 111. Zastarjelost krivičnog gonjenja

(1) Ako u zakonu nije drugačije određeno, krivično gonjenje se ne može preduzeti kad protekne:1) trideset pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna dugotrajnog zatvora,2) dvadeset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora preko deset godina,3) petnaest godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko pet godina,4) deset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko tri godine,5) pet godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko jedne godine,6) tri godine od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor do jedne godine ili novčana kazna.

(2) Ako je za krivično djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj propisanoj kazni.

Kada se radi o krivičnom djelu izvršenom u sticaju, rok zastarjelosti računa se posebno za svako krivično djelo.

Kod produženog krivičnog djela rok zastarjelosti krivčnog gonjenja računa se od preduzimanja radnje posljednjeg djela koje ulazi u sastav radnje produženog krivičnog djela.

Dok traje rok zastarjelosti krivičnog gonjenja (koji počinje teći dana kada je krvično djelo učinjeno) moguće je da nastupe dvije situacije koje produžavaju taj rok:

- obustava zatrajelosti- prekid zastarjelosti.

Obustava zastarjelosti krivičnog gonjenja

Član 112. st. 2. predviđa obustavu zastarjelosti koja nastupa onda kada zastarjelost prestaje da teče za vrijeme za koje se po koje po zakonu gonjenje ne može otpočeti ili produžiti.

Dejstvo obustave zastarjelosti se sastoji u tome što u vrijeme u kojem postoje smetnje koje su dovele do obustave ne teče rok zastarjelosti.

Smetnje koje dovode do obustave zastarjelosti krivičnog gonjenja mogu biti.- pravne,- stvarne.

(op. stvarne (faktičke) smetnje su događaji ili okolnosti stvarne prirode usljed kojih nadležni državni organi nisu u mogućnosti preduzeti radnje usmjerene na

107

hvatanje učinioca krivičnog djela ili neke druge procesne radnje (npr. poplava, požar, zauzimanje teritorija od strane neprijatelja).

Naše pravo prihvata samo pravne smetnje (duševna bolest učinioca, imunitet poslanika, prethodno rješavanje pitanja ekstradicije).

Prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja

Prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja nastupa u dva slučaja predviđena u stavu 3. i 4. čl. 112. KZ RS. To je:

1. preduzimanje svake procesne radnje radi gonjenja učnioca krivičnog djela2. učinjeno novo krivično djelo isto tako teško ili teže od onog krivičnog djela

u pogledu koga teče rok zastrajelosti.

Apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja

Apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa protekom dvostruko dužeg roka predviđenog za relativnu zastarjelost.

(op. relativna zastarjelost – zastrjelost koja se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja)

Zastarjelost izvršenja krivične sankcije

Zastarjelost izvršenja glavne kazne

U čl. 113. KZ RS propisani su rokovi za izvršenje glavne kazne.Rok zastarjelosti izvršenja glavne kazne zavisi od izrečene visine kazne

zatvora, a kod novčane kazne, bez obzira na njenu visinu, on iznosi 3 godine.To znači da za rok izvršenja krivične sankcije nema nikakvog značaja

propisana kazna.Istekom previđenih rokova gasi se pravo nadležnih organa da izvrše izrečenu

kaznu.Izrečena kazna se ne može izvršiti kad protekne (čl. 113.):

1) trideset pet godina ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora,2) dvadeset godina ako je izrečena kazna zatvora preko deset godina,3) petnaest godina preko pet godina,4) deset godina preko tri godina,5) pet godina preko jedne godine,6) tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna.

Zastrjelost izvr š enja sporedne kazne i mjera bezbjednosti

U čl. 114. propisan je rok za izvršenje novčane kazne kao sporedne kazne (iznosi 2 godine od dana pravosnažnosti presude kojom je ta kazna izrečena) kao i rokovi za izvršenje mjera bezbjednosti (5 godina od dana prvosnažnosti odluke kojom su te mjere izrčene). Zastarjelost izvršenja mjera bezbjednosti zabrane vršenja poziva,

108

djelatnosti ili dužnosti i zabrane upravljanja motornim vozilom nastaje kad protekne vrijeme za koje su te mjere bezbjednosti izrečene.

Tok i prekid zastajevanja izvr š enja kazne (čl.115.)Rokovi za zastajelost izvršenja računaju se od dana kada je presuda postala

pravosnažna, a ako je uslovna osuda opozvana – od dana kada je odluka o opozivanju postala pravosnažna. (st. 1.)

Zastarjevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti. (st. 2.)

Kada se izvršenje kazne ne može provesti propisano je Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija ( Sl. gl. RS, br. 64/01, 24/04). U tom roku se vrijeme za izvršenje krivičnih sankcija ne računa tj. dolazi do obustave zastarjelosti.

Zastarjevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne. (st. 3.)

Sa svakim prekidom zastarjevanje počinje ponovo da teče. (st. 4.)

To znači da, kao i kod zastarjelosti i prekida krivičnog gonjenja, i kod izvršenja kazne postoji obustava (st. 2. čl. 115.) i prekid zastarjelosti (st. 3. i 4. čl. 115.)

Apsolutna zastarjelost izvršenja kazne – nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne, ali ona ne može nastupiti ako je izvršenje kazne u toku. (st. 5. čl. 115.)

Odredbe o toku i prekidu zastajelosti izvršenja kazne shodno se primjenjuju i na zastarjelost mjera bezbjednosti. (st. 6.)

KRIVIČNE SANKCIJE PREMA MALOLJETNICIMA

Isključenje krivičnih sankcija prema djeci

Odredbom čl. 64. KZ RS određena je donja granica kojom se isključuje primjena krivičnih sankcija prema maloljetniku koji u vrijeme izvršenja krivčnog djela nije navršio 14 godina (dijete).

To istovremeno znači i isključenje primjene krivičnog zakona i nadležnosti pravosudnih organa.

Prema licu koje u vrijeme izvršenja krivčnog djela nije navršilo 14 godina (dijete u krivičnopravnom smislu) mogu se primjeniti mjere koje predviđaju zakonski propisi kojima se regulišu porodični odnosi.

Donja granica maloljetstva prema KZ RS je 14 godina.Kao gornju granicu maloljetstva KZ RS određuje 18 godina i razlikuje, u

članu 69. KZ RS, dvije kategorije maloljetnika (mlađe i starije):- mlađi maloljetnik - maloljetnik koji je u vrijeme izvršenja

krivičnog djela navršio 14 - a nije navršio 16 godina- stariji maloljetnik - maloljetnik koji je u vijreme izvršenja

krivičnog djela navršio 16 - a nije navršio 18 godina.

109

U našem krivičnom pravu maloljetni učinioci imaju poseban pravni status.

U čl. 63. st. 1. određuje se odnos opštih prema specijalnim krivičnopravnim odredbama kojima se daje prednost.

Naime, za maloljetne učinioce krivičnih djela važe posebne odredbe sadržane u ovoj glavi (glava VI KZ RS), a druge odredbe krivičnog zakona mogu se primijeniti samo ako nisu u suprotnosti sa ovim posebnim odredbama. (čl. 63. st. 1.)

Posebne odredbe koje važe za maloljetnike primjenjuju se pod posebnim uslovom – one važe i za punoljetne učinioce krivičnih djela kad im se sudi za krivična djela koja su učinili kao maloljetnici, a izuzetno se posebne odredbe primjenjuju i za lica koja su učinila krivično djelo kao mlađi punoljetnici.

Sankcije prema maloljetnicima

Osnovna grupa sankcija koje se mogu izreći prema maloljetnicima su vaspitne mjere (čl. 71.).

Osim njih, maloljetnicima se mogu izreći i određene mjere bezbjednosti (čl. 93.).

U članu 65. – 68. KZ RS uređeni su uslovi, svrha, vrste i izbor vaspitnih preporuka koje se mogu izreći maloljetnicima.

Pod određenim uslovima maloljetniku se može izreći i kazna naloljetničkog zatvora, kao jedinu i posebnu kaznu koja se može izreći maloljetnim delinkventima.

Maloljetniku se ne može izreći sudska opomena i uslovna osuda. (čl. 69. st. 4.)

Član 69. - Krivične sankcije prema maloljetnicima

(1) Maloljetniku koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 14 - a nije navršio 16 godina (mlađi maloljetnik) - mogu se izreći samo vaspitne mjere.

(2) Maloljetniku koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 16 - a nije navršio 18 godina (stariji maloljetnik) - mogu se izreći vaspitne mjere pod uslovima predviđenim ovim zakonom, a izuzetno mu se može izreći maloljetnički zatvor.

(3) Mjere bezbjednosti mogu se izreći maloljetnicima pod uslovima koje predviđa ovaj zakon.

(4) Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena i uslovna osuda.

Posebna svrha krivi č nih sankcija prema maloljetnicima

U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija, svrha vaspitnih mjera i maloljetničkog zatvora je da se pružanjem zaštite i pomoći maloljetnim učiniocima krivičnih djela, vršenjem nadzora nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvijanjem njihove lične odgovornosti, obezbjedi njihovo vaspitanje, prevaspitanje i pravilan odgoj. Pored toga, svrha maloljetničkog zatvora je vršenje

110

pojačanog uticaja na maloljetne učinioce da ubuduće ne vrše krivčna djela, kao i na druge maloljetnike da ne vrše krivična djela.

Svrha vaspitnih preporuka (čl. 66.)

Svrha vaspitnih preporuka je:1) da se ne pokreće krivični postupak prema maloljetnom učiniocu krivičnog djela,2) da se primjenom vaspitnih preporuka utiče na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela.

Vrste vaspitnih preporuka

Vaspitne preporuke se mogu primjeniti prema maloljetnom učiniocu za krivična djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Vaspitnu preporuku prema maloljetniku primjenjuje nadležni tužilac ili sudija za maloljetnike.

Uslovi za primjenu vaspitnih preporuka su:- priznanje krivičnog djela od strane maloljetnika, i- njegova izražena spremnost za pomirenje s oštećenim.

Vrste vaspitnih preporuka

Vaspitne preporuke su:1. lično izvinjenje oštećenom,2. naknada štete oštećenom,3. redovno pohađanje škole,4. rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice,5. prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja,6. smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu,7. liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi,8. posjećivanje vaspitnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta.

Vaspitne preporuke mogu trajati najduže jednu godinu.Pri izboru vaspitnih preporuka sudija i nadležni tužilac će se rukovoditi

vremenom njihova trajanja vaspitne preporuke, mogućnosti zamjene vapitne mjere drugom vaspitnom mjerom ili mogućnosti njenog ukidanja.

Izbor i primjena vaspitnih preporuka vrši se u saradnji sa roditeljima ili staraocima maloljetnika i organima socijalnog staranja.

Vaspitne mjere

Vrste vaspitnih mjera

U čl. 71. KZ RS propisane su tri vrste vaspitnih mjera koje se mogu izreći maloljetnom učiniocu krivičnog djela.

To su ove vaspitne mjere : 1. disciplinske mjere: ukor ili upućivanje u disciplinski centar

za maloljetnike;

111

2. mjere pojačanog nadzora: od strane roditelja, usvojioca ili staraoca, u drugoj porodici, ili od strane nadležnog organa socijalnog staranja;

3.zavodske mjere: upućivanje u vaspitnu ustanovu, u vaspitno-popravni dom ili u drugu ustanovu za osposobljavanje.

Kriterijumi za izbor vaspitne mjere

Kriterijumi za izbor vaspitne mjere dani su u čl 72. KZ RS.

Prilikom izbora vaspitne mjere sud će uzeti u obzir:1. uzrast maloljetnika2. stepen njegove duševne razvijenosti3. njegova psihička svojstva4. njegove sklonosti5. pobude iz kojih je djelo učinio6. dosadašnje vaspitanje7. sredinu i prilike u kojima je živio8. težinu djela9. da li je prema njemu ranije bila izrečena vaspitna mjera ili kazna, i 10. sve druge okolnosti koje mogu biti od uticaja za izricanje one mjere kojom će se najbolje postići svrha vaspitnih mjera.

1. Disciplinske vaspitne mjere

Postoje dvije disciplinske vaspitne mjera, i to:1. ukor2. upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike.

Ukor (čl. 73.) – sudski ukor se izriče ako je dovoljno da se maloljetnik zbog učinjenog krivičnog djela samo ukori.

Pri izricanju sudskog ukora ukazaće se maloljetniku na štetnost njegovog postupka i predočiće mu se da u slučaju ponovnog izvršenja krivičnog djela može prema njemu biti izrečena druga mjera.

Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike (čl. 74.)

Vaspitnu mjeru upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike sud će izrići samo kada je potrebno da se odgovarajućim kratkotrajnim mjerama izvrši uticaj na ličnost i vladanje maloljetnika.

Postoje tri modaliteta ove vaspitne mjere (čl. 74. st. 2.): 1. na određeni broj sati u praznične dane i to najviše četiri uzastopna praznična dana;2. na određeni broj sati u toku dana, ali najduže mjesec dana;3. na neprekidan boravak za utvrđeni broj dana, ali ne duže od dvadeset dana.

112

Kad izrekne upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike sud može odrediti da se po izvršenju ove mjere maloljetnik stavi pod pojačani nadzor nadležnog organa socijalnog staranja. (st. 5. čl. 74.)

2. Vaspitne mjere pojačanog nadzora

Naš KZ poznaje tri vaspitne mjere pojačanog nadzora:

1. pojačani nadzor roditelja, uvojioca ili staraoca2. pojačani nadzor u drugoj porodici3. pojačani nadzor organa socijalnog staranja

Vaspitna mjera pojačanog nadzora od strane roditelja, usvojioca i staraoca (čl. 75. KZ RS)

Član 75. - Pojačan nadzor roditelja, usvojioca ili staraoca

(1) Mjeru pojačanog nadzora roditelja, usvojioca ili staraoca sud će izreći ako su roditelji, usvojilac, odnosno staralac propustili da vrše nadzor nad maloljetnikom, a u mogućnosti su da ovakav nadzor vrše.

(2) Kad sud izrekne mjeru iz stava 1. ovog člana može roditelju, usvojiocu ili staraocu dati potrebna uputstva i naložiti im određene dužnosti u pogledu mjera koje treba preduzeti za vaspitanje maloljetnika, za njegovo liječenje i za otklanjanje štetnih uticaja na njega.

(3) Pri izricanju mjere iz stava 1. ovog člana sud može odrediti da nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršenje i ukazuje pomoć roditelju, usvojiocu ili staraocu. Sud će naknadno odlučiti o prestanku ovog provjeravanja, s tim da ono ne može trajati manje od jedne ni duže od tri godine.

Vaspitna mjera pojačanog nadzora u drugoj porodici (čl. 76.)

Član 76. - Pojačan nadzor u drugoj porodici

(1) Ako roditelji, usvojilac, odnosno staralac maloljetnika nisu u mogućnosti da nad njim vrše nadzor ili ako se od njih ne može to s osnovom očekivati, maloljetnik će se predati drugoj porodici koja je voljna da ga primi i koja ima mogućnosti da nad njim vrši pojačan nadzor.

(2) Izvršenje mjere iz stava 1. ovog člana obustaviće se kad roditelji, usvojilac, odnosno staralac maloljetnika steknu mogućnost da nad njim vrše pojačan nadzor ili kad prema rezultatu prevaspitanja prestane potreba za pojačanim nadzorom.

(3) Pri izricanju mjere iz stava 1. ovog člana sud će odrediti da za vrijeme njenog trajanja nadležni organ socijalnog staranja provjerava njeno izvršavanje i ukazuje potrebnu pomoć porodici kojoj je maloljetnik predat.

113

Vaspitna mjera pojačanog nazora od strane organa socijalnog staranja (čl. 77.)

Ako roditelji, usvojilac, odnosno staralac nisu u mogućnosti da vrše pojačan nadzor nad maloljetnikom, a ne postoje ni uslovi za predaju maloljetnika drugoj porodici radi vršenja ovakvog nadzora, maloljetnik će se staviti pod nadzor nadležnog organa socijalnog staranja.

Trajanje ove mjere ne može biti kraće od jedne ni duže od tri godine.

Za vrijeme trajanja ove mjere maloljetnik i dalje ostaje da živi kod svojih roditelja, usvojioca ili drugih lica koja ga izdržavaju, a pojačani nadzor nad njim vrši ovlašćeno lice nadležnog organa socijalnog staranja.

Ovlašćeno lice nadležnog organa socijalnog staranja brine se o školovanju maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utiče, potrebnom liječenju i sređivanju prilika u kojima živi.

Posebne obaveze uz mjere pojačanog nadzora (čl 78.)

Ako je to potrebno za uspješno izvršenje neke od izrečenih vaspitnih mjera pojačanog nadzora sud može maloljetniku odrediti jednu ili više posebnih obaveza, ako je to potrebno za uspješnije izvršenje izrečene mjere, s tim da ove obaveze ne mogu trajati duže od trajanja vaspitne mjere.

Sud može maloljetniku da odredi naročito ove obaveze: da se lično izvini oštećenom, da izmiri štetu u okviru sopstvenih mogućnosti, da redovno pohađa školu, da se osposobljava za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima, da se uzdržava od uživanja alkoholnih pića i opojnih droga, da posjećuje odgovarajuću zdravstvenu ustanovu ili savjetovalište i da se ne druži sa licima koja na njega njtetno utiču.

Sud može obaveze koje je odredio naknadno ukinuti ili izmijeniti, a može mjeru pojačanog nadzora, zbog neispunjena određenih obveza od strane maloljetnika, zamijeniti drugom vaspitnom mjerom.

3. Zavodske vaspitne mjere

U našem KZ predviđene su slijedeć zavodske vaspitne mjere, i to:

1. upućivanje u vaspitnu ustanovu 2. upućivanje u vapitno – popravni dom3. upućivanje u drugu ustanovu za osposoljavnaje .

Vaspitna mjera upu ć ivanja u vaspitnu ustanovu (čl. 79.)

114

Upućivanje u vaspitnu ustanovu sud će izreći maloljetniku nad kojim treba obezbjediti vršenje stalnog nadzora od strane stručnih vaspitača u ustanovi za vaspitanje maloljetnika.

Može trajati najmanje 6 mjeseci, a najviše 3 godine.Njeno trajanje se ne određuje prilikom njenog izricanja, već će

o tome sud naknadno odlučiti.

Upućivanje u vaspitno – popravni dom (čl. 80.)

Upućivanje u vaspitno – popravni dom za maloljetne učinioce krivičnih djela sud će izreći maloljetniku pema kome treba primjeniti pojačane mjere prevaspitanja.

Prilikom odlučivnja da li će izreći ovu mjeru sud će posebno uzeti u obzir težinu i prirodu učinjenog djela, te da li su prema maloljetniku ranije bile izrečene vaspitne mjere ili kazna maloljetničkog zatvor.

Može trajati najmanje 1 godinu, a najviše 5 godina.Njeno trajanje se ne određuje prilikom njenog izricanja, već o

tome sud naknadno odlučiti.

Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje (čl. 81.)

Sud može izreći vaspitnu mjeru upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje prema maloljetniku ometenom u prishičkom ili fizičkom razvoju, umjesto upućivanja u vaspitnu ustanovu ili vaspitno – popravni dom.

Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje dok je to potrebno radi njegovog liječenja ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan, ponovo će se ispitati potreba njegovog daljeg zadržavanja u ovoj ustanovi.

Obustava izvršenja i izmjena odluke o vaspitnim mjerama (čl. 82.)

Pod uslovima propisanim KZ (kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena mjera pojačanog nadzora ili zavodska mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke ili se za njih nije znalo, a one bi bile od uticaja na donošenje odluke) izvršenje izrečene mjere može se obustaviti ili se izrečena mjera zamijeniti drugom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom mjerom.

Mjera pojačanog nadzora ili zavodska mjera može se, s obzirom na postignuti uspjeh prevaspitanja, obustaviti od izvršenja, a može se zamijeniti drugom takvom mjerom kojom će se bolje postići svrha vaspitnih mjera.

Ponovo odlučivanje o vaspitnim mjerama (čl. 83.)Odredba člana 83. KZ RS daje mogućnost da sud ponovo odluči

o potrebi izrečene vaspitne mjere. Uslov je da je od prvosnažnosti odluke kojom je izrečena mjera pojačanog nadzora ili zavodska mjera, proteklo više od 1 godine, a izršenje nije započeto. Sud može

115

odlučiti da se ranija mjera ne izvrši ili da se zamijeni nekom drugom mjerom

Mjera upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike neće se izvršiti ako je proteklo više od šest mjeseci od pravnosnažnosti odluke kojom je ova mjera izrečena, a njeno izvršenje nije započeto.

Dejstvo kazne na vaspitne mjere (član 84.)

(1) Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne starijem maloljetniku kaznu maloljetničkog zatvora, vaspitna mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje ove kazne.

(2) Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne punoljetnom licu kaznu maloljetničkog zatvora ili kaznu zatvora najmanje godinu dana, vaspitna mjera prestaje kada ovo lice započne izdržavanje kazne.

(3) Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne punoljetnom licu kaznu zatvora u kraćem trajanju od jedne godine, sud će u presudi odlučiti da li će se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene vaspitne mjere ili će se ta mjera ukinuti.

Evidencija o izrečenim vaspitnim mjerama (član 85.)

(1) Evidenciju o izrečenim vaspitnim mjerama vode nadležni organi socijalnog staranja na osnovu propisa koje donosi ministar zdravlja.

(2) Podaci o izrečenim vaspitnim mjerama mogu se dati samo sudu, javnom tužilaštvu, organima unutrašnjih poslova i organima socijalnog staranja u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica kojima su izrečene te vaspitne mjere.

Izricanje vaspitnih mjera mlađim punoljetnim licima (čl. 86.)

(1) Učiniocu koji je kao punoljetan izvršio krivično djelo, a u vrijeme suđenja nije navršio dvadeset jednu godinu sud može izreći odgovarajuću mjeru pojačanog nadzora ili zavodsku mjeru ako se, s obzirom na njegovu ličnost i okolnosti pod kojima je djelo učinio, može očekivati da će se i vaspitnom mjerom postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne.

(2) Mlađem punoljetnom licu kome je izrečena vaspitna mjera sud može, pod uslovima predviđenim ovim zakonom, izreći sve mjere bezbjednosti, osim zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti.

(3) Izrečena vaspitna mjera može trajati najviše do navršene dvadeset treće godine učinioca.

Maloljetnički zatvor (čl. 88.)

116

Maloljetnički zatvor je u naše krivično zakonodavstvo uevedne izmjenama i dopunama KZ iz 1959. godine.

Prema članu 87. KZ RS «Kazniti se može samo krivično odgovoran stariji maloljetnik koji je učinio krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna teža od pet godina zatvora, a zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći vaspitnu mjeru.

Dakle, naše krivično pravo ne predviđa kažnjavanje svih, nego starijih maloljetnika, i to uz ispunjenje još dva uslova:

1. subjetivni - da je maloljetnik krivično odgovoran2. objektivni – da se radi o krivičnom djelu za koje je zakonom

propisana kazna zatvora teža od 5 godina.

Pored osvih osnovnih uslova, u konkretnom slučaju, trebaju da budu ispunjena još dva dopunska uslova :

1. postoje teške posljedice djela i visoki stepen krivične odgovornosti,

zbog kojih2. ne bi bilo opravdano izreći vaspitnu mjeru .

U čl. 88. postoji određen opšti minimum i maksimum kazne maloljetničkog zatvora i način izricanja.

Maloljetnički zatvor ne može biti kraći od jedne ni duži od deset godina, a izriče se na pune godine ili na pola godine.

Kazna maloljetničkog zatvora za određeno krivično djelo ne može se izreći u trajanju dužem od propisane kazne zatvora za to djelo.

Prilikom odmjeravanja kazne maloljetničkog zatvora sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (član 37. st. 1. i 2. ovog zakona (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. (2) Kad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.), ali će naročito imati u vidu okolnosti koje se tiču ličnosti maloljetnika.

U članu 89. uređuje se pitanje izvršenja kazne maloljetničkog zatvora i vaspitne mjere za krivična djela u sticaju. (Po odredbi stava 1. ovog člana sud će postupiti i kad poslije izrečene vaspitne mjere, odnosno

117

maloljetničkog zatvora utvrdi da je maloljetnik prije ili poslije njihovog izricanja učinio neko krivično djelo.)

Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora (član 90.).

Kazna maloljetničkog zatvora ne može se izvršiti ako je proteklo:1) deset godina od osude na maloljetnički zatvor preko pet godina,2) pet godina od osude na maloljetnički zatvor preko tri godine,3) tri godine od osude na maloljetnički zatvor do tri godine.

Primjena krivičnih sankcija na punoljetna lica za djela koja su učinila kao maloljetnici (čl. 92.)

(1) Punoljetnom licu koje je navršilo dvadeset jednu godinu ne može se suditi za krivično djelo koje je izvršilo kao mlađi maloljetnik.

(2) Ako punoljetno lice u vrijeme suđenja nije navršilo dvadeset jednu godinu, može mu se suditi za krivično djelo koje je učinilo kao mlađi maloljetnik samo ako je za to djelo propisana kazna teža od pet godina zatvora. Ovakvom licu sud može izreći vaspitne mjere pojačanog nadzora ili zavodsku mjeru. Pri ocjeni da li će ovu mjeru izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog izvršenja, vladanje učinioca i svrhu ove vaspitne mjere.

(3) Punoljetnom licu može se za krivično djelo koje je izvršilo kao stariji maloljetnik izreći odgovarajuća zavodska vaspitna mjera, a pod uslovom iz člana 86. ovog zakona, kazna maloljetničkog zatvora. Pri ocjeni da li će i koju od ovih sankcija izreći, sud će uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito težinu učinjenog djela, vrijeme koje je proteklo od njegovog izvršenja, vladanje učinioca kao i svrhu koju treba postići ovim sankcijama.

.

118