3
Priča o Ani esej Tanja Rizner Životne priče imaju najveću snagu utjecaja na pojedince i društvo što ponekad biva zaboravljeno u akademskoj zajednici, u znanosti koja se bavi statističkim prosjecima, trendovima, značajnostima… Stoga je i poseban jaz kada izlazimo iz sveučilišta u pravi svijet i kada gotovo ništa nije onako kako smo predviđali u statističkim modelima. Veliko je umijeće pratiti stvarna zbivanja, potrebe stvarnih ljudi s glavom punom teorija i predikcija, a pri tom činiti ono što bi trebali činiti, raditi za pojedinačno dobro, za društveno dobro i ne zaboraviti na svoje dobro, sve u terminima etike i prave ljudske dobrobiti. Opasnosti postoje na svakoj strani, postati čisti teoretski djelatnik i sakriti se od kompleksnosti iza teorije i pravila, ili možda djelovati kao „alternativac“, svijajući pravila i teorije pred svakom novom individuom, pri tom ih možda, i kršiti. Ali, čini mi se, da niti jedan od tih putova nije onaj kojim bi trebali težiti. Čini mi se da društvo mora cijelo balansirati između teorije i prakse i iznaći jedinstvene mehanizme koji će omogućiti prave ljude na pravim mjestima, prave načine rada i razviti širu svijest o potrebi pravodobnog djelovanja. Bojim se da u ovom trenutku nemamo prave ljude na pravim mjestima, bojim se da pravi načini rada ovise o pojedinačnim ustrajavanjima, pojedinačnim snagama uključujući i snagu ličnosti i volju za neprestanom borbom u masi podobnih i bezvoljnih, a sigurna sam da svijest društva o

kritički esej

  • Upload
    tanja

  • View
    120

  • Download
    3

Embed Size (px)

DESCRIPTION

kritički osvrt na stanje u društvu vezano za prevenciju i terapiju obitelji

Citation preview

Page 1: kritički esej

Priča o Ani

esej

Tanja Rizner

Životne priče imaju najveću snagu utjecaja na pojedince i društvo što ponekad

biva zaboravljeno u akademskoj zajednici, u znanosti koja se bavi statističkim

prosjecima, trendovima, značajnostima… Stoga je i poseban jaz kada izlazimo iz

sveučilišta u pravi svijet i kada gotovo ništa nije onako kako smo predviđali u

statističkim modelima. Veliko je umijeće pratiti stvarna zbivanja, potrebe stvarnih ljudi

s glavom punom teorija i predikcija, a pri tom činiti ono što bi trebali činiti, raditi za

pojedinačno dobro, za društveno dobro i ne zaboraviti na svoje dobro, sve u

terminima etike i prave ljudske dobrobiti. Opasnosti postoje na svakoj strani, postati

čisti teoretski djelatnik i sakriti se od kompleksnosti iza teorije i pravila, ili možda

djelovati kao „alternativac“, svijajući pravila i teorije pred svakom novom individuom,

pri tom ih možda, i kršiti. Ali, čini mi se, da niti jedan od tih putova nije onaj kojim bi

trebali težiti. Čini mi se da društvo mora cijelo balansirati između teorije i prakse i

iznaći jedinstvene mehanizme koji će omogućiti prave ljude na pravim mjestima,

prave načine rada i razviti širu svijest o potrebi pravodobnog djelovanja. Bojim se da

u ovom trenutku nemamo prave ljude na pravim mjestima, bojim se da pravi načini

rada ovise o pojedinačnim ustrajavanjima, pojedinačnim snagama uključujući i snagu

ličnosti i volju za neprestanom borbom u masi podobnih i bezvoljnih, a sigurna sam

da svijest društva o potrebi za psihosocijalnom pomoći nije razvijena, dapače,

stigmatizirana je i osobni neuspjeh predstavlja trenutak kada pojedinac i/ili obitelj

odlazi po pomoć. A do tada je već puno štete učinjeno.

Priča o Ani je čak priča sa sretnim krajem. Mnoge priče koje su u tijeku imaju

izrazito neizvjestan kraj. Ponekad i kada svi činitelji odreagiraju pravodobno i

pravilno, priče mogu završiti tragično. Ponekad izraziti čimbenici rizika neće dovesti

do trajno negativnih posljedica, ponekad je zaista potrebno osobi da određeni period

„hoda po rubu“, ponekad nekome odrastanje u nefunkcionalnoj obitelji postane

odskočna daska za uspješan i kreativan život, ponekad je rano odrastanje

protektivan faktor, ponekad je rizičan faktor. To su, ustvari, ljepote življenja:

raznolikosti i nepredvidivosti. Ana je danas uspješna mlada žena koja može ponuditi

izuzetno puno društvu, a sve je to stoga što je prošla kroz tako dramatično iskustvo.

Page 2: kritički esej

To su ljepote življenja. Njen život sada ima kapacitet postati bogat i širok,

plodonosan.

To je zaista lijepo, ali ne abolira društvo što nije reagiralo pri prvim naznakama

rizičnog ponašanja (pri kraju osnovne škole), ne abolira ga od ne reagiranja pri

drugim (pri pohađanju gimnazije), nije ni abolirana obitelj od nesvjesnosti da svi

zajedno kao sistem pridonose negativnim promjenama i da mogu promijeniti tijek

stvari, nije aboliran niti jedan jedini stručnjak koji se susreo s Anom i njezinom obitelji

tijekom tolikog niza godina. A ustvari, nitko nije kriv, iako nije ni prav.

Susrećući se sa živim ljudima često nemamo pravih odgovora, imamo sreće

ako znamo pokoji krivi, najveća je i jedinstvena sreća kada u interakciji iznađemo

neki pravi odgovor, to predstavlja nagradu za dugogodišnji trud. Ali kada je to već

tako u stvarnom životu, kada nismo zaštićeni statističkim podacima u akademskoj

zajednici, nego djelujemo, samo uz pomoć znanosti, vani među stvarnim pričama,

onda svakako možemo zahtijevati da društvo počne funkcionirati na osnovama

sposobnosti, stručnosti, kvalitete, raznolikosti, snage svih pojedinih pojedinaca, jer

tada bi se iznjedrili mehanizmi pravog djelovanja, tada bi društvo bilo pametnije i

snažnije. A pametnije i snažnije društvo zna da je odlazak po pomoć najmanji, ali i

najveći korak koji svatko u svakom trenutku može učiniti. Kada društvo shvati da je to

znak rasta i razvoja, biti će nam lakše. Kada društvo shvati da nema romantično

filmski prikazane sretne obitelji, obiteljima će postati lakše, barem neće morati „gurati

pod tepih“ probleme koji će ih, ne rješavajući ih, samo vječno proganjati.