1

Klinička etika

Slučajevi iz prakse

Napomena: Slučajevi iz prakse, javno su objavljeni u časopisima, novinama i na internetu. Neki su

kao takvi djelomično preneseni. Slučajevi iz prakse služe za etičko promišljanje, razmatranje i nemaju

drugu svrhu.

Sadržaj

1. Ljudi – pokusni kunići?

2. Eksperimenti na ljudima prije i poslije Drugog svjetskog rata

3. Akcija T4

4. Eugenika

5. Studije sifilisa

6. Prva transplantacija srca (LUIS WASHKANSKY)

7. Umjetno srce

8. Ksenotransplantacija

9. Doniranje organa – Zakon (djelovi)

10. Doniranje organa

11. Trgovina organima

12. Trgovanje dijelovima ljudskog tijela i ljudskim zamecima (zakonski članci)

13. Genetičko savjetovalište

14. Genetičko testiranje

15. Dijete iz epruvete

16. Kloniranje

17. Pravo na život - temeljno ljudsko pravo

18. Pravo na život

19. Pobačaj (abortus)

20. Pobačaj, zakonske odredbe

21. Medicinski potpomognuta oplodnja

22. Medicinski potpomognuta oplodnja (N. N. 86/12.)

23. Surogat majke

24. Slučaj „Bebe M“

25. Jack Kevorkian

26. Pobornici eutanazije

27. Za i protiv eutanazije

28. Eutanazija

29. Liječenje u terminalnoj fazi života 1

30. Zakonske regulative u vezi s krajem života

31. Prestanak liječenja za održavanje života

32. Slučaj Karen Ann Quinlan

33. Slučaj „Bebe K“- anencefalično dijete

34. Beskorisno liječenje

35. Slučaj Bebe Doe - preporuke

36. Slučaj Elizabeth Bouvia

37. Prisilno liječenje

38. Princip dvostrukog učinka – uporaba opioida

39. Napredne preporuke

2

40. Palijativna medicina u svijetu

41. Palijativna medicina

42. Autonomija bolesnika

43. Autonomija bolesnika – Cijepljenje

44. Autonomija bolesnika – Odbijanje cijepljenja

45. Jehovini svjedoci

46. Komunikacija s bolesnikom

47. Genetičko testiranje

48. Sterilizacija

49. UN i kontrola rađanja

50. Eugenički pokreti

51. Reprodukcijska prava

52. Testiranje na HIV

53. Doping u sportu

54. Kontrola spola u športu

55. Povjerljivost informacija

56. Odnos medija prema zdravstvenim radnicima

57. Odnos medija prema zdravstvenim radnicima 2

58. Farmaceutska industrija

59. Farmaceutska industrija i liječnici

60. Kiborgoetika

61. Pravična raspodjela sredstava

62. Liječničke pogrješke

63. Liječničke pogrješke 2

64. Pravična raspodjela sredstava za liječenje

3

1. Ljudi – pokusni kunići?

Većina informacija objavljenih u britanskom časopisu The Independent rezultat je opsežnoga

istraživanja provedenoga od strane dr. Chandr Gulhatija. Istraživanjem je obuhvaćeno puno desetljeće

testiranja lijekova na populaciji Indije. Dr. Gulhati ističe da je manjkava kontrola, prije svega, stvorila

okružje u kojem su se u ispitivanja koja krše nacionalne i međunarodne smjernice uključile i mnoge

vodeće institucije. »Indijce zapadne tvrtke iskorištavaju da bi zaradile novac prodajom skupih

lijekova na Zapadu! Koriste nepismene i siromašne Indijce koji si nikad neće moći sami priuštiti ove

vrste lijekova«!, rekao je dr. Gulhati.

Početkom 2011. godine indijski ministar zdravstva Ghulam Nabi Azad u tamošnjem parlamentu

podnio je zapanjujući izvještaj prema kojem je 10 stranih farmaceutskih tvrtki rodbini 22 ljudi koji su

umrli tijekom ili nakon ispitivanja lijekova prethodne (2010.) godine isplatile u prosjeku samo

238.000 rupija ili 3.000 funta po čovjeku. Među tvrtkama koje su navedenu naknadu isplatile ističu se

neke od najutjecajnijih farmaceutskih kompanija današnjice: Pfizer, PPD, Bristol-Myers Squibb,

Amgen, Bayer, Eli Lilly, Quintiles, Merck KGaA, Sanofi-Aventis i Wyeth. Većina navedenih

kompanija ustrajno odbija dati bilo kakve pojedinosti o načinu dogovaranja i isplaćivanja naknada

ožalošćenim obiteljima. Prema upitnim informacijama naknade su dogovorene i određene u suradnji

sa Etičkim povjerenstvom i Indijskim uredom kontrole lijekova.

Sudionici ispitivanja navode da su u pokusima sudjelovali po preporuci svoga liječnika koji je u

velikom broju slučajeva bio i osoba koja je obavljala ispitivanje.

Prema navodima Independent-a masovna testiranja novih lijekova i dalje se intenzivno

provode na stanovništvu Kine, Brazila, Južne Koreje, Ukrajine i Poljske. U istraživanja velikih

farmaceutskih tvrtki (Astra Zanec, Pfizer, Merck, Brysto-Myers, Bayer, Sanofi-Aventis..) trenutno je

uključeno više od 150.000 ljudi. U periodu od 2007. do 2010. umrlo je čak 1730 “ljudskih kunića”.

Istraživanja ovoga tipa našla su svoje pokrovitelje u nekima od najutjecajnijih pojedinaca

današnjice. Zaklada Billa i Melinde Gates financirala je testiranje cjepiva na stotinama malodobnih

djevojaka. Većina djevojaka uključenih u navedena testiranja nisu imala roditeljsku suglasnost za isto,

a ishod je bio tragičan sa nekoliko izgubljenih mladih života prije prekida izvođenja testiranja.

Kompanija Merck također je provodila nadasve neetična testiranja cjepiva na populaciji

mladih djevojaka. Radi se o anti HPV cjepivu ( GARDASIL-u). Tijekom provođenja testiranja smrt

jedne od djevojaka uključenih u isto proglašena je (od strane čelnika kompanije Merck)

samoubojstvom!!! Za ostale tragične smrtne ishode ispitivanja kompanija odbija odgovornost.

Apsurdna je izlika na temelju koje se proglašavaju nevinima: smrt je uslijedila nekoliko tjedana nakon

primjene cjepiva!! U našoj zemlji isto cjepivo koristi se za procjepljivanje populacije, a cijena

procjepljivanja iznosi 3.300 kn!!

Kompanija Astra Zaneca jedna je od rijetkih farmaceutskih tvrtki koja je priznala svoje “etičke

propuste” u testiranjima koja je provodila. Indijska vlada pri tome se nedvojbeno složila da je tijekom

izvođenja testova bilo mnogo propusta te da su ispitivanja često obavljana bez ikakve kontrole.

Upozorenja Europskoga Parlamenta sa početka 2011. godine ističu da samo u 36 zemalja svijeta

postoje valjani zakoni koji reguliraju testove i omogućuju da se nad njima uspostavi adekvatna

kontrola. Samo jedna afrička zemlja ima takvo zakonodavstvo, a slična situacija je i u Latinskoj

Americi. Prava obećana zemlja za testiranje lijekova na ljudima je Brazil gdje se trenutačno testira čak

2.520 različitih lijekova! Zemlje Europske Unije također predstavljaju (u manjoj mjeri) plodno tlo

4

neetičkog postupanja vodećih farmaceutskih kompanija. Među navedenima svakako se ističe Poljska

gdje se slična ispitivanja lijekova provode na brojnoj populaciji beskućnika i skitnica.

U testove su uključivane i žrtve najgore industrijske katastrofe u povijesti : žrtve Bhopala. 3.12.1984.

curenjem metil izocijanata iz lokalne tvornice na stanovništvo slamova došlo je do katastrofe

neslućenih razmjera s brojnim ljudskim žrtvama i posljedicama na zdravlje stanovništva vidljivima i

danas. Kroz nekoliko dana od posljedica curenja plina umrlo je više od 15.000 ljudi. Tijekom

provođenja testiranja na žrtvama Bhopala umrlo je 14-ero ljudi . Lijekovi koji su bili ispitivani mahom

su bili najrazličitiji antibiotici i lijekovi za srce. Nažalost, većina žrtava ovoga nesretnoga događaja

nije znala da služe moćnicima kao pokusni kunići. Živjeli su u uvjerenju da im se lijekovima nastoji

pomoći i izliječiti ih od problema koje imaju. Budući da je, ipak, većina njih nepismena o svojoj

sudbini nisu znali mnogo. Nekima od njih, nakon testiranja, ipak je rečeno da nisu bili liječeni već da

su poslužili kao predmet testiranja lijekova.

Tijekom 2002. godine diljem SAD-a, ali i na svjetskoj razini, provodila se promocija novog

(spasonosnog) lijeka protiv AIDS-a, NEVIRAPINA, čija je osnovna primjena planirana u Africi.

Promocija novoga lijeka odvijala se velikim dijelom pod pokroviteljstvom političke moći i veličine

tadašnjeg američkog predsjednika Georga Busha. Prema navodima agencije Associated Press najviši

javnozdravstveni dužnosnici znali su i pri tome bili posebno upozoreni, da lijek izaziva vrlo teške

popratne posljedice, uključujući i smrt. Usprkos navedenome, javnozdravstveni sektor pod

pokroviteljstvom političkih vođa države objavljuje plan distribucije novoga lijeka diljem Afrike!

Očekivanja Amerike i cijeloga svijeta bila su dramatičnih razmjera. Govorilo se i pisalo po dnevnim

tiskovinama većine civiliziranih i razvijenih zemalja o dostupnosti lijeka milijunu afričkih žena

godišnje uz redukciju prijenosa virusa HIV-a na dijete tijekom poroda za 50%.

Tadašnji Američki predsjednik davao je pompozne izjave svim medijima veličajući uspjeh ispitivanja i

očekivane zadivljujuće rezultate primjene lijeka.

Jedna od izjava Georga Busha koja je tada obišla svijet je i sljedeća: "Moja administracija planira

osigurati 500 milijuna dolara za prevenciju prijenosa virusa HIV-a s majke na dijete! ”

U međuvremenu, na površinu je isplivalo sve ono loše o samom istraživanju, a što predsjednik u

svojim govorima nikada nije priopćio široj javnosti. Nacionalni institut za zdravlje (vladina

medicinska znanstveno-istraživačka agencija) u istom periodu odlučuje se obavijestiti Bijelu kuću o

popratnim pojavama uporabe lijeka: potencijalno smrtonosnom oštećenju jetre i teškim osipima. Iz

priopćenja navedene organizacije, naknadno citiranoga od strane Asssociated Press-a, doznaju se, široj

populaciji, neprihvatljive informacije koje su zgrozile cijeli svijet. Tijekom testiranja lijeka u Ugandi

zabilježene su tisuće teških reakcija ispitanika, a 14 smrtnih slučajeva zabilježenih tijekom ispitivanja

nikada nisu predočeni kao najstrašnija posljedica istoga. Podatci slični, ili gori od ovih, tajili su se od

javnosti jer vodeći američki dužnosnici nisu željeli ugroziti jeftin način prevencije prijenosa HIV-a s

majke na novorođeno dijete primjenom lijeka zabrinutošću zbog sigurnosti lijeka. Testiranja lijeka u

Ugandi, uz upozorenja tamošnje vlade na probleme testiranja, prekinuta su tijekom perioda od 15

mjeseci. Vremenski period od 15 mjeseci bio je i više nego dovoljan da proizvođač lijeka povuče svoj

zahtjev za dozvolu korištenja lijeka u zaštiti novorođenčadi u Sjedinjenim Državama!

Unatoč protivljenju svoga osoblja, voditelj programa istraživanja djelovanja Nevirapina naredio je

nastavak studije, odbacivši sve probleme testiranja lijeka kao prenapuhane. Voditelja programa

5

istraživanja podržali su i dužnosnici Nacionalnog instituta za zdravlje. Oni su i dalje (i nakon

ponovnog razmatranja ispitivanja u Ugandi i nakon objavljivanja rezultata drugih studija o

Nevirapinu) isticali da lijek kao takav afričke majke mogu potpuno sigurno koristiti u jednoj dozi za

sprječavanje prijenosa virusa HIV-a na svoje dijete tijekom poroda.

Jonathan Fishbein, ekspert za lijekove u Nacionalnom institute za zdravlje, međutim, oštro je kritizirao

poteze svoje agencije po pitanju Nevirapina. Jedna od njegovih, hvale vrijednih, izjava, u kojima se

kritički osvrnuo na problem ispitivanja Nevirapina je sljedeća:

“To je jedan od najsramotnijih medicinskih skandala za koje sam ikad čuo. Znamo za smrtne slučajeve

zbog otkazivanja jetre. Znamo za strašne rane i vjerojatne smrtne ishode u vezi osipa.”

Suprotno mišljenje imao je tadašnji glasnogovornik bivšega američkog predsjednika Georga Busha,

Svott McClellan. Svojom izjavom jasno je dao do znanja da se zalaže za daljnju primjenu lijeka

usprkos svim navedenim tragičnim posljedicama testiranja istoga.

Rekao je: “ Taj je lijek odobren za uporabu u Sjedinjenim Državama. On pomaže u spašavanju života.

Američke javnozdravstvene smjernice i dalje preporučuju kratkoročnu terapiju Nevirapinom kao

opciju za žene koje počinju liječenje u kasnom stadiju strudnoće.”

6

2. Eksperimenti na ljudima prije i poslije Drugog svjetskog rata

„Jedinica 731“, jedinica japanske Carske vojske, tijekom Drugog svjetskog rata bila je posebno

formirana za potrebe tajnih istraživanja (vivisekcije, amputacije, bakterijske inokulacije i provođenje

epidemija na velikom broju populacije). Vođa je bio Shiro Ishii – poznatiji kao Doktor Čisto Zlo.

Jedinica je počela djelovati na početku 1932. godine, i djelovala je tijekom drugog Kinesko-Japanskog

rata u sjeveroistočnoj Kini. Bile su formirane i druge jdinice sa sličnom namjenom: Jedinica 1644

(djelovala u gradu Nanking), Jedinica 1855 (djelovala u Beijingu), Jedinica 8604 (djelovala u

Guangzhou) i Jedinica 9420 (djelovala u Singapuru). Nakon rata, vrhovni zapovjednik okupacijskih

snaga Douglas MacArthur je dao imunitet u ime SAD-a Shiro-u Ishii i svim članovima istraživačkih

jedinica u zamjenu za sve rezultate. Sjedinjene Američke Države su blokirale pristup Sovjetima tim

informacijama. Neki članovi jedinica su ipak bili osuđeni od strane Sovjetskog Saveza. Istraživanja su

vršena na japanskim vojnim zarobljenicima, Kinezima, na kineskim civilima, uglavnom na bojištu.

Smatra se da su stradali desetci tisuća ljudi. Stravični eksperimenti sastojali su se od prisilnih

pobačaja, srčanih i moždanih udara, operacija bez anestezije (npr. sterilizacije žena), te raznih zahvata

na trudnicama, koje su nerijetko ostajale trudne jer su ih sami liječnici silovali. Zarobljenici su bili

izlagani raznim bolestima, rezanim su im udovi, zatim spajani na suprotne strane tijela. Neki su

ostavljani da se smrznu kako bi liječnici promatrali proces nastajanja gangrene, a gotovo svi su bili

silovani od strane osoblja kako bi im se prenijele spolne bolesti.

Njemačka:

U sklopu nacističkih logora izvedeni su mnogobrojni i raznovrsni pokusi na ljudima. Neki od njih su:

Pokusi sa velikim visinama: U tu svrhu su zatvorenike zatvarali u komore sa niskim tlakom, koje su

simulirale uvjete na visinama i do 20 km. Pokušavali su otkriti koji je kapacitet ljudskog organizma da

podnese i preživi velike visine.

Pokusi smrzavanja: Pokušavajući naći najbolji način liječenja hipotermije (pothlađivanja)

zatvorenike su izlagali po 3 sata ležanju u ledenoj vodi ili su ih ostavljali gole na otvorenom na

temperaturi ispod nule po nekoliko sati. Nakon toga su istražvali razne metode zagrijavanja ljudi.

Pokusi sa sulfonamidom: Da bi istražili djelovanje antibiotika sulfonamida, najprije su zatvorenicima

nanosili rane koje su inficirali streptokokima i klostridijom, potom su im zaustavljali cirkulaciju

podvezivanjem vena iznad i ispod rane i tako stvarali rane slične onima zadobivenim na bojišnicama.

Nastale infekcije su još i pogoršavali stavljajući komadiće stakla i drva u ranu. Infekcija je liječena

sulfonamidom i drugim lijekovima da bi se utvrdila njihova učinkovitost.

Pokusi sterilizacije: Gotovo 4 godine su se ovi pokusi provodili u mnogim logorima, ali najviše u

Auschwitzu. Svrha im je bila razviti metodu kojom će se moći sterilizirati milijuni ljudi, a koja će biti

brza, jeftina i učinkovita. Ovi pokusi uključivali su operacije, zračenje X zrakama, različite lijekove,

ubrizgavanje kiseline. Na tisuće ljudi, najviše žena je sterilizirano na ovaj način!!!

Pokusi s pjegavcem: Da bi istražili učinkovitost cjepiva za pjegavac, ali i drugih cjepiva zatvorenike

su namjerno zaražavali rikecijom. Preko 90% njih je umrlo. Osim ovih, provodila su se istraživanja i s

velikim boginjama, paratifusom, kolerom, malarijom i difterijom. Na stotine zatvorenika je umrlo

tijekom ovih pokusa.

Pokusi s otrovima: Potajno su stavljali otrove u hranu zatvorenika, koji su nakon toga ili umirali od

posljedica otrova ili ubijeni a potom obducirani. U rujnu 1945. godine zatvorenike bi upucali

otrovanim metkom, mučili ih i ubijali u svrhu istraživanja!

7

Sjedinjene Američke Države

Ministarstvo obrane SAD financiralo je cijeli niz pokusa na siromašnim, crnim pacijentima oboljelim

od raka u razdoblju od 1960. do 1971. godine. Pacijentima je rečeno da im se daje lijek za njihovu

bolest, a Pentagon je zapravo pokušavao istražiti utjecaj visoke razine zračenja na ljudsko tijelo.

Eksperimenti s uranijem: dr.William Sweet je 1956. ubrizgao uranij u krvotok 11 terminalno

oboljelih bolesnika zbog utvrđivanja kemoterapeutičkih svojstava.

Istraživanja u Holmesburgu (kemijski eksperimenti): Više od 20 godina provodila su se kemijska

istraživanja i njihovi dermatološki učinci na zatvorenicima, većinom crne puti, koji su služili kao

zamorci. U jednoj od studija Dow Chemical Company koja je imala ugovor sa zatvorom izložila je

zatvorenike bojnim otrovima kakvi su se koristili u Vijetnamu da bi promatrala njihov učinak.

Projekt Bluebird (psihološki eksperimenti): Američka vojska iskoristila je preko 7.000 svojih

vojnika kao poligon za testiranje učinka LSD-a, droge koja je u to doba imala još nepoznat učinak. To

su činili bez znanja i pristanka testiranih. Više od 1.000 bolesnika imalo je psihičke potrškoće poput

depresije i sklonosti suicidu.

Operacija Whitecoat u SAD-u (Fort Detrick u Marylandu kao sjedište američkog testiranja

biološkog oružja) se sastojala od injiciranja uzročnika u žive subjekte te praćenje njihovog učinka.

Studija Zvijer (Monster study) jest eksperiment mucanja na nezbrinutoj djeci (njih ukupno 22) u

Davenportu, Saveznoj Državi Iowi, koju je u 1939.-oj proveo doktor Wendell Johnson sa Sveučilišta u

Iowi. Johnson je odabrao jednu od svojih studentica, Mary Tudor, kako bi provela njegov eksperiment

dok je on cijelo istraživanje nadzirao. Nakon što je postavila djecu u kontrolne i eksperimentalne

skupine, Mary Tudor je dala pozitivan govor za terapiju mucanja polovici djece, hvaleći njihovu

tečnost govora i napredak. Negativan govor bio je upućen drugoj polovici i to omalovažavanjem djece

za svaku govornu nesavršenost, rugajući im se i pogrdno ih nazivajući „mucavcima“. Mnoga djeca sa

normalnom govornom sposobnošću, koja su svjedočila tom negativnom govoru i samoj terapiji,

pretrpili su negativne psihološke učinke te su neki zadržali teškoće u govoru tijekom svog života.

Eksperiment je držan tajnim zbog straha Johnsonova ugleda, ugleda Sveučilišta i SAD-a te samim

time i straha da bi u očima svijeta „pali“ zbog provođenja eksprimenata na ljudima i djeci. Svijet je

tada prijekorno gledao na eksperimente provedene od strane nacista tijekom Drugog svjetskog rata.

Sveučilište u Iowi javno se ispričalo za „Monster Study“ u 2001. godini.

Slučaj Pfizer: Godine 1996., kada je u nigerijskoj pokrajini Kano buknula epidemija ospica, kolere i

meningitisa, kompanija Pfizer se na poziv Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) uključila u akciju

pomoći pogođenom stanovništvu, uglavnom djeci. Tada je Pfizer na 200 djece oboljele od meningitisa

testirao još neodobreni lijek Trovan. Tom prigodom polovica mališana dobila je eksperimentalni lijek,

dok je druga polovica dobila standradnu terapiju u liječenju meningitisa. Ubrzo je umrlo petero djece

koji su uzimali Trovan te šestero onih koji su bili liječeni na standardni način. No, smatra se da su kod

mnoge djece koja su uzimala Trovan ostale trajne posljedice poput sljepoće, gluhoće, paralize i

oštećenja mozga.

8

Velika Britanija

Tijekom 1930-ih i 1940-ih, britanska vojska koristi stotine britanskih i domaćih domorodačkih

indijskih vojnika kao „zamoraca“ u svojim eksperimentima kako bi se utvrdilo nanosi li iperit

(Mustard gas, Sulfur mustard- kemijsko oružje) veću štetu indijskoj koži u odnosu na britansku kožu.

Pokusi su se obavljali u britanskom vojnom laboratoriju u bazi za istraživanje kemijskoga ratovanja,

Porton Down. U laboratorijima Porton Down-a tijekom tog vremena eksperimentiralo se nad ukupno

20.000 vojnika. Među onima koji su se nakon toga razboljeli, česta su bila oboljenja dišnih putova,

kožna i srčana oboljenja te smetnje vida, a mnogi su kasnije patili i od depresije. Nekim su vojnicima

zubi postali poput krede i poispadali. Istina o ovom slučaju izašla je na vidjelo prilikom istrage smrti

20-godišnjeg vojnika Ronalda Maddisona. Tvrdilo se da je u njegovu slučaju na komadić tkanine od

kakve se šiju uniforme bio nakapan živčani agens sarin - nakon čega je tkanina flasterom pričvršćena

za mladićevu ruku. Znanstvenici u Porton Downu htjeli su, čini se, utvrditi koliko je danog agensa

potrebno da probije uniformu i izazove smrt.

Izrael

U Negevski nuklearnom istraživačkom centru 1998. godine je otkriveno da su zaposlenicima

Centra davana pića sa uranom bez medicinskog nadzora i bez ikakvog pristanka samih zaposlenika.

Sovjetski savez

Sovjeti su testirali velik broj smrtonosnih otrova (iperit, ricin, digitoxin i mnoge druge) na

zatvorenicima iz Gulaga. Cilj pokusa bio je pronaći otrov prijatnog okusa i mirisa koji je spoj

kemikalija koje se ne mogu otkriti post mortem (obdukcijom). Kandidati su dobili taj otrov u hrani i

piću pod izlikom da je to zapravo lijek. „Otrovni laboratorij“ ili laboratorij otrova je ustrojio Ignatii

Kazakov, po nalogu Pavela Sudoplatova i sovjetske tajne službe, također poznat pod nazivima

„Laboratorij 1“, „Laboratorij 12.“ te „Kamera“ tj. Komora.

Uspješno napravljen otrov sa željenim svojstvima dobio je naziv C-2. Prema iskazima svjedoka, žrtve

bi se fizički promjenile, postale manje i kraće, osoba bi uskoro oslabila, postala mirna i tiha te umrla u

roku od petnaest minuta. Kako je istraživanje dugo trajalo mnogo se voditelja tog laboratorija

promijenilo. Mairanovsky je dovodio u laboratorij ljude raznovrsnog fizičkog stanja i dobi, kako bi

imali što cjelovitiju sliku o djelovanju svakog otrova.

Osim ljudskog eksperimentiranja, Mairanovsky je osobno ubijao osobe na kojima su vršeni

eksperimenti pod nadzorom Pavla Sudoplatova.

Švedska

Istraživanja u Vipeholmu: Konsenzusom stomatološke zajednice i industrije šećera proveden je

eksperiment na mentalno zaostalim osobama i to od 1945. do 1955. godine, koji je trebao ustvrditi

povezanost ugljikohidrata sa zubnim karijesom. Iako su istraživanja dala mnoga znanja o dentalnom

zdravlju, smatraju se etički neprihvatljivima.

9

3. Akcija T4

Akcija T4 (njem. Aktion T4) je bio program eutanazije tokom koga su liječnici u nacističkoj

Njemačkoj ubili 70.273 osobe. Ovaj program je bio na snazi od rujna 1939, do kolovoza 1941. Žrtve

ovog programa opisane su u Hitlerovom tajnom memorandumu od 1. studenog 1939., kao neizlječivo

bolesni i pacijenti čije je stanje utvrđeno nakon medicinskog pregleda. Na suđenjima u Nurnbergu je

iznjet dokaz da su njemački liječnici nastavili s ubijanjem pacijenata i nakon listopada 1941., i dokaz

da je oko 275.000 ljudi ubijeno u okviru akcije T4. Kodni naziv T4 je predstavljao skraćenicu za

Tirgartenstrasse 4., adresu vile u berlinskoj općini Tirgarten gdje je bilo sjedište dobrotvorne zaklade

za Kurativnu i institucionalnu skrb (Gemeinnützige Stiftung für Heil- und Anstaltspflege). Ovo tijelo

je djelovalo pod rukovodstvom Filipa Boulera, šefa Hitlerove kancelarije, i doktora Karla Branta,

Hitlerovog osobnog liječnika. Vila više ne postoji, ali je ploča na pločniku ulice Tirgarten označava

njenu lokaciju. Neki autori tvrde da je program T4 razvijen iz politike rasne higijene Nacističke

partije, iz vjerovanja da njemački narod treba biti očišćen od rasno nečistih elemenata, koji su

uključivali ljude sa posebnim potrebama. Prema ovom gledištu, program eutanazije predstavlja

evoluciju u toj politici prema kasnijem Holokaustu nad europskim Židovima. U svojoj knjizi, Mein

kampf (1924.), Hitler je napisao:

„Onaj tko tjelesno i mentalno nije čist ne smije prenositi nesreću na tijela svoje djece. Narodna

država mora provesti najgigantskiji odgajivački zadatak ovdje. Jednoga dana, međutim,

ispostaviti će se da je ovo djelo veće od najpobjedonosnijih ratova naše suvremene buržoaske

ere“.

Nacistički režim je počeo provoditi politike rasne higijene čim je došao na vlast. U srpnju 1933. Zakon

za sprečavanje nasljedno oboljelog potomstva je propisao obveznu sterilizaciju za ljude koji su imali

neko stanje koje su smatrali nasljednim, kao što su shizofrenija, epilepsija, Huntingtonova bolest i

imbecilnost. Sterilizacija je također propisana u slučajevima kroničnog alkoholizma i drugih oblika

društvene devijantnosti. Procjenjuje se da je 360.000 ljudi sterilizirano po ovom zakonu između 1933.

i 1939. godine.

Na ljeto 1939., roditelji teško deformiranog djeteta rođenog u blizini Leipziga su pisali Hitleru, tražeći

od njega dozvolu da njihovo djete bude ubijeno. Hitler je ovo odobrio, i ovlastio je formiranje

Državnog komiteta za registriranje nasljednih i urođenih bolesti.

Ovaj slučaj je predstavljao presedan koji je korišten da se uspostavi program ubijanja djece s teškim

oštećenjima. Princip 'starateljske' suglasnosti je ubrzo nestao. Od kolovoza, ministarstvo unutrašnjih

poslova je zahtjevalo od liječnika i babica da prijave sve slučajeve novorođenčadi s teškim

oštećenjima. Određena za ubijanje su bila sva djeca ispod tri godine starosti kod kojih se 'sumnja' na

bilo koje od sljedećih 'ozbiljnih nasljednih oboljenja': idiotizam i Downov sindrom (posebno kad je

povezan sa sljepilom i gluhoćom); mikrocefalija; hidrocefalija; malformacije svih vrsta, posebno

udova, glave i kralježnice; i paraliza, uključujući spazmična stanja. Način na koji su pokušali dobiti i

prikupiti bolesnu djecu je bio taj da je roditeljima rečeno da se njihova djeca šalju u specijalne odjele

za djecu, gdje će dobiti bolju njegu. Djeca su slana u te centre gdje su nekoliko nedjelja bili na

promatranju, a zatim ubijana smrtonosnom injekcijom, a kao uzrok smrti bilježila se upala pluća.

Obično su provedene autopsije i uzimani uzorci moždanog tkiva kako bi bili korišteni za medicinsko

istraživanje. Ovo je vjerojatno služilo da olakša savjest mnogima koji su bili umješani, jer im je davalo

osjećaj da djeca nisu umrla uzalud, i da je cijeli program imao stvarnu medicinsku svrhu.

10

Kad je rat izbio program je proširen i uključivao je stariju djecu i adolescente. Skup stanja koja su bila

povod za ubijanje je uključivao različita granična ili ograničena oštećenja kod djece različite dobi, a

kulminirao je ubijanjem onih koji su označeni kao maloljetni delinkventi.

Program ubijanja odraslih osoba s mentalnim ili fizičkim invaliditetima je otpočeo pismom koje je

Hitler napisao u kolovozu 1939. Ovim pismom je naređeno Bouleru i Brantu da prošire ovlasti

određenih, imenom navedenih, liječnika, tako da se osobama koje su, prema ljudskoj procjeni,

neizlječive, može nakon najpažljivije dijagnoze stanja njihove bolesti, podariti milosrdna smrt.

Programom je upravljalo Brakovo osoblje iz Tirgartenstrasse 4, pod nazivom Humanitarna fondacija

za lječenje i institucionalnu njegu, a nadgledali su Bouler i Brant.

Početkom kolovoza, sve bolnice, starački domovi i sanatoriji su morali prijaviti sve pacijente koji su

bili institucionalizirani pet ili više godine, koji su primljeni kao ludi, koji su bili nearijevske rase, ili

kojima je dijagnosticirano neko od stanja s određene liste. Među ovim stanjima su bili: shizofrenija,

epilepsija, Huntingtonova bolest, uznapredovali sifilis, senilna demencija, paraliza, encefalitis i

terminalna neurološka stanja.

Kao i u slučaju djece, vremenom je ovaj proces postajao sve manje rigorozan, skup stanja koja su bila

osnova za ubijanja se širio, a nacisti su sve više donosili odluke na vlastitu inicijativu.

Isprva su pacijenti ubijani smrtonosnom injekcijom što je bila metoda koja je uspostavljena s djecom,

ali je ubrzo zaključeno da je ova metoda spora i neefikasna za ubijanje odraslih, kojima su bile

potrebne veće doze sve rjeđih i skupljih ljekova i za koje je postojala veća vjerojatnost da će se opirati.

Sam Hitler je preporučio Brantu da koristi ugljikov monoksid. Kad je uspostavljena efikasnost ove

metode, to je postao standard koji je korišten u brojnim centrima širom Njemačke.

U praksi, većina pacijenata je ubijana u roku od 24 sata od dolaska u centre, a njihova tjela su

kremirana. Za svaku ubijenu osobu je pripreman izveštaj o smrti, koji je davao lažan, ali naizgled

uvjerljiv uzrok smrti. Tokom 1940., u centrima u Brandenburgu, Grafeneku i Hartheimu je ubijeno

skoro po 10.000 ljudi, a još 6.000 je ubijeno u Zonensteinu. Ukupno, oko 35.000 ljudi je ubijeno u

operacijama T4 te godine. Usljed toga, još 35.000 ljudi je ubijeno do kolovoza 1941., kad je program

T4 prekinut.

Bilo je nemoguće da se program T4 drži u tajnosti, jer su u njemu sudjelovali tisuće liječnika,

medicinskih sestara i administrativnih radnika, i uzevši u obzir da je većina ubijenih imala porodice

koje su se aktivno brinule za njih. Tijekom 1940., raširile su se glasine o tome što se događa, i mnogi

Njemci su povukli svoje rođake iz azila i sanatorija, kako bi se brinuli o njima kod kuće - često uz

velike troškove i teškoće. U nekim ustanovama, liječnici i psihijatri su surađivali s obiteljima kako bi

njihovi pacijenti bili otpušteni, ili, ako bi porodice to mogle priuštiti, bili premješteni u privatne

klinike, gdje ih program T4 nije mogao dohvatiti. Drugi doktori su pristajali promjeniti dijagnozu

nekim pacijentima kako više ne bi ispunjavali T4 kriterije.

24. kolovoza 1941. Hitler je naredio prekid programa T4, i izdao stroga uputstva da ne smije biti

daljnjih provokacija crkve za vrijeme trajanja rata. Invazija na Sovjetski Savez koja je započela u

lipnju je stvorila nove zadatke za osoblje programa T4, koje je ubrzo prebačeno na istok kako bi

počelo rad na mnogo većem programu ubijanja: Konačnom rješenju Židovskog pitanja. Međutim,

prekid programa T4 nije značio kraj ubijanja invalida u Njemačkoj, mada je od 1941. ubijanje postalo

manje sistematično. Ubijanje i djece i odraslih nastavljeno je sve do kraja rata, na lokalnu inicijativu

upravnika instituta i partijskih vođa. Vraćene su metode koje su korištene prije uvođenja plinskih

komora: smrtonosna injekcija ili jednostavno izgladnjivanje do smrti.

11

Sudilo se dvadesettrojici liječnika i upravnicima zbog njihovih uloga u ratnim zločinima i zločinima

protiv čovječnosti. Šesnaest optuženika je proglašeno krivim. Sedam je osuđeno na smrt, a kazne nad

njima su provedene 2. lipnja 1948.

12

4. Eugenika

Eutanazija se provodila u Sparti prije 2.500 godina kada se ubijala čak i nejaka novorođenčad.

Nakon Sparte spominje se i pokret Eugenika koja se bavi unaprjeđivanjem nasljednih kvaliteta rase ili

uzgoja. Riječ Eugenika uporabljena je krajem 19. stoljeća od strane Francisa Galtona, jednog od

osnivača novije Eugenike. Povijesni korijeni Eugenike sežu daleko u prošlost pa se eugeničke ideje

naziru i u djelima grčkog filozofa Platona. Spoznaja da se umjetnom selekcijom i križanjem povoljnih

jedinki i vrsta mogu postići korisni rezultati za čovjeka kao i prihvaćanje Darwinove teorije o evoluciji

vrsta, omogućili su krajem 19. stoljeća realizaciju prastare Platonove ideje da bi se umjetnom

selekcijom ljudi mogla postići korist za određene socijalne slojeve, nacije, cijelo čovječanstvo ili

ljudsku vrstu. U doba novovjekovne obnove Eugenike, točnije u doba njezina utemeljitelja Francisa

Galtona, načelo nasljeđivanja i populacijske genetike uglavnom nisu bila poznata ili prihvaćena. Cilj

stare Eugenike je bio poboljšati genetska svojstva rase i izbjeći propadanje onih boljih i sposobnijih.

Stara Eugenika se može podijeliti na pozitivnu i negativnu ovisno o mjerama koje poduzima. U

negativnu Eugeniku se ubrajaju eutanazija, sterilizacija, prisilni abortus, selektivni infanticid i

holokaust.

Premda je glavni ideolog i “utemeljitelj” Eugenike Francis Galton bio Englez, njegove su

ideje, kao i ideje socijaldarvinista Herberta Spencera, imale mnogo jači odjek u SAD-u negoli u

njihovoj domovini. Američki su znanstvenici, ideolozi raznih vrsta i pravnici, eugeničku ideologiju

provodili u djelo. Godine 1899. nakon razmjerno neuspješnih pokušaja kriruga A. J. Ochsnera iz

Chicaga, Harry Clay Sharp, iz Jeffersonvillea - Indiana, počeo je izvoditi prve uspješne sterilizacije na

zatvorenicima. Pozitivni rezultati prisilnih sterilizacija u medicinskom smislu izravno su omogućili

donošenje prvog eugeničkog zakona o prisilnoj sterilizaciji “degeneriranih” u Indiani, godine 1907.,

kojim su vlastima omogućene odluke o sterilizaciji “kriminalaca, idiota, imbecila i silovatelja”.

Slijedile su Kalifornija i Connecticut 1909.; Nevada, Iowa (zabrana braka i sterilizacija za epileptičare,

narkomane i silovatelje), te New Jersey 1911.; New York 1912.; Kansas, Michigan, North Dakota,

Oregon 1913. Do 1914. trideset je država donijelo slične zakone. Ali razmjeri eugeničkoga pokreta

nisu bili ograničeni samo sterilizacijskim zakonima. Mnogo jači i dalekosežniji oblik zakonske

regulative bio je tipičan za američke zakone o miješanju rasa. Unatoč činjenici da su Sjedinjene

Američke Države ukinule ropstvo, zakoni protiv miješanja rasa bili su na snazi sve do 1967. godine,

kada su na saveznoj razini ukinuti svi zakoni protiv miješanih brakova. Jedan od takvih eugeničkih

zakona o zabrani međurasnih brakova bio je Integrity Act Virginije iz 1924. godine, kojim se

zabranjivao brak bijelaca s bilo kojom osobom “s naznakom neke drukčije krvi”.

Julian Huxley bio je istaknuti član Britanskog eugeničkog društva i vodeća figura eugeničkog

pokreta. Bio je potpredsjednik (1937.-1944.) i predsjednik (1959.-1962.) društva. Smatrao je da je

eugenika važna za uklanjanje nepoželjnih gena iz ljudske zalihe gena, da je rasa beznačajan koncept u

biologiji te da su najniže društvene klase genetički inferiorne.

Neki od njegovih stavova su: socijalna ovisnost o državi indikator je genetske defektnosti; sterilizacija

je uvjet za dobivanje socijalne pomoći; potrebno je izjednačavanje socijalnih uvjeta; potrebno je

smanjenje dostupnosti liječenju; sposobniji su sirovina za pozitivnu eugeniku; potrebno je ukidanje

individualizma i kršćanske etike.

Ideje rasne higijene nikako nisu bile jedinstvene samo za nacistički pokret. Ideje društvenog

darvinizma su bile rasprostranjene u svim zapadnim zemljama početkom 20. stoljeća, a eugenički

pokret je imao veliki broj sljedbenika među obrazovanim ljudima i bio je posebno jak u SAD-u. Ideja

steriliziranja osoba koje su imale neke od nasljednih poremećaja ili su ispoljavali ono što se smatralo

13

nasljednim antisocijalnim ponašanjem je bila široko prihvaćena i ozakonjena u SAD-u, Švedskoj,

Švicarskoj i drugim zemljama. Između 1935. i 1975. god. 63.000 ljudi je sterilizirano u Švedskoj.

14

5. Studije sifilisa

U Norveškoj je napravljena retrospektivna studija o patoloških manifestacija neliječena sifilisa

u nekoliko stotina bijelih muškaraca (1928. godine).

Eksperiment u Gvatemali

Godine 2010. objavljena je tajna studija provedenih istraživanja u Guatemali u razdoblju od

1946. do 1948. godine. Sifilisom su namjerno zaraženi zatvorenici u Guatemali. Eksperiment je

provođen pod vodstvom američkog liječnika Johna Cutlera, uz odobrenje Nacionalnog instituta za

zdravlje SAD-a i vlade Guatemale. U razdoblju od 1946. do 1948. godine. Američki liječnici htjeli su

ispitati utjecaj penicilina na spolno prenosive bolesti, odnosno njegov utjecaj u sprječavanju nastanka

istih. Tajni eksperimenti uključivali su guatemalske zarobljenike, vojnike i duševne bolesnike, koje su

liječnici namjerno zarazili gonorejom, sifilisom i nekim drugim spolno prenosivim bolestima.

Projektom su zatvorenici nekoliko zatvora u Gvatemali namjerno, podmetanjem prostitutki, zaraženim

sifilisom, a potom su im preventivno davani tretmani penicilinom kako bi se istražilo može li penicilin

spriječiti razvoj bolesti, može li preventivno djelovati na bolest te kolike su količine dovoljne za

izlječenje. Ukupno je sifilisu bilo izloženo 696 muškaraca i žena bez suglasnosti. Penicilin je rabljen

za liječenje u 76% slučajeva. Završetak terapije je evidentiran za samo 26% osoba. Najmanje su 83

osobe završile smrtno. U istraživanje je bilo uključeno 1.300 bolesnika. Oni nikada nisu dali svoj

pristanak, a njih 700 nikad nije dobilo nikakvu terapiju.

Rezultati istraživanja (cjeloviti) nisu nikada javno objavljeni. U listopadu 2010. Godine vlada

SAD-a se ispričala vladi Gvatemale zbog eksperimenta kojeg su proveli.

Tuskegee studija

Tuskegee studija sifilisa je klinička studija rađena od 1932. do 1972. godine. Poznata je i pod

imenom studija sifilisa Pelkola. Sve je počelo 1932. godine kada su u Tuskegee, grad u Alabami, stigli

djelatnici američkog Zavoda za javno zdravstvo (PHS) koji su siromašnim crnačkim nadničarima

trebali preporučiti nov tretman za sifilis. Odazvalo se 600 ljudi, od kojih je 399 bilo zaraženo

sifilisom, (i 201, oni koji nisu bolovali od sifilisa). Ispitanicima nije bilo rečeno da boluju od sifilisa,

niti su liječeni od sifilisa. Ispitanicima je rečeno da imaju ˝lošu krv˝ , (lokalni izraza koji se koristio za

opis više bolesti, uključujući sifilis, anemiju i umor), te da će ih oni izliječit, a uz to ponuđen im je

topli obrok, prijevoz do klinike te u slučaju smrtnog ishoda pokrivanje troškova pogreba u iznosu od

35 US$ (kasnije 50 US$), ako bi pristali na obdukciju.

Studija je opisana kao „ najduži neterapeutski eksperiment od početka medicinke povijesti.“ Do kraja

studije 1972. godine samo su 74 ispitanika ostalo živa. Od 399 muškaraca, 28 je umrlo od sifilisa, 100

je umrlo od komplikacija uzrokovanih sifilisom, 40 žena je zaraženo i 19 dijece je rođeno s

kongenitalnim sifilisom.

Ovo istraživanje je osmišljeno kao nadopuna norveškom istraživanju iz 1928. To je bilo retrospektivno

istraživanje gdje su istraživači skupljali informacije iz povijesti pacijenata koji su već dobili sifilis, a

nisu liječeni neko vrijeme. U ranijim fazama istraživanje nije bilo neetičko jer nije bilo pravog lijeka

za sifilis. Istraživanje je u početku osmišljeno tako da se ispitanici prate 6 do 8 mjeseci, a zatim bi se

tretirali arsfenaminom, merkurovim mastima i bizmutom. To su bili slabo učinkoviti lijekovi i jako

toksični, ali jedini poznati u to doba. Istraživanje se produljilo mnogo više nego što se u početku

očekivalo u svrhu istraživanja dugoročnih utjecaja bolesti na ispitanike. S produženjem istraživanja

došlo je do zanemarivanja etičkih načela. Tako su pacijentima, da bi se osiguralo da će doći na

15

potencijalno opasnu, bolnu i ne-terapeutsku lumbalnu punkciju, slali pisma pod naslovom „Zadnja

šansa za specijalno besplatno liječenje“. U istraživanju se također tražilo od pacijenata da pristanu na

obdukciju nakon smrti da bi ostvarili svoje, prije obećano pravo na financiranje pogreba u slučaju

smrtnog ishoda. Glavni etički problem se pojavio s otkrićem penicilina. Do 1947. godine penicilin je

postao glavni lijek za uspješno liječenje sifilisa. Međutim, istraživači su uskratili penicilin ispitanicima

i nastavili provoditi pokus. Mnogim pacijentima su lagali i davali placebo da bi mogli pratiti

dugoročni tijek ove bolesti. Vlada SAD-a je sponzorirala nekoliko javnozdravstvenih programa u

svrhu eradikacije bolesti. Kada je kampanja za eradikaciju spolnih bolesti došla u Macon County, gdje

se vršilo istraživanje, istraživači su spriječili svoje ispitanike u sudjelovanju. Godine 1966. je Peter

Buxtun, istraživač za spolne bolesti Američke službe za javno zdravstvo, poslao pismo nacionalnom

direktoru Divizije za spolne bolesti da izrazi svoju zabrinutost u vezi etike i morala produljene

Tuskegee studije. Tada je Centar za kontrolu bolesti (CDC), koji je tada vodio istraživanje, potvrdio

potrebu za nastavak istraživanja sve do njegovog završetka, tj. smrti svih ispitanika. Kraj ovom

istraživanju je došao napokon 1972. godine kad je taj isti Peter Buxtun iznio u novine priču o

Tuskegee studiju. Priča je prvo objavljena u Washington Star novinama, 26. srpnja 1972, a idući dan

na naslovnoj stranici New York Timesa. Ubrzo nakon toga, utvrđeno je da je studija medicinski

neopravdana i naređen je njen prekid. Nakon tužbe, američka vlada je isplatila 9 milijuna dolara

odštete preživjelim sudionicima i članovima obitelji te omogućila besplatnu medicinsku skrb

zaraženima. Nakon Tuskegee studije sifilisa, znatno je narušeno povjerenje crnaca prema javnom

zdravstvu u SAD-u. Kao rezultat toga mnogi nemaju povjerenja u medicinsku zajednicu i nisu voljni

sudjelovati u programima poput donacije organa. Studija je možda pridonijela i nevoljkosti crne

populacije u SAD-u da zatraže rutinsku preventivnu zdravstvenu skrb.

16

6. Prva transplantacija srca (LUIS WASHKANSKY)

U bolnici Groote Schurr u Capetownu u Južnoafričkoj Republici 3. prosinca 1967. godine, dr.

Christian N. Bernard izveo je prvu ortotopičnu, alogenu transplantaciju srca. Operacija je trajala 9 sati,

a tim se sastojao od 30 ljudi (među ostalima i brat dr. Christiana Barnarda, dr. Marius Barnard).

Osoba koja je u povijest ušla kao čovjek s prvim transplantiranim srcem bio je Louis Washkansky.

Washkansky je bolovao od šećerne bolesti i u tri navrata je preživio srčani udar od čega je posljednji

doveo do kongestivnog zatajenja srca.

„Novo srce“ je dobio 54 godine star Louis Washkansky (trgovac mješovitom robom koji je patio od

dijabetesa i neizlječive bolesti srca), a pripadalo je 25 godina staroj Denise Darwall koja je poginula u

prometnoj nesreći 2. prosinca. Nakon što je proglašena moždana smrt i dobiveno dopuštenje

Denisinog oca dr. Christian Barnard je mogao obaviti operaciju. Dr.Christian i dr.Marius Barnard su

odlučili ubrizgati kalij u Denisino srce kako bi ga paralizirali jer nisu željeli čekati da srce samo

prestane kucati.

U grudima Louisa Washkansky novo srce kucalo je još 18 dana. Podlegao je upali pluća zbog

uzimanja imunosupresivnih lijekova.

Napomena

Prva transplantacija srca u našoj zemlji, u Zagrebu 30. 9. 1988 godine, izvršila je ekipa kardiokirurga

Kiruške klinike KBC Rebro pod vodstvom prof. dr. Josipa Sokolića.

17

7. Umjetno srce

Umjetno mehaničko srce je uređaj koji zamjenjuje srce. Umjetno srce obično se koristi kako bi

se premostilo vrijeme do transplantacije srca ili ga trajno zamijenjuje u slučaju da transplantacija srca

nije moguća.

Nacionalni instituta za zdravlje (SAD, NIH) razvija mehaničko srce (u 60-im i 70-im), ali je u tom

periodu još uvijek velika nepoznanica kako za znanstvenu zajednicu tako i za cjelokupnu javnost.

Christian Bernard 1967. god. izvodi prvu transplantaciju srca što izaziva veliki svijetski interes.

Denton Cooley 1969. god. izvodi prvu implantaciju privremenog umjetnog srca, a primitivni uređaj

održava pacijenta gotovo tri dana, dok je donator pronađen hitnim pozivom u tisku. Nakon petnaest

god. istraživanja Jarvik 7 (dizajnirao ga je Robert Jarvik) srce postalo je prvo umjetno srce

implantirano kao zamjena nepovratno bolesnog prirodnog srca.

Prvi pacijenti

Dr. sc. William De Vries 1981. god. podnio je zahtjev FDA da se implantira Jarvik 7 u ljudsko biće.

Na Sveučilištu u Utahu 2. prosinca 1982, William DeVries je ugradio Jarvik 7 Barneyu Clarku,

stomatologu iz Seattlea koji dobrovoljno pristao na postupak jer je želio dati doprinos medicinskoj

znanosti. Dr. Jarvik naglašava da je dr. Clark prije operacije rekao liječnicima da ne očekuje da će

živjeti više od nekoliko dana s eksperimentalno ugrađenim srcem, ali da se nada kako će liječnici

usavršavanjem ovog postupka pomoći mnogim ljudima jednog dana.

Liječnici su bili zaprepašteni činjenicom da je postupak nad dr. Clarkom postao naslovna vijest diljem

svijeta. Dr. Jarvik navodi kako su novinari pokazali veliki interes došavši u Salt Lake City, a

Sveučilište je počelo davati necenzurirane dnevne izvještaje. Izvještavali su ih o svim postoperativnim

događajima, kako uspješnim tako i onim manje uspješnim uključujući informacije o održanju

normalnog protoka krvi i održanja života iako je prethodno dogovoreno kako će mediji dobivati

informacije iz Ureda za odnose s javnošću kako bi se zadovoljila etička načela. Iznošenje brojnih

pojedinosti u javnost privuklo je kritičare koji su dr. Clarka prozvali „ljudskim zamorcem“ premda

nisu znali ništa o njegovim velikodušnim namjerama. Iako je gđa. Clark pokušala ispraviti prikazanu

nepravdu nikad nije dobila adekvatan medijski prostor kao što su ga dobili kritičari.

Clark je živio 112 dana priključen na vanjski pneumatski uređaj, uređaj težak 180 kg. Tijekom tog

vrijemena doživio je produljena razdoblja konfuzije i napadaje krvarenja, te je zamolio nekoliko puta

da mu se omogući da umre.

Slijedeća implantacija Jarvik 7 srca izvedena je u Humana bolnici 1985. kod pacijenta Billa

Schroedera. Unatoč optimističnim izjavama za medije pacijent je nakon dva tjedna doživio udar koji

mu je onemogućio govor. Gospodin Schroeder je kasnije preselio u obližnji stan sa suprugom koji je

bio opremljen posebnom opremom uključujući zračni kompresor i generator za nuždu. Kada je

putovao koristio je prijenosni elektroenergetski sustav komprimiranog zraka. Unatoč brojnim

zdravstvenim problemima gosp. Schroeder preživio je 620 dana.

Jarvik 7 danas

Nakon prvih pet slučajeva, Jarvik 7 srce počelo se koristi kao privremeno umjetno srce, kao

most u pacijenata do tranplantacije. Šesti je pacijent živio pet godina nakon što je pronađen donor srca,

-a sedmi je pacijent živio jedanaest godina sa doniranim srcem. Slijedećem pacijentu Jarvik 7 srce

18

bilo je most do ljudskog srca pa mu je dalo 14 god. normalanog života. Ali kako je vrijeme prolazilo,

mediji su pogrešno izvještavali da je korištenje Jarvik 7 srce zaustavljeno nakon prvih pet pacijenata.

19

8. Ksenotransplantacija

„Beba Fae“

Stephanie Fae Beauclair (14.listopada 1984.-15.studenog 1984.), poznatija kao „Beba Fae“ je

bila američko novorođenče rođeno s sindromom hipoplastičnog lijevog srca (HLHS). To je

kongenitalna srčana mana kada lijeva srčana klijetka nije fizički dovoljno razvijena u cijelosti i srce

slabo kuca. Lijevi atrij, mitralna valvula, lijeva klijetka te aortna valvula su premali da bi adekvatno

pumpali krv u mozak, organe i ostale djelove tijela. Osim što je tijelo lišeno kisika i hranjivih tvari,

dolazi i do kongestije pluća i desnog srca te do posljedičnog zatajenja. Do ranih 80-ih ova dijagnoza je

bila, u to vrijeme, stopostotno fatalna.

Majci su dali izbor:

1) da pusti da joj dijete umre u Loma Linda bolnici,

2) da umre u bolnici u Barstowu ili

3) da umre kod kuće.

Izabrala je zadnju opciju. Kako nije htjela da je išta podsjeća na smrt vlastite kćeri u kući gdje živi,

odsjela je s njom u jednom motelu u Barstowu. Ipak, nakon nekoliko dana, povezavši se s kćerkom,

zaključila je da zaslužuje dostojno umrijeti u kući. Nekoliko dana kasnije, nazvala je Loma Linda

Centar i prijavila da joj je beba požutila. Dr. Douglas Deming, neonatolog koji je upravo

dijagnosticirao bebu s HLHS-om, se iznenadio što je djevojčica još uvijek živa. Razgovarao je s

majkom i rekao joj o neočekivano ranom povratku dr. Leonarda Baileya koji je imao s tim iskustva u

Bolnici za Bolesnu Djecu u Torontu. Tamo je sedam godina bio uključen u studije koje su uključivale

liječenje djece s HLHS-om kao i u veliki broj eksperimentalnih operacija.

U bolnici u Torontu se radilo na studijama koje su uključivale transplantaciju srca od

životinjskih donora. Na primjer, novorođenim kozama su presađivali srca od drugih podvrsta koza te

im davali ciklosporin kao prevenciju odbacivanja transplantata, a očekivano trajanje života bilo je

neodređeno. „Nije bilo lako pronaći donora za ljudsko novorođenče, jer nitko nije dobrovoljno donirao

srca novorođenčadi za transplantaciju pa smo odlučili uvrstiti u studije mogućnost

ksenotransplantacije s beba majmuna, tj. pavijana. Obično bi bebe umrle nakon postavljanja dijagnoze.

No, iz tko zna kojih razloga, pojavila se beba Fae.“ 1 Dr. Bailey je tražio da razgovara direktno s

majkom bebe Fae na konferenciji u Loma Linda Centru. Raspravljali su satima o njegovim studijama

u Kanadi. Alternativa transplantaciji srca koja je bila relativno nova u to vrijeme a razvio ju je dr.

William Norwood iz Philadelphie. Ova metoda je obuhvaćala preusmjerenje sistemske deoksigenirane

krvi direktno u pluća kako bi desna strana srca mogla preuzeti fiziološku funkciju lijevog srca, a to je

izbacivanje oksigenirane krvi u sistemski optok. U to vrijeme stopa uspješnosti prve faze eksperimenta

dr. Norwooda bila je 40%, a dijete koje je najduže živjelo je imalo čak 4 godine. Četvero od ukupnog

broja djece koja su preživjela prvu fazu te metode, došla su do druge faze. Drugu fazu je preživjelo

dvoje djece, no do treće faze, i ujedno posljednje faze, nisu došli.

Majka bebe Fae je potpisala dokument u kojem dopušta da se njena kćer podvrgne testiranju

na odabir najpodudarnijeg donora među 12 raspoloživih pavijana. Ustanova za provjeru (Institutional

Review Board-IRB) Loma Linde je istraživala plan dr. Baileya 14 mjeseci te predložila njegovo

odobrenje u prosincu 1983. Konačno odobrenje je dobila 2 dana prije operacije.

20

Dr. Sandra Nehlsen Cannrella, imunologinja i savjetnica u Loma Linda je bila zadužena za utvrđivanje

koji će pavijan biti najprikladniji donor za bebu Fae. Beba Fae je pokazala najmanju imunološku

reakciju prema tzv. Goobersu, 9-omjesečno staroj ženci pavijana. Datum operacije je bio zakazan za

26. listopada. Dan prije operacije beba je skoro umrla jer su joj se pluća počela puniti tekućinom zbog

srčanog zatajenja. Postupak operacije se čuvao u tajnosti zbog reakcije javnosti, medija i zagovornika

prava životinja. Majka djeteta je zatražila da se zadrži sve u tajnosti dok se operacija ne završi te da im

se ne otkriva identitet. Jedini ustupak koji je učinila je bio taj da dopusti Loma Lindi korištenje

srednjeg imena bebe, Fae.

Operaciju je obavio Leonard L. Bailey u Loma Linda Sveučilišnom Medicinskom Centru. Operacija

je uspješno protekla. Srce pavijana je u bebi Fae kucalo spontano. Za oporavak joj je trebalo otprilike

10 sati.

Bebi Fae je davan ciklosporin A da bi prevenirao odbacivanje presatka. Sve je proteklo dobro prvih

nekoliko dana. 5.studenog je zabilježeno da je „beba normalno jela, primjećivala objekte oko sebe i

imala zdrav plač.“ 8. studenog u javnost su puštene slike bebe Fae koja je slušala glas svoje majke

preko telefona. Majka je bila bolesna pa je nije mogla posjećivati, no u bolnici su joj omogućili da je

gleda iz susjedne sobe.

11. studenog beba je počela klonuti, ali je reagirala pozitivno na tretman. Sljedećeg se dana njeno

stanje počelo pogoršavati, te je vraćena na umjetnu ventilaciju i intravensku prehranu kako bi joj

organizam bio manje pod stresom. Smatrali su da se radi ili o reakciji presatka protiv primaoca

(GvHD) ili o imunosupresivu, ciklosporinu A. Budući da je ciklosporin A bio tek od nedavno odobren

od FDA, terapijska razina za dijete nije bila poznata, a poznata je njegova glavna nuspojava -

nefrotoksičnost. Stanje bebe se sve više pogoršavalo sve dok nije u potpunosti izgubila borbu za

opstanak te je umrla 15. studenog (Beba Fae je umrla nakon 21 dana). Dr. Bailey je javnosti rekao da

je izgubljen jedan život i da ne zna što se zapravo to urotilo protiv bebe da joj oduzme život ali da su

oni učinili sve da je spase te da njeni roditelji mogu biti ponosni što su to učinili za svoju bebu i za

buduće bebe poput njihove.

Godinu dana kasnije, metoda ksenotransplantacije u Loma Linda bolnici je napuštena.

21

9. Doniranje organa – Zakon (djelovi)

1) NN 144/12, prosinac 2012. članak 22.

2) www.hdm.hr (Hrvatska donorska mreža)

3) www.eurotransplant.org (Eurotransplant)

N.N. 144/12, (prosinac 2012.)

Članak 2.

Ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu sa sljedećim aktima Europske unije:

– Direktiva 2010/53/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, od 7. srpnja 2010., o standardima

kvalitete i sigurnosti ljudskih organa namijenjenih presađivanju (SL L 243, 16. 9. 2010.),

– Provedbena Direktiva Komisije 2012/25/EU, od 9. listopada 2012., o načinu izvješćivanja o

razmjeni ljudskih organa namijenjenih presađivanju između država članica (SL L 275, 10. 10.

2012.).

Članak 4.

Pojmovi u ovom Zakonu imaju sljedeće značenje:

1. Darivatelj jest osoba koja daruje jedan ili nekoliko organa, bilo da se to darivanje odvija za

vrijeme života ili nakon smrti,

2. Procjena obilježja darivatelja jest postupak prikupljanja odgovarajućih podataka o

karakteristikama darivatelja potrebnih da bi se ocijenila njegova prihvatljivost za darivanje organa,

u svrhu omogućavanja pravilne procjene rizika i smanjenje rizika za primatelja te učinkovite

dodjele organa,

3. Procjena obilježja organa je postupak prikupljanja odgovarajućih informacija o karakteristikama

organa koje su neophodne da bi se ocijenila njegova prihvatljivost, te osigurala odgovarajuća

procjena rizika i smanjenje rizika za primatelja te učinkovita dodjela organa,

4. Eurotransplant International Foundation (u daljnjem tekstu: Eurotransplant) podrazumijeva

neprofitnu europsku organizaciju za razmjenu organa, koja se bavi dodjelom organa na

nacionalnom i prekograničnom nivou, a čija su većina država članica države članice Europske

unije,

5. Organ jest diferencirani dio ljudskog tijela kojeg oblikuju različita tkiva, koji zadržava svoju

strukturu, vaskularizaciju i sposobnost razvijanja fizioloških funkcija sa značajnom razinom

autonomnosti. Dio organa se također smatra organom ako se njegova funkcija koristi u istu svrhu

kao i cijeli organ u ljudskom tijelu, zadržavajući zahtjeve strukture i vaskularizacije,

6. Darivanje podrazumijeva darivanje organa u svrhu presađivanja,

12. Ozbiljan štetan događaj jest svaki neželjeni i neočekivani događaj vezan s bilo kojim

postupkom u procesu od darivanja do presađivanja, a koji bi mogao dovesti do prijenosa zarazne

bolesti, smrti ili stanja opasnih po život, nemoći i/ili nesposobnosti bolesnika, odnosno koja bi

mogla imati za posljedicu bolničko liječenje, pobol ili takva stanja produžiti,

22

13. Ozbiljna štetna reakcija jest neželjena reakcija, uključujući zaraznu bolest kod živog

darivatelja ili primatelja, a koja može biti povezana s bilo kojim postupkom u procesu od

darivanja do presađivanja organa na čovjeku, koja izaziva smrt, predstavlja opasnost po život, te

izaziva nemoć i/ili nesposobnost, odnosno ima za posljedicu bolničko liječenje, pobol ili takva

stanja produžava,

19. Nacionalna lista čekanja jest baza podataka osoba – državljana Republike Hrvatske koje

čekaju na presađivanje organa,

Načela darivanja

Članak 8.

(1) Za uzete organe zabranjeno je davati, odnosno primati bilo kakvu novčanu naknadu, te

ostvarivati drugu imovinsku korist.

(2) Odredba stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na plaćanja koja ne predstavljaju novčanu dobit

ili usporedivu pogodnost, a posebice:

– naknadu živim darivateljima za izgubljenu zaradu ili bilo kojih drugih opravdanih troškova

uzrokovanih uzimanjem organa ili vezanih uz potrebne zdravstvene preglede,

– opravdanu naknadu za potrebne zdravstvene ili tehničke usluge koje su pružene u vezi s

presađivanjem,

– naknadu u slučaju prekomjerne štete koja je posljedica uzimanja organa živoga darivatelja.

Uzimanje organa od živog darivatelja

Članak 11.

(1) O uzimanju organa od živog darivatelja u svrhu presađivanja primatelju odlučuje stručni tim

transplantacijskog centra i etičko povjerenstvo transplantacijskog centra u kojem će se izvršiti

presađivanje.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka odluka etičkog povjerenstva zdravstvene ustanove nije

potrebna u slučaju uzimanja organa od živog srodnog darivatelja prve linije krvnog srodstva.

Članak 14.

Uzimanje organa od živog darivatelja dozvoljeno je samo ako je darivatelj za taj zahvat dao

informirani pristanak u pisanom obliku.

Članak 15.

(1) Informirani pristanak darivatelja organa mora se odnositi samo na predviđeni zahvat.

23

(2) Informirani pristanak daje se u pisanom obliku, te mora biti izraz slobodne volje darivatelja,

utemeljene na odgovarajućoj obavijesti o prirodi, svrsi i tijeku zahvata, vjerojatnosti njegove

uspješnosti i uobičajenim rizicima.

(3) Prije davanja informiranog pristanka, darivatelja treba upoznati s njegovim pravima

propisanim ovim Zakonom, a osobito o pravu na nepristran savjet u pogledu rizika za zdravlje i to

od liječnika koji neće sudjelovati u uzimanju ili presađivanju organa, odnosno koji nije osobni

liječnik primatelja.

(4) Darivatelj može slobodno i u bilo koje vrijeme do početka postupka uzimanja opozvati svoj

pristanak.

(5) Sadržaj i oblik tiskanice pristanka iz stavka 1. ovoga članka i sadržaj tiskanice opoziva

pristanka iz stavka 4. ovoga članka propisuje ministar pravilnikom.

Uzimanje organa s umrle osobe

Članak 16.

(1) Organi s umrle osobe mogu se uzimati radi presađivanja drugoj osobi nakon što je sa

sigurnošću, prema medicinskim kriterijima i na propisan način utvrđena smrt.

(2) Način, postupak i medicinske kriterije za utvrđivanje smrti osobe čiji se dijelovi tijela mogu

uzimati radi presađivanja propisuje ministar pravilnikom.

(3) Smrt osobe čiji se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja utvrđuje povjerenstvo

zdravstvene ustanove sastavljeno od dva doktora medicine odgovarajućih specijalnosti.

(4) Doktor medicine koji sudjeluje u uzimanju ili presađivanju organa s umrle osobe ili je

odgovoran za brigu o mogućim primateljima organa, ne smije sudjelovati u radu povjerenstva iz

stavka 3. ovoga članka.

Članak 17.

(1) Organi s umrle osobe smiju se uzeti radi presađivanja samo ako se darivatelj za života nije u

pisanom obliku protivio darivanju.

(2) Pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka punoljetna poslovno sposobna osoba daje izabranom

doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite ili ministarstvu nadležnom za zdravlje (u daljnjem

tekstu: Ministarstvo).

(3) Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, za punoljetne osobe koje nisu poslovno sposobne,

pisanu izjavu iz stavka 1. ovoga članka, solemniziranu od strane javnog bilježnika, daje zakonski

zastupnik, odnosno skrbnik.

(4) Slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa

osoba daje izjavu iz stavka 1. ovoga članka u obliku javnobilježničkog akta ili pred dva svjedoka

iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime dati pisanu izjavu.

Članak 18.

24

(1) Pisanu izjavu iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona izabrani doktor medicine primarne

zdravstvene zaštite dostavlja Ministarstvu.

(2) Sadržaj tiskanice, način i postupak dostavljanja, način vođenja i provjere Registra

nedarivatelja, te postupak opoziva pisane izjave iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona propisuje

ministar pravilnikom.

(3) Osoba može u svakom trenutku opozvati svoju pisanu izjavu.

(4) Pisana izjava iz članka 17. stavka 1. ovoga Zakona, pohranjuje se pri Ministarstvu, a podaci iz

izjave unose se u Registar nedarivatelja.

(5) Podaci o nedarivateljima čuvaju se sukladno posebnim propisima koji uređuju zaštitu

profesionalne tajne i zaštitu osobnih podataka.

Članak 19.

Dijelovi tijela umrle osobe koja nije državljanin Republike Hrvatske, odnosno nema u Republici

Hrvatskoj stalni boravak, mogu se uzeti radi presađivanja kada na to u pisanom obliku pristane

bračni ili izvanbračni drug, roditelj, punoljetni brat, sestra ili punoljetno dijete umrle osobe.

Članak 20.

Dijelovi tijela umrlog djeteta, te umrle punoljetne osobe koja nije bila poslovno sposobna mogu se

uzeti zbog presađivanja samo ako na to u pisanom obliku pristanu oba roditelja, ako su živi ili

njegov zakonski zastupnik, odnosno skrbnik.

Uvjeti pristanka na presađivanje

Članak 21.

(1) Presađivanje organa može se obaviti jedino ako je primatelj dao pisani informirani pristanak.

(2) Informirani pristanak iz stavka 1. ovoga članka mora biti izraz slobodne volje primatelja,

utemeljene na odgovarajućoj obavijesti o prirodi, svrsi i tijeku zahvata, vjerojatnosti njegove

uspješnosti i uobičajenim rizicima.

(3) Za primatelja koji nije poslovno sposoban ili je maloljetan, pristanak iz stavka 1. ovoga članka

daje njegov zakonski zastupnik, odnosno skrbnik.

(4) Sadržaj tiskanice pristanka iz stavka 1. ovoga članka propisuje ministar pravilnikom.

Zaštita osobnih podataka, povjerljivosti i sigurnosti obrade

Članak 22.

(1) Osobni podaci o darivateljima i primateljima organa predstavljaju profesionalnu tajnu. Osobne

podatke o umrlom darivatelju nije dozvoljeno davati primatelju, a osobne podatke o primatelju

nije dozvoljeno davati obitelji umrloga darivatelja.

25

(2) Doktoru medicine primatelja mora se zbog medicinski opravdanog razloga omogućiti uvid u

zdravstvene podatke darivatelja.

(3) Osobni podaci iz stavka 1. ovoga članka prikupljaju se, čuvaju i priopćavaju sukladno

posebnim propisima koji uređuju zaštitu profesionalne tajne i zaštitu osobnih podataka.

Kazneni zakon

Nedozvoljeno uzimanje i presađivanje dijelova ljudskog tijela

Članak 182.

(1) Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji bez propisanog

pristanka ili medicinski neopravdano uzme organ, tkivo, stanicu, zametak ili fetus živog

darivatelja, ili ih presadi primatelju ili upotrijebi za postupak medicinske oplodnje,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ako je kaznenim djelom navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena smrt osobe,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(3) Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji radi presađivanja

uzme dio tijela umrle osobe iako zna da je ta osoba ili njezin zakonski zastupnik, odnosno skrbnik,

za života dao pisanu izjavu o nedarivanju, ili tko bez propisanog pristanka uzme radi presađivanja

dio tijela umrlog djeteta ili umrle punoljetne osobe koja nije imala sposobnost rasuđivanja,

kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

26

10. Doniranje organa

Danas se mogu presaditi organi (bubrezi, jetra, gušterača, srce, pluća), a i tkiva (koža, dijelovi

kosti, srčani zalisci, krvne žile, rožnice i dr.). Svaka je osoba potencijalni davatelj organa, ako se za

života nije izričito i pismeno tome protivio (Zakon o presađivanu u RH, N.N. 144/12). Donorsku

karticu može se u Republici Hrvatskoj dobiti u bolnicama, ambulantama i udrugama koje se bave

pravima pacijenata (Društva Hrvatskog Crvenog križa u Hrvatskoj, Liječnici obiteljske medicine u

Hrvatskoj, Hrvatska donorska mreža).

Presađivanje organa je danas širom svijeta prihvaćena i uspješna metoda liječenja kod

bolesnika kod kojih je došlo do nepovratnog zatajenja funkcije organa, a za neke organe kao što su

jetra, srce i pluća presađivanje je ujedno i jedina metoda liječenja. Uspješno presađivanje, i kad nije od

vitalne važnosti, izuzetno pridonosi poboljšanju kvalitete života primatelja. Potreba za presađivanjem

organa i tkiva naglo raste te je sve veći broj bolesnika kojima je zahvaljujući presađivanju omogućena

najveća terapijska dobrobit. Zakonski, potvrda o smrti odražava trenutak kada su kod bolesnika

zadovoljeni kriterije moždane smrti, a ne trenutak kada je došlo do prekida funkcije pluća ili kucanja

srca. U tom razdoblju može se plućna funkcija održavati umjetno, tehnološkom podrškom, tj. strojnom

ventilacijom ili „umjetnim disanjem“, te podržavati rad srca i krvne cirkulacije. U tom trenutku, dakle,

nema više održavanja života, nego samo održavanja organa u funkciji. Najčešći uzroci moždane smrti

su: traumatska ozljeda glave (npr. u teškim prometnim nesrećama) i teška spontana moždana krvarenja

(moždani udar). Dijagnostika moždane smrti je kompleksna. Potrebno je dokazati smrt cijelog mozga,

uključivši i moždano deblo i potpunu ireverzibilnost takvog stanja. Nedostatno razumijevanje

moždane smrti ima dokazano negativni utjecaj na odluku obitelji za doniranjem organa.

Broj davatelja rastao je u posljednjih 15 godina stopom od svega 2% godišnje, dok broj

bolesnika na listama čekanja raste za oko 15-20% godišnje. Podatci govore da oko 35% bolesnika s

lista čekanja u Europi umire čekajući organ, 35% ostaje na listi čekanja, a samo njih 30% dobije

presadak. Hrvatska donorska mreža svake godine bilježi sve veće uspjehe, tako da se u 2010-toj godini

s ukupnim brojem od 127 donora u toj godini, našla na trećem mjestu u svijetu, iza Španjolske i

Portugala. Godine 2010. zabilježeno je rekordno povećanje broja donora od čak 64%, i broja

transplantacija (54%). Hrvatska donorska kartica koju uzdaje Hrvatska donorska mreža, pod motom

“Život na Dar” u opticaju je od 1996. godine. Zaštićena je i deponirana kod Hrvatske autorske

agencije i podržana je od Ministarstva zdravstva RH kao službeno sredstvo za javno promicanje

poklanjanja organa u svrhu liječenja. Hrvatska je u svibnju 2007. postala punopravna članica

Eurotransplanta, međunarodne neprofitne organizacije čija je zadaća raspodjela organa za presađivanje

primateljima iz zemalja članica. Belgija, Njemačka, Hrvatska, Luksemburg, Nizozemska, Austrija i

Slovenija pridružene su u Eurotransplant. Na središnjoj listi čekanja nalazi se otprilike 16 tisuća

pacijenata. Veličina grupe pacijenata omogućava da se za gotovo svaki donorski organ pronađe

odgovarajući primatelj. Godišnje Eurotransplant ostvari raspodjelu otprilike sedam tisuća donorskih

organa. Zahvaljujući suradnji između zemalja povećavaju se šanse krajnje hitnim pacijentima. Osim

toga, međusobna solidarnost omogućava pomaganje posebnih grupa, kao što su djeca i pacijenti s

rijetkom krvnom grupom ili rijetkom vrstom tkiva. Hrvatska se, prema stopi donora ( 30 realiziranih

donora na milijun stanovnika, 28 stvarnih donora na milijun stanovnika), nalazi na prvom mjestu u

Eurotransplantu te trećem mjestu u Europi i svijetu.

27

11. Trgovina organima

Prema procjenama akademskog projekta Organs Watch na sveučilištu u Kaliforniji, svake

godine šverca se najmanje 15.000 bubrega. Organs Watch je program koji prati i dokumentira ilegalne

transplantacije organa diljem svijeta. Istočna Europa, Izrael, Egipat, Južnoafrička Republika, Irak,

Indija, Indonezija i Brazil igraju najveću ulogu, iako je prodaja organa ilegalna u svim tim zemljama.

Prodavači uglavnom zarade samo od 2.000 do 6.000 dolara za jedan svoj prodani bubreg. Naime,

živjeti se može s jednim bubregom, a budući da ljudi imaju dva, jedan se može donirati. No, siromašni

ljudi koji tako prodaju bubreg, najčešće ne razmišljaju o novcu koji će im trebati za njegu nakon

operacije i mogućim komplikacijama koje ih mogu stajati puno više nego što su zaradili prodajom

bubrega. Iran je jedina zemlja u kojoj je prodaja organa zakonita. Dvije udruge - The Charity

Association for the Support of Kidney Patients (CASKP) i The Charity Foundation for Special

Diseases (CFSD) - kontroliraju prodaju organa zajedno s državnim tijelima i kao rezultat u Iranu nema

liste čekanja za transplantaciju bubrega.

Dok u Egiptu brokeri po kafićima pronalaze siromašne ljude koji su voljni prodati bubreg, u Brazilu

zaposlenici “doniraju” organe šefovima kako bi ostali zaposleni. U tim se zemljama često kradu i

organi preminulih bez ičijeg odobrenja, i to oči, žlijezde i srčani zalisci. U Jordanu je zakonom

zabranjena trgovina organa, ali se zna da je veliki broj donorskih organa u Iranu, za potrebe

transplantacije, upravo iz Jordana. U Indiji zakon zahtijeva da donor organa mora biti rođak,

supružnik, ili da darivanje može biti zbog "ljubavi". Zakon im ne dozvoljava novčane transakcije, ali

ne govori ništa vezano za supružnike. Iz tog razloga brojni su se donori organa vjenčali za primatelja

organa kako bi izbjegle zakonske sankcije.

Cijene su ilegalnih organa dosta visoke i nestabilne. Cijenu koju će donor dobiti ovisi o mjestu

kao i dostupnosti i zalihi organa. Prosječna cijena u svijetu koju donor organa, točnije bubrega,

dobiva jest 5.000 dolara. Na ilegalnom tržištu ta cijena ide i do 150.000 dolara.

U veljači 2007., Observer je istražio da su se ljudi obogatili na ljudima koji su stradali u tsunamiju,

oni su svoje organe prodavali upravo na crnom tržištu kako bi nešto zaradili. Iste je godine muškarac

iz Velike Britanije postao prva osoba osuđena pod zakonom iz 2004. koja je pokušala prodati svoj

bubreg za 24.000 funti zbog kockarskih dugova. 27. 06. 2008. u Indoneziji, Sulaiman je Damanik

priznao krivnju u Singapuru na sudu za prodaju svog bubrega Tang Wee Sungu za 22.000 dolara. No

to mora odobriti etička komisija, a u Singapuru je trgovina organima zabranjena kako bi se spriječilo

iskorištavanje siromašnih ljudi koji nisu u stanju donositi odluke i pate od određenih medicinskih

problema. Drugi optuženi čovjek, Toni (27), donirao je organ indonezijskom pacijentu u ožujku

tvrdeći da je njegov posvojeni sin i plaćen je 20.000 dolara. Nakon osude, obojica su kažnjena ili sa

zatvorskom kaznom od 12 mjeseci ili novčanom kaznom od 7.000 dolara. U travnju 2010., šestero

Izraelaca je okrivljeno da vode internacionalnu trgovinu organima i da plaćaju donatorima za njihov

organ.

Indijska bolnica Gurgaon donedavno je bila jedna od glavnih destinacija za ilegalne transplantacije

bubrega. Siromašni indijski radnici prodavali bi bubrege za oko 300 dolara nakon što bi ih brokeri

prevarili ili prisilili na to. Čovjek iza cijele priče, kojega je uhitio indijski Središnji biro za istrage

(CBI), jest Amit Kumar. On je dvadesetak godina provodio operacije bez ikakve medicinske

kvalifikacije, osnovavši tako jedan od najvećih lanaca za šverc organa na svijetu. Organi su dolazili iz

siromašnih sela diljem Indije, zemlje s gotovo šestinom svjetske populacije gdje živi većina

siromašnih ljudi. Prodavali su ih dalje u Grčku, Tursku, Kanadu, SAD i na Bliski istok.

28

Kumar je proveo stotine nezakonitih operacija i zaradio toliko novca da je čak ulagao u produkciju

hollywoodskih filmova. Diljem se svijeta predstavljao kao jedan od vodećih indijskih kirurga, iako

nije imao ni osnovno medicinsko obrazovanje. Korupcija i inkompetentnost službenih osoba u Indiji

pridonijeli su sporijem uhićenju Kumara.

Nema dvojbe da su ljudi u nekim zemljama Latinske Amerike, Afrike, Azije i Istočne Europe spremni

prodati bubreg pa crno tržište ponegdje opskrbljuje bogate primatelje i eksploatira siromašne i

bespomoćne davatelje. Ljudi iz raznih azijskih zemalja ranih 90-ih putovali su na Tajvan kako bi došli

do organa od pogubljenih osuđenika. Kada je to postalo zabranjeno, krenuli su prema Kini. U Indiju se

putuje iz zemalja Zaljeva, Malezije i Singapura, a u Kinu s Tajvana, iz Hong Konga i Singapura. Ima

podataka da se organi prikupljaju u Turskoj, Albaniji, Gruziji, Moldaviji, Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini i

Rumunjskoj. Pacijenti iz Izraela, pošli su za organima prema istočnoj Europi i Južnoj Africi. Dr. M.

Friedländer pisao je u Lancetu 2002. god. o odlasku njegovih pacijenata u inozemstvo, te skupom

plaćanju organa.

29

12. Trgovina organima

Trgovanje dijelovima ljudskog tijela i ljudskim zamecima (zakonski članci)

Kazneni zakon N.N. 144/12.

Članak 107.

(1) Tko nabavi, posjeduje, prevozi, prenosi, čuva, primi ili presadi ljudski organ, tkivo, stanicu,

zametak ili fetus ako je znao ili morao i mogao znati da potiču od osobe koja je žrtva trgovine ljudima

radi uzimanja dijelova tijela iz članka 106. ovoga Zakona,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Tko uporabom sile ili prijetnje, obmanom, prijevarom, otmicom, zlouporabom ovlasti ili teškog

položaja ili odnosa ovisnosti nabavi, posjeduje, prevozi, prenosi, čuva ili primi ljudski organ, tkivo,

stanicu, zametak, fetus ili mrtvo tijelo radi uzimanja dijelova tijela,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(3) Tko dajući novčanu naknadu ili drugu usporedivu korist nabavi ljudski organ, tkivo, stanicu,

zametak, fetus ili mrtvo tijelo,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Kaznom iz stavka 3. ovoga članka kaznit će se tko radi zarade navede drugog ili mu pomogne dati

vlastiti organ, tkivo, stanicu, zametak ili fetus za novčanu naknadu ili drugu korist.

(5) Tko izvadi ili presadi ljudski organ, tkivo, stanicu, zametak ili fetus ako je znao ili je morao i

mogao znati da je za njega darivatelj dobio novčanu naknadu ili drugu korist,

kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(6) Kaznom iz stavka 5. ovoga članka kaznit će se tko oglašava potrebu ili dostupnost ljudskog organa,

tkiva, stanice, zametka, fetusa ili mrtvog tijela radi ponude ili traženja novčane naknade ili druge

koristi.

Kloniranje i promjena ljudskog genoma

Članak 108.

(1) Tko postupa s ciljem stvaranja ljudskog bića koje s drugim živim ili mrtvim ljudskim bićem dijeli

isti set gena stanične jezgre,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Tko poduzme zahvat usmjeren na promjenu ljudskoga genoma koja nije za preventivne,

dijagnostičke ili terapijske svrhe, ili koji je za preventivne, dijagnostičke ili terapijske svrhe, ali je cilj

promjene uvođenje preinaka u genomu potomka pacijenta,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Zabrana miješanja ljudskih spolnih stanica sa životinjskim

30

Članak 109.

Tko oplodi žensku jajnu stanicu sa sjemenom stanicom bilo koje druge vrste osim sjemene stanice

čovjeka ili životinjsku jajnu stanicu sa sjemenom stanicom čovjeka, izmijeni ljudski zametak

presađivanjem životinjskih zametaka ili ljudske spolne stanice ili ljudski zametak unese u životinju ili

životinjske spolne stanice ili životinjski zametak unese u ženu,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

31

13. Genetičko savjetovalište

Etika testiranja BRC-a 1:

Između zadovoljstva i straha

Erik Parens, Hastings Centar, New York

BRC-a 1 je velik gen s mnoštvom varijanata, pa su mogući lažno pozitivni i lažno negativni rezultati,

te ovakva testiranja moraju biti popraćena genetičkim savjetovanjem. Osim toga u svim testiranjima

moraju biti poštovana određena etička načela kao što su povjerljivost, pravičnost, autonomnost i

druge. Kroz povjerljivost bi se osiguralo neotkrivanje rezultata testiranja trećim osobama, dok bi kroz

pravičnost testiranje bilo dostupno svim društvenim slojevima. Pojedinci trebaju sami za sebe odlučiti

žele li se podvrgnuti testiranju, bez prisile, ali teško je govoriti o načelu autonomije u testiranju djece,

malodobnika. Ukoliko se testiranje obavlja iz dobrih namjera i ako je popraćeno neusmjerenim

savjetovanjem koje poštuje etička načela, može nas s pravom učiniti zadovoljnima. Razlozi za

zabrinutost, pa i strah, diskriminacija su u zapošljavanju i zdravstvenom osiguranju. Moguće je i

nepoštovanje načela autonomije radi štednje novca za medicinsko liječenje. Izvjesno je da će na tržištu

biti sve više testova, te je moguća posljedica i testiranje radi zarade. BRC-a 1 test će najvjerojatnije

biti ispitan na tržištu, a ne u dobro kontroliranim uvjetima istraživačkog centra s genetičkim

savjetovalištem.

Među opasnostima povezanim s negativnim rezultatima jest i ta da neke paci jentice pogrešno shvate

negativan rezultat kao nepostojanje rizika za bilo koju vrstu karcinoma dojke i stoga napuste

preventivne i ostale postupke ranog otkrivanja. Pojedinci s negativnim rezultatima također su u većoj

opasnosti da ih obuzme osjećaj krivnje zbog toga što su baš oni, a ne neka druga njima draga osoba,

pošteđeni te obiteljske kuge, kako im se čini, itakvi pojedinci su naravno u opasnosti da razviju

nategnute odnose sa članovima obitelji koji su ili nosioci mutacije ili se ne mogu odlučiti na testiranje.

Postoje, naravno, opasnosti povezane i s pozitivnim rezultatom. Pored očito dramatično povećanog

rizika od manifestacije bolesti, pacijenti s pozitivnim testovima mogli bi izbjegavati buduće pretrage

zbog straha; zatim postoji opasnost od povećanog osjećaja strepnje, depresije i beznađa, kao i

smanjenog stupnja obrambenih mehanizama uzrokovanog ovim navedenim stanjima; razvijanja

nategnutih odnosa s članovima obitelji koji se nalaze u podjednako teškoj situaciji jer trebaju odlučiti

hoće li ili ne za sebe potražiti tu informaciju. Konačno, danas još uvijek postoji i opasnost da izgube

radno mjesto i budu u diskriminirajućem položaju glede zdravstvenog osiguranja.

Razlozi za - ako ne stravu, onda duboku zabrinutost

Diskriminacija u zapošljavanju i osiguravanju. Kao što sam već naveo, gotovo je suprotno etici

iskoristiti genetičku informaciju o pojedincu kao razlog za uskraćivanje zaposlenja ili osiguranja.

Pozitivan korak u tom smislu jest nedavna izjava Komisije za jednaku mogućnost zaposlenja (Equal

Employment Opportunity Commission, EEOC) u kojoj se navodi da se po američkom Zakonu o

Amerikancima-invalidima (Americans with Disabilities Act) iz 1990. godine, korištenje rezultata

genetskih testova u uskraćivanju zapošljavanja može smatrati kršenjem zakona. Testiranje radi štednje

novca. Što će novčani izvori više presušivati, to će biti jači pritisci da se smanje troškovi možda čak i

onda kad ono znači onemogućavanje nekim osobama donošenje odluke o reprodukciji. "Ćula su se

mišljenja kao što je primjetio spomenuti odbor Medicinskog instituta (lOM) da bi se model javnog

zdravstva trebao primijeniti na genetiku s obvezatnim genetičkim testiranjem i čak obvezatnim

prekidom trudnoće oboljelih fetusa."

32

14. Genetičko testiranje

BRC 1 i BRC 2 geni, Genetičko testiranje za rak dojki i jajnika

Vjerojatno se puno žena pita može li dobiti rak dojke, kao nejčešći rak među ženskom populacijom ili

rak jajnika koji nije tako čest ali je vrlo često smrtonosan, jer se najčešće otkriva u poodmakloj fazi

bolesti. Nitko im ne može dati siguran odgovor. Ipak danas postoji testiranje na ova dva gena BRC 1

(BReast CAncer Gene 1) i BRC 2 koji mogu biti odgovorni za nasljedne zloćudne bolesti dojke i

jajnika. Međutim žene koje ga imaju ne znači kako će i oboljeti od navedenih bolesti.

Genetičko testiranje uključuje analizu strukture DNA putem krvi. Kada postoji genetički test za

otkrivanje rizika pojave neke bolesti tada test otkriva imate li genetičke mutacije (promjene ) na

navedenim genima koji su pronađeni prethodno kod nekih koji su oboljeli od raka dojke. Međutim

hoćete li i Vi oboljeti ukoliko imate pozitivne navedne mutirane gene ovisit će i o drugim čimbenicima

kao što su dob u kojoj se nalazite, zatim dob oboljelih srodnica u Vašoj obitelji ukoliko ih imate, kao i

o načinu života i brojnim drugim čimbenicima koji mogu aktivirati mutirani gen .

Ukoliko imate pozitivan jedan od navedenih gena Vaš rizik za pojavu raka dojke ili jajnika značajno

se povećava u odnosu na žene koje ga nemaju pozitivnog. Istraživanja su pokazala kako u dobi od

preko 70 godina učestalost pojave raka dojki kod žena koje nemaju mutirane gene iznosi 13%, kod iste

skupine bez pozitivnih gena učestalost raka jajnika iznosi u istoj dobi oko 1,5%.

Naprotiv u istoj dobi, iznad 70 godina ukoliko imate BRC 1 mutaciju tada učestalost raka dojke

raste na 60-80% a učestalost raka jajnika raste na 20-45%. Ukoliko imate pozitivan BRC 2 gen

tada učestalost raka dojke također iznosi 60-80%, dok učestalost raka jajnika iznosi 15-27%.

Ipak “samo” 5-10% žena nosi ove gene , dakle nasljedile su ih od svojih predaka. Naime

obavljeno je veliko istraživanje u SAD u kojem je testirano 212.920 žena koje su oboljele od raka

dojke. U toj ispitivanoj skupini nalazile su se sve žene koje su oboljele bez obzira na pojavu bolesti u

obitelji ili posjedovanje navedenih onkogena.

Genetičko testiranje sklonosti tumoru dojke i/ili jajnika

Autor: dr. sc. Sonja Levanat, znanstvena savjetnica

Pozitivan rezultat ne znači da osoba ima rak niti da će ga sa sigurnošću dobiti, nego samo

predstavlja upozorenje

Ako se uzme u obzir da je rak dojke najčešći zloćudni tumor u žena (odmah iza bolesti srčano-

žilnog sustava), od kojeg svake godine u Hrvatskoj obolijeva 2.300 osoba, a njih više od 900, nažalost,

i umire, te da od raka jajnika godišnje oboli 490 novih žena, a gotovo 300 umre, onda je razumljivo

kako je genetičko testiranje važan korak u borbi protiv tih zloćudnih bolesti. Prema statističkim

podatcima, između 10 i 20 posto svih slučajeva raka dojke i jajnika su nasljedni.

33

Naslijeđeni rizik

Genetičko testiranje na rak dojke i jajnika namijenjeno je samo osobama koje spadaju u rizičnu

skupinu. Prema međunarodno važećim kriterijima, to su osobe koje imaju više bliskih srodnika s

rakom dojke ili jajnika, nekoliko članova obitelji s rakom obiju dojki ili u obitelji imaju rak dojke u

više od jedne generacije, osobe koje u obitelji imaju rak dojke prije 50-te godine života ili obostrani

rak jajnika prije 40. godine, osobe koje imaju muškog srodnika s rakom dojke te oni kod kojih više

članova obitelji ima mutacije u genima BRC-a 1 (BReast CAncer Gene 1) i BRC-a 2 (BReast CAncer

Gene 2).

Ove gene svatko od nas nosi u sebi, i to u dvije kopije - jedna je naslijeđena od majke, a druga od oca.

Oba su gena vrlo važna. Glavna im je uloga u popravcima oštećenja deoksiribonukleinske kiseline i

važni su za funkcioniranje stanica i organizma u cjelini. Ako nisu mutirani, ne uzrokuju nikakvu

bolest, ali ako postoji mutacija, ne mogu obavljati svoju jako važnu funkciju. Katkad su u tim genima

prisutne i naslijeđene mutacije koje mogu uzrokovati nastanak bolesti, među ostalim i rak jajnika i

dojke.

Povećan rizik od raka dojke i jajnika prisutan je samo kod onih osoba koje naslijede pogrešku

(mutaciju) u jednom ili oba gena BRC-a 1 i BRC-a 2, što je danas moguće otkriti genetičkim

testiranjem. Svaki od roditelja može prenijeti na potomstvo mutaciju u BRC-a genima. Zbog toga je

kod određivanja genetskog rizika važno obuhvatiti cjelokupnu obiteljsku povijest bolesti za rak dojke i

jajnika, bilo s majčine, bilo s očeve strane. Ako su majka ili otac nositelji mutacije, vjerojatnost da će i

dijete naslijediti istu mutaciju je 50 posto, neovisno o spolu djeteta. To ne znači da će i dijete razviti

rak, nego da ima naslijeđen gen s mutacijom i time potencijalno veći rizik obolijevanja.

Osim za rak dojke, promjene u tim genima mogle bi poslužiti i kao rani pokazatelj mogućeg razvoja

raka jajnika, jer je tu vrstu raka vrlo teško otkriti s obzirom na to da nema odgovarajućih ranih

pokazatelja, nego se vrlo često otkrije tek u kasnoj i teže izlječivoj fazi.

Genetičko savjetovanje

Preduvjet da bi se uopće pristupilo testiranju je genetičko savjetovanje, tijekom kojeg liječnik internist

ili onkolog na temelju razgovora i anamneze utvrđuje ima li smisla raditi testiranje kod određene

osobe i objašnjava što bi za nju značio pozitivan rezultat. Liječnik također procjenjuje je li za tu osobu

uopće dobro da zna kako pripada u visoko rizičnu skupinu, jer na neke ljude to može djelovati

umirujuće i motivirati ih da se zaštite redovitim kontrolama, a drugima izaziva stres i paniku te im

može nanijeti više štete nego koristi. Uz to se popunjava upitnik iz kojeg je vidljivo postoje li

čimbenici koji upućuju na to da je netko kandidat za testiranje. Na kraju osoba mora dati i pismeni

pristanak.

34

15. Dijete iz epruvete

Louise Brown ušla u povijest 25. srpnja 1978. kao prva beba do čijeg je začeća došlo umjetnom

oplodnjom. Zbog toga je mala Louise stekla nadimak beba iz epruvete. Njezinim rođenjem stvorena je

nada za milijune parova koji do tada nisu mogli dobiti dijete.

Postupak oplodnje bio je rezultat 12 godina istraživanja skupine znanstvenika na čelu s dr. Robertom

Edwardsom i dr. Patrickom Steptoem. Dr. Steptoe preminuo je 1988. godine, a dr. Edwards

prisustvovao je vjenčanju Louise Brown i zaštitara Wesleyja Mullindera.

Ono što je 1978. godine bilo revolucionarno danas je sasvim normalna pojava te postoji velik broj

žena koje se podvrgavaju postupku umjetne oplodnje ne bi li imale djecu. I Louiseini roditelji su se još

jednom podvrgli istom postupku, što je rezultiralo rađanjem Louisine mlađe sestre Natalie.

Natalie Brown je 1999. napisala novu stranicu medicinske znanosti rađanjem vlastite kćeri. Time su,

barem djelomično, oboreni argumenti protivnika umjetne oplodnje koji su tvrdili da će djeca začeta na

tako neprirodan način biti izložena nepoznatim genetskim i drugim poremećajima.

Louise je također prirodno začela i rodila Cameron John Mullinder.

ZAGREB, 7. rujna (Hina) - Robert Veriga, prvo hrvatsko "dijete iz epruvete", rođeno primjenom

izvantjelesne oplodnje (IVF), navršit će 23. listopada 20 godina života.

Hrvatska je te 1983. godine bila sedma zemlja u svijetu u kojoj je uspješno izveden postupak umjetne

oplodnje, tada potpuno nove metode u liječenju bračne neplodnosti, koja se smatra jednim od velikim

medicinskih i znanstvenih događaja 20. stoljeća.

Postupak su obavili liječnici Klinike za ženske bolesti i porode iz Petrove predvođeni pročelnikom

Zavoda za humanu reprodukciju Velimirom Šimunićem.

U srpnju je u Engleskoj, uz pjesmu i ples tisuću okupljene "djece iz epruvete" proslavljen 25.

rođendan Louise Brown, prve bebe u svijetu začete umjetnom oplodnjom. Do danas je u svijetu u

preko 10.000 centara izvantjelesno začeto i rođeno više od milijun djece.

"Sva istraživanja na stotinama tisuća te djece pokazala su kako su to normalna djeca po svim

osobinama. Jedini su hendikep, kojega danas ima sve manje, višeplodne trudnoće koje nose rizik

prijevremenog poroda, a onda i nisku porođajnu težinu i nedozrelost bebe", ističe Šimunić.

U 20 godina u Petrovoj je, uz 5.100 djece začete IVF metodom, drugim metodama potpomognute

oplodnje rođeno još 4.500 djece.

"Kada tome pribrojimo i djecu koja su tijekom 50 godina Zavoda za humanu reprodukciju začeta

nakon primjene drugih metoda liječenja neplodnosti (indukcija ovulacije, mikrokirurgija itd.),

dosižemo impresivnu brojku od oko 13.000 djece", kaže Šimunić.

Uspješnost metode u Hrvatskoj iznosi oko 25 posto, no kako uspjeh ovisi o godinama žena, kod

mlađih žena uspješnost je između 35 i 40 posto. Hrvatska je na razini zemalja EU, gdje je prosječna

uspješnost 26 posto.

35

U posljednjih godinu dana broj umjetnih oplodnji u Hrvatskoj se smanjio za oko 500 postupaka,

ponajprije zbog afere na Svetom Duhu (doniranje jajnih stanica, operacije septuma), tako da bračni

parovi koji imaju problema s neplodnošću sve više odlaze u Sloveniju, Ukrajinu i Češku.

(Hina) mt md

In vitro oplodnja (engl. in-vitro fertilisation - IVF) postupak je kojim su jajne stanice oplođene

spermijima izvan maternice, odnosno in vitro. To je jedan od najpoznatijih postupaka medicinski

potpomognute oplodnje, kojih ima dvadesetak vrsta. Ovom postupku liječenja neplodnosti pribjegava

se kada su ostale metode potpomognute oplodnje bezuspješne. Liječenje uključuje kontroliranje

ovulacije hormonima, vađenje (punkcija) jajnih stanica iz jajnika žene i ostavljanje spermija da oplode

jajnu stanicu u tekućem mediju. Oplođena jajna stanica (zigota) se tada vraća (transferira) u maternicu

pacijentice s namjerom da se postigne trudnoća. Prva „beba iz epruvete“, Louise Brown, rodila se

1978. Već 1973. australski znanstvenici izvijestili su o nekoliko biokemijskih trudnoća, a 1976.

Steptoe i Edwards izvijestili su o ektopičnoj trudnoći.

Pojam in vitro (lat. u staklu) koristi se jer su rani biološki eksperimenti kultiviranja tkiva izvan živućeg

organizma od kojeg potječu, bili provođeni u staklenim posudama – čašama, epruvetama ili petrijevim

zdjelicama. Danas se pojam in vitro koristi da označi biološku proceduru koja se odvija izvan

organizma u kojem bi se normalno odvijala, da se razlikuje od in vivo procedure, gdje tkivo ostaje

unutar živog organizma gdje se normalno nalazi. Kolokvijalni izraz za djecu začetu IVF-om, bebe iz

epruvete, se odnosi na plastične cilindrične posudice koje se koriste u kemijskim i biološkim

pokusima. Međutim, in vitro oplodnja se obično vrši u plitkim staklenim ili plastičnim posudicama

koje se zovu petrijeve zdjelice. IVF postupak autologne endometrijalne kokulture se obično izvodi na

organskom materijalu, no unatoč tome naziva se in vitro. IVF se primjenjuje kad roditelji imaju

problema s neplodnošću (plodni parovi po hrvatskom zakonu ne mogu pristupiti ovim tehnikama).

Učinak stresa

U švedskoj studiji 2005. [4]

, 166 žena su promatrane mjesec dana prije IVF postupka. Rezultati nisu

pokazali nikakvu značajnu razliku između psihološkog stresa i ishoda IVF-a. Studija je zaključila s

preporukom klinikama da je moguće smanjiti stres koji IVF pacijenti osjećaju kroz liječenje

informiranjem o ovim zaključcima. Dok psihološki stres koji se osjeća tokom postupka neće utjecati

na ishod IVF-a, moguće je da IVF (pogotovo neuspješan) vodi stresu i može dovesti do depresije. Već

samo financijske posljedice mogu biti previše i mogu utjecati na anksioznost. Međutim, za mnoge

parove alternativa je neplodnost, a iskustvo same neplodnosti također može proizvesti ogroman stres i

depresiju.

Stopa živog poroda

Stopa živog poroda je udio svih IVF postupaka koji će dovesti do živog poroda, odnosno stopa

trudnoće uz korekciju zbog spontanih pobačaja i mrtvorođenja. Ovaj postotak vrijedi za sve uspješne

trudnoće, bez obzira na broj rođene djece (višeplodne trudnoće su češće u IVF postupcima).

Neke klinike su bile uspješnije od prosjeka, ali je nemoguće utvrditi da li je to zbog bolje tehnike ili

selekcije pacijenata, jer je moguće povećati stopu uspjeha tako da se odbija liječenje najtežih

slučajeva.

Kad se IVF pokušava više puta uzastopce, govori se o kumulativnoj stopi živog poroda. Ovisno o

grupi pacijenata, jedna studija izvijestila je o stopi od 43 % do 53 % za tri pokušaja, i 51 % do 71 % za

šest pokušaja.[5]

36

Komplikacije

Najveća problem IVF-a je rizik višeplodnih trudnoća. Ovo je direktno povezano s praksom transfera

više zametaka. Višeplodne trudnoće su povezane s povećanim rizikom gubitka trudnoće, komplikacija

na porodu, prijevremenog poroda i neonatalnog morbiditeta s potencijalom dugotrajne štete. Stroga

ograničenja na broj zametaka koji mogu biti transferirani uvedena su u nekim zemljama (npr.

Engleskoj) da se smanji rizik trojki ili više, ali se ne provode i ne prihvaćaju svugdje. Moguće je

spontano dijeljenje zametaka u maternici nakon transfera. Ipak to se događa vrlo rijetko, a rezultira

jednojajčanim blizancima. Dvostruko slijepa randomizirana studija pratila je IVF trudnoće koje su

dale 73 novorođenčadi (33 dječaka i 40 djevojčica). 8,7 % djece iz jednoplodnih trudnoća i 54,2 %

blizanaca imala su porođajnu težinu manju od 2500 g.[6]

Međutim zadnje studije sugeriraju da IVF

djeca iz jednoplodnih trudnoća imaju povećani rizik od male porođajne težine zbog nepoznatih

razloga.

Drugi rizik stimulacije jajnika je razvoj sindroma hiperstimulacije jajnika, posebno ako je hCG

korišten za „štopericu“.

Ako je neplodnost uzrokovana poremećajima u spermatogenezi, moguće je da muški potomci također

imaju povećani rizik poremećaja sa spermijima, ali je prerano da bi se to sa sigurnošću znalo.

Ponašanje i društveno-emotivno funkcioniranje IVF djece je sveukupno normalno, po studijama

provedenim na IVF djeci starosti 9 – 18 godina.[7]

Urođene mane

Pitanje urođenih mana je kontroverzna tema u IVF-u. Mnoge studije ne pokazuju značajna povećanja

kod djece začete uz pomoć IVF-a, dok druge to ne podržavaju. Godine 2008., analiza podataka

Nacionalne studije urođenih mana u SAD-u našla je da su neke urođene mane značajno češće kod

novorođenčadi začete IVF-om, i to septalne srčane mane, zečja usna, atrezija grla ili rektuma.

Mehanizam uzroka nije jasan.[8]

Krioprezervacija

Prvo dijete iz zamrznutog ljudskog zametka rođeno je 1984. Od tada do 2008. procjenjuje se da je

između 350 000 i pola milijuna djece rođeno iz zametaka zamrznutih kontroliranim zamrzavanjem u

tekućem dušiku. K tome, nekoliko stotina djece je rođeno iz zamrznutih jajnih stanica, ali je teško doći

do točnih podataka.

O sigurnosti zamrzavanja zametaka, ESHRE studija iz 2008. izvijestila je da djeca rođena iz

zamrznutih zametaka su „bolje i imala su veću porođajnu težinu“ nego djeca rođena iz svježeg

transfera. Studija je provedena u Kopenhagenu i procijenila je djecu rođenu u periodu između 1995-

2006. 1267 djece rođene nakon vraćanja odmrznutih zametaka su kategorizirana u tri grupe. 878 su

rođena iz zametaka stvorenih normalnom oplodnjom kad se spermiji i jajne stanice stave zajedno u

posudicu, ali spermiji moraju sami probiti zid jajne stanice. 310 djece je rođeno iz zamrznutih

zametaka stvorenih ICSI-jem u kojem se jedan spermij injektira u jajnu stanicu, i 79 djece je rođeno iz

zametaka gdje nije bilo poznato da li su stvoreni običnim IVF-om ili ICSI-jem.

17 867 djece rođene nakon svježeg IVF/ICSI postupka su korišteni kao kontrolna grupa. Zabilježeni

su podaci o urođenim manama, porođajnoj težini i dužini trudnoće. Rezultati studije pokazali su da su

djeca iz zamrznutih zametaka imala veću porođajnu težinu, duže trudnoće i manje prijevremenih

poroda. Nije bilo razlike u urođenim manama bilo da su djeca potjecala iz zamrznutih ili svježih

zametaka. U grupi zamrznutih ciklusa stopa urođenih mana bila je 7,7 % u usporedbi s grupom iz

svježih postupaka koja je bila nešto veća 8.8 %. Znanstvenici su pronašli da je rizik višeplodnih

trudnoća povećan u transferima svježih zametaka.

37

Oko 11,7 % ICSI i 14,2 % IVF zamrznutih zametaka su bile višeplodne trudnoće. Kod svježih

zametaka, 24,8 % ICSI i 27,3 % IVF-a su bile višeplodne trudnoće. Treba također primijetiti da je dob

majke bila značajno veća u grupi zamrznutih zametaka. Ovo je važno jer bi se zbog dobi očekivala

veća stopa problema i urođenih mana. Studija podržava tezu da je tradicionalni način zamrzavanja

sigurna procedura. Nije jasno doduše zašto su djeca iz zamrznutih zametaka bila u boljem stanju od

djece iz svježih postupaka.

Ako ima preostalih zametaka, pacijenti mogu zamrznuti zametke koji nisu transferirani. Ti zameci se

sporo zamrznu u tekućem dušiku i mogu biti čuvani dugo vremena. Pacijenti koji ne zatrudne sa

svježim embrijima mogu na ovaj način zatrudniti koristeći zamrznute zametke bez da moraju proći

kroz ponovnu hormonsku stimulaciju. Odnosno, u slučaju trudnoće iz svježeg ciklusa, roditelji mogu

pokušati realizirati još jednu trudnoću.

Zamrzavanje jajnih stanica

Zamrzavanje neoplođenih jajnih stanica uglavnom se provodi, kod žena koje mogu izgubiti funkciju

jajnika, primjerice zbog kemoterapije. Od 2009. se u Hrvatskoj prakticira zamrzavanje jajnih stanica

kao standardna metoda liječenja svih parova u onim klinikama koje imaju uvjete za to. U ostalim se

zemljama još uvijek smatra eksperimentalnom metodom.

38

16. Kloniranje

Ovca Dolly (5. juli 1996. – 14. februar 2003.), je bila prvi sisar koji je uspješno kloniran iz odrasle

somatske ćelije. Klonirana je na Institutu Roslin u Midlothianu u Škotskoj, te je živjela do svoje smrti

u dobi od šest godina.

Ovca je ispočetka imala šifrirano ime "6LL3". Naziv "Dolly" je došao od farmera koji su pomagali

njenom rođenju, u počast Dolly Parton. Tehnika koju je ovjekovječilo njeno rođenje je somatski

ćelijski nuklearni transfer, u kome se ćelija stavlja u jajnu ćeliju bez jezgre, a potom dvije ćelije

spajaju i razvijaju u embrion. Kada je Dolly klonirana godine 1996. iz ćelije šestogodišnje ovce,

postala je predmetom kontraverzi koje traju do današnjih dana.

9. aprila 2003. su njeni punjeni ostaci izloženi u edinburškom Kraljevskom muzeju, dijelu Nacionalnih

muzeja Škotske.

Slavna ovca Dolly došla na svijet - 1996.

Najpoznatija ovca u povijesti došla je na svijet na današnji dan kao prva životinja klonirana od stanice

odrasle jedinke. Zanimljivo je da je ime Dolly ovca dobila po slavnoj glazbenici Dolly Parton, i to ne

bez razloga.

Na današnji dan došla je na svijet prva životinja klonirana od stanice odrasle jedinke. Ovca je nazvana

Dolly i ubrzo je postala najpoznatija ovca na svijetu, a danas je gotovo sinonim za kloniranu životinju

opće. Kloniranje su obavili znanstvenici iz škotskog instituta Roslin, pokraj Edinburgha. Uzeli su

jednu stanicu odrasle ovce i njenu jezgru ubacili u jajnu stanicu druge. Takav zametak usadili su u

maternicu treće ovce, koja je rodila Dolly. Time je Dolly genetski potpuno jednaka prvoj ovci tj. Dolly

je njezin klon. Zanimljivo je da je ime Dolly ovca dobila po slavnoj glazbenici Dolly Parton, poznate

po svojem poprsju i to zato što je stanica uzeta iz mliječne žlijezde odrasle ovce.

Ovca Dolly doživjela je šest godina života, no tada je dobila tešku bolest pluća, pa su je morali

eutanazirati. Dvojbeno je da li je kloniranje uzrok relativno rane smrti ovca Dolly, jer je plućna bolest

bila uzrokovana jednom vrstom virusa, a i jedna druga ovca iz istog stada umrla je od nje. Neki,

međutim nagađaju da je uzrok rane smrti možda bio u činjenici da je Dolly klonirana od odrasle ovce

stare šest godina, pa su joj telomeri diktirali starost od 6 godina već pri rođenju. Naime, inače ovce

pasmine Finn Dorset, kakva je bila Dolly, imaju očekivanu starost od upravo 11 do 12 godina.

Zanimljivo je da je za života Dolly rodila čak 6 janjaca, koji su nazvani Bonnie, Sally, Rosie, Lucy,

Darcy i Cotton

Kloniranje

Kloniranje (grč. κλών: grana, mladica) je pojam u širem smislu označava prirodni ili umjetni razvoj

dvije ili više genetički identičnih stanica ili organizama.

U definiranju pojma kloniranja se polazi s jedne strane u zoologiji i botanici a s druge u

reprodukcijskoj medicini i staničnoj biologiji s različitih polazišta.

Kloniranje je oblik nespolnog razmnožavanja različitih jednostaničnih i višestaničnih organizama pri

kojem nastaju potomci koji su jednaki roditeljskom organizmu i međusobno, no, za znanost je, ipak,

zanimljivije proučavati kloniranje sisavaca. Kloniranje je pojam koji potječe iz 1963. godine te,

naizgled, nije osobito složen zahvat i već 1962. je britanski znanstvenik John Gurdon uspio stvoriti

39

jednu žabu. Uspješno je prenio jezgru iz jedne tjelesne stanice žabe u neoplođenu jajnu stanicu žabe u

kojoj je prethodno uništio jezgru UV zračenjem. Iako se tako dobivena jajna stanica uspjela razviti

samo do punoglavca, ova tehnika prijenosa jezgre pokazala je put za nova uspješna kloniranja.

U posljednjih nekoliko godina znanstvenici su uspjeli klonirati više vrsta životinja. Godine 2001.

američki su znanstvenici čak pokušali klonirati čovjeka, no u tome nisu uspjeli. Jedna tehnika koju

znanstvenici primjenjuju za dobivanje klonova naziva se nuklearni transfer.

Znanstvenici najprije iz ženke uzmu neoplođenu jajnu stanicu i iz nje odstrane jezgru, koja sadrži

DNK. Iz tijela životinje koju će klonirati uzmu odgovarajuću stanicu, primjerice stanicu kože, čija

jezgra sadrži sve genetske informacije o svom vlasniku. Tu stanicu (ili samo njenu jezgru)

znanstvenici tada unesu u jajnu stanicu iz koje su odstranili jezgru i kroz nju puste struju. Tim se

postupkom postiže sjedinjenje stanice i citoplazme jajne stanice. Nakon što dobije novu jezgru, jajna

stanica počinje se dijeliti kao da je oplođena, čime počinje razvoj klona životinje iz koje je uzeta

tjelesna stanica.

Embrij se tada može implantirati u maternicu surogat majke, gdje će se, u rijetkim slučajevima kada se

sve odvija po planu, nastaviti razvijati dok ne dođe vrijeme da mlado dođe na svijet. Postoji i druga

mogućnost, a to je da se embrij zadrži u maternici samo dotle dok se iz embrioblasta ne uspiju

izdvojiti embrionalne matične stanice koje se dalje mogu držati u kulturi. Znanstvenici vjeruju da bi

ovaj temeljni princip kloniranja trebao biti djelotvoran i u slučaju ljudi. Ustvari, pokušaj kloniranja

čovjeka koji sam prije spomenula izvršen je s namjerom da se dobiju embrionalne matične stanice.

Kloniranje u tu svrhu naziva se terapijsko kloniranje.

Katolički pogled na kloniranje ljudi

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Katolički pogled na kloniranje ljudi je službeno protivljenje. Kloniranje ljudi Katolička Crkva

smatra nemoralnim i teškim grijehom, jer smatra da svaki čovjek ima pravo biti začet prirodnim

spolnim činom ljubavi oca i majke, ima pravo na ljudska prava i dostojanstvo čovjeka.

Kloniranjem ljudi nastaje novo ljudsko biće bez spolnog odnosa slično kao i kod umjetne oplodnje.

Time se narušava pravo djeteta da bude začeto spolnim odnosom u braku. Crkva smatra, da se

kloniranjem negira, da je svako ljudsko biće Božji dar i da nitko nema pravo na dijete pod svaku

cijenu. Kloniranjem se gleda na ljude kao na objekte koje se može i uništiti prema kvalitetama i

osobinama koje imaju ili nemaju. [1]

Odluka o životu ili smrti klonirane osobe ovisi o onome tko je

klonirao. Kloniranjem su moguće mnoge neprirodne pojave poput toga da dijete nema oca, da dijete

bude blizanka svoje majke ili kćer od bake.

Stav Crkve je da klonirana osoba također ima dušu i premda je osoba klon, svejedno je induvidualna

ljudska osoba s jedinstvenom dušom i ima pravo na ljudska prava kao i svi drugi. Crkva vjeruje, da

ljudska duša ne može nastati kloniranjem, već samo tijelo nastaje kloniranjem, a dušu udahnjuje Bog

(duša ne može nastati ni spolnim putem preko roditelja ni umjetnom oplodnjom već samo neposredno

stvaranjem od Boga). [2]

Premda je kloniranje nemoralno, ako netko nastane kao rezultat kloniranja

ima pravo na dostojanstvo, poštovanje i ljudska prava. Crkva se protivi proizvodnji klonova za

eksperimentiranje u medicini i tzv. terapeutsko kloniranje, jer većina takvih klonova bude uništena

nakon pokusa. Protivi se i usmrćivanju klonova koji imaju genetske poremećaje.

40

17. Pravo na život - temeljno ljudsko pravo

Pravo na život je temeljno i najvažnije ljudsko pravo za koje se zauzimaju pravni akti zemalja

širom svijeta. Samim činom rođenja, bez obzira na spol, porijeklo ili državljanstvo stiče se pravo na

život. Pravo na život je izraz koji opisuje uvjerenje da ljudsko biće ima bitno pravo na život, a osobito

da ljudsko biće ima pravo ne biti ubijeno od strane drugog ljudskog bića.

Za vrijeme Američke revolucije donesena je Virginijska deklaracija prava 1776. godine u

kojoj se spominje da svi ljudi imaju "pravo na život, slobodu i potragu za srećom", a nakon nje slijedi

Francuska revolucija i Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine. Ove dvije

deklaracije po prvi put sustavno donose popis prava koja se u njihovo vrijeme smatraju urođenima i

neotuđivima.

Opća deklaracija UN – a o pravima čovjeka iz 1948.godine, Opća Deklaracija o Ljudskim Pravima,

usvojena od strane Opće Skupštine Ujedinjenih Naroda proglasila je u tri članka:" Svatko ima pravo

na život, slobodu i sigurnost".

Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i

sviješću i trebaju jedni prema drugome postupati u duhu bratstva (član 1.).

Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao

što su rasa, boja, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, narodnosno ili društveno porijeklo,

imovina, rođenje ili drugi pravni položaj (član 2.).

Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost (član 3.).

Nitko ne smije biti držan u ropstvu ili ropskom odnosu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuje se u

svim njihovim oblicima (član 4.).

Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili

kažnjavanju (član 5.).

Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona. Svi

imaju pravo na jednaku zaštitu protiv bilo kakvoj diskriminaciji (član 7).

Također, ovim aktom su detaljno definirane i ostale slobode i prava čovjeka koje time određuju pravo

na kvalitetan život i time se još više modelira vizija o pravu na život.

Godine 1950. Europska konvencija o ljudskim pravima usvojena od strane Vijeća Europe proglašava

zaštićenim ljudsko pravo na život u Članku 2.

Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

Članak 1.: „Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen

života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji

je ova kazna predviđena zakonom“.

2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile kojom je

bila nužno potrebna:

a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja

b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprječavanju bijega osobe zakonito lišene slobode

41

c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom

Postoje iznimke za pogubljenja i zakonite samoobrane, sprječavanje osumnjičenog u bijegu te za

suzbijanje nemira i buna. Od tada je Konvencija po Protokolu 6 pozvala sve zemlje da ukinu smrtnu

kaznu osim u vrijeme rata i nacionalnih kriza, a trenutačno se to odnosi na sve zemlje Vijeća .

Protokol 13 se zalaže za potpuno ukidanje smrtne kazne, a prihvaćen je od većine članica Vijeća.

Godine 1966. Međunarodni sporazum o civilnim i političkim pravima je prihvaćen u Općoj skupštini

Ujedinjenih naroda.

Godine 1982. Kanadskom poveljom o pravima i slobodama je zajamčeno da svaka osoba ima pravo na

život, slobodu i sigurnost i pravo da toga ne bude lišena, osim u skladu s načelima temeljnog Zakona.

Ustav Republike Hrvatske

14. članak : Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o njegovoj rasi, boji kože,

spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini,

rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.

Danas u Republici Hrvatskoj pravo na život je zaštićeno člankom 21. Ustava Republike Hrvatske te, i

u našoj zemlji prihvaćenoj, Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda člankom 2.

Koncept pravo na život u središtu je rasprava po pitanjima pobačaja, smrtne kazne, eutanazija,

samoobrane i rata.

Pro-life zagovornici tvrde da su "prenatalni ljudi" prave osobe i imaju ista temeljna prava na život kao

i svi ljudi nakon rođenja i smatraju da je pobačaj kao takav nedopustiv.

OPĆA DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA, USVOJENA NA OPĆOJ SKUPŠTINI UN-a

- Svi smo rođeni slobodni i jednaki

- Ne diskriminiraj druge

- Pravo na život – Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost

- Zabranjeno robovanje i trgovina robljem

- Zabranjeno mučenje

- Vi imate prava bez obzira gdje se nalazite ili idete

- Svi smo jednaki pred zakonom

- Vaša su ljudska prava zaštićena zakonom

- Zabranjeno samovoljno hapšenje i zatvaranje

- Svatko ima pravo na suđenje

- Svatko je nevin, dok se ne dokaže suprotno

- Svatko ima pravo na privatnost

- Svatko ima pravo na slobodu kretanja

- Svatko ima pravo da traži sigurno mjesto za život

- Svatko ima pravo na državljanstvo

- Brak i porodica su zaštićeni

- Svatko ima pravo na posjedovanje imovine

- Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere

42

- Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja

- Svatko ima pravo na udruživanje i okupljanje

- Svatko ima pravo na demokraciju

- Svatko ima pravo na društvenu i državnu pomoć

- Svatko ima pravo na rad i slobodan izbor zaposlenja

- Svatko ima pravo na odmor i igranje

- Svatko ima pravo na životni standard

- Svatko ima pravo na obrazovanje

- Svatko ima pravo na zaštitu autorskih prava

- Svatko ima pravo na pravedan i slobodan svijet

- Svatko ima obaveze prema društvu

- Nitko vam ne može oduzeti vaša ljudska prava

43

18. Pravo na život

Međunarodni dan života, obilježava se svake godine, prva nedjelja u veljači. Dan života nas

podsjeća na dar života i dragocijenosti na koje suvremeno društvo zaboravlja. Postoje različite vrste

kršenja toga prava – različite vrste ubojstava, kaznena djela kojima se povrjeđuje ili ugrožava život

čovjeka, genocid, ratni zločin, teška djela protiv zdravlja ljudi, protiv opće sigurnosti, djela koja kao

tešku posljedicu mogu imati lišavanje života jedne ili više osoba.

U Hipokratovoj zakletvi, koja je stoljetni temelj medicinske etike liječnici prisežu da ne će

ženi dati sredstvo za pometnuće ploda. U Ženevskoj povelji SZO iz 1948. godine piše: „Apsolutno ću

poštivati ljudski život, već od njegova začeća.“: Svjetska zdravstvena organizacija je u Londonu 1949.

prihvatila temeljna načela medicinske etike. U njima jasno piše: „Liječnik mora uvijek imati pred

očima dužnost čuvanja ljudskog života od trenutka njegova začeća do smrti“.

Nemedicinski pobačaj negira temeljno ljudsko pravo: pravo na život. Zigota je začetak ljudskog bića

te je upitno pravo majke da odlučuje o životu drugog bića.

Poseban problem je selektivni fetocid, koji je nastao kao posljedica metoda liječenja neplodnosti i

pobačaja.

Službeni stav Katoličke Crkve prema životu, odnosno pitanjima umjetne oplodnje i

abortusa:

Rani crkveni oci poput sv. Jeronima, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Klementa Aleksandrijskog i drugi

protivili su se pobačaju. Papa Pio IX.. 1869. godine donosi odluku o zabrani svih pobačaja.

Papa Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae, pobačaj naziva posebno teškim i žalosnim zločinom

nad životom, jer se uništava ljudsko biće koje je toliko nevino, da ne može biti nevinije. Papa se

zauzima za stav, da ljudski život počinje od začeća te da taj život nije ni očev ni majčin, nego život

novog ljudskog bića Smatra se, da nikada ne bi postao čovjekom, ako to nije od prvog trenutka začeća.

Zabranjuje se svaki čin, koji dovodi do uništavanja ljudskog embrija. U enciklici se priznaje, da se

majke ponekad nalaze u objektivnim teškoćama, zbog kojih se odlučuju na pobačaj. Premda se čini, da

su uvjeti za život djeteta koje se ima roditi takvi, da se čini da bi za njega bilo bolje da se ne rodi, takvi

razlozi ipak ne mogu opravdati slobodno uništenje nedužnog ljudskog bića. Crkva priznaje, da su

mnoge žene koje su pobacile pri tome imale mučne i dramatične odluke te da im rane na duši još

vjerojatno nisu zarasle. Poziva ih se na nadu i otvorenost pokajanju te traženju oprosta i od djeteta koje

sada živi u Gospodinu. Crkva ne osuđuje žene, nego čin pobačaja. Papa je izjavio: "Prema tome,

autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke

Crkve potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno

djelo." Budući, da Krist nikada nije osuđivao osobe, već zla djela, tako ni papa ne osuđuje jadne žene,

muževe i liječničko osoblje, već osuđuje čin pobačaja. U enciklici navodi, da katolike ne obvezuju

zakoni kojima se ozakonjuju pobačaj, eutanazija i bilo koje drugo ubojstvo nedužnih, već katolici

imaju pravo protiviti se takvim zakonima, zbog prigovora savjesti.

Tko svojevoljno i svjesno sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke Crkve i ako želi

ponovno postati član Crkve mora tražiti ponovno primanje.

Majka Tereza na govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir 1979. godine izjavila je,

da „najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom

44

krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni

druge ubijati?“.

Muslimani ga također zabranjuju u većini slučajeva, no ako je ženin život ugrožen dozvoljavaju ga

kao manje zlo od dva zla. Smatraju da fetus nakon 4. mjeseca dobiva živu dušu i nakon toga pobačaj

više nije prihvatljiv, osim u slučaju opasnosti za ženin život i u slučaju silovanja.

Neki Židovi se protive, a drugi opet podržavaju pobačaj. Hinduizam koji kao religija propovijeda ne-

nasilje osuđuje pobačaj osim kad je majčin život u opasnosti, a budizam nema službenog stava.

Unatoč zauzimanju za pravo na život nemoćna nerođena djeca postala su najbrojnije žrtve

ljudske slabosti, sebičnosti i manjka savjesti. Moralo ih se djelotvornije zaštititi. S tom svrhom

osnovan je Međunarodni komitet za zaštitu nerođene djece. Na zasjedanju u Beču 1986. god. taj

Komitet je prihvatio Povelju o pravima nerođene djece. U njoj su u sedam točaka formulirana prava

nerođenih, a prvo i temeljno pravo glasi: „Nerođeno dijete ima pravo na život!“

Tko štiti prava nerođene djece? Zar nije logično da ih štite majke i očevi? Žena ima pravo

slobodno koristiti svoje tijelo, kao i svi, ali je odgovorna za biće koje je u njoj začeto. Muškarac s

kojim je žena začela ima posebnu odgovornost za ženu i dijete. Mnogi pobačaji bi bili izbjegnuti kad

bi muškarci preuzimali odgovornost za djecu.

45

19. Pobačaj (abortus)

Smatra se da se godišnje diljem svijeta obavi 46 milijuna pobačaja, od toga 26 milijuna u

zemljama gdje je on legalan, a ostalih 20 milijuna u zemljama u kojima je posupak ilegalan. U

Britaniji se izvrši 6 milijuna pobačaja godišnje, a bilježi se velik porast broja abortusa kod

maloljetnica, tako da su političari pokrenuli program seksualne edukacije usmjeren prma većoj uporabi

kontracepcije ( umjesto ka odgovrnom ponašanju prema seksualnosti).

Napredak prenatalne ultrazvučne dijagnostike i amniocenteze omogućio je roditeljima da rano

saznaju i spol djeteta i malformacije fetusa ako su prisutne. To može voditi pobačaju s jedne strane

zbog malformacija koje se otkriju, a s druge strane zbog spola. Najviše pobačaja zbog preferencije

određenog spola zabilježeno je u nekim dijelovima Azije.

Što se tiče posljedica na mentalno zdravlje žene koje ostavlja pobačaj nema suglasnosti.

Većina istraživanja koja su provedena na tu temu nisu pokazala vezu između pobačaja i lošeg

mentalnog zdravlja tih žena, no ipak ima istraživanja koja tvrde da ta veza postoji i da žene koje su

imale pobačaj imaju veću vjerojatnost za kasnije oboljevanje od depresije, razvijanja raznih oblika

ovisnosti i slično. Protivnici pobačaja govore čak i o posebnom stanju, tzv. ˝post-pobačajnom

sindromu˝. Američka Psihološka Udruga (APA) smatra da su ozbiljne psihološke reakcije nakon

pobačaja rijetke i u razini onih koje nastaju zbog svakodnevnog stresa. Međutim, određeni broj

liječnika priznaje duševne posljedice nakon pobačaja tako da se otvaraju i centri za pomoć tim

ženama.

Protivnici pobačaja zalažu se za veće zakonske restrikcije a neki za potpunu zabranu pobačaja.

Oni smatraju da je fetus ljudsko biće koje ima potpuno pravo na život koje je iznad svih ostalih prava

npr. Pravo majke da bira želi li dijete ili ne. Zagovornicima prava na život (pro-life) pobačaj smatraju

ubojstvom. Ovaj stav zastupa i većina tradicionalnih religija.

Protivnici bilo kakvih zakonskih zabrana pozivaju se na pravo žene na izbor (pro-choice) hoće

li imati dijete ili ne. Oni smatraju da ljudsko biće prava dobiva rođenjem. No oni nisu nužno

zagovaratelji pobačaja i često ga smatraju negativnom pojavom koju treba suzbijati prevencijom, ali

ne i zabranama.

Raspravlja se i o tome da li trudna žena koja želi pobaciti treba nekoga obavijestiti, koga

obavijestiti, da li treba još neko dopuštenje. Npr. da li kod maloljetnica treba obavijestit roditelja,

biološkog oca, kod udatih žena njenog muža. Imaju li oni pravo znati, pogotovo otac ako se to radi bez

njegova znanja.

Etika se temelji na načelima a ne na dogovoru ili na tome što netko misli. Znanstvene

činjenice omogućavaju donošenje ispravnih odgovore po pitanju pobačaja. Ljudski život započinje

začećem. Ako nema začeća nema ni novog života. Budući da se čovječanstvo zalaže za pravo na

život, dužno je zaštiti života od njegova početka (začeća).

Prekid trudnoće je siguran postupak, u razvijenom svijetu, kada se izvodi u skladu s

medicinskim standardima. Nesiguran pobačaj (koje obavljaju osoba bez pravog treninga ili bez

medicinskog obrazovanja) je uzrok smrti majki (oko 70.000) i nastanka invaliditeta (5 milijuna

godišnje na globalnoj razini). Prema procjenama, 42 milijuna pobačaja izvede se svake godine diljem

svijeta, s 20 milijuna onih koji izvode nesigurno (unsafely) (drugi izvor podataka). Učestalost pobačaja

u svijetu je smanjena zbog boljeg obrazovanja i korištenja zaštitnih sredstava.

46

Slučaj Gianne Jessen, koja je preživjela pobačaj. Rođena je nakon neuspješnog pobačaja u

klinici za pobačaje u Los Angelesu. Njena maloljetna majka došla je u osmom mjesecu trudnoće u

kliniku gdje su ju savjetovali na pobačaj fiziološkom otopinom koja „sprži“ dijete u utrobi i ono se

rodi mrtvo. Dogodilo se čudo, Gianna je rođena živa! Kaže ovo: “Ako je abortus stvar ženinih prava,

dame i gospodo, onda koja su moja prava? Toga dana nije bilo ni jedne radikalne feministkinje, koja je

ustala i vikala kako su narušena moja prava. Zapravo, moj život se gasio u ime ženskih prava.”

47

20. Pobačaj (abortus), zakonske odredbe

Pobačaj ili abortus (lat. abruptio graviditatis) je spontani ili namjerno izazvani prekid

trudnoće odstranjenjem ili izbačajem embrija ili fetusa iz maternice prije sposobnosti ljudskog ploda

za samostalni život.

Pobačaj je poznat još od antičkog doba kada su se za izazivanje pobačaja koristile razne biljke,

oštri predmeti i druge metode. I u grčko i u rimsko doba pobačaj je bio općeprihvaćen zahvat.

Pojavom kršćanstva dolazi do promjena u stavovima glede pobačaja. Tako u 13.st. papa Inocent III.

određuje da plod postaje živo biće u trenutku kad se počinje micati u trbuhu pa pobačaj nakon tog

vremena postaje ubojstvo, a prije toga je manji grijeh. Pape iza njega su uvodile male promjene u vezi

tog stava sve do pape Pia IX. koji 1869. godine donosi odluku o zabrani svih pobačaja. Car Svetog

Rimskog Carstva, Karlo V. je 1532. godine donio Zakonik ˝Constitutio criminalis Carolina˝ kojim

propisuje smrtnu kaznu za namjerni pobačaj. Tu kaznu Austrija ukida 1787. godine, Francuska 1791.

godine, a umjesto toga uvode dugotrajne kazne zatvora. U Engleskoj je čak do 1948. god. kazna za

pobačaj bio doživotni zatvor. No unatoč zabranama i u SAD-u i u Ujedinjenom Kraljevstvu tijekom

19. stoljeća pobačaji su se nastavili obavljati. Sovjetski Savez, Island i Švedska su među prvim

zemljama koje su u 20. stoljeću legalizirale neke ili sve oblike pobačaja.

Do legalizacije pobačaja prvi put je došlo 1920. u Sovjetskom Savezu. Godine 1935. Island je

ozakonio abortus, a Švedska 1938.. Staljin ga je bio zabranio (1936.) kako bi se povećao broj

stanovnika. 1967. pobačaj je ozakonjen u Velikoj Britaniji i u američkim saveznim državama

Kaliforniji i Coloradu. U SAD-u je pobačaj zakonski dozvoljen nakon dva sudska procesa (Roe protiv

Wade i Doe protiv Boltona) 1973. godine. Nakon toga je rastao broj pobačaja u SAD-u.

U enciklici "Evangelium Vitae" papa se usprotivio pobačaju, a 1997. izjavio je da je pobačaj

holokaust. Papa Ivan Pavao II. bio je protivnik pobačaja pa je tako proglasio svetom Ivanu Berettu

Mollu 2004. godine, koja je na svoj zahtjev rodila, makar je bila u životnoj opasnosti. Dijete je

preživjelo, a ona je preminula nedugo nakon poroda.

Crkva smatra da život započinje začećem te ga treba poštivati i štititi od začeća do prirodne

smrti. Pobačaj se smatra smrtnim grijehom. Izjava Majke Tereze prilikom dodjele Nobelove nagrade

za mir 1979. godine: „Najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna

majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji onoga da mi

počnemo sami jedne druge ubijati?”

Dana 18. travnja 2008. Godine Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, skupina sastavljena od

članova iz 47 europskih zemalja, usvojili su rezoluciju kojom se poziva na dekriminalizaciji pobačaja

u razumnim granicama i gestacijski zajamčeni pristup sigurnom postupku pobačaju, a Nonbinding

rezolucija je donesena 16. travnja izglasavanjem 102 glasa za i 69 protiv.

U bivšoj Jugoslaviji, u čijem je sastavu bila i Hrvatska prije osamostaljenja, pobačaj je

legaliziran 1952. godine. Tada je usvojena Uredba o postupku za dopušteni prekid trudnoće. U

Republici Hrvatskoj pobačaj ili izazvani prekid trudnoće je jasno definiram zakonom o zdravstvenim

mjerama za ostvarivanjem prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78), čl. 15 st. 2.

Zakon o prekidu trudnoće glasi da se izazvani prekid trudnoće može jedino izvršiti do isteka deset

tjedana od dana začeća u bolnicama koje imaju organiziranu jedinicu za ginekologiju i porodiljstvo i

u drugim zdravstvenim organizacijama udruženog rada koje za to posebno ovlasti republički organ

uprave nadležan za poslove zdravstva. Tijekom 2007. godine bilo je prijavljeno 10.609 prekida

trudnoće, dok ne tako davne 1990. godine bilo je prijavljeno 38.500 namjernih pobačaja. Velika

48

razlika može se pripisati boljoj obrazovanosti i informiranosti, ali se vjeruje da dio pobačaja liječnici

izvode ilegalno.

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz

1978.godine. U kojem se pobačaj shvaća kao „pravo“ žene u Hrvatskoj još uvijek vrijedi, članak 2.

kaže: ˝Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti samo radi zaštite

zdravlja, a pod uvjetima i na način koji određuje ovaj zakon.˝

Važeći Ustav Republike Hrvatske više ne sadrži odredbu o slobodnom odlučivanju o rađanju

djece, već sadrži odredbe kojima država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne,

odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život ( čl. 62 ), a

članak 21. Ustava RH navodi da svako ljudsko biće ima pravo na život. S jedne strane tu su odredbe

Zakona iz 1978. koje daju pravo odlučivanja o rođenju djeteta majci, a s druge odredba Ustava koja

ističe da svako ljudsko biće ima pravo na život. Tako je prema zakonu, dok, s druge strane, u

"Kodeksu medicinske etike i deontologije"Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatske liječničke komore,

koji je prihvaćen početkom 1996. godine, u temeljnim načelima stoji da je liječniku časna dužnost da

svoje životno usmjerenje i svoju struku posveti čovjekovu zdravlju. U tom smislu on će poštovati

ljudski život od njegova početka do smrti. U Hipokratovoj zakletvi, koja potječe iz 5. stoljeća prije

Krista i slovi kao prvi etički kodeks, liječnici prisežu da neće ženi dati sredstvo za izazivanje pobačaja,

a godine 1948. je osuvremenjena Ženevskom deklaracijom, tekst tog dijela zakletve glasi :“ U

potpunosti ću poštovati ljudski život, već od njegova začeća.“ Do donošenja novih „liberalnih

zakona“, jedina zakonom dopuštena indikacija za pobačaj bila je ugroženost života majke. Naravno,

kada padne zapreka propisana zakonom, najveću vrijednost dobiva osobni stav protiv proširenosti

pobačaja. Liječnik bilo koje specijalnosti, a isto tako i ginekolozi, sigurno će se naći u prilici da

savjetuju trudnicu u vezi pobačaja iz bilo kojeg razloga pogotovo ako se radi o bolesnoj trudnici.

Liječnici često su skloni mišljenju da bolest i trudnoća ne idu zajedno, da se međusobno pogoršavaju i

liječnici ne žele preuzeti „odgovornost“, a ne shvaćaju da upravo tako postaju suodgovorni za pobačaj

jer njihova ne upućenost u rezultate takvih trudnoća često navodi te trudnice na pobačaj. Uništenje

jednog ljudskog života u dobi prije rođenja ne proglašava se ubojstvom; je li zato što je u toj fazi

čovjek nesposoban braniti se ili što taj čin ne može ugroziti odrasle koji stvaraju pravila o etici?

U većini europskih i svjetskih država abortus je kao čin regulacije poroda zakonski legalnan

čin do propisanog, u praksi najduže 12. tjedna trudnoće.

Kazneni zakon R. H.

Protupravni prekid trudnoće

Članak 115.

(1) Tko protivno propisima o prekidu trudnoće, trudnoj osobi izvrši, potakne je ili joj pomogne izvršiti

prekid trudnoće s njezinim pristankom,

kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt trudne osobe ili joj je zdravlje

teško narušeno,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

49

(3) Tko trudnoj osobi bez njezinog pristanka izvrši prekid trudnoće,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 3. ovoga članka prouzročena smrt trudne osobe ili joj je zdravlje

teško narušeno,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(5) Za pokušaj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka počinitelj će se kazniti.

Liječnici imaju pravo na prigovor savjesti, što čini oko 70% liječnika prema podatcima iz

2006. godine. Bilo je više pokušaja promjene zakona pa je tako stručno povjerenstvo, što ga je

imenovalo Ministarstvo zdravstva, pripremilo još 1996. godine prijedlog novoga zakona, no postojeći

zakon je još uvijek na snazi. Treba se podsjetiti: Ljudski život počinje začećem.

50

21. Medicinski potpomognuta oplodnja

Postupci medicinski potpomognute oplodnje

Najčešći postupci medicinski potpomognute oplodnje su inseminacija (IUI), izvantjelesna odnosno in

vitro oplodnja (IVF), intracitoplazmična injekcija spermija (ICSI) te prijenos odmrznutih zametaka

(FET, engl. Frozen Embryo Transfer). Ostale metode kao ITI (inseminacija u jajovodu umjesto

maternici), GIFT (prijenos jajne stanice i spermija u jajovod da se oplodnja dogodi tamo), ZIFT

(prijenos zigote, odnosno oplođene jajne stanice u jajovod, gdje se u prirodi događa oplodnja) su

uglavnom napuštene te se više niti ne bilježe u registrima medicinski potpomognute oplodnje. Novija i

još nerasprostranjena metoda je in vitro sazrijevanje jajnih stanica (IVM. engl. in vitro maturation).

Uvriježen je naziv „umjetna oplodnja“ za postupke medicinski potpomognute oplodnje.

Međutim, i materijal (jajna stanica i spermij), i sam proces oplodnje, su posve isti kao i kod spontanih

začeća. Kod inseminacije, oplodnja se događa u tijelu, tj. to je unutartjelesna oplodnja. Metode IVF-a i

ICSI-ja su metode izvantjelesne oplodnje jer do oplodnje dolazi van tijela. Kod IVF-a, jajne stanice se

kroz zid vagine dugačkom iglom izvade iz jajnika žene i pomiješaju u Petrijevoj zdjelici sa spermijima

muškarca u omjeru 1:75,000 te se ostave da se oplodnja desi prirodno. Kod ICSI metode, kad nema

dovoljno dostupnih kvalitetnih spermija, zaobilazi se prodiranje spermija kroz omotač jajne stanice

direktnim ubacivanjem spermija u jajnu stanicu, međutim, sama rekombinacija DNK molekula iz

muške i ženske stanične jezgre i ostali stanični procesi su isti kao i kod spontanog začeća. Budući da

su i ženska i muška spolna stanica i sam proces oplodnje jednaki kao i u prirodi, koristi se termin

medicinski potpomognuta, a ne umjetna oplodnja, jer medicina samo omogućava da do oplodnje dođe,

ali ne zamjenjuje sam proces oplodnje umjetnim postupkom.

Inseminacija se kod čovjeka provodi već dva stoljeća. Radi se o tehnički nezahtjevnoj metodi

gdje se pripremljeno sjeme muškarca kroz dugu tanku cjevčicu ubacuje u maternicu žene i na taj način

zaobilazi grlić maternice koji je prirodna barijera za strana tijela, pa tako i spermije te predstavlja

najveću prepreku prolasku spermija do maternice i jajovoda.Prvo dijete začeto inseminacijom rođeno

je 1839. jednoj grofici, a rezultat je u medicinskoj literaturi objavio francuski doktor Girault.

Od prve uspješne oplodnje jajne stanice izvan ljudskog tijela 1963. do rođenja prve „bebe iz epruvete“,

Louise Brown, 1978. prošlo je 15 godina. Stopa uspjeha, odnosno broj trudnoća po postupku, bila je

na početku vrlo niska. Poboljšana je uvođenjem kontrolirane stimulacije jajnika kojom se umjesto

jedne jajne stanice prosječno proizvede njih desetak. Iako se oplodnjom više jajnih stanica može dobiti

više zametaka nego je moguće odjednom vratiti ženi, ostali zameci mogu se zamrznuti za prijenos u

slučaju neuspješnog postupka ili nakon uspješne trudnoće. Manji broj postupaka ima dovoljno

zametaka za zamrzavanje – primjerice, samo 30% postupaka u Španjolskoj imalo je dovoljno

zametaka za zamrzavanje. Zametci koji se zamrznu ne mogu biti stariji od 5 dana starosti jer tada

počinje prirodno ugnježđivanje u maternicu (implantacija). Zametak tada ima oko stotinjak stanica i

promjera je oko 0,1 mm. Razlog zašto mnogo zametaka spontano umre je što mnogi zameci, bilo oni

začeti spontano ili u laboratoriju, imaju kromosomske greške (aneuploidije). Primjerice, tek 30%

spontano začetih zametaka kod zdravih parova na kraju završi rođenjem bebe, a kod neplodnih parova

taj postotak može biti i manji. Većina aneuploidija izgleda potiče već od jajne stanice, a manji dio od

spermija, međutim to nije vidljivo niti mikroskopom i genetska nepravilnost može se utvrditi tek

nakon što zametak počne proizvoditi vlastite proteine i prestati pratiti programirane stope u razvoju.

Smatra se da oko 50% spontanih pobačaja ima kromosomske uzroke kod utvrđenih trudnoća. Što je

trudnoća više poodmakla, ima manje spontanih pobačaja. Dakle, može se logično zaključiti da su

51

spontani pobačaji najčešći prije nego što se trudnoća može utvrditi, odnosno prva dva tjedna nakon

oplodnje. Znanstvene studije to potvrđuju.

U samo 30 godina uz pomoć ove tehnologije rođeno je u svijetu oko tri milijuna djece, od čega pola

milijuna iz odmrznutih zametaka. U Hrvatskoj je oko 20,000 djece rođeno ovim metodama.

Stavovi monoteističkih religija prema medicinski potpomognutoj oplodnji

Katolička crkva protivi se svakom obliku medicinski potpomognute oplodnje. Prvi razlog je isti kao i

protivljenje svakoj kontracepciji, jer se bračni odnos odvaja od prokreacije. Drugi razlog je

protivljenje zamrzavanju zametaka, za koji smatraju da oštećuje zametke te ih dovodi u opasnost da se

par ne vrati po njih, kao i selekcija zametaka koja se navodno provodi kod zamrzavanja zametaka.

Iako islam nema centralni autoritet koji bi dopustio ili zabranio medicinski potpomognutu oplodnju,

već se za religijsko učenje oslanja na fatve imama, liječenje neplodnosti smatra se dužnošću, a smatra

se da fetus stječe dušu 40 do 120 dana nakon oplodnje. Metode medicinski potpomognute oplodnje su

dozvoljene dok se koriste spolne stanice bračnih partnera, kao i zamrzavanje i čak i uništenje

zametaka.

Stav judaizma prema medicinski potpomognutoj oplodnji potječe iz Božje zapovijedi „idite i množite

se“. Izrael kao religiozna država financira postupke medicinski potpomognute oplodnje do rođenja dva

djeteta, bez obzira na broj potrebnih postupaka. IVF i zamrzavanje zametaka je dozvoljeno.

Posebno je zanimljivo što kaže jedan od najgorljivijih pristaša umjetne oplodnje, ginekolog

Carlo Flamigni. On u svojoj knjizi La procreazione assistita kaže kako sve tehnike umjetne oplodnje

karakterizira činjenica da nisu izdašne po pitanju rezultata te da hiperstimulacija jajnika može u ženi

dovesti do sindroma opasnog i po život. Što se tiče djece rođene putem ovih tehnika, Flamigni kaže

kako ostaje sumnja po pitanju pojavljivanja anomalija u naknadnoj fazi razvoja, osobito

degenerativnih anomalija koje se odnose na mišićni i živčani sustav. Kao najčešće komplikacije kod

umjetne oplodnje ističe: vanmaternične trudnoće, vaskularne ozljede, perinatalnu smrtnost, ponavljani

pobačaji, prijevremeni porodi, rađanje premalih beba, fetalne malformacije itd., a sve to s dramatičnim

posljedicama na psihološku uravnoteženost majke.

A o značajnim psihološkim rizicima i posljedicama za djecu rođenu umjetnom oplodnjom

progovorio je glasoviti francuski psihijatar Benoit bayle u svojoj knjizi L’Embryon sur le Divan.

Psychopathologie de la Conception Humane (Embrij na kauču. Psihopatologija ljudskog začeća). U

toj knjizi Bayle govori o “sindromu preživjelog” kojeg imaju mnoga djeca rođena umjetnom

oplodnjom. Kad dijete sazna kako su, da bi se ono rodilo pod svaku cijenu, žrtvovani mnogi drugi

embriji, mnoga njegova braća, u njemu se javlja jaki osjećaj krivnje – „drugi su morali umrijeti da bih

ja živio“ – ili osjećaj svemoći – „ja sam preživio jer sam neuništiv“. Dijete misli kako su ga njegovi

roditelji toliko željeli da su zbog njega žrtvovali svu ostalu djecu. Ako je on preživio, ako je on

izabran, nije li to znak da je on vrjedniji od drugih, vrjedniji od onih koji nisu preživjeli?

Također značajne psihološke posljedice imaju djeca začeta sjemenom anonimnog donatora. Sve je više

takve djece koja žele znati tko im je otac. Potresna su njihova svjedočanstva. Prije nekoliko godina

Washington Post objavio jedno takvo svjedočanstvo. Vrijedi navesti jedan dio: studentica Katarina

Clark piše: „Ljutila me pomisao, da kad se radi o začećima pomoću donorskih spolnih stanica, svi su

fokusirani na „roditelje“, odrasle koji odlučuju o svojim životima. Svi suosjećaju s „primateljem“ koji

želi imati dijete. Donorima je zagarantirana anonomnost i oslobođeni su od svake odgovornosti prema

„tvorevini“ svoje donacije. Sve dok su odrasli sretni, začeće donorskim putem je uspješno, zar ne? Pa

52

ne baš. Djeca rođena tim transakcijama su također ljudi… Kad sam pročitala razmišljanja nekih majki

zašto su se odlučile na takvo začeće, osjetila sam se poniženom i degradiranom na razinu bočice

zamrznute sperme. Činilo mi se da većinu majki i anonimnih donora nije uopće briga o osjećajima koji

bi se mogli pojaviti kod djece rođene kao rezultat njihovih akcija. Ne može se reći da su oni bešćutni,

nego jednostavno ne razmišljaju o tome što bi djeca jednom kad odrastu mogla misliti. Mi koji smo

rođeni doniranom spermom nećemo zauvijek ostati mala djeca. Mi odrastamo i oblikujemo svoja

mišljenja o odlukama i načinu na koji smo došli na svijet, načinu koji nas lišava temeljnog prava da

znamo odakle dolazimo, koja je naša povijest i tko su oba naša roditelja.“

Orazio Piccinni koji je bio jedan od začetnika In-Vitro oplodnje u Italiji, objašnjavajući zašto

je prestao prakticirati umjetnu oplodnju, kazao je da je ta metoda «zločin s predumišljajem mnogih

ljudskih života, u stvari 90 embrija od proizvedenih 100 u laboratoriju su žrtvovani da se po svaku

cijenu postigne jedan sin. Cilj je dobar, ali jasno, metoda je pogrešna». Na pitanje Što biste savjetovali

onome koji u In-vitro oplodnji vidi zakonitu metodu da dobije sina? Piccinni odgovara: «Savjetujem

mu da se ne utječe In-Vitro oplodnji, jer nije zakonita metoda, da se dobro informira o stvarnim

rizicima i rezultatima, da se ne pouzdaje u slogane. Parovi podvrgnuti umjetnoj oplodnji često nisu

neplodni, bolje reći manje su plodni, žene u stvari oko 50% ostaju spontano noseće. Treba se sjetiti da

je sin dar, a ne pravo. Steći sina pod svaku cijenu različito je od zadovoljiti potrebu majčinstva koja

može biti zadovoljena na tolike načine u obiteljskom i društvenom životu. U laboratoriju In-vitro

oplodnja može postati i postaje sve i još više. Djelatnike koji manipuliraju genetskim ljudskim

nasljeđem rijetko susrećemo osjetljive i pažljive. Ekonomska zarada i delirij svemoći priječe im da

vide i razmišljaju. Pa ako se hoće zadovoljiti želju za sinom, bračni par može razmisliti o usvajanju

i/ili dopuštenim metodama prokreacije koje pomažu, a ne nadomještaju narav».

53

22. Medicinski potpomognuta oplodnja (N. N. 86/12.)

ZAKON O MEDICINSKI POMOGNUTOJ OPLODNJI

Članak 2.

Ovaj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu sa sljedećim aktima Europske unije:

Zaštita dostojanstva i zdravstveni standardi

Članak 3.

(1) U primjeni postupaka medicinski pomognute oplodnje štiti se dostojanstvo i privatnost osoba koje

sudjeluju u postupku medicinski pomognute oplodnje, kao i osoba koje daruju spolne stanice, odnosno

zametke.

(2) Postupci propisani ovim Zakonom provode se radi postizanja začeća, trudnoće i rađanja zdravoga

djeteta, sukladno zahtjevima suvremene medicinske znanosti i iskustva, s posebnim obzirom prema

zaštiti zdravlja žene, umanjenja rizika liječenja i dobrobiti potomstva.

Razlozi za provedbu postupka medicinski pomognute oplodnje

Članak 4.

(1) Medicinski pomognuta oplodnja jest postupak koji se provodi tek kada je dotadašnje liječenje

neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno, te radi izbjegavanja prijenosa teške nasljedne bolesti na dijete

kod prirodnog začeća.

Homologna oplodnja

Članak 7.

(1) U postupcima medicinski pomognute oplodnje prednost se daje homolognoj oplodnji korištenjem

vlastitih spolnih stanica bračnih, odnosno izvanbračnih drugova.

(2) U postupku homologne izvantjelesne oplodnje smije se koristiti kontrolirana stimulacija ovulacije

u skladu sa suvremenim biomedicinskim spoznajama tako da se dobije najviše dvanaest jajnih stanica.

Od tog broja može se oploditi svih dvanaest jajnih stanica. U skladu s medicinskim dostignućima u

spolne organe žene dopušten je unos najviše dva zametka poštujući načelo sljedivosti. Preostali zameci

i/ili jajne stanice zamrzavaju se.

(3) Kod žena starijih od 38 godina života, žena s nepovoljnim testovima pričuve jajnika, ponavljanog

neuspjeha u liječenju, onkoloških bolesnika i težeg oblika muške neplodnosti, dopušten je unos tri

zametka u spolne organe žene.

(4) Bračni, odnosno izvanbračni drugovi obvezni su prije započinjanja postupka medicinski

pomognute oplodnje, u pisanom obliku izjasniti se žele li oplodnju do dvije ili više jajnih stanica.

(5) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, ako bračni, odnosno izvanbračni drugovi žele oplodnju do

dvije jajne stanice, u spolne organe žene unosi se dobiveni broj zametaka, a višak jajnih stanica

zamrzava se, poštujući načelo sljedivosti.

54

(6) Preostali zameci koji nisu uneseni u spolne organe žene čuvaju se na teret Hrvatskog zavoda za

zdravstveno osiguranje do pet godina. Nakon proteka roka od pet godina zameci se uz pristanak

darivatelja daruju radi postizanja trudnoće i rađanja korisniku prava na medicinski pomognutu

oplodnju koji pristane na takav postupak. U slučaju da bračni, odnosno izvanbračni drugovi žele

produljiti čuvanje zametaka daljnjih pet godina, obvezni su snositi trošak čuvanja.

(7) Preostale jajne stanice čuvaju se na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje do pet

godina. Nakon proteka roka jajne stanice uništavaju se uz obavijest bračnim, odnosno izvanbračnim

drugovima o tome. Ako žena želi jajne stanice darovati, obvezna je o tome obavijestiti zdravstvenu

ustanovu u skladu s odredbama ovoga Zakona.

(8) Darivanje zametaka dopušteno je isključivo za osobe koji se liječe od neplodnosti u Republici

Hrvatskoj.

(9) Prije započinjanja novog svježeg postupka izvantjelesne oplodnje moraju se iskoristiti svi

zamrznuti zameci, a nakon toga zamrznute jajne stanice.

Heterologna oplodnja

Članak 8.

(1) Kad u postupku medicinski pomognute oplodnje nije moguće koristiti vlastite spolne stanice

jednog od bračnih, odnosno izvanbračnih drugova ili kad se medicinski pomognuta oplodnja provodi

zbog sprječavanja prijenosa teške nasljedne bolesti na dijete, u postupku medicinski pomognute

oplodnje mogu se koristiti spolne stanice darivatelja u svrhu provedbe postupka heterologne oplodnje.

(2) Iznimno, uz uvjete iz stavka 1. ovoga članka, u postupku medicinski pomognute oplodnje mogu se

koristiti darovani zameci bračnih, odnosno izvanbračnih drugova nastalih u postupku homologne

oplodnje, koje bračni, odnosno izvanbračni drugovi od kojih zameci potječu ne žele koristiti za vlastitu

prokreaciju, uz njihov izričit pisani pristanak.

(3) Kod heterologne oplodnje prednost se daje postupcima intrauterine inseminacije (IUI).

(4) Kod heterologne oplodnje na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 7. stavaka 2. do 8.

ovoga Zakona.

Korisnici prava na medicinski pomognutu oplodnju

Članak 10.

(1) Pravo na medicinski pomognutu oplodnju uz uvjete iz članka 4. ovoga Zakona imaju punoljetni i

poslovno sposobni žena i muškarac koji su u braku, odnosno u izvanbračnoj zajednici i koji su s

obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobni za roditeljsku skrb o djetetu.

(2) Pravo na medicinski pomognutu oplodnju ima i punoljetna, poslovno sposobna žena koja ne živi u

braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici, čije je dosadašnje liječenje neplodnosti ostalo

bezuspješno ili bezizgledno te koja je s obzirom na životnu dob i opće zdravstveno stanje sposobna za

roditeljsku skrb o djetetu.

(3) Pravo na medicinski pomognutu oplodnju uz uvjete iz članka 4. ovoga Zakona ima i osoba koja

odlukom o lišenju poslovne sposobnosti nije ograničena u davanju izjava koje se tiču osobnih stanja.

55

(4) Pravo na medicinski pomognutu oplodnju na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje

ima žena u pravilu do navršene 42. godine života. Liječnik koji provodi postupak medicinski

pomognute oplodnje, iz osobito opravdanih zdravstvenih razloga može omogućiti pravo na medicinski

pomognutu oplodnju i ženi nakon navršene 42. godine života.

(5) Liječenje neplodnosti postupkom medicinski pomognute oplodnje na teret Hrvatskog zavoda za

zdravstveno osiguranje obuhvaća:......

Informiranje o medicinski pomognutoj oplodnji

Članak 12.

(1) Bračni, odnosno izvanbračni drugovi ili žene iz članka 10. stavka 2. ovoga Zakona imaju pravo na

obavijest o mogućim oblicima prirodnog planiranja obitelji, o mogućnostima liječenja neplodnosti te o

drugim načinima ostvarenja roditeljstva (primjerice posvojenjem), a osobito ako su istodobno žena i

muškarac neplodni......

Pravno i psihološko savjetovanje prije medicinski pomognute oplodnje

Članak 13.

(1) Prije provedbe postupaka homologne oplodnje bračnim, odnosno izvanbračnim drugovima može

se omogućiti psihološko ili psihoterapijsko savjetovanje......

Pristanak na medicinski pomognutu oplodnju

Članak 14.

(1) Postupci medicinski pomognute oplodnje uređeni ovim Zakonom mogu se provoditi samo ako su

bračni, izvanbračni drugovi, odnosno žena iz članka 10. stavka 2. ovoga Zakona upoznati s

pojedinostima postupka medicinski pomognute oplodnje sukladno članku 12. i savjetovani sukladno

članku 13. ovoga Zakona te ako su za taj postupak dali slobodni pristanak u pisanom obliku......

Pravo osobe na uvid u podatke o darivatelju

Članak 15.

(1) Osoba začeta i rođena uz pomoć medicinski pomognute oplodnje darovanom sjemenom stanicom

ili darovanom jajnom stanicom ili darovanim zametkom, ako je navršila 18 godina ima pravo na uvid

u upisnik podataka o začeću i svim podacima o svome biološkom podrijetlu, uključujući i podatak o

identitetu darivatelja sjemene stanice ili darivateljice jajne stanice, odnosno darivatelja zametka, te

podatak o identitetu osoba iz članka 26. ovoga Zakona, a koji se vodi pri Državnom registru o

medicinski pomognutoj oplodnji ministarstva nadležnog za zdravlje (u daljnjem tekstu: Državni

registar).

(2) Roditelji su obvezni osobu začetu i rođenu uz pomoć medicinski pomognute oplodnje darovanom

sjemenom stanicom ili darovanom jajnom stanicom ili darovanim zametkom, najkasnije do 18. godine

života upoznati da je začeta uz pomoć medicinski pomognute oplodnje.

(3) Uvid u podatke o darivatelju spolnih stanica, odnosno zametka omogućit će se zakonskom

zastupniku osobe iz stavka 1. ovoga članka ili liječniku osobe ako je to na njegov zahtjev, zbog

56

medicinski opravdanih razloga i dobrobiti osobe, prethodno odobrilo Nacionalno povjerenstvo za

medicinski pomognutu oplodnju.

(4) Pravo na uvid u upisnik i podatke o osobi iz stavka 1. ovoga članka i darivatelju spolnih stanica

ima sud, a tijelo državne uprave kada je to potrebno u vezi s primjenom ovoga Zakona.

(5) Osobe iz stavaka 3. i 4. ovoga članka s pravom uvida u upisnik obvezne su podatke o osobi iz

stavka 1. ovoga članka i darivatelju spolnih stanica, odnosno zametka te dostupne podatke iz upisnika

čuvati kao tajnu u skladu s posebnim propisima.

Podrijetlo djeteta

Članak 16.

(1) Podrijetlo djeteta začetog u postupku medicinski pomognute oplodnje utvrđuje se prema

obiteljskopravnim propisima.

(2) Ako u postupku medicinski pomognute oplodnje sudjeluju izvanbračni drugovi, prije postupka

medicinski pomognute oplodnje muškarac je obvezan dati ovjerenu izjavu o priznanju očinstva djeteta

koje će biti začeto u postupku medicinski pomognute oplodnje, a žena ovjerenu izjavu o pristanku na

priznanje očinstva tog djeteta.

(3) Izjave iz stavka 3. ovoga članka sastavljaju se u pet primjeraka, od kojih žena dva primjerka

dostavlja zdravstvenoj ustanovi u kojoj će se provesti postupak medicinski pomognute oplodnje, jedan

primjerak pohranjuje se kod javnog bilježnika, a po jedan primjerak pripada ženi, odnosno muškarcu.

(4) Osporavanje majčinstva i očinstva djeteta začetog u postupku medicinski pomognute oplodnje

uređuje se prema obiteljskopravnim propisima.

Darivatelji spolnih stanica

Članak 17.

(1) Darivatelji spolnih stanica mogu biti samo osobe koje su punoljetne, poslovno sposobne i zdrave te

koje su pristale darivati sjemene ili jajne stanice sukladno odredbama ovoga Zakona.

(2) Darivatelj spolnih stanica može biti osoba koja odlukom o lišenju poslovne sposobnosti nije

ograničena u davanju izjava koje se tiču osobnih stanja i koja je sukladno odredbama ovoga Zakona i

obiteljskopravnim propisima sposobna dati pristanak na darivanje sjemenih ili jajnih stanica.

(3) Darivateljica jajnih stanica jest žena čije se jajne stanice uz njezin ovjereni pristanak koriste za

medicinski pomognutu oplodnju druge žene. Darivateljica jajnih stanica može biti žena koja sudjeluje

u postupku medicinski pomognute oplodnje u kojem je nastao višak jajnih stanica kao i žena koja

dariva jajnu stanicu bez namjere da sama sudjeluje u postupku medicinski pomognute oplodnje.

(4) Darivatelj sjemenih stanica jest muškarac čije se sjemene stanice uz njegov pristanak koriste za

medicinski pomognutu oplodnju žene koja nije njegov bračni, odnosno izvanbračni drug.

(5) Način davanja pristanka i identifikacije darivatelja pravilnikom propisuje ministar nadležan za

zdravlje (u daljnjem tekstu: ministar).

57

Darivatelji zametaka

Članak 18.

Darivatelji zametka jesu bračni, odnosno izvanbračni drugovi koji su odustali od vlastitog korištenja

zametka nastalog za njihovu prokreaciju te su oboje istodobno dali ovjereni pristanak da se njihov

zametak koristi za prokreaciju drugih bračnih, odnosno izvanbračnih drugova ili ženi iz članka 10.

stavka 4. ovoga Zakona sukladno odredbama ovoga Zakona.

Pristanak na darivanje i pravni status darivatelja

Članak 19.

(1) Darivanje i korištenje spolnih stanica za pomoć bračnim, odnosno izvanbračnim drugovima i ženi

iz članka 10. stavka 2. ovoga Zakona prema odredbama ovoga Zakona može se provesti samo na

temelju slobodnoga pristanka darivateljice ili darivatelja u pisanom obliku......

Darivanje zametaka i spolnih stanica za heterolognu oplodnju

Članak 20.

(1) Darivatelji zametaka, odnosno spolnih stanica mogu darovati svoj zametak, odnosno svoje jajne ili

sjemene stanice samo jednoj od zdravstvenih ustanova koje su ovlaštene za provođenje postupaka

heterologne oplodnje......

Zabrana novčane dobiti

Članak 21.

(1) Zabranjeno je davati ili primati novčanu naknadu ili kakvu drugu korist za darivanje spolnih

stanica ili zametaka.

(2) Žena i muškarac koji su darovali svoje spolne stanice i/ili zametke imaju pravo na naknadu nužnih

troškova.

(3) Zabranjeno je sklapanje ugovora, sporazuma ili drugih oblika pisanog ili usmenog dogovora o

darivanju spolnih stanica ili zametaka između darivatelja ili darivateljice spolnih stanica, odnosno

zametka i jednog ili oba bračna, odnosno izvanbračna druga u postupku medicinski pomognute

oplodnje.

(4) Ugovor ili sporazum o ustupanju spolnih stanica, odnosno zametka uz novčanu naknadu ili drugu

korist je ništetan.

Banka spolnih stanica, spolnih tkiva i zametaka

Članak 22.

(1) U kliničkim bolničkim centrima koji provode postupke medicinski pomognute oplodnje mogu se

ustrojiti banke spolnih stanica, spolnih tkiva i zametaka.......

Zabrana odabira spola

Članak 27.

58

(1) Zabranjeno je korištenje postupka medicinski pomognute oplodnje u svrhu odabira spola budućeg

djeteta.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, dopušten je odabir spola djeteta u svrhu izbjegavanja teške

nasljedne bolesti vezane uz spol.

Zabrana trgovanja i javnog oglašavanja

Članak 30.

(1) Zabranjeno je trgovanje spolnim stanicama, spolnim tkivima i zamecima.

(2) Zabranjeno je oglašavanje, reklamiranje, traženje ili nuđenje spolnih stanica ili zametaka putem

svih oblika javnog priopćavanja ili na bilo koji drugi način.

(3) Iznimno od stavka 1. ovoga članka banka spolnih stanica, spolnih tkiva i zametaka iz članka 22.

ovoga Zakona može uz dopuštenje Nacionalnog povjerenstva za medicinski pomognutu oplodnju

prikupiti spolne stanice.

Zabrana zamjenskog majčinstva

Članak 31.

(1) Zabranjeno je objavom javnog oglasa ili na bilo koji drugi način tražiti ili nuditi uslugu rađanja

djeteta za drugog (zamjensko majčinstvo).

(2) Zabranjeno je ugovarati ili provoditi medicinski pomognutu oplodnju radi rađanja djeteta za druge

osobe i predaje djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje (zamjensko majčinstvo).

(3) Ugovori, sporazumi ili drugi pravni poslovi o rađanju djeteta za drugog (zamjensko majčinstvo) i o

predaji djeteta rođenog nakon medicinski pomognute oplodnje, uz novčanu naknadu ili bez naknade,

su ništetni.

Zabrana kloniranja ljudskog bića

Članak 32.

Zabranjen je svaki postupak namijenjen ili koji bi mogao dovesti do stvaranja ljudskog bića ili dijela

ljudskog bića genetski istovjetnog drugom ljudskom biću, bilo živog bilo mrtvog.

Priziv savjesti

Članak 44.

Zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji bi trebali provesti ili sudjelovati u provođenju

postupaka medicinski pomognute oplodnje imaju pravo pozvati se na priziv savjesti zbog svojih

etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja te odbiti provođenje postupka medicinski

pomognute oplodnje ili sudjelovanje u tom postupku.

Profesionalna tajna

Članak 45.

59

(1) Sve osobe koje sudjeluju u postupku medicinski pomognute oplodnje obvezne su kao

profesionalnu tajnu čuvati sve podatke vezane uz taj postupak, a naročito osobne i zdravstvene

podatke o ženi ili muškarcu kojima se medicinska pomoć pruža, djetetu koje je začeto u postupku i o

darivatelju spolnih stanica, odnosno zametaka.

(2) Sud može u osobito opravdanim slučajevima osloboditi osobu iz stavka 1. ovoga članka čuvanja

profesionalne tajne.

(3) Obveza čuvanja profesionalne tajne odnosi se i na članove Nacionalnog povjerenstva za

medicinski pomognutu oplodnju te na članove Povjerenstva, kao i na sve druge osobe koje su u

obavljanju svoje dužnosti saznale za podatke iz stavka 1. ovoga članka.

60

23. Surogat majke

1978. je postignuta prva umjetna opodnja. 1980. je učinjeno prvo plaćeno surogatstvo. U tom

razdoblju živjela je i Mery Beth koja je imala doticaj sa neplodnošću u svojoj vlastitoj obitelji. Naime,

njena sestra je bila neplodna zbog čega je tada mlada Mery Beth bila osviješćena o tom problemu.

Ljudi koji su znali Mery Beth, govorili su da je po prirodi uvijek bila spremna pomoći drugima. Tako

je jednog dana otišla u centar za surogatstvo u New Jersey-u da ponudi svoje tijelo drugim obiteljima

koje su imale problema s neplodnošću.

61

24. Slučaj „Bebe M“

Slučaj „Bebe M“ je naziv spora između surogat majke Mary Beth Whitehead i supružnika

Williama i Elisabeth Stern iz New Jerseya. Amerikanka Mary Beth javila se na oglas u novinama,

kojim su se tražile žene spremne pomoći neplodnim parovima. Prema dogovoru, Mary Beth

Whitehead bi bila oplođena sa spermom Williama Sterna, izvela trudnoću do poroda, a zatim se

odrekla svojih roditeljskih prava u korist Elizabeth Stern. Supružnici Stern nisu imali problema s

neplodnosti, već je gospođa Stern sumnjala na multiplu sklerozu, te je bila zabrinuta zbog mogućih

komplikacija u trudnoći. Ona nije htjela dodatno narušiti svoje zdravlje, niti je htjela da dijete naslijedi

bolest. Stupili su u kontakt s Mary Beth Whitehead i potpisali ugovor kojim se ona obvezala da će za

cijenu od 10.000 dolara roditi dijete bračnom paru Stern. Beba, imenom Melissa Stern, začeta je

umjetnom oplodnjom i rođena u ožujku 1986. Iako je dijete, prema ugovoru, trebala predati

supružnicima Stern, Mary Beth se u roku jednog dana predomislila. Odlučila je zadržati dijete i

prijetila suicidom ukoliko joj ga oduzmu. Naknadu od 10,000 $ koju je trebala primiti za trudnoću,

nikad nije uzela. Dala joj je ima Sara Elizabeth i svog supruga Richarda navela kao djetetovog oca.

Napustila je New Jersey i povela djevojčicu sa sobom na Floridu, gdje je živjela sa suprugom i njihovo

dvoje djece. Kako bi dobili dijete Sternovi su zatražili pomoć policije, a raspisana je i tjeralica.

Nakon toga su je William i Elizabeth tužili tražeći skrbništvo nad djevojčicom. Mary Beth je tada

tvrdila da je bila zbunjena i da je mislila da će biološki roditelji djeteta biti Elizabeth i William. Viši

sud u New Jerseyu je donio odluku o valjanosti ugovora o surogat majčinstvu 1987. i predao

skrbništvo bračnom paru Stern. Vrhovni sud u New Jerseyu je presudio da ugovor o surogat

majčinstvu nije valjan, priznao pravno Mary Beth Whitehead kao majku djevojčice i predao

Obiteljskom sudu odluku o tome tko bi trebao, otac ili majka, dobiti skrbništvo nad djetetom. Iako je

sud u New Jerseyu 1988. zaključio da je ugovor o komercijalnom surogat majčinstvu ilegalan, te da

beba zakonski pripada biološkoj majci, djevojčica je odrastala sa Sternovima, koje je smatrala svojim

roditeljima.Kada je navršila 18 godina, Melissa Stern pokrenula je sudski proces kojim je poništila

roditeljska prava svoje biološke majke.

Suđenje je bilo mučno, i mnogi su vještaci procjenjivali psihološki profil obiju strana. Prikazane su

karakterne osobine obiju strana. Richard Whitehead, Mary Bethin suprug, s kojim je imala dvoje djece

je prikazan kao osoba sklona alkoholu. Oženili su se kad je Mary Beth imala 16 godina, te je ona

većinom bila kućanica i brinula za djecu osim povremenih kratkotrajnih poslova. Oni su se tijekom

suđenja i razveli, a Mary Beth se preudala. Za Williama i Elizabeth se tvrdilo da su karijeristi, koji

nisu imali djece prvenstveno zbog želje za poslovnim napredovanjem. Sud je naposljetku skrbništvo

dodijelio Williamu Sternu, a Mary Beth Whitehead je dobila pravo posjećivanja. Nakon što je William

dobio skrbništvo dijete je nazvao Melissa Stern. U ožujku 2004. Melissa je pravno prekinula

majčinska prava Mary Beth Whitehead i formalno priznala Elizabeth Stern kao svoju majku putem

procesa posvajanja. Novinaru New Jersey Monthlya je izjavila: ''Volim svoju obitelj i jako sam sretna

što sam s njima. Sretna sam što sam završila s njima. Volim ih, oni su moji najbolji prijatelji na

cijelom svijetu, i to je sve što imam reći o tome.'' Slučaj je privukao veliku pozornost jer je podigao

mnoga pravna i socijalna pitanja o značenju i definiciji roditeljstva. Odluka Vrhovnog suda je ukazala

na to da se ugovorom ne može promijeniti pravo žene koja nosi dijete koje je genetski povezano s

njom. To je oblik tradicionalnog surogat majčinstva. Ovo se pitanje ponovno otvorilo napretkom

tehnologije i pojavom gestacijskog surogat majčinstva gdje surogat majka nije genetski povezana s

djetetom koje nosi. Stavovi sudova se i u tome razlikuju, te neki pravno priznaju surogat majke, dok

im drugi oduzimaju pravo roditeljstva.

62

25. Jack Kevorkian

Jack Kevorkian, poznatiji kao Dr. Smrt bio je američki liječnik-patolog, slikar, skladatelj,

pisac. Bio je zagovornik eutanazije. Iako specijalist patolog, sam Kevorkian izjavljuje: "My specialty

is death."(Moja specijalnost je smrt). Smrt ga je jako zanimala te je objavljujući članke o

istraživanjima koje je provodio na umirućim pacijentima, osuđenicima na smrt i umrlima suspendiran

s mjesta šefa patologije. Godine 1991. gubi i liječničku dozvolu. No njegovo zanimanje za smrt nije

jenjavalo. Predano ju je nastavio istraživati i tražio je načine kako učiniti kraj života bezbolnijim.

Kevorkian se usmjerio prema olakšavanju muka bolesnicima koji pate od neizlječivih bolesti,

pomažući im da počine samoubojstvo, a u tu svrhu osmislio je i aparaturu kojom je, vozeći se u starom

VW kombiju širom SAD-a, dolazio na prag ljudi koji su željeli okončati svoje muke. To je bio

jednostavan uređaj koji se sastojao od tri boce poput onih za infuziju, a njihove su se cjevčice spajale u

jednu, čiji je sadržaj intravenozno ulazio u krvotok osobe priključene na "stroj". Boce su sadržavale

slanu vodu, sedative i sredstva za uspavljivanje, te kalijev klorid i mješavinu relaksansa za mišiće.

Kalijev klorid trenutačno zaustavlja rad srca. Uloga ostalih tekućina je da uspavaju osobu i spriječe

grčenje. Cijeli "stroj" je zamišljen i tako da prikrije tko je stvarni uzročnik smrti. Formalno, cijela

postupak je samoubojstvo budući da osoba - najčešće su to smrtno bolesni i trajno hendikepirani ljudi -

sama pokreće ručicu koja otvara cjevčice za nesmetani protok tekućina. Kevorkian organizira sve

ostalo, što uključuje iznajmljivanje motelskih soba u kojima se postupak obavlja, nabavku tekućina i

prijevoz mrtvih tijela do mrtvozornika ili bolničkih odjela za hitne slučajeve. Ponekad su ljudi bili

pronalaženi na stražnjem sjedištu njegova kombija. Ponekad je "stroj" zamijenjen maskom kroz koju

se udiše ugljikov monoksid. Bilo je nekoliko strojeva za smrt koje Kevorkian i njegov odvjetnik

nazivaju različitim imenima "stroj za ubijanje", "Thanatron", "Mercitron."

Smrt je, prema Kevorkianu trebala biti brza, bezbolna i laka.

Cijeli projekt započeo je još 1990. godine, kada je pacijentu s Alzheimerovom bolesti omogućio

suicid, a sve do 1999. godine uspješno je izbjegavao kaznenom progonu, jer su sam akt aktiviranja

naprave za suicid aktivirali sami bolesnici, a ne on osobno. Ipak su ga optužili i osudili za ubojstvo.

Svemu je kumovao prilog na CBS televiziji u kojem je jasno prikazano kako je ubrizgao smrtonosni

koktel lijekova oboljelom od tzv. "Lou Gehrigove" bolesti.

Posljednje "usavršenje" njegove metode zbilo se u rujnu 1998. godine kada je Kevorkian ubrizgao

smrtonosnu injekciju izravno u 54-godišnjeg Thomasa Youka, oboljelog od Lou Gehrigove bolesti

(amiotrofična lateralna skleroza) koja postupno paralizira cijelo tijelo. Cijeli postupak bio je snimljen

video kamerom, pri čemu se nije vidjelo Kevorkianovo lice, ali mu se čuo glas. Video zapis je

emitiran u jednoj od najgledanijih američkih TV emisija - "60 minuta", koja se emitirala nedjeljom u

elitnom terminu na TV mreži CBS. Program je gledalo trideset milijuna ljudi. 26. ožujka 1999. godine

Kevorkian je bio optužen za ubojstvo s predumišljajem, zbog prekršaja zakona države Michigan o

zabrani davanja pomoći pri samoubojstvu, te zbog davanja zakonom kontrolirane smrtonosne tvari za

što nije imao ovlaštenje. Nakon dvodnevnog suđenja, porota je Kevorkiana prograsila krivim za

ubojstvo drugog stupnja, bio je osuđen na 10 do 25 godina zatvora. Uvjetno je bio pušten iz zatvora 1.

lipnja 2007. godine, zbog dobrog vladanja, a prije izlaska je morao obećati kako više neće sudjelovati

u postupcima eutanazije. Međutim, Kevorkian je prilikom izlaska ponovio kako nije promijenio svoje

stavove o nužnosti legalizacije eutanazije, te da se nada da će zakoni zbog kojih je sjedio u zatvoru biti

promijenjeni. Kevorkian je nastavio s pojavljivanjem u javnosti, a čak se neuspješno kandidirao i za

mjesto u američkom Kongresu. Umro je 3. lipnja 2011. u 83.godini zbog zatajenja rada srca i bubrega.

Smatra se da je Dr. Smrt sudjelovao u potpomognutom samoubojstvu više od 130 osoba u periodu

između 1990. i 1998. godine.

63

26. Pobornici eutanazije

Pravo na smrt

Slučaj

Diana Pritty, majka dvoje djece umrla je u svibnju 2002. u 45. godini života. Umrla je onako kako je

najmanje željela i na način kojeg se najviše bojala - u užasnim bolovima, potpuno paraliziran od vrata

nadolje, bez mogućnosti da govori ili kontrolira pokrete glavom. Umrla je u komi, od gušenja, iako su

joj pluća bila potpuno zdrava. Umrla je samo dvije tjedna nakon što joj je Europski sud za ljudska

prava uništio svaku nadu da će njenom mužu biti dozvoljeno da joj asistira pri samoubojstvu, koje je

toliko željela, a za koje nije bila sposobna. Nekoliko dana prije nego što će dobiti konačnu odbijenicu,

nakon duge borbe s britanskim pravosuđem,(po čijem je zakonu iz 1961. samoubojstvo legalizirano

(?!), ali se za pomoć pri samoubojstvu može dobiti i 14 godina zatvora), dala je svoj posljednji

intervju. Na pitanje novinara da li je i takav život koji živi, s bolešću koja joj uništava nervne stanice,

u invalidskim kolicima i bez istinske mogućnosti komunikacije s porodicom, ipak bolji od smrti, na

posebnom kompjuteru je otkucala: "Ja sam već mrtva."

Pravo na smrt

Pravo na smrt je dio prava na život. Pojam umiranja označava dinamično stanje, stanje

bioloških zbivanja usmjerenih na konačan slom organa koji su prijeko potrebni za život. "Čovjek

umire dok živi i živi dok god umire. Kao jedan od najjačih motiva u prilog eutanazije redovito se

navodi vrednota ljudskog dostojanstva. Kako bi se sačuvalo ljudsko dostojanstvo razni ativisti i udruge

bore se za legalizaciju eutanazije, kako bi omogućili ljudima brzu smrt koja bi, po njima, očuvala

ljudsko dostojanstvo. Najjači argument organizacija koje se bore za legalizaciju eutanazije su rezultati

istraživanja koji pokazuju da većina pacijenata umire u bolovima. Ljudsko dostojanstvo izvire iz

cjelokupne kvalitete čovjeka kao osobe, kao duhovnog bića obdarena razumom i slobodom. Uspjeh

društva koja promiču ideju eutanazije tzv. PEP osnovano je davne 1935. godine pod nazivom

Voluntary Euthanasia Siciety u Velikoj Britaniji. Kroz povjest se utjecaj same ideje mjenjao te

raspadao u brojne neovisne organizacije koje su ostale povezane snažnom World Federation of Right

to Die Societies (Svjetkom federacijom društva za pravo na smrt-WFRDS ) osnovanom u Oxfordu

1980. dok je snažan utjecaj u Americi ostavio Hemlock Society USA koje je osnovao Derek Humprey

koji je postao slavan svojom knjigom Final exit, udžbenikom za praksu samoubojstva. Utjecaj

Hemlocka bio je znatan u legalizaciji prvog američkog prava na smrt, odnosno usvajanja tzv.

oregonske mjere 16, prvog zakona u SAD-u koji legalizira pomoć liječnika u smrti terminalnih

bolesnika. Zadnja dva desetljeća broj društava PEP-a se povećava, iako je njihova rasprostranjenost

vrlo neujednačena. Iz takve rasprostranjenosti možemo zaključiti o kulturološkim i sociološkim

afinitetima mentaliteta za eutanaziju. Danas je eutanazija zakonski dozvoljena u Nizozemskoj,

Kolumbiji, Belgiji, nekim australskim regijama i u američkoj državi Oregon dok djeluje u pojedinim

regijama Njemačke, Norveške, Španjolske, Švedske, Švicarske... U Americi se vodi žestoka borba,

između pobornika i protivnika eutanazije. Jedan od glavnih zagovornika eutanazije je američki liječnik

Jack Kevorkian,poznat pod nadimkom «Doktor Smrt», jer je ilegalno izveo 40 eutanazija i za to je bio

osuđen, ali na malu kaznu.U Njemačkoj je godine 1980. osnovana Deutsche Gesellschaft fanes

Sterben, a liječnik Julius Hacketal je izašao u javnost sa svojim jasnim pomaganjem u provođenju

auto-eutanazije. Njegovim priručnikom služila se barem jedna od četiriju austrijskih medicinskih

sestara, koje su slale na onaj svijet dosadne i teške bolesnike; dakako, bez njihove želje i znanja. Nove

razloge u prilog eutanazije iznio je i prvi predsjednik Europske banke za izgradnju i razvoj, Jacques

Attali »Nakon 60-65 godine čovjek gubi sposobnost proizvodnje i na teret je društvu, zato treba tu

64

«mašinu» naglo zaustaviti; socijalistička logika je sloboda, a temeljna sloboda je samoubojstvo «.

Eutanaziju najviše promiču,oni koji žele smanjiti izdavanja za zdravstvo i za mirovine, pa radije žele

eutanazirati stare i bolesne osobe, nego da se daju novci za njih.

U analizi zahtjeva bolesnika za eutanazijom treba poći od motivacije. Osnovni je motiv opći ljudski

strah od mogućih patnji u procesu umiranja, a i same svijesti da se umire. Možda je najjednostavniji i

najbolji izraz ovih ljudskih strahovanja aforizam R.L. Stevensona ʺNe bojim se smrti nego umiranja!ʺ

Smisao i poruka zahtjeva za eutanazijom mogli bi se pojednostavniti i ovako:»Bolujem od neizlječive

bolesti, a bojim se patnji u njezinoj završnoj fazi. Neman hrabrosti počiniti samoubojstvom niti bih to

znao izvesti. Htio bih usto poštedjeti obitelji ukućane kasnijeg psihološkog opterećenja svojim

samoubojstvom. Stoga se obraćam liječniku da mi sredstvima kojima raspolaže suvremena medicina

pravodobno omogući brzu i bezbolnu smrt bez patnji.« U nizuzemskoj izvedbi postupak za eutanaziju

započinje bolesnikovim zahtjevom pa je to sa stajališta bolesnika posredno samoubojstvo, a sa

stajališta izvršitelja to ga čina naručeno ubojstvo. Stoga je besmisleno govoriti o dostojanstvenoj

smrti, nagovaranje na ubojstvo, kao i poticanje i pomaganje u samoubojstvu u svim su pravnim

kodeksima svijeta kriminalne radnje. Neki će reći, da svatko ako želi ima slobodu umrijeti prije

prirodne smrti i ubiti se. Da, ali samoubojstvo i ubojstvo, smatraju se zločinima, u cijelom razvijenom

svijetu nisu prihvatljivi ni poželjni. Sloboda «prava na smrt», ugrožava slobodu, prava na život, koje je

osnovno ljudsko pravo. Živimo u vremenu snažne medikalizacije smrti, fenomena koji je sve prisutniji

u zemljama zapadne civilizacije. Legalizacija i dekriminalizacija eutanazije samo je logički vrhunac

procesa medikalizacije smrti. Salas na jednom mjestu govoreći o potrebi detabuizacije smrti navodi

da, u pogledu prihvaćanja smrti kao prirodne pojave,zapravo zemlje Trećega svijeta daju zapadnoj

civilizaciji lekciju iz humanosti. Žalosna je činjenica da se usporedno s trendom ukidanja smrtne

kazne u mnogim zemljama ide i trend širenja eutanazije i njezinih inačica. Ako se to nastavi, valja

očekivati da će u dalekoj budućnosti liječnici biti jedini legitimni krvnici. Eutanazija i njezine inačice,

prema kaznenom zakonodavstvu svih zemalja svijeta (osim Nizozemske), kaznena su djela, a sa

stajališta kodeksa liječničke etike, neetičke radnje. Svijetska udruga liječnika je na primjeru

Nizozemske bila obavezna isključiti RMDA iz svojeg članstva, a još prije toga svojim aktima

demedikalizirati eutanaziju i prepustit je, kao i svako drugo ubojstvo, pravosuđu.

Sažimljući katolički nauk, Ivan Pavao II. u enciklici Evanđelje života potvrđuje da je „Eutanazija

teška povreda Božjega zakona, ukoliko je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno

neprihvatljivo.“(6)

65

27. Za i protiv eutanazije

Za eutanaziju:

- poštivanje autonomije onoga tko pati

- dopustiti pojedincu da više poštuje kvalitetu života nego svetost života

- završetak patnje

- smanjenj ovisnosti o aparatima i medicinskoj pomoći- pri tom se misli na ovisnost koja

proizilazi iz slučajeva besmislenog privremenog produžavanja života, bez mogućnosti

poboljšanja stanja

- smanjenje preuranjenih samoubojstava- terminalno bolesni pacijenti koji znaju da u

uznapredovaloj fazi bolesti fizički neće moći dovršiti život, na nasilan način oduzimaju vlastiti

život puno ranije no što bi to omogućila eutanazija

Protiv eutanazije:

- apsolutno poštivanje života pojedinca

- mogućnost prisile, gubitak autonomije- to se odnosi na osjećaj tereta koji obitelj nametne

pojedincu, zatim davanje eutanazije kao izbora kada pojedinac o tome nije razmišljao

- slaba mogućnost donošenja odluka osobe koja pati- jer na odlučivanje mogu utjecati depresija,

privremena bezvoljnost, nekontrolirani bolovi- sve stanja koja se mogu popraviti

- sukob interesa- odnosi se na slučajeve gdje netko drugi ima punomoć odlučivanja o životu

osobe pred eutanazijom. Različiti čimbenici mogu pridonijeti odluci kao što su: novac koji će

dobiti smrću te osobe, prestanak teških briga oko te osobe, nasljedstvo...

- zloupotreba, kao što je genocid ili etničko čišćenje

66

28. Eutanazija

„Pojam “eutanazija” potječe iz antike i oblik mu je dao filozof Sveton. On ju je opisao kao laganu,

bezbolnu smrt, a sam pojam znači “dobra smrt”, što dolazi od grčke riječi eu = dobro i thenesus =

smrt. U svom izvornom značenju eutanazija je označavala čovjekovu želju i molitvu za dobrom, tj.

brzom i bezbolnom smrću, bolje rečeno za blagim umiranjem. Na sljedećem stupnju označuje

pozitivnu brigu, zauzimanje, kao i njegu da se umiranje, koliko je moguće, proživi bez tjelesnih boli i

duševnih tjeskoba, poštujući život i naravni dolazak smrti. Treće, suvremeno značenje uključuje u sebi

prva dva, dodajući mu novi, agresivni sadržaj. Taj se pojam danas uglavnom upotrebljava u njegovom

preciznijem značenju, tj. u smislu namjernog i nasilnog oduzimanja života.

Najraniji primjeri eutanazije su bili izlaganje nedonoščadi i malformirane novorođenčadi na brdu

Tajget grčke Sparte. Prema Platonovu razmišljanju bolje je prepustiti smrti teške, neizlječive bolesnike

nego nepotrebno produživati njihovu patnju i uz to nanositi materijalnu štetu zajednici.

Renesansni filozof Thomas Moore u svom najpoznatijem djelu „Utopija“ savjetuje da ako je netko

teško bolestan, bez nade u izlječenje, te ako je time osobi degradirana ljudskost, najbolje da liječnik

završi takav život.

U dvadesetom stoljeću pojavili su se filozofi koji su razmatrali eutanaziju. E. Haeckel zahtijevao

je, da se duševno i tjelesno neizlječivi bolesnici pobiju na bilo koji prikladan i bezbolan način. Godinu

dana nakon njegove smrti, 1920., tom će pitanju pristupiti pravnik K. Binding i liječnik A. Hoche. Oni

određuju koji su životi nevrijedni života i nazivaju ih "balast–egzistencijama". Nacisti su to prihvatili i

širili propagandu, preko knjiga, novina i filmova, utječući na javno mnijenje. Potom je Hitler takve

nazvao "beskorisnim jedačima", a teoriju uglednih i priznatih profesora primijenio u praksi, tako da su

nacisti eutanazirali 300.000 osoba s tjelesnim i mentalnim oboljenjima.

Hipokratova zakletva glasi : ˝Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog početka. I ni pod

prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti˝.

Svjetska udruga liječnika (WMA - World Medical Association) na Generalnoj skupštini u

Madridu 1987. godine donijela je deklaraciju o ovom pitanju: «Eutanazija, tj. voljno prekidanje

bolesnikova života, bilo na njegov zahtjev ili na zahtjev njegovih bliskih srodnika, neetična je. To ne

sprečava liječnika da poštujući želju bolesnika ne dopusti prirodan tijek smrti u terminalnoj fazi

bolesti.»

Glavni rabin u Ujedinjenom Kraljevstvu izjavio je: "Kad se za bilo kojeg čovjeka, kaže da je

bezvrijedan ili beskoristan, kad se za bilo koja dva čovjeka kaže da nisu jednako vrijedni, narušavaju

se temeljne ljudske vrijednosti i prelazi se u relativizam, koji razara naš moralni red.

Sažimljući katolički nauk, papa Ivan Pavao II. u enciklici "Evanđelje života" potvrđuje da je

"eutanazija teška povreda Božjega zakona, budući da je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno

neprihvatljivo."

Hrvatski zakon je po pitanju eutanazije jasan: „Tko drugog usmrti na njegov izričit i ozbiljan

zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.“ Također prema važećem Kodeksu

medicinske etike Hrvatske liječničke komore i Hrvatskog liječničkog zbora eutanazija je nedopustiva.

67

Činjenica da je eutanazija u porastu, više nije tajna. Kao unosan posao "asistirano samoubojstvo"

se, do sada, dozvoljavalo samo u Švicarskoj. U formi "ubijanja na zahtjev", je do sada već legalizirano

u Nizozemskoj (2002.), Belgiji (2002.), Luksemburgu (2009.) i u dvije američke države Washington

(2009.) i Oregon (1997.).

U Nizozemskoj, gdje se je eutanazija prakticirala vrlo često, čak i prije njene legalizacije,

istraživanja iz godine 1990., 1995. i 2001. pokazuju da su liječnici, u svakom slučaju, ubili oko 25

posto pacijenata koji nisu tražili eutanaziju. Studija istraživača na Sveučilištu u Bruxellesu potvrđuje

ovaj nalaz, ne samo prvi put za Belgiju, nego donosi i druge važne detalje na svjetlo dana. Iako se

"ubijanje na zahtjev" uglavnom izvodi kod bolesnika koji boluju od raka, u bolesnikovoj kući,

„ubojstva bez zahtjeva" su se izvršavala u bolnici, a provode se pretežno kod bolesnika koji su u

komi ili dementni.

Slučaj 1.

Žena jednog liječnika boluje od multiple skleroze. Život joj se čini beskorisnim i ona osjeća da je

samo na teret svome mužu. Kad bi brzo umrla, dok je njezin muž još mlad, on bi mogao započeti novi

život. Ona ga moli da je izbavi iz njezina bijednog stanja. Muž joj ispunjava želju i daje joj

smrtonosnu injekciju s otrovom. Nakon toga biva optužen za ubojstvo, no porota sastavljena od

njegovih kolega oslobađa ga krivnje.

Slučaj 2.

Jedna udana žena boluje od multiple skleroze i živi kao invalid. Njezin muž doživljava je kao teret

i nagovara je da počini samoubojstvo. Kad ona napokon pristane, on joj pripremi otrov koji ona ispija.

Otrov je, međutim, samo uspava. Nato joj on natakne plastičnu vrećicu na glavu i uguši je. Njezin muž

biva optužen za umorstvo, no u zatvoru ostane samo 4 mjeseca, budući da je u međuvremenu došlo do

nagodbe o krivnji. Vrijeme provedeno u zatvoru iskorištava tako što napiše knjigu u kojoj brani

eutanaziju i uskoro se proslavi svojim javnim istupima u prilog ubojstva iz milosrđa.

Slučaj Terri Schiavo

Godine 1990. Terri Schiavo pretrpjela je teško anoksično oštećenje mozga nakon srčanog

aresta. Bila je u trajno vegetirajućem stanju. Suprug kao zakonski skrbnik, 1998. godine zatražio je od

suda da se njegova supruga prestane hraniti putem sonde. Obratio se i njezinim roditeljima, jer na

osnovu postojećeg zakonodavstva imali su zakonske mogućnosti da o tome mogu odlučivati. Roditelji,

kao pobožni katolici odbili su dati suglasnost da se njihova kćerka prestane hraniti. Tako su tijekom

sljedećih godina suprug i roditelji Terri Schiavo bili sudionici u više od 25 sudskih presuda, te se

sonda za hranjenje dva puta vadila i ponovno stavljala, ovisno o sudskim odlukama. Uz supruga su

stajali liječnici i bolničko osoblje a uz roditelje katoličke organizacije uključujući i Vatikan. Nakon

glasanja u Kongresu 21. ožujka 2005. da se prekine s umjetnim hranjenjem savezni okrug više nije

prihvatio ponovne zahtjeve roditelja za umjetno hranjenje. Terri Schiavo umrla je 31. ožujka 2005.

godine. Obdukcijom je utvrđena sljepoća i nedostatak kore mozga što je potvrdilo dijagnozu i

apsolutno opravdalo stavove kliničara.

68

29. Liječenje u terminalnoj fazi života 1

«Dobra» smrt

Istom sredinom dvadesetog stoljeća budi se interes za «dobru» smrt. Ona konačno postaje

predmetom interesa liječnika i drugih visoko obrazovanih zdravstvenih djelatnika zahvaljujući u

prvom redu pojavi novih simptomatskih lijekova (psihofarmaka, anksiolitika, antireumatika,

analgetika) kao i reevaluaciji analgetske vrijednosti opijata i opioida. Cicely Saunders, njegovateljica i

socijalna radnica u zdravstvu, volontirala je u redovničkom Hospiciju sv. Josipa u Londonu stavljajući

kao i drugi djelatnici u toj ustanovi, težište na psihosocijalnu potporu svojim štićenicima. Otuda je na

godinu dana prešla u St. Thomas Hospital gdje se upoznala s primjenom morfina. Tu se je Saunders

odlučila na studij medicine kako bi mogla metodu primjene morfija afirmirati u hospiciju. Nakon

studija otvorila je 1967. godine u Londonu prvi moderni laički hospicij na svijetu, Hospicij sv.

Kristofora. Godine 1969. otvorila je i jednako važnu jedinicu kućne skrbi. Isti timovi opskrbljivali su

bolesnike na obje lokacije.

Hospicij sv. Kristofora u Londonu postao je ustanova koja si je u prvom redu stavila u zadatak

spajanje iskrenog ljudskog suosjećanja s najnovijim dostignućima u medicini kada se radi o njezi

umirućih. Konačni cilj je ublaženje patnje - fizičke, emocionalne i duhovne. Život se ne produžuje,

niti skraćuje, nego se do zadnjeg trenutka podiže njegova kvaliteta. Postupa se prema željama i

nazorima bolesnika i njihovih najbližih. Obitelj/njegovatelji uključeni su u skrb, a hospicijski

djelatnici skrbe i za njih i prije i nakon smrti umirućeg. Moderna hospicijska skrb se razvija i kao

protuteža bezličnoj, neljudskoj smrti među aparatima hektičnog pogona intenzivnih njega, daleko od

obitelji i prijatelja s kojima se treba oprostiti.

Uz osnovnu ideju o odnosu prema umirućem čovjeku i njegovim najbližima, utemeljiteljica modernog

svjetskog hospicijskog pokreta Dame Cicely Saunders inzistirala je na općoj obvezi hospicijskih

djelatnika da prenose svoja iskustva tj. da budu nastavnici i sudjeluju u istraživanjima bez kojih nema

razvitka niti jedne struke. Hospicij sv Kristofora postao je tako i nacionalni i svjetski nastavni i

istraživački centar palijativne skrbi.

69

30. Zakonske regulative u vezi s krajem života

a) Vijeće Europe

U spisima Glavnog tajništva Vijeća Europe (Gatterer, 1999.) upućenih na Ministarstva

zdravlja, postoje jasni stavovi o eutanaziji: zakonski se mora dopustiti obustava terapije koju bolesnik

ne želi, jer rezultira produženjem patnji. To nije samoubojstvo potpomognuto od liječnika ili ubojstvo

iz milosrđa, već prepuštanje bolesti da ide svojim prirodnim tijekom. Liječnički zahvat koji bi imao za

svrhu namjeran prekid života, neetičan je. Volja ga bolesnika u ovom slučaju zakonski ne opravdava.

Stoga se predlaže da države u svom zakonodavstvu uvedu promjene koje pogoduju realizaciji

hospicijskih ideja. Palijativna skrb treba biti priznata kao zakonsko pravo svakoga pojedinca.

b) Mađarska

U mađarskom Ustavu naglašava se pravo na život i ljudsko dostojanstvo, ali ne i pravo na smrt. Etički

kodeks Mađarske liječničke komore (usvojen 1998.) definira eutanaziju sljedećim: “eutanazija je

aktivnost liječnika, odgovor na bolesnikov zahtjev, usmjerena na smrt bolesnika, bolesnog od

neizlječive bolesti. U slučaju aktivne eutanazije intervencija je aktivna, dok pasivna eutanazija

uključuje neaktivnost. Eutanazija čini da se smrt dogodi ranije nego što bi se inače desila. Liječnici su

vezani zakletvom da liječe i da olakšavaju patnju bolesnika i nisu ovlašteni za oduzimanje života bilo

kojem ljudskom biću. Akcije usmjerene na dovršavanje ljudskog života su inkopatibilne sa

medicinskom profesijom i ne uklapaju se u medicinsku etiku”.

U mađarskom Zakonu o zdravstvenoj njezi (1997.) osnovna prava umirućih jesu: “pravo na primanje

medicinske njege, pravo na ljudsko dostojanstvo, pravo na osobnu podršku, pravo na ublažavanje boli

i smanjenje patnji, pravo na obaviještenost, pravo na samoodređivanje, pravo na odbijanje liječenja”.

Oblik odbijanja je detaljno reguliran: bolesnika moraju pregledati tri liječnika, uključujući i

specijalistu psihijatra. Pritom treba učiniti stanku u trajanju od tri dana. Nakon toga bolesnik mora još

jednom u prisutnosti dvaju svjedoka izjaviti svoju namjeru da odbije liječenje. No bolesnici koji

odbijaju agresivnije liječenje i dalje imaju pravo na olakšavanje boli i patnje.

U Mađarskoj od 1998. postoji i mogućnost pisanja oporuke za život (living will), kojom se unaprijed

odbijaju neki oblici liječenja, na primjer reanimacija. Za ostvarenje ovoga prava imenuje se određena

osoba. Odluka se obnavlja svake dvije godine, a može se bilo kada i povući.

Etički kolegij Mađarske liječničke komore je još 1987. oblikovao i ovaj tekst: “nastavljanje

intenzivnog liječenja bolesnika u ireverzibilnom terminalnom stadiju nije samo besmisleno već

produljuje patnju, i ponižava i liječnika i bolesnika”.

Godine 1998. oblikovan je službeni stav spram terminalne palijativne medicine, a glasi: “Terminalna

palijativna medicina nije identična s pasivnom eutanazijom. To je posebno polje medicinske

aktivnosti. Njeni su ciljevi olakšati fizičku i duševnu patnju bolesnika koje smatramo neizlječivima

prema kriterijima aktualne medicine. Nakon primjerene analize liječnik može odustati od liječenja

koje smatra beskorisnim i primijeniti primjerenije liječenje. Bolesnik svakako mora pristati na

palijativnu skrb.”

U mađarskom Zakonu o zdravstvenoj njezi javljaju se sljedeće definicije hospicijske/palijativne skrbi.

1) Skrb o umirućem bolesniku je ciljana na fizičku i duševnu skrb i njegu osoba koje su u terminalnom

70

stadiju svoje bolesti, s ciljem poboljšanja kvalitete njihova života, olakšavanja patnje i zaštite njihova

ljudskog dostojanstva sve do smrti. 2) Kako bi se postigli spomenuti ciljevi, bolesnici imaju pravo na

kontrolu boli, fizičke i duševne patnje, na blizak emocionalni odnos sa svojim rođacima i ostalim

njegovateljima. 3) Ako je to moguće, hospicijska skrb treba biti ponuđena u kući bolesnika, u

obiteljskom okruženju. 4) Hospicijska skrb uključuje podršku rodbini umirućih bolesnika i nudi im

duhovnu potporu tijekom razdoblja bolesti i žalovanja.

c) Hrvatska

Kodeks Hrvatskoga liječničkog zbora i Hrvatske liječničke komore u svom 4. članku

naglašava “da je namjerno skraćivanje života u suprotnosti s medicinskom etikom. Želju dobro

informiranog bolesnika koji boluje od neizlječive bolesti, jasno izraženu, pri punoj svijesti u pogledu

umjetnog produžavanja njegova života, treba poštovati. Ako bolesnik nije pri svijesti, liječnik će

postupiti po svom najboljem znanju i savjesti, a u skladu s načelima izrečenim u ovom članku”. Ako

uvjeti informiranosti i svijesti nisu prisutni, liječnik mora učiniti sve da produži život bolesnika

kolikogod on bio malo vrijedan i predstavljao samo produžavanje patnji. Vrhovac (1999.) naglašava

da materijalni uvjeti ne smiju odlučivati o odustajanju od daljnjeg liječenja bolesnika. To je sigurno

etički, ali znamo da to sve češće neće biti moguće, jer netko ipak liječenje mora platiti. Primjerice, ako

imamo dva respiratora na raspolaganju a tri kandidata, jedan od njih mora biti lošije zbrinut. Ili u

slučajevima bolesnika bez zdravstvenog osiguranja kojih ima sve više, nameće se pitanje je li etički da

zbog “besmislenog” liječenja, preostala obitelj bude svedena na prosjački štap?

Rasprave o besmislenom liječenju započinju negdje oko 1987. i vodile su se u početku s mnogo strasti.

Objavljen je i velik broj članaka, s vrhuncem u 1995. godini. Od tada učestalost jenjava zbog

pomanjkanja konsenzusa. Besmislenim se smatra liječenje “kojim se održava stanje bez svijesti ili

koje ne dovodi do prestanka ovisnosti bolesnika o mjerama intenzivne skrbi” ili, opet kvantitativna

definicija, “kad liječnici zaključe da je u posljednjih 100 slučajeva iste vrste, liječenje bilo

beskorisno”. Kao kriterij, pokušalo se razraditi i fiziološke kvantitativne mjere (APACHE sustav –

Acute Physiology and Chronic Health Evaluation System ). Ovakvi sustavi imaju veliku prognostičku

snagu za skupine kao cjeline, ali ne i za pojedince. Konsenzus nije postignut niti u pokušaju definicije

tko ima pravo odrediti što je to besmisleno liječenje – da li liječnik ili bolesnik? Konačno se prišlo

tome da se u raspravu obvezno uključuju sami bolesnici i njihove obitelji, odnosno opunomoćenici.

Pritom se raspravu može početi i unaprijed i onda kad nastupe konkretne okolnosti.

71

31. Prestanak liječenja za održavanje života

Pravo na suodlučivanje

Članak 6.

Pravo na suodlučivanje pacijenta obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje ili

odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka.

Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka

Članak 16.

Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u

slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta

ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja. Prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog

postupka pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti. Obrazac suglasnosti te obrazac izjave o

odbijanju pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka pravilnikom propisuje ministar

nadležan za zdravstvo (u daljnjem tekstu: ministar).

Slučaj iz prakse

Gospodin star 70 godina u završnom stadiju kronične opstruktivne plućne bolesti je prošli mjesec imao

upalu pluća te je liječen u bolnici pomoću stroja za ventilaciju pluća (pored ostale terapije). Opće

stanje bolesnika je bolje: bolesnik je svjestan, priključen je stroj za umjetnu ventilaciju, ali diše sam i

ima dovoljno snage da može komunicirati putem pisanih bilješki. Bolesnik želi da ga se odvoji od

stroja za ventilaciju pluća....

Napomena: Bolesnik je tijekom 2 godine više puta (11) bio priključivan za stroj za umjetnu ventilaciju

pluća i više puta kazao da ne želi takav život...

72

32. Slučaj Karen Ann Quinlan

Karen Ann Quinlan rođena je 29. ožujka 1954. u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji.

Karen je majka napustila nedugo nakon rođenja. Majka joje je bila mlada djevojka irskog podrijetla

koja nije imala obiteljsku ni materijalnu potporu te je bila primorana dati dijete na posvajanje.

Posvojena je u rimokatoličku obitelj koja je živjela u New Jerseyu. Posvojitelji su kao i ona bili

katolici te je dijete odrastalo u sličnom kulturološkom okruženju. Joseph i Julia Quinlan odgajali su je

kao svoje pravo dijete, unatoč činjenici što su ubrzo dobili dvoje svoje biološke djece. U 21. godini

(1975.), Karen se odselila iz roditeljske kuće i otišla je živjeti s prijateljima (par kilometara dalje od

obiteljske kuće). Negdje u to vrijme je po navodima bližnjih krenila s radikalnom dijetom, ubrzo su

nastali problemi s prehranom te je djevojka nekoliko puta hospitalizirana. Nedugo nakon izlaska iz

bolnice Karen Ann je otišla na prijateljevu rođendansku zabavu. Tu večer je konzumirala Valium,

dextropropoxyphene, alkohol, a navodno danima nije ništa jela. Nedugo nakon toga je osjetila slabost

zbog čega su je brzo odveli doma i ostavili u krevetu. Kad su je prijatelji došli provjeriti nakon 15 – 20

minuta otkrili su da ne diše. Pozvana je hitna pomoć, pri pregledu je bila nekontaktibilna, apneična,

bez pulsa, cijanotična i proširenih zjenica. Provedene su mjere oživljavanja, u hitnoj službi u bolnici je

bio prisuta puls ali osim toga sve je ostalo nepromjenjeno i stavljena je na strojnu ventilaciju. Unutar

prvog sata od aresta uspostavljeno je spontano disanje i normalni vitalni znakovi ali nije odgovarala na

podražaje i ostala je areflektična. Tijekom idućih 12 sati došlo je do blagih poboljšanja, zjenice su se

jako suzile (poput igle), blaga reakcija na svijetlo, fleksija gornjih udova, odgovor na bol, refleks

povraćanja i kašlja, spontano pomicanje svih udova i otvaranje očiju na zvučni podražaj. Idući dan je

zbog aspiracijske pneumonije učinjena traheostomija.

Uspostavljena je cirkulacija, ali ne i stanje svijesti. Smještena je u lokalnu bolnicu (The Morris View

Nursing Home) gdje je hranjena preko sonde i ventilirana strojno.

Takvo teško stanje trajalo je mjesecima, bez ikakvih naznaka poboljšanja. Karen Ann Quilan održavali

su na životu pomoću stroja i bila je u trajno besvjesnom stanju. Neizvjesno je bilo koliko će to još

dugo trajati. To je potaklo njezine roditelje da nakon što su Karen gledali u ovome stanju nekoliko

mjeseci da zatraže od lječnika da isključe stroj za umjetnu ventilaciju, i tako joj dopuste da

dostojanstveno umre. Bolnica je pristala na to, međutim, tužitelj Morris okruga u New Jerseyju je

zaprijetio da će podignuti optužnicu za ubojstvo protiv njih. Bolnica Newton Memorial Hospital u

New Jerseyju je stala na stranu obitelji i zajedno s njima zatražila od suda zaštitu prije nego izvrše

odvajanje od stroja za umjetnu ventilaciju. Sud je odbio njihov zahtjev pa je obitelj angažirala

poznatog newyorškog odvjetnika Amstronga koji je preuzeo taj slučaj i pokrenuo spor pred Vrhovnim

sudom New Jerseya. Sudac Richard Hughes donio je vrlo interesantnu presudu o problemu koji do

tada uopće nije bio poznat, a to je da li isključiti respirator trajno besvijesnom pacijentu i omogućiti

mu dostojanstvenu smrt, suprostavljajući tako pravu na život, pravo na dostojanstvenu smrt. Sudac je

u konačnici presudio: u slučaju Karen Ann Quilan isključiti aparat za disanje. Vrlo je interesantno i

obrazloženje same presude. Sud navodi da je jasno da suvremena medicinska tehnologija može veoma

dugo održavati rad pojedinih organa čovjeka za kojega je sigurno da se nikada više nemože vratiti u

svjesno stanje.

Presudom suda, prvi se put u medicini promoviraju, za sve buduće slične slučajeve, etički

odbori (komiteti, povjerenstva), koji bi onda umjesto suda, na temelju liječničke ekspertize, odlučivali

o tome kada se kod pacijenata, koji se ne mogu vratiti u svjesno stanje, može dopustiti isključenje

aparata koji održavaju rad pojedinih organa. Etički komiteti bili bi sastavljeni od liječnika, socijalnih

radnika, odvjetnika i teologa. Tom se presudom dakle, etičkim odborima daje vrlo široka ovlast da

zapravo oni prognoziraju buduće stanje pacijenta i savjetuju liječnike prilikom donošenja složenih

etičkih odluka. Presuda je u Americi bila izložena kritici, ali je činjenica da se temeljno etičko načelo

73

pravo na život počelo na neki način mijenjati. Pravo na život se počelo relativizirati. Vrhovni je sud

odlučio o problemu koji do tada uopće nije bio poznat u medicinskoj etici, problemu isključivanja

respiratora trajno besvjesnom pacijentu.

Ova je presuda dovela i do masovnog osnivanja etičkih odbora ne samo u američkim i kanadskim

bolnicama već u gotovo 90% svih ostalih bolnica.

Konačno, 1976. godine Vrhovni sud New Jerseya je presudio u njihovu korist i Karen Ann je odvojena

od umjetne ventilacije. Na iznenađenje svih Karen Ann je nastavila disati bez pomoći i živila je još 9

godina nakon čega je umrla od komplikacija uzrokovanih pneumonijom 1985. godine. Slučaj Karen

Ann je tako potvrdio svu složenost odlučivanja o nečijem temeljnom ljudskom pravu, pravu na život.

74

33. Slučaj „Bebe K“- anencefalično dijete

Beba K je bila anencefalično dijete koje je rođenjem postalo glavni slučaj Visokog suda u

SAD-u kao i slučaj koji je izuzetno uznemirio američku javnost.

Stephanie Keene, poznatija po pseudonimom Baby K, rođena je u bolnici Fairfax u Virginiji, SAD-u,

1992. godine. U trenutku rođenja nedostajao joj je veći dio mozga i korteks, osim produljene moždine

čime je očuvana autonomna regulacija krvotoka i disanja.

Majka je tijekom trudnoće obavještena o djetetovom stanju nakon što je dijagnosticirana anencefalija.

Savjet ginekologa obstetičara i neonatologa da prekine trudnoću nije prihvatila zbog svojih kršćanskih

svjetonazora kako život nerođenog djeteta treba biti sačuvan. Odmah po rođenju dijete je doživjelo

krizu zbog čega je majka zahtjevala mehaničku potporu disanju. Stajalište bolnice je bilo da je

liječenje takvog djeteta beskorisno. Bolnički liječnici su također preporučili majci da potpiše nalog da

se dijete ne oživljava, na što ona nije pristala. I nakon što je dijete 6 tjedana od rođenja boravilo u

bolnici zbog niza zdravstvenih komplikacija, Fairfax je zatražila premještaj u neku drugu zdravstvenu

ustanovu, međutim niti jedna druga ju nije pristala primiti. I tako je Stephanie nakon što je

stabilizirana puštena na kućnu njegu, međutim zbog opetovanih problema sa disanjem često je

završavala u bolnici na ventilacijskoj potpori.

Zbog učestalih i ozbiljnih respiracijskih kriza, koje su završavale hospitalizacijom bolnica je zbog

ovog slučaja pokrenula pravni postupak pozivajući se na činjenicu da se u ovakvim slučajevima pruža

samo palijativna njega i ništa više osim toga. Na suđenju je nekoliko stručnjaka svjedočilo kako

pružanje strojne potpore disanju anencefaličnom djetetu prelazi sve prihvaćene standarde liječenja.

Nasuprot tome djetetova majka se pozivala na to da se njezin slučaj temelji na vjerskoj slobodi i

svetosti života. Tijekom kontroverznog suđenja Okružni sud države Virginije odlučio je da bolnica

mora staviti dijete na vantilacijsku potporu ukoliko bude imala problema s disanjem. Sud je svoju

odluku opravdao tadašnjim zakonom o Hitnom medicinskom liječenju i Zakonu o radu. Taj zakon

glasi da svi pacijenti koji trebaju hitnu medicinsku pomoć da je trebaju dobiti i biti stabilizirani do

premještaja u neku drugu ustanovu. Stoga Stephanie u stanjima respiracijske krize ima prava kao i

svaki pacijent s respiracijskom krizom kojem se kao takvom mora pružiti hitna medicinska pomoć, što

u ovom slučaju uključuje strojnu potporu disanja. Sud je odbio dati moralni ili etički stav o ovom

slučaju tvrdeći da je odluka samo interpretacija trenutnog zakona o medicinskoj skrbi. Međutim sudac

je prokomentirao da se odluka možda trebala temeljiti na liječenju anencefaličnog djeteta a ne

liječenju bolesnika s respiracijskom krizom tj apnejom.

Kao rezultat te odluke Stephanie je održana na životu znatno dulje nego većina anencefaličnih beba.

Stephanie Keene umrla je od srčanog udara u Fairfax bolnici 1995. godine s 2 godine i 174 dana. U te

dvije godine bolnički troškovi nadmašili su svotu od 500.000 američkih dolara.

Anencefalija je jedna od najčešćih i najozbiljnijih kongenitalnih neuralnih oštećenja. U SAD-u se u

20% trudnoća detektira neuralna anomalija nespojiva sa životom, zbog čega ih se 90% iz tog razloga

prekine. 1.000 do 2.000 djece godišnje se rodi samo u SAD-u, 25 do 45% se rodi živo od čega 95%

umre unutar prvog tjedna života. Anencefalija je kao takva nespojiva sa životom, pa čak i uz najbolju

medicinsku skrb dijete ne može živjeti dulje od maksimalno par dana i liječenje takvog struka smatra

nesvrhovitim (iznimno rijetki slučajevi preživljenja do dvije, dvije i pol godine opisane u literaturi).

75

34. Beskorisno liječenje

Riječ distanazija stari je portugalski izraz, a radi se o neologizmu grčkog porijekla u kojem

prefiks "DYS" znači čin s greškom, a "THANATOS" smrt. Etimološki distanazija znači pretjerano

produžavanje agonije, patnje i smrti pacijenta. Pod tim pojmom u Europi se govori o terapijskoj

ustrajnosti, u angloameričkoj literaturi o medicinskoj beskorisnosti, odnosno liječenje koje ne daje

nikakve pozitivne rezultate.

Premda je beskorisno liječenje tek u današnje doba postalo predmetom određene pozornosti i kritike,

već u staroj Grčkoj liječnik je bio dužan ne koristiti neki postupak, ako je primjena medicinske

vještine bila uzaludna u liječenju neke kronične bolesti, ponovnog uspostavljanja određenih funkcija,

poboljšanja kvalitete života ili sprečavanja smrti.

Početkom pedesetih godina XX. stoljeća izraz l' acharnement thérapeutique uveden je u

francuski medicinski jezik kao »medicinsko ponašanje koje se sastoji u korištenju terapijskih

postupaka čiji učinak je škodljiviji od učinka bolesti koju treba liječiti, ili je beskoristan jer je liječenje

nemoguće i očekivana pogodnost je manja od predvidivih poteškoća.

U današnje doba to "odupiranje" smrti događa se u mnogim bolnicama gdje se posredstvom

tehničkih postignuća omogućava održavanje vitalnih funkcija umirućeg bolesnika, a da se ne postavlja

pitanje kolike su njegove patnje ni koliko pati cijela obitelj. S jedne strane imamo eutanaziju

(skraćenje života), a s druge strane distanaziju (produženje agonije, patnje i odgađanje smrti). Prema

mišljenju mnogih bioetičara između te dvije krajnosti je ortotanazija.

Grčkim prefiksom "orto" – korektan, govori se o dostojanstvenoj smrti "u pravo vijeme", bez

skraćenja života, ali i bez dodatnih patnji.

Tako distanazija postaje sve veći bioetički problem i potiče rasprave osobito u razvijenim zemljama,

jer se postavlja pitanje ulaganja velikih financijskih sredstava u zdravstvo za održavanje terminalne

faze života, a istovremeno se dostatno ne ulaže u preventivne programe. Javljaju se brojne bioetičke

dileme i sljedeća pitanja: moraju li se iskoristiti sva raspoloživa terapijska sredstva da bi se malo

produžio život terminalnog pacijenta, je li liječnikova dužnost neograničeno održavanje života osobe s

nepovratno oštećenim mozgom, treba li primijeniti aktivan tretman kod novorođenčeta s

kongenitalnim malformacijama inkompatibilnim sa životom. Odgovor na sva ta pitanja može biti u

palijativnoj skrbi. Tako i Svjetska zdravstvena organizacija u svojim izvješćima naglašava potrebu za

ublažavanjem boli, smanjivanjem patnje i dostojanstven završetak života, kada nema izgleda za

izlječenje.

Na pitanje što se smatra beskorisnim u medicinskom postupku, odgovor se može naći ispitivanjem

ciljeva tog postupka. Tako se smatra da su tretmani beskorisni kada ne postižu ciljeve odgađanja smrti,

produženja života, poboljšanja, održavanja ili obnove kvalitete življenja; poboljšanja prognoze;

smanjenja nelagode; poboljšanja dobrobiti i općeg zdravstvenog stanja; povratka svijesti; prestanka

potrebe intenzivne skrbi; ublažavanja simptoma itd.

Svjetska udruga za perinatalnu medicinu (WAMP) prigodom 5. svjetskog kongresa perinatalne

medicine održanog u Barceloni 2001. godine objavila je deklaraciju koja je nazvana "Barcelonska

deklaracija o pravima majke i novorođenčeta". Svrha tog dokumenta je da se u 21. stoljeću, bilo gdje u

svijetu, osigura odvijanje humane reprodukcije u povoljnim tjelesnim, psihičkim i društvenim

uvjetima, kako za majku tako i za dijete. Drugi dio deklaracije kroz četrnaest točaka govori o pravima

novorođenčeta, uz naglasak da je novorođenče osoba s posebnim pravima, koja zbog tjelesne i

psihičke nezrelosti nije sposobna tražiti svoja prava. Ta prava društvu nameću niz obveza i

odgovornosti, koje moraju promicati sve zakonodavne i izvršne ustanove svih država. Prema članku 2.

novorođenčad mora biti zaštićena u skladu s Konvencijom o pravima djeteta. U članku 9. stoji da se -

ako se rodi plod s anomalijama koje su nespojive sa životom - "na novorođenče ne trebaju primijeniti

uzaludni postupci liječenja". U članku 10. stoji da "ne treba pokušati održati na životu svako

76

novorođenče čija je nezrelost izrazitija od najniže granice preživljavanja. U takvim slučajevima

prilikom prosudbe uzet će se u obzir zemljopisne, društvene i ekonomske okolnosti u mjestu rođenja.

U krajnjim slučajevima bit će obaviješteni roditelji te će oni, kad god je to moguće, sudjelovati u

donošenju odluka prije samog rođenja".

U preporukama FIGO (International Federation of Gynecology and Obstetrics) povjerenstva

za etičke aspekte humane reprodukcije i zdravlje žena dane su smjernice za postupke s novorođenčadi

s teškim malformacijama i s nedonoščadi koja su zbog nezrelosti na granici preživljavanja. Djeca s

teškim malformacijama imaju pravo na dostojanstvenu smrt, bez neprikladne medicinske intervencije,

kad roditelji i njihovi liječnici smatraju da je to u njihovom najboljem interesu. Aktivna eutanazija

smatra se etički neprihvatljivom čak kada se čini da je na dobrobit djeteta. Uskraćivanje ili oduzimanje

medicinske skrbi npr. strojna ventilacija, antibiotici, nazogastrična prehrana, davanje kisika opravdano

je u takvim situacijama, uz osiguranu najnužniju skrb ("comfort care"), koja uključuje oralnu

prehranu, toplinu, ljubav, poštovanje. Uporaba analgetika i sedativa za olakšanje stresa i patnje smatra

se odgovarajućom ako njezin primarni cilj nije izazivanje smrti.

77

35. Slučaj Bebe Doe - preporuke

Beba Jane Doe je dijete rođeno 1983. godine u SAD-u sa spinom bifidom, hidrocefalusom i

mikrocefalijom. Liječnici su savjetovali kiruršku operaciju u ovom slučaju koja bi bila zatvaranje

defekta kralježnice i osigurati drenažu viška likvorske tekućine, ta operacija bi produžila život.

Roditeljima je rečeno da će dijete preživjeti 2 godine bez operacije, ali s operacijom bi moglo

preživjeti i do 20 godina, ali beba Doe bi bila prikovana za krevet, paralizirana, s mogućom pojavom

epilepsije, te s teškim oštećenjem mozga. Također su objasnili kako smatraju da taj zahvat ne bi

utjecao na kvalitetu djetetova života. Roditelji su upozoreni da zbog izrazite mentalne zaostalosti

dijete neće moći govoriti, učiti niti prepoznati roditelje. Dječji neurokirurg dr. Koop savjetovao je

roditeljima operaciju, bez obzira na ograničene rezultate same operacije..

Roditelji, mladi bračni par, katolici, nakon savjetovanja sa liječnicima, svećenicima i

socijalnim radnicima nisu dozvolili operaciju. Za slučaj je doznao Lawrence Washburn, odvjetnik i

aktivist pokreta za pravo na život. Podigao je tužbu protiv roditelja i bolnice, tražeći da se djetetu,

kojem je dan pseudonim Jane Doe, omogući neovisan skrbnik i da se izvrši operativni zahvat. Također

je pokrenuta istraga na federalnoj razini. Parnice su potrajale četiri mjeseca. Naposljetku, Prizivni sud

je odlučio u korist roditelja. Zaključeno je da su roditelji donijeli razumnu odluku, temeljenu na

dostupnoj medicinskoj skrbi i iskrenoj brizi za dobrobit djeteta.

Kod bebe Jane Doe otvor na kralježnici spontano se zatvorio, te su roditelji pristali na zahvat

ugradnje shanta za odvod likvorske tekućine. Novinari su kontaktirali obitelj više puta u sljedećim

godinama i izvještavali o napretku djevojčice Kerri-Lynn. Opisivali su vedru djevojčicu koja

doživljava okolinu, komunicira s roditeljima, rado se smije. Djevojčica je razvila intelektualnu

sposobnost osmogodišnjeg djeteta. Pohađala je školu za djecu sa poteškoćama u razvoju i sudjelovala

u svakodnevnome životu svoje obitelji. Kretala se pomoću invalidskih kolica, povremeno je imala

blaže konvulzivne napadaje, ali kvaliteta njenoga života bila je mnogo bolja od prvih pretpostavki.

Gledajući iz današnje perspektive, sigurno je da je predviđena kvaliteta života Jane Doe bila

daleko podcijenjena. Da je operacija ranije izvedena, moguće je i da bi razina oštećenja od kojih pati

bila manja. Bitka oko skrbi za ovu djevojčicu i medijski interes bili su značajan čimbenik u promjeni

načina na koji medicinsko osoblje i društvo u cjelini tretiraju djecu sa spinom bifidom i drugim

kongenitalnim anomalijama. Mala je vjerojatnost da bi danas specijalist neonatolog dao savjet

roditeljima kakav je dan roditeljima Jane Doe 1983. Ipak, iz članaka i knjiga koji opisuju ovaj slučaj

zaključujem da roditelji Jane Doe donoseći svoju odluku nisu namjeravali oduzeti prava svojem

djetetu. Pružali su skrb kakvu su u tome trenutku smatrali najboljim izborom za svoje dijete.

Slučaj Bebe Doe uslijedio je samo godinu dana nakon slučaja uskraćivanja liječničke skrbi

djetetu rođenom s Downovim sindromom i atrezijom jednjaka u Indiani. Kao i taj slučaj, bio je pomno

praćen u medijima. Ovi su slučajevi potaknuli Kongres SAD-a na izglasavanje Baby Doe zakona

1984. godine. Radi se o amandmanu na Zakon o zlostavljanju djece. Baby Doe zakon propisuje

smjernice za skrb o hendikepiranoj novorođenčadi neovisno o željama roditelja. Od tada odbijanje

potrebnih medicinskih tretmana i ne davanje hrane i vode hendikepiranoj djeci, od strane roditelja ili

zakonskih skrbnika, spada u domenu Baby Doe zakona koji nalaže da države koje dobivaju federalni

novac za provođenje programa suzbijanja zlostavljanja djece moraju razviti postupke za prijave

medicinskih oblika zlostavljanja, (uskraćivanja skrbi hendikepiranoj djeci). Prema tom zakonu,

stavovi o kvaliteti života djeteta nakon zahvata nisu valjani razlog uskraćivanja medicinske skrbi, koja

smije biti uskraćena samo ako ne može omogućiti djetetovo preživljenje.

78

Predsjednikova komisija je tada preporučila stvaranje etičkih komiteta radi odlučivanja u

dvojbenim situacijama. Za ovu odluku je bilo mnogo razloga poput složnosti problema, ekonomskih

čimbenika, utjecaja javnosti, uvjerenja nekih vjerskih skupina, al i kao pomoć sucima u ovim

slučajevima.

79

36. Slučaj Elizabeth Bouvia

Elizabeth Bouvia, rođena je godine 1958., bila je mentalno kompetentna, inteligentna, mlada

žena, koja je bolovala od rijetkog oblika kvadriplegične cerebralne paralize. Patila je i od konstantne

boli uzrokovane artritisom i kontrakturama. Kao mlada žena, bila je u mogućnosti napustiti instituciju

u koju su je roditelji smjestili još kao dijete. Krenula je na fakultet te je upisala studij socijalnog rada.

Diplomirala je i udala se. Ubrzo je njezin brak završio. Unatoč tome što je imala diplomu fakulteta,

bila je u financijski teškoj situaciji, u nemogućnosti brinuti se za sebe, nije imala niti stabilnu životnu

situaciju, te je zatražila javnu pomoć za sve aspekte njege. Sa svojim fizičkim stanjem koje se

pogoršavalo, kao i gubitkom ikakve potpore, postala je ovisna ne samo o drugima već i o državi koja

bi se trebala za nju pobrinuti i osigurati joj normalan život.

Zbog svoje bolesti bila je potpuno prikovana za krevet i samim time ovisna o drugima u obavljanju

osnovnih životnih potreba. 03.09.1983.g. Elizabeth Bouvia (u dobi od 26 godina) je primljena na odjel

psihijatrije u Riverside General Hospital u Riversidu, Kalifornija. Pomišljala je na samoubojstvo zbog

jakih bolova i otuđenosti. Tražila je od uprave bolnice da joj omoguće da umre od gladi, prestankom

uzimanja hrane. Kad su je odbili i naredili da se prisilno hrani, odlučila je kontaktirati Američku

udrugu za građansku slobodu, koja joj je dodijelila odvjetnika. Njena zamolba bila je upućena

Kalifornijskom sudu. Sud je odbio njenu molbu, obrazlažući kako bolnica ne može biti prisiljena

pomogati joj u njenoj namjeri da umre i poduprli su odluku bolnice da nastavi s prisilnim hranjenjem

pomoću nazogastrične sonde. Ona se i dalje nastojala oduprijeti hranjenju na razne načine. Brojni

pomoćnici trebali su je držati kada bi joj se stavljala cijev u nos kojom je dobivala hranu. Bio je to

mučan prizor. Neki su to smatrali zlostavljanjem i torturom, a neki, kako bolnica mora učinit sve za

spas života koliko god to bilo neugodno i teško. Slučaj je to koji je sve više dobivao medijskog

prostora i pažnje.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da joj se omogući život u javno financiranom stanu, sa stalnom

njegom medicinske sestre, Elizabeth Bouvia, ponovno je hospitalizirana.

Liječnici su pokušali učiniti sve kako bi se gđa Bouvia mogla hraniti prirodnim putem. Kada više nije

mogla jesti krutu hranu, liječnici su je morali prebaciti na tekuću, ali bojali su se gubitka težine, koji je

već tada bio vidno niži. Kada više nije mogla uzimati niti krutu niti tekuću hranu, a da to ne izazove

mučninu i povraćanje, liječnici su joj ponovno stavili nazogastričnu sondu, protiv njene volje, kako bi

spriječili potencijalno izgladnjivanje i smrt. Medicinsko osoblje postupilo je protiv njene volje, zbog

njenog životno ugrožavajućeg stanja, njezinih prijašnjih pokušaja izgladnjivanja i njene prognoze koja

joj je omogućavala još 10 do 15 godina života, uz adekvatnu prehranu. Gđa Bouvia tužila je bolnicu i

njeno osoblje, ulažući tužbu Višem sudu u Los Angelesu, zahtjevajući da joj se makne nazogastrična

sonda i da se zaustave svi medicinski postupci koje ona nije zahtjevala.

Žalbeni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio, te je prizivni sud preinačio

prvostupanjsku sudsku odluku i zaključio da gospođa Bouvia imala pravo na uklanjanje nazogastrične

sonde.To su objasnili sljedećim zaključcima:(1) imala je temeljno pravo odbiti liječenje, (2) njena

prava bila su pogrešno zamijenjena s državnim interesima; (3) njena upitna kvaliteta života bila valjani

razlog za razmatranje, i (4) ispunjavanje želje pacijenta da odbije liječenje nije bilo jednako pomoći

pacijentu u samoubojstvu.

Nakon drugostupanjskog rješenja, sud je dopustio da se gospođi Bouvia ukloni sonda za hranjenje, te

je ona na posljetku otpuštena iz bolnice. U mjesecima koji su uslijedili, gđa Bouvia i dalje gubi na

težini i trpi veću nelagodu od artritisa i drugih tegoba. Ona je tada ušla u privatnu bolnicu, gdje je

80

nastavila svoj oporavak, slažući se da ne pokušava ponovno gladovanje.

Gospođa Bouvia naznačila je da ona i dalje želi umrijeti, ali nakon što je dobila odgovarajuću terapiju

protiv boli uzrokovane njenom sekundarnom dijagnozom, proces izgladnjivanja pokazao joj se previše

iscrpljujućim. Iako se sama smatra "nerado preživjelom" i živjela je život koji je smatrala

zastrašujućim, ona je nastavila živjeti. U svom izvješću za USC, profesor Harlan Hahn je izvjestio za

Los Angeles Times, 11. svibnja 2008., da je gospođa Bouvia još uvijek živa. Richard Scott, njen

odvjetnik i osobni povjerenik, koji je vodio borbu na visokoj razini kako bi gđa Bouvia imala pravo

odbiti liječenje, počinio je samoubojstvo 6 godina nakon donošenja odluke.

81

37. Prisilno liječenje

Deklaracija o štrajkačima glađu Svjetskog Medicinskog Udruženja

Usvojeno na 43. Svjetskoj Medicinskoj Skupštini na Malti u studenom 1991. godine,

urednički prepravljeno na 44. Svjetskoj Medicinskoj Skupštini u Španjolskoj, rujna 1992. godine i

revidirano od Svjetskog Medicinskog Udruženja Opće Skupštine u Pilanesbergu u Južnoj Africi,

listopada 2006. godine

Ivan Pristaš, Slobodan Lang

Predgovor

1. Štrajkovi glađu se javljaju u raznim okolnostima, ali uglavnom izazivaju dileme u okruženjima gdje

su ljudi zatvoreni (zatvori i centri za useljenike). Oni su često oblik protesta ljudi kojima nedostaju

drugi načini da obznane svoje zahtjeve. Odbijajući hranu kroz duže razdoblje, ljudi se nadaju postići

izvjesne ciljeve, nanoseći negativni publicitet vlastima. Kratkotrajno ili prividno odbijanje hrane

rijetko izazivaju etičke probleme. Istinsko ili duže gladovanje izaziva opasnost smrti ili trajnog

oštećenja štrajkača glađu i može izazvati sukob vrijednosti liječnika. Štrajkači glađu obično ne žele

umrijeti, ali neki mogu biti i na to spremni kako bi ostvarili svoje ciljeve. Liječnici trebaju utvrditi

istinske namjere pojedinca, posebno kod kolektivnih štrajkova ili stanja gdje je moguć pritisak

suradnika. Etička dilema se javlja kad se kod štrajkača glađu koji su dali jasne upute da ih se ne

oživljava dođe do oštećenja svijesti. Princip dobrog djela traži od liječnika da provodi oživljavanje, ali

poštovanje individualne autonomije sprečava liječnike u interveniranju kod pravovaljane i informirane

zabrane. Dodatna teškoća se javlja u čuvanim ustanovama, jer nije uvijek jasno jesu li instrukcije

štrajkača glađu date dragovoljno i uz zadovoljavajuće informacije o posljedicama. Ove upute i

obrazloženje bave se ovim teškim okolnostima.

Principi

2. Dužnost etičkog postupanja. Sve liječnike obvezuje medicinska etika u njihovom profesionalnom

kontaktu s ugroženim ljudima, čak i kad ne pružaju liječenje. Bez obzira na svoju ulogu, liječnici

moraju nastojati sprečavati prisilu ili loše postupanje sa zatvorenicima i protestirati ukoliko se

događaju.

3. Poštivanje autonomije. Liječnici su dužni poštivati autonomiju pojedinca. Ovo može uključiti teške

procjene, jer prave želje štrajkača glađu ne moraju biti tako jasne kao što se čine. Odluke nemaju

moralnu snagu ako se donose upotrebom prijetnji, pod pritiskom suradnika ili prisile. Štrajkačima

glađu ne treba pružati prisilno liječene koje su odbili. Neopravdana je prisilna prehrana suprotno

informiranom i voljnom odbijanju. Umjetna prehrana uz otvorenu ili posrednu suglasnost štrajkača

glađu je etički prihvatljiva.

4. 'Korist' i 'šteta'. Liječnici moraju upotrebljavati svoje vještine i znanje na korist onih koje liječe. To

je koncept 'dobrog djela', kojeg nadopunjuje 'nenanošenje štete' ili primum non nocere. Ova dva

koncepta trebaju biti u ravnoteži. 'Korist' uključuje poštovanje želja pojedinca kao i podršku njihovom

blagostanju. Izbjegavanje 'štete' znači ne smo minimizirati štetu za zdravlje već također i ne

provođenje prisilnog liječenja na sposobnim ljudima, niti ih prisiljavati da prestanu gladovati. 'Dobro

dijelo' ne uključuje nužno produžetak života pod svaku cijenu, bez obzira na druge vrijednosti.

5. Ravnoteža dvostruke lojalnosti. Liječnici koji brinu o štrajkačima glađu mogu iskusiti sukob između

lojalnosti onima kod kojih su zaposleni (kao uprava zatvora) i lojalnosti pacijentu. Liječnička

82

dvostruka lojalnost je vezana istim etičkim principima kao kod drugih liječnika, što znači da su oni

primarno odgovorni individualnom pacijentu.

6. Klinička nezavisnost. Liječnici moraju ostati objektivni u svojim ocjenama i ne dopustiti trećim

stranama da utječu na njihove medicinske ocjene. Oni si ne smiju dozvoliti da pod pritiskom krše

svoje etičke principe, kao što je medicinsko postupanje zbog nekliničkih razloga.

7. Povjerljivost. Obveza povjerljivosti je važna u izgradnji povjerenja, ali ono nije bezuvjetno.

Nadređeno je ako tajna izaziva značajnu štetu drugima. Kao i s drugim pacijentima, povjerenje

štrajkača glađu treba poštovati osim kad se oni slože sa objavljivanjem ili ako je korištenje informacija

potrebno da bi se spriječila značajna šteta drugima. Ako se osoba složi, njihove rođake i pravne

savjetnike treba informirati o stanju.

8. Stjecanje povjerenja. Gajenje povjerenja među liječnicima i štrajkačima glađu je često ključno za

rješenje koje poštuje i prava štrajkača glađu i minimalizira štetu po njih. Stjecanje povjerenja može

stvoriti mogućnosti razrješenja teških situacija. Povjerenje ovisi o liječničkim pružanjima preciznih

savjeta i iskrenosti sa štrajkačima glađu, o ograničenjima o tome što mogu činiti, a što ne, uključivši

na što ne mogu garantirati tajnost.

Upute za vođenje štrajkača glađu

9. Liječnici moraju ocijeniti individualne mentalne sposobnosti. Ovo uključuje potvrdu da osoba koja

gladuje nije mentalno oštećena u mjeri koja ozbiljno ograničava sposobnost za donošenje odluka o

zdravstvenoj zaštiti. Pojedinci sa značajnim mentalnim slabostima ne mogu biti štrajkači glađu. Njih

treba podvrći liječenju mentalnih problema, a ne im dopustiti da gladuju ugrožavajući svoje zdravlje.

10. Što je prije moguće, liječnici trebaju osigurati detaljnu i preciznu povijest bolesti osobe koja

namjerava gladovati. Medicinske posljedice svakog postojećeg stanja treba individualno objasniti.

Liječnici trebaju utvrditi da štrajkači glađu razumiju moguće zdravstvene posljedice gladovanja i

upozoriti ih običnim jezikom o opasnostima. Liječnici također trebaju objasniti kako se oštećenje

zdravlja može minimizirati ili odgoditi, primjerice, povećanim uzimanjem tekućina. Pošto osobna

odluka o štrajku glađu može biti izuteno značajna, ključno je osigurati pacijentovo razumijevanje

medicinskih posljedica gladovanja. U skladu s najboljom praksom za informiranu suglasnost u

zdravstvenoj zaštiti, liječnik treba osigurati da pacijent razumije dobivene informacije tražeći od

pacijenta da ponovi što je razumio.

11. Cjeloviti pregled štrajkača glađu treba izvršiti na početku gladovanja. Rješavanje budućih

simptoma, uključivši one nezavisne od gladovanja treba raspraviti sa štrajkačima glađu. Također,

osobne vrijednosti i želje u odnosu na medicinsko liječenje u slučaju produženog gladovanja treba

raspraviti.

12. Nekad štrajkači glađu prihvaćaju intravenozne elektrolitske otopine ili druge oblike medicinskog

liječenja. Odbijanje prihvaćanja nekih intervencija ne smije utjecati na druge aspekte medicinske

zaštite, kao što su liječenja infekcija ili boli.

13. Liječnici trebaju intimno razgovarati sa štrajkačima glađu, da ih drugi ljudi ne čuju, uključivši

zatvorenike. Jasno komuniciranje je ključno, i gdje je potrebno, prevodioci nepovezani s upravom

zatvora, trebaju biti na raspolaganju i oni moraju poštovati povjerljivost.

83

14. Liječnici moraju biti sigurni da je odbijanje hrane ili lijekova slobodna individualna odluka.

Štrajkače glađu treba zaštiti od prisile. Liječnici često mogu pomoći da se to postigne i moraju imati

na umu da prisila može doći od suradnika, vlasti ili drugih, kao članova obitelji. Liječnici ili drugi

zdravstveni radnici ne smiju vršiti neprimjeren pritisak ma koje vrste za prekid štrajka na štrajkača

glađu. Liječenje ili njega štrajkača glađu se ne smije uvjetovati prekidom štrajka glađu.

15. Ako se liječnik zbog razloga savjesti ne može pomiriti s odbijanjem liječenja ili umjetnog

hranjenja štrajkača glađu, tada to treba jasno iskazati na početku i predati štrajkača glađu drugom

liječniku koji je spreman poštivati odbijanja štrajkača glađu.

16. Ključno je trajno komuniciranje između liječnika i štrajkača glađu. Liječnik treba svakodnevno

utvrditi želi li pojedinac nastaviti štrajk glađu i što želi da se poduzme kad više neće moći smisleno

komunicirati. Ove nalaze treba jasno zabilježiti.

17. Kada liječnik preuzme slučaj, štrajkač glađu je možda već izgubio mentalne sposobnosti, te nema

mogućnosti da se raspravi individualne želje u odnosu na medicinske intervencije očuvanja života.

Pozornost treba posvetiti svim ranije pripremljenim uputama štrajkača glađu. Ranije iskazano

odbijanje liječenja zahtijeva poštovanje ako iskazuje slobodnu volju pojednca dok je mentalno

kompetentan. U zatvorima treba voditi računa o mogućnosti prinude u ranije iskazanim uputama. Kad

liječnici ozbiljno sumnjaju u individualne namjere, sve upute treba interpretirati s velikim oprezom.

Ako su, međutim, date informirano i dobrovoljno, ranije instrukcije se može ne poštivati samo ako su

postale neprikladne zbog radikalne promjene situacije nakon individualnog gubitka kompetentnosti,

od one u kojoj su date.

18. Ako nije moguća rasprava s osobom, a nema prethodnih uputa, liječnici moraju postupati po svom

mišljenju u najboljem interesu osobe. Ovo znači voditi računa o ranije iskazanim željama štrajkača

glađu, njihovim osobnim i kulturnim vrijednostima kao i njihovom fizičkom zdravlju. U slučaju

odsustva svakog znaka ranijih želja štrajkača glađu, liječnici trebaju odlučiti da li provoditi hranjenje,

bez utjecaja sa strane.

19. Liječnici mogu smatrati opravdanim postupati suprotno ranijim instrukcijama odbijanja liječenja,

jer je na primjer, ocijenjeno da je odbijanje dato pod pritiskom. Ako nakon oživljavanja i vraćanja

mentalnih sposobnosti štrajkači glađu nastave isticati svoju namjeru da gladuju, ta se odluka mora

uvažavati. Etičnije je dozvoliti determiniranom štrajkaču glađu da dostojanstveno umre nego da se

osobu izloži ponovnim intervencijama protiv njegove ili njene volje.

20. Umjetna prehrana može biti etički odgovarajuća ako je prihvate kompetentni štrajkači glađu. Ono

je prihvatljivo i ako su nekompetentni pojedinci prije ostavili instrukcije odbijanja bez pritiska.

21. Prisilno hranjenje nije nikada etički prihvatljivo. Čak i ako se želi koristiti, prehrana praćena

prijetnjama, prisilom, silom ili korištenjem fizičke prinude je oblik nečovječnog i degradirajučeg

liječenja. Jednako je neprihvatljivo prisilno hranjenje nekih zatvorenika kako bi ih se vrijeđalo ili

prisililo druge štrajkače glađu da prestanu gladovati.

84

38. Princip dvostrukog učinka – uporaba opioida

Gospodinu K. je prije 6 mjeseci dijagnosticiran karcinom glave gušterače. Nekoliko dana

nakon dijagnoze, bio je operiran ( Whipplovom tehnikom ). Ubrzo je uslijedio ciklus kemoterapije

gemcitabinom. Međutim, nije došlo do zadovoljavajućeg rezultata. Tumorski markeri su se vrlo brzo

vratili na vrijednosti prije operacije. Uz to, zabilježena su i brojna metastatska žarišta, prvenstveno u

području kralježnice što se dokazalo i na scintigramu. Pacijent je počeo patiti od nesnošljivih bolova te

mu je liječnik odlučio uvesti u terapiju opioide. Propisao mu je morfin u dozi od 5 do 10 mg svaka 4

sata, uz mogućnost davanja dodatnih 5 mg u slučaju razdiruće boli. Dakle, pacijent je primao oko 80

mg Kapanola ( morfin sulfata ) dnevno čime se uspjela eliminirati bol, međutim došlo je do novih

problema. Naime, pojavile su se prve nuspojave uzrokovane opioidnim analgetikom- jaki umor,

pospanost, mučnina, depresija disanja, konstrikcija zjenice, smanjen motilitet gastrointestinalnog

trakta, bronhokonstrikcija, supresija kašlja, povraćanje i hipotenzija. Uz to, vrlo često su se pojavljivali

i simptomi predoziranja morfinom. Također, pacijent je postajao sve zbunjeniji i mršaviji, a s

vremenom u potpunosti kahetičan. Vrlo brzo, pacijent je, nažalost preminuo. 5 mjeseci trajala je

njegova borba s tom okrutnom zloćudnom bolešću.

Princip dvostrukog učinka

Mr. Andrija Anišić

Što je čin s dvostrukim učinkom? (Actus cum duplici effectu)

„Radi se o činu koji ima dva ili više učinaka. Jedan je željeni, namjeravani, a drugi ne. Tako

na pr. u samoobrani, pojedinca ili domovine, motiv je ljubav prema sebi i svom životu, a ne mržnja

prema napadaču; željeni cilj je spasiti vlastiti život. Predviđa se da će taj dobar i željeni čin

samoobrane, nažalost, imati i druge neželjene, ne-dobre učinke kao što je ranjavanje pa i smrt druge

osobe.

Načelo čina s dvostrukim učinkom izlaže uvjete kada jedan zli učinak, neželjen ali predviđan,

s moralnog stajališta nije ubrojiv kao moralno zlo. Pitanje je dakle: Kada smijemo činiti neko dobro

djelo, premda znamo da će uz željeni dobar učinak, kao drugotni učinak, uslijediti i neko zlo?

Jednostavno rečeno: da neko djelo bude dobro, treba biti u skladu sa stvarnošću vrednota, treba biti

dobro u svojoj cjelini, a ne samo pod nekim vidikom. Ističe se nadalje staro i uvijek jednako vrijedno

načelo: cilj (ma kako u sebi dobar) ne posvećuje sredstva (ako su ona zla). Nije dopušteno činiti zlo da

bi se postiglo neko dobro. Da bi ljudsko djelovanje etički-moralno bilo ispravno, nije dosta imati

dobru nakanu nego ono mora stvarno biti dobro.

Iz katoličke moralno-teološke perspektive postoje samo dva slučaja kada je pobačaj dopušten,

pri čemu se primjenjuje tradicionalno-moralno načelo actus cum duplici effectu ("čin s dvostrukim

učinkom"). Radi se o medicinskim fenomenima kancerogenoga, ali gravidnog uterusa, i tzv.

ektopičnoj trudnoći. U oba se slučaja radi o spašavanju života trudnice, dok sâm pobačaj fetusa nije

hotimično prouzročen. Sve druge predmnijevane mogućnosti za katoličku moralno-teološku

perspektivu predstavljaju namjeran prekid trudnoće. U svjetlu tih načela možemo reći da NEIZRAVNI

POBAČAJ (nenamjerni ili spontani) ne povlači etičku krivicu, jer radnja liječnika neposredno smjera

ozdravljenju trudnice (ako je zdravlje trudnice teško ugroženo zbog neke organske bolesti, kao npr.

ekstirpacija-odstranjenje tumorom zahvaćene maternice): zlo se nije željelo, već je pobačaj plod radnje

koja može proizvesti dvostruki učinak, od kojih je jedan i pobačaj koji nije željen neposredno.“

85

PISMO KATOLIČKIM LIJEČNICIMA DILJEM SVIJETA

Dr. José María Simón, predsjednik Svjetske federacije katoličkih liječničkih društava (FIAMC)

Dvostruki učinak

Teorija dvostrukog učinka ima lošu reputaciju u Europi zahvaljujući tzv. omalovažavanju

"usputne štete" u prošlim ratovima. Neprijatelja ste bombardirali i, nenamjerno, vaš je čin doveo do

smrti nevinih civila. To je strašno.

Ipak, medicina postoji jer prihvaćamo tu teoriju. Kemoterapija je namijenjena ubijanju

kanceroznih stanica, no ubija i zdrave stanice. Odstranjujemo bolestan uterus unatoč činjenici da će

žena biti zauvijek neplodna. Cijepimo tisuće djece unatoč činjenici da će neka umrijeti od nuspojava.

Očito je da moramo učiniti sve što je moguće više da se smanje nuspojave, baš kao što

moramo učiniti sve da bismo spriječili izbijanje rata. Kod dvostrukog efekta nije pitanje da li činiti zlo

kako bi se postiglo dobro. Zlo nije željeno. Javlja se kao neželjeni i dosadni gost.

Kod tzv. terapeutskog ili eugeničkog pobačaja, kako bi pojasnio da ne postoji dvostruki efekt i

da se prvenstveno bori za embrio, Ivan Pavao II. je utvrdio da se smrt nevinoga nikad ne može

ozakoniti.

Kod indirektnog pobačaja, iako je korektno liječiti majku čak i ako očekujemo nuspojave

poput smrti fetusa ili embrija, neki su nam ljudi dali viziju rješenja tog problema. Navodim slučaj

liječnice Gianne Beretta koja je odbila liječenje kako ne bi naškodila tijeku trudnoće. Ona je umrla, a

njezino dijete živi.“

Jedan nevjerojatan primjer

Na svečanoj večeri poznatih osoba koje se bave zaštitom života nerođene djece u SAD-u, održala je

govor gđa Laura Molla, kćerka sv. Gianne Berette Mola. Laura je objasnila da su kod njene majke -

liječnice, u trudnoći, dok je nosila njenu sestru, ustanovili razvoj velikog tumora maternice. Majka nije

dopustila intervenciju kojom bi se spašavao njen život, a pri kojoj bi poginulo njeno nerođeno dijete.

Izričito je rekla mužu: "Ako budeš trebao odlučivati između mene i našeg djeteta, nemoj biti

neodlučan. Zahtijevam da izabereš dijete! Spasi ga!" I zaista, rodila je kćerkicu Giannu 21. travnja

1962., a nakon tjedan dana je preminula. Njene posljednje riječi su bile: "Isuse, volim te!"

86

39. Napredne preporuke

''Ako budem patio od neke neizlječive, nepovratne bolesti ili stanja, sam ne budem mogao dati

informirani pristanak ili odbijanje zbog nesposobnosti, a moj liječnik utvrdi da je stanje terminalno,

želim da se sve mjere koje se koriste za produženje života i odgodu umiranja povuku i prekinu.''

Napredne preporuke su pisane želje pojedinca, potencijalnog pacijenta, na koje medicinske

postupke i liječenja u zdravstvenoj skrbi ne pristaje u slučaju nemogućnosti komunikacije s okolinom

i sposobnosti odlučivanja pri postojanju terminalne bolesti. Studije su pokazale da bi 70 do 95% ljudi

odbilo agresivno liječenje i produžavanje života ukoliko tako stanje ima lošu i nepovratnu prognozu.

Napredak tehnologije, razvoj nove medicinske opreme, poznavanje patofizioloških

mehanizama omogućili su produžavanje života koji bi u prirodnim uvjetima bez intervencije izvana

umro. Tako se pojavio jedan širok krug bolesnika koji žive i godinama zahvaljujući tehničkoj podršci

bez mogućnosti oporavka. Poseban problem su oni bolesnici koji su u stanju kome, bez komunikacije

s okolinom.

Klasična oporuka je bila pravna osnova za stvaranje Naprednih preporuka. Preko nje

pojedinac, iako ne može komunicirati (jer je mrtav) izražava svoju želju oko imovinsko pravnih

pitanja. Po toj logici i pacijent u terminalnoj bolesti, bez mogućnosti komunikacije, može izraziti svoju

želju o brizi za njegov život i zdravlje preko tkz.''oporuke o životu''. Njome bi se zabranila upotreba

određenih postupaka, poput nadoknade hrane i vode putem sonde i katetera, izrazila pacijentova želja

oko analgezije, korištenja kardiopulmonalne restitucije i sl.

Napredne preporuke

Teksaški Advance Directives Act ili u slobodnom prijevodu „Akt naprednih preporuka“

donesen 1999. sadržava odredbe koje su sada u Poglavlju 166 Texas Health and safety Code. Ovaj akt

je neslužbeno nazivan i Texas Futile Care Act („Akt o uzaludnom održavanju života) ali taj naziv

nikada nije postao službeni naziv.

Kontroverzni dio ovog akta je u dijelu koji zdravstvenoj ustanovi dopušta prekidanje održavanja

života ako je lijčenje ocjenjeno uzaludnim od strane lječničkog tima.

Pri tome:

Obitelj treba biti pismeno obaviještena o načinu etičke konzultacije u toj ustanovi.

Obitelj treba biti obaviještena 48 sati prije i pozvana na etički konzultacijski proces.

Obitelj treba biti redovito obaviještavana o odlukama etičkog konzultacijskog procesa u kojem mogu i

sami sudjelovati.

Ako se etičkim procesom ne uspije riješiti slučaj, ustanova u suradnji sa obitelji mora pokušati naći

drugu ustanovu i liječnički tim koji bi preuzeo bolesnika.

Ako se nakon 10 dana takva ustanova ne nađe, sadašnji liječnički tim ili ustanova može jednostrano

donijeti odluku o prekidu liječenja.

87

Ako jedna strana nije zadovoljna ovakvom odlukom može se žaliti sudu koji potom može donjeti

odluku o odgađanju prekida liječenja, ali samo u slučaju da postoji razumna mogućnost nalaženja

nekog drugog liječničkog tima i ustanove koja bi bila voljna pružiti pomoć.

Ako obitelj ne zatraži produženje roka ili sud ne donese odluku o produženju liječenja ustanova ili

liječnički tim može prekinuti liječenje

Prije ovog akta bolnica je mogla od suda zatražiti dopuštenje o prekidu liječenja i bez roka od 10 dana

unutar kojega bi obitelj trebala naći drugu bolnicu. Za razliku od drugih dotadašnjih odluka ovaj akt ne

uzima u obzir novac tako da se siromašna osoba može liječiti kao i bogata.

Slučajevi iz prakse:

Slučaj 1.

Sun Hudson, šestomjesečno dijete rođeno sa teškim kongenitalnim dwarfizmom isključeno je 2004. sa

respiratora usprkos majčinim željama.

Slučaj 2.

U prosincu 2005., Tirhas Habtegiris, mlada imigrantkinja iz Afrike isključena je sa respiratora usprkos

željma obielji. Bolovala je od terminalnog stadija raka pluća. Članovi obitelji koji su bili prisutni dok

je umirala optužuju bolnicu da je Tirhas umirala oko 16 min. koja je pri tome bila pri svijesti te da je

morala umrijeti samo zbog toga što nisu imali novaca za nastavak liječenja. Bolnica opovrgava obe

optužbe njene obitelji.

Slučaj 3.

U travnju 2006. Andrea Clark, iako terminalno bolesna, je bila pri svijesti i u više navrata je potpisala

dokument po kojem odbija odluku bolnice da se prekine liječenje. Nakon što su se u slučaj uključili

mediji i politika bolnica je odlučila ponovno razmotriti slučaj, pri tom ponovno odlučivši isto.

Ostali slučajevi:

Dr. Robert Fine je prikupio rezultate iz 11 velikih bolnica u Texasu kroz 5 god. i došao do brojke od 2

922 sastajanja etičkog povjerenstva. Od tih 2 922 slučajeva 974 je proglašeno medicinski uzaludnim

slučajevima od kojih se pak 65 medicinsko osoblje složilo da bi se liječenje trebalo obustaviti. Dr.

Fine tvrdi da je u samo 27 slučajeva bolnica odustala od liječenja dok su u 22 slučaja pacijenti umrli

čekajući transfer u drugu bolnicu.

88

40. Palijativna medicina u svijetu

Palijativna medicina odnosi se na potpunu skrb o bolesniku oboljelom od neizlječive bolesti,

na koju više ne djeluju ni preventivna niti kurativna terapija. Stručnjaci raznih specijalnosti i struka

zajednički se angažiraju kako bi oboljelima, njihovim obiteljima i prijateljima olakšali suočavanje s

bolešću i njenim konačnim posljedicama. Stručni tim se obično sastoji od liječnika specijalista

palijativne medicine, internista, onkologa, psihijatra, psihologa, fiziologa i duhovnika koji prate

oboljeloga i njegove bližnje od dijagnoze do razdoblja žalovanja.

Organizacija palijativne medicine potrebna je na svim razinama zdravstvene zaštite (kućne posjete

palijativnog tima, bolnički palijativni timovi, ustanove za palijativnu medicinu, klinike, odjeli,

hospiciji i dr.).

Više od 120 zemalja u svijetu ima različite modele organizirane palijativne medicine, nastale s

počecima modernog hospicijskog pokreta iz 60-tih godina prošlog stoljeća. Svjetska zdravstvena

organizacija (World Health Organization) je 1990. godine definirala palijativnu medicinu kao

sveobuhvatnu skrb o bolesnicima i članovima njihovih obitelji, s ciljem poboljšanja kvalitete života, a

sukladno pacijentovim potrebama i željama.

Svjetska «mreža» jedinica palijativne/hospicijske skrbi

Danas u 120 država svijeta postoje manje ili više razvijeni sustavi palijativne, hospicijske

skrbi.

Ujedinjeno Kraljevstvo danas ima 156 hospicija, 64 palijativna odjela, 362 bolnička

suportivna tima, 376 timova kućne skrbi. Organizira se specijalizacija iz palijativne skrbi za liječnike u

trajanju od 3 do 4 godine. Ima više od 7 katedri palijativne skrbi sa odgovarajućim profesurama.

Tranzicijska zemlja Poljska ima preko 300 hospicijskih jedinica različitog tipa kojima opskrbljuju

preko 100.000 umirućih godišnje. Financirani su od države i putem donacija. Imaju katedre/profesure

(4) te specijalizacije iz palijativne medicine: od 3 godine za liječnike i od 2 godine za medicinske

sestre.

Snažan je razvitak palijativne skrbi u SAD, Kanadi i Australiji. U SAD-u se posebno razvija

dodiplomska nastava na medicinskim fakultetima i u nizu država dokaz o položenom ispitu iz

algologije i palijativne skrbi postao je uvjet za dobivanje licence za opću praksu.

U New Yorku je sjedište Svjetskog udruženja za hospicij i palijativnu skrb. U Milanu je

sjedište Europskog udruženja za palijativnu skrb. Palijativna i hospicijska skrb se razvija i u Aziji i

Africi (posebno za oboljele od AIDS-a)…

I u susjedstvu Hrvatske razvija se hospicijski pokret. Mađarska ima 10 palijativnih odjela, 1

hospicij, 4 bolnička tima za potporu i 28 timova kućne skrbi. U BiH, u Tuzli, Univerzitetski klinički

centar obuhvaća i palijativni odjel i dnevni hospicijski boravak, a gradi se i dječji palijativni odjel.

Osoblje se sustavno educira putem tečajeva («long-distance») u Cardiffu i Hospiciju St. Gemma,

oboje u Engleskoj. Na palijativne odjele se u Tuzli prima putem uputnice za bolničko liječenje koju

izdaje primarna zdravstvena zaštita.

U Hrvatskoj postoji Regionalni hospicijski centar čiji je osnivač građanska udruga prijatelja

hospicija te samo tri nepotpuna dobrovoljačka tima hospicijskih kućnih posjeta. Međutim, i na

gradskoj i na republičkoj razini dominira kriterij profitabilnosti. Plan investicija grada Zagreba i

89

Prijedlog nacionalne strategije razvitka zdravstva Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH ne

predviđaju niti jednu palijativnu jedinicu. Istodobno se planira razvitak gerontoloških centara kojima

je prvenstveno cilj usporiti starenje, dakle preventiva. I to je hvale vrijedan cilj, ali nije dovoljan.

Nigdje se ne ističe činjenica da domovi za starije i nemoćne imaju i preko 70% nepokretnih

štićenika i mortalitet do 30% te u odnosu na to neproporcionalan broj zdravstvenih djelatnika koji su

uz to nedovoljno educirani. Jednako tako nemamo «chronicaria» - bolnica B tipa za kronične

bolesnike. U isto vrijeme primarna zdravstvena zaštita smanjila je broj kućnih posjeta na 40% broja

takvih posjeta iz 1990. godine tako da se događa da nepokretni bolesnici godinama ne vide svog

«izabranog» liječnika. Kada se tim bolesnicima stanje pogorša, jednostavno se nazovu ustanove za

hitnu medicinsku pomoć te ovakvi bolesnici predstavljaju gotovo četvrtinu njihove kazuistike.

Hospicijski pokret u Poljskoj počeo je u Krakowu davne 1981. godine. Danas postoji preko

300 centara hospicijske i palijativne skrbi, i oni pomažu godišnje više od 100.000 ljudi.

Pojam palijativne skrbi ušao je u Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Hrvatske još 2003.

godine. Njime se predviđa osnivanje Ustanove za palijativnu skrb do prosinca 2008. Međutim, ovaj

plan do danas nije realiziran, niti se krenulo s razvijanjem sustava edukacija iz područja palijativne

skrbi.

Prema nekim procjenama, godišnje u Hrvatskoj palijativnu skrb treba oko 30 tisuća ljudi, no dobije je

tek njih 200-tinjak. Da bi problem bio još složeniji, Medicinski fakulteti u Hrvatskoj ne drže kolegije o

palijativnoj medicini, iako se u inozemstvu iz ovog područja nude specijalizacije i subspecijalizacije.

Izravna je posljedica da velik broj hrvatskih studenata medicine ne zna što je to palijativna medicina,

ili je smatraju marginalnom i nekonkretnom.

Palijativna skrb

Palijativna skrb je ublažavanje fizičke i psihičke boli s kojima se suočavaju oni bolesnici i

obitelji bolesnika kojima je, u najvećem broju slučajeva, preostalo svega nekoliko tjedana ili mjeseci

života. Suprotno uvriježenom mišljenju, skrb ne uključuje samo brigu o starijim ljudima, već prema

svim bolesničkim i dobnim skupinama.

Cilj palijativne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihovih obitelji/njegovatelja. Ipak, ovo

se ne odnosi samo na medicinsku njegu nego i na brigu o bolesničkim pravima i ljudskom

dostojanstvu. Kao takvo, pravo na palijativnu skrb jedno je od osnovnih ljudskih prava na zdravstvenu

zaštitu, potvrđeno od Svjetske zdravstvene organizacije.

Palijativna skrb je sveobuhvatna (zdravstvena, psihološka, socijalna i duhovna) skrb s ciljem pružanja

potrebne njege bolesnicima s neizlječivom bolešću koja značajno skraćuje životni vijek. Nastoji se

ublažiti bol i podići kvaliteta života bolesnika neizlječivih ili složenih bolesti. Hospicij je jedna od

ustanova u kojoj se provodi palijativna skrb. Osnivač pokreta palijativne skrbi je Engleskinja Cicely

Saunders 1967. godine. Ona je nastojala omogućiti neizlječivim bolesnicima da umru u što udobnijim

uvjetima.

Cilj je palijativne skrbi smanjiti bol i neugodne simptome bolesti kako bi bolesnik koji je u

posljednjim stadijima neizlječivih bolesti ili ima kroničnu tešku bolest, što kvalitetnije živio. Zajedno

surađuju liječnici, farmaceuti, socijalni radnici, medicinske setre i volonteri u suradnji s obiteljima

pacijenata. Palijativna skrb odvija se u nekim bolnicama, u posebnim ustanovama hospicijima i u

90

liječenju kod kuće. Palijativnom medicinom nastoji se pomoći bolesniku na tjelesnom, duševnom i

duhovnom planu. Najčešće se radi o oboljelima od karcinoma i SIDE. Palijativna medicina u

suprotnosti je s eutanazijom i asistiranim samoubojstvom. Nastoji se pomoći bolesniku, da živi što

kvalitetnije i sa što manje boli do njegove prirodne smrti. Cicely Saunders jednom prigodom je

izjavila: "Ako bolesnik traži da ga se ubije, podbacili smo u pružanju njege."

91

41. Palijativna medicina

Cilj palijativne skrbi je umirućem omogućiti da preostalo vrijeme iskoristi na najbolji mogući

način, tim više što je njezina organizacija danas u značajnoj mjeri definirana.. Treba izgraditi stav da je

umiranje život, krajnji dio života, koji završava smrću i treba ga proživjeti na najbolji mogući način.

Bitna je njegova kvaliteta, a ne njegova dužina.

Bolesnik je svakako osoba čije se želje u prvom redu poštuju, ali treba uzeti u obzir i potrebe, želje i

prava drugih sve do cijene koštanja pojedinih usluga. Uz dobrobit bolesnika treba misliti i na

egzistenciju obitelji. Važna je osobina hospicijske skrbi da ona obuhvaća uz bolesnika i onoga koji se

za njega skrbi.

Moderna, sofisticirana medicinska tehnologija u jedinicama intenzivne njege izdvaja patnika iz

društvenog života, pretvarajući ga u objekt mjerenja bioloških parametara i titriranja terapije. On

društveno umire prije nego je biološki život završio. Palijativna skrb i posebno izobraženi dobrovoljci

imaju ulogu resocijalizacije.

Bolesniku treba omogućiti da donosi odluke, a ne da se o njemu odlučuje. Posljedni dani/tjedni života

su često najvažniji dio života., vrijeme kad se izgrađuje konačna slika sjećanja na umrlog., a ona može

biti odlučna za nastavak života obitelji.

Pravičnu podjelu društvenih izvora financiranja, definiciju prioriteta treba rješiti društvo kao cjelina, a

ne prepuštati liječnicima odgovornost za potrebnu racionalizaciju i upadanje u stalne etičke dileme.

Prva stepenica je svakako ozakonjenje i konsenzus pri obustavi bez korisnog liječenja, a druga je još

važnija upućivanje bolesnika u jedinice palijativne skrbi, bilo u kući, bilo u ustanovi.

Palijativna skrb unosi novu kvalitetu u ove odnose, predstavljajući novu i kulturnu i civilizacionu

vrijednost

Hospicij sv. Kristofora u Londonu postao je ustanova koja si je u prvom redu stavila u zadatak

spajanje iskrenog ljudskog suosjećanja s najnovijim dostignućima u medicini kada se radi o njezi

umirućih. Konačni cilj je ublaženje patnje - fizičke, emocionalne i duhovne. Život se ne produžuje, niti

skraćuje, nego se do zadnjeg trenutka podiže njegova kvaliteta. Postupa se prema željama i nazorima

bolesnika i njihovih najbližih. Obitelj/njegovatelji uključeni su u skrb, a hospicijski djelatnici skrbe i

za njih i prije i nakon smrti umirućeg. Moderna hospicijska skrb se razvija i kao protuteža bezličnoj,

neljudskoj smrti među aparatima hektičnog pogona intenzivnih njega, daleko od obitelji i prijatelja s

kojima se treba oprostiti.

Prema Preporukama Povjerenstva ministara Vijeća Europe državama članicama o organizaciji

palijativne skrbi iz 2003. godine, pravo na dostojanstvenu smrt je osnovno građansko pravo za čiju je

realizaciju odgovorna vlada. Palijativna skrb nije ni karitativna, niti profitabilna aktivnost. Na žalost, u

Hrvatskoj za sada imaju perspektivu razvoja samo profitabilne ustanove koje s hospicijem dijele vrlo

malo sličnosti.

Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi, druga subota u listopadu.

Tri su osnovna cilja obilježavanja Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi:

92

1. povećati svijest o potrebama ljudi koji žive s terminalnom bolesti i njihovih obitelji;

2. povećati u svijetu dostupnost hospiciju i palijativnoj skrbi kako bi se zadovoljilo ove potrebe;

3. nabaviti sredstva za razvitak ovakvih službi diljem svijeta.

93

42. Autonomija bolesnika

Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinoga dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka

Članak 16. Zakona o zaštiti prava pacijenata (ZZPP-a)

Pacijent ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak, osim u

slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta

ili izazvalo trajna oštećenja njegovoga zdravlja.

Prihvaćanje pojedinoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava potpisivanjem

suglasnosti.

Obrazac suglasnosti te obrazac izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog

postupka pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo (u daljnjem tekstu: ministar).

Slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa osoba,

prihvaća pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak izjavom u obliku javnobiljeţničkog akta

ili pred dva svjedoka iskazanom izjavom o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njeno ime

prihvaćati ili odbijati pojedini takav postupak.

Alternativno liječenje – akupunkturom

Gospodin Chen, (podrijetlom iz Kine, star 40 godina), ima križobolju zadnjih godinu dana.

Uvijek navodi sljedeće smetnje: tupa bol u desnoj nozi i nesposobnost da dulje vrijeme mirno sjedi.

Rentgenski pregled otkriva prolaps slabinskog diska. Bio je liječen konvencionalnim lijekovima protiv

bolova ali je poboljšanje minimalno.

Njegov liječnik preporuča neurokirurško liječenje, ali gospodin Chen se ne slaže već želi liječenje

akupunkturom. Prije je bio liječen akupunkturom i kaže da mu je to pomoglo pa bi pokušao ponovno.

Osiguranje bolesnika traži da liječnik gospodina Chena odobri liječenje akupunkturom da bi ga oni

mogli platit. Liječnik nije voljan odobriti (preporučiti) liječenje akupunkturom.

Odlomak iz članka Prof. dr. sc. Ksenija Turković, dipl. iur.

Katedra za kazneno pravo

„Potreba za promjenom odredaba koje reguliraju odbijanje medicinskog tretmana

Informirani pristanak iznikao je iz načela autonomije i veličanja individualizma u okviru

američkog društva i raširio se po svijetu. No čak i u Sjedinjenim Američkim Državama trebalo je dugo

vremena da se bolesnicima u okviru prava na informirani pristanak prizna pravo da odbiju preporučeni

tretman liječnika. Često se u sudskoj praksi isticalo da pravo bolesnika na odbijanje liječničkih

postupaka nije apsolutno i da se mora sagledati u kontekstu državnog interesa: 1) za očuvanjem života,

2) zaštitom trećih, 3) prevencije samoubojstva te 4) zaštite etičkog integriteta medicinske profesije.

Trudnicama, osobama koje imaju djecu, osobama koje odbijaju primiti hranu ili tekućinu (štrajk

glađu) ili osobama koje ne pate od terminalne bolesti često se osporavalo pravo da odbiju liječnički

postupak, no počevši sa slučajem Saikewicz sudovi su sve više zauzimali stav da nijedan od ovih

94

interesa nije dovoljno snažan da bi prevladao bolesnikovo pravo na samoodređenje koje uključuje i

pravo na odbijanje predloženog liječničkog postupka.

Tako je Sud u slučaju Cruzan priznao pravo bolesnika koji je sposoban da donese odluku da odbije

predložen liječnički tretman čak i kada taj tretman spašava odnosno produžava život, a u slučaju

Glucksberg sud je potvrdio da je odluka da se odbije neželjeni liječnički postupak osobna i duboka.

Danas je u SAD-u pravo bolesnika da odbije neželjeni liječnički postupak neupitno.

U slučajevima koji se odnose na osobe sposobne da donesu odluku američki sudovi su smatrali da

pravo bolesnika na samoodređenje prevladava nad interesom države za zaštitom života, čak i kada se

bolesnik ne nalazi u terminalnom stanju bolesti, npr. u slučaju Lane v. Candura, kada je Sud presudio

da liječnici moraju poštovati odluku bolesnice da joj se ne amputira noga unatoč tome što to za nju

znači sigurnu smrt. Odluka bolesnika o zdravstvenoj skrbi za liječnika je obvezujuća. Liječnik je mora

prihvatiti čak i ako mu se čini pogrešnom ili se mora povući sa slučaja. No još uvijek postoji

nepodudarnost između prava i prakse. Liječnici nerijetko oklijevaju poštovati pravo bolesnika da

odbije medicinski zahvat, ukoliko ovo odbijanje ugrožava život bolesnika. S jedne strane liječnici se

boje odgovornosti zbog nepružanja tretmana, no s druge su strane sankcije zbog nepoštivanja odluke

bolesnika male ili ih uopće nema. Po nekima ovo oklijevanje zapravo pokazuje da se liječnici ne žele

odreći paternalističkog odnosa prema bolesnicima.

U Europi, kao što je rečeno, još uvijek ne postoji jedinstveni standard glede prava na odbijanje

medicinskih tretmana. Dok se ovaj standard ne uspostavi, na nama je da odlučimo želimo li slijediti

sve veći broj europskih zemalja koje pravo na odbijanje medicinskih tretmana ograničavaju samo ako

bi odbijanje ugrozilo život ili ozbiljno ugrozilo zdravlje drugih osoba i time potenciraju ostvarenje

načela autonomije (tako su nedavno postupili i Slovenci), ili pak želimo još uvijek zadržati jedan više

paternalistički stav i ograničiti pravo bolesnika na odbijanje tretmana i u slučajevima kad bi odbijanje

ugrozilo njihov vlastiti život.

Želimo li biti društvo koje istinski vrednuje slobodu izbora i pravo na samoodređenje, zakonodavac

mora izmijeniti čl. 16. st. 1. Zakona o zaštiti prava pacijenata (ZZPP-a) tako da bolesnik bude jedina

osoba koja ima pravo odlučiti što je za nju važnije - kvaliteta ili kvantiteta života, a liječnici se moraju

pomiriti s time da moraju postupati s bolesnicima sukladno njihovim željama i da se te želje ne moraju

uvijek poklapati s profesionalnim mišljenjem liječnika o tome što je u konkretnoj situaciji za bolesnika

iz medicinske perspektive najbolje. Zadržimo li i dalje paternalistički stav, uzimajući u obzir

suvremene tendencije u razvoju prava na odbijanje liječničkog tretmana, moramo biti svjesni da

odredba čl. 16. st. 1. ZZPP-a kojom se ograničava pravo bolesnika na odbijanje tretmana u

slučajevima kad odbijanje može ugroziti život bolesnika najvjerojatnije neće zaštititi Hrvatsku u

slučaju da se zbog ovakvog ograničenja pokrene postupak pred ESLJP zbog povrede prava na privatni

život, već će biti temelj za njenu osudu.

Institut informiranog pristanka u praksi postaje problematičan u trenutku kad bolesnik donese odluku

koja iz perspektive liječnika izgleda nerazumnom – odbije tretman ili se odluči za tretman čiji su

izgledi na uspjeh manji, pogotovo kad nepoduzimanje određenog medicinskog zahvata može za

posljedicu imati ugrožavanje života i/ili zdravlja bolesnika.

U članku se obrađuje pitanje prava bolesnika na odbijanje predloženog medicinskog tretmana te prava

i dužnosti liječnika u slučajevima u kojima bolesnik odnosno njegov zakonski zastupnik odbije

predloženi tretman. Prema ZZPP-u odluka bolesnika mora se poštivati, osim ako se radi o neodgodivoj

medicinskoj intervenciji čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje bolesnika ili izazvalo trajna

oštećenja njegovoga zdravlja. Ovo ograničenje značajno limitira slobodu informiranog pristanka u nas,

95

a djelomično je, kao što smo pokazali, i suprotno odredbama Europske konvencije za zaštitu ljudskih

prava (EKLJP). Ukoliko bolesnik odbije predložen medicinski postupak, liječnici moraju razlikovati

slučajeve u kojima to odbijanje ugrožava samo zdravlje bolesnika od slučajeva u kojima ugrožava

život bolesnika. U svom dijelu u kojem negira pravo bolesnika da odbije medicinski zahvat u slučaju

neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo zdravlje bolesnika ili izazvalo

trajna oštećenja njegovoga zdravlja, članak 16. st. 1. ZZPP-a je protivan i EKLJP i Bioetičkoj

konvenciji i stoga nevažeći. Ignoriranje bolesnikova odbijanja u ovakvim slučajevima predstavlja

samovoljno liječenje i ima za posljedicu i kaznenu i građansku odgovornost liječnika.

Drugačije je u slučajevima u kojima odbijanje medicinskog zahvata ugrožava život bolesnika. Unatoč

tome što sve veći broj država zapadnih demokracija prednost daje pravu na samoodređenje nad

svetošću života i unatoč tome što je ESLJP u slučaju Pretty dao naznaku da podržava takve stavove, za

liječnike je, budući da ni EKLJP niti Bioetička konvencija, a niti sudska praksa ESLJP ne zauzimaju

jasan stav glede odnosa između prava na odbijanje liječničkog tretmana i interesa države za

očuvanjem života, pravno sigurnije poštivati odredbu čl. 16. st. 1. ZZPP-a u dijelu u kojem negira

pravo bolesnika da odbije medicinski zahvat u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi

nepoduzimanje ugrozilo život bolesnika i poduzeti zahvat kojim se spašava život bolesnika usprkos

njegovom protivljenju.

Na zakonodavcu je, a ne na liječnicima, da u ovom segmentu uskladi čl. 16. st. 1. ZZPP-a sa

suvremenim tendencijama u zapadnim demokracijama – da isključi paternalističko odbijanje

bolesnikovih želja i prepusti bolesnicima donošenje odluke o tome što je za njih važnije – kvaliteta ili

kvantiteta života.“

Slučaj iz prakse

Muškarac 26 godina star s HIV pozitivnim testom odbija vjerovati u istinitost svoje dijagnoze

te ne prihvaća dopunske pretrage (npr. CD4+T STANICA, razina HIV RNA u serumu itd.) ni

liječenje. Pet godina kasnije, bolesnik je morao biti primljen u jedinicu intenzivnog liječenja zbog

liječenja upale pluća (uzrokovane s Pneumocystis Carini). Bolesnik ima povišenu razinu CD4+T

stanica, teškoće prehrane i kožne lezije (Kaposijev sarkom). Bolesnik odbija liječenje antivirusnim

lijekovima. Njegova majka uporno traži da se liječenje antivirusnim lijekovima započme unatoč

dbijanju bolesnika. Liječnik odbija dati terapiju bez pristanka bolesnika. Tjedan dana kasnije, zbog

upornosti bolesnikove obitelji, bolesnik pristaje na liječenje antivirusnim lijekovima. Nakon primjene

terapije stanje bolesnika se poboljšava, liječenje je učinkovito, i bolesnik nakon mjesec dana odlazi na

kućnu njegu. Nakon toga bolesnik surađuje, dolazi na kontrole antivirusne terapije.

96

43. Autonomija bolesnika – Cijepljenje

Zbog zaštite pojedinca, ali i cijelog društva, cijepljenje protiv nekih zaraznih bolesti u većini

zemalja je obvezno i regulirano zakonom. Plansko masovno cijepljenje u Hrvatskoj provodi se već

više od pola stoljeća i temelj je suzbijanja i kontrole mnogih teških zaraznih bolesti.

Postignuta je eradikacija variole, potpuna eliminacija, vjerojatno i eradikacija difterije, eliminacija

(uskoro i potpuna eradikacija) dječje paralize, redukcija pobola od tuberkuloze, rubeole, zaušnjaka,

tetanusa i pertusisa za oko 90%.

U Hrvatskoj se cijepljenje provodi po Programu obveznog cijepljenja donesenog od Ministarstva

zdravstva protiv sljedećih bolesti: tuberkuloze, difterije, tetanusa, pertusisa (DiTePer) poliomijelitisa,

morbila, rubeole, parotitisa, (MoPaRu) hepatitisa B i protiv bolesti uzrokovanih Haemophilusom

influenzae tip B.

Neobavezna cijepljenja: Protiv krpeljnog meningoencefalitisa, varičele i hepatitisa B

Cijepljenje i nuspojave cijepljenja

Jedno od važnijih načela u medicinskoj etici jest načelo čina s dvostrukim učinkom. Naime, radi se o

tome da jedan namjeran čin može osim izravnog željenog učinka imati i neizravni, neželjeni učinak

koji je usko i neizbježno vezan uz željeni učinak. Najbolji primjeri takvih činova su cijepljenje i

terapija opioidima u terminalnoj fazi života.Popratne pojave cijepljenja mogu biti vrlo blage, ali i vrlo

ozbiljne. Novim tehnologijama nastoji se dobiti cjepivo visoke imunogenosti i niske reaktogenosti, no

popratne pojave su često neizbježne.

Štetne posljedice cijepljenja u BiH istražuju i Amerikanci

Do sada su podnesene 74 prijave protiv domova zdravlja u Bosni i Hercegovini

Akcija Udruge roditelja teško bolesne djece u Bosni i Hercegovini “Prijavi svoga pedijatra” polučila je

velike rezultate. Kako su nam rekli u ovom udruženju, do sada su podnesene 74 prijave protiv domova

zdravlja u kojima su djeca primila sporna cjepiva od kojih su kasnije imali trajne komplikacije i

poremećaje. - Ne možemo tužiti pedijatre osobno jer svaki put dijete je prije primanja cjepiva primio

drugi pedijatar. Zbog toga tužimo domove zdravlja jer smatramo da djeca nisu pregledana na ispravan

način i postojale su indicije da dijete nije trebalo primiti ta cjepiva - rekli su nam u ovoj udruzi. Oni su

prije nekoliko dana izašli u javnost s podacima koji domovi zdravlja će biti tuženi, a naravno, reakcija

nije izostala. Pedijatri u Širokom Brijegu, u kojem su zabilježena tri spomenuta slučaja, opovrgnuli su

svoju odgovornost u tim predmetima te su istaknuli da nije bilo propusta s njihove strane. U svakom

slučaju, istraga bi u konačnici trebala pokazati tko je napravio propuste u tim slučajevima i jesu li

djeca u određenom trenutku smjela primiti cjepivo. Udruženje roditelja teško bolesne djece u BiH je u

američki sustav za prijavu štetnih posljedica cijepljenja (VAERS) dosad upisalo 30 prijava iz BiH.

Radi zaštite privatnosti beba prijave se izravno upisuju u bazu ulaznih podataka jer je Udruženje od

VAERS-a dobilo takvu uputu za unošenje podataka. Upisane prijave se odnose na štetne posljedice

cijepljenja nastale nakon upotrebe doniranih cjepiva u BiH, a koje ili pedijatri nikada nisu prijavili

97

ovlaštenim entitetskim povjerenstvima ili ih povjerenstva nisu službeno registrirala nakon prijma,

kako bi se broj ovakvih komplikacija u našoj zemlji prikazao manjim nego što stvarno jeste. VAERS

(Vaccine Adverse Events Reporting System) ima 54.845 prijava komplikacija nastalih nakon

cijepljenja iz Amerike i drugih zemalja svijeta i čuva obrađene podatke od 1999. do 2011. godine.

VAERS-u su prijavljena teška i trajna neurološka oštećenja zdravlja beba iz BiH nastala nakon

cijepljenja u prvih dvanaest mjeseci života.

Za ta oštećenja naši liječnici su rekli “da nije od cijepljenja” iako nije bilo dovoljno elemenata za

zaključivanje.

Naime, bebama uzorci krvi, tkiva, moždane tekućine i urina nisu slani na laboratorijske pretrage prije

davanja mišljenja o postojanju ili nepostojanju uzročno-posljedične veze između cijepljenja i oštećenja

zdravlja, a upotrijebljene bočice cjepiva također nisu poslane na toksikološku analizu. Udruženje je iz

roditeljskih prijava iz BiH u ovu prvu skupinu prijava poslanih u VAERS izabralo potpuno

dokumentirane slučajeve, kako bi se istaknuo problem prikrivanja broja štetnih posljedica cijepljenja u

Bosni i Hercegovini izazvan doniranim cjepivima.

VAERS-u su do sada prijavljene samo one bebe kod kojih se ozbiljna neurološka reakcija javila ili

samo nekoliko sati nakon primanja cjepiva ili samo nekoliko dana nakon primanja cjepiva.

Dr.sc Lucija Tomljenović u laboratoriju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Britanska

Kolumbija.

Zašto se baš toksični aluminij koristi u cjepivima? Znamo da novorođenče staro dva mjeseca u

Americi preko cjepiva unese 862.5 μg Al/ kg tjelesne mase. Što pokazuju toksikološka istraživanja?

Koja količina je štetna po ljudski organizam, naročito dječji?

Aluminij se koristi u cjepivima jer je prilično efikasan stimulator imuniteta. Medicinski

autoriteti nadalje tvrde da su rizici za zdravlje zanemarivi, no takve izjave su u oštroj suprotnosti s

gomilom znanstvene literature. Na primjer, injekcija 1 mg / kg aluminijskih nanočestica u odrasle

štakore je dovoljna da prouzroči značajne upalne manifestacije u mozgu životinja. Prema američkom

rasporedu cijepljenja, djeca u dobi od 2, 6 i 15 mjeseci primaju slične količine aluminija putem

rutinskih pedijatrijskih cjepiva. Dobro je utvrđeno da jaka stimulacija imunološkog sustava može

direktno stimulirati sintezu pro-upalnih citokina u mozgu. Štoviše, pro-upalni citokini koji su obično

uzrokovani stimulacijom cjepivima, povišeni su u krvi, cerebrospinalnoj tekućini i mozgu autističnih

osoba.

Najnovija istraživanja također pokazuju da nanočestice aluminijskih adjuvansa imaju jedinstvenu

sposobnost da prijeđu krvno-moždanu barijeru i potaknu štetne upalne reakcije u središnjem živčanom

sustavu. Ta zapažanja djelomice pojašnjavaju zašto velika većina prijavljenih nuspojava nakon

cijepljenja spada u kategoriju neuroloških i neuropsihijatrijskih poremećaja……

98

…..Objavili ste rad o HPV cjepivu, Gardasilu.***** Što mislite o njegovoj djelotvornosti? Naime, to

cjepivo se i u Hrvatskoj preporučuje (nije obvezno) osobama ženskog spola u dobi od 9 do 26 godina.

Obrazloženje trenutnih programa cijepljenja širom svijeta protiv humanog papilloma virusa (HPV)

polazi od dvije osnovne premise:

1) kako će HPV cjepiva spriječiti rak grlića maternice i spasiti živote te

2) kako nema opasnosti od ozbiljnih nuspojava.

Dakle, trebalo bi se raditi na tome da se što više djevojčica predadolescentne dobi cijepi kako bi se

smanjio broj oboljelih od raka grlića maternice. No, pažljiva analiza podataka o HPV cjepivu

skupljenih prije i nakon odobravanja cjepiva pokazuje kako se niti jedna premisa ne slaže sa

činjeničnim dokazima te su obje uvelike izvedene iz značajnog pogrešnog tumačenja dostupnih

podataka.

Činjenica je da HPV cjepiva do sada nisu spriječila niti jedan jedini slučaj raka grlića maternice (a

kamoli smrt od istog) no, još uvijek se nastavljaju promovirati kao cjepiva protiv raka grlića

maternice…..

99

44. Autonomija bolesnika – Odbijanje cijepljenja

Što ako odbijete cijepiti dijete?

U Hrvatskoj je cijepljenje djece obavezno i zakonom propisano, a roditelje koji odbiju cijepiti

svoju djecu može se i novčano kazniti.

Već u rodilištu, u prvim danima života djetetu se daje BCG, cjepivo protiv tuberkuloze. To rutinsko

cijepljenje uvod je u niz od dvadesetak različitih cjepiva koje će primiti do punoljetnosti. U Hrvatskoj

je prema programu cijepljenja obvezno i besplatno cijepljenje protiv nekoliko zaraznih bolesti:

tuberkuloze, difterije, tetanusa, pertusisa, poliomijelitisa, morbila, rubeole, parotitisa, hemofilusa

influence tip B i hepatitisa B. Za struku je uvođenje cijepljenja iznimno korisno radi postizanja

imunosti protiv pojedinih zaraznih bolesti, čime se znatno smanjilo pobolijevanje, te smrtnost.

Mnogi roditelji, međutim, ostaju pri stajalištu kako zdravom djetetu nije potrebno cjepivo, pogotovo

ako je pri cijepljenju bilo opasnih nuspojava. Imaju li uopće roditelji pravo odlučivati o tome hoće li ili

ne cijepiti svoje dijete? Što ako odbiju? Hoće li biti kažnjeni, te kakve posljedice zbog takve odluke

može imati njihovo dijete pri upisu u vrtić ili školu kada se obavezno traži potvrda o svim cjepivima

koje je dotad primilo?

Udruga Život ili cijepljenje

U Hrvatskoj je cijepljenje djece obavezno i zakonom propisano, a roditelje koji odbiju cijepiti svoju

djecu može se i novčano kazniti. Ukoliko roditelji odbiju cijepiti dijete liječnik ih može prijaviti i

Centru za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djeteta. To nije spriječilo roditelje koji ustraju na

stajalištu da je od cijepljenja više štete nego koristi da osnuju udrugu pod nazivom „Život ili

cijepljenje“ kojom žele informirati javnost o potencijalnoj štetnosti cijepljenja kako bi se sadašnji

zakon promijenio i kako bi svaki pojedinac samostalno mogao donositi odluke o svom zdravlju za

sebe i za svoju djecu a ne pod prisilom zakona.

Udruga na svojim web stranicama navodi kako je „mnogim ljudima koji su za sebe i svoju obitelj

istražili temu cijepljenja u našoj zemlji i izvan nje jasno da je cijepljenje sustavan, podmukao i krajnje

opasan oblik eliminacije i potpune kontrole stanovništva. Neki od tih ljudi smo mi, osnivači udruge

Život ili cijepljenje, koji smo odlučili učiniti konkretne akcije u svrhu osvješćivanja stanovnika

Republike Hrvatske na temu cjepiva, odnosno cijepljenja te mogućnosti izražavanja elementarnog

prava svake osobe, prava na zdrav život, kroz promjenu trenutačne represivne zakonske regulative. Do

osnutka udruge nije postajao niti jedan organizirani pravni subjekt koji jasno odgovara na pitanje

mnogih građana Republike Hrvatske: Da li su cjepiva, odnosno cijepljenje, štetna za mene i moje

dijete?“

Kazna za necijepljenje 2.000 kuna

Ako roditelji odbijaju cijepiti dijete, tada su, prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti,

liječnici dužni roditelja prijaviti Sanitarnoj inspekciji. Temeljem odredbe čl. 77. Zakona o zaštiti

pučanstva od zaraznih bolesti, kazna iznosi 2 tisuće kuna za roditelja, odnosno skrbnika, koji ne izvrši

imunizaciju protiv bolesti utvrđenih Programom cijepljenja. Roditeljima koji odluče ne cijepiti dijete

100

savjetuje se da slijede upute koje je sastavio Europski ured Svjetske zdravstvene organizacije. Svaki

put kada je dijete bolesno i zbog toga se vozi u kolima hitne pomoći, ako posjetite hitnu službu u

bolnici ili pak posjetite djetetovog liječnika ili drugog liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti morate

reći zdravstvenim djelatnicima da dijete nije primilo sva cjepiva preporučena za svoju dob.

Dva su razloga zbog kojih liječniku svakako morate predočiti djetetov cjepni status: Kod

procjene zdravstvenog stanja djeteta, liječnik će uzeti u obzir mogućnost da dijete ima bolest protiv

koje se provodi cijepljenje, poput ospica, zaušnjaka, hripavca ili difterije. Ove bolesti još uvijek

postoje i liječnik će morati računati na mogućnost da je dijete oboljelo od neke od njih.Ako dijete ima

neku od bolesti protiv koje se cijepi, zdravstveni djelatnici koji brinu o djetetu mogu poduzeti mjere

poput izolacije, da se bolest ne proširi na druge osobe. Inače, po zakonu su kontraindikacije na cjepivo

opravdan razlog za odbijanje cijepljenja, a procjena je pedijatara kako je u populaciji manje od pet

posto djece koja imaju alergijeske reakcije na cjepivo.

Što kada se pojavi bolest protiv koje se cijepi?

Ako u zajednici ima oboljelih od bolesti protiv kojih se cijepi, od roditelja koji protiv te bolesti nisu

htjeli cijepiti dijete, može se zatražiti da dijete ne dovode u školu, dječji vrtić ili na organizirane

aktivnosti, dječje igraonice, treninge. Škola, dječja ustanova ili neka druga insitucija o kojoj se radi,

obavijestit će vas kada je za necijepljeno dijete sigurno da se vrati u kolektiv……

Ogorčena i šokirana majka: Kako je moguće da je moje dijete dobilo bolest protiv koje je

cijepljeno?

ZADAR - Šestogodišnja djevojčica iz Zadra, koja uskoro kreće u prvi razred, prije dva tjedna primila

je cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeola. Riječ je o obaveznom cjepivu MoPaRu, koje pred

polazak u školu moraju primiti sva djeca predškolskog uzrasta. Međutim, 16. dan nakon cijepljenja

djevojčica je dobila zaušnjake! Njezina majka, ogorčena i šokirana time što se dogodilo njezinoj

djevojčici, razmišlja o tužbi.

Zašto se predškolska djeca i dalje cijepe MoPaRu-om kad stručnjaci već godinama upozoravaju na

štetnost tog cjepiva? Kako je moguće da cijepim dijete protiv zaušnjaka, a ono nakon dva tjedna

dobije tu bolest? To je suludo! Ne želim niti pomisliti što bi bilo da je dobila meningitis, koji je isto

nuspojava tog cjepiva.

Roditelji nemaju izbora

Iako znamo da je cjepivo štetno, mi roditelji nemamo pravo glasa, nego moramo dijete voditi na

cijepljenje jer inače mogu završiti na sudu - kaže majka K. P. (podaci poznati redakciji), koja je cijeli

slučaj prijavila ambulanti gdje je djevojčica primila cjepivo. Odgovor zašto se to dogodilo nije dobila.

Zbog zaštite pojedinca, ali i cijelog društva, cijepljenje protiv nekih zaraznih bolesti u većini

zemalja je obavezno i regulirano zakonom. Plansko masovno cijepljenje u Hrvatskoj provodi se već

više od pola stoljeća i temelj je suzbijanja i kontrole mnogih teških zaraznih bolesti.

101

Postignuta je eradikacija variole, potpuna eliminacija, vjerojatno i eradikacija difterije,

eliminacija (uskoro i potpuna eradikacija) dječje paralize, redukcija pobola od tuberkuloze, rubeole,

zaušnjaka, tetanusa i pertusisa za oko 90%.

Na temelju članka 46. stavak 1. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ("Narodne novine", br,

60/92) Ministarstvo zdravstva donijelo je Pravilnik o načinu provođenja imunizacije, seroprofilaske,

kemoprofilaske protiv zaraznih bolesti te o osobama koje se podvrgavaju toj obavezi. Dakle,

cijepljenje u Republici Hrvatskoj je zakonski regulirano i treba se poštivati. Zdravstvene ustanove,

koje obavljaju obveznu imunizaciju, kao i zdravstveni djelatnik u privatnoj praksi dužni su voditi

evidenciju o izvršenoj imunizaciji za svaku osobu koja podliježe toj imunizaciji. Svi podaci o

izvršenoj imunizaciji unose se u obrazac "karton cijepljene osobe". Međutim, u Zakonu o zaštiti

pučanstva od zaraznih bolesti ne postoji odredba kojom se roditelja može prisiliti da cijepi svoje dijete.

Ukoliko roditelj odbije čin cijepljenja svog dijeteta, bit će prijavljen Sanitarnoj inspekciji, te ga

Ministarstvo zdravstva može tužiti. U tom slučaju, dobiva novčanu kaznu od 2000 kuna. Glavni razlog

zbog kojega roditelji odbijaju cijepiti svoju djecu jesu nuspojave koje za sobom povlači cijepljenje.

Nakon cijepljenja provedenog tijekom 2010. Godine u Republici Hrvatskoj službi za epidemiologiju

zaraznih bolesti prijavljeno je 277 nuspojava. Najveći broj nuspojava ( 122 ) zabilježeno je kod

primjene MoPaRu cjepiva: parotitis postvacc., meningitis serosa postvacc., limfadenitis vrata,

egzantem, febrlino stanje i rubella postvacc. Drugo, po broju nuspojava, je DTPa-IPV-HiB cjepivo (

39 ): alergijska reakcija (urtikarija), hipotono-hiporesponzivna epizoda, lokalna reakcija, povišena

tjelesna temperatura, neutješan plač, osip i tremor. Potom slijedi DTPa cjepivo čija je primjena

izazvala pojavu pireksije i lokalne reakcije u 37 slučajeva. Primjena Td ( + IPV ) uzrokovala je

lokalnu reakciju u 24 slučaja. Na kraju možemo spomenuti kako je primjena BCG-a kod određenih

pojedinaca izazvala eritem, limfadenitis i lokalnu reakciju.

102

45. Jehovini svjedoci

Slučaj 1

Slučaj, 28-godišnje rodilje V. R. Š., koja je također članica vjerske zajednice Jehovinih

svjedoka. Njen slučaj započinje nakon što je u bolnici u Petrovoj rodila zdravo dijete, međutim, došlo

je do postporođajnih komplikacija. Naime, u dva do pet posto vaginalnih porođaja, pa tako i u ovom

slučaju, došlo je do ozljede rodnice i obilnog krvarenja. Kako krvarenje nije prestajalo, rodilja je

ponovno odvedena na šivanje te tada izgubila veću količinu krvi. Krv se mogla nadoknadit

transfuzijom, međutim pacijentica je bila strogo protiv toga. U svemu tome, podupirao ju je i njen

suprug, također član iste vjerske zajednice. Kako bi se i pravno osigurao, par je već pri prijemu u

bolnicu donio potpisanu potvrdu , ovjerenu od javnog bilježnika, da ni u kom slučaju ne žele da rodilja

primi tuđu krv. Liječnici su je i usprkos tome pokušavali odgovorit od tako sulude ideje, međutim par

je ostao čvrsto pri svojoj odluci. U Petrovoj bolnici tada je započela enormna bitka za život ove mlade

žene. Raznim medicinskim preparatima joj se pokušalo stabilizirat stanje. U zamjenu za krv primala je

velike količine tekućina koje nisu krvni derivati, kako bi se nadoknadio gubitak volumena. Međutim,

tu nije bila riječ o adekvatnoj zamjeni za krv jer te tekućine ne sadrže eritrocite, jedine prijenosnike

kisika u organizmu. Osim toga, rodilji je dan jedan vrlo kvalitetan, ali zato skup lijek, eritropoetin, čija

je funkcija poticanje produkcije eritrocita u koštanoj srži. Ali i nakon davanja ovog lijeka, preživljenje

pacijentice je bilo upitno s obzirom da za početak djelovanja lijeka treba od pet do sedam dana. Iz tog

razloga cijela Petrova bolnica je bila na iglama, praktički uopće nije spavala danonoćno bdijući nad

ovom mladom ženom. Na sreću, stanje se nakon nekog vremena stabiliziralo te je rodilja teškom

mukom izvučena iz životno ugrožavajuće situacije. Druga strana medalje u ovom slučaju je da je

Petrovu bolnicu cijeli ovaj tretman i briga oko pacijentice koštalo pola mjesečnog budžeta, od čega je

Ministarstvo zdravstva pokrilo samo dio.

Slučaj 2.

Slučaj 59-godišnje S. O., koja je član vjerske zajednice Jehovinih svjedoka od svoje 15.

godine. Tijekom života imala je šest operacija od kojih su tri bile ginekološke, jedna operacija žuči,

jedna karcinoma dojke i posljednja operacija glave. Najgore su bile ginekološke operacije koje je

preživjela još kao mlada djevojka kada je iz medicinskih razloga morala odstraniti maternicu.

"Kao mlada zbog ginekoloških problema triput sam bila na operaciji. Najgora je bila treća, 1988., kad

mi je kirurg izvadio maternicu. Tada sam na jajniku imala i cistu povezanu s crijevom koja je za

vrijeme operacije prsnula. Pojavila se sepsa i nastalo je mnogo problema. Bila sam 100 posto sigurna

da sam u smrtnoj opasnosti. Nakon operacije otvorili su me još jednom da izvade gazu koja je ostala u

trbušnoj šupljini. Ležeći u krevetu, razmišljala sam kako moram ostati budna jer ako zaspim neću se

više probuditi. Tako sam tri noći probdjela. Cijelo vrijeme bila sam pri punoj svijesti, molila i

vjerovala da me Bog neće ostaviti. Dobivala sam mnogo infuzije i oporavljala se brže nego druge

pacijentice u sobi. To je bila jedina operacija kad su mi liječnici preporučili transfuziju krvi. Odbila

sam njihov prijedlog,makar i po cijenu života, te ostala pri vlastitim uvjerenjima jer mislim da

transfuzija krvi nije po Božjoj volji. Dosad nikad nisam odbila liječničku pomoć i nitko mi nije u lice

rekao da sam luda. Nemam pravo nikoga osuđivati, ali mislim da oni koji primaju krv čine grijeh. Da

u nesvjesnom stanju primim tuđu krv, bila bih očajna, izbezumljena. Ne znam kako bih to podnijela i

mislim da nikad više ne bih bila ista osoba. Moj bi život tada bio jednak nuli.Najvažnije mi je održati

dobar odnos s Bogom“, kazala je 59-godišnja S. O., koja je od svoje 15. godine član vjerske zajednice

Jehovinih svjedoka. Živi sa suprugom u stanu u Novom Zagrebu i dosad je imala šest operacija. Uz

navedene tri ginekološke, operirala je žuč, karcinom dojke, a zadnja je bila na prošlogodišnju Staru

103

godinu, kad je operirala glavu. "Vjera me spasila i ojačala, zato sam sretna iako sam mnogo propatila.

Da se sve ponovi, postupila bih na jednak način. Želim ostati vjerna sebi i Bogu", kazala je S. O.

104

46. Komunikacija s bolesnikom

Prikaz slučaja:

Pacijent je 69-godišnji muškarac, inače imigrant iz Irana. Doveden je u bolnicu zbog sljedećih

simptoma: iskašljavanje krvi, teško disanje, bol u prsima, umor i glavobolja.

Pacijentu je stabiliziran i napravljena mu je daljnja obrada. Međutim pacijent ne govori nijedan jezik

osim iranskog, zbog čega se komunikacija provodi preko sina koji govori engleski (u pratnji je još i

supruga, koja također ne govori engleski). Bolesnik zbog svojih vjerskih uvjerenja ne jede bolničku

hranu, već mu je žena i sin donose izvana.

Nakon dijagnostičke obrade ustanovljeno je da pacijent boluje od raka pluća. Liječnik mu pokušava

preko sina koji prevodi objasniti ozbiljnost situacije te daljnje liječenje, međutim sin ne prenosi točne

podatke već uljepšava situaciju. Umjesto da prevede da ima rak, samo mu kaže da je bolestan.Također

kada vidi da se otac uzrujao ne prenese mu pravu istinu o liječenju(kemoterapiji i zračenju), već mu

kaže da mora mirovati, dobro se hraniti, i da su mu preporučeni «jaki lijekovi». Pacijent odlučuje

vratiti se u krug svoje obitelji i ne uzimati te «jake lijekove».

105

47. Genetičko testiranje

Genetičko testiranje je među najnovijim i najsofisticiranijim tehnikama u dokazivanju genetičkih

poremećaja (proučava se DNA molekula). Genetičko testiranje obuhvaća i biokemijske testove za

produkte gena, kao što su enzimi i drugi proteini. Korisno je u sljedećim slučajevima:

1. otkrivanje prenositelja bolesnog gena

2. predimplantacijsko genetičko testiranje

3. prenatalno dijagnostičko testiranje

4. screening novorođenčeta

5. obrada slijeda nukleotida u DNA molekuli

6. predsimptomatsko testiranje zbog pretpostavke razvitka poremećaja u odrasloj dobi

(Huntingtonova bolest)

7. predsimptomatsko testiranje zbog pretpostavke razvitka tumora i Alzheimerove bolesti u

odrasloj dobi

8. forenzika

Genetičko testiranje omogućuje predvidjeti naslijeđivanje pojedinih bolesti, a također se koristi i kod

određivanja genetičkog materijala oca djeteta, ili kod određivanja podrijetla osobe. Svaka osoba ima 2

kopije pojedinog gena (osim X- vezanih gena koje naslijeđuju muška djeca preko majke), jedan

dobivamo od majke, a drugi od oca. Ljudski genom sadrži oko 20.000 do 25.000 gena. Genetičko

testiranje proučava kromosome pojedinca, a biokemijskim testovima omogućava otkrivanje prisutnosti

eventualnih genetičkih bolesti, mutacija gena povezanih s povećanim rizikom obolijevanja od

genetičkih poremećaja. Testiranje otkriva promjene kromosoma, gene ili proteina. U većini slučajeva,

testiranje se koristi u pronalasku promjena koje su povezane s nasljednim poremećajima. Rezultat

genetičkog testa može potvrditi ili negirati pretpostavljeno genetičko naslijeđe, a također pomoći

odrediti pacijentove izglede da razvije ili dalje prenese genetički poremećaj. Trenutno su u uporabi

nekoliko stotina testova, a sve ih se više i više razvija.

Medicinski postupak:

Genetičko testiranje se provodi na uzorku krvi, kose, kože, amnionske tekućine ili drugih tkiva.

Uzorak se šalje u laboratorij gdje tehničari traže specifične promjene u kromosomima, DNA, ili

proteinima, ovisno na što se sumnja. Laboratorij potom predočuje rezultate testa napismeno liječniku

testirane osobe ili genetičkom savjetniku.

Rutinski screening testovi novorođenčeta se izvode na malim uzorcima krvi koji se dobivaju iz

djetetove pete.

Rizici

Rizici genetičkog testiranja su mali, posebno za ona testiranja koja kao uzorak koriste krv ili dio

bukalne sluznice. Postupak kod prenatalne dijagnostike nosi mali, ali realan rizik abortusa jer se kao

uzorak koristi amnionska tekućina ili tkivo oko fetusa.

106

Genetičko testiranje utječe na emocionalno, socijalno i financijsko stanje pacijenta. Osoba se može

osjećati ljuto, depresivno, tjeskobno ili krivo zbog svojih rezultata. Ponekad dolazi do „genetičke

diskriminacije“. Neki pojedinci izbjegavaju testiranja zbog straha da će biti stigmatizirani.

Testiranje pruža ograničene informacije jer često ne može odrediti hoće li se kod osobe ispoljiti

simptomi poremećaja, koliko će ozbiljni ti simptomi biti, te hoće li poremećaj napredovati s

vremenom. Sljedeći veliki nedostatak genetičkog testiranja je ograničenost u liječenju pojedinih

poremećaja pošto su dijagnosticirani. Iznimno je važno da svaka osoba koja se podvrgava ovakvom

testiranju razumije navedene rizike, te da ih dobro „odvaže“ prije podvrgavanja testovima.Primjeri

genetičkog testiranja:

Pr. 1. Obrada (screening) novorođenčeta: Ova vrsta screeninga se koristi netom nakon rođenja

djeteta u svrhu otkrivanja genetičkog poremećaja koji se može liječiti u najranijem djetinjstvu.

Testiranje ovakve vrste je najraširenije. U današnjem svijetu, testiranje na fenilketonuriju i

kongenitalnu hipotireozu je obvezno.

Pr. 2. Testiranje prenositelja gena: Identificira osobe koje nose 1 kopiju genske mutacije koja, ako

postoji u dvjema kopijama, uzrokuje genetički poremećaj. Ovakva vrsta testiranja se prvenstveno

provodi kod osoba koje u obiteljskoj anamnezi imaju određeni genetički poremećaj, i određenih

etničkih skupina s povećanim rizikom određenog genetičkog stanja. Ukoliko se testiranju podvrgnu

oba roditelja, test može pružiti informacije o riziku toga para da dobiju dijete s genetičkim

poremećajem.

Pr. 3. Prenatalno testiranje: Prenatalno testiranje se koristi u otkrivanju promjena fetusovih gena ili

kromosoma prije rođenja. Ova vrsta testiranja se nudi parovima s povećanim rizikom da dobiju dijete s

genetičkim ili kromosomskim poremećajem. U nekim slučajevima prenatalno testiranje može odagnati

sumnje para ili im pomoći u odluci da li da naprave abortus. Ipak, ne može otkriti sve moguće

nasljedne poremećaje i defekte. Prenatalno testiranje dobiva na sve većoj važnosti, a pogotovo kod

trudnica u 30-im godinama, kod kojih postoji izniman rizik da rode djecu s anomalijama. Tipičan

primjer je trisomija 21 ili Downov sindrom koji je u porastu, stoga se danas svim „starijim“

trudnicama preporuča napraviti sljedeću prenatalnu dijagnostiku: Double/Tripple test, ultrazvučni

probir, color doppler, biopsiju korionskih resica i amniocentezu. Pošto pacijentica dozna nosi li dijete

s Downovim sindromom ili ne, može se na vrijeme odlučiti želi li roditi dijete ili ne.

Slučaj 1.

107

„U Genetički informacijski centar dolazi uredno obučen, pristojan mladi bračni par s malim djetetom –

ona čistačica, a on gradski smetlar. Nekoliko izmijenjenih rečenica bilo je dovoljno da me upozori na

mentalnu retardaciju oba bračna partnera (muž je nositelj kromosomopatije, žena je s idiopatskom

oligofrenijom). Njihovo trogodišnje dijete, s jakom mentalnom retardacijom, poslala sam, uz želju

roditelja, na habilitaciju u odgovarajući centar. Kako se nakon toga nisu godinama javljali, a kao

pedijatra me zanimala sudbina djeteta, pozvala sam roditelje, no umjesto njih, došao je djed s

nepokretnim petogodišnjim djetetom u naručju. Rekao mi je, da je prvo dijete azilirano, a da je ovo

drugo dijete njegove kćeri i zeta pa me moli da ga smjestim u neki dom jer kćer baš te dane očekuje

treći porod, a njegova žena i on, stari i nemoćni, ne mogu dalje brinuti o djeci njegove kćeri, koja je

„sirota dobra, lako rađa, ali nije se u stanju, niti ona, niti njezin muž, iako rade, brinuti se o odgoju

djece“ koja su, kako se iz prva dva primjera vidi, još jače mentalno zahvaćena nego li njihovi

roditelji.“

Nekoliko godina kasnije, liječnicu je zanimala sudbina djeteta te je odlučila pozvati roditelje koji se,

nakon prvog kontakta, nisu više javljali. Na njeno iznenađenje, umjesto njih, liječnicu je posjetio djed

s nepokretnim petogodišnjim djetetom u ruci. Bilo je to drugo dijete njegove kćeri i zeta, a liječnica je

iz razgovora uskoro doznala da je prvo dijete već smješteno u dom te da njegova kćer uskoro očekuje i

treće dijete. Djed je posjetio pedijatricu sa zamolbom da smjesti drugo dijete u dom, jer se on i

njegova supruga ne mogu dalje brinuti o njenoj djeci. Naime, njih dvoje su stari i nemoćni, a njegova

kćer je „sirota dobra, lako rađa, ali nije u stanju niti ona niti njezin muž, brinuti se o odgoju djece“.

Iako je mlada majka očito sposobna za rad, kao i njezin suprug, njena mentalna dob je između 9 i 12

godina i u svakodnevnom životu ne može potpuno samostalno funkcionirati. Njoj i mužu potrebna je

pomoć, pogotovu u brizi za djecu. Pri posjetu liječnici, otac mlade gospođe je rekao kako je njegova

kćer baš tih dana pred porodom te on i njegova žena, nažalost, nisu više u mogućnosti brinuti o svojim

unucima. Iz prva dva poroda jasno je da su djeca još jače mentalno zahvaćeni od svojih roditelja.

Slučaj 2

Žena (36.g.), majka tri zdrava sina, dolazi u kliniku za ginekologiju i objašnjava da je tijekom spolnog

odnosa pukao prezervativ, te da pretpostavlja da je sada već oko 10 tjedana trudna. Htjela bi utvrditi

spol djeteta, i ukoliko se uspostavi da je dijete muškog spola pobaciti.

Slučaj 3.

Mladi bračni par ima poteškoća u ostvarivanju trudnoće i odlučili su se na umjetnu oplodnju. Prilikom

uzimanja povijesti bolesti od bračnog para, liječnik saznaje da je ženin otac umro od Huntingtonove

bolesti (koreje). Ona sada ima 29 godina i nije testirana za gen koreje, jer ne želi znati hoće li oboljeti

od iste. Njen suprug postavlja pitanje može li se utvrditi gen samo kod djeteta i implantirati onaj

embrij koji ga ne nosi, s tim da se preskoči testiranje majke i obavještavanje roditelja ukoliko taj gen

postoji kod djeteta i time i kod majke.

Huntingtonova koreja je autosomno dominantno nasljedna bolest. Mutirani gen je smješten na

kromosmu 4, što omogućuje i prenatalnu dijagnozu ove bolesti. Bolest se pojavljuje podjednako u

108

muškaraca i žena u 4. ili 5. desetljeću. Oboljeli obično umire 15-ak godina od početka simptoma.

Simptomi su razdražljivost, depresija, nekontrolirani pokreti i trzajevi tijela, do potpune paralize.

Također dolazi i do poremećaja govora i do potpunog propadanja spoznajnih funkcija.

109

48. Sterilizacija

Slučaj iz prakse

„Mlada djevojka,nezavršeni student,boluje od shizofrenije,a majka joj je dodijeljena kao skrbnik;

djevojka često „odluta“, pa se s jednog lutanja vratila gravidna i rodila dijete nepoznata čovjeka, a sad

ni godinu dana nakon prvoga poroda, opet je trudna s nepoznatom osobom. Majka ne zna kako da

spriječi kćerine neodgovorne postupke, koji će se sigurno ponavljati kroz još dugi niz godina njezine

fiziološke sposobnosti za prokreaciju. Majka dolazi da me zamoli za preporuku da ginekologu

predložim sterilizaciju kćeri iz eugeničkih razloga..“

STERILIZACIJA – ''METODE'' U INDIJI I KINI

''Sterilizirajte se i možda dobijete automobil, moto je zdravstvenih službenika u indijskoj pokrajini

Radžastan, gdje su pozvali sve muškarce i žene da sudjeluju u “nagradnoj igri” koja bi trebala

zaustaviti zabrinjavajući rast stanovništva. Svi koji se steriliziraju mogu dobiti najjeftiniji auto na

svijetu, indijski Tato Nano, a parovi koji se na to odluče mogu prije i razgledati performanse svog

potencijalnog vozila. Sitaram Sharma, liječnik iz zapadne Indije, nada se da prilika za automobil

mogla na sterilizaciju natjerati najmanje 20 tisuća parova. U nagradnoj igri, nazovimo je prigodno

“steriliziraj se i ti”, mogu se osvojiti i motocikli, televizori i mikseri, prenosi BBC. Indijska vlada je

zabrinuta zbog rasta populacije u zemlji, a očekuje se da bi Indija do 2030. mogla prestići i Kinu.''

Kineska politika jednoga djeteta se počela provoditi 1979. godine s ciljem snižavanja stope nataliteta

te smanjenjem gospodarskih i ekoloških problema u državi. Oženjeni parovi u kineskim gradovima

smiju imati jedno dijete, a samo u slučajevima kad je prvo dijete djevojčica, dopušta se i drugo dijete.

Prema podacima, od početka provođenja te politike do 2 000. godine je spriječeno 250 milijuna

poroda. Kineske vlasti politiku jednoga djeteta planiraju provoditi još 50 godina.''

''LIJEČNICI na jugu Kine užurbanim tempom rade kako bi ispunili nalog vlade da se u sljedećim

danima prisilno sterilizira 10.000 ljudi. Medicinsko osoblje u gradu Puningun na jugu Kine u okviru

programa za nadzor populacije predviđa sterilizaciju oko 10.000 muškaraca i žena koji već imaju

jedno dijete, upozorava Amnesty International.

Vlasti su za parove koji se budu protivili sterilizaciji predvidjeli oštre kazne. Kineski mediji prenose

da su parovima koji ne pristaju na sterilizaciju uhićeni roditelji i ostala rodbina. U Puningunu je

uhićeno više stotina ljudi. Amnesty International je prisilnu sterilizaciju nazvao "mučenjem". Kate

Allen ravnateljica britanskoga Amnestyja je iskazala zgražanje postupcima na jugu Kine. "Strašno je

da se vlasti koriste takvim metodama, a podaci o uhićenim članovima obitelji onih koji se protive

sterilizaciji su alarmantni", rekla je Allen.

110

49. UN i kontrola rađanja

Počevši od kraja 60.-ih godina 20. stoljeća pod pritiskom Švedske, Indije, Pakistana i

zagovornika Malthusove teorije, UN je preko UNICEF-a počeo financirati kontrolu rađanja preko

financiranja i promoviranja kontracepcije, pobačaja i sterilizacije širom svijeta. UNICEF i Svjetska

zdravstvena organizacija su 1972. godine postigle dogovor o suradnji u promicanju kontrole rađanja i

planiranja obitelji. Od 1987. godine UNICEF podržava pobačaj kao metodu planiranja obitelji. Na

Filipinama, UNICEF je preveo cijepljenje 3,4 milijuna žena, što je kod većine žena dovelo do potpune

ili privremene neplodnosti. Slični slučajevi zabilježeni su i u Meksiku, Nikaragvi i drugdje.

UNICEF je donio kontroverznu odluku 1997. godine, kojom je Kinu proglasio najprijateljskijom

zemljom na svijetu po pitanju djece, usprkos kineskoj politici, da parovi mogu imati samo jedno dijete.

Uz to zabilježeni su brojni slučajevi rada na crno kineske djece u nehumanim uvjetima, veliki broj

pobačaja i čedomorstva pogotovo djevojčica, jer kineske obitelji smiju imati samo jedno dijete. U

pojedinim pokrajinama Kine, vlasti su organizirale prisilne sterilizacije i pobačaje. UNICEF i UNFPA

finaciraju Kinu s 5 milijuna dolara godišnje u potpori kineske politike jednog djeteta.

Institut za istraživanje populacije (PRI) 1999. godine objavio je priopćenje, kako u Afriku stižu

brodovi puni kontracepcijskih i abortivnih sredstava umjesto hrane i lijekova, koje traže afričke

države.

111

50. Eugenički pokreti

Eugenički pokret u SAD-u

Pokret je poduprlo ponovno otkriće Mendelovih zakona (godine 1900. ) te pogrešno uvjerenje

da su sva ili bar većina ljudskih obilježja genetski određena te da se prenose s roditelja na dijete. Isto

se tako smatralo da je gen jedinica koja se ne mijenja, te da je prosudbom genetskih osobina roditelja

moguće predvidjeti genetsku vrijednost njihove djece.

Povećana zaokupljenost socijalnim problemima i mišljenje da su izopačenost, nezaposlenost,

kriminalitet, prostitucija i kronični alkoholizam povezani s nasljeđem te da se mnoge bolesti čovjeka

poput maloumnosti, prirođenih anomalija, epilepsije itd izravno nasljeđuju, doveli su do zaključka, da

se mogu kontrolirati eugeničkim mjerama.

Na toj znanstvenoj i društvenoj osnovi pojavio se određen broj biologa i drugih znanstvenika koji su

zajedno s političarima i ostalim ljudima strahovali da se američko društvo udaljuje od anglosaksonske

superiornosti na nižu razinu.Takvo ozračje bilo je plodno tlo za eugeničke ideje.

Zakoni o eugeničkoj sterilizaciji

Tijekom devedesetih godina 19. st. započinju akcije za donošenje zakona o sterilizaciji nepodobnih

osoba. Indijana je bila prva savezna država koja je 1907. izglasala zakon o sterilizaciji na eugeničkim

načelima. Usprkos jakom suprotstavljanju Rimokatoličke crkve i mnogih građana, trideset saveznih

američkih država prihvatilo je nedobrovoljne mjere sterilizacije. Neki od tih zakona odnose se na vrlo

široko područje "oštećenih" ljudi uključujući seksualno nastrane osobe, epileptičare, pijance,

narkomane i druge ljude izopačene bolestima. Sterilizacija duševno zaostalih osoba u državnim

zavodima praktički je potpuno prestala tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, ali su zakoni ostali do

danas. Daljnje rasprave oko sterilizacije duševno zaostalih osoba nisu više bile povezane s genetikom.

Osnovni razlog za taj zahvat danas je zaštita nesposobnih osoba i njihovo pravo na sterilizaciju.

Povijest eugeničke sterilizacije u SAD-u pokazuje, da su tisuće ljudi bile sterilizirane silom, premda

nisu bili duševno zaostali. Mnogi, poput Crnaca, neželjeno su sterilizirani samo zbog rase ili

siromaštva, koje im nije dopuštalo plaćanje za uzdržavanje njih samih ili njihove djece.

Eugenika u Njemačkoj

Korijeni eugeničkog programa u Njemačkoj sežu mnogo ranije od dolaska nacista na vlast.

Rano zanimanje za pokretom rasne higijene potaknuli su u Njemačkoj socijalni problemi prouzročeni

brzom i progresivnom industrijalizacijom u drugoj polovici 19. stoljeća. U početku je pokret rasne

higijene bio usmjeren na budućnost njemačke rase i naroda i nije imao prave rasističke ili političke

prizvuke. Prvi prodor njemačkih eugeničkih ideja u privatni život počinje 1908. godine kada su u

njemačkoj koloniji u jugozapadnoj Africi poništeni svi mješoviti brakovi te zabranjeni budući, a

supružnici Nijemci lišeni građanskih prava.

Činjenice nadalje pokazuju ,da nacističku eugeničku politiku nisu širili samo nacisti SS-ovci, nego i

liječnici, osobito mlađi, koji su odmah na početku nacističkog pokreta u Njemačkoj pristupili partiji.

Kako je nacistička partija širila ideje rasne higijene, liječnici članovi partije prihvatili su povjereni im

zadatak mijenjajući svoju ulogu "liječnika za pojedinca" u "liječnika nacije".

112

Njemački pokret s kraja tridesetih godina 20. stoljeća usmjeren na teško zaostalu i oštećenu djecu u

zavodima za duševno zaostale, proširio se najprije na stariju djecu s razvojnim nepravilnostima, zatim

na zdravu židovsku djecu te na odrasle ljude čije su se bolesti smatrale neizlječivima ili čiji životi

“nisu bili vrijedni življenja”. Nakon napada na Poljsku, a posebice nakon napada na Rusiju mnogi

timovi koji su sudjelovali u programima neželjene eutanazije u Njemačkoj bili su poslani u osvojene

zemlje, u kojima su podizali kampove smrti za političke zatvorenike, Židove, Rome i druge

“nepodobne” osobe.

Vrlo je važno znati, da su upravo liječnici i drugi zdravstveni radnici izabirali zatvorenike koje je

trebalo ubiti. Postoje mnogi dokumenti iz kojih se vidi da su sami liječnici vjerovali, da je to ispravno.

Medicinska eugenika

Klasična eugenika je, kako smo vidjeli, negativna. Nije bila samo agresivna i brutalna, već i

nedjelotvorna. Zapravo bi bilo kakav eugenički plan mogli narušiti biološki, sociološki ili psihološki

čimbenici izvan našega nazora. Nametanje negativne eugenike je u suprotnosti sa slobodom i

dostojanstvom čovjeka i zato je neprihvatljivo u većini demokratskih društava. Međutim nagli razvoj

biotehnologije, kojemu smo svjedoci, mogao bi dovesti do ponovne pojave eugenike kao socijalnoga

projekta.

Osvrnut ću se na novu medicinsku eugeniku koju predstavlja izbor, a ne manipulacija genoma

(Testart, 1995). Usporedba metoda klasične i nove medicinske eugenike pokazuje znatne razlike. Tako

sterilizaciju nosioca patološkog dominantnog ili recesivnog X-vezanog gena ili kasni prekid trudnoće

zbog prenatalno otkrivenog bolesnog ili oštećenog ploda, parovi i društvo općenito teško prihvaćaju.

Isto tako uklanjanje malformiranog novorođenčeta te izbor spola djeteta, što se još uvijek čini u

nekim azijskim zemljama, većina današnjeg civiliziranog svijeta više ne dopušta. Naprotiv, parovi i

društvo dobro prihvaćaju genetsko savjetovanje, odnosno prijenos samo nekih zametaka u maternicu

nakon oplodnje u epruveti i genetskog testiranja.

Područje reproduktivnih prava je, možemo to slobodno reći, jedno od najkontroverznijih područja

današnje medicine.

113

51. Reprodukcijska prava

Reprodukcijska prava kao pravni dokument su se počela pojavljivati u sklopu podskupine

ljudskih prava iz 1968. godine na Trećoj konferenciji o ljudskim pravima u Teheranu. U Teheranskoj

izjavi stoji: "Roditelji imaju osnovno pravo slobodno i odgovorno odlučivati o broju i vremenskom

razmaku između svoje djece i pravo na odgovarajuće obrazovanje i informiranje o tome“. Ovo pravo

je potvrđeno i od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda iz 1974. godine u „Deklaraciji o

društvenom napretku i razvoju“ u kojem se navodi: "Obitelj kao osnovna jedinica društva i prirodne

sredine za razvoj i dobrobit svih njezinih članova, osobito djece i mladeži, treba pomagati i štititi tako

da se može u potpunosti preuzeti odgovornost unutar zajednice. Roditelji imaju isključivo pravo da

slobodno i odgovorno odredi o broju i planiranju članova unutar obitelji“.

Daljnji razvoj reprodukcijskih prava se dogodio na Međunarodna konferencija o populaciji i

razvoju u Egipatu, Kairo 1994. U neobvezujućim zaključcima se navodi da bi svako društvo trebalo

osigurati svojim građanima pristup zdravstvenim uslugama iz područja reproduktivne medicine,

ginekologije i porodništva. Konferencija spominje metode lječenja i prevencije neplodnosti te se

također prvi put spominje u sklopu planiranja obitelji abortus kao metoda planiranja.

Cilj Akcijskog programa bio je da vlade potpisnice, povedu više brige o samim

reproduktivnim potrebama svojih građana, a ne da se samo drže ciljeva demografske politike. Također

je preporučeno da planiranje obitelji bude smješteno unutar postojećeg sustava zdravstvene skrbi, koji

uključuje službe za sigurno vođenje trudnoće, skrb za one sa spolno prenosivim bolestima, te skrb za

majke koje su pobacile. Na toj konferenciji nekoliko se zemalja ogradilo od samog koncepta

reproduktivnih prava ili pak nekog njihovog dijela. Tako se Ekvador citirajući svoj Ustav u kojem

stoji: ''nepovredivost života, zaštita djeteta od trenutka začeća, sloboda savjesti i vjeroispovijesti,

zaštita obitelji kao osnovne jedinice društva, odgovorno roditeljstvo, pravo roditelja da odgajaju svoju

djecu, te vladina politika oblikovanja stanovništva i razvojnih planova u skladu s načelima poštivanja

suvereniteta'' , ogradio od pojmova kao što su ''regulacija fertilnosti'', ''prekid trudnoće'',

''reproduktivno zdravlje'', ''reproduktivna prava'', ''neželjena djeca'', smatrajući da ona po sebi mogu

uključivati pobačaj. Takav stav zastupala je većina zemalja Latinske Amerike, Sveta Stolica, pa i

islamističke zemlje koje su usprotivile svim onim točkama programa koji nisu bile u skladu sa

šerijatskim zakonom.

Možemo reći da je uspjeh Akcijskog programa iz Kaira djelomičan. Naime, većina je država

osim zaštite osnovnih ljudskih prava, počela provoditi zdravstvene programe na području

reproduktivnog zdravlja s ciljem integriranja zdravlja djeteta i majke s planiranjem obitelji. Dosta je

pažnje posvećeno zdravlju adolescenata i nesigurnom pobačaju. No nisu ga, kako je već prije bilo

navedeno, sve zemlje usvojile, među kojima su se našle i SAD. Kao jedna od najkontroverznijih

točaka programa bila je ona o sigurnom pobačaju, Naravno da je to izazvalo velike polemike, i

protivljenja od strane ''pro-life'' aktivista, ali i religija koje se oštro protive takvom činu. No međutim,

uvidjevši da se radi o veoma spornom pitanju delegati prisutni na konferenciji u Kairu, su se suzdržali

od bilo kakvih preporuka vezanih uz legalizaciju pobačaja, te su se zadržali na savjetovanju vlada da

osiguraju pravilnu skrb nakon pobačaja i ulažu u programe smanjenja broja neželjenih trudnoća. Nije

se odustajalo od jedinstvene zdravstvene politike po pitanju reproduktivnih prava, pa je tako WHO

dao svoje mišljenje i svrstao se uz zagovornike pobačaja svojom izjavom da je ''siguran, legalan

pobačaj osnovno pravo žene bez obzira gdje ona živi'' ; ''nesiguran pobačaj je tiha pandemija''. Tome

valja pridodati i ''Rezoluciju o dekriminalizaciji pobačaja'' koja se izvodi u prihvatljivom gestacijskom

razdoblju, te osiguran pristup sigurnom pobačaju, koja je donesena na Parlamentarnoj skupštini Vijeća

Europe 2008. godine. Treba naglasiti da su pobornici prava na pobačaja provodili jako agresivnu

114

politiku pritisaka na međunarodne institucije, koristeći se pritom i manipulacijama samog termina

''reproduktivna prava''. Najbolji odgovor na to bila je izjava američkog dužnosnika Al Gore, nekoliko

dana prije konferencije u Kairu: ''Trebamo skinuti lažne probleme s dnevnog reda: SAD nema

namjeru poduprijeti pokušaje ozakonjavanja prava na pobačaj, te smatra da se pobačaj, kao takav, ne

bi smio poticati kao metoda u planiranju obitelji.'' Tome u prilog ide i izjava Europskog suda za

ljudska prava u kojoj stoji da Europska konvencija o ljudskim pravima ne sadrži pravo na pobačaj.

U protekla dva desetljeća bilo je puno diskusija na temu reproduktivnih prava. Tako su između

ostalog UN i WHO poveli široku javnu raspravu, čiji je naglasak bio na ženskim aspektima prava kao

što su: planiranje obitelji, seksualna edukacija, menopauza, smanjenje učestalosti vaginalne fistule,

povezanost između reproduktivnog zdravlja i ekonomskog statusa. Činjenica da se ta prava žene

odjeljuju, pravdaju se činjenicom da su ona logičan izvod iz osnovnih ljudskih prava - sloboda od

diskriminacije na socijalnom i ekonomskom planu . Slijedom toga je nastao i pokret ''reproduktivna

pravda'' koji promovira sve ovo netom već rečeno. Paralelno s tim, pojavljuju se razne organizacije

koje se bore za reproduktivna prava muškaraca, koja najčešće uključuju borbu protiv: spolno

prenosivih bolesti, raka, izloženosti toksinima.

Jedno od gorućih etičkih pitanja na tom području jest i ono o donaciji spermija. Mnoge države

su donijele i zakone vezane uz tu problematiku gdje je reguliran status i prava donora sperme; od toga

da li treba biti anoniman ili poznat primatelju, do toga da se ograniči broj donacija. No, i te zakonske

regulative nisu donijele ploda, budući da uz današnje nove tehnologije, a pogotovo DNA tehnologiju,

takve forme nije moguće zadovoljiti.

Za naše prilike, treba istaknuti da je na snazi još Zakon o zdravstvenim mjerama za

ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., po kojem je prekid trudnoće

moguć do isteka desetog tjedna od trenutka začeća, a ukoliko se radi dužem nošenju trudnoće,

potrebno je odobrenje komisije. Također je i regulirano pitanje umjetne oplodnje, te je prva takva

obavljena 1983. godine u Petrovoj bolnici. Taj kontroverzni zakon, doživio poneku dopunu od

neovisnosti RH-e, te je predmet raznih kritika, ponajviše od strane Katoličke Crkve u Hrvata. Naime,

Crkva se protivi umjetnoj oplodnji iz nekoliko razloga i smatra je teškim grijehom. U postupku

umjetne oplodnje, nastanak novoga ljudskoga života, odvaja se od bračnog spolnog odnosa, što se

protivi dostojanstvu i ulozi braka. Postupak heterologne umjetne oplodnje, kod koje se jajna stanica

majke oplodi spermijima donatora, obično dovodi do toga da dijete ne poznaje oca. Treba spomenuti i

pitanje ''surogat-majki'', koje je rašireno u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi. Stav Crkve je, da ne

postoji pravo na dijete pod svaku cijenu, već da postoji pravo djeteta, da se rodi kao plod bračnog čina

svojih roditelja te pravo, da ga se prizna kao osobu od trenutka njegova začeća. U enciklici Donum

Vitae, papa Ivan Pavao II. ističe, da ljudski embrij nastao umjetnom oplodnjom ima dostojanstvo kao i

odrasla osoba, jer je Božje stvorenje. Stoga zaslužuje brigu i pažnju kao i bilo koje drugo ljudsko

stvorenje. Crkva se protivi zamrzavanju embrija, eksperimentiranju nad njima ili korištenju u

kozmetičke svrhe. Crkva nije protiv djece rođene umjetnom oplodnjom. Zalaže se, da svako dijete

koje dođe na svijet tim putem bude prihvaćeno s ljubavlju. Pored toga treba spomenuti i pitanja

antenatalne dijagnostike i genetskog savjetovanja. Prije svega treba istaknuti činjenicu da je perinatalni

mortalitet prije stotinu godina u Hrvatskoj iznosio 200‰, a danas se primaknuo blizu teorijski

najnižem pragu, te iznosi 10‰. To je zasigurno posljedica i sve bolje dijagnostike i neonatalne skrbi.

No, i tu postoje određene etičke dileme. Problem se javlja ako se prilikom dijagnostičkog postupka

dokaže da je došlo do nekakvih malformacija ili oštećenja ploda. Svaki liječnik je dužan pružiti punu

informaciju roditeljima o plodu, ali odluku donose prvenstveno roditelji. Ukoliko se ta odluka kosi sa

stavom liječnika, on ima pravo pozvati se na svoju savjest, te odbiti daljnje liječenje. Dakle, zaključak

je da je antenatalna dijagnostika opravdana ako štiti integritet i život ljudskog embrija i fetusa i ako joj

115

je svrha liječenje ili sprečavanje malformacija i genetskih bolesti. No, ona nema nikakve svrhe i

opasna je ako je njezin cilj prepoznavanje genetskih poremećaja i anomalija radi pobačaja ploda.

Naposljetku se među reproduktivna prava ubrajaju i spolne bolesti. No najviše etičkih dilema i

prijepora od svih spolnih bolesti izaziva HIV-infekcija. One proizlaze iz potrebe za ravnotežom

između pojedinačnih i općih prava i dužnosti u borbi protiv infekcije za koju trenutačno nema

djelotvornog cjepiva ni zadovoljavajućeg liječenja. Povjerljivost i privatnost; obveza liječenja osoba s

infekcijom HIV-om ili AIDS-om; testiranje, savjetovanje i obavijesni pristanak; savjetovanje žena

zaraženih HIV-om koje su trudne ili planiraju trudnoću; smrt i umiranje, prestanak i odbijanje

liječenja; zdravstveni djealtnici zaraženi HIV-om; etički aspekti antiretrovirusnog liječenja samo su

neka od pitanja na koje treba dati odgovor.

U Republici Hrvatskoj je područje reprodukcijskih prva regulirano Zakonom o medicinskoj

potpomognutoj oplodnji prvi puta donesenog 17. srpnja 2009. Novi Zakon o medicinski

potpomognutoj oplodnji (N. N. 86/12.). Zakon propisuje liječenje neplodnosti medicinski

potpomognutom oplodnjom kod parova kod kojih je liječenje neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno

te poradi prenosa teških nasljednih bolesti....

Stav Katoličke Crkve kao najveće vjerske zajednice u R. H. je definiran 1951. na Drugom

vatikanskom koncilu enciklikom Donum vitae i poslije osamdesetih godina enciklikom Evangelium

vitae. Stavovi su sljedeći :

Život počinje začećem

Sve metode umjetne oplodnje nisu moralno prihvatljive jer odvajaju bračni čin od samog

stvaranja života

Zamrzavanje i ekperimentiranje na embrijima nije prihvatljivo

Posvojenje se preporuča kao metoda liječenja neplodnosti.

116

52. Testiranje na HIV

Testiranje na HIV izuzetno je važno za planiranje i provođenje učinkovite i kvalitetne

prevencije, praćenje trendova širenja kao i za dijagnostiku i liječenje ove bolesti. HIV testiranje mora

se provoditi uz poštivanje ljudskih prava i etičkih načela. Kod provođenja HIV testiranja prema

zajedničkim preporukama UN Tematske skupine za HIV/AIDS i Svjetske zdravstvene

organizacije mora se osigurati okruženje privatnosti i pružiti odgovarajuće savjetovanje prije i nakon

provođenja testiranja. Prema istim preporukama ova testiranja, uključujući i obvezno testiranje za

pojedine profesije. Obavijesni pristanak na testiranje podrazumijeva da je osoba informirana o

testiranju i da je ono dobrovoljno. Sukladno tome, obavijesni pristanak mora se sastojati od

informacije o kliničkoj koristi i prevencijskim koristima testiranja, o pravu pacijenta da odbije

testiranje, o pratećim uslugama koje će biti ponuđene i, u slučaju da je test pozitivan, o važnosti

prepoznavanja potrebe za informiranjem bilo koga koji je u riziku, a koji na drugi način ne bi doznao

da je izložen riziku. Sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenata, osobe koje su sposobne dati

pristanak imaju pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički, odnosno terapijski postupak. Ukoliko

pacijent nije sposoban dati pristanak (osobe koje nisu pri svijesti, pacijenti s težim duševnim

smetnjama, poslovno nesposobni te maloljetni pacijenti), traži se pristanak njegovog ili njezinog

zakonskog zastupnika odnosno skrbnika. Pristanak/odbijanje mora biti u pisanoj formi. Smatra se da je

u svim slučajevima neobveznog testiranja dovoljno, protivno Zakonu o zaštiti prava pacijenta, dobiti

usmeni pristanak.

Dobrovoljno savjetovanje i testiranje podrazumijeva povjerljiv odnos između osoba u procesu

testiranja i savjetovanja te potpunu zaštitu identiteta testirane osobe. Proces savjetovanja i testiranja je

potpuno anoniman (svi podaci se šifriraju). Testiranje na HIV obavlja se iz jednog uzorka krvi, u

laboratorijskim uvjetima, uz metode za potvrdu nalaza iz kojih proizlazi visoka pouzdanost testa.

Postupak laboratorijske obrade traje 7 dana, nakon čega se rezultat testa u neposrednom kontaktu

predočuje isključivo testiranome. Najčešće se koristi osnovni ELISA test kojim se otkrivaju specifična

antitijela u krvi, ukoliko postoji HIV infekcija. Mogu se koristiti i drugi testovi kao npr. Western-Blot

koji traži virusne proteine. Postoje i testovi kojima se otkriva sama RNA virusa (npr. PCR) i to već 10

do 15 dana od kada se infekcija dogodila, ali se takvi testovi ne koriste često za rutinska testiranja.

Važno je znati da tzv. brzi testovi koji se mogu kupiti u apotekama nisu za kućnu upotrebu i da ih

nikako ne treba koristiti za samotestiranje zbog nedovoljne preciznosti i zato što je svakoj osobi

neophodna podrška u trenutku kada saznaje rezultat. Rezultat testa može biti reaktivan (ili pozitivan tj.

seropozitivan) i nereaktivan (ili negativan tj. seronegativan). Pozitivan rezultat znači da je organizam

proizveo antitijela na HIV, da su ona po tom pronađena u krvi i da infekcija postoji. Pozitivan rezultat

se uvijek mora još jednom provjeriti drugom vrstom testa (Western-Blot testom). Negativan rezultat

znači da antitijela na HIV nisu pronađena u krvi. Još preciznije: to znači da, ukoliko su ispoštovani svi

kriteriji vezani za vrijeme koje mora proći od poslijednje prilike kada se infekcija mogla dogoditi

("razdoblje prozora" od 6 mjeseci), HIV infekcija ne postoji.

Postoje i različiti brzi testovi za dokaz infekcije koji se temelje na principu lateks-aglutinacije,

ali je njihova osjetljivost i specifičnost manja i iznosi 70-90%.

117

Testiranje na HIV u Hrvatskoj

Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 121/03), zdravstvenu zaštitu u Hrvatskoj, pa tako i

dijagnostiku, mogu pružati samo zdravstveni djelatnici, a dobiveni rezultati se izdaju isključivo osobi

koja se testirala te su najčešće gotovi sedam dana od testiranja. Ne smiju se davati telefonom,

elektroničkom poštom ili poštom. Ukoliko je nalaz pozitivan, osobu treba odmah uključiti u

program kliničkog liječenja i praćenja te službe pomoći i podrške.

Testiranje se savjetuje osobama s povećanim rizikom za infekciju HIV-om. Savjetuje se osobama koje

su imale nezaštićen homoseksualni ili heteroseksualni odnos, osobama koje su bile u kontaktu s krvlju

ili tjelesnim tekućinama zaražene osobe ili bilo koje osobe s rizičnim ponašanjem za prijenos HIV-a,

te djeci čije su majke bile zaražene HIV-om tijekom trudnoće.

U Republici Hrvatskoj provodi se testiranje na HIV isključivo onih osobama koje dobrovoljno pristaju

na testiranje, bez obzira radi li se testiranje osobama za koje se sumnja, na temelju kliničke slike, da su

zaražene HIV-om ili je osoba došla na testiranje zbog primarno preventivnih mjera, zbog rizičnog

ponašanja. Od 1987. uvedeno je i obavezno testiranje dobrovoljnih davatelja krvi pa je i testiranje na

HIV, koje se vrši na uzorcima darivatelja krvi, zapravo dobrovoljno.

U samom procesu savjetovanja i testiranja ne bi trebala biti narušena 3 osnovna pravila: dobrovoljnost,

povjerljivost, anonimnost.

Savjetovanje prije testiranja nosi određene prednosti: smanjenje stigme oko HIV problematike -

pružanje svih relevantnih informacija o HIV-u neutralnim i „neosuđujućim“ tonom, pomaže

korisnicima, kao i zdravstvenim djelatnicima, identificirati rizične faktore, pomaže korisnicima kako

bi počeli razmišljati o dobivanju pozitivnog rezultata i kako će reagirati na rezultat. Otkrivanje je tajne

ovlašteno:

a) u slučaju da je tajna priopćena uz pristanak pacijenta ili njegova surogata, odnosno treće

osobe na koju se tajna odnosi.

b) ako je, prema procjeni Suda, tajna otkrivena u općem interesu ili interesu druge osobe koji

je pretežniji od interesa čuvanja tajne; taj će interes biti pretežniji ako je korist, koja se ostvaruje

otkrivanjem tajne, veća od štete koju trpi osoba čija se tajna otkriva. U okviru ovog vaganja dobara

sudovi bi, primjerice, rješavali pitanje otkrivanja pozitivnog HIV-statusa jednog supružnika drugom,

unatoč protivljenju zaraženog supružnika).

c) ako postoje opći razlozi isključenja protupravnosti, kao što su krajnja nužda ili

pretpostavljeni pristanak i dr. (Pristanak pacijenta pretpostavlja se u slučajevima hitnje. čl. 18. ZZPP-

a).

d) ako je učinjena u skladu s posebnim propisima kojima se nalaže dužnost priopćavanja

određenih podataka, unatoč tome što su oni tajna (čl. 127. st. 2. ZZZ ). Posebni propisi obvezuju

liječnika da prijavi određene slučajeve prekida trudnoće ili neke spolne bolesti (npr. HIV/AIDS); ili je

liječnik obvezan podnijeti prijavu policiji ili državnom odvjetništvu kada tijekom obavljanja liječničke

djelatnosti posumnja na to da je smrt ili tjelesna ozljeda osobe nastala nasilnim putem te kada

posumnja da je malodobnoj ili nemoćnoj osobi zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo zapuštanjem ili

zlostavljanjem. HZZO i CST raznim reklamnim plakatima nastoje pozvati ljude koji su potencijalni

nositelji HIV-a na besplatno i anonimno testiranje, sa svrhom poboljšanja zdravstvene skrbi za te ljude

i spječavanjem daljnjeg širenja.

118

Liječnici su obvezni testirati se na hepatitis B ali ne i na HIV i nitko ih na to ne može primorati – ni

zakon, ni šef odjela, ni javnost. Protuzakonito je bilo koga prisilno testirati na HIV. Obvezno testiranje

na HIV dopušteno je samo prilikom doniranja organa ili davanja krvi.

Primjer iz prakse:

Slučaj: Radnik N. N. bio je kod svog liječnika koji mu je nakon razgovora i pregleda

savjetovao testiranje na HIV. Radnik je pristao na testiranje i test je bio pozitivan. Liječnik je

informaciju da je N. N. HIV-pozitivan pustio u javnost. Informacija je dospjela do poslodavca koji

uskoro raskida radni odnos s N. N.

119

53. Doping u sportu

Doping je termin koji označava zloupotrebu kemijskih sredstava i drugih vrsta medicinskih

intervencija od strane sportaša. Svrha dopinga je nadmašiti vlastite ili rezultate drugih natjecatelja.

Dopinške kontrole se provode prema Svjetskom kodeksu protiv dopinga i Međunarodnom standardu

za testiranje priređenom od strane WADA (World Anti Doping Agency) u konzultaciji s potpisnicima.

World Antidoping Agency (WADA) definira doping kao bilo što od navedenog: „Prisutnost

zabranjenih supstanci, njihovih metabolita, ili markera u tjelesnom uzorku sportaša; uporaba ili

spremnost na uporabu zabranjene metode; krivotvorenje ili pokušaj varanja s bilo kojim dijelom

procesa kontrole dopinga; posjedovanje zabranjenih supstanci ili metoda; prometovanje s bilo kojom

zabranjenom supsatancom ili zabranjenom metodom; propisivanje ili pokušaj propisivanja zabranjene

supstance bilo kojem sportašu; asistiranje, ohrabrivanje, pomaganje, prikrivanje ili bilo koji drugi tip

radnje koji uključuje povredu antidoping-pravila ili pokušaj povrede antidoping pravila ili pokušaj

povrede pravila.“

Hrvatski Olimpijski Odbor pridržava se WADA-ine liste zabranjenih supstanci, što znači da je

WADA-ina aktualna lista ujedno i aktualna lista HOO-a. WADA svoju listu aktualizira najmanje

jedanput godišnje te je za svako natjecanje uvijek navedeno koje se liste treba pridržavati.

Popis zabranjenih supstanci i metoda nalaze se na WADA-inoj web stranici i podijeljen je u tri grupe:

zabranjene susptance i metode u svakodnevom života sportaša, za vrijeme natjecanja i u pojedinim

sportovima.

Neke od mnogobrojnih zabranjenih supstanci u svakodnevnom životu su: anabolički androgeni,

peptički hormoni, faktori rasta i njima slične tvari (uključujući ljudski hormon rasta u nedozvoljenoj

koncentraciji, eritropoetin, inzulin), kortikotropini, LH (samo u muškaraca), različiti drugi hormoni,

beta-2 agonisti, diuretici.

Zabranjene supstance za vrijeme natjecanja su: sve tvari koje su zabranjene i u svakodnevnom životu,

različiti stimulansi (uključujući popularnu gvaranu), narkotici, kanabinoidi glukokortikoidi.

Supstance zabranjene u pojedinim sportovima su alkohol i beta blokatori. Primjerice, u natjecanju u

karateu natjecatelji ne smiju imati više od 0,10 g/L alkohola u ispitivanom uzorku, a u biljaru granica

je 0,20 g/L. U nekim sportovima zabranjeno je korištenje beta blokatora i izvan natjecanja. To su

streličarstvo i streljaštvo, dok je kod hrvanja, gimnastike i šaha zabranjeno njihovo korištenje jedino

tijekom natjecanja.

Doping kontrola je anonimna i nenajavljena. Igrač koji je odabran za kontrolu prima obavijest da će

biti testiran i u roku od 15 minuta nakon obavijesti mora se pojaviti u prostoriji za doping-kontrolu u

pratnji liječnika, odnosno bilo koga kojeg igrač izabere. Sportaš je cijelo vrijeme praćen i

službenikom doping-kontrole. Po dolasku u prostorije doping-kontrole, sportaš odabire jedan set za

doping kontrolu. Svaki set sadrži posudicu te A- i B-varijantu kontejnera (kontejner je plastična čaša s

mehanizmom) u koji će se zapečatiti uzorak urina. Prilikom ispunjavanja posudice urinom poželjna je

količina od 80 mL, a ako je količina manja, procedura se naziva partial sample test. Danom uzorku

urina, testnim trakicama ispituje se specifična težina i pH koji moraju biti u dozvoljenim granicama. U

protivnom uzorak ne zadovoljava uvjete. Npr. pretjerana razrijeđenost može ukazivati na pokušaj

razrijeđivanja uzorka u pokušaju da se maskira nedozvoljena supstanca ili pak na nedozvoljenu

uporabu diuretika.

120

Igrač na verbalne upute supervizora ulijeva polovicu urina u kontejner A te drugu polovicu u kontejner

B, zatim oba zatvori mehanizmom koji se ne može otvoriti drugačije osim uporabom sile. Kontejneri

se otvaraju u licenciranom laboratoriju od strane WADA-e gdje su poslani pod šifrom, a ne imenom i

prezimenom sportaša, kako bi se spriječile malverzacije. Po zatvaranju uzoraka igrač ispunjava upitnik

i ponovo odgovara na pitanja što je sve uzimao od lijekova i pripravaka.

U laboratoriju prvo se testira uzorak A. Ako je A negativan, B se uništava. U slučaju da je A

pozitivan, B se testira radi sigurnosti, te ukoliko je i B pozitivan, sportaš službeno biva proglašen

pozitivan na doping.

Sportaši koji se natječu na medunarodnoj i nacionalnoj razini mogu biti testirani bilo gdje i bilo kada.

Uzorak za analizu je urin. Odabir sportaša koji će biti testiran može biti nasumičan, ciljan ili prema

poretku. Dužnosnik dopinške kontrole osobno obavijesti sportaša o odabiru za kontrolu. Sportaš bi se

nakon što je primio obavijest trebao javiti u stanicu za doping kontrolu. Sportašu se ponudi da odabere

posudu u kojoj će dati uzorak uz „budno oko dužnosnika“ . Nakon što je sportaš provjerio ispravnost

posude daje uzorak. U toaletu je dužnosnik dopinške kontrole prisutan uz sportaša pri davanju uzoka.

Od sportaša se zahtijeva da skine odjeću od koljena do polovice prsnog koša, te od šaka do laktova. To

se radi zbog toga da bi se dužnosnik uvjerio da je sportaš dao vlastiti uzorak urina. Količina urina koja

je dovoljna za obradu je minimalno 90 mL. Nakon što je dat uzorak, sportaš ga sam raspodijeli u dvije

posude čiju je ispravnost prethodno provjerio, A i B posudu. Nakon toga, dužnosnik provjerava

specifičnu težinu uzorka. Ako težina ne zadovoljava, od sportaša se može zahtijevati da da dodatni

uzorak za kontrolu. Na kraju, sportaš popunjava upitnik o hrani koju je jeo i lijekovima koje je pio

nedavno, provjerava da li su podatci ispravno napisani i sve potpisuje. Također, sportaš dobije kopiju

obrasca za doping kontrolu, a uzorak se šalje u WADA-in akreditirani laboratorij na obradu.

Mnogo je poznatih imena koji su godinama vladali sportskim arenama pod krinkom vlastitog rada i

truda, a „pali“ su na kontroli dopinga. Među ostalima, to su Marion Jones, Tim Montgomery, Ben

Jonhnson, Alberto Contador, Ricardo Ricco...

121

54. Kontrola spola u športu

Kontrola spola u športu je provjera podobnosti sportaša da se natječu u sportskom događaju

koji je ograničen na jedan spol. Prvu kontrolu spola izdaje IAAF (International Association of

Athletics Federations) za sportašice u srpnju 1950. prije Europskog prvenstva u Belgiji. Testiranje na

spol započinje 1966. na Europskom prvenstvu u atletici zbog sumnje da su najbolji ženski natjecatelji

iz Sovjetskog Saveza i istočne Europe zapravo muškarci. Na Olimpijskim igrama ispitivanje je

uvedeno u 1968. na Zimskim olimpijskim igrama u Grenobleu. To je metoda provjere prihvatljivosti

sportaša da se natječe u sportskom natjecanju koji je ograničen na jedan spol. Problem je nastao

nekoliko puta na Olimpijskim igrama gdje su se, nakon pojave muškobanjastih žena, navodno i

muškarci natjecali kao žene. Zbog veće snage, muškarci koji su se predstavljali kao žene, osvajali bi

medalje. Ali, nisu samo muškarci ti koji imaju višak testosterona. Neke žene imaju hormonalni

poremećaj zbog kojeg se u njihovu tijelu povećano stvara testosteron. Zbog toga bi ostvarivale bolje

uspjehe na natjecanjima nego svoje kolegice. Nameće se pitanje, da li su zbog toga manje žene, a više

muškarci?

Čini se jednostavno pomoću XX ili XY kromosoma testirati da li je osoba muškog ili ženskog spola.

Naime, fetus je u početku razvoja neodređena spola. Tek kasnije se ispoljavaju muške, tj. ženske

karakteristike spola. No, ponekad osoba koja ima kariotip XY razvije hormonalne karakteristike

ženskog, a tko ima kariotip XX karakteristike muškog spola. Zbog toga je trebalo smisliti drugi način

za provjeru spola.

Na Zimskim olimpijsim igrama u Grenoblu 1968., u 50 slučajno odabranih natjecateljica određivano

je Barrovo tjelešce u stanicama sluznice usne šupljine. Barrovo tjelešce je prisutno samo kod žena.

Druga metoda je određivanje “F” tjelešca u Y kromosomu. Kod žena nema “F” tjelešca nego samo

kod muškaraca koji imaju Y kromosom. Ako se ovim testovima, zbog ranije spomenutih

abnormalnosti, ne može dokazati spol pristupa se drugim testovima koje odredi Medicinska komisija.

Predsjednik može sazvati Medicinsku komisiju, liječnika tima i zastupnika zainteresirane

međunarodne federacije te odrediti da se napravi i ginekološki pregled, internistički pregled i

psihološki test. Svi se testovi moraju izvesti prije početka natjecanja, a ako je test pozitivan dotična

osoba se povlači iz natjecanja, a da se nikome ne govori zbog čega je to učinjeno. Primjena

molekularne biologije u svrhu određivanja SRY gena koji je nazočan samo u muškaraca, a odsutan u

žena daje nalaz koji je 100% točan.

Prva obavezna kontrola spola obavljena je u srpnju 1960. godine, mjesec dana prije Europskog

natjecanja u atletici u Belgiji. Na Europskom atletskom prvenstvu 1966. je provedeno ispitivanje spola

zbog sumnje da su neke atletičarke bivšeg SSSR-a i Istočne Europe bile muškarci.

Možda je najraniji poznati slučaj Satnislava Walasiewicz (poznata i kao Stella Walsh), poljskog

atletičara koji je osvojio zlatnu medalju u ženskoj kategoriji na OI u Los Angelesu, nakon čije je smrti

otkriveno da je imao razvijene muške genitalije. Južnoafrička atletičarka Caster Semenya osvajačica

zlata na 800 m i 1500 m na Afričkom juniorskom prvenstvu, nakon što je osvojila zlato i oborila

svjetski rekord na 800 m na Svjetskom atletskom prvenstvu u Berlinu 2009., podvrgnuta je ispitivanju

spola i doping kontroli zbog odličnih rezultata i zbog toga što su je njene suparnice uporno

proglašavale muškarcem. Odluka IAAF je podigla veliku prašinu. Optuživali su ih da testiranja nisu

humana, da zadiru u Semenyjinu privatnost i da se provode zbog rasizma. IAAF je optužbe negirao,

navodeći da je razlog utvrđivanje ima li Semenya „rijetko medicinsko stanje“ zbog kojeg je u

prednosti pred ostalima. Testiranja su obavljena bez njene ili roditeljske suglasnosti. Javnosti nisu

122

predočeni rezultati pretraga, tek je 6.7.2010. objavljeno da se može dalje natjecati. Santhi

Soundarajn, indijska atletičarka koja je na Azijskim igrama u Dohi 2006. godine osvojila srebrnu

medalju, pala je na kontroli spola jer se pokazalo da nosi XY kombinaciju kromosoma. Oduzeta joj je

medalja, a u svom je rodnom kraju bila izvrgnuta ruglu, zbog čega se u rujnu 2007. pokušala ubiti..

Međunarodni olimpijski komitet je 1999. godine odustao od testiranja spola, a testovi nisu obavezni ni

na natjecanjima pod ingerencijom Međunarodne atletske organizacije (IAAF), osim ako to organizator

izričito ne zatraži. Azijski olimpijski savez, pak, i dalje inzisitira na kontroverznim testovima, što je

prije nekoliko godina gotovo rezultiralo tragedijom.

123

55. Povjerljivost informacija

Neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne

Članak 145.

(1) Odvjetnik, javni bilježnik, zdravstveni radnik, psiholog, djelatnik ustanove socijalne skrbi, vjerski

ispovjednik ili druga osoba koja neovlašteno otkrije podatak o osobnom ili obiteljskom životu koji joj

je povjeren u obavljanju njezinog zvanja,

kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Nema kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka ako je otkrivanje tajne počinjeno u javnom interesu

ili interesu druge osobe koji su pretežniji od interesa čuvanja tajne.

(3) Kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka progoni se po prijedlogu.

Nedozvoljena uporaba osobnih podataka

Članak 146.

(1) Tko protivno uvjetima određenima u zakonu prikuplja, obrađuje ili koristi osobne podatke fizičkih

osoba,

kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko protivno uvjetima određenima u zakonu iznosi osobne podatke iz Republike Hrvatske u svrhu

daljnje obrade ili ih objavi ili na drugi način učini dostupnim drugome ili tko radnjom iz stavka 1.

ovoga članka sebi ili drugome pribavi znatnu imovinsku korist ili prouzroči znatnu štetu,

kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(3) Kaznom iz stavka 2. ovoga članka kaznit će se tko djelo iz stavka 1. ovoga članka počini prema

djetetu ili tko protivno uvjetima određenima u zakonu prikuplja, obrađuje ili koristi osobne podatke

fizičkih osoba koji se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, politička stajališta, vjerska ili druga

uvjerenja, sindikalno članstvo, zdravlje ili spolni život te osobne podatke fizičkih osoba o kaznenom

ili prekršajnom postupku.

(4) Ako kazneno djelo iz stavka 1. do 3. ovoga članka počini službena osoba u obavljanju svojih

ovlasti,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

124

56. Odnos medija prema zdravstvenim radnicima

Medicina je danas,više nego ikad, više društvena, nego isključivo djelatnost pojedinca. Ključno

pitanje u medicinskom novinarstvu je kako najbolje identificirati, obraditi i izvijestiti o određenoj

novini, ili slučaju u medicini. Jedna od uvriježenih definicija vijesti jest " sve što bi moglo pobuditi

interes u velikog broja građana, a ranije nije bilo objavljeno". Ova definicija zvuči smisleno i

jednostavno dok se ne zapitamo tko bi trebao odlučivati o tome što zanima građane. U domaćim i

svjetskim medijima svakim danom sve je više vijesti vezanih za medicinu. Usvajanjem novih

tehnologija medicina dolazi na udar sve većeg broja novih načina oglašavanja i izvještavanja,

razvojem novih internetskih servisa poput bloga, Wikipedie i specijaliziranih stranica o zdravlju dolazi

do naglog povećanja broja informacija do kojih se može doći. U velikog broja liječnika to dovodi do

negativnih reakcija jer smatraju da se zdravstvene teme ne obrađuju dovoljno stručno i odgovorno.

Postoji velik broj mogućih uloga medija u zdravstvu, one mogu biti promotivne,

konstruktivne, destruktivne.... Mediji mogu uvelike mogu doprinjeti senzibiliziranju javnosti o

načinima prevencije nekih raširenih bolesti (spolno prenosive bolesti), uklanjanju rizičnih faktora za

nastanak bolesti, oglašavanju o epidemijama, skidanju stigmi sa fizički i mentalno hendikepirane

djece. Medicina ih može koristiti u svrhu promoviranja zdravog stila života, te za brojne akcije

prikupljanja pomoći. Mediji su spoznali vrijednost informiranja o medicini te je uobičajena praksa da

se školuju kadrovi novinara koji su specijalizirani za medicinsko novinarstvo. Unatoč velikim

mogućnostima suradnje između novinara i medicinskog osoblja, često dolazi do sukoba. Liječnici se

nalaze u poziciji da se o njihovom radu nestručno, nepotpuno i prilično neodgovorno izvještava u

potrazi za senzacionalizom, time zanemarujući suštinu problema. Često se zaboravlja da se liječnici u

svom radu susreću s najdubljom boli i najdelikatnijim situacijama. U takvim smo situacijama često

svjedocima površnog načina postupanja nekih novinara koji u javnost iznose poluinformacije, s

namjerom stvaranja pomutnje.

Kao primjer može se navesti i nedavni slučaj stadanja mladog splitskog nogometaša. Mladić je

pretrpio za život opasne ozljede te je dva tjedna zadržan na Odjelu intenzivne njege s neizvjesnim

prognozama. Moguće je zamisliti u kakvom su se stanju tada nalazili članovi njegove obitelji i bliski

prijatelji. Unatoč tome novinari su danima opsjedali bolnicu i tražili izjave od rijetkih članova obitelji

kojima je bio omogućen pristup ozljeđenom mladiću. Utaborili su se pred vratima odjela i time

onemogućavali normalan rad bolničkom osoblju na smrtno bolesnim i zahtjevnim pacijentima.

Liječnici su bili prisiljeni iz dana u dan izvještavati svekoliku javnost o onome što je izuzetno intimno

i privatno pravo svakog čovjeka. Od njih su se tražili komentari na mladićevo stanje, nove nalaze

pretraga, i ono što je najnezahvalnije prognoze za oporavak. Etički gledano visoko je dvojbeno

postupanje novinara,ali i liječnika u ovom slučaju. Liječnici su vezani Hipokratovom

zakletvom(Ženevskom deklaracijom) na čuvanje kao tajne svega što se vidi i dozna pri liječenju

bolesnika, s druge strane, pod pritskom novinara iznose u javnost razne podatke. Novinari koriste

agresiju kako bi u javnost plasirali privatne podatke s kojima im je u cilju postići visoku tiražu.

Sigurna sam da se nitko ne bi volio naći u situaciji da se njegovi vitalni znakovi iz dana u dan daju na

uvid brojnim znatiželjnicima a bez ikakve svrhe ili osnova. Odnoseći se na četiri bioetička načela

može se zaključiti da veliko zanimanje medija može naštetiti pacijentima koji nisu u stanju dati

dopuštenje za iznošenje svojih podataka u javnost te se tu šteti autonomiji pacijenta. Također je za

pretpostaviti da će interes medija dovesti do nepravednog postupanja prema ostalim pacijentima, tj.

"slavnoj" osobi će se dati veća pažnja i moguće bolja skrb.

Iz zakona o medijima:

125

Članak 7.

(1) Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

(3) Osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili

obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti

kao drugi građani.

Članak 8.

Nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni

interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju.

Analizirajući ova dva članka može se primjetiti da u samom zakonu o medijima postoji podvojenost u

odnosu na pravo na privatnost građana. U toj "rupi u zakonu" nalazi se podloga za ovakvo djelovanje

medija.

Problemi u odnosu zdravstvene službe i medija izviru i iz činjenice da se u najvećem broju

slučaja da primijetiti da su vijesti većinom negativnog karaktera,dok brojni pozitivni i značajni

događaji ostaju nepopraćeni. Također, brojni liječnici se tuže na način iznošenja podataka, koji je u

velikom broju slučajeva nestručan, polovičan, nepotpun. Takvo postupanje novinara dovodi do

stvaranja pogrešne slike u javnosti, a što ima velike reperkusije na ugled liječnika i bolnice o kojoj se

piše.

Svjedoci smo pojave da se velik postotak javnosti u anketama negativno izjašnjava o načinu rada

hrvatskih liječnika. Na takav stav uvelike utječu razni napisi u novinama,na internetu ili radijski

prilozi u kojima se mediji prema zdravstvenoj službi odnose bez temeljnog poštovanja i s napadačkim

stavom. Negativan stav stanovništva prema liječnicima se potom neminovno reflektira i u usluzi koju

liječnici ogorčeni takvim objedama pružaju. Moguće je uvidjeti da se tu stvara začarani krug u kojem

se prenosi loša energija a u krajnjoj liniji sve na štetu pacijenata.

126

57. Odnos medija prema zdravstvenim radnicima

Odnos medicine i medija je izuzetno dvojak. S jedne strane, taj odnos se ističe kroz

prezentiranje medicine u medijima, a s druge, kroz primjenu medija u medicini. Oba aspekta su

podjednako intrigantna i za medije i za medicinu.

Prezentiranje medicinskog sadržaja u medijima koje se odnosi na pravo/slobodu informiranja koja

kroz medije doživljava svoje pravo na zaštitu privatnosti u onim slučajevima kada se plasira

informacija medicinskog sadržaja koja prepoznatljivom čini osobu na koju se odnosi. Kod plasmana

ovako delikatnih informacija potrebno je utvrditi granicu poželjnog odnosa u pridržavanja pravnih

ovlasti, ali i pridržavanja pravnih obaveza, koja proizlaze iz prava na informiranje, i prava na

poštivanje privatnog i obiteljskog života. Pravo na informiranje formirano je članom 10. Europske

konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a pravo na zaštitu privatnosti članom 8.

U Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i slobodama granice ovih prava nisu u potpunosti. Ovo

treba istaknuti jer je riječ o međunarodnom dokumentu, koji služi i kao normativni uzor nacionalnim

pravnim sistemima u pitanju ljudskih prava, a koji je i praktičnog značaja.

Problem realizacije prava na informiranje, kada je u pitanju prezentiranje medicinskog sadržaja,

posljedica je činjenice da ni medicina ni mediji nisu regulirani samo pravom, već i autonomnim

pravilima profesionalne etike. Mediji, pravo pristupa medicinskim informacijama, temelje na „pravu

javnosti da zna“. Treba li udovoljiti radoznalosti javnosti uvijek? Treba li javnost baš sve da zna? Od

tih pitanja se polazi kod utvrđivanja okvira slobode informiranja.

Gledajući iz perspektive medija - sve je vijest ili to može postati - sve što je od važnosti za javnost. A

što je sustav zdravstva sa svojim djelatnicima nego jedan od prioritetnih aspekata društva i života?

Medicina i zdravstvo ne postoje radi sebe samih. Svi kad tada trebaju usluge zdravstvenog sustava pa

ih stoga i zanima što se u njemu zbiva. Sami mediji su prvenstveno sredstvo za komunikaciju s

javnošću, oni ne stvaraju vijesti.

Informacije dakako stvaraju izvori informiranja, tzv. vrela a to mogu biti pojedinci (građani, pacijenti,

liječnici) i ustanove ili tijela. Uspostava pozitivnih odnosa s novinarima ključna je za uspjeh

komunikacije. Na žalost, kada neki izvanredan događaj (npr. umro zbog pokvarenog CT-a) dospije do

medija nerijetko se događa da izvor (liječnik, ustanova) od kojih novinari zatraže informacije šuti ili

odbija suradnju čineći se nedostupni ili pak nastoji kreirati i definirati "vijest" umjesto novinara te ju

učiniti manje važnijom no što ona jest. Novinari često od liječnika traže da kaže više nego što im

dopušta njihova profesionalna etika.

Danas u nas mnogi ne razlikuju neželjen ishod medicinskog postupaka od pogrješke, ali nije još

raširena ni spoznaja da grješka, ako postoji, ne mora nužno biti grješkom liječnika, već pogriješiti

može i bilo koji drugi zdravstveni djelatnik. Osim toga, grješku može uzrokovati i neispravna oprema

ili lijek, a novinari se ne trude da prikažu situaciju točno onakvom kakva jest.

Novinari često postaju previše selektivni i biraju samo negativne aspekte zdravstva. O grješkama u

medicini se danas puno govori. O grješkama se govori u javnosti, u stručnim i akademskim

krugovima, među pravnicima, predstavnicima tehnoloških struka, predstavnicima osiguravatelja.

Pišući o slučajevima zdravstvenih radnika koji uzimaju mito, te ponavljajući iste stvari,

javnost stječe ideju da su svi zdravstveni radnici potkupljivi i da je jedini način da se dobije kvalitetna

zdravstvena skrb putem mita. Pisanje o nekim stručnim stvarima na senzacionalistički način može

prouzrokovati konfuziju i paniku kod javnosti, što se može izbjeći pažljivim istraživanjem i traženjem

127

pomoći od stručnjaka iz tog područja, a ne sakupljanje informacija iz sumnjivih izvora informacija.

Time može nastati izuzetan problem koji se mogao izbjeći boljom suradnjom dviju profesija.

Također se može razviti averzija i negativna slika u javnosti nekog medicinskog postupka ili

lijeka koji posve neopravdano biva zanemaren od strane javnosti ili čak javnost ga se počne bojati

zbog loše napisanog članka ili novinskog izvještaja. U trenutcima kriznih stanja izuzetno je važna

zajednička suradnja novinara i liječnika, a senzacionalizam može potaknuti paniku i katastrofu koja

čak i preraste osnovno stanje. Pisanje o raznim vidovima alternativne medicine i neobjektivno

izabiranje pojedinih slučajeva dovodi do pozitivne slike različitih sumnjivih pojedinaca koji

iskorištavaju naivnost i lakovjernost građana pritisnutih teškim zdravstvenim stanjima. Time se

dovodi do slike da medicina nije dobra, da liječnici ne mogu ništa, a da različiti sumnjivi; često i

štetni; pripravci mogu pomoći kod određenih bolesti iako oni nisu znanstveno dokazani.

128

58. Farmaceutska industrija

John Virapen (67) osobno nije nikoga ubio, ali se posredno osjeća odgovornim za smrt stotina ljudi.

Rođen u Britanskoj Gvajani, 35 godina je radio u farmaceutskoj industriji, od toga deset godina u

tvrtki Eli Lilly, te koristio svu svoju pamet da tim ljudima, proda što više lijekova. Uvjeravao je, lagao,

manipulirao, prikrivao, direktno podmićivao brojne liječnike, sve do umirovljenja, kako bi bolesnom,

ili još gore, zdravom pacijentu prepisali upravo lijek njegove tvrtke. A onda se prije tri godine nešto u

njemu prelomilo. Njegov mali sin, iz drugoga braka, trebao je otići na cijepljenje. John je rekao

supruzi kako ne želi da liječnik njegovom sinu da bilo kakvo cjepivo prije nego on s njime osobno

porazgovara.

“Imao je samo šest mjeseci i doktor mu je želio dati cjepivo. A meni se sve to vratilo… Sva ta

sjećanja… i odbio sam“. Napisao je knjigu koja je postala apsolutni bestseler u Europi, a zove se

“Nuspojava: smrt”. Nije ju objavila neka razvikana nakladnička kuća, iako je trebala. Dogovorio je bio

već predujam od 10 tisuća eura i sklopio ugovor upravo s jednom takvom kućom, a onda su se

iznenada povukli. Razloge povlačenja, bez sumnje, treba tražiti u činjenici da je njegova knjiga, koju

je u Hrvatskoj objavila mala zagrebačka nakladnička kuća Omega lan, zapravo ispovijest

farmaceutskog insajdera koji do u detalje priča kakvim se sve trikovima koristi Big Pharma da bi

prodala što više lijekova. Big Pharma kolektivni je ironični naziv za skupinu najvećih svjetskih

farmaceutskih kompanija, ujedno i sinonim za njihovu pohlepu i beskrupuloznost. U Virapenovoj

knjizi nuspojave su opasne kao u trileru - obuhvaćaja samoubojstva, ubojstva i višestruka ubojstva na

koja su, do jučer potpuno zdrave ljude, natjerali lijekovi koje su pili.

Što je to John otkrio svijetu? Pa, primjerice, da farmaceutske tvrtke troše po liječniku praktičaru

između 35 i 40 tisuća dolara godišnje kako bi ga uvjerile da propisuje njegove proizvode. Otkrio je i

da je više od 75 posto vodećih znanstvenika iz područja medicine “na plaći” farmaceutske industrije.

To ne znači samo da ih se podmićuje skupim putovanjima, darovima ili, vrlo direktno, novcem da bi

propisivali određene lijekove, nego i da ih se istim metodama podmićuje kako bi pozitivno izvijestili o

lijekovima nakon što je javnost već doznala da ti medikamenti imaju ozbiljne, pa čak i fatalne

nuspojave. Virapen je u knjizi otkrio i da za mnoge novoodobrene lijekove postoje samo kratkoročna

klinička istraživanja i da se zapravo uopće ne zna kakve stvarne učinke imaju na zdravlje pacijenata

koji ih uzimaju dugo vremena ili čak do kraja života. Također, mnogi lijekovi koji su danas u prodaji,

na tržište su dospjeli isključivo zato što je netko podmićen. I, ono najbolnije – farmaceutska industrija

počela je izmišljati bolesti kako bi povećala tržište i sve više se okreće djeci, u što ranijoj dobi, kako bi

stvorila potrošače za cijeli život. Zašto to rade? Razlog je samo jedan, a to je novac. Sljedeći je korak

bio monopolizacija tržišta. Eli Lilly imao je novi lijek, tzv. blockbuster, namijenjen liječenju artritisa.

Aktivna supstanca zvala se benoksaprofen, a Virapen ga je planirao predstaviti kao čudesan lijek.

Prvi korak je bio dobiti odobrenje za lijek u Švedskoj, od regulatornog tijela za lijekove. Trgovački

naziv lijeka u Švedskoj je trebao biti Opren, u SAD-u se planirao prodavati kao Oraflex, a u

Njemačkoj pod imenom Coxigon. John je krenuo u akciju. Organizirao je raskošan simpozij u hotelu s

pet zvjezdica na jednom od švedskih otoka. Pozvani su naravno svi opinion makeri. Jelovnik je bio

odličan, program je vodila poznata TV zvijezda, a u međuvremenu su održavane male prezentacije o

novom lijeku koja su držali stručnjaci u čija se mišljenja vjerovalo 100 posto. Atmosfera je bila

opojna, kao i piće koje se posluživalo, a opinion makeri su gorjeli od želje da svim ispričaju o novom

čudotvornom lijeku. Masovno oglašavanje dovelo je do toga da je lijek, u svim zemljama u kojima je

već bio odobren, ubrzo bio svugdje propisivan. U Velikoj Britaniji znalo ga se propisivati čak 55

tisuća recepata tjedno, što je značilo prihod od pola milijuna američkih dolara u samo sedam dana.

Usred marketinških aktivnosti u Švedskoj, Virapen je prvi put čuo da s lijekom ima nekih problema,

zbog čega je zapinjala registracija lijeka u Danskoj. Navodno je bilo štetnih nuspojava koje su se

129

manifestirale na bubrezima i jetri. Na povratku s poslovnog puta iz Rima, John je u avionu dobio faks

kojim su mu šefovi poručili da ni sa kim ne raspravlja o benoksaprofenu. Čudesni lijek, koji se u

Engleskoj prodavao kao lud, upravo se počeo povlačiti s tržišta, što je značilo da se marketinška

kampanja u Švedskoj morala odmah zaustaviti. Iako je bio glavni direktor Lillyja u Švedskoj, Virapen

nije imao pojma da lijek može izazvati smrt. Šefovi nisu prikrivali informacije samo od pacijenata,

nego i od svojih zaposlenika. U knjizi Virapen, upravo na primjeru benoksaprofena, navodi kako se to

radi. Godine 1980. u SAD-u je podnesen zahtjev za registraciju lijeka. Već nakon godinu dana

primjene počinju stizati prvi izvještaji o nuspojavama – problemima s jetrom koji u nekim slučajevima

mogu dovesti i do smrti. Što rade čelni ljudi Eli Lillyja? Ne raspravljaju o tome koliko brzo mogu

povući lijek s tržišta, nego treba li se promijeniti uputa za korištenje lijeka. Odlučuju da će dodati da je

moguće zatajenje bubrega, ali ne i fatalno zatajenje. Do 1982. godine njemačke vlasti primile su 91

prijavu o nuspojavama, a britanske čak 35 tisuća, od čega 61 sa smrtnim posljedicama. Informacije se

šalju u sjedište Eli Lillyja u Sjedinjenje Države, no Lilly ih ne prosljeđuje američkoj Agenciji za hranu

i lijekove (FDA) koja upravo priprema tržišno odobrenje za lijek. Dapače, FDA o smrtima nema

pojma jer se za odobrenje lijeka koriste isključivo podaci iz kliničkih ispitivanja koje daje proizvođač.

Na kraju, danske vlasti su te koje FDA šalju podatke o smrtima pacijenata, a Eli Lilly započinje PR

kampanju koja je koštala milijune i u kojoj šalje novinarima promotivne materijale za lijek. U

međuvremenu, lijek je svejedno registriran u SAD-u. Tek u kolovozu 1982. lijek se povlači s

američkog tržišta. Do pravog suđenja i priznanja krivice nikada nije došlo jer je Lilly priznao krivicu

prije nego je suđenje počelo, kako bi prikrio prave razmjere štete koju je izazvao lijek. Kazna je bila

smiješna: 25 tisuća dolara globe za Lilly i 15 tisuća dolara za glavnog medicinskog znanstvenika Iana

Sheddena. Ministarstvo pravosuđa SAD-a zaključilo je da je najmanje 27 ljudi umrlo zbog

benoksaprofena, a 200 ih je još oboljelo od zatajenja bubrega ili jetre. Sud je zaključio da je Lillyjevo

prikrivanje smrti “standardna praksa u industriji”, drugim riječima – nisu napravili ništa što ne rade i

drugi. Možda to može objasniti zašto se Americi 22 godine poslije toga dogodio gotovo identičan

skandal s Merckovim lijekom za artritis, Vioxxom, kod kojeg je također naknadno utvrđeno da su

zaposlenici namjerno prikrivali podatke o štetnim nuspojavama. “Ako ubijete dovoljan broj ljudi, hoće

li ubojstva postati novi moralni standard?”, pita Virapen u knjizi.

Usprkos fijasku s benoksaprofenom, Virapen nije stao. Lilly je imao novi blockbuster – zvao se

fluoksetin prema djelatnoj tvari, ali je mnogo poznatiji kao Prozac. Čarolija Prozaca počiva na

nečemu što se naziva serotoninska teorija. Serotonin je neurotransmitor u mozgu, a od 60-ih godina

prošloga stoljeća proširila se ideja kako neravnoteža serotonina vodi u depresiju, hiperaktivnost i

druge poremećaje, iako dva američka znanstvenika, Jeffrey R. Lacasse i Johnatan Leo, nisu našli

nikakvu vezu između razine serotonina i psihičkih poremećaja te nikakav znanstveni dokaz idealne

“kemijske ravnoteže” serotonina (a kamoli patološke neravnoteže!). Dapače, dokazali su da razinu

serotonina uopće nije moguće izmjeriti u mozgu živih ljudi. No ta su saznanja došla tek mnogo

kasnije. Istražujući u svojem laboratoriju fluoksetin – koji navodno djeluje na razinu serotonina - Lilly

je otkrio nešto vrlo zanimljivo. Dok su uzimali novi agens, neki su ispitanici gubili na težini. Debeli

ljudi sveti su gral farmaceutske industrije, jer ih ima mnogo. Od njih su bolji samo oni koji misle da su

debeli, jer ih je još više, te oni koje bi se moglo uvjeriti da su debeli. No, problem je bio kako dobiti

odobrenje za supstancu koja bi poslužila za lijek za reduciranje tjelesne težine, jer je to zahtijevalo

nove opsežne studije i ispitivanja. Lillyju se žurilo, pa je registirirao fluoksetin kao antidepresiv,

računajući da će aktivnu supstancu, s vremenom, tako lakše registrirati i za neke druge poremećaje (što

je uobičajeni trik farmaceutske industrije).“Da bi vidjeli kako bi fluoksetin mogao proći proces

130

odobrenja u Švedskoj, podatke smo pokazali nekim švedskim psihijatrima. Nasmijali su se i zbunjeno

tresli glavama. Nismo to valjda mislili ozbiljno! Ne mogu se niti sjetiti medicinskih detalja zbog koji

su se smijali. Bio je to veliki problem. Nije ugodno čuti da se psihijatri tako smiju jer znate da nemate

nade”, prepričava Virapen u knjizi. Ubrzo mu je postalo jasno da švedsko regulatorno tijelo uopće ne

planira odobriti lijek. Nisu bili uvjereni u njegovu korist. Pored toga, podaci iz kliničkih ispitivanja

ukazivali su na to da je korištenje Prozaca povezano s povećanom stopom samoubojstava među

oboljelima. Virapen je postao očajan jer su ga šefovi pritiskali da se fluoksetin odobri u Švedskoj.

Uspio je otkriti identitet neovisnog stručnjaka koji je procjenjivao djelotvornost fluoksetina za švedsku

regulatornu agenciju i podmitio ga. Platio mu je 100 tisuća kruna, što je u to doba iznosilo oko 20

tisuća dolara. Pola je dobio odmah, zajedno s golemom hrpom spisa o lijeku koju je trebalo iznova

urediti. Smrtni slučajevi su odmah nestali iz napomena. Ostalo je bilo stvar statistike i igre riječi. Na

primjer, rečenica: “Od deset ljudi koji su uzimali djelatnu tvar, pet je imalo halucinacije i pokušalo

izvršiti samoubojstvo, a četvero od tih ispitanika u tome je i uspjelo” pretvorena je u sljedeću: “S

jednim ispitanikom sve je prošlo prema planu, kod četvero ispitanika zabilježen je gubitak težine, a pet

preostalih ispitanika imalo je raznovrsne učinke”. Odjednom se ta grozna riječ samoubojstvo više

nigdje nije nalazila. Lijek na kraju nije odobren u Švedskoj, ali ne zato što nije prošao regulatorna

tijela, nego zato što je Lilly inzistirao na previskoj cijeni lijeka u pregovorima sa švedskim

ministarstvom zdravstva. No postao je hit u ostatku svijeta.“Marketing ga je učinio modernim lijekom.

Tada nije bilo mnogo depresivnih ljudi. Fluoksetin je bio prodavan kao lijek za podizanje

raspoloženja. Tobože je donosio pozitivan stav prema životu. A kome se to ne bi sviđalo? Uspjeh

Prozaca katapultirao je cijelu obitelj lijekova povezanih sa serotoninom na vrh top liste najbolje

prodavanih supstanci. Tužna stvar je da se Lillyjev originalni plan za distribuciju fluoksetina kao

lijeka za smanjenje tjelesne težine nije čak niti trebao razmahati, jer se Prozac već bio razvio u

blockbuster kao antidepresiv”, piše Virapen. Popis nuspojava koje izaziva uzimanje Prozaca bio bi

impresivan da nije zastrašujuć. One se protežu od banalnih poput bolova u trbuhu, suhih usta i manjka

apetita, do impotencije, fatalnog zatajenja srca, problema s jetrom, agresivnog ponašanja, abnormalnih

misli, misli o samoubojstvu i samoubojstva. U kliničkim istraživanjima 1986. godine, od 1000

pacijenata koji su uzimali Prozac, njih 12,5 posto je počinilo samoubojstvo! Jedno drugo, kasnije

ispitivanje Prozaca, iz 1995., imalo je stopu samoubojstva koja je bila šest puta viša. No pravi skandal

nije u tome što su u Eli Lillyju znali za ta istraživanja. Pravi je skandal u tome što su to znali i prije

nego su zatražili prvo odobrenje da stave lijek u prodaju. Virapen u knjizi opisuje i kako je Lilly

manipulirao s brojkama o pacijentima koji su sudjelovali u kliničkim testiranjima Prozaca. U pismu

američkim liječnicima od 31. kolovoza 1990. Lilly piše kako je “u kliničkim studijama sudjelovalo

više od 11.000 osoba, od kojih je više od 6000 liječeno Prozacom”. Tu je prva zamka, jer lijek nije

pilo 11.000, nego samo 6000 ljudi. Daljnja analiza pokazuje da ih nije bilo 6000, nego zapravo 5600.

U pravim znanstvenim istraživanjima, dakle dvostruko slijepima, sudjelovalo ih je međutim samo

1730. Potom iz ispitivanja treba isključiti cijeli niz pacijenata, zbog koji su ispitni nizovi morali početi

ispočetka – primjerice, one koji su previše dobro reagirali na placebo, jer njih nije zapravo izlječio

Prozac, nego šećerna pilula, ili recimo pacijente s rizikom od samoubojstva (što zapravo direktno

dokazuje da lijek, a ne bolest potiče na samoubojstvo). Uglavnom, prema Virapenovoj računici, ostalo

je samo 286 ljudi koji su doista sudjelovali u kliničkim ispitivanjima lijeka od navedenih 11 tisuća.

Testiranje na 286 ljudi omogućilo je prihod od 500 milijuna dolara. Zbog testiranja na 286 ljudi

Prozac je propisivan i uziman bezbroj puta diljem svijeta. Ostali milijuni osoba koji su ga pili, izvan

službenog testiranja, ne svojom voljom postali su Lillyjevi pokusni kunići. Inače, 286 ljudi nije

dovoljno čak niti da neka beznačajna anketa bude proglašena reprezentativnom. Pored toga, tvrdi

Virapen, nema niti jednog jedinog dokazanog slučaja da se netko u ispitivanju izliječio od teške

depresije, jer to nikad zapravo i nije istraživano.“Činjenicu da se zapravo nitko ne osjeća bolje od

Prozaca, Eli Lilly zna od 1984. godine. Dapače, predsjednik Eli Lillyja, Sidney Taurel, osjeća se tako

131

nedodirljivo da je svojedobno javno izjavio da lijekovi nemaju aposlutno nikakvog učinka na 50 posto

onih koji ih piju”, piše Virapen. Otkako je lansiran, Prozac je do 2007. godine, kada je Virapen

objavio knjigu, bio propisan više od 54 milijuna puta.

132

59. Farmaceutska industrija i liječnici

PLAĆENICI U BIJELIM MANTILIMA

Objavljeno 10.04.2013. u 22:56

Tri tisuće liječnika od farmaceutskih tvrtki lani primilo 28 milijuna kuna

Prošle je godine 2961 liječnik u Hrvatskoj primio honorar od farmaceutske industrije, a ukupan iznos

koji im je uplaćen u istoj godini iznosio je 28,083.396 kuna, službeni je podatak Hrvatskog zavoda za

zdravstveno osiguranje. Uplate su se kretale od malih iznosa od tisuću kuna, sve do 400 tisuća kuna,

koliko je isplaćeno jednom liječniku/liječnici.

Prema HZZO-ovoj evidenciji, tom broju u istoj godini treba dodati još i više od 6000 liječnika kojima

su isplaćeni takozvani troškovi reprezentacije, no ni u Zavodu ne znaju što to točno znači, osim da se

reprezentacijom načelno smatraju darovi.

To znači da je četvrtina hrvatskih liječnika zaposlenih u javnom sektoru (oko 12 tisuća) na neki način

profesionalno surađivala s farmaceutskom industrijom, što je fascinantno velika brojka za ovako malo

tržište.

Na primjer, u američkoj državi Alabami, koja broji 4,5 milijuna stanovnika, registrirane su isplate za

više od pet tisuća fizičkih i pravnih osoba, ali od 2009. do 2012. godine, dok je u istom razdoblju u, na

primjer, državi Kanzas registrirano nešto više od 2500 adresa za isplatu. Ta će se brojka povećavati jer

farmaceutske tvrtke u SAD-u, prema “The Affordable Care” zakonu, do početka 2014. trebaju objaviti

sve podatke o isplatama, ali je već sad jasno da je hrvatsko javno zdravstvo više nego dobro

premreženo farmaceutskom industrijom.

Siromašna produkcija

Najveći je, međutim, problem što u Zavodu nemaju nikakvu evidenciju o tome za što su ti liječnici

točno plaćeni, odnosno u kojoj je mjeri riječ o znanstvenoj suradnji, a u kojoj o sudjelovanju liječnika

u marketinškim aktivnostima farmaceutskih tvrtki, ili čak čistoj korupciji.

Naime, znanstvena suradnja industrije i liječnika u Hrvatskoj očito je i objektivno urodila

nesumjerljivo manjim brojkama. Prema podacima koji se mogu naći na ClinicalTrials.gov i PubMedu,

u 2012. godini odobreno je 55 kliničkih ispitivanja, a trenutno je otvoreno 112 otvorenih studija.

Od tih istraživanja, 83 financira samo farmaceutska industrija (najviše Hoffman LaRoche − 16, Eli

Lilly, Merck i Pfizer po 7, AstraZeneca 4 itd.), dok osam financiraju farmaceutska industrija i neke

druge institucije.

U bazi PubMeda u istoj godini može se naći tek devet objavljenih studija, među kojima je čak četiri

vodio isti liječnik.

Jasno je, dakle, da ovako siromašna produkcija nikako ne može opravdati brojku od gotovo 3000

suradnika, koji su, kako doznajemo, često angažirani preko ugovora o autorskom djelu, to više jer

Zakon o lijekovima od 2003. godine izričito brani da farmaceuti sklapaju ugovore s liječnicima o

kliničkim ispitivanjima.

133

O čemu je onda riječ? Za kakav je rad plaćeno gotovo 3000 ljudi?

U Danskoj

Prema prof. Peteru C. Gøtzscheu, suradniku Cochrane centra za nordijske zemlje, nema dileme da je

riječ o korupciji i liječničkom sudjelovanju u marketingu. Gøtzschea je svojedobno zaprepastila

situacija u Danskoj gdje je 2010. čak četiri tisuće liječnika (od 15 tisuća zaposlenih u zemlji)

surađivalo s farmaceutskom industrijom, od kojih je samo 1649 imalo odobrenje za takvu suradnju. U

toj je zemlji nemoguće dobiti odobrenje za rad s farmaceutskom industrijom ako nije riječ o

znanstvenoj suradnji.

U lipnju 2010. Agencija za lijekove uputila je upozorenje za 650 liječnika kojima nije odobrena

suradnja. U tom trenutku, 1640 liječnika je surađivalo s industrijom, uključujući ovih 650. Kad smo u

studenome pogledali registar, na listi ih je bilo 4036, dakle, svaki peti liječnik u Danskoj. Broj je

šokantan, to više što se Danska smatra jednom od najmanje korumpiranih zemalja na svijetu − tvrdi

Gøtzsche.

Autorska djela

Cochrane se zauzima za potpunu transparentnost odnosa industrije s liječnicima, ali i za eliminaciju

marketinške uloge liječnika.

Neki liječnici rade dragocjene stvari za industriju koje donose dobrobit pacijentima, kao što je rad na

kliničkim studijama. Ali najveći broj liječnika u industriji ne radi na tome. Jednostavno je nemoguće

da toliki broj ljudi radi smisleni posao − zaključuje Gøtzsche, dodajući da bi se velikodušnom

procjenom došlo do broja od 50 liječnika koji bi u Danskoj mogli raditi na unaprjeđenju znanosti, dok

svi ostali rade na marketingu.

Istražujući što se događa u Hrvatskoj, došli smo do podatka da veliki broj liječnika u Hrvatskoj

surađuje s farmaceutskim kompanijama preko ugovora o autorskom djelu, a za čiji je dizajn zaslužan i

odvjetnički ured “Hraste i partneri”, kao opunomoćeni odvjetnik privatnog društva koje se zove

Hrvatska autorska agencija – Centar za intelektualno vlasništvo.

Na web-stranicama te agencije posebno je istaknuta suradnja s farmaceutskom industrijom, za koju

Agencija sređuje, citiramo, “sigurnost u kvalifikaciji određenog djela kao autorskog djela, a što

farmaceutsku tvrtku osnažuje pred revizorima i poreznim tijelima prilikom obavljanja nadzora te

smanjuje rizike eventualnih prekršaja” i “kako, u okvirima stručno izrađenog djela, navedeno djelo

pravno uobličiti da se radi o autorskom djelu sukladno važećem zakonu koji regulira autorska prava”,

uz naglasak da je “porezni tretman autorskog djela značajno povoljniji od poreznog tretmana bilo

kojeg drugog ugovora”.

Nakon što smo im postavili pitanja o vrsti i načinu suradnje njihovih klijenata s farmaceutskom

industrijom, iz ureda “Hraste i partneri” stigao nam je općeniti odgovor o njihovu shvaćanju autorskog

djela u znanosti.

Želimo istaknuti da se sva pisana i govorna stručna djela kako su gore navedena (Zakon o autorskim

pravima i srodnim pravima, op.a.) načelno smatraju autorskim djelima, pa tako i stručne pisane studije

iz područja medicine − stoji u njihovu odgovoru.

134

No, “Slobodna” je u posjedu potvrda u uplati na ime voditeljice jedne od Gradskih ljekarni Zagreb

koje je, na temelju ugovora o autorskom djelu, isplaćivala Pliva, što još jednom otvara početno pitanje

– što je voditeljica ljekarne originalno, autorski, mogla isporučiti Plivi, koja godinama nema nijedan

novi lijek?

Suradnja na portalu

Obrativši se Plivi i ostalim farmaceutskim kompanijama za tumačenje autorske suradnje s liječnicima,

dobili smo odgovor da s liječnicima i magistrima farmacije surađuju preko svog portala na kojemu

liječnici pišu o bolestima i postupcima liječenja, te daju savjete pacijentima. Isto nam je odgovorio

Belupo, dok su inovativni proizvođači (uglavnom velike međunarodne korporacije) odgovorili da

smatraju da liječnici ne mogu biti plaćeni ni za kliničke studije.

Sukladno Zakonu o lijekovima, kliničko ispitivanje lijeka može se provoditi samo u zdravstvenoj

ustanovi s kojom je podnositelj zahtjeva sklopio ugovor o kliničkom ispitivanju lijeka. Naručitelj

ispitivanja (industrija ili ugovorna istraživačka organizacija) plaća zdravstvenoj ustanovi, temeljem

ugovora, sveukupne troškove kliničkog ispitivanja. Liječnike koji sudjeluju u ispitivanjima plaća

njihov poslodavac (zdravstvena ustanova), a ne naručitelj ispitivanja (industrija ili ugovorna

istraživačka organizacija). Te odredbe zakona su na snazi od 2003. − stoji u odgovoru koji u ime

Udruge inovativnih proizvođača lijekova potpisuje Sani Pogorilić.

Ako u krajnjoj dobronamjernosti zamislimo da za korporativne portale radi 400 liječnika, te

eliminiramo plaćenu suradnju na kliničkim studijama, pitanje što četvrtina hrvatskih liječnika radi za

korporativnu industriju postaje još jedno neugodno pitanje hrvatskog zdravstva, to neugodnije sjetimo

li se strašnih korupcijskih afera, kao što su priče o Farmalu i Pfizeru.

Zašto HZZO nije reagirao? Nevjerojatna je već činjenica da je HZZO evidentirao neke uplate od 200 i

400 tisuća kuna na računima liječnika i da na to nije reagirao. Naime, teško je zamisliti zakonsku

osnovu s koje bi jedan liječnik, stalno zaposlen u javnom sektoru, mogao mjesečno zarađivati

dvostruko više od iznosa svoje bolničke plaće.Zakon o lijekovima zabranjuje izravnu isplatu

liječnicima za provođenje skupih kliničkih studija, pa ostaje mogućnost da je liječnik zaradio 33 tisuće

kuna mjesečno pišući po portalima i držeći predavanja po skupovima koje organizira farmaceutska

industrija. Ovome nije potreban dodatni komentar.

135

60. Kiborgoetika

Kiborg

• Čovjek u čijem je tijelo implantiran neki umjetno stvoreni tehnički organ (umjetno srce) ili s

njim povezan umjetni ud (npr. Umjetna ruka ili šaka).

Humanoidi

• Android – humanoid nalik na muškarca

• Ginoid – humanoid nalik na ženu

Kiborgizaciju možemo podijeliti na:

• Postupak nadomještanja (bioničke proteze, umjetni kuk, elektrostimulator sca)

• Postupak normalizacije (čip za vraćanje vida, električna stimulacija mozga)

• Postupak poboljšanja (memorijski čip)

• Postupak preoblikovanja (dodavanje umjetnih organa, ultrazvučni signali)

Kiborgiziranje čovjeka

• Nameće etičko pitanje poboljšanje prirodnog ljudskog bića ugradnjom djelova ili organa koje

organizam izvorno ne posjeduje.

K. Karwicka

• Prenošenje seksualnog uzbuđenja na svoju suprugu, putem računala (14. 3. 2002.)

Ciljevi kiborgizacije

• Rekonstrukcija (etički opravdana)

• Poboljšanje ljudskog organizma (etički upitna)

Projekti kiborgizacije

• Projekt umjetnog mozga

• Projekt o primjeni grafena (dvodimenzijskih materijala, npr. Za izradu umjetnih rožnica očiju.

• RFID – radiofrekvencijskoidentifiacijski čipovi

Čipovanje

• Bi trebalo omogućiti mentalno, emocionalno i fizičko programiranje i kontroliranje ljudske

svijesti daljinskom kontrolom zaustavljanja određenih fizioloških funkcija u tijelu.

136

• Na taj način bi se mogla kontrolirati demografija čovječanstva.

Etički upitno

• Etički je upitno poboljšanje i preoblikovanje čovjeka koje ima za cilj proširenje postojećih, te

dodavanje novih funkcija koje čovjek izvorno ne posjeduje (npr. Ugradnja RFID čipova u

ljudsko tijelo), čime se nužno mijenja prirodna struktura čovjeka s konačnim ciljem stvaranja

nadljudskih sposobnosti.

Ivana Greguric

ERA KIBORGA – STVARANJE "DJELIMIČNIH ILI POTPUNO UMJETNIH BIĆA"

(Antropologija 12, sv. 2 (2012) 33)

„Kiborgizacija se temelji na sve učestalijoj povezanosti između čovjeka i umjetne tehnike, odnosno

implementaciji umjetnih dodataka u čovjekovo tijelo. Ugradnja umjetnih implantata, s jedne strane

pomaže ljudskom tijelu vratiti izgubljene prvotne tjelesne funkcije koje su izgubljene uslijed nezgoda

ili poremećaja (pa se tako većina umjetnih implantata u medicini koristi za liječenje ozlijeđenih

djelova tijela, primjerice pacemaker, umjetno oko, bioničke

noge, ruke itd.). Takva kiborgizacija nije etički upitna jer svaki od ovih implantanata

predstavlja modifikaciju čija je namjera kompenzirati nedostatke (vidi Hayles, 1999). No, s druge

strane tendencije poboljšanja čovjekova nedovršenog prirodnog tijela kojima se unapređuju postojeće

funkcije organizma ili stvaraju nove koje prirodni organizam ne posjeduje (ultraljubičasti ili

infracrveni dio spektra, RFID čipovi itd.) predstavlja mogućnost da na određenom stupnju

kiborgizacije stvorimo novo "umjetno biće".

Čovjek današnjeg doba posve se prilagodio diskursu vremena u kojem se tijelo čovjeka doživljava kao

zastarjeli koncept čiju evoluciju treba ubrzati znanstveno-tehničkim sredstvima radi unapređenja tijela

mijenjajući mu pri tome izgled, sadržaj i namjenu. Strah od smrti kojoj je podložno tijelo sačinjeno od

krvi i mesa, ali i potreba prilagodbe tog tijela novom znanstveno-tehničkom okružju, glavni su motivi

kiborgizacije ljudskog tijela. Poboljšani čovjek će biti mentalno i fizički nadmoćan sadašnjem a u

perspektivi i besmrtan.

Danas se Homo sapiens suočen sa sve snažnijom kiborgizacijom, postupno i nezaustavljivo pretvara u

Homo kiborga. Na početku 21. stoljeća ljudska vrsta se nalazi pred konačnom mogućnošću stvaranja,

djelomičnih ili potpunih umjetnih bića (Perkowitz 2004, 6-9).

Kiborgoetika „

Etički upitno

• Pojačanje inteligencije ugradnjom čipova u ljudski mozak

• Stvaranje, preoblikovanje ljudskih bića u savršenija bića s nadljudskim sposobnostima

• Umjetno stvorena inteligentna bića

Opasnosti

• Da čovjek postane stroj

• Da čovjek postane računalo

137

61. Kiborgoetika

Ivana Greguric

ERA KIBORGA – STVARANJE "DJELIMIČNIH ILI POTPUNO UMJETNIH BIĆA"

(Antropologija 12, sv. 2 (2012) 33)

„Kiborgizacija i post-ljudsko stanje

Riječ kiborg označava akronim od "(kib)ernetički (org)anizam" kojim se označava sinteza biološkog

organizma i mehaničkog stroja tj. "ljudsko-strojni sustav sa samoregulacijom" i "egzogeno proširen

organizacijski kompleks koji nesvjesno funkcionira kao integrirani homeostatski sustav" (Featherstone

and Burrows 2001, 27). Pojam kiborga nastao je 1960. godine zahvaljujući znanstvenicima - Manfredu

E. Clynesu i Nathanu S. Klineu koji su se bavili načinima prilagođavanja ljudi za opstanak u svemiru

(Clynes and Kline 1995, 29-34). Prema njihovim nastojanjima svrha kiborga bila je dati

"organizacijski sustav koji se o robotskim problemima (kao što je autonomno homeostatsko

upravljanje tijelom) brine automatski i nesvjesno, ostavljajući čovjeka da istražuje, stvara, misli i

osjeća" a sve to sa ciljem stvaranja "alternacija tjelesnih funkcija kako bi odgovarale različitim

okolinama"

Razvoj kiborga potekao je iz područja kibernetike 2, znanosti o načinima primanja i iskorištavanja

informacija u organiziranim sistemima - strojevima, živim organizmima i njihovom odnosu. Začetnik

kibernetike, američki matematičar Norbert Wiener dao je 1948. godine u svojoj knjizi "Kibernetika ili

kontrola i komuniciranje u živim bićima i stroju" osnovne postavke kibernetike ali i ukazao na

opasnost zloupotrebe tehničkog progresa koja bi nas mogla dovesti do dehumanizacije ljudskih bića

(Wiener, 1964, 15-19). Wiener svoju

tezu naglašava i u knjizi "Kibernetika i društvo - Ljudska upotreba ljudskih bića"

koja ima za cilj : "...objasniti potencijale mašina u oblastima koje su do danas smatrane kao isključivo

ljudsko polje rada, i poslužiti kao opomena protiv svih opasnosti isključivo sebične

eksploatacije ovih mogućnosti u jednome svijetu u kojem su ljudskim bićima najvažnije

ljudske stvari" (Wiener 1964, 11).

Unatoč Wienerovim upozorenjima, kibernetika danas organizira globalizaciju društva i integrira ljude

u virtualnom prostoru. U aspektu kiborgizacije trasirala je put koji briše granice između prirodnog

čovjeka i stroja, prirode i tehnike, duha i materije. Tijelo čovjeka je danas raspolovljeno i ispunjeno

umjetnim tvorevinama koje ga udaljavaju od njegove izvorne prirodne strukture, pretvarajući ga sve

više u homo cyberneticusa. To ukazuje na mogućnost

da se u skoroj budućnosti stvori "post čovjek" kako bi se ljudsko tijelo oslobodilo

od iluzornih granica autonomnog jamstva (Gandy 2005, 26–49). Nosioci

napretka nas uvjeravaju da je strah od posthumane budućnosti bezrazložan jer

u svojim rukama držimo daljnji tijek naše evolucije. No, da li doista, o daljnjem

tijeku ljudske evolucije odlučujemo sami, ili je to u nadležnosti nezadrživog

znanstveno-tehničkog napretka i vodećih snaga svijeta koje ga opslužuju,

ostaje otvoreno pitanje na koje moramo dobiti odgovore.

Transhumanisti podržavaju tehnološko poboljšanje čovjeka jer ono optimizira šanse za kvalitetniji

život pojedinaca i društva kao cjeline. Uvjeti za kvalitetniji život su nužno i opravdano liječenje i

sprečavanje nastanka bolesti, ali i poboljšanje mentalnih i fizičkih sposobnosti čovjeka koje vode

"zdravijem" društvu u cjelini. Za Savulesca krajnji cilj poboljšanja nije liječenje bolesti radi

održavanja tijela na životu nego poboljšanje kvalitete života. Svoj stav obrazlaže činjenicom da se bio-

tehnološko poboljšanje, u svom krajnjem cilju (poboljšanje životnih mogućnosti čovjeka) ne razlikuje

od poboljšanja nastalih tijekom evolucije čovjeka u društvenom okruženju koje se postiže odgojem,

obrazovanjem, socijalnom i medicinskom zaštitom itd. (vidi Savulescu, 2007). Savulescu pri tome

138

zaboravlja da utjecaj društvenog okruženja, sam po sebi nije neutralan niti etički neupitan. Naime,

utjecaj okoline može imati na čovjeka, jednako kao i tehnika i svoje pozitivne i negativne posljedice.

Transhumanista John Harris smatra da poboljšanje nema za cilj samo vraćanje tijela u ravnotežu i

unapređenje zdravlja, već nas treba učiniti boljim i uspješnijim ljudima u novom znanstveno-

tehničkom okruženju (vidi Harris, 2007). Primjena umjetne tehnike nam pruža veću šansu za

poboljšanje od prirodne evolucije, jer se njome može upravljati i usmjeriti je prema stvaranju potpuno

nove tipologije bića. N. Bostrom smatra da ćemo postati posthumana bića ako "budemo sposobni

ovladati današnjom našom prirodom i dati joj višu

kvalitetu i tako na radikalan način proširiti svoje sposobnosti" (Bostrom 2005, 3). Taj postupak za

njega predstavlja logični nastavak prirodne evolucije, u novom znanstveno-tehničkom okružju.

Uvjeravajući nas u ispravnost odluke o znanstveno-tehničkom nastavku evolucije, transhumanista i

istraživač robotike Hans Moravec nas uvodi u post-kiboršku budućnost i poručuje: "U post-biološkoj

budućnosti umjetne inteligencije, više neće biti mudro ostati svjesno povezan s ljudskim tijelom zbog

evolucijskog tempa strojeva" (Moravec 1988, 100). Ovaj proces eksternalizacije uključuje prijenos

vlastitog uma i svijesti u strojni sustav, kao što su robot ili računalni disk. Rezultat umne

transmigracije je besmrtna i potencijalno

multiplicirana ljudska egzistencija bez tijela.

Nasuprot transhumanistima, biokonzervativac Fukuyama smatra da čovjek ne može u sebi utemeljiti

pravo na produženje života znanstveno-tehničkom intervencijom jer bi to čovjeku dalo neizmjernu

moć bez etičkih ograničenja, ali i izazvalo velike promjene u unutrašnjoj strukturi društva te dovelo do

formiranja novih društvenih hijerarhija. Rat između generacija pridružio bi se klasnom i etničkom

konfliktu i postao najvažnija linija podjele u društvu.

Osim toga, promijenio bi se i odnos ljudi prema smrti:

"Na smrt će se gledati ne kao na prirodan i neizbježan aspekt života, već kao na zlo

koje se može spriječiti, kao dječja paraliza ili boginje. Ako to bude tako, onda će prihvaćanje

smrti djelovati kao glupi izbor, a ne nešto sa čime se treba suočiti sa dostojanstvom

i viteški… Hoće li se očajnički držati života koji im nudi biotehnologija? Ili

će im, eventualno, izgledi jednog beskrajno praznog života postati, jednostavno neizdržljivi?"

(Fukuyama 2003, 89).“

139

62. Pravična raspodjela sredstava

Koliku bruto plaću su dobili u veljači, uz paušal od 1.500 kuna za kave i slično te tko još uzima

putne troškove i naknade za stanovanje i odvojenost od obitelji, možete pročitati na 24sata.hr.

Izdvajamo neke od zastupnika.

Predsjednik Sabora,u veljači je imao bruto plaću u iznosu od 42.943 kune, a uz paušal od 1.500 kuna

to ukupno iznosi 44.443.

Saborska zastupnica u veljači je dobila bruto plaću od 34.481 kunu, uz paušal od 1.500 kuna. Usto je

zastupnica dobila i 3.000 kuna za stanarinu, 3.240 kuna za putne troškove te naknadu za odvojeni

život u iznosu od tisuću kuna. Kada se sve to zbroji zastupnica je u veljači primila 43.221 kunu.

Saborski zastupnik za veljaču je primio bruto plaću od 31.806 kuna plus paušal od 1.500 kuna te

3.000 kuna za stanarinu i režije, 1.986 kuna za putne troškove i 1.000 kuna za odvojeni život; ukupno

39.292 kune.

Podatci za Hrvatsku godine 2008.:

• Novootkrivenih slučajeva raka 20 357

• Umrlo od raka 13 086

Podatci za Hrvatsku godine 2009.:

• 792 inficirana HIV-om

• 301 razvio AIDS

Podatci za Hrvatsku godine 2009.:

Invalidna stanja i oboljenja:

• 27 271 demencija i psihoorganski sindromi

• 1 673 rezidualna shizofrenija

• 3 490 teška mentalna retardacija

• 3 646 sljepoća na oba oka

• 2 763 gluhoća

• 1 407 terminalno zatajenje bubrega

• 1 505 Down sindrom

• 4 901 para i tetraplegija

• 4 727 infantilna cerebralna paraliza

• 1 722 multipla skleroza

• 165 amputacija obje nadlaktice

• 31 amputacija obje podlaktice

• 12 amputacija obje šake

• 151 amputacija obje natkoljenice

• 316 amputacija obje potkoljenice

• 61 amputacija oba stopala

140

63. Liječničke pogrješke

Broj liječničkih pogrešaka je u porastu: Pacijenti najčešće stradaju u operacijskim dvoranama

Objavljeno: 31. listopada 2011. u 8:17

Kad je o Hrvatskoj riječ, vrlo je teško doći do koliko-toliko pouzdanih podataka o učestalosti

liječničkih pogrešaka. Procjenjuje se da ih se u hrvatskim bolnicama dogodi tisuću godišnje, dok do

Hrvatske liječničke komore, koja procjenjuje stručnu odgovornost liječnika i izriče eventualne kazne,

stigne svega nekoliko desetaka prijava godišnje

Ostati bez zdravog organa jer je bolničko osoblje pobrkalo papire, kao što se to ovih dana dogodilo

nesretnoj Dubrovčanki, nije jedinstven slučaj u svijetu: peruanski su kirurzi prošle godine 86-

godišnjem pacijentu umjesto bolesne amputirali zdravu nogu, a kad su uvidjeli grešku odrezali su mu i

drugu, koja je zapravo i morala biti amputirana zbog infekcije. U ožujku 2008. godine, u jednoj

njemačkoj bolnici 78-godišnjakinja je završila na operaciji crijeva iako je u bolnicu stigla radi

operacije noge. Liječnici su jednostavno zamijenili pacijentice i do kraja proveli pogrešnu operaciju.

Češki kirurzi iz bolnice u gradu Ivancice suspendirani su nakon što je otkriveno da su u tijelu

pacijentice nakon operacije zaboravili 30 centimetara dugačku lopaticu. Kirurški instrument pronađen

je tek pet mjeseci nakon što se nevjerojatna pogreška dogodila, a zbog užasnih bolova koje je zbog

toga trpjela, 66-godišnja pacijentica pomišljala je i na samoubojstvo.

Broj liječničkih pogrešaka u stalnom je porastu, pokazala je analiza njemačke liječničke komore koja

je prošle godine zabilježila 2.184 pogrešnih dijagnoza i pogrešaka za operacijskim stolom. Najviše je

pogrešaka počinjeno pri operativnom tretmanu pacijenata s problemima u kukovima i koljenima te u

hitnim operacijama koje se provode u traumatološkim bolnicama.

Opasna je zona i intenzivna njega, gdje se pacijentima često daju pogrešni lijekovi i to prije svega

zbog nedostatka komunikacije između doktora i medicinskih sestara, stresa i umora.

Odštete koje se u Hrvatskoj dodjeljuju oštećenim pacijentima za 100-postotnu

invalidnost kreću se od 800.000 do 900.000 kuna, a pacijent ima i pravo na rentu, odnosno mjesečnu

naknadu za tuđu pomoć i njegu. Rentu uglavnom kontinuirano plaća bolnica u kojoj se grješka

dogodila, a ima i slučajeva da se bolnica nagodi s pacijentom pa umjesto rente isplati određeni iznos

koji bi je pokrio kroz određeno vremensko razdoblje.

Najveća je odšteta u parnici gdje je ovaj odvjetnik zastupao pacijenta u slučaju medicinske pogreške

iznosila 1,2 milijuna kuna. Radilo se o rodilji koja je umrla u Klinici za ženske bolesti i porode u

Petrovoj. Osim odštete, njeno je troje djece dobilo pravo na mjesečnu naknadu u iznosu od po 1.400

kuna.

U Njemačkoj je upravo pri kraju odsluženja zatvorske kazne estetski kirurg koji

je kažnjen sa šest i pol godina zatvora jer je plastične operacije provodio u nehigijenskim uvjetima.

Žene koje su se kod njega podvrgnule zahvatu povećanja grudi ili liposukciji često su dobivale opasne

infekcije. Liječnički nemar nerijetko pacijente stoji i života: u jednoj privatnoj bavarskoj bolnici kirurg

je pacijentici tijekom zahvata na srcu prerezao krvnu žilu. Iako je shvatio što je učinio, nesretnu 55-

godišnjakinju nije poslao u veću bolnicu gdje joj je možda mogao biti spašen život. Osuđen je na tri

godine zatvora.

141

I u nas je bilo slučajeva poput onog iz Hannovera, gdje porodničari nisu na vrijeme shvatili da trudnica

ne može roditi prirodnim putem. Zbog zakašnjelog carskog reza, dječak kojeg su porodili danas je

gluh, slijep, djelomično paraliziran, a ne može govoriti niti samostalno jesti.

Kad je riječ o pogreškama u hrvatskom zdravstvu, slučaj M. M. koji je u riječkom KBC-u zbog upale

crvuljka ostao bez noge jer je dobio sepsu nakon laparoskopske operacije, svakako je jedan od

drastičnijih.

U istoj bolnici, D. V. je prije nekoliko godina ostao bez oka, pete i prstiju jer su liječnici previdjeli da

mu je nakon nesreće probušeno plućno krilo.

Na bjelovarskom općinskom sudu nedavno je zaključena glavna rasprava u tužbi obitelji A. iz

Komuševca pokraj Čazme protiv Opće bolnice iz Bjelovara zbog smrti novorođenčeta.

Trojica ginekologa KB-a Osijek osuđena su na uvjetne kazne zatvora zbog smrti 23-godišnje trudnice

A. D., koja je umrla jer nisu na vrijeme uočili pogoršanje njezina zdravstvenog stanja zbog krvarenja.

Slučaj zaboravljene gaze u trbuhu rodilje u privatnom rodilištu P., zbog koje je 22-godišnja

majka dobila sepsu i gotovo umrla, još uvijek je predmetom disciplinskih i sudskih postupaka.

Primjer grube liječničke pogreške svakako je i slučaj iz Varaždina, gdje je medicinski tim čovjeka sa

slomljenom vratnom kralježnicom, nakon pada s motora, zatvorio na psihijatriju kao alkoholičara.

ZAGREB - Liječnica đurđevačkog Doma zdravlja nepravomoćno osuđena na dvije godine

bezuvjetnog zatvora zbog liječničke pogreške jer triput nije pružila pomoć pacijentu koji je na kraju

umro.

'U 5.55 ujutro imala sam toliku gužvu u ambulanti da nisam mogla s Hitnom izaći na teren' Tog je

dana u ambulanti hitne pomoći u malom podravskom gradu bilo vrlo živo. Dežurna liječnica rutinski

je procjenjivala tko je hitan slučaj, a tko može čekati. Primala je djecu s vrlo visokom temperaturom,

starce s aritmijama, krpala rane nastale slučajnim ozljeđivanjem.

Vijesti

Halo, hitna? Dođite odmah, mom bratu nije dobro. Vrti mu se u glavi - te je kobne večeri oko 20 sati

molio ženski glas.

Nakon što je čula da je pacijent već imao zdravstvenih tegoba zbog čega se liječio u Kliničkoj bolnici

Dubrava, doktorica je zamolila njegovu sestru da skokne do ambulante s nalazima. Pacijent je

stanovao blizu zgrade hitne, a u ambulanti je, mislila je liječnica, tog časa bilo prečeg posla. Na

vratima ambulante sestra se pojavila nakon nekoliko minuta. Samo s bratovom zdravstvenom

knjižicom u rukama. Gotovo u isto vrijeme roditelji su u hitnu dopremili ozbiljno ozlijeđenu

djevojčicu koju je ugrizao pas.

Molim vas, treba mi dijagnoza bolesti, a ne zdravstvena. Dovedite brata do ambulante da ga

pregledamo, vidite da smo u gužvi - već je liječnica pomalo gubila živce.

Vrtoglavica je oko 5.55 ujutro prerasla u pravu dramu. Sestra je još jednom nazvala hitnu očajno

vrišteći kako joj se brat srušio te je sigurno šlagiran. Liječnica je poslala je medicinsku sestru i vozača

po pacijenta. Bilo je kasno.

142

G. L. preminuo je u vozilu hitne oko 6.25 sati na putu prema koprivničkoj bolnici. Đurđevačka

liječnica nepravomoćno je osuđena na dvije godine bezuvjetnog zatvora. Obrazlažući presudu, sutkinja

je rekla kako je liječnica odbila pomoći i propustila provjeriti stanje pacijenta koji je zbog toga

preminuo.

Morali ste se sami uvjeriti u stanje pacijenta, što ste dva puta propustili, a treći put poslali medicinsku

sestru da to učini, a ona nije dužna prepoznati simptome, to je dužnost liječnika - bila je jasna sutkinja.

Liječnica

Nalaz obdukcije

Nema zakona niti pravilnika koji bi liječnicima odredio uvjete za odlazak u kućni posjet. Zbog toga,

kao i zbog nalaza obdukcije, smatram da sam trebala biti oslobođena krivnje - priča nam liječnica.

Prema presudi koprivničke sutkinje doktorica je osuđena za smrt pacijenta kome nije došla u kućni

posjet iako je pacijentova sestra u dva navrata bila u đurđevačkoj Hitnoj pomoći te oko 5.55 sati

kobnog 22. ožujka 2009. godine nazvala đurđevački Dom zdravlja. Pacijent je preminuo oko 6.25 sati

na putu prema koprivničkoj bolnici, a sudski vještaci utvrdili su da je uzrok smrti šok zbog

iskrvarenja.

Ležaj bez krvi

Nalaz sudskih vještaka znatno se razlikuje od obdukcijskog i nikako se ne mogu pomiriti s njihovom

tvrdnjom da je pacijent preminuo od šoka zbog iskrvarenja. Obdukcijom koja je provedena u

koprivničkoj bolnici utvrđeno je da je pacijent preminuo od srčane dekompenzacije, što znači da ga ni

pružanje liječničke pomoći nije moglo spasiti. Svi koji su bili u vozilu Hitne mogu potvrditi da na

ležaju nije bilo tragova krvi koji bi upućivali na to da je pacijent iskrvario.

S tim je slučajem, jednim od brojnih u kojima su liječnici pogriješili, javnost upoznata zbog pritiska

obitelji i podizanja prijave. Unatoč brojnim, kardinalnim pogreškama pojedinih liječnika, od osnutka

Hrvatske samo ih je nekoliko kazneno odgovaralo i dobilo bezuvjetne ili uvjetne kazne. Nevjerojatna

je i činjenica da u razdoblju od 20 godina nijednom liječniku nije trajno oduzeta licenca za rad. Da

bismo podigli svijest o potrebi povećanja sigurnosti pacijenta i pokrenuli javnu raspravu.

Kako bismo provjerili koliko naše bolnice vode sporova zbog sumnje na nesavjesno liječenje i

liječničku pogrešku, kontaktirali smo svih 58. Odgovorila nam je 51 bolnica, a iz primljenih podataka

proizlazi da su trenutno u tijeku 632 postupka. Gotovo svi se vode na Građanskom sudu za naknadu

štete, a najveću odštetu dosad, od 1,780.755 kuna, isplatio je riječki KBC.

Nikad im nije žao

Od tih 15 slučajeva, otprilike pet uspije dobiti tužitelj. Prema mom iskustvu, redoslijed grana medicine

koje pacijenti najviše tuže jest: ginekologija i porodništvo, interna, kirurgija i trauma, oftalmologija i

pedijatrija - kaže jedan odvjetnik.

Liječnici koji su krivi, kaže odvjetnik, uglavnom odbijaju priznati pogrešku i u svojoj karijeri nije

doživio da se liječnik ispričao.

143

Bilo je eventualno izjava poput ‘uistinu mi je žao što se to dogodilo, ali ja nisam kriv’. Osim toga,

jedan od velikih problema je to što liječnici i bolnice nisu spremni na nagodbe pa većina završi na

sudu. Na prste jedne ruke mogu nabrojati nagodbe - kaže odvjetnik.

Iz Hrvatske liječničke komore, u koju su tijekom 2011. pristigla 34 zahtjeva za pokretanje

disciplinskog postupka, kažu kako svatko tko misli da je na neki način oštećen ima pravo tužiti.

Tužbi je sve više, a velika većina onoga što se pripisuje pogreškama zapravo su komplikacije uslijed

liječenja. Potrebno je zaštititi i liječnike i pacijente - kaže šef Hrvatske liječničke komore.

Svima je jasno da se pogreške događaju i da će ih uvijek biti u svakoj struci, pa i liječničkoj. U mnogo

se slučajeva mogu opravdati, ali u nekima, poput pogreškom izvađenog zdravog bubrega ili

operiranog pogrešnog organa, smrti ili invaliditeta zbog nesavjesnog liječenja, ipak netko treba

odgovarati. A u najmanju ruku trebao bi se ispričati i priznati svoju pogrešku.

Skandinavski modeli osiguranja pacijenata od štetnih događaja:

Finski model

U Finskoj postoji tzv. «no fault insurance» model. On je najprije 70-ih godina uspostavljen kao

dobrovoljni sustav osiguranja, a potom je 1987. donesen Zakon o ozljedama pacijenata prema kojem

pacijenti imaju pravo na odštetu ako su pretrpjeli ozljedu (štetu) tijekom zdravstvenog zbrinjavanja,

pri primjeni lijekova, nakon doniranja organa i zbog znanstvenih ispitivanja.

Osiguranje u Finskoj pokriva sve djelatnike koji sudjeluju u zdravstvenom zbrinjavanju – sve

zdravstvene djelatnike koji rade u privatnoj ili državnoj praksi, privatne zdravstvene kompanije,

domove zdravlja te državne i županijske bolnice.

Šteta se pokriva iz osiguranja u slučaju da je mogla biti izbjegnuta da je radio iskusan liječnik, zbog

manjkavosti medicinskog uređaja, neočekivane infekcije, ako je nastala za vrijeme liječenja ili

transporta, zbog vatre, pogreške u aplikaciji lijeka te ako je posljedica trajno oštećenje, potpune

nesposobnost ili smrt u situaciji u kojoj to nije bilo očekivano. Odštetom se pokriva pretrpljena bol i

patnja, trajno tjelesno ili duševno oštećenje, trajno kozmetičko oštećenje, posebni troškovi te gubitak

zarade i troškovi pogreba.

Iznimke od plaćanja odštete su posljedice medicinski opravdanog postupka koje se nije moglo izbjeći

primjenom nekog drugog, jednako učinkovitog postupka te manje ozljede nastale tijekom medicinskog

postupka.

Postupci za naknadu štete vode se u Udruzi za osiguranje pacijenata. Udruga ima pravo uvida u sve

nalaze i cjelokupan tijek bolesti pacijenta. Proces pred Udrugom može početi na zahtjev liječnika,

pacijenta ili ombudsmana i to u tri godine od nastalog događaja. Vlada imenuje Odbor za ozljede

pacijenata koji se sastoji od specijalista raznih struka i odgovoran je za davanje preporuka Udruzi kada

ona donosi odluke o odštetnom zahtjevu.

Broj odštetnih zahtjeva u Finskoj kretao se između sedam i osam tisuća godišnje od 1999. do 2003.

godine Troškovi odšteta isplaćenih pacijentima iznose oko četiri eura godišnje po stanovniku.

144

Švedski model

U Švedskoj je sustav dobrovoljnog kolektivnog osiguranja pacijenata, tzv. «no fault compensation

scheme», uveden 1975. Sustav je razvilo nekoliko velikih osiguravajućih tvrtki i pružatelja

zdravstvenih usluga. Od 1997. ovaj je model zakonski reguliran i svi pružatelji zdravstvenih usluga

moraju imati i osiguranje pacijenata.

Najveći su pružatelji zdravstvenih usluga regionalna tijela odgovorna za planiranje, financiranje i

pružanje zdravstvenih usluga za određenu populaciju i oni plaćaju oko 4,9 eura po osiguraniku

godišnje.

Liječnici sami plaćaju osiguranje od odgovornosti i veći se dio premije koristi u slučaju pokretanja

kaznenog postupka protiv liječnika, dok se manji dio plaća za ovaj model osiguranja. U Švedskoj su

kazneni postupci protiv liječnika rijetki, a ako se pacijent odluči na tužbu, u pravilu se utužuje

poslodavac. Zato su i premije osiguranja za liječnike male pa zaposleni licencirani liječnik plaća 59

eura, zaposleni licencirani liječnik koji radi i privatno 259 eura, a licencirani liječnik privatnik plaća

386 eura.

Odšteta se odobrava za fizičku i mentalnu ozljedu nastalu pružanjem zdravstvene usluge, no njome se

ne pokrivaju nuspojave. Odšteta se isplaćuje u slučaju da je oštećenje moglo biti izbjegnuto drugim

terapijskim postupkom ili primjenom istog postupka ali na drugi način, za ozljede uzrokovane

medicinskim aparatima, zbog pogrešne dijagnoze, nezgoda povezanih s dijagnostikom, liječenjem,

transportom i sl., pogrešno propisanog lijeka ili zbog pogrešnog rukovanja lijekom te u slučaju štete

od infekcija koje su posljedica medicinskog tretmana. S druge strane, odšteta se ne isplaćuje u slučaju

da je oštećenje nastalo kao posljedica medicinskog postupka u hitnoj situaciji kada nije bilo moguće

primijeniti rutinske postupke.

Visina naknade je u skladu sa zakonskim propisima koji se primjenjuju u slučaju kaznenog gonjenja i

obuhvaća gubitak dohotka zbog bolovanja te pretrpljenu bol i patnju. Odštetni zahtjev mora se

podnijeti u roku od tri godine od kada je pacijent informiran da se može žaliti ili u roku od 10 godina

nakon što se oštećenje pojavilo. Odštetu može zahtijevati pacijent ili član obitelji ako pacijent to ne

može zbog nastalog oštećenja. U Švedskoj djeluje Komisija za pritužbe pacijenata koja daje svoje

mišljenje pacijentima, osiguravateljima, pružateljima zdravstvenih usluga te sudu. Njom predsjedava

aktivni ili bivši sudac, a ona se sastoji od tri predstavnika pacijenata i od jednog medicinski

kvalificiranog člana (najčešće liječnika), eksperta iz područja zdravstvenih propisa i člana s puno

iskustva u sklapanju nagodbi za osobna oštećenja u području osiguranja.

Godišnje u Švedskoj ima oko devet tisuća odštetnih zahtjeva, od kojih oko 45 posto biva pozitivno

riješeno. U najvećem broju slučajeva isplaćuje se odšteta od 2.160 eura, a maksimalna moguća odšteta

iznosi 810.800 eura. U 2003. je prikupljeno ukupno 33 milijuna eura za osiguranje pacijenata, a

troškovi isplaćenih naknada iznosili su 31 milijun eura. Najviše je zahtjeva za odštetom bilo, kao

uostalom i širom svijeta, iz područja ginekologije, kirurgije i ortopedije, a potom slijede stomatološke

usluge.

Norveški model

U Norveškoj se od 2002. primjenjuje Zakon o odšteti od ozljeda. Taj se Zakon odnosi na ozljede

nastale u institucijama specijalističke i općinske zdravstvene službe, prilikom prijevoza vozilom hitne

pomoći te na ozljede koje je uzrokovalo zdravstveno osoblje, osobe koje djeluju u njihovo ime ili

druge osobe koje su određene Zakonom.

145

Na odštetu imaju pravo pacijenti i ostali koji su pretrpjeli gubitak zbog ozljede pacijenta ako je to

uzrokovano greškom kod pružanja zdravstvene pomoći (čak i ako se nitko ne može okriviti),

tehničkom greškom korištene opreme, infekcijom koja nije uzrokovana pacijentovim stanjem ili

bolešću te cijepljenjem i djelom koje za sobom povlači odgovornost zdravstvene službe ili osoblja.

Za plaćanje odštete odgovorna je Institucija za odštetu za ozljede pacijenta, a subvencije za pokrivanje

naknada za ozljede koje su se dogodile u javnoj zdravstvenoj službi daju joj državne, pokrajinske i

općinske vlasti.

Sukladno Zakonu svatko tko pruža zdravstvenu pomoć mora biti osiguran u određenoj mjeri kod

osiguravajućih društava, a osiguravatelje i uvjete osiguranja odobrava kralj.

Zahtjev za odštetu upućuje se Instituciji za odštetu ili osiguravajućim društvima. Institucija donosi

odluku hoće li se isplatiti odšteta i u kojoj visini. Osiguravatelj također može obraditi predmet i

odlučiti hoće li se odšteta dodijeliti i koliko će ona iznositi. Na odluke Institucije ili osiguravatelja

podnositelji zahtjeva za odštetu mogu se žaliti Komisiji za ozljede pacijenata. Komisiju imenuje kralj i

ona se sastoji od dva člana koji su medicinski obrazovani i jednog predstavnika korisnika. Na odluku

Komisije mogu se žaliti pacijenti i osiguravajuće društvo.

Država je 2002., kada je donesen Zakon, dotirala 375 milijuna kruna kako bi se isplatile štete od

prethodnih godina. Godišnje se u Norveškoj ukupno isplati između 218 i 250 milijuna kruna za

odštete, a visine odštete variraju od pet tisuća do 6,5 milijuna kruna.

146

64. Liječničke pogrješke

Na sudovima 640 tužbi zbog pogreški liječnika

Autor: Vjesnik/tportal.hr (Datum objave:28.3.2012 15:00)

Hrvatska udruga za promicanje prava pacijenata godišnje zaprimi preko tisuću pritužbi

ogorčenih pacijenata koji se žale na loše postupanje liječnika, na bahatost, prostačenje, pa čak i na

konzumiranje alkohola u radno vrijeme. Žrtve liječničkih pogrešaka nerijetko tuže bolnice, no

iscrpljujući sudski postupci često se pretvaraju u višegodišnju trakavicu u kojoj ponovno trpi zdravlje.

Potonje su zapravo izvansudske nagodbe (arbitraža) koje bi bez posljedica u velikom broju rješavale

nastale sporove. To je u svijetu uobičajena praksa, kod nas zastupljena u obrtništvu i odvjetništvu, a

mogla bi se uvesti i u zdravstvo u roku od godinu dana.

Prema zaključcima simpozija, profesionalno osiguranje trebalo bi biti obavezno za sve. Sada nema

preciznih podataka o tome koliko je liječnika osigurano, na koji iznos (praksa je različita od ustanove

do ustanove), a osiguravajuća društva ih čuvaju kao poslovnu tajnu.

Poznato je, međutim, da raste broj kaznenih postupaka protiv medicinskog osoblja (DORH nije dao

podatak Komori koliko ih je), da je riječ o teškim, mučnim i skupim postupcima koji blokiraju

liječnike u profesionalnom smislu, piše Vjesnik. Stoga treba mijenjati Zakon o zaštiti prava

pacijenata, pravilnike o obrascu suglasnosti te izjave o odbijanju dijagnostičkog i terapijskog

postupka.

Nužno je također postaviti sustav za prikupljanje podataka o tužbama i drugim postupcima protiv

davatelja zdravstvenih usluga. Jasno je da se to najviše tiče liječnika zbog mogućih propusta, a uvid u

broj i prirodu tužbi potreban je i radi poduzimanja mjera za poboljšanje sustava osiguranja od

profesionalne odgovornosti.

Potrebno je također, kako je zaključeno, zaštititi liječnike od napada te su pozvani da prijave Komori

svaki takav slučaj koji su doživjeli obavljajući svoju medicinsku dužnost.

Za pravnu zaštitu liječnika važno je i sudsko vještačenje te se predlaže kao obavezna trajna stručna

edukacija vještaka (koji svjedoče u sudskim postupcima protiv liječnika), nadzor njihova rada, a

Komora, stručna društva Hrvatskog liječničkog zbora i medicinski fakulteti trebali bi kod svakog

složenijeg slučaja davati mišljenje pri izboru sudskog vještaka.

Nesavjesno liječenje

Članak 181.

(1) Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji obavljajući

zdravstvenu djelatnost primijeni očito nepodobno sredstvo ili način liječenja ili na drugi način očito ne

postupi po pravilima zdravstvene struke ili očito nesavjesno postupa pa time prouzroči pogoršanje

bolesti ili narušenje zdravlja druge osobe,

kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ako je kaznenim djelom navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena teška tjelesna ozljeda

drugoj osobi ili je postojeća bolest znatno pogoršana,

147

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do tri godine.

(3) Ako je kaznenim djelom navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena osobito teška tjelesna

ozljeda drugoj osobi ili je kod druge osobe došlo do prekida trudnoće,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je kaznenim djelom navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više

osoba,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do dvanaest godina.

(5) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počinjeno iz nehaja,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do šest mjeseci.

(6) Ako je kazneno djelo iz stavka 2. ovoga članka počinjeno iz nehaja,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do jedne godine.

(7) Ako je kazneno djelo iz stavka 3. ovoga članka počinjeno iz nehaja,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do tri godine.

(8) Ako je kazneno djelo iz stavka 4. ovoga članka počinjeno iz nehaja,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

Nepružanje medicinske pomoći u hitnim stanjima

Članak 183.

Doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji bez odgađanja ne pruži

medicinsku pomoć osobi kojoj je takva pomoć potrebna zbog opasnosti od nastupanja trajne štetne

posljedice po njezino zdravlje ili za njezin život,

kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Teška kaznena djela protiv zdravlja ljudi

Članak 192.

(1) Ako je kaznenim djelom iz članka 180. stavka 1. i 2., članka 183., članka 185. stavka 1. i 2., članka

186. stavka 1., članka 187. stavka 1., članka 188. stavka 1., članka 189. stavka 1. ovoga Zakona

prouzročena teška tjelesna ozljeda drugoj osobi ili je postojeća bolest znatno pogoršana,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena osobito teška tjelesna

ozljeda drugoj osobi ili je kod druge osobe došlo do prekida trudnoće,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

148

(3) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 1. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više

osoba,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri do dvanaest godina.

(4) Ako je kaznenim djelom iz članka 180. stavka 3., članka 186. stavka 3., članka 187. stavka 2.,

članka 188. stavka 2. i članka 189. stavka 2. ovoga Zakona prouzročena teška tjelesna ozljeda druge

osobe ili je postojeća bolest znatno pogoršana,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do tri godine.

(5) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 4. ovoga članka prouzročena osobito teška tjelesna

ozljeda drugoj osobi ili je kod druge osobe došlo do prekida trudnoće,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(6) Ako je kaznenim djelima navedenim u stavku 4. ovoga članka prouzročena smrt jedne ili više

osoba,

počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

149

65. Pravična raspodjela sredstava za liječenje

Bolesnici čije je liječenje (ili dio liječenja) u JIL- u bilo upitno:

• Bolesnici s neurološkom dijagnozom

• Bolesnici s KOPB

• Bolesnici nakon CVI-a

• Bolesnici s teškom ozljedom mozga

• Bolesnici nakon neuspješne reanimacije

Bolesnik 1

Dg.: CVI recidivans, St. post. CPR, Insuff. Respiratoria....(60 god.)

Boravak u JIL-u 627 dana Obračun troškova: 1,881.000,00 kuna

Bolesnik 2.

Dg.: Tetraplegia, Insuff. Respiratoria globalis ...(73 god.)

Boravak u JIL-u: 936 dana Obračun troškova: 2,808. 000,00 kuna

Bolesnik 3.

Dg.: Amiotrophic lateral sclerosis, Insuff. respiratoria acuta....(74 god.)

Boravak u JIL-u: 823 dana Obračun troškova: 2,469.000,00 kuna

Bolesnik 4.

Dg.: Intracerebralna hemoragia, Ishemia, Insuff. respiratoria...(43 god.)

Boravak u JIL-u: 56 dana Obračun troškova: 168.000,00 kuna

Bolesnik 5.

150

Dg.: Fibrosis pulmonum, Meningitis tuberculosa acuta (43 god.)

Boravak u JIL-u: 236 dana Obračun troškova: 708.000,00 kuna

Bolesnik 6.

Dg.: KOPB, Sepsa....(76 god.)

Boravak u JIL-u: 158 dana Obračun troškova: 474.000,00 kuna

6 bolesnika troškovi UKUPNO 8,508.000,00 kuna