RIJEKA . RUJAN 2009. . BROJ 7/424 . GOD. XLVII . CIJENA 7 KN

Kateheza

Sakrament bolesničkog pomazanja

Župna karitativna skupina

Caritas u župi

Sto godina crkve sv. Bartola u Cerniku

Boga pronađimo u svakodnevnom životu

Gospićko-senjska biskupija

Započele pripreme za proslavu 10. obljetnice

Velika Gospa na Krasnom

Hodočasti običan čovjek na kojemu stoji teret društva

Velika Gospa na Trsatu

Marija «žena euharistije»

2 B

roj 7

/424

200

9.

Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo: Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ; Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221; e-mail: mjesecnik-zvona@ri.t-com.hr; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA,2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN: HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Velika Gospa, Trsat

„Svaka je euharistija nagovještaj konačne preobrazbe svega svijeta u Kristu. Uznesenjem dušom i tijelom u nebesku sla-vu, Marija je u potpunosti već postala dionicom tog konačnog

preobraženog i proslavljenog stanja koje nam je Krist svojim uskrsnu-ćem omogućio,“ objasnio je riječki nadbiskup Ivan Devčić predvodeći misno slavlje na blagdan Velike Gospe u trsatskom svetištu te tako ista-knuo duboku povezanost Marije i euharistije. Topao i sunčan blagdanski dan privukao je na Trsat više od 20.000 hodočasnika. Od ranih jutarnjih sati rijeke ljudi dolazile su na Trsat sudjelujući na misama koje su se od 6 ujutro do 11.30 slavile svakoga sata. Brojni su pristupili sakramentu pomirenja, a na raspolaganju im je bilo dvadesetak ispovjednika.

Nadbiskup Devčić propovijed je posvetio odnosu Marije i euharisti-je podsjećajući time da je u Riječkoj nadbiskupiji sljedeća godina dana posvećena upravo tom središnjem sakramentu Crkve. „Pozvani smo i

Mariju promatrati u svjetlu tog središnjeg otajstva naše vjere, kako bismo otkrili mnogostruke duboke veze između nje i euharistije, zbog kojih je papa Ivan Pavao II. Mariju nazvao «ženom euharistije». Bitne su dimen-zije euharistije spomen, prikazanje i žrtva, zahvaljivanje i poslanje. Te euharistijske dimenzije otkrivamo u cijelom Marijinu životu, pa i u otaj-stvu njezina uznesenja na nebo. Kao takva Marija nam je učiteljica kako i sami moramo biti povezani s euharistijom, kako euharistijski živjeti i na koncu stići onamo gdje se ona sada nalazi.“ Nadbiskup je objasnio kako Marija, potičući i ohrabrujući Isusove učenike da izvršavaju ono što im je on zapovjedio, pomaže Crkvi činiti ono što je neophodno da bi živjela i djelovala. Svjesna te Marijine uloge, Crkva Mariju osobito štuje i njoj se oduvijek utječe za zagovor. Od Marije vjernici uče primjerom te ona upućuje poziv na nasljedovanje njezina puta.

Nadbiskup je istaknuo i koji je pravi smisao euharistije te kako bi se ona trebala pro-slavljati. „Isus želi da ga se, slaveći euha-

ristiju, spominjemo sa srcem, a ne samo usnama i jezikom, s ljubavlju, a ne samo hladno razumski. Samo srce koje pamti oživljuje ono što je bilo či-neći to prisutnim i aktivnim u sadašnjosti. Samo vjera koja proizlazi iz srca čini prisutnom i sada aktualnom Isusovu žrtvu ljubavi dok je se spomi-njemo na oltaru. A spominjati se i slaviti njegovu žrtvu sa srcem i ljubavlju znači u njoj osobno su-djelovati, u nju se uključivati prinoseći se i pre-dajući zajedno s Isusom Ocu nebeskom za spa-senje svijeta. U Mariji imamo i za to nenadmašiv primjer“, objasnio je nadbiskup Devčić.

Velika Gospa

Topao i sunčan blagdanski dan privukao je na Trsat više od 20.000 hodočasnika. Brojni su pristupili sakramentu pomirenja, a na raspolaganju im je bilo dvadesetak ispovjednika.

Nadbiskup Devčić propovijed je posvetio odnosu Marije i euharistije podsjećajući time da je u Riječkoj nadbiskupiji sljedeća godina dana posvećena upravo tom središnjem sakramentu Crkve.

Marija «žena euharistije»

3 B

roj 7

/424

200

9.

Velika Gospa na TrsatuMarija žena euharistije ......2

Velika gospa na Krasnom Hodočasti običan čovjek na kojemu stoji teret društva ...............3

Zvona zvoneNavijači ................................4

Razmišljanja Vjerska podjela ..................4

Pogled laikaVirtualna i sakramentalna stvarnost .............................5

KatehezaSakrament bolesničkog pomazanja ..........................6

PastoralŽupna karitativna skupina ................................7

Poruka za početak školske godineNe ostanimo na pragu vjere ..........................8

Poruka nadbiskupa Devčića za Svećeničku godinuSvećeništvo dragocjen dar Crkvi .............................9

Pripreme za 10. obljetnicu Gospićko-senjske biskupije ........ 10-11

Razgovor 100 godina crkve u Cerniku ...........................14

Događanja ..........................15

Medicinski kutak ................16

Crkvena glazbaPričesna pjesma ili communio 17

Obiteljski predah ................18

Djela tijela i plodovi duhaKrivulje pohlepe i krug ljubavi .....................19

Gospićko-senjska biskupija ....................... 20-21

Iz župa .......................... 22-23

Događanja ................... 24-25

Srebrenica u Rijeci .............27

Poruka papePoštujte prirodu ...............28

S a d r ž a j:

Velika Gospa na Krasnom

Hodočasti običan čovjek na kojemu stoji teret društvaDeset tisuća hodočasnika u srcu sjevernog Velebita na slavlju koje je predvodio biskup Bogović

U tom običnom, malom, zanemarenom čovjeku raste želja za pobjedom nad zlom u sebi i u svijetu. To je ona iskonska želja koja u njemu trajno živi. On ne želi biti ni antifašist ni antikomunist, on ne gradi svoja polazišta na tome da je protiv nego da je za čovjeka, za narod, za dobro svakoga. On s tugom gleda kako su u njegovoj

domovini sve jači oni koji su protiv svega i svačega, a ne vidi se za što su, za što će se zalagati i boriti.

Blagdan Uznesenja BDM vrlo je svečano proslav-ljen u glavnom marijanskom svetištu Gospićko-senjske biskupije Krasnu. Blizu 10 tisuća hodo-

časnika sa svojim zavjetima došlo je u srce sjevernog Velebita obilježiti veliki blagdan, a ove je godine bilo više nego ikada pravih hodočasnika. Tako su Krasno pohodili župljani Saborskog, Otočca, Gospića i Senja, a također i skupina vjernika iz Viškova kod Rijeke (120 km) kao i Raba.

Središnje misno slavlje u 11 sati predslavio je gos-pićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović, u kon-celebraciji brojnih svećenika među kojima voditelja Odbora za proslavu Velike Gospe i generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislava Špor-čića, upravitelja svetišta Nikole Komušanca, predvo-ditelja mise uočnice i glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića, kao i gospićkog dekana Antuna Luke-tića. Liturgijsko pjevanje izvodio je združeni zbor više župa uz orguljsku pratnju bogoslova Josipa Šimatovi-ća i vodstvo Ivana Prpića Špike. U glazbenom dijelu doprinos je dao i puhački orkestar DVD-a Otočac pod vodstvom Marinka Krmeca.

Biskup je u početku, govoreći o Marijinim mjesti-ma i njihovoj povlaštenosti, poručio:

„Danas narod ide bez službenih delegacija i svojih zastupnika na raz-govore i pregovore tražeći izravno od Boga znak svoga spasenja. Održat će vjernički narod svoja ročišta s Bo-gom uz posredništvo Majke Božje ne samo na ovom mjestu nego na broj-nim drugim mjestima širom naše do-movine: Bistrica, Sinj, Trsat, Vrpolje, Voćin, Aljmaš i na drugim ili manjim svetištima. Ne hodočasti narod ni zbog slikanja ni da se o njemu piše. Hodočasti običan čovjek na kojemu stoji teret društva, a rijetko se s nji-ma računa kada je riječ o dobru druš-tva kao cjeline. Nije to narod koji se busa u prsa kao nepogrešiv nego koji se udara u prsa jer se kaje. Narod koji

ne dolazi prebaciti krivnju na druge nego dolazi traži-ti oproštenje za vlastite grijehe.

U tom običnom, malom, zanemarenom čovjeku raste želja za pobjedom nad zlom u sebi i u svijetu. To je ona iskonska želja koja u njemu

trajno živi. On ne želi biti ni antifašist ni antikomu-nist, on ne gradi svoja polazišta na tome da je protiv nego da je za čovjeka, za narod, za dobro svakoga. On s tugom gleda kako su u njegovoj domovini sve jači oni koji su protiv svega i svačega, a ne vidi se za što su, za što će se zalagati i boriti. Hoće li naš narod tra-žiti danas neke saveze koji su protivni našim krsnim obećanjima, i po cijenu napuštanja svoje kršćanske tradicije, kršćanskih vrednota? S tom bojazni u duši hrli danas vjernički narod na pregovore s Bogom uz posredništvo Majke Božje - Marije, moleći ohrabrenje, oslanjajući se u svojim nadama na svoju vjeru da je Gospodin s nama.“

Biskup je još govorio o Svećeničkoj godini i sv. Ivanu Vianeyu kojega je papa Benedikt XV,. kao jedan od najučenijih ljudi današnjice, proglasio uzorom čo-vjeka koji se od početka do kraja školovanja trebao jako znojiti za prolaznu ocjenu. No imao je ono što je važnije: ljubav prema Bogu i čovjeku.

Zvonko Ranogajec

4 B

roj 7

/424

200

9.

Hrvati više nisu samo podijeljeni politički, ekonom-ski, povijesno... Baš u jeku velike krize dodana je i nova podjela po novoj osnovi - vjerskoj, svjetona-

zorskoj! I to kako? S mora, u radijskom intervjuu, s glaz-benom pratnjom dalmatinskih cvrčaka, u osvetničkom pohodu protiv Glasa Koncila i Katoličke crkve, Stipe Mesić je ispalio da iz javnih ustanova treba pobacati sve križeve.

I ne samo to, na upućene mu kritike dodao je ulje na vatru, pa naglasio da on neće dopustiti talibanizaciju Hr-vatske! Znači li to da on kao vrhovni zapovjednik vojske više neće slati naše vojnike protiv talibana u Afganistan, nego će oni dežurati kod kuće protiv njemu poznatih do-maćih talibana?

Ako je i od Mesića, zaista je previše! Nema univerzal-nog rješenja o uporabi vjerskih simbola u javnim ustano-vama ni u jednoj zemlji, pa je stvar svake države kako će to riješiti. Ali rasprava o tome uvijek je dobrodošla. No ona mora biti pomna, hladnih glava, da nikoga ne vrijeđa. Mesić je svojom inicijativom preko koljena učinio baš suprotno. Smišljeno ili ne, raspirio je vatru, pa sad više nitko ne može očekivati ništa drugo nego strašću obuzeto sukobljavanje. I raspravlja se o tome koliko i zašto traje ta nesnošljivost između njega i Crkve.

Pa se najčešće poseže za argumentima da on provodi Ustav i zakone, da želi odvojenu državu od Crkve, da ga crkveni oci ne mogu smisliti zbog njegovih političkih i inih stajališta... Pa što? Ako netko nekoga ne voli zbog politič-kih stajališta, zar bi sad svatko svakome trebao objaviti rat do istrebljenja? Činjenica je da su crkveni oci posebno nakostriješeni otkako Mesić sve žešće u javnosti nastoji rehabilitirati komunistički sustav, njegove postupke i Tita, ili barem mnoštvo toga relativizirati, odnosno protumačiti na njemu svojstven način.

Crkva je izuzetno osjetljiva na sam spomen komunizma, koji drži zločinačkim susta-vom i nikako drugačije, baš kao i Vijeće Europe. Crkva usto ima dugo pamćenje, ipak ona traje već dva tisućljeća. Kako onda ne bi imala pamćenje otprije 40-ak godina,

kad je Mesić bio predsjednik Komisije za vjerska pitanja Skupštine općine Orahovica. Mesić je 30. listopada 1968. sazvao njezinu sjednicu i prva točka dnevnog reda bila je “Razmatra-nje pojačanog djelovanja vjerskih zajednica i rasprava o broju vjerskih zajednica i njihovih članova na području općine Orahovica”. Mesić je u raspravi iznio da ima sve više vjernika katolika i pravoslavnih, ali i Jehovinih svjedoka, pentekostalaca...

I u zapisniku sa sjednice dalje stoji što je Mesić tražio: “Ističe da je u zadnje vrijeme zapažena pojava da sve veći broj djece i omladine, a među kojima se nalaze i učenici Gi-mnazije i Škole učenika u privredi, posjećuju bogoslužja kod raznih vjerskih zajednica, a naročito kod Rimokatoličke crkve. Smatram da je uzrok toj pojavi taj što je veoma mala pažnja posvećena u školama ateističkom odgoju djece i omladine u školama, te ističe da bi nastavnici u školama trebali da kontinuirano rade putem satova moralnog odgoja na atei-stičko obrazovanje omladine.

Ističe da su katolički svećenici na području općine Orahovica razgranili svoju djelat-nost među djecom i omladinom putem održavanja vjeronauka, a da škole nisu našle mo-gućnosti održavanja slobodnih aktivnosti učenika u vrijeme kada se održavaju vjeronauci.”

Treba napomenuti da to više nije bila 1948., kad su borbeni komunisti na sve načine po-kušavali onemogućiti vjerske zajednice u njihovu radu. Riječ je o 1968., dvije godine nakon što su SFRJ i Sveta Stolica potpisali protokole i u kojima je, među ostalim, Katoličkoj crkvi zajamčeno slobodno obavljanje vjerskih poslova i vjerskih obreda.

Mesićev stav, međutim, više je odgovarao 1948. godini! Ima li njegov tadašnji stav o Crkvi i vjerskim zajednicama ikakve veze s današnjom halabukom, prosudite sami.

RAZMIŠLJANJA

Piše: Zvonimir Despot

Već na početku nogometne sezone, svake nas godine iznova iznenade neredi i tučnjave tzv. nogometnih navijača. Brojne su analize i ponuđeni razlozi u po-

kušaju da se rasvijetli taj fenomen agresivnosti i destrukcije. No jedno je sigurno, nasilničko ponašanje navijača bescilj-no je i potpuno destruktivno lutanje u potrazi za smislom.

Imamo dakako i mnogo drugačijih primjera. Sigurno svatko od nas poznaje nekog zaljubljenika u nogomet koji rado ide na utakmice, redovito prati voljeni klub ili nastupe reprezentacije, a nije agresivni sumnjivac koji radi nered, tuče se i razbija. I sasvim je očito da je takvih navijača dale-ko više, pa od njih možda i s pravom očekujemo da sami iz svojih redova udalje one koji im blate ugled.

Ono što fami oko nogometnih navijača daje dodatnu popularnost jest činjenica da je nogomet već odavno mno-go više od igre. Nogomet je i ekonomija, gospodarstvo, politika... Gledano iz tog kuta ne čudi što se o nogometu, ili nekim pojavama vezanim uz tu igru, odlučuju pisati i oni koji se inače bave naizgled puno ozbiljnijim temama.

Tako se nedavno, 29. kolovoza, nakon utakmice škot-skog Celtica i engleskog Arsenala, u tekstu pod naslo-

vom “Eduardo je pao i za Hrvatsku u Celticovu kaznenom prostoru“ javio ugledni komentator Jutarnjeg lista Miljenko Jergović koji inače piše o mnogočemu, no rijetko o sportu. Hrvatski Brazilac Eduardo koji nastupa u dresu Arsenala, ali igra i za hrvatsku reprezentaciju, nakon te utakmice optu-žen je od otočkih novinara da je odglumio pad u kaznenom prostoru kako bi sudac utakmice dosudio jedanaesterac za Arsenal. Takve pritužbe na suca i igrače nažalost če-sto slušamo nakon utakmica, no ovaj slučaj zaintrigirao je uglednog komentatora koji redovito piše o nečemu puno važnijem od sporta.

Jer Eduardo, iako je rođenjem Brazilac, ipak igra u kockastom dresu, nogometno je odrastao u zagrebačkom Dinamu, i jedna je od svjetski poznatih hrvatskih sport-skih ikona, pa je kao takav prigodan materijal za ocrnjivanje svega hrvatskog. Da je novinar imalo upućen u nogometnu igru znao bi da se slučaj Eduardo događa na svakoj uta-kmici. Znao bi da su pritužbe i teške riječi zbog navodnog simuliranja jedanaesterca potpuno besmislene što su potvr-dili brojni nogometni stručnjaci. Da se uvaženi komentator imalo razumije u nogomet priznao bi da je iznimno teško utvrditi je li hrvatski napadač zaista želio prevariti suca no-gometne utakmice ili je samo instinktivno pokušavao izbjeći sudar s vratarom. No, te činjenice kolumnistu koji skanda-lozno optužuje igrača, a preko njega i sve koji navijaju za Hrvatsku, nisu bitne.

Autor teksta u Jutarnjem listu, a ima ih još njemu sličnih, pokazuje tako da nije ništa bolji od navijača destrukti-

vaca s početka ovog teksta. U njegovom se nastupu mogu prepoznati mnoge osobine upravo te gnjevne šačice ljudi koji zapravo ne znaju što žele. Izgubljeni u svojim osobnim jadikovkama koriste svaku polupriliku kako bi iskalili svoj gnjev. Rabijatno traže žrtve iako neznanju zapravo na koga su ljuti, niti zašto to rade.

I kao što smo na početku ustvrdili da bi lažne navijače upravo sami navijači trebali udaljiti, isto možemo reći i za ove destruktivne borce za neku privatnu pravdu. Njihova navijačka i tendenciozna razmišljanja trebali bi, u najmanju ruku, potpuno ignorirati.

Danijel Delonga

Navijači

Eduardo, iako je rođenjem Brazilac, ipak igra u kockastom dresu, pa je kao takav prigodan

materijal za ocrnjivanje svega hrvatskog

Vjerska podjelaPredsjednik je na upućene mu kritike dodao ulje na vatru, pa naglasio da on neće dopustiti talibanizaciju Hrvatske

ZVONA ZVONE

Nema univerzalnog rješenja o uporabi vjerskih simbola u

javnim ustanovama ni u jednoj zemlji, pa je stvar svake države

kako će to riješiti. Ali rasprava o tome

uvijek je dobrodošla. No ona mora biti

pomna, hladnih glava, da nikoga ne vrijeđa.

Mesić je svojom inicijativom preko koljena učinio baš

suprotno.

5 B

roj 7

/424

200

9.

POGLED LAIKA

Piše: Zlatko Kurtović

Krajem siječnja 2009. godine Sveta Stolica je otvorila vlastiti kanal na internetskom portalu You Tubea. Time je praktično i

definitivno izrazila pozitivan stav prema komu-nikacijskim tehnologijama koje već dva deset-ljeća snažno oblikuje nove društvene odnose i poziciju svake osobe u njima. Više nema dvojbi oko generalnog stava Crkve prema Internetu, premda je i dalje nedvojbeno da su neprekidno potrebni i hrabrost i oprez i mudrost i kreativ-nost u njegovu korištenju.

Osim najviše razine, Crkva koristi Internet i na svim ostalim razinama, na različite načine i s različitim očekivanjima. A kako se to od-nosi i na župu, u ovoj ću rubrici promišljati, u svjetlu velikih prilika i mogućih zamki, tri aspekta župnog portala. Prvi aspekt s osnov-nim pitanjem ZAŠTO je potrebna prisutnost župe na Internetu, drugi s pitanjem ŠTO je primjereno uključivati u sadržaj župnih web stranica, i treći s praktičnim pitanjem KAKO otvoriti i održavati župne web stranice.

Virtualno u službi stvarnogUzevši općenito, može se reći da je In-

ternet, premda u biti virtualan, u određe-nom smislu stvaran. Njegov virtualni prostor (cyberspace) ispunjava naš stvarni prostor i naše stvarno vrijeme, i pritom oblikuje uku-pnu suvremenu stvarnost. Kad je riječ o Cr-kvi, to osobito vrijedi za mlade vjernike, koji svoju prisutnost u župnoj stvarnosti smanju-ju, a u virtualnoj internetskoj povećavaju, dok istovremeno formiraju navike koje će ih voditi kroz cijeli život.

Osim jednosmjerne obavijesne komu-nikacije, Internet omogućava i vrlo jedno-stavnu interaktivnu komunikaciju, u real-nom vremenu, u globalnom prostoru. Time postaje sve moćniji medij, i bitno drugačiji od tiska i od televizije, a od njih se razlikuje i po bitno većoj brzini kojom se razvija. Nemoguće je predvidjeti koliko dugo i do koje granice će rasti, i osobito u kojem smjeru će se razvijati.

S druge strane, kao što ističe dokument papinskog vijeća za medije iz 2002. godine (koji se inače svesrdno zalaže za korištenje In-terneta, naravno uz dobar pristup, kreativnost i mudrost) «virtualna stvarnost ne može zami-jeniti Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, sakramentalnu stvarnost ostalih sakramenata i dioništvo u bogoslužju u krilu stvarne ljudske zajednice. Na Internetu ne postoje sakramenti.»

Uvažavajući prvu i drugu karakteristiku In-terneta možemo reći da se Crkva danas nalazi

između dva naoko proturječna zahtjeva: onog za uključivanjem u virtualnu stvarnost i onog za trajnim pripadanjem i posvećivanjem živoj stvarnosti svetih sakramenata. Međutim, ova teškoća nestaje ako u «pismu» virtualne stvar-nosti čitamo istinske znakove vremena, ako se hrabro i mudro odlučimo utjecati na tu virtual-nu stvarnost i ako je pritom stavljamo u funk-ciju žive sakramentalne stvarnosti, one koja uvijek mora biti na prvom mjestu.

Stoga je potrebno da se i župa, kao najkon-kretnija živa stanica Crkve, otvara prema Inter-netu i njegovu komunikacijsku moć koristi kao

moćno sredstvo konkretne evangelizacije. Pri-tom Internet ne smije postati cilj sam po sebi, odnosno, ne smije se župna web stranica otva-rati samo radi pukog uključivanja u globalne trendove, a župna prisutnost u ovom prostoru prepustiti globalnoj mješavini pravila, vrijedno-sti i navika, miksu koji se oblikuje izvan sakra-mentalne stvarnosti i učiteljstva Crkve.

Način korištenja Interneta, odnosno način prisutnosti župe u njegovoj virtualnoj stvar-nosti, mora se temeljiti na Evanđelju, a jedina svrha njegova korištenja mora biti rast i jačanje sakramentalne stvarnosti.

U tome smislu Internet je za župu ne samo koristan, nego i neophodan.

Prema pastoralnoj komunikacijiInternet se može, kako je već rečeno, ko-

ristiti i za jednosmjernu i za interaktivnu ko-munikaciju. No za razliku od ostalih sredstava javnog komuniciranja on nema ni prostornih ni vremenskih granica, svaki korisnik može komunicirati s drugima globalno i trenutno, može se obratiti bilo kojem korisniku svijeta i to u realnom vremenu, kao onome koji sjedi za istim stolom. I pritom komunicirati bez lektora, korektora, urednika, redakcije, šminke... Osim toga, u njegovim je rukama i trenutak u kojem će informirati i predmeti o kojima će informira-

ti, te opseg, način i oblik informiranja.Ovdje se ograničavam na župnu web

stranicu kao oblik internetskog informiranja. Njeno je osnovno obilježje da u određenom smislu može predstavljati – istovremeno – i svojevrsnu župnu monografiju i periodični časopis i dnevni list, javne medije koji su u svakom trenutku dostupni, gotovo besplatno, svakom praktičnom i nominalnom vjerniku u župi i izvan župe.

Naravno, putem web stranice župa se treba obraćati, prije svega, svojim župlja-nima, kako onima koji sudjeluju u kreiranju župne stvarnosti tako i onima koji su više ili manje distancirani od aktivnog sudjelovanja u sakramentima, u evangelizaciji i u ostalim oblicima župnog djelovanja.

Pritom Internet stranice mogu koristiti svima, pa čak i onim vjernicima koji neće ni-kada, iz bilo kojeg razloga, sjesti za računalo. Primjerice, ako nekoj starijoj osobi, bez raču-nala i bez interesa da se njime koristi, nije po-znat raspored misa za neki crkveni blagdan, ona može zamoliti neko dijete da joj traženu informaciju ispiše na običan list papira.

Sve u svemu, otvaranje i korištenje web stranice ne predstavlja i ne smije predstavljati moderno sredstvo puke prisutnosti župe u «re-alnom» virtualnom svijetu, nego može i mora postajati sve moćnije sredstvo korisnog infor-miranja i suvremene evangelizacije. Osobito mladih osoba, onih koje se – inače – više uklju-čuju u virtualno, nego u župno zajedništvo.

U tomu smislu župne web stranice trebaju promicati, na odgovarajući način, kako Sveto pismo i učiteljstvo Crkve, tako i sve nove činje-nice koje se odnose na župu i na tekuće aktiv-nosti vjernika, te poticati vjernike na aktivnije uključivanje u župno zajedništvo.

No o tome više u sljedećem broju.

ŽUPA NA INTERNETU – PRVI DIO: ZAŠTO?

Virtualna i sakramentalna stvarnostPotrebno je da se i župa, kao najkonkretnija živa stanica Crkve, otvara prema Internetu i njegovu komunikacijsku moć koristi kao moćno sredstvo konkretne evangelizacije

Web stranica župe može i mora postajati sve moćnije sredstvo

korisnog informiranja i suvremene evangelizacije. Osobito mladih osoba, onih koje se – inače – više uključuju u virtualno, nego u župno zajedništvo.

6 B

roj 7

/424

200

9.KATEHEZA

Isus liječi čitava čovjeka. U Novom zavjetu na mnogim mjestima čitamo o Isusovu suosjećanju s bolesnicima. On je potresen patnjama bolesnih,

a ima vlast ne samo liječiti nego i opraštati grijehe. Od nevoljnika traži vjeru i želi izliječiti čitava čovje-ka, tijelo i dušu. Pri liječenju Isus se služi znakovima: pljuvačkom, polaganjem ruku, kalom i umivanjem. Bolesnici nastoje dotaknuti Isusa “jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala” (Lk 6,19), svjedoči Sveto pismo. Svoje je učenike učinio dionicima vlastita iscjeliteljskog poslanja i ovlastio ih da na bolesnike polažu ruke, mažu ih uljem i liječe (Mk 16,18; Mk 6,13; Lk 9,1ss). Na taj je način pokazao svoju ljubav i skrb za bolesne. Učenicima je rekao: “Bolesne liječite” (Mt 10,8); i oni su “…izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdrav-ljali” (Mk 6,12-13).

Djela apostolska navode kako su apostoli i nakon Isusove smrti i uskrsnuća opunomoćeni od njega i u njegovo ime ozdravljali bolesne (Dj 3,1-10; i 5,15s), a iz poslanice sv. Jakova apostola zaključujemo da je već tada u Crkvi bila ustaljena služba liječenja: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u Ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćni-ka; Gospodin će ga podići i ako je sagriješio, oprostit će mu se” ( Jak 5,14-15). Važno je istaknuti da se ovdje ne radi o umirućima nego općenito o bolesnima, koji se upućuju “starješinama Crkve”, a ne nekim kariz-maticima, te da je zadaća Crkve služiti bolesnima. U tom je obredu predaja prepoznala jedan od sedam sakramenata Crkve.

Bolesničko je pomazanje sakramentalni čin Crkve. Crkva ga izvršava u ime Krista i snagom Krista preko vidljivih znakova, a na spase-

nje vjernika. Krist je onaj koji po molitvi i znaku bolesničkog pomazanja na bolesnim ljudima danas nastavlja svoju službu ljubavi i pomoći koju je nekoć započeo u Palestini. S obzirom da je smisao sakra-menta bolesničkog pomazanja nastavljanje biblijskog služenja Isusa i njegovih apostola bolesnima, shvaća-mo ga kao sakrament tjelesne i duševne pomoći bo-lesniku, a nikako kao “sakrament posvećenja smrti”.

Čovjeka valja gledati kao “psihosomatsko biće”, kao jedinstvo duše i tijela, pa duševna nevolja često uzrokuje da se i čovjekovo tijelo razboli, a duševno pak pridizanje pospješuje tjelesno zdravlje. Budući da se u srednjem vijeku sakrament pokore - ispovi-jedi često odgađao sve do smrtnog časa, kako bi se izbjegla teška zadana pokora, tako je i sakrament bolesničkog pomazanja prispio sve bliže smrti, jer se vjerovalo da ga se smije podijeliti samo nakon ispo-vijedi. Pri tom se manje naglašavala iscjeljujuća uloga ovog sakramenta, a više se naglašavalo obećanje oproštenja grijeha. U 12. st. nastalo je ime “posljed-nje pomazanje” jer se smatralo da je ovo pomazanje u kronološkom slijedu, poslije krštenja, potvrde i ređenja, bilo posljednje pomazanje. Tako su ga se ljudi više plašili nego voljeli. Tek je u 20. st. došlo do premišljanja glede ovoga sakramenta. Uvidjelo se da je on više od pomoći za život negoli priprava za smrt i promijenjeno mu je ime u “bolesničko pomazanje”.

Pripremila: Jelenka Vučkov

Sakrament bolesničkogpomazanja

Primatelj sakramenta. Sa-krament bolesničke poma-sti može primiti svaki vjernik koji se zbog bolesti ili staro-sti nalazi na početku smrtne pogibelji. Isti vjernik može ga primiti više puta ako nastu-pi pogoršanje bolesti ili ako nastupi druga teška bolest. Slavljenju ovoga sakramenta treba, po mogućnosti, pret-hoditi bolesnikova osobna ispovijed.

Slavlje ovoga sakramenta. Samo svećenici (biskupi i prezbiteri) mogu dijeliti sa-krament bolesničkog poma-zanja, a bitna radnja u slav-lju ovoga sakramenta jest pomazanje bolesnika svetim uljem na čelu i rukama (pre-ma rimskom obredu, ali i na drugim dijelovima tijela u drugim obredima), koje je po-praćeno svećenikovom moli-tvom kojom zaziva posebnu milost ovoga sakramenta.

Učinci slavlja. Sakrament bolesničkog pomazanja po-djeljuje posebnu milost koja bolesnika tješnje sjedinjuje s Kristovom mukom, za njego-vo dobro i za dobro cijele Cr-kve, darujući mu utjehu, mir, ohrabrenje, kao i oproštenje grijeha, ako se bolesnik nije mogao ispovjediti. Ovaj sa-krament katkada, ako je to volja Božja, vraća i tjelesno zdravlje. U svakom slučaju, ovo pomazanje pripravlja bo-lesnika za prijelaz k Ocu.

Popudbina je euharistija, tj. pričest tijelom i krvlju Kri-stovom u trenutku prijelaza k Ocu koju primaju oni koji su na izlazu iz ovoga života i spremaju se ući u život vječ-ni. Euharistija, sakrament Kri-sta umrlog i uskrsloga, biva ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta u vječnost k Ocu (Iv 6,54).

I kao što sakramenti krsta, potvrde i euharistije čine jednu cjelinu, te ih naziva-mo “sakramentima kršćan-ske inicijacije”, tako se može reći da sakramenti pokore, bolesničkog pomazanja i euharistije, kao popudbine, tvore na kraju kršćanskog života “sakramente pripre-me za vječnu domovinu” ili sakramente dovršetka našeg zemaljskog hodočašća.

U svakoj se bolesti može nazreti smrt, u bolesti čovjek doživljava svoju nemoć i ograničenost. Ona ga dovodi do tjeskobe. Najčešće čovjek tada uviđa ono što nije bitno i okreće se k onome što jest bitno – traženju Boga i povratku Bogu.

Sveto pismo Staroga zavjeta svjedoči kako, već od davnina, čovjek svoju bolest živi pred Bogom i od njega, Gospodara života i smrti, moli ozdravljenje.

U nekim religijama bolest se tumači kao kazna za osobnu krivnju ili za krivnju predaka, no takvo shvaćanje kršćanstvo potpuno odbacuje.

Kršćansko je poimanje bolesti shvaćanje bolesti sudjelovanjem u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću, tj. Kristovu pashalnom otajstvu. To znači da Isusova muka i uskrsnuće postaju temeljem novog shvaćanja patnje i umiranja kršćana.

7 B

roj 7

/424

200

9.

Karitativno djelovanje – jedna od temeljnih dimenzija života u vjeri

Govoriti o djelovanju župne karitativne sku-pine, o jasnim kriterijima tog djelovanja, kao i o njegovim bitnim sastavnicama, znači najprije progovoriti o izvorištu karitativnog djelovanja kao takvoga. To izvorište pronalazimo u samom poimanju vjere Crkve koja, cjelovito shvaćena, nezaobilazno uključuje dimenziju prakse, kr-šćanske prakse koja mijenja postojeću praksu ljudi. Upravo je tu izvorište karitativne akcije. Polazeći od sastavnice vjere, poslanje Crkve strukturira se u bitnim dimenzijama među ko-jima, pored navještaja i slavlja kršćanskog otaj-stva, nalazimo karitativnu dimenziju kao kon-stitutivnu i nezaobilaznu.

Drugim riječima, život vjere nije potpun ukoliko izostaje ova bitna dimenzija. Župna je zajednica povlašteno mjesto konkretnog vjer-skog života i angažmana. Kao takva pozvana je sudjelovati u ovoj dimenziji ostvarivanja cr-kvenosti. U tom je smislu posebno značajno formiranje i djelovanje karitativne skupine u župi. Ona na poseban način doprinosi razvitku karitativnog djelovanja cijele župne zajednice.

Župna karitativna skupina

Aktivnost karitativne skupine u župnoj zajednici mora biti jasno postavljena na teme-lje kršćanski shvaćenog djelovanja koje polazi od shvaćanja kršćanske vjere u njezinoj izvor-nosti i totalitetu kao one koja u sebi uvijek i nužno uključuje praktičnu dimenziju, a to znači dimenziju konkretnog djelovanja. To je na po-seban način potrebno istaknuti danas kada se i u okviru samih župnih zajednica osjeća suvi-še pasivističko-individualističko prakticiranje vjerskog života, a upravo su župne zajednice među prvima pozvane biti zajednicama naj-konkretnijeg redovitog vjerničkog angažmana, tj. oživotvorenja djelovanja iz vjere. Upravo je zato potrebno u samim župnim zajednicama oformiti jezgre koje će biti istinski promotor vjerničkog djelovanja, a na poseban način onog karitativnog.

Hrvatska biskupska konferencija u svom do-kumentu Župna kateheza u obnovi župne zajednice. Plan i program, između ostalih manjih zajednica koje bi trebalo oformiti u smislu unutarnjeg di-namiziranja života i djelovanja župne zajednice, predviđa i potiče osnivanje župne karitativne zajednice. Djelovanje te zajednice temelji se na načelu djelotvorne kršćanske ljubavi. Upravo na tom temelju župnik i, pod njegovim vodstvom, vjernici laici, na poseban način pozvani i formi-rani za djelovanje u okviru spomenute skupine (ali uz aktivan doprinos i svih ostalih vjernika), pozvani su djelovati na što sustavniji i organi-ziraniji način u smjeru ostvarivanja karitativne dimenzije u župi. U navedenom dokumentu iz-dvojene su i obrađene bitne zadaće karitativne zajednice u župnoj zajednici.

Načelo kršćanske ljubavi uvijek iznova tre-ba biti posvješćivano cjelini župne zajednice kako bi se izbjegla pogubna opasnost svođe-nja crkvenog karitativnog djelovanja na razinu čisto humanitarne akcije slične djelatnostima dobrotvornih društvenih skupina. Kao temeljna motivacija karitativnog djelovanja uvijek jasno mora biti isticana kršćanska vjera u njezinu to-talitetu koja u karitativnoj akciji ima svoju kon-stitutivnu i nezaobilaznu dimenziju.

U navedenom djelovanju, pod vodstvom župnika, bitnu ulogu imaju animatori i člano-vi karitativne zajednice u župi. S jedne strane animatori karitativne skupine pozvani su proći formativni itinerarij na način koji će omogućiti njihovo što efikasnije i što sustavnije djelova-nje. S druge strane, i neodvojivo od prvog za-datka, nužno su pozvani animirati cijelu župnu zajednicu u smislu karitativnog djelovanja. Od individualnog djelovanja potrebno je uvijek praviti kvalitativni i organizacijski iskorak pre-ma župnim karitativnim strukturama. Pritom je važno paziti na otklanjanje opasnosti individua-lizma i elitizma pojedinih župnih skupina. Treba paziti na vlastitosti pojedine skupine i posebno-sti karizmi pojedinih vjernika, ali uvijek s ciljem animiranja cijele župne zajednice i djelovanja u cjelini zajednice.

Karitativna skupina pozvana je povezati se s drugim župnim skupinama, kao što su obi-teljska zajednica, molitvena, skupina mladih i dr. Suradnja je preduvjet uspješnog djelovanja. Animatori karitativne skupine zato trebaju proći

specifičnu formaciju. Pritom je važno posvetiti dužnu pozornost sposobnostima i karizmama osoba, a na poseban je način potrebno pota-knuti one osobe koje svojom specifičnom kom-petencijom mogu pomoći širem krugu ljudi u potrebi. Pretpostavka je karitativnog animator-skog, kao i drugih oblika kršćanskog djelovanja, prije svega uzoran sakramentalni i moralni ži-vot, dobar glas u zajednici, požrtvovnost, kao i voljne i organizacijske predispozicije. Pored toga, animatori i članovi skupine moraju biti sposobni za zajedničko djelovanje, te naročito za razvijanje volonterskog načina djelovanja u župi.

Načini djelovanja karitativne skupine ra-zličiti su: molitva, prikupljanje pomoći, distri-bucija pomoći, psihološka i duhovna podrška (savjetovanje), uređenje stambenih prostora, organiziranje prigodnih tribina, organiziranje prigodnih formativnih tečajeva i duhovnih sa-držaja, povezivanje s drugim župnim aktivno-stima i dr.).

Nikola Vranješ

PASTORALŽupna karitativna skupina: Teološki temelji i sastavnice djelovanja

Caritas u župiU samim župnim zajednicama potrebno je oformiti jezgre koje će biti istinski promotor vjerničkog djelovanja, a na poseban način onog karitativnog.

Načini djelovanja karitativne skupine različiti su: molitva, prikupljanje pomoći, distribucija pomoći, psihološka i duhovna podrška (savjetovanje), uređenje stambenih prostora, organiziranje prigodnih tribina, organiziranje

prigodnih formativnih tečajeva i duhovnih sadržaja, povezivanje sa drugim župnim aktivnostima i dr.).

Načelo kršćanske ljubavi uvijek iznova treba biti posvješćivano cjelini župne zajednice kako bi se izbjegla pogubna opasnost

svođenja crkvenog karitativnog djelovanja na razinu čisto humanitarne akcije slične

djelatnostima dobrotvornih društvenih skupina. Kao temeljna motivacija karitativnog djelovanja

uvijek jasno mora biti isticana kršćanska vjera u njezinu

totalitetu koja u karitativnoj akciji ima svoju konstitutivnu i

nezaobilaznu dimenziju.

8 B

roj 7

/424

200

9.VJERONAUK

Dragi učenici i roditelji, poštovani vjeroučitelji i vjeroučiteljice, ka-tehete i katehistice, sestre redovnice i braćo svećenici!

Katehetsko djelovanje Crkve ostvaruje se u različitim oblicima. Cr-kveni dokumenti, a među njima i apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II. “Catechesi tradendae”, koje se sjećamo o tridesetoj obljetnici njezina objavljivanja, pozivaju nas na ozbiljnu zauzetost u svakom obliku katehe-ze tako da Crkva “ne samo hrani i naučava vjeru, nego da je neprestano budi pomoću milosti, da otvara srce, da obraća, da pripravlja opći prista-nak uz Isusa Krista kod onih koji su još na pragu vjere” (br. 19).

Današnje ozračje relativizma ne pogoduje da djeca i mladi, a na poseban način odrasli kršćani, dosegnu prag osobne vjere. Tako mnogi, koji su bili kršteni i primili sustavnu katehezu i sakramente, “ još dugo oklijevaju da povežu svoj život s Isusom Kristom, ako čak ne izbjegavaju religioznu formaciju u ime svoje slobode” (“Catechesi tradendae”, br. 19). Upravo takvima, a s njima i svima nama, papa Benedikt XVI. je u homiliji na početku svoga pontifikata poručio da se ne bojimo prijeći taj prag vjere koji vodi do osobnoga susreta s Kristom: “Ne postoji ništa ljepše nego biti dotaknut, zatečen evanđeljem, Kristom. Ne postoji ništa ljepše nego poznavati njega i priopćavati drugima prijateljstvo s njime. Zadatak pastira, ribara ljudi, često može izgledati teškim. Ali je lijep i velik jer je u konačnici služenje radosti, radosti Božjoj koja želi ući u svijet” (24. trav-nja 2005). Na početku ove školske i pastoralne godine, obilježene u Crkvi na poseban način molitvom i razmišljanjem o radu svećenika, prizivam pred sve nas Papine riječi: “Prostore suradnje treba sve više proširivati na vjernike laike, s kojima prezbiteri čine jedan svećenički narod i usred kojeg se, snagom ministerijalnog svećeništva, nalaze ‘da sve vode k jedin-stvu ljubavi po tome što se svi uzajamno ljube bratskom ljubavlju i idu ususret jedni drugima s poštovanjem’ (Rim 12, 10)” (Pismo pape Benedik-ta XVI. od 16. lipnja 2009. uz početak Svećeničke godine). Prevoditi vjerske istine u istine života

Povijest cjelokupnog pastorala Crkve pokazuje da je ona uvijek iznova tražila nove putove i mogućnosti rada kako bi na primjeren način odgovorila zadaćama koje su se pred nju postavljale. Upravo istinskoj životnosti Crkve pripada činjenica trajnih i usklađenih promjena. Tradi-cija Crkve, shvaćena kao teološka veličina, nikada nije bila nešto statič-no. Ona je, daleko više, uvijek bila živo posredovanje nadolazećega, a vjernost tomu nadolazećemu čuvala je trajno u svom okrilju. Ta je živa vjernost uvijek bila i stvarateljska vjernost Crkve. U tom kontekstu ra-

zumijemo da će i suvremeni čovjek prijeći prag k osobnoj vjeri tek onda kad se vlastitim životom osvjedoči o ljepoti i istini vjere. Učiniti sve da vjerske istine, vjera, budu ne samo predmet naviještanja polaznicima vjeronauka i kateheze, nego da one postanu i njihova vlastita životna istina, njihov osobni životni stav i opredjeljenje, povlašteni je put evan-gelizacije i kateheze i naše Crkve. Poziv je to koji nam upućuje sadašnji Papa, prisjećajući se riječi svoga prethodnika pape Pavla VI. “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje, čini to jer su svjedoci. Kako ne bismo iskusili egzistencijalnu prazninu u sebi i kako djelotvornost naše službe ne bi bila ugrožena, trebamo se uvijek iznova pitati: Jesmo li doista prožeti Božjom riječju? Je li to hrana od koje živi-mo, više no što su to kruh i stvari ovoga svijeta? ... Je li naš duh toliko za-okupljen tom Riječju da ona ostavlja traga u našem životu i oblikuje našu misao?” (Pismo pape Benedikta XVI. uz proglašenje Svećeničke godine). Promatrajući u tom svjetlu službu naviještanja, postaje jasno da su sve-ćenici, zajedno s vjeroučiteljima i odgajateljicama u vjeri, pozvani raza-birati da je nemoguće poistovjećivati vjeronauk u školi s katehezom u župnoj zajednici. I kada bi to činili, ne smiju zaboraviti da vjeronauk u školi, s obzirom na dob učenika, prati katehezu u župi samo do njihove određene dobi, a da je kateheza u župi nešto daleko šire. Naime, tek su odrasli vjernici prvi naslovnici župne kateheze. U tom je smislu vjerona-uk u školi u službi naviještanja Crkve. Istodobno je tako i vjeroučitelj u službi Crkve.

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice, drage redovnice! Dok vas na po-četku ove školske i pastoralne godine usrdno pozivamo da se zajedno s vašim učenicima u molitvi na poseban način sjetite svećenika, dragocje-nih i nezamjenjivih radnika u žetvi Gospodnjoj, zajedno s tim istim sve-ćenicima molimo vas da vaše katehetsko djelovanje bude prožeto svije-šću: kršćanska vjera, živa riječ Krista Velikog Svećenika, nije vjera klišeja niti mrtvih formula. Ona je vjera svakodnevnih iskustava i konkretnoga kršćanskoga života pojedinih vjernika. Hodite sa svakim čovjekom do praga njegove osobne vjere te ga uvedite u živi susret s Isusom Kristom. No, pritom ne zaboravimo: u vremenu tehničkih dostignuća, u kojemu nam se nekada čini da je govor suvremenoga čovjeka nerječit te da on zaboravlja govoriti živom riječju svoga iskustva, govorimo s njim njegu-jući i tradicionalni govor Crkve u kojemu će upravo današnji čovjek moći pronaći i ono što sam ne može izreći.

Đakovo, 10. kolovoza 2009.Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK-a

za katehizaciju

Poruka mons. Đure Hranića, predsjednika Vijeća HBK-a za katehizaciju, na početku školske i pastoralne godine 2009/2010.

“Ne ostanimo na pragu vjere...” Papa Benedikt XVI. je u homiliji na početku svoga pontifikata poručio da se ne bojimo prijeći taj prag vjere koji vodi do osobnoga susreta s Kristom: “Ne postoji ništa ljepše nego biti dotaknut, zatečen evanđeljem, Kristom.“

Draga djeco i roditelji, zahvaljujemo vam na povjerenju koje pokazujete svojim izborom vjeronauka u školi pohađajući redovito župnu katehezu i sudjelujući u nedjeljnoj liturgiji Crkve. Na taj način najbolje svjedočite da ostajete s Crkvom na putu trajnoga zajedničkog traženja susreta sa živim Kristom te da cijenite i da sa

zahvalnošću podržavate napore i nastojanja mnogih svećenika, redovnica, vjeroučitelja i drugih vjernika laika u ostvarenju katehetske zadaće povjerene Crkvi.

9 B

roj 7

/424

200

9.

DOGAĐANJA

Crkva se odrekla 50 milijuna kuna iz proračuna

Riječki je nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, povodom proglašenja Svećeničke godine na planu opće Crkve, uputio pismo svećenicima Riječ-ke nadbiskupije u kojemu ponavlja poziv i želju pape Benedikta XVI. da ova godina doprinese „promicanju zauzetosti oko nutarnje obnove svih svećenika koja je potrebna za njihovo jače i odlučnije evanđeosko svjedo-čenje u današnjem svijetu“.

Neposredan je poticaj za proglašenje godine posvećene svećeništvu i svećenicima Sveti Otac našao u sto pe-desetoj obljetnici smrti sv. Ivana Marije Vianneya, župnika Arsa, kojega je papa Pio XI. godine 1929. proglasio zaštitnikom svih župnika. Sli-jedeći promišljanja Svetoga Oca o svećeniš-tvu kao dragocjenom daru Crkvi i svijetu, ističući pastoralne metode svetog arškog župnika te važnost nasljedovanja njego-ve duhovnosti, nadbiskup Devčić sveće-nicima je uputio poticaje za promišljanje o temama koje su neraskidivo povezane sa svećeničkim identitetom i poslanjem.

Svećenička je služba zvanje koje po-ziva svećenike da svoju službu shvate i žive kao proročki poziv i poslanje u svijetu, ističe nadbiskup Devčić. Molitva, žrtva, duhovnost, osobna svetost, nastojanje oko kršćanskog odgo-ja župljana, briga za bolesnike i siromahe te suradnja s vjernicima nadvremenske su karakteristike pastoralne metode arškog župnika kojega papa postavlja kao uzor svećenicima.

„Pored rečenoga, smatram da je u ovoj Svećeničkoj godini neophod-no više govoriti o važnosti i dostojanstvu svećeničkog poziva i sveće-ničke službe. Napose je potrebno više i redovitije o tome govoriti na-šim vjernicima. Očito je, naime, da tu službu i mnogi praktični vjernici

nedovoljno shvaćaju i cijene. Znamo, draga braćo, kako i sami svojim neprimjerenim postupcima i nevjerodostojnim životom doprinosimo da vjernici i šira javnost gube osjećaj za veličinu i dostojanstvo službe koja nam je povjerena. Na to s dubokim žaljenjem upozorava i Sveti Otac u spomenutom pismu najave Svećeničke godine gdje, između ostaloga, kaže: «Postoje, nažalost, i situacije, vrijedne svake osude, u kojima sama

Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. A svijet onda iz toga izvlači motiv za sablazan i odbijanje.» Zato

je potrebno da u ovoj Svećeničkoj godini svaki od nas postane svjesniji dragocjenosti dara koji mu

je Bog udijelio kad ga je pozvao u svećeničku službu te se istovremeno pomno ispita čime

možda doprinosi da vjernici i svijet nedo-voljno prepoznaju i cijene taj sveti dar, a sve s ciljem da bi iz svoga života otklo-nio ono što je nespojivo sa svećeničkim pozivom i službom,“ poručuje nadbiskup Devčić svećenicima.

„Slijedeći učenje svetog arškog žu-pnika, kao i poticaje Svetoga Oca, čini mi

se da je ova Svećenička godina posebna pri-goda za sjećanje na neumoran rad i nesebičnu

žrtvu tolikih svećenika koji su među nama, kao i onih koji su već prešli prag vječnosti, a svojim

su znojem i krvlju natopili Božju njivu koju mi danas oremo. Budući da je euharistija najsavršeniji spomen i naj-

autentičniji izraz zahvalnosti Bogu i braći, pozivam vas sve da se prven-stveno na taj način sa zahvalnošću i ljubavlju češće sjećate jedni drugih, kao i svoje preminule subraće“, navodi u svom pismu nadbiskup Devčić, potičući svećenike Riječke nadbiskupije na zajedništvo i nasljedovanje evanđeoskih savjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti.

Pismo riječkog nadbiskupa Ivana Devčića na početku Svećeničke godine

Svećeništvo - dragocjen dar Crkvi i svijetu

„Sukladno međunarodnom ugovoru o gospo-darskim pitanjima između Svete Stolice i Republi-ke Hrvatske od 9. listopada 1998. godine kojim se priznaje opće društveno vrijedan rad Katoličke Crkve u službi građana na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju Katolička Crkva u Hr-vatskoj svake godine dobiva određeni iznos iz dr-žavnog proračuna. Ugovorom je određeno da se ta sredstva koriste u tri svrhe: za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, za izgradnju i uzdrža-vanje crkava i pastoralnih središta koji nisu u popi-su spomenika kulture te za karitativnu djelatnost.

Poštujući odredbe spomenutog Ugovora, a vo-deći računa o ozbiljnosti aktualnog gospodarskog

i socijalnog stanja, Hrvatska biskupska konferen-cija je nakon konzultacija sa Svetom Stolicom i u dogovoru s Ministarstvom financija i Vladom Re-publike Hrvatske odlučila od sredstava predviđe-nih proračunom za ovu godinu (283 milijuna kuna) svotom od 50 milijuna kuna dati svoj doprinos za prevladavanje aktualne krize.

I do sada je Crkva veliki dio sredstava dobive-nih iz državnog proračuna koristila u karitativne svrhe. Osobito danas u teškoj gospodarskoj situa-ciji Crkva će preko svojih Caritasa nastaviti poma-gati i biti blizu upravo onima koji su na poseban način pogođeni krizom i koji su najpotrebniji po-moći“, stoji u obrazloženju odluke HBK.

Tajništvo Hrvatske biskupske konferencije 24. srpnja uputilo je obrazloženje u kojem se navodi kako se Crkva u Hrvatskoj, svjesna ekonomske situacije, odrekla 15% od predviđenih prihoda iz državnog proračuna.

Svećenička je služba zvanje koje poziva svećenike da svoju službu shvate i žive kao proročki poziv i poslanje u svijetu, ističe nadbiskup Devčić.

Nad-biskup podsjeća

i da se Svećenička godina odvija u duhu Euharistijske go-

dine u Riječkoj nadbiskupiji. „Ta nas činjenica treba posebno poticati da našoj

svećeničkoj obnovi, na koju nas poziva Sveti Otac, damo poseban euharistijski naglasak.

To znači da bismo sve programe Euharistijske godine trebali prihvaćati i doživljavati ne samo

kao programe obnove zajednica koje su nam povjerene nego i kao programe naše osobne obnove. To će nas dovesti do sve

dubljeg sjedinjenja i suobličavanja s Isusom Kristom, koji nas je učinio

dionicima svoga vječnog svećeništva.“

10 B

roj 7

/424

200

9.

Dan grada Gospića svečano je proslavljen u srijedu 22. srpnja i bio je u znaku 10. obljetnice blagoslova oltara obnovljene katedrale Navje-štenja BDM kao i prve procesije sa slikom svetice sv. Marije Magdalene ulicama grada Gospića. Svečanost je započela molitvom za sve preminule i pale branitelje kod središnjeg križa na gradskom groblju, koju je u na-zočnosti stotina župljana, predstavnika brojnih udruga i političkih vlasti predvodio gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović u koncelebra-ciji sa župnikom i dekanom gospićkim Antunom Luketićem i svećenicima Gospićkog dekanata.

Uslijedila je veličanstvena procesija ulicama središta Gospića s bar-jacima brojnih laičkih udruga, a sliku Marije Magdalene nosile su žene u narodnoj nošnji. Biskup Bogović u propovijedi je poručio kako svaki svetac, pa tako i sv. Marija Magdalena, daje kršćanima poruku. Poruka je sv. Marije Magdalene suosjećanje s Kristom na Kalvariji kada su ga svi napustili, pa čak i neki od njegovih učenika. Kada su Isusa optužili zbog karijerizma i bez ijednog svjedoka, Marija Magdalena je došla na njegov grob. Iako su u javnosti htjeli stvoriti neprijateljsku sliku o Isusu, Mariju Magdalenu nisu pokolebali nikakvi lažni svjedoci ni prijetnje vlasti. Sve je savladavala pravom i nesebičnom ljubavlju. Nadamo se da će i naša Vlada danas, rukovodeći se ljubavlju prema narodu, odabrati što je najkorisnije, kao i gradska uprava, da svoj narod dotakne ljubavlju. Danas se govori da su izvanredne prilike, no ako svatko odgovorno i savjesno radi svoj

posao, od oca i majke u obitelji, do radnika i činovnika, pa i biskupa i župnika, opasnost se može prevladati. Inače ćemo biti prepušteni igri moćnih igrača, a ne interesima naroda. Činiti dobro uvijek se isplati, zaključio je biskup Bogović, te poručio da se za narod isplati raditi i onda kada se za to ne dobivaju priznanja.

Na misi su nazočili gradonačelnik Milan Kolić sa suradnicim, kao i župan Milan Jurković.

Zvonko Ranogajec

Dana 25. srpnja 2000. godine preuzeo sam u Gospiću upravu novoosnovane Gospić-ko-senjske biskupije. Biskupski štap primio sam od zagrebačkog nadbiskupa mons. Josipa Bozanića jer je nedugo prije toga preminuo riječko-senjski nadbiskup mons. Anton Tama-rut. Preuzimanjem pastirskog štapa zaživjela je nova biskupija s novim središtem i novom upravom. Sveti Otac Ivan Pavao II. dva mjeseca prije toga izdao je svečano pismo (bulu) ute-meljenja. Gospićko-senjska biskupija ulazi 25. srpnja ove godine u desetu godišnjicu svojeg života. To je prilika da kroz iduću pastoralnu godinu razmislimo o svom dosadašnjem putu i da se na temelju stečenog iskustva stvori plan kako bismo, uz Božju pomoć, krenuli još uspješnijim putem prema budućnosti.

Pred novu biskupiju stavljani su broj-ni zadaci i mnoga očekivanja. Dobro je u duhu vjere promisliti kako smo odgovo-rili na zadatke i jesmo li ispunili opravda-na očekivanja Crkve i vjerničkog naroda. Zahvaljujemo Bogu što smo kroz proteklo vri-jeme mogli uspostaviti sve ključne ustanove, vijeća i urede koji su potrebni za rad jedne biskupije. Imamo danas, zahvaljujući Gradu Gospiću i hrvatskoj Vladi, prikladnu zgradu za Biskupski ordinarijat. Svake godine osjećamo se sve više kao jedna posebna zajednica vjerni-ka sa svojim svećenicima i sa svojim biskupom.

Tome su pridonijela i korizmena hodočašća naših dekanata u prvu crkvu naše Biskupije - gospićku katedralu.

U desetoj godini Biskupije bit će dovršena i Crkva hrvatskih mučenika na Udbini. To je naš nacionalni projekt, ali je na području naše Biskupije i gradi se najviše našim trudom. Već je priređena izložba o dosadašnjem djelovanju naše Biskupije. Ona je otvorena u Gradskom muzeju u Senju, koji je zaslužan za njezino ostvarenje. Izložba je pokretna pa se prepo-ručuje da bude upriličena na najvećim bisku-pijskim okupljalištima, posebno u sadašnjem i bivšim biskupijskim središtima, tj. u Gospiću, Senju, Udbini (Krbavi), Modrušu i Otočcu.

Budući da je Sveti Otac proglasio iduću pastoralnu godinu Svećeničkom godinom, preporučujemo župnicima da uz ostale pro-grame za tu Godinu u pojedinim prigodama ožive uspomenu na uzorne svećeničke likove u svojim župama. Posebno da dozovu vjernici-ma u sjećanje one svećenike koji su u drugom svjetskom ratu i poraću zbog svoje vjere i svo-ga poziva mučenički završili ovozemni život. Imamo uvećane njihove fotografije. Neka se prigodom glavnih slavlja kroz godinu postave te fotografije na vidljivo mjesto.

U znak zahvalnosti Svetoj Stolici za dar Biskupije, u veljači iduće godine organizirat ćemo hodočašće u Rim. Imamo u planu obja-

viti opširniju monografiju o nastanku naše Bi-skupije i o njezinom prvom desetljeću. Ta knji-ga kao i drugi pomoćni materijali neka posluže svećenicima i vjeroučiteljima da upoznaju sve vjernike s ulogom koju je naša Biskupija osni-vanjem dobila u našoj Crkvi i u našem narodu.

Svečano otvaranje desete obljetnice bit će na Udbini 25. srpnja za vrijeme sve-te mise koju ću u 11 sati slaviti s prisutnim svećenicima na temeljima krbavske kate-drale a na čast sv. Jakova starijega, zaštit-nika nekadanje Krbavske biskupije. Pozi-vam sve koji mogu doći da nam se pridruže. Neka to otvaranje desete obljetnice pozdravi svaka naša župna zajednica zvonjavom s tor-njeva župnih crkava kroz pet minuta (u subotu 25. 7. 2009. u 11 sati). Neka to bude i u znak zahvalnosti Svevišnjemu što smo uspjeli dovr-šiti sve ratom porušene župne crkve i staviti na njih zvona. Kada sam pred devet godina odredio da zvona s naših crkava najave osni-vanje naše biskupije s mnogih crkava nisu se oglasila zvona jer crkve još nisu bile obnov-ljene, a zvona jednostavno nije bilo. Neka se ovaj proglas pročita prije propovijedi na svim misama u nedjelju 26. srpnja.

Sve vas pozdravlja u Kristu vaš biskup mons. dr. Mile Bogović.

Gospić

Deset godina od blagoslova oltara katedrale

Proglas biskupa Mile Bogovića u povodu početka proslave 10. obljetnice od osnutka Gospićko-senjske biskupije

Pred novu biskupiju stavljani su brojni zadaci i mnoga očekivanjaZahvaljujemo Bogu što smo kroz proteklo vrijeme mogli uspostaviti sve ključne ustanove, vijeća i urede koji su potrebni za rad jedne biskupije

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

11 B

roj 7

/424

200

9.

Biskupija ušla u 10. obljetnicu osnutka

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

U subotu 25. srpnja na blagdan sv. Jakova na ostacima drevne katedrale krbavskih biskupa na Udbini održano je sveča-

no misno slavlje kojim je u Gospićko-senjskoj biskupiji službeno započelo obilježavanje 10. obljetnice osnivanja biskupije. Misno je slavlje u nazočnosti više stotina vjernika, kao i predstav-nika mjesnih vlasti i Hrvatske vojske, predslavio gospićko-senjski biskup Mile Bogović u suslav-lju kanonika senjskog kaptola, brojnih svećenika biskupije. Biskup je na misi podijelio sakrament svete potvrde za 23 krizmanika, a pročitan je i proglas biskupa Bogovića po-vodom početka obilježavanja 10. obljetnice osnutka Gos-pićko-senjske biskupije.

Izvanredan je to događaj – ući u 10. obljetnicu osnutka biskupije podjelom krizme za 23 mladih na mjestu na kome je to, kao i nazočnost biskupa pred 15-tak godina, bilo neza-mislivo. Gradeći hram zahval-nosti na Udbini, najstradali-jem mjestu u Hrvatskoj, mi ne čekamo da vrijeme mijenja nas nego da ga mi mijenjamo sami, poručio je biskup Bo-gović, nakon čega je kancelar biskupije mr. fra Draženko To-mić pročitao proglas biskupa Bogovića povodom početka obilježavanja 10. obljetnice osnutka biskupije, a koji će biti čitan na svim nedjeljnim misama u biskupiji.

Biskup je u nastavku ista-knuo potrebu analize svoga poslanja u svije-

tu kako svećenika i biskupa tako i krizmanika, vjernika i vojnika. Posebno se trebamo zapitati kako je svoje poslanje do sada odradila Gospić-ko-senjska biskupija. Od 4 biskupije na ovom prostoru, tri su uništene (Krbavska, Otočka i Modruška), a samo je Senjska ostala čitava. Bi-skup je podsjetio na najtragičniji datum hrvat-ske povijesti 9. rujna. 1493. godine koje danas gradnjom Crkve hrvatskih mučenika postaje svehrvatsko mjesto darivanja.

O tome se više moglo saznati dan ranije – u petak 24. srpnja u Gospiću u kinu Korzo gdje je u organizaciji Ordinarijata Gospićko-senj-ske biskupije održano premijerno prikazivanje filma „Lika od početaka hrvatske države do Crkve hrvatskih mučenika“. Film je povodom obilježavanja 10. obljetnice osnivanja naručila Gospićko-senjska biskupija, a realizirali su ga redatelj Jakov Sedlar i scenarist Hrvoje Hitrec.

Dokumentirani film traje 45 minuta, a u njemu su, prema predlošku biskupa Bogovića i autor-skoj viziji redatelja i scenarista, predstavljene povijesne činjenice od ranoga srednjega vije-ka pa do suvremenog doba i realizacije ideje gradnje Crkve hrvatskih mučenika. O filmu je prije njegove projekcije govorio redatelj Jakov Gotovac te poručio: “Zahvalan sam mu što sam s Hrvojem Hitrecom dobio priliku ispričati priču o Lici. To je naš pogled u koji smo prenijeli dio

svoje duše govoreći o Lici od proteklih stoljeća do 2009. godine. Ovakav film nema niti jedan Dubrovnik, a ovo je temelj i drugima da o sebi ispričaju priču.“ Biskup Bogović je nakon premi-jere filma rekao: “Ulazak u 10 godina biskupije koja je zaživjela dobar je uz ovakav film koji govori da Lika nije samo geografsko središte Hrvatske već i značajan prostor u nastanku hr-vatske države. Hrvatska država ne misli se bez

Like. Ovdje su bile 4 biskupije od kojih su tri pod zemljom: Krbavska, Otočka i Modruška, dok je jedino Senjska preži-vjela. Najvažnije djelo koje je još u fazi nastajanja svakako je Crkva hrvatskih mučenika. Ona treba duhovno poveza-ti sve Hrvate. To su pokušali filmom ponuditi autori i to je najbolje što se može reći i pokazati o Lici,“ poručio je na kraju biskup Bogović. Biskup je na kraju za narednu godinu proslave biskupije najavio iz-davanje monografije o bisku-piji kao i hodočašće u Vatikan.

O izložbi je u nazočno-sti brojnih uzvanika govorila ravnateljica

muzeja i glavna autorica Bla-ženka Ljubović, koja je poru-čila da je izložba prilog pro-slavi velikog jubileja, proslave ulaska u 10. obljetnicu Gos-pićko-senjske biskupije. Osim imenovanja prvog pomoćnog biskupa i, kasnije, gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovi-ća, ona prikazuje kronološki za svaku godinu aktivnosti od osnivanja biskupije pa do

početka 2009. godine, a posebno ideju i ostva-renje zamisli gradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Izložba govori i o povijesnom kon-tinuitetu biskupijskih središta od Krbave, Mo-druša, Otočca i Senja do Gospića. Ravnateljica Ljubović najavila je postavljanje izložbe u svim dekanatskim središtima, a nakon Udbine, ona ide prema Slunju gdje će biti izložena tijekom Dana grada Slunja.

Zvonko Ranogajec

Udbina

Gradeći hram zahvalnosti na Udbini, najstradalijem mjestu u Hrvatskoj, mi ne čekamo da vrijeme mijenja nas nego da ga mi mijenjamo sami, poručio je biskup Bogović

Na blagdan sv. Jakova u Osnovnoj školi Kralja Tomislava u Udbini, nakon misnog slavlja, otvorena je izložba uoči 10.

obljetnice uspostave Gospićko-senjske biskupije i imenovanja prvog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića. Izložbu je priredio Gradski muzej Senj, gdje je imala premijerno

postavljanje, a tijekom godine ona će obići sva tri nekadašnja biskupska središta na prostoru Gospićko-senjske biskupije: Krbavu (Udbinu), Otočac i Modruš. Izložbu čine fotografije i isječci iz tiskovina na temu događaja vezanih za osnivanje i djelovanje Gospićko-senjske biskupije, kao i gradnje Crkve

hrvatskih mučenika na Udbini.

12 B

roj 7

/424

200

9.RAZGOVOR

Katolički teolog laik i autor biografije Ivana Pavla II. “Svjedok nade“ Georg Weigel iz sveučilišnog Centra za etiku i javnu poli-

tiku među mnogim temama u svojim knjigama i nastupima govori i o liberalnoj i konzervativnoj crkvi, o problemima patnje, o odnosu prema drugim religijama, katoličanstvu i američkoj de-mokraciji. Biografiju blagopokojnog Pape teme-ljio je na dobrih 20 sati razgovora s Wojtylom, u kojima je poglavar Katoličke crkve iznio vla-stito viđenje ključnih trenutaka svoga života i pontifikata.

Jedan je od redovitih uglednih predavača na seminaru Tertio Millennio, koji je I ove go-dine održan tijekom tri tjedna mjeseca srpnja u poljskom gradu Krakowu. Ovaj vrlo renomirani seminar već 17 godina privlači mlade studente i intelektualce raznih društvenih i humanističkih područja, a od samih početaka vode ga poljski i američki bliski suradnici pokojnoga pape Ivana Pavla II., između kojih se, pored Weigela, mogu prepoznati imena poput Macieja Ziebea, domi-nikanca i osnivača nekoliko organizacija poljske socijalno-katoličke misli, Rocca Buttiglionea, talijanskog parlamentarca, ili pokojnog Johna Neuhausa, američkog teologa i osnivača izda-vačke kuće „First things“.

Osim aktualnih pitanja socijalnih odnosa u društvu, ovogodišnji je seminar potaknuo ak-tivno promišljanje nad značenjem najnovije en-ciklike Caritas in Veritate za sadašnji trenutak, ali i brojne uvijek aktualne teme, poput bioetič-kih pitanja umjetne oplodnje ili eutanazije, te suodnosa ekonomije, prava ili znanosti s religij-skim područjem.

Bila je to prilika da s Georgom Weigelom popričamo upravo o tim temama. Kakav je Vaš dojam o izlasku enciklike Cari-tas in Veritate upravo sada, nakon što je njezin izlazak nekoliko puta prolongiran, te na što je Papa želio staviti naglasak?

Papa Benedikt XVI. želio je naglasiti važna pitanja u dramatičnom trenutku ekonomske krize. Specifična ljudska ili moralna ekonomija nužno čine globalnu ekonomiju. Također je že-lio podcrtati da pitanja života i zaštite ljudskog života čine u potpunosti socijalni nauk Crkve. To je esencijalno za ljude 21. stoljeća i buduć-nost. Koliko je enciklika povezana s prethodnim socijalnim enciklikama i koji je najvažniji cilj iz onih prethodnih uspješno ili manje uspješno ispunjen?

U najnovijoj enciklici očito je spominjanje i nadopunjavanje prethodnih enciklika poput Populorum Progressio i Centesimus Annus. Papa Be-nedikt posebno naglašava vezu vjere i razuma, u ovom slučaju kršćanske ljubavi i istine. Vrlo je važno, što sam već rekao, da Papa ističe ova vrlo važna pitanja života u današnjem socijal-nom nauku. Socijalni nauk Crkve kao glasnik nade du-hovno starom kontinentu, možda je posljednja prilika za duhovni oporavak Europe. Koliko je jedno od najvažnijih načela, supsidijarnost, aktualno prisutno i integrirano u svakodnevni život vjernika i nevjernika?

Pitanje supsidijarnosti urgentno je za Europu i sadašnji trenutak zbog tendencije europskih država i onih u EU-u da naglase od-govornost države i vlasti i ograniče utjecaj in-termedijalnih tijela i institucija civilnog druš-tva. U enciklici postoje neke tenzije između njezinog naglaska na ulozi države i ekonomije i načela supsidijarnosti. Ali moramo se podsjetiti da sve enciklike uvijek izazivaju diskusije i to će biti aktivno i u ovom slučaju tijekom nekoliko narednih godina. Govoreći o socijalnim vrijednostima i op-ćem dobru, papa Benedikt XVI. već prije svjet-ske krize predvidio je da će zavist i korupcija u ekonomskoj politici dovesti do temeljne nesta-bilnosti na globalnoj svjetskoj razini. Je li bilo moguće aktivnije djelovati na prevenciji krize

i što je moguće, možda čak i „konstruktivno“, iz nje izvući?

Pitanje pohlepe i korupcije, ekonomske politike, samo su neki od brojnih čimbenika uključenih u ekonomski nered tijekom nekoliko proteklih mjeseci. Bilo je objektivnih propusta u ekonomskoj politici, a veliki je bio i utjecaj medija. S obzirom da je o krizi bilo riječi 24 sata tijekom dana i tako sedam dana u tjednu, utje-caj medija bio je vidljiv i na burzi, koja nije tre-bala kolabirati kao što se ipak dogodilo. Takve i slične situacije racionalne su ljude potaknule na neracionalno ponašanje, kao I na život pod pritiskom medija. Gdje vidite Hrvatsku u svemu tome? Možete li usporediti razdoblje kasnih 80-tih s kratkim razdobljem demokratskog uređenja, te vaše vi-đenje perioda tranzicije? Netko će reći kako je još prerano za realno sagledavanje posljedica toga razdoblja?

Jedna je od velikih nesreća mojega života što nikada nisam bio u Hrvatskoj i nemam osob-no iskustvo kako bih odgovorio na ovo pitanje. Nadam se da ću u naredne dvije-tri godine ipak posjetiti Hrvatsku i tada moći dati konkretniji odgovor. Hrvatska je, kao i drugi dijelovi bivše Jugoslavije, imala nesreću dolaska do slobode preko mnogo teškoća i nereda. Mislim da je to bio vrlo tužan trenutak, a posebno zato što Europa nije mogla djelovati u sprečavanju rata. Svatko je mogao predvidjeti raspad i da Jugosla-vija neće trajati zauvijek. Koliko znam, Hrvatska ima živu katoličku tradiciju, što je odlična vijest u osiguravanju europskih korijena i kulturne baštine.

Kako će druga europska područja, poput istočne Europe, npr. Slovačke, Poljske, Litve i još uvijek donekle kršćanske Italije, odgovoriti na pitanja današnjeg trenutka, ostaje tek vidje-ti. To su mjesta gdje još uvijek ima vjerskih ko-rijena, ali kako će ona to integrirati u današnju Europu ili Europsku uniju, pitanje je od ogro-mne važnosti i ne znam zna li itko pravi odgo-vor u ovom trenutku.

Georg Weigel, katolički teolog laik i autor biografije Ivana Pavla II.

Supsidijarnost je ključna za budućnost Europe

U enciklici Caritas in Veritate papa ističe vrlo važna pitanja života u današnjem socijalnom nauku

Kako Crkva može tome pridonijeti i biti jednak sugovornik u javnoj sferi? Je li dovoljno „glasna i efektivna“? Ono što vjerski lideri mogu i moraju učiniti, jest učiti i osposobiti vjernike da budu ozbiljni građani. Ne želimo situaciju gdje je jedina crkvena referenca

i glas Crkve hrvatski ili neki drugi biskup. Želimo aktivne mlade ljude i da oni postanu lice Crkve, a biskupi tu nose odgovornost osposobljavanja i poticanja. Mladi ljudi žele voditi život odgovornosti i izazova, neke vrste heroizma, samo je pred njih potrebno postaviti prave vrijednosti. Pokojni je Papa vrlo dobro znao da pred mlade treba doći s pravim izazovom i oni su spremni pozitivno odgovoriti. Jedan prijedlog u tom vidu, za početak, može biti npr. susret mladih na nacionalnoj razini, prema modelu organizacije velikih svjetskih susreta mladih.

Razgovarala: Natalia Renčić

13 B

roj 7

/424

200

9.

DOGAĐANJA

Krasno

Luka Matanić iz Viškova petu godinu zaredom hodočastio Gospi od Krasna

Pohodi brojnih hodočasnika u hrvatska marijanska svetišta za blagdan Velike Gospe prepuni su dirljivih hodo-časničkih priča. Jednu od najljepših priča petu godinu za redom ispisuju hodočasnici župe sv. Mateja iz Viškova kod Rijeke. Na čelu s Lukom Matanićem, viškovski hodočasnici svojim zavjetom vraćaju izvorni smisao pojmu hodočašća te dolaze u srce sjevernog Velebita hodajući u tri dana respek-tabilnih 120 km.

Uz Luku Matanića, ove su godine pješice iz Viškova u Krasno hodočastili Duško Brkić, Danijel Jukica, Mario Balog i Marija Matanić. U svoj duhovni pothvat krenuli su u srije-du 12. kolovoza u 6 sati ispred crkve sv. Mateja u Viškovu, a prvi su dan, uz posjet trsatskom svetištu dopješačili do Crikvenice – 35 km i prenoćili u policijskoj postaji. Drugog su dana hodočasnici iz Viškova od Crikvenice do Sv. Jurja prešli 45 km i prenoćili u župnom domu. Trećeg im se dana u Sv. Jurju pridružila još jedna skupina hodočasnika te su za-jedno hodočastili vrletima Velebita preko Oltara do Svetišta Majke Božje od Krasna – oko 30 km, nakon čega su nazočili križnom putu i misi bdijenja uoči Velike Gospe. Na glavnoj misi na blagdan Velike Gospe sudjelovali su u procesiji pred početak mise te biskupu Bogoviću uručili zavjetni dar za kra-snarsko svetište. Svi su hodočasnici ujedno i članovi PD-a Sv. Matej.

Luka Matanić, član Župnog pastoralnog vijeća, drago-voljac Domovinskog rata, umirovljeni bojnik i hrvatski ratni vojni invalid, inicijator je hodočašća iz Viškova na Krasno. Svoje peto hodočašće smatra posebnim jer je u godini kada naša domovina slavi 18. rođendan, godina je euharistije kao i svećenička godina. Kao svoje zavjete Luka Matanić ističe molitvu za obitelji smrtno stradalih u Domovinskom ratu, za naše invalide i oboljele, za sve hrvatske branitelje, ma gdje bili, a molili su se i za naše svećenike i Katoličku crkvu. „Cilj nam je da naše hodočašće potakne ostale vjernike hodoča-stiti marijanskim svetištima, sačuvati i održati našu svetu i neuništivu katoličku vjeru, kao temelj i jamstvo prepo-znatljivosti hrvatskog naroda danas, kao i sutra u Europskoj uniji.“

Zvonko Ranogajec

Vjeroučitelj - osoba u odnosu

Vjeroučiteljice i vjeroučitelji Riječke nadbiskupije susretom na Katehet-skom danu u Nadbiskupskom domu 30. kolovoza otvorili su novu školsku i katehetsku godinu. Nakon susreta u Ordinarijatu i izlaganja mons. dr. Mi-lana Šimunovića, u katedrali sv. Vida slavili su misu na kojoj je nadbiskup Ivan Devčić svečano uručio 52 mandata za predavanje vjeronauka u školi. Mandat na neodređeno vrijeme, do opoziva, dobilo je dvoje svećenika i 9 laika. Na godinu dana mandate je dobilo 11 svećenika te 30 vjeroučiteljica i vjeroučitelja.

„U vašoj službi prepoznajem poslanje koje je dobio Mojsije. Vaša je za-daća da mlade, koji su danas na različite načine zavedeni, izvedete u slo-bodu i naučite istinskom životu. Kao što je Mojsije podučavao svoj narod i s njime trpio, tako i svaki vjeroučitelj, svećenik i onaj koji podučava u ime Crkve mora činiti“, poručio je nadbiskup Devčić u propovijedi u kojoj je po-taknuo vjeroučitelje da svjedočenjem vjere potaknu mlade da i oni postanu evangelizatorima među svojim vršnjacima.

Tema edukativnog susreta u Ordinarijatu bila je uloga vjeroučitelja u školi i župnoj zajednici pri čemu je dr. Šimunović istaknuo da je vjeroučitelj „osoba u odnosu“, što znači stalno pozvana komunicirati i živjeti zajedništvo. Potaknuo je vjeroučitelje da snažnije budu prisutni u svojim župnim zajedni-cama, inicijativama mjesne Crkve, ali i u društvu. „Vas 150 teologa velik ste potencijal u Riječkoj nadbiskupiji.“ Predložio je stoga osnivanje vjeroučitelj-skog kluba koji bi poticao inicijative i jačao zajedništvo, što su mnogi prihva-tili posvjedočivši da su u tom smjeru već poduzeti koraci. Po pitanju odnosa vjeronauka u školi i župne kateheze podsjetio je na susrete župnika i vjerou-čitelja koji su u dekanatima Riječke nadbiskupije održani prije dvije godine.

„To je model dijaloga i poticanja suradnje za koji mislim da bi ga bilo vrijedno na-staviti.“ Šimunović je upozorio i na seku-larizaciju vjeronau-ka, spomenuvši teze koje su se pojavljiva-le u javnosti i koje ne govore u prilog pri-sutnosti vjeronauka u školi. „Opasno je ako se vjeronauk pokuša

svesti samo na govor o vrijednostima i lišiti ga specifičnog konfesionalnog elementa,“ rekao je dr. Šimunović.

Na susretu u Nadbiskupskom domu predstavljen je i novi duhovnik Ka-tehetskog ureda Siniša Vujčić, a zamjenica predstojnika Ksenija Kovačević pripremila je statistike o broju vjeroučitelja. Prema podacima iz Katehetskog ureda, na području Riječke nadbiskupije nalaze se 53 osnovne škole i 31 srednja škola. Od toga broja jedino se u privatnoj Općoj gimnaziji s pravom javnosti ne provodi školski vjeronauk. Prošle je školske godine vjeronauk u školi predavalo 95 vjeroučitelja laika, te 21 svećenik, 1 redovnik i 12 redov-nica.

Statistički podaci za šk. god. 2008./2009. pokazuju da je u srednjoj školi od ukupno 10.060 učenika, školski vjeronauk pohađalo 6923 učenika, što znači sveukupno 68,82% učenika. U prvim razredima školski je vjeronauk pohađalo 97% učenika; u drugim razredima 67,54%; u trećim 67,11%, a u četvrtim 68,82%. Najveći postotak srednjoškolaca koji su odabrali školski vjeronauk kao izborni predmet na početku svoga srednjoškolskog obrazo-vanja bio je, uz Salezijansku klasičnu gimnaziju, u SŠ Vladimira Nazora u Čabru (100%), potom u SŠ dr. Antuna Barca u Crikvenici (87,02%) te u Sred-njoj školi Delnice (83,05). Statistički podaci za osnovnu školu govore da je od ukupno 17.744 učenika školski vjeronauk pohađalo 14.104 učenika, što znači 79%.

14 B

roj 7

/424

200

9.

a među kojima se ističu pri-znanja bivšim, još živućim, žu-pnicima. Zahvalio je i brojnim suradnicima koji su pomogli da

proslava župnog patrona bude zaista slavlje za sve mještane.

Pod okriljem proslave sv. Bartola ujedinile su se župa i civilne vlasti Općine Čavle po-nudivši bogat program vjerskih i kultur-

nih događanja već u danima uoči blagdana. Od 22. do 24. kolovoza, u koordinaciji Turističke zajednice, održano je dvadesetak kulturnih i sportskih manifestacija koje su doprinijele očuvanju starih običaja, čakavskog jezika i ba-štine. Posebno je mjesto zauzela Kantata od svetog Bartola, svojevrsna župna himna, kojoj su autori pjesnikinja Vlasta Juretić i glazbenik Vinko Škaron. Kantata na grobničkoj čakavšti-ni s tonovima tradicionalne glazbe premijerno je izvedena ispred župne crkve uoči blagdana svetog Bartola. Tradicionalno župno veselje na trgu ispred crkve ove je godine bilo u znaku autohtonih grobničkih delicija. Inače, običaj je u ovoj župi, u kojoj ima mnogo doseljenika, da se svake godine po regijama mijenjaju organi-zatori domjenka, kako bi se i doseljenici mogli predstaviti domaćima te na taj način učvršći-vati župno zajedništvo.

Povijesni podaci otkrivaju da je prvi korak prema izgradnji današnje župne crkve učinio župnik Nikola Gršković 1895. godine. Tada je

u molbi svojim pretpostavljenima ukazao na potrebu izgradnje nove crkve, s obzirom da je stara, koja je izgrađena koncem 18. stoljeća za 700 vjernika, postala pretijesna. Padom režima bana Khuena-Herdervaryja i odlaskom župnika Grškovića u mirovinu, pripreme nakratko zasta-ju 1903. godine, no iste godine nastavlja ih novi župnik, mladi i ambiciozni Srećko Blažević. U ljeto iste 1908. godine srušena je stara crkva i na istom je mjestu postavljen kamen temeljac

nove, današnje crkve, koja je pod rukovod-stvom poduzetnika i graditelja Lovre Miculinića dovršena koncem 1909. godine.

Danijel Delonga

Sto godina crkve sv. Bartola u Cerniku

Boga pronađimo u svakodnevnom životuVrhunac proslave stote obljetnice bilo je euharistijsko slavlje koje je pred više stotina okupljenih ispred župne crkve slavljenice predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić

U župnoj je dvorani 23. kolovoza predstavljena knjiga Na portalu Krista župljanina Zlatka Kurtovića koji je, potaknut značajnom obljetnicom, u knjizi napravio originalan presjek života i povijesti župe. Autor svoje djelo ne ograničava samo na župu i župljane, prisjećajući se njihove povijesti i ističući kulturne i duhovne temelje, nego župnu zajednicu smješta u

mnogo širi kontekst. Postavlja je u okvire suvremenog svijeta, analizirajući stanje duhovnih vrijednosti vremena. „Riječ je o djelu, u isto vrijeme kratkom, ali bogatom porukom, djelu koje ovjekovječuje život jedne župne zajednice, a s druge strane, na teološko-duhovan način, razmatra probleme modernog vremena, posebice one koji imaju izravnijeg utjecaja na vjerski život. K tome, ovo se djelo s pravom može smatrati teološko-pastoralnim doprinosom našoj teološkoj literaturi, posebice imajući u vidu pastoralnu situaciju Rijeke i dijela njezine okolice,“ rekao je na predstavljanju knjige jedan od recenzenata

dr. Nikola Vranješ. Nadbiskup Devčić istaknuo je suvremenost pristupa knjizi što se vidi iz samog naslova koji dotiče jednu vrlo aktualnu stvarnost, virtualni svijet. „Kod Zlatka vidimo autentičnog vjernika laika. On nije teolog, zato je njegov pristup

izravan, drugačiji od onog teološkog. Njegov pristup otvara mogućnost uvođenja suvremenog izričaja u teologiju“, rekao je nadbiskup. Sam je autor ponudio ključ za iščitavanje knjige: „Ona se može najbolje razumjeti čitana iz kuta vjere.“

Nadbiskup Devčić: Često smo opsjednuti veličinama, no sv. Bartol

poručuje da je Bogu važno i ono malo što svaki dan možemo učiniti na

njegovu slavu.

Župljani Cernika svetkovinom svojega za-štitnika sv. Bartola, 24. kolovoza, prosla-vili su stotu obljetnicu izgradnje župne

crkve. Vrhunac proslave bilo je euharistijsko slavlje koje je pred više stotina okupljenih ispred župne crkve slavljenice predvodio riječ-ki nadbiskup Ivan Devčić. „Sv. Bartol apostol svojim nam primjerom poručuje da budemo bogotražitelji i Boga prepoznajemo u malim stvarima. Poručuje nam da ga pronađemo u svakodnevnom životu, vršeći naoko sitne zada-će. Često smo opsjednuti veličinama, ali Bogu je važno i ono malo što svaki dan možemo uči-niti na njegovu slavu.“ Nadbiskup je župljane posebno uputio u važnost primjera koji bi, kao vjernici, trebali davati mladima. „Djeca su naša ogledala. Pogledajmo ih i vidjet ćemo koliko im pružamo i kakav im primjer dajemo“, rekao je nadbiskup Devčić pozvavši okupljene da traže i svjedoče istinske, vječne i nepropadljive vrijed-nosti. „Zapitajmo se kako živimo svoju vjeru u obitelji i župnoj zajednici i koliko je ona kadra nadahnuti nove naraštaje, kao što je to učinila vjera apostola.“

Župnik Petar Zeba na kraju mise podijelio je zlatne plakete i priznanja mještanima i prija-teljima koji su svojim zalaganjem zadužili župu,

15 B

roj 7

/424

200

9.

Štovatelji sluge Božjega fra Ante Josipa Tomičića iz Rijeke 2. kolo-voza posjetili su njegovu rodnu župu sv. Marije Magdalene u Ričicama. Program hodočašća i cjelokupnog događanja ovoga dana osmislio je fra Stanko Dodig, vicepostulator kauze fra Ante Tomičića. Krenulo se sa Žabice, ispred crkve Gospe Lurdske, u kojoj je fra Ante proveo najveći dio svoga života kao vratar, sakristan i domar u samostanu.

U crkvi Marijina Navještenja u Gospižu, koja je donedavno bila samo župna crkva, a danas je katedrala, hodočasnike je dočaekao vlč. Ante Luketić, župnik i dekan. U svom govoru je govorio o zaštitnici gra-da Gospića, iznijevši vrednote sv. Marije Magdalene, a zatim o povije-snom značenju Gospića, te o važnosti Like i Gospićko-senjske biskupije za Crkvu u Hrvata. Nakon Gospića krenulo se put Ričica, što je i bio cilj hodočašća. Došavši u Ričice – župnu crkvu sv. Marije Magdalene u kojoj je fra Ante kršten, ispred crkve su doček pripremili župnik fra Jakov Prcela i župljani. Hodočasnici su pošli i u Razbojine, mali zaselak u kojemu se nalaze ruševine fra Antine rodne kuće. Uz prigodan govor i blagoslov vlč. Ante Luketića postavljena je spomen-ploča na zid stare

kuće u kojoj je rođen fra Ante i u kojoj je živio sve dok nije pošao u kapucine.

U sedamnaest sati počelo je svečano euharistijisko slavlje u čast sv. Marije Magdalene, zaštitnice i župe i spomena na slugu Božjega fra A. Tomičića. Misu je predvodio gospićki župnik i dekan Ante Luketić, uz koncelebraciju nazočnih svećenika. On je u prigodnoj propovijedi istaknuo da «puno možemo naučiti od Marije Magdalene, ponajviše osloboditi se svoje zarobljenosti». Nakon mise u prigodnom se progra-mu biskup Mile Bogović prisjetio života i djelovanja fra A. Tomičića, izrazivši ponos i nadu da će Gospićko-senjska biskupija uskoro imati blaženika. Slijedila su izlaganja ostalih govornika te pjevanje pjesama koje je fra Ante najviše volio: O mila Majko nebeska i Sred te se pećine… Među inim je govornicima fra Stanko Dodig govorio o početku i tra-janju kauze za beatifikaciju sluge Božjega. Na kraju su izrečene dvije zahvale: daljnje rođakinje sluge Božjega prof. Marije Tomičić i domaćeg župnika fra Jakova Prcele. Zatim se pošlo prema ulaznim vratima, na zidu pored krstionice postavljena je i blagoslovljena druga ploča koju je blagoslovio biskup Bogović.

Tekst spomenute spomen-ploče glasi:KAPUCIN BRAT POMOĆNIKTIHI SVJEDOK VJERE I SVETAČKI LIK GRADA RIJEKE I RIJEČKOG PODNEBLJASLUGA BOŽJI FRA ANTE JOSIP TOMIČIĆROĐEN U ŽUPI SVETE MARIJE MAGDALENE U RIČICAMA U ZASEOKU RAZBOJINE OD OCA IVANA I MAJKE ANICE R. SKORUP 23.OŽUJKA 1901.U OVOJ ŽUPNOJ CRKVI PRIMIO JE SVE POTREBNE SAKRAMENTEPREMINUO JE NA GLASU SVETOSTI U KAPUCINSKOM SAMOSTANU U RIJECI 25.STUDENOG 1981.PROCES ZA PROGLAŠENJE BLAŽENIM ZAPOČEO JE 25. SRPNJA 2005.OVU PLOČU POSTAVI:VICEPOSTULATURA U KAPUCINSKOMSAMOSTANU U RIJECI – VICEPOSTULATORFRA STANKO DODIGGODINE OD KRISTOVA ROĐENJA 2009.

Ornella Boseglav

Već petu godinu zaredom 14. kolovoza poslijepodnevnim je misnim slavljem u Podhu-mu proslavljen blagdan sv. Maksimilijana Kol-bea na mjestu gdje će se uskoro početi graditi podhumska crkva posvećena sv. Kolbeu. Misno je slavlje bilo za podhumske žrtve iz Drugog svjetskog rata, za sve koji su se mučili i umrli u raznim logorima te za pokojne župljane.

Vjernika se ove godine okupilo preko 400 iz Podhuma i okolnih mjesta. Misno je slavlje predvodio ovogodišnji mladomisnik Mario To-mljanović, a koncelebrirali su, uz župnika Je-lenja i Podhuma Sanjina Francetića, svećenici Bakarskog dekanata.

Vlč. Tomljanović u propovijedi je govorio o Božjoj ljubavi. „Glavna karakteristika svetaca je da ljube. Što je ljubav? Sveto pismo kaže da je Bog ljubav. Što smo mi u toj Božjoj ljubavi? Mi smo njegovo djelo, oni koji otvaraju srce pred njim. Sv. Kolbe širom je otvorio svoje srce Gos-podinu i Mariji. Teško je ljubiti i služiti u ljubavi.

Služiti u ljubavi znači služiti za Boga. Svi zna-mo kako je Kolbe dao svoj život. Rekao je da životu, ne smrti kad ju je pogledao, jer znamo da ovaj život nije točka nego je zarez, nastavlja se“, rekao je vlč. Tomljanović naglasivši kako je najljepša odlika kršćana križ i da ih ne smiju za-brinjavati velike debate koje se danas vode oko križeva te pozvao vjernike da uzmu svoj križ

poput Kolbea, slijede Gospodina i na težak na-čin jer to jedini spas i svjedočanstvo drugima.

Nakon misnog slavlja organizirana je pro-cesija do mjesta nedaleko budućeg gradilišta na kojemu su prije mnogo godina mlikarice po-stavile drveni križ koji je opstao u svim Crkvi sklonim i nesklonim vremenima.

Gordana Fumić

Uz prigodan govor i blagoslov Ante Luketića postavljena je spomen-ploča na zid stare kuće u kojoj je rođen fra Ante i u kojoj je živio sve dok nije pošao u kapucine.

Hodočašće u Ričice

Misa za podhumske žrtve iz Drugog svjetskog rataBlagdan sv. Kolbea u Podhumu

16 B

roj 7

/424

200

9.MEDICINSKI KUTAK

Priredio: dr. Ivan Host

Ovi mikroorganizmi dopremljeni izvana ne mogu duže vrijeme preživjeti u crijevima. Zato ih treba uzimati praktički svakodnevno. Pomažu u poboljšavanju probave, jačanju imunološkog obrambenog sustava organizma i aktiviranju metabolizma.

Dobre bakterije

Što to čini ove proizvode tako «zdravim». Radi se o masi bakterija i drugih mikroorganizama koji su primarno izolirani iz probavnog sustava čovjeka. Oni djeluju tako da:

• Svojim rastom sprečavaju rast ili uništavaju štetne bakterije. Ujedno povećavaju kiselost u probavnom sustavu i tako inaktiviraju otrove koje otpuštaju štetne bakterije

• Pomažu nam da iz hrane dobijemo sve važne hranjive tvari i energiju

• Pomažu resorpciju i proizvodnju vitamina B skupine, odgovorne su i za sintezu vitamina K

• Sudjeluju u produkciji probavnih enzima i time olakšavaju probavu

• Stimuliraju imunološki sustav organizma. Povoljna ravnoteža crijevne mikroflore igra važnu ulogu u razvoju i održavanju djelotvornog i snažnog imunološkog sustava

U posljednje vrijeme, često nas iz svih medi-ja “bombardiraju” reklamama za mliječne proizvode s dodatkom probiotika, koji su

opisani kao super junaci koji čuvaju naš organizam. Ti reklamni slogani puno obećavaju: probiotike proglašavaju eliksirom zdravlja. Pa tako, iako su proizvodi koji sadrže probiotike poprilično skupi (koštaju najmanje dvostruko više od uobičajenih mliječnih proizvoda), privučeni reklamama, kupuje-mo te proizvode, ne ulazeći u daljnja razmišljanja o tome kako ti probiotici djeluju i što su oni zapravo. Preko 60 posto naših sugrađana smatra da su pro-biotici važan dodatak prehrani. A jesu li probiotici zaista tako dobri?

Za život

Na policama u duća-nima nalazimo sve više tih probiotskih proizvoda koji uobičajene mliječne proizvode potiskuju iz pr-vih redova. No to ne čudi kada reklamni slogani za ove proizvode obećavaju zdravlje i vitalnost, a uz to obećavaju da je njihovo uzimanje «prevencija za sve bolesti». Često se govo-ri «o pozitivnom djelovanju na crijevnu floru» o «po-boljšanju probave», «jača-nju imunološkog obrambe-nog sustava organizma» i «aktiviranju metabolizma (mjene tvari)». Imena ovih proizvoda su zvučna. I tko može ne kupiti takav proizvod pogotovo kada čuje reklamni slogan: «svakodnevni doprinos vašem zdravlju».

Prvo nešto o nazivu. Dolazi od «pro bios» i do-slovno preveden znači «za život». Po definiciji su to živi mikroorganizmi koji se dodaju hrani sa pret-postavkom da imaju pozitivno djelovanje na rad crijeva. Sve probiotske vrste mikroorganizama se i inače nalaze u crijevima i iz njih su izolirani. Kao

probiotici, najčešće se koriste bakterije mliječne kiseline iz rodova Lactobacillus i Bifidobacterium

Jogurt i kiseli kupus

U probavnom sustavu čovjeka živi oko sto bilijuna raznih mikroorganizama - oko 500 raznih vrsta. Njihov međuodnos je kod svakog čovjeka različit, jer su oni važan činioc osobnog imunološ-kog sustava. Njihov međuodnos je kod svake osobe tako jedinstven kao i otisak prsta. Nastaje u prvim godinama života i polako se tijekom godina razvija. Želučana kiselina sprečava da u ovaj specifičan su-stav prodru novi mikroorganizmi izvana.

Važno svojstvo probi-otskih bakterija je da su vrlo otporne na ovu kiselinu, tako da čak i do 40% njih, unatoč ove barijere, dospi-je živo do debelog crijeva. Probiotski proizvod mora sadržavati više od 1 milijun živih mikroorganizama da bi dobro djelovao. No ovi mikroorganizmi dopremlje-ni izvana ne mogu duže vri-jeme preživjeti u crijevima. Zato ih treba uzimati prak-tički svakodnevno.

Samo tako postoji mo-gućnost da činite nešto za vaše zdravlje. No to možete postići i s «jednostavnijim

namirnicama» koje su izgleda jednako djelotvorne no znatno jeftinije. Takvi prirodni probiotici su npr. jogurt, kefir, kiseli kupus. Ako se svakodnevno uzi-maju i ove namirnice djeluju pozitivno na crijeva i tako na vaše zdravlje.

Postoje i tkz. prebiotici. Probiotici i prebiotici imenom se razlikuju samo u jednom slovu, ali pred-stavljaju dva potpuno različita entiteta. Naime, za razliku od probiotika, prebiotici nisu živi mikroor-ganizmi. Prebiotici su ugljikohidrati koji služe kao hrana probiotskim bakterijama. Oni su sadržani npr. u kapuli, češnjaku, šparogama i pšenici.

Probiotici

Učinak skupih probiotskih mliječnih proizvoda možete postići i s «jednostavnijim

namirnicama» koje su izgleda jednako djelotvorne

no znatno jeftinije. Takvi prirodni probiotici su npr. jogurt, kefir, kiseli kupus.

Ako se svakodnevno uzimaju i ove namirnice

djeluju pozitivno na crijeva i tako na vaše zdravlje.

17 B

roj 7

/424

200

9.

CRKVENA GLAZBA

Priredila: Andrejka Srdoč

PRIČESNA PJESMA ILI COMMUNIO

U prethodnim brojevima predstavili smo bitne značajke ulazne i darovne pjesme i pritom dali poseban osvrt na povijesno-liturgijski vid, te glazbeno-pastoralnu funkciju. Pričesna je pjesma, uz ulaznu i darovnu, procesijska pjesma. Trenutno samo pričesna pjesma prati procesiju vjernika prema oltaru za vrijeme obreda dijeljenja pričesti, dok druge dvije pjesme ovu karakteristiku obično dobivaju u svečanijim prigodama.

Opća uredba Rimskog misala o pričesnoj pjesmi:

„Dok svećenik i vjernici primaju sveto otajstvo, pjeva se pričesna pjesma. Tako se je-dinstvom glasova izražava duhovno jedinstvo pričesnika, iskazuje radost srca i pomaže stva-ranju dubljeg bratstva pri ophodu za primanje Kristova tijela. Pjevanje počne kad se svećenik pričesti, a traje za vrijeme dok vjernici primaju Kristovo tijelo, sve dok se to smatra zgodnim. Ako se poslije pričesti pjeva koji himan, priče-sna će se pjesma blagovremeno završiti.

Može se uzeti i antifona iz Rimskog gra-duala, bilo s psalmom bilo sama, ili antifona s psalmom iz običnog graduala, ili pak druga pri-kladna pjesma, odobrena od biskupske konfe-rencije. A pjevaju je sam zbor ili zbor, odnosno pjevač, s narodom.

Ako nema pjevanja, vjernici, ili neki od njih, ili čitač, glasno govore antifonu koja se nalazi u misalu. Inače to čini sam svećenik nakon svoje pričesti, i to prije nego počne pričešćivati vjer-nike.

Kad svrši pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme tiho u sebi mole. Ako se želi, čitava zajednica može pjevati koji himan, psalam ili drugu pjesmu pohvalnicu.“

Funkcija pričesne pjesmeU tekstu, koji o pričesnoj pjesmi donosi

Rimski misal navode se njezina glavna sadržajna obilježja iz kojih možemo čitati odrednice pra-ve pričesne pjesme.

Duhovno jedinstvo pričesnikaJedinstvom glasova izražava se duhovno

jedinstvo pričesnika u koje nas Krist po priče-sti poziva. Bez duhovnog jedinstva euharistij-sko zajedništvo ne postoji. Ono se pretvara u skup koji se sabrao „nešto obaviti“. Sudjelujući u duhovnome zajedništvu euharistije, a osobito pričesti, i to pjevajući Kristu koji nas okuplja, ostvarujemo u tom trenutku sudioništvo u ži-vom tijelu Crkve. Stoga bi pričesna pjesma, na bilo koji glazbeni izričajni način, trebala uklju-čiti zajednicu i ostvariti ulogu poveznice za du-hovno jedinstvo pričesnika.

Radost srcaPričesna pjesma iskazuje radost srca! Evo

odrednice koja definira pričesnu pjesmu kao

poziv na radovanje, na usklik, na radosno su-djelovanje u pričesti. Nije to obična ophodna pjesma koja samo prati ophod vjernika. Ona je izraz njihove radosti zbog otajstva koje prima-ju. Pričesna je pjesma pjev duše koja u radosti zajedništva s cijelom Crkvom blaguje tijelo i krv živog, prisutnog Krista.

Stvaranje dubljeg bratstvaPričesna pjesma pomaže stvaranju dubljeg

bratstva pri ophodu za primanje Kristova tijela. Pomirenje je izraženo prije pričesti pružanjem mira, a u pričesnom ophodu pričesna nas pje-sma potiče na međusobno bratstvo u Kristu. Svi okupljeni na gozbu međusobno su braća i sestre po Kristu koji ih okuplja. Krist se svima jednako daruje te u ophodu treba biti svjestan Božje nepristranosti i težiti prihvaćanju onih među kojima hodimo.

Ako ljubimo Krista kojega primamo, ljubi-mo i bližnjega u kojemu se također nastanio te zajedno s njim pjevamo pjesme Kristu. Iz navedenog, pričesna je pjesma pri blagovanju Kristova otajstva čin izražavanja vjere u Onoga koga primamo, radosti zbog milosti koja nam je dana, jedinstva i bratstva u proslavi Darova-noga.

Forma pričesne pjesmeMisal za svaku misu donosi vlastitu priče-

snu antifonu, te ako se želi pjevati, najčešće je može izvoditi samo zbor. Ipak, može se uzeti neka jednostavna antifona s pripjevom koju može pjevati sav puk (npr. Kušajte i vidite, Žeđa duša moja, Kao što košuta žudi itd.). Na isti način mogu se upotrijebiti pjesme u litanijskoj for-mi strofa-pripjev kao npr. Ja sam s vama (PGPN 273.), ili pjesme u strofnoj formi, npr. Uzmite je-dite (PGPN 247.), koju puk zna napamet, te druge mnogobrojne euharistijske pučke pjesme. Ako postoji zbor, može se izvesti i prigodna zborska pjesma. Nakon pričesti pjesmu može zamijeniti meditativno sviranje orgulja ili nekog drugog instrumenta. Ako je s misom povezana liturgija časova, nakon pričesti pjeva se hvalospjev Bla-goslovljen ili Veliča.

Postoji još jedan način odabira pričesnih pjesama koji se razvio nakon Drugog vatikan-skog koncila u zapadnim zemljama. Radi se o davanju važnosti pjesmi iza pričesti ili, kako

kaže OURM, popričesnom himnu ili nekoj za-hvalnoj pjesmi. Razlog je tomu dvostruk: litur-gijske zajednice koje su pjevale Jaganjče Božji, pričesnu pjesmu i popričesnu pjesmu osjetile su određenu pretrpanost pjesmama. Tako se ostvarila mogućnost da za vrijeme pričesti bude jedan kratak odmor od pjevanja. Drugi je razlog što nisu svi koji su u pričesnoj procesi-ji uvijek željni pjevati. Često žele biti u tišini i osobnoj molitvi ili ne mogu pjevati jer ne znaju tekst pjesme. Dakle, u ovakvoj formi stavlja se naglasak na pjesmu Jaganjče Božji i na himan na-kon pričesti, pustivši tako tišinu za vrijeme pri-češćivanja tijekom kojega se može predvidjeti instrumentalni stavak orgulja. U tom slučaju hi-man bi trebali pjevati svi skupa, dakle potrebno je predvidjeti tekst za narod ili izabrati poznatu euharistijsku pjesmu.

Ipak, prednost se daje zboru koji predvodi pjevanje pričesnih pjesama, što je puno bliže funkciji u stvaranju duhovnog jedinstva priče-snika.

NADBISKUPIJSKA ŠKOLA ZA CRKVENU GLAZBU

OBAVIJESTUpisi u Nadbiskupijsku školu za crkvenu glazbu za školsku godinu 2009./2010. bit će otvoreni od 1. rujna do 21. listopada.

Za više informacija: Tajništvo Nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu, Ivana Pavla II., br. 1, 51000 RijekaTel.: 051/581-242 ; Fax.: 051/561-223; Mob.: 091/9752909E-mail: crkvena.glazba@ri-nadbiskupija.hrInternetske stranice: www. rijeka-nadbisku-pija.hr

Tajništvo otvoreno samo u sljedećim dani-ma (soba br. 43): utorak: od 11.00 do 13.00 sati i od 18.00 do 20.00 satipetak: od 11.00 do 13.00 sati.

18 B

roj 7

/424

200

9.OBITELJSKI PREDAH

Iz prošlosti Rijeke

Tvornica papira - HarteraOko 1821. godine na poticaj patricija Ljudevita Adami-

ća, utemeljena je buduća tvornica papira u kanjonu Rječina, gdje je bilo i dovoljno vode potrebne za pranje sirovina, tj. stare krpe.

Tu su upotrijebljeni prvi moderni strojevi, parni stroj po prvi put u ovom dijelu Europe. Tvornica se širila i na kon-cu sastojala se od četrdeset zgrada i ogromnog tvorničkog dimnjaka.

Radnici su uglavnom bili iz okolice, naročito iz grobin-štine. Tvornica je izrađivala cigaretni papir koji je bio najbolji na svijetu, a opskrbljivao je cijelu kuglu zemaljsku. Učinak je bio od preko 60% svjetske proizvodnje, a izvozilo se 95 % proizvoda.

Tvornica se stalno širila i modernizirala. Najjužniji dio dopro je do Marganova, ispod Orehovice. Hartera je u ono doba bila ispred ljuštione riže, plinare, tvornice konopa i ulja.

Direktor je imao divnu kočiju i konje. jer automobila nije bilo, pa sam se s njime vozio. Imao je sina koji nije znao hrvatski pa sam pozvan da se s njime igram i učim ga jezik.

U predratnim vremenima imali su i svoju nogometnu momčad Jela. Tvornica je u naše vrijeme napuštena, ali po-malo nalazi novi životni sadržaj i postaje mjesto okupljanja mladih.

Maks Peč

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

Ne znamTražitelj se približio učeniku i s dužnim ga štovanjem

upita: “Što je smisao ljudskoga života?Učenik je potražio savjet u knjigama svojega učitelja

te mu odgovori: “Ljudski život je izričaj Božjeg izobilja.”Kada je tražitelj to isto upitao učitelja, učitelj mu

reče: “Ne znam.”(De Mello)

Iz života pustinjskih otaca:Neki pustinjaci jednom dođoše Opatu Antunu,

a s njima također bijaše i opat Josip. Želeći ih isku-šati, Opat Antun započe od najmlađega ispitivati ih o značenju nekog teksta. Svaki je odgovarao kako je najbolje mogao, a nakon svih njih upita i opata Josipa.

A opat Josip odgovori: “Ne znam”. Tada Opat Antun reče: “Uistinu je samo opat Jo-

sip našao put jer je rekao – ne znam.”

Priredio: Dario Miletić

Večer kasnog ljeta zastaje uz kuću kako bi te pozdravila u prolazu. Rujan nosi košaru punu zrelog voća, punu darova. Čezneš za pisanjem, ali je ova priroda suviše bujna, suviše snažna da bi ti dopustila poneki samotan sat. Miris pla-ninskog bilja ne da ti usnuti. Misli o nekim vječ-nim temama lebde u toplom zraku ljeta koje se oprašta.

Dok sjediš na stubama stare kuće, ti slutiš svatove i opraštanja, susrete i putovanja. Netko će zastati na pragu i donijeti vijest, kuću će zao-grnuti radoznalost. Nesvjesno podižeš ruku i po-zdravljaš putnike u automobilima koji promiču. Neka im je sretan put. Jesi li se zaželjela ljudi ili površnim pozdravom mašeš tim vječnim putnici-ma vjerujući u neku stalnu vezu svih nas?

Djeca se vraćaju s bunara ispred seoske ško-le. Puni priča, puni smijeha i igara koje su netom započeli. Na dlanovima nose krijesnice. Sjest će na stube i tkati priču o nekom novom djetinjstvu.

Kako je radostan njihov smijeh i kako su radosni ovi sati.

Tvoja je haljina meka pod prstima, a obraze ti je čitav dan na dlanu nosilo sunce. Nisi li suviše sretna da ne bi osjetila neki čudan nemir? Je li to od prirode, bujne i silne, ili želiš mišlju dotaći ono što ljudima nije dano? Koliko će još ova ljepota trajati?

Večer kasnog ljeta zastaje kako bi te pozdra-vila u prolazu. Rujan nosi košaru mirisnog voća. Sakupi sve dojmove pa ih kasnije, u gradu, kod kuće pretoči u riječi. Kako bi ljepota mogla trajati.

Sandra Oršanić Šimunić

RujanRujan nosi košaru punu zrelog voća, punu darova.

19 B

roj 7

/424

200

9.

Konac je ljeta 2009. godine. Pojavljuju se prvi znaci oporavka svjetskog gospodarstva, u Njemačkoj, Fran-cuskoj, Americi, Japanu… Nakon što je dobilo visoku

temperaturu i počelo padati, zatim progutalo pilule u obliku sedam tisuća milijardi dolara i provelo terapiju u vidu pre-lijevanja određenih očekivanja i nada, gospodarstvo svijeta se pridiže. Uništena su žarišta bolesti, i sada sve kreće is-početka.

I dok nam pogledi pucaju u nove krivulje rasta, stječe se dojam da krize nije niti bilo.

U toj sretnoj globalnoj priči čak se i Lijepa naša dobro drži. Crni scenarij s proljeća ove godine naglo kopni, a nje-govi pisci i promotori mudro šute. Te veliki dugovi na leđima, te turizam na koljenima, te dvostruki čimbenici krize u temelju: globalni i unutarnji. No sad odjednom gledamo kako turizam i dalje cvate, i kako MMF samo-inicijativno šalje novac, bez ucjena i posebnih zahtjeva.

Pa kako sve to dokučiti, i objasniti? Evo što zbore naša dva brata, Golijat koji proizvodi i slijedi krivulje

pada i rasta, i David koji neprekidno uzgaja i bere plodove duha.

Golijatov izlazakSve dalje i dalje, sve brže i brže – to je postalo istovjetno s pojmom čovjekova napretka. (L. Mumford)Ja sam rođen u napretku i za napredak, i jedini je smisao moga po-

stojanja u napretku. Naravno, ne u bilo kojem napretku, već isključivo u materijalnom, onom kojeg potiče i stvara suvremena kultura i kakvim ga vidi i smatra moja zajednica odvojenih, samodovoljnih i sebeljubivih

3. dio: Izlazak iz svjetske krize

Krivulje pohlepe i krug ljubavi

Piše: Zlatko Kurtović

Golijata, velikih individualista u kulturi individualizma. U kulturi velikih očiju i velikih ciljeva moćnih Golijata, koji ne prihvaćaju granice rasta.

U toj kulturi vrijedi samo ono što nadmašuje staro i dok nadmašuje staro, dakle i samo ono gospodarstvo koje raste i dok raste, kako svjet-sko tako i moje osobno. Jer, dok je svjetsko gospodarstvo na koljenima ne može ni moje osobno probijati granice i napredovati. Primjerice, ni ja ne mogu do većeg, sjajnijeg i boljeg osobnog automobila ako padaju krivulje automobilske industrije svijeta.

Stoga izražavam veliko zadovoljstvo s najnovijim vijestima o prvim znacima oporavka svjetskog gospodarstva.

I nastavljam misliti globalno i djelovati lokalno.Zasukanih rukava u borbi za vlastite nove stope rasta.Za sve dalje i dalje, za sve brže i brže.

Davidov izlazakU jelu i pilu nema veselja ako prije toga nema neugodnosti gladi i žeđi. (Sv. Augustin)Ja sam, za razliku od brata Golijata, čovjek koji je rođen u Adamu za

razne uzlazne i silazne krivulje, a preporođen u Kristu za Put, Istinu i Ži-vot. Tu radosno primam, u beskrajnom prostoru Radosne vijesti i vjernič-kog prihvaćanja volje našeg Oca, i nekontroliranu izmjenu gospodarskih ciklusa u režiji brata Golijata i božanski savršenu izmjenu dana i noći, i četiriju godišnjih doba.

U krugu u kojem raste samo ljubav.Bez granica.U tome svijetu postoji, umjesto depresivnih i poticajnih krivulja,

samo puni krug istine, u Kristu. A u tome krugu, umjesto sve dalje i sve

brže i sve više, samo sve bliže, prema Kristu. Ili jednostavno, u Kristu i s Kristom postoji, umjesto prolaznih i nekontrolira-nih krivulja rasta i pada, samo punina ovog života i kretanje prema vječnom životu.

Postoje život i kretanje u kojima ruku pod ruku idu smi-sao križa, radost vjere i nada u uskrsnuće, i molitva da gos-podarske krivulje Lijepe naše oblikuju neusporedivo moćnije ruke od Golijatovih.

Ruke Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog.

Svakome svojeSvako traganje za užitkom traganje je za umjetnim rajem. Ali nam ono ne pruža ništa osim iskustva da je uzaludno. (S. Weil)

Tako je zapisala duhovna spisateljica Weil o tragalačkom nagonu i daru našega Golijata. No ovdje moramo dodati da njegovo pohlepno tra-ganje za užitkom – uvijek novim, jačim i većim osobnim užitkom – nije samo uzaludno, nego i štetno, za njega i za čitav svjetski poredak.

Jer, takvo traganje rađa i svjetske gospodarske krize, koje pogađaju i krive i nedužne, dok izlazak iz takvih kriza donosi isti gospodarski sustav, s istim pogonskim gorivom – pohlepom za profitom. I s istim nemi-rima, strahovima i nepravdama.

Nasuprot pohlepi i oholosti umišljenog Golijata, krotkost našeg Da-vid trajno baštini zemlju, uz istinsku vjeru, ljubav i nadu. Pritom, uz ra-stuće i padajuće gospodarske krivulje svijeta i Lijepe naše, krug njegove ljubavi trajno raste.

Uronjen u puninu Krista.U obilju gospodarstvu koje ni moljci ni rđa ne mogu nagristi.

DJELA TIJELA I PLODOVI DUHA

U tome svijetu postoji, umjesto

depresivnih i poticajnih

krivulja, samo puni

krug istine, u Kristu.

OSOBNA PRIČA O SVJETSKOJ KRIZI

“

“

“

U izdanju Verbuma objavljena je knjiga Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva.

Od svega što je katoličko, ništa nije to-liko poznato kao misa. Ipak, većina katolika ne opaža moćnu nadnaravnu dramu koja se

odvija pred njihovim očima. “Gozba Jaganj-čeva” otkriva drevni nauk crkvenih otaca: ra-nokršćanski ključ za otkrivanje otajstva mise bila je novozavjetna Knjiga Otkrivenja. Ova iznimna knjiga poznatoga katoličkog teologa

i apologeta Scotta Hahna napisana jasnim, neposrednim jezikom pomoći će čitateljima da misu gledaju drugim očima, sudjeluju u liturgiji obnovljenim srcem i dublje urone u misno otajstvo, s više oduševljenja, razumi-jevanja i snage nego ikada prije.

Knjiga Scotta Hahna “Gozba Jaganjčeva” IZDANJA VERBUM

20 B

roj 7

/424

200

9.GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Ogulin

Biskupijski susret crkvenih pjevača

U subotu 22. kolovoza u Ogulinu je u župi sv. Križa održan redoviti godišnji susret pjevača Gospićko-senjske biskupije. Ove godine susret nije održan tijekom lipnja već krajem kolovoza, uoči proslave Dana hrvatskih mučenika na Udbini. Preko 80 pjevača iz svih dekanatskih središta okupilo se na molitvi trećeg časa u župnoj crkvi sv. Križa koju je predvodio voditelj združenog zbora Ivan Prpić Špika, a uz uvodni pozdrav generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislava Šporčića, pjevače je pozdra-vio domaćin, župnik i dekan ogulinski mr. Tomislav Rogić. Susretu je nazočio i biskupijski povjerenik za crkveno pjevanje župnik i dekan senjski Mile Čančar.

Nakon dva sata uvježbavanja pod vodstvom Ivana Prpića i orguljsku pratnju s. Velimire Marinović, služena je sveta misa koju je predslavio generalni vikar mons. Tomislav Šporčić. On je u prigodnoj homiliji istaknuo značaj pjesme u liturgiji u kojoj se upotpunjuje molitva kao čin veze svakog vjernika i Boga, te se glazbom izriče posebno slavlje.

Z. Ranogajec

Baške Oštarije

Specijalizacija za župne suradnike Zagrebačke, Zadarske i Gospićko-senjske biskupije

U Pastoralnom centru Gospićko-senjske biskupije u Baškim Oštarijama od 19. do 26. srpnja održana je specijalizacija za župne i biskupijske animatore s prostora mjesne Gospićko-senjske biskupije te Zadar-ske i Zagrebačke nadbiskupije iz Karlovačkog dekanata. Nakon uspješno održanih obuka u svojim bisku-pijama u Zadru, Novigradu na Dobri i Lasinji, 42 mladih, uz 9 instruktora, sudjeluje na završnoj specija-lizaciji kojom će dobiti certifikat za rad u svojim župama i biskupijama na realizaciji pastoralnih planova u zajednicama koje imaju pojedine župe. Mladi rade prema programu projekta „Mladi za mlade” Ureda HBK za mlade. U Baškim Oštarijama nazočni su bili voditelj projekta Marin Skoklev, voditeljica Ureda HBK za mlade Ivana Čogelja, kao i biskupijski povjerenik za mlade Gospićko-senjske biskupije mr. Tomislav Rogić, te voditelj za mlade Karlovačkog arhiđakonata u Zagrebačkoj nadbiskupiji Zoran Grgić. Ostali su voditelji: Iva Nikolić, Karmela Tomašević, s. Maja Dolenec, Ivana Mamić, Ivanka Čirijak i Martin Tomašević

Dnevni red počinje jutarnjom molitvom i radom u radionicama, a nakon objeda rad se nastavlja u popodnevnim radionicama. Nakon večernje mise slijede večernje aktivnosti. Osim dragocjenih vještina i kompetencija za budući rad s mladima u svojim župama, budući animatori stječu i nova prijateljstva, a bilo je vremena i za odlazak do Karlobaga na kupanje. Mlade je u Pastoralnom centru tijekom njihove specijalizacije posjetio i gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović. Voditelj Marin Skoklev ističe izvrsne uvjete rada i potpunu realizaciju planiranih ciljeva.

Zvonko Ranogajec

Oštarije

Petsto pedeseta obljetnica papine bule oštarijskom

svetištuDrevno marijansko svetište Gospe od

Čudesa u Oštarijama kod Ogulina ove je go-dine na blagdan Uznesenja BDM bilo u znaku velike obljetnice - 550 godina od kada je papa Pio II. ovom svetištu podario oprost grijeha na marijanske blagdane. Bulu je papa Pio II. izdao 30. ožujka 1459. godine u Sieni u prvoj godini svoga pontifikata. Misu bdijenja uoči Velike Gospe predslavio je u oštarijskom sve-tištu gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović u suslavlju s upraviteljem svetišta i župnikom Oštarija o. Ivanom Podgorelcem, župnikom i dekanom ogulinskim mr. Tomi-slavom Rogićem, kao i brojnim svećenicima Ogulinskog dekanata. Na procesiji i misi unu-tar ostataka nekadašnje velebne katedrale sudjelovalo je preko tisuću hodočasnika iz župa Ogulinskog dekanata, a hodočasnici su došli iz Plaškog i Ogulina.

Misa je započela molitvom Majci Božjoj od Čudesa, nakon čega je upravitelj svetišta o. Podgorelec podsjetio na događaj prije 550 godina kada je ovo svetište dobilo papinu bulu za oprost grijeha. Tim je povodom izda-na i prigodna brošura za hodočasnike. Biskup Bogović je u homiliji, govoreći o smislu ho-dočašća, istaknuo da se neprestano trebamo usmjeravati prema konačnom odredištu i imati jasan cilj. Nedavno smo prevalili važnu dionicu od diktature prema demokraciji. Iako smo postavili druge pravne okvire, ostali su isti ljudi koji trebaju prijeći unutarnji put od neodgovornosti prema osobnoj odgovorno-sti. Unutarnja se tranzicija kod mnogih tek treba dogoditi, a do tada naša nepripremlje-nost ostavlja prostora starim uvježbanim ka-drovima u medijima i, dobrim dijelom, u po-litici. Trebamo se čuvati da iz jednog ropstva ne krenemo u novo egipatsko ropstvo.

Biskup Bogović istaknuo je značaj Marije kao odgajateljice te ukazao na važnost naj-važnijeg zvanja danas, a to je zvanje majke. Majka je važna i kao hraniteljica jer djetetu daje duhovnu hranu koja pripomaže duhov-nom rastu. U tom kontekstu važan je i maj-činski odnos prema narodu jer smo svjedoci maćehinskog odnosa. Neki kao da se zauzi-maju za naše pogreške ne u smislu da nam pomognu nego da nas kazne. Javlja se kult tužilaštva, a za takve sv. Augustin kaže:“Što su propali ljudi manje osjetljivi i za svoje gri-jehe, to su znatiželjniji s obzirom na tuđe, ne gledaju što se može popraviti nego gdje mogu ujesti.“

Na blagdan Velike Gospe oštarijsko sve-tište pohodili su novi hodočasnici, njih više tisuća, a kraj marijanskih pobožnosti dogo-dio se u nedjelju 23. kolovoza kada se misa tradicionalno služi za stare i bolesne.

Z. Ranogajec

21 B

roj 7

/424

200

9.

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Saborsko

Blagoslovljene tri spomen-

ploče braniteljima Saborskog

Župa sv. Ivana Nepomuka u Saborskom bila je na blagdan Gospe Snježne i Dan domo-vinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan brani-telja u znaku odavanja počasti svima koji su tijekom Domovinskog rata pali u obrani svojih vjekovnih ognjišta.

Na početku je kod spomenika „ranjene golubice“ kod župnog ureda palim branite-ljima koji su tijekom povijesti svoj život dali za slobodnu Hrvatsku odana počast minutom šutnje, polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom odrješenja. Slijedila je sveta misa u župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka koju je pred-slavio župnik Saborskog i Plaškog fra Slavko Antunović. On je u nadahnutoj propovijedi po-ručio: „Pobjednička Oluja pred 14 godina zavr-šila je trijumfalno, no sada je posrijedi i druga oluja. To je oluja hrvatske nesloge koju treba zaustaviti i stvoriti uvjete da se živi dostojno čovjeka, onako kao treba.“

Nakon mise predstavnici općine su, na čelu s načelnicom Đurđicom Špehar, predstav-nici braniteljskih udruga, kao i obitelji poginu-lih branitelja, obišli mjesta stradavanja sabor-skih branitelja tijekom 1991. godine u Sertić Poljani, Kuselju i Boriku. Na tim su mjestima članovi obitelji poginulih branitelja spontano svih ovih godina palili svijeće i kitili ih cvije-ćem. Novopostavljena obilježja blagoslovio je fra Slavko Antunović. Sam protokol otkrivanja spomen-ploča pripao je djeci poginulih brani-telja, a između obitelji poginulih nazočile su Kata Matovina i Jelena Dumenčić, majke koji-ma su po dva sina poginula kao branitelji.

Saborčani su ove godine posebno zahvali-li svom “ratnom” doktoru Josipu Zorku, inter-nistu ogulinske bolnice. Zahvalnicu UHBDR-a i HVIDR-e za pružanje liječničke pomoći ranje-nim braniteljima 1991. u Saborskom i njego-vom doprinosu u obrani Saborskog predao je najteže ranjeni branitelj Stipe Matovina i med. sestra Kata Sertić.

Zvonko Ranogajec

Gospić

Sestrama sv. Križa iz Đakova priznanje Grada GospićaNa svečanoj sjednici Gradskog vijeća Grada Gospića, održanoj uoči blagdana sv. Marije Magdalene

u utorak 21. srpnja, uručena su javna priznanja zaslužnim udrugama i pojedincima. Među više dobitni-ka priznanja (slikar Joško Bajica, prof. Ivica Javorović, Poliklinika za hemodijalizu Opće bolnice Gospić i Ženski košarkaški klub Gospić), priznanje su dobile i Milosrdne sestre svetog Križa iz Đakova. Javno su priznanje provincijalki iz Đakova s. Franciski Molnar uručili predsjednik Gradskog vijeća Petar Radošević i gradonačelnik Milan Kolić. Svečanosti su nazočili izaslanik predsjednice Vlade RH Darko Milinović, župan ličko-senjski Milan Jurković, kao i gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović i župnik i dekan gospićki Antun Luketić. U obrazloženju nagrade stoji da se uručuje za izniman doprinos na području zdravstvene skrbi, edukacije i višedesetljetnoga rada u gospićkoj bolnici.

Inače, predlagatelji priznanja bili su župa Navještenja BDM u čijoj su župi Milosrdne sestre sv. Križa djelovale njegujući bolesnike od 1895. do 1949. godine kada njihov rad zabranjuje nova komunistička vlast. Supredlagatelji su bili Hrvatsko katoličko liječničko društvo – ogranak Gospić i Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara Gospić. Pri povratku iz Gospića, provincijalka s. Franciska posjetila je u Zagrebu s. Jonu Zemljak rođenu 1921. i jedinu živuću koja je djelovala u Općoj bolnici u Gospiću do 1948. godine kada je tadašnja partizanska vlast zabranila njihovo djelovanje.

Z. R.

ROKOVO U OTOČCUBlagdan sv. Roka svečano je proslavljen 17. kolovoza u kapelici sv. Josipa na gradskom groblju u Otoč-

cu misnim slavljem koje je predvodio otočki župnik i generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić, a poslužitelj oltara bio je otočki bogoslov Josip Šimatović. Kapelica ima glavni oltar posvećen sv. Josipu, a kipove Marije Magdalene i sv. Roka. U propovijedi je mons. Šporčić istaknuo život i djelo sv. Roka, da je isti rođen 1295. godine u Montepellieru, u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio grof, potomak francuskih križara. Vrlo rano ostao je bez roditelja, prije dvadesete godine. Vrlo bogat prodao je obiteljska dobra, a nova podijelio siromasima. Zatim se, i sam siromah, uputio na hodočašće u Rim. Na putu je pomagao bolesnima od kuge, a uz Božju pomoć učinio je i nekoliko čudesnih ozdravljenja.

Sv. Rok štuje se kao zaštitnik oboljelih od gube, kuge, kolere i općenito zaraznih bolesti, invalida, ki-rurga, a zaziva se u pomoć i protiv bolesti domaćih životinja. Širenju njegova štovanja najviše su pridonijeli franjevci kapucini. Sv. Rok u našoj je domovini zaštitnik mnogih mjesta. Mons. Šporčić je kazao kako se razmišlja kapelicu sv. Josipa preurediti za vječna počivališta otočkih svećenika, a tamo već počivaju kosti preč. Jurja Ibela koji je sahranjen 23. 3. 1924. g. Planira se i posmrtne ostatke nekih svećenika, koji su bili dugo u Otočcu, a sahranjeni su u drugim gradovima, prenijeti u Otočac.

Ivan Bižanović

Otočac

Ljetovanje bogoslova i sjemeništaraca u Otočkom dekanatuOd 21. do 25. srpnja održava se, po tradiciji, ljetovanje bogoslova i sjemeništaraca Gospićko-senjske

biskupije po dekanatima biskupije. Ovog ljeta domaćin je budućim pastoralnim djelatnicima biskupije Otočki dekanat i župnik Otočca i generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić. O bogoslovima i sjemeništarcima brine i organizira njihove dnevne aktivnosti tajnik i kancelar biskupije mr. fra Draženko Tomić.

Prvog dana, u utorak, šest bogoslova i pet sjemeništaraca, ukupno njih 11, upoznali su župe Lešće i Sinac, drugog dana Krasno i Švicu, trećeg dana Križpolje i Brinje, dok je u petak održan susret s gospić-ko-senjskim biskupom Milom Bogovićem. U subotu je njihovo ljetovanje završeno na Udbini misom na blagdan sv. Jakova kojom je započela proslava 10. obljetnice osnutka biskupije. Bogoslovi se za buduće svećenike školuju na riječkoj Teologiji, a sjemeništarci u Nadbiskupskom sjemeništu Zmajević u Zadru.

Z. R.

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović po-hodio je u subotu 18. srpnja tri najudaljenije župe na sjeverozapadu svoje dijeceze, Mrežnički Brest, Generalski Stol i Lešće iz Ogulinskog de-kanata. Došao je u pratnji tajnika fra Draženka Tomića radi podjele svete potvrde ovdašnjim krizmanicima. Misnom slavlju pridružili su se i svećenici iz susjednih župa.

Biskupov domaćin u Generalskom Stolu bio je pater Bruno Trusić, cistercit. Krizma se ove godine dogodila baš u radosnom trenutku dovršenja obnove i bojanja fasade na crkvi sv. Antuna Padovanskog, opsežnog posla koji je započeo pokojni župnik Josip Rafaj. Upravo se navršava i 180. obljetnica njezine izgradnje i posvete. Obraćajući se mladima, biskup je ista-

knuo važnost njegovanja istinske vjere u Boga i u domoljublje, vrijednosti koje imaju dragocjeno i trajno značenje. Pozvao ih je da u razdoblju kada se nalaze na životnom raskrižju razmisle i o mo-gućnosti odabira duhovnih zvanja.

Biskup je obišao narodnu knjižnicu i čitao-nicu u središtu mjesta. Zanimalo ga je njezino funkcioniranje u proteklih pola godine od kako je osobno prisustvovao otvaranju i kada je podi-jelio blagoslov svima kojima će one biti na usluzi. Pomogao je pritom i donacijom vrijednih naslova. Knjižnica i čitaonica u tom su razdoblju postale mjestom okupljanja ljubitelja knjige i čitanja, ali i prostorom održavanja prigodnih izložaba, pro-mocija i susreta. Smještena je u kući mještanina Roke Radočaja, povratnika iz Australije, a vodi

je Udruga za kulturu, obrazovanje, duhovnost i domoljublje Kovan iz Generalskog Stola.

Ante Jozo Ramić

Biskup Bogović u Generalskom Stolu

22 B

roj 7

/424

200

9.IZ ŽUPA

Kostrenjani, Marijini hodočasniciSvake godine na Rokovo 16. kolovoza Kostrenjani pješice hodočaste

Gospi Trsatskoj. Ovo zavjetno hodočašće, niklo u vrijeme haranja velikih epidemija na ovom području, bilo je prekinuto krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Od 1988. godine ponovno se hodočasti svake godine. S križem na čelu procesija iz župne crkve sv. Lucije polazi u 5 sati. Kroz naselja Svetu Luciju, Šodiće i Vrh Martinšćice, procesija se spušta u uvalu Martinšćica i tada stubama počinje zahtjevniji, strmi dio puta do Podvežice gdje je na vrhu stuba kratki predah, pa zatim dalje laganim usponom sve do trsatskog svetišta. Putem se moli i pjevaju marijanske pjesme.

Stari su se Kostrenjani zavjetovali na ovo hodočašće ponukani bole-stima svoga vremena. Danas, kada takvih epidemija nema, a nastavljajući tradiciju kostrenskog hodočašća na Trsat, možda bi se ovom hodočašću mogao dati našem vremenu primjeren sadržaj. Trebalo bi također promi-sliti i o novom datumu hodočašća, jer ovaj sadašnji slijedi odmah iza Vele Gospe, pa većina Marijinih štovatelja samo dan ranije hodočasti na Trsat.

Velika Gospa u čabarskom krajuBlagdan Velike Gospe u čabarskom se kraju tradicionalno obilježava na

dva lokaliteta. Tako je bilo i ove godine. U dopodnevnim satima započelo je okupljanje vjernika iz Prezida i okolnih župa čabarskog kraja te susjedne Slovenije na platou ispred crkvice Majke Božje od Sedam Žalosti na Žalo-snom vrhu nedaleko Prezida. U 11 sati misno je slavlje predvodio velečasni Tomislav Ravnjak, župnik župa Prezid i Tršće, a pjevne dionice izvodili su čla-novi Mješovitog pjevačkog zbora župe svetog Vida iz Prezida pod ravnanjem Jelene Malnar, a njima su se pridružili i pojedini članovi susjednih župnih zborova. Vrijeme je bilo naklonjeno vjernicima, okupilo ih se više stotina, a zahvaljujući djelatnicima Policijske postaje Čabar promet se odvijao nesme-tano i nije bilo problema vezanih uz parkiranje.

Sličan ugođaj bio je u popodnevnim satima u svetištu Majke Božje na Svetoj Gori nedaleko Gerova, gdje je u 16 sati misno slavlje predvodio vele-časni Ivan Troha, župnik župa Gerovo i Hrib, ujedno i čuvar svetišta na Svetoj Gori. Ugođaju svete mise doprinijeli su članovi Mješovitog pjevačkog zbora župe Gerovo pod ravnanjem Nevenke Žagar, ali i brojni vjernici iz susjednih naselja, među kojima je bio zavidan broj naših građana na privremenom radu u inozemstvu, koji već tradicionalno za vrijeme boravka u rodnom kraju po-hode Svetu Goru.

Željko Malnar

Pješice Majci Božjoj Trsatskoj

I ove su godine vjernici iz župa Zlobin, Hreljin, Praputnjak, Krasica, Škrljevo i Kukuljanovo zavjetno hodočastili pješice Majci Božjoj Trsatskoj16. kolovoza o blagdanu sv. Roka. Zavjet i hodočašće pješice započeli su 1855. god župljani Praputnjaka kako bi se spasili od epidemije kolere, a kasnije i drugih bolesti. Zavjet sv. Roku i Majci Božjoj Trsatskoj održao se do danas, a posljednjih pedesetak godina Praputnjarcima se priključuju i vjernici iz ostalih župa.

Hodočasnici pješaci krenuli su iz Zlobina večer prije u 23 sata, iz Hre-ljina u 1 i 30, a putem su se priključivali i ostali iz drugih župa, neki i na Sv. Kuzmu i u Dragi gdje se hodočasnička procesija u draškoj crkvi sv. Antona Pustinjaka zaustavila, pomolila i okrijepila. Ove je godine hodočasnika bilo više nego do sada, oko 300, među njima tridesetak mladih. Predvodili su ih bakarski dekan Petar Belanić i mons. dr. Ivan Šporčić. U trsatskom svetištu svi su sudjelovali na misnom slavlju u 7 sati koje je predvodio Petar Belanić. Hodočasničkoj misi pridružili su se i hodočasnici pješaci iz Kostrene koji, predvođeni župnikom mr. Ivanom Stošićem, također godinama na isti dan zavjetno hodočaste u trsatsko svetište. Hodočasnike je blagoslovio i pozdra-vio trsatski gvardijan fra Lucije Jagec, a propovijedao je fra Emanuel Hoško koji je naglasio kako je dolazak pješice jedini pravi način hodočašća na Trsat jer se pješači s vjerom i temeljnim uvjerenjem: hodati za Isusom Kristom.

Gordana Fumić

Velika Gospa u Crikvenici

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici i ove je godine bila središte okupljanja mnogobrojnih Marijinih štovatelja. Stoti-ne hodočasnika iz okolnih župa kao i mnogi turisti došli su se pokloniti svojoj zaštitnici i moliti je za zagovor. Središnju misu u 10 sati predvodio je riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić. U svojoj propovijedi govorio je o velikom problemu današnjice – gubitku vjere. „Marija nam svojim životom pokazuje kako vjerujući možemo dospjeti u nebesku slavu. Ona je sudjelovala u Isusovu poslanju, od vlastitog začeća pa do njegove smrti na križu. Isus je po svome križu ušao u nebesku slavu, a Marija je sudio-nica njegova ulaska, naša suspasiteljica.“ Zaključujući svoju propovijed, nadbiskup Devčić pozvao je vjernike da mole Mariju da im kod svoga sina izmoli vjeru. „Ona će nam dati snage da prevladamo kušnje svakodnevnog života, ona će nam dati nadu da ćemo i mi jednom ući u nebesku slavu.“

Na kraju mise, župnik Anto Aračić zahvalio je svim vjernicima koji su pohodili svetište, pjevačima župnog zbora koji su svojim pjevanjem uve-ličali misno slavlje, čitačima, te članovima Pastoralnog vijeća na pomoći u organizaciji proslave blagdana. Izrazio je veliku radost, a time i zahvalnost braći svećenicima, što je vjernicima bila omogućena ispovijed tijekom čitavog dana i u dane trodnevnice.

U znak zahvalnosti za posjet župi na blagdan Velike Gospe, kada se slavi i Dan grada, crikvenički gradonačelnik Damir Rukavina darovao je nadbiskupu Devčiću mitru, a tajnica Župnog pastoralnog vijeća Andrea Barac, kao predstavnica svih župljana, buket cvijeća.

Andrea Barac

Marija je znak ohrabrenja

Najstarija riječka župa Uznesenja Marijina blagdanom Velike Gospe pro-slavila je i svoju nebesku zaštitnicu. Proslava župnog blagdana u crkvi kod Kosog tornja u središtu grada započela je misom bdijenja 14. kolovoza koju je predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić. Nakon mise u crkvi je koncert održala vokalna skupina Putokazi, u organizaciji riječke podružnice Hrvat-ske glazbene unije pod vodstvom Jadranke Čubrić. Suradnja župe i HGU-a već tradicionalno uoči blagdana Velike Gospe u crkvu kod Kosog tornja do-vodi eminentna imena riječke glazbene scene koja njeguju tradicionalni i sakralni glazbeni izričaj.

„Ugledajući se u Mariju pozvani smo na svetost,“ rekao je nadbiskup Devčić u propovijedi objasnivši da su ljudi sveti kad su slika Božja, kao što je to bila Marija. „Slaveći blagdan Uznesenja Marijina, Crkva nas poziva na svetost. To je dar Božji koji treba prihvatiti i živjeti.“ Nadbiskup je podsjetio da vjera u Marijino uznesenje na nebo ukazuje da vjernici očekuju kako će i oni dijeliti istu sudbinu. „Marija je znak ohrabrenja svima nama. Molimo da nam Gospodin ojača tu nadu u vječni život.“ Pozvao je okupljene da se ne daju pokolebati od proroka beznađa kojih ima mnogo u današnje vrijeme.

23 B

roj 7

/424

200

9.

IZ ŽUPA

Vjerske radijske emisije

Tri najslušanije radio postaje na području Riječke nadbiskupije u svojim programima nude i vjerske sadržaje. Uz informativnu emisiju „Katolički vidici“ Radio Rijeke koja traje već 15 godina, tematske vjerske emisije možete slušati i na radio valovima Radija Trsat i Primorskog radija.

Radio Rijeka „Katolički vidici“, nedjeljom u 8.15Tjedna informativna emisija

Radio Trsat „Maranatha“, ponedjeljkom u 10.45 Emisija o aktualnim temama„7. dan“, nedjeljom 9.00 Homilije i duhovni nagovori„Ima nade“ nedjeljom u 9.30 Ekumenska emisija“Efata”, utorkom od 20.30 Emisija s urbanom kršćanskom glazbom

Primorski radio„Moja obitelj“ nedjeljom u 9.00Emisija koju uređuje nadbiskupijski Ured za obitelj

MINISTRANTI PLANINARI Župa sv. Josipa u Praputnjaku poznata je po puno ministranata svih uzrasta: od osnovaca

do srednjoškolaca. Župnik dr. Ivan Šporčić radi s nama i vrlo cijeni naše sudjelovanje na svetim misama, pa nas svako toliko nagradi lijepim izletima. Mi ministranti rado odlazimo s njim i nekim od naših roditelja ili članova župe na rekreativne izlete u prirodu, uglavnom u planine naše okolice i Gorskog kotara.

U nekoliko prošlih godina bili smo na vrhu Risnjaka (1528 m) i Bitoraja (1385 m), a popeli smo se i na strmu stijenu Kleka (1181 m). Lijepo nam je bilo i na izvoru Kupe kamo smo se spustili iz malog goranskog sela Razloge.

Ove godine na izlet smo krenuli u nedjelju 12. srpnja. Cilj nam je bio zaštićeni krajolik Kamačnik blizu Vrbovskog. Nakon sv. mise u Praputnjaku nas 11 ministranata, uz pratnju, kre-nulo je automobilima preko Ravne Gore, gdje smo se zaustavili pred crkvom koja je bila zaklju-

čana, do Stare Sušice. Dok smo mi na igralištu uz prekrasan stari dvo-rac igrali nogomet, barba Zdeslav, Stanko i Vjeko s velečasnim prire-dili su nam roštilj. Nakon trčanja za loptom topli ćevapčići i kobasice sa salatom, kruhom i sokom topili su nam se u ustima kao med. Spustili smo se nakon toga preko Jablana i Senjskog u Vrbovsko, do mjesta gdje se Kamačnik ulijeva u Dobru i krenuli prema izvoru. Budući da je tjedan dana prije palo dosta kiše, kanjon Kamačnika nije oskudijevao

vodom. Nakon nešto više od 3 km hodanja kroz kanjon i čitanja stručnih uputa o prirodnim osobitostima koje nismo baš sve uspjeli razumjeti, stigli smo do izvora. Na povratku smo pro-bali koliko je voda hladna. Pokušali smo po plićaku prijeći potok. Pavao se pritom poskliznuo i dobro okupao u jako hladnoj vodi. Dobro da smo imali rezervne odjeće za presvlačenje. U restoranu na izlazu iz Kamačnika čekali su nas kolači (štrudle od borovnica) i sok, a u Delnica-ma su nas počastili sladoledom. Tako smo uz dobro druženje, igru, pjesmu i molitvu, posjetili još jednu u nizu prirodnih ljepota naše županije. S izleta se uvijek vraćamo puni doživljaja i vedrih lica, te se veselimo budućim izletima s našim velečasnim.

Na kraju jedno veliko hvala našem župniku dr. Ivanu Šporčiću na organizaciji, vodstvu i ljubavi kojom nagrađuje našu odanost Bogu i ministriranje, a vjernicima koji su bili na misi na novčanom prilogu za sladoled.

Petar Topljak

Čabar

RADOVI NA KROVIŠTU CRKVEU tijeku su radovi na izmjeni pokrova crkve svetog Antuna Padovanskog u Čabru. Dje-

latnici tvrtke „Skednari“ d.o.o. iz Hriba, zahvaljujući lijepom vremenu, uspjeli su skinuti stari pokrov, koji je propuštao, i na većem ga dijelu zamijeniti bakrom. Prije desetak i više godina, u sklopu sanacije zvonika, isti je obložen bakrenim pločama koje su uslijed djelovanja vremen-skih uvjeta potamnile. Očekivanja su da će se to desiti i s novim pokrovom na krovu te da će za nekoliko godina i on izgledati poput pokrova na zvoniku.

U posljednjih nekoliko godina učinjeni su značajniji zahvati na sanaciji čabarske crkve, u sklopu kojih je riješeno pitanje vlaženja zidova, kojom su prilikom ojačani i sami temelji crkve, a riješeno je i pitanje sanacije potpornog zida.

Željko Malnar

Slavlje u LividragiU ozračju pitome doline Lividraga podno goranske ljepotice Risnjaka, po četrnaesti put zaredom

održana je središnja svečanost obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja, Dana drvara i šumara grada Čabra te blagdana Majke Božje Snježne. Na platou ispred za-vjetne kapelice okupio se zavidan broj vjernika i gostiju. Misno slavlje predvodio je mons. Josip Šepić, župnik župe Fužine, uz sudjelovanje Mješovitog pjevačkog zbora župe Gerovo, a istom su prisustvovali mons. Ivoslav Linić, rektor katedrale svetog Vida u Rijeci, mons. Stanislav Kovačić, dekan Delničkog dekanata, domaći župnik Ivan Troha i đakon Vjekoslav Kovač rodom iz Gerova. Tijekom misnog slavlja mons. Šepić prisjetio se danas pokojnog zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića koji je predvodio prvo organizirano hodočašće vjernika i branitelja u novoj Hrvatskoj, najstarijem hrvatskom svetištu u Solinu. Ukazao je i na skoro dva tisućljeća života Hrvata na ovim prostorima, vjekovnu borbu za samostalnost te spomenuo brojne mlade živote utkane u oltar domovine, uz napomenu da je kod svih tih zbivanja nad Hrvatima bdjela njihova Majka Marija, mati Božja.

U kulturno-umjetničkom programu sudjelovali su članovi Mješovitog pjevačkog zbora „Gimpl“ iz Ravne Gore pod vodstvom maestra Nikole Poljančića Bajta, svirači na heligonkama, plesna skupina Turističke zajednice grada Čabra te „Roški dečki“. Na platou podno lovačke kuće Lividraga predstav-ljeni su brojni običaji i stari zanati, a na obližnjim sportskim terenima odigrano je nekoliko malonogo-metnih utakmica.

Željko Malnar

U spomen

ANTON MAVRINAC(1917. – 2009.)

Dana 27. srpnja u 93. go-dini života preminuo je Anton Mavrinac, zvan Tončić ili Tone pitur iz Svilnog. Pokopan je 30. 7. na groblju u Gradu Grobniku. Obred pogreba vodio je župnik Grada Grobnika vlč. Ivan Fri-ščić, a sv. je misu predvodio fra Zvjezdan Linić. Prisutni su bili i

mons. Ivoslav Linić, fra Matija Koren, koji je na grobu uputio riječ oproštaja, fra Rozo Brkić, fra Mavro Velenić i fra Ivan Miklenić, te brojni mještani i prijatelji.

Pokojni Anton bio je primjer istinskog kršćanina, supruga i oca koji je svoju obitelj odgajao u vjeri. U nje-govoj kući svakodnevno se molila krunica koju je naj-češće on predvodio. Nedjeljne i blagdanske sv. mise, hodočašća i zavjeti bili su na prvom mjestu. Od 1942. God. bio je član Franjevačkog svjetovnog reda, a od 1991. i član Bratovštine sv. Josipa. On i pokojna supru-ga Rosanda bili su među prvima koji su se vjenčali u trsatskom svetištu 1946. god. Dvije kćerke članice su Svjetovnog instituta Male franjevačke obitelji, a jedini sin ima obitelj te pokojni Tončić ima jednog unuka i dva praunuka. Do posljednjeg su se dana pobožne kćerke s ljubavlju brinule o svojem ocu. Barba Tone do za-dnjeg je dana bio pun života, čitao je sav katolički tisak, molio i crtao prekrasne slike cvijeća, svetaca, anđela.

Neka mu nebesko kraljevstvo bude vječna nagra-da za istinski i primjeren kršćanski život.

Gordana Fumić

ANTON MAVRINAC(1917. – 2009.)

24 B

roj 7

/424

200

9.IZ ŽUPA

Staklena kapela Našašća sv. Križa u napu-štenom zaseoku Omaru iznad Krmpota, na području Luke Krmpotske u župi sv.

Jakova, bit će spašena od propasti. Jedinstvena je to kapela u svjetskim razmjerima, jer malo je sakralnih građevina napravljeno od stakla. Projekt obnove potpisuje riječki arhitekt Željko Vukušić, a ova jedinstvena kapelica od kovana željeza i stakla, podignuta 1913. u secesijskom slogu na poticaj Petra Krpana Samca, od iduće godine bit će napokon predstavljena i turistima.

OČI VINODOLA OTKRILE DREVNE ŽUPE

Projekt Oči Vinodola, kao iznimna zamisao turističkih djelatnika, koji su potaknuli uređe-nje šest vidikovaca povezanih cestom dugačkom oko 65 kilometara nad Vinodolskom dolinom, odakle se mogu, tako da promatraču zastane dah, vidjeti drevne župe vinodolske, ali i krčke, iz ptičjeg je pogleda prikazao ljepotu hrvatske kulturno-povijesne baštine. Zahvaljujući novoj turističkoj inicijativi “otkriveno” je i zaleđe Vi-nodola, tako da će i zaselak Omar iznad Krmpo-ta sa svojom staklenom kapelicom Našašća sv. Križa napokon postati zanimljivo odredište ne samo slučajnim namjernicima nego i turistima.

Vidikovci Kuk (301 metar nad morem), Svib (753 m), Gradina (379 m), Mahavica (781 m), Slipica (446 m) i Pridva (573 m) postavljeni su i uređeni tako da stari vinodolski gradovi i župe, poput Ledenica, Bribira, Grižana ili Drivenika,

postanu gledljivi na nov način. Turistički vidi-kovci usmjerili su novi pogled i na krmpotsku župu sv. Jakova. S vidikovca Kuk, koji je uređen na uzvisini iznad Krmpota, putnik namjernik može okom obuhvatiti znatan dio župe na kojoj su nekoć obitavali uskočki pobunjenici.

ŽUPA SV. JAKOVA APOSTOLA U KRMPOTAMA

Župa sv. Jakova apostola u Krmpotama utemeljena je 1695. godine, ali je 1790. bila svedena na lokalnu kapelaniju župe Krivi Put, da bi 1807. ponovno postala župom u sastavu Senjske biskupije. Pridružena je Crikveničkom

dekanatu 2000. godine. Na području župe živi 156 žitelja među kojima 134 katolika.

Područje od Krmpota do Krivog Puta na-selili su Bunjevci između 1606. i 1633. godine i nazvali ga Jakovsko, prema crkvi sv. Jakova u nekadašnjem naselju Trzan. U to je naselje bilo preneseno staro ime Krmpota, prema prvot-nom naselju Krmpoćana u Ravnim kotarima, u blizini Zemunika, gdje su obitavali Bunjevci. Nazivali su ih Vlasi Krmpoćani ili Karampoti. Oni su 1603. godine zatražili od krajiškog za-povjednika da prijeđu na kršćansku stranu, što im je omogućeno 1605. kada je bila prva seoba Krmpoćana najprije u Senj, a potom u Lič, koji je bio pod upravom Zrinskih. Staru je postojbinu napustilo oko 700 Krmpoćana, među kojima je bilo i 200 ratnika. U crkvi sv. Jurja u Hreljinu položili su zakletvu obvezavši se na vjernost Zrinskima, kao i to da će ratni plijen dijeliti s novim gospodarima. Za uzvrat im je obećano da će zadržati uskočke povlastice prema kojima nisu bili dužni plaćati porez i raditi kao feudalni podložnici. Zbog oskudice, ali i stoga što su ih Zrinski nastojali pokoriti, predvođeni Pericom Butorčićem, neki doseljenici 1609. odlaze pre-ma Lukovu i Maševu te dalje prema moru.

Druga seoba Krmpoćana iz zaleđa Zadra u Lič bila je 1627. godine, ali i neki među njima ubrzo su se počeli spuštati prema moru i već se 1633. spominje da su se naselili i “pri Sv. Jako-vu”. Prema staroj crkvi sv. Jakova, novi su žitelji bili znani i kao Jakovari.

Projekt Oči Vinodola “otkrio” je i zaleđe Vinodola, tako da će i zaselak Omar iznad Krmpota sa svojom staklenom kapelicom Našašća sv. Križa napokon postati zanimljivo odredište ne samo slučajnim namjernicima nego i turistima.

Piše: Goran Moravček

Župa sv. Jakova u Krmpotama

STAKLENA KAPELA JEDINSTVENA U SVIJETU

25 B

roj 7

/424

200

9.

Najveća je zvijer naših šuma smeđi med-vjed. Iako se pretežito hrani biljnom hranom, odrasli mužjak može doseći

i 300 kg tjelesne mase. Dok se tijekom ljeta medvjedi uglavnom hrane zeljastim biljem (kozlac, divlji ili medvjeđi luk), šumskim vo-ćem i mekim plodovima, poput malina, kupi-na, borovnica, drenjine, u jesen halapljivo jede orašaste plodo-ve jarebike, mukinje, a posebno plod bukve – bukvicu, koja mu je osnovna hrana za akumula-ciju potkožne masti za poduže zimsko mirovanje. Od hrane životinjskog podrijetla, važan izvor proteina čine mu kukci i njihovi razvojni oblici, pa nije čudo da ponekad raskapaju mravinjake ili čine štetu na koš-nicama. Rado uzimaju i strvinu.

Iako su se i ovoga ljeta berači malina i borovnica u Gorskom kotaru u više navrata susretali s medvjedima, bliski susreti s ovim runjavim četve-ronošcima ove jeseni čekaju i naše puholovce, planinare, a posebno gljivare koji, u potrazi za ovom ukusnom namirnicom, znaju duboko zaći u šumu, u stanište medvjeda. Treba li se bojati medvjeda? Odgovor na ovaj upit najbolje sadrži izreka jednog vrsnog slovenskog med-vjedologa: Veća je vjerojatnost da će vas udariti grom nego napasti medvjed! Pa ipak, činjenica je da je i u našem gorskom zaleđu zabilježeno više na-pada medvjeda na čovjeka, na sreću, bez te-žih posljedica. Na portalu trogirske katedrale majstora Radovana iz 1240. godine, od više lovnih prizora, jedan prikazuje napad medvje-da na čovjeka.

Sve nam to govori da se na medvjeda ne smije gledati kao na dobroćudno i ni za koga opasno biće, ali ni kao na krvo-

ločnu zvijer koja po svaku cijenu želi nauditi čovjeku. Medvjedi ne napadaju ljude. No kako bi mogući iznenadni susreti s ovom zvijeri prošli bez neželjenih posljedica, valja se kroz medvjeđe stanište kretati primjereno glasno (ali ne vikati!), da nas medvjed može čuti i na

vrijeme umaći. Medvjedi se boje ljudi, jer im najviše rade o glavi. Ako ga pak ugledate, ne-mojte mu se približavati, gledajte ga i, eventu-alno, slikajte s primjerene udaljenosti.

Opasna može biti medvjedica koja vodi mlade ili ranjeni medvjed. Ne prilazite mrcini-štima, mjestima gdje se medvjedi prehranjuju,

odnosno love, ili gustišima gdje imaju dnevni ležaj. Po život može biti opasno približavati se ili hvatati medvjediće. Medvjedica će sigurno napasti ako ocijeni da joj je mlado u opasno-sti. Ne vodite psa u šumu. Vaš će vjerni prati-lac medvjeda dovesti pravo na vas! U slučaju susreta s medvjedom na blizinu, na „kritičnu udaljenost“, nemojte bježati, promatrajte ga ne pokazujući strah. Dajte mu prostora i prili-ke za uzmak. Ako je nemoguće izbjeći napad, bacite se na zemlju potrbuške i s prekriženim rukama zaštitite glavu. Imajmo na umu da na-padi medvjeda na čovjeka, koliko god bili ri-jetki, nikada nisu uvjetovani glađu medvjeda, naumom da u čovjeku vidi slasni zalogaj.

Priredio: Alojzije Frković

Krmpote se pod tim imenom spominju već 1639. godine, a naseljenici su bili iz roda Ba-lenovića, Butoraca, Krmpotića, Pećanića i Sto-jevića koji su među prvima pristigli iz Liča, a nakon 1627. stižu Blaževići, Deranje, Filipovići, Jovanovići, Krpani, Pavelići, Pavličevići, Perišići, Prpići, Šojati, Tomičići, Tomići, Tomljanovići i Vukelići.

Krmpotski je plovan 1680. godine bio Do-jam Dujnić, koji je bio dušobrižnik Krmpoćana nastanjenih u Sv. Jakovu, Veljunu i Dragi.

Matija Butorčić bio je plovan Sv. Jakova 12. listopada 1681. godine, u vrijeme kad je biskup bio Hijacint Dimitri (1680.-1686.). Župa je 1695. godine, u doba biskupa Sebastijana Glavinića, imala 200 vjernika, svi su bili katolici, a za sve-ćenika se navodi da je glagoljaš.

CRKVA SV. JAKOVA I KAPELA U SIBINJU

Crkva sv. Jakova bila je popravljana po-četkom 1684. godine. Uz crkvu sv. Jakova na Kalvariji bilo je 1692. godine 40 domova Bunje-vaca. Tri i pol desetljeća kasnije, 1727. godine, senjski i modruški ili krbavski biskup Martin Brajković zatekao je u Krmpotama vremešnog plovana Matiju Butorčića i 80 bunjevačkih obi-telji. Crkva je bila mala, a veliki je oltar trebalo popraviti. Osim glavnog žrtvenika bila su i dva pobočna, posvećena Gospi Karmelskoj i sv. An-tunu Padovanskom. Biskup Ivan Antun Benzoni zatekao je 1733. godine crkvu toliko ruševnu da se u njoj nije moglo misiti bez opasnosti po život. Obnovljenu je crkvu, uz koju je bilo groblje, biskup Benzoni zajedno s oltarima po-svetio 17. lipnja 1737. Tada je krmpotska župa, koja je brojila 800 duša, imala dvije filijale, Majke Božje Snježne u Krivome Putu i sv. Ilije u Sibinju. Tadašnji je župnik Stanislav Benulić, glagoljaš rodom iz Senja, imao kapelana i zidani župni stan.

Prvotna je crkva stradala u potresu počet-kom sedamdesetih godina XIX. stoljeća te je u njoj bilo opasno održavati mise. Stara crkva srušena je oko 1878. godine, a nova, također posvećena sv. Jakovu apostolu, izgrađena je u Polju. Pokraj crkve uređeno je groblje. Crkva je stradala u Drugome svjetskom ratu te je godi-nama bila ruševina, a obnovljena je početkom osamdesetih godina XX. stoljeća zalaganjem nadbiskupa Josipa Pavlišića.

Na Kalvariji je 1870. godine postavljeno raspelo. Drveni križ zamijenjen je betonskim tridesetih godina XX. stoljeća, a blagoslovljen je 23. prosinca 1936.

Krmpotskoj župi pripada i kapela sv. Ilije u Sibinju (5,30 x 9,55 m) s pravokutnim istaknu-tim svetištem i zvonikom na preslicu. Pregra-đena je 1649. Godine, o čemu svjedoči natpis nad ulazom, ali je vjerojatno znatno starija. Uz kapelu je uređeno groblje.

PRIRODA OKO NAS

Kako se ponašati u staništu medvjeda

Medvjedi ne napadaju ljude. No kako bi mogući iznenadni susreti s ovom zvijeri prošli bez neželjenih posljedica, valja se kroz medvjeđe stanište kretati primjereno glasno da nas medvjed može čuti i na vrijeme umaći

26 B

roj 7

/424

200

9.

Djeca iz Srebrenice bili su go-sti Kluba gimnazijalaca Ivan Merz Prve sušačke gimnazije

u Rijeci od 17. do 25. srpnja. Tride-set petero djece i pet njihovih pra-titelja iz ratom napaćenog grada u Bosni i Hercegovini boravili su u Pa-storalnom centru Riječke nadbisku-pije u Driveniku te posjetili Rijeku, Opatiju, Crikvenicu i okolne primor-ske gradove, a za njih je brinulo 18 katoličkih skauta na čelu s vjerouči-teljem sušačke gimnazije Marinom Miletićem. Za mnoge će to biti prvi susret s morem, ali i prvi izlazak iz Srebrenice. Projekt gostovanja dje-ce koji ima svoju multikulturalnu i međureligijsku dimenziju te potiče toleranciju i zajedništvo u razlika-ma, podržali su i pomogli Riječka nadbiskupija, Primorsko-goranska županija i Grad Rijeka.

„Vjernici moraju vjeru tako ži-vjeti da postanu istinski graditelji mira“, poručio je djeci iz Srebre-nice riječki nadbiskup Ivan Devčić 18. srpnja na primanju u Nadbi-skupskom domu. Potaknuo ih je na promicanje zajedništva i dijaloga istaknuvši kako i među religijama ima mnogo dodirnih točaka. „Po-trebno je da u sličnostima tražimo razloge za zajedništvo, a u razlikama prepoznamo bogatstvo,“ rekao je

nadbiskup Devčić. O Riječkoj nadbi-skupiji, strukturi i povijesti govorio je kancelar mons. Nikola Imbrišak. Koordinatorica projekta iz Srebreni-ce Sanja Kerošević, uz zahvale orga-nizatorima, podsjetila je na izrazito pozitivna prošlogodišnja iskustva djece iz Srebrenice koja su posjetila Rijeku i bila gosti Kluba gimnazijala-ca Ivan Merz. Ravnateljica škole Đu-

dita Franko u najavi ovog događaja istaknula je spremnost Gimnazije na potporu projekata koji djecu uče toleranciji i suživotu. „S obzirom da smo i mi u školi odgovorni za njiho-vo odrastanje, ovo je naš doprinos tome.“ Vjeroučitelj Miletić istaknuo je multireligijski karakter posjeta djece, od koje su većina muslimani, ali ima i pravoslavnih. Pored pogla-

vara mjesne Katoličke crkve, posje-tili su i predstavnike pravoslavne, protestantske, islamske i židovske zajednice. Djecu iz Srebrenice pri-mio je i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel koji je podržao projekt istaknuvši kako je upravo Rijeka prepoznatljiva po miješanju i suži-votu kultura te je kao takva idealno mjesto za ovakav susret.

Živi Božji znakU samostanu Majke Dobrog Savjeta sestara milosrdnica u Rijeci s. Marija Marta Carti

14. kolovoza položila je doživotne zavjete. Pred riječkim je nadbiskupom Ivanom Devči-ćem, provincijalkom s. Mirtom Vugdelijom i redovničkom zajednicom s. Marta položila zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Rođena u Rijeci 1983. godine, u Družbu sestara milosrdnica stupila je s 18 godina, nakon završene srednje škole. Sestra Marta je uz milost Božju odlučila prepustiti svoje putove Gospodinu i radosno kročiti stazom života uvjerena da Bog ima svoj plan s njom. U toj je nadi pristupila polaganju doživotnih zavjeta u Družbi sestara milosrdnica.

„Trostrukim se zavjetovanjem sestra Marta potpuno, dakle cijelim svojim bićem, pre-daje i posvećuje Bogu“, rekao je nadbiskup Devčić u propovijedi poručivši s. Marti da bude živi Božji znak svima onima koji Boga svjesno ili nesvjesno traže, a onima koji su ga našli primjer kako se s njime sjedinjuje u ljubavi, kako mu se posvećuje i bezrezervno predaje.

„Bogu posvećene osobe pozvane su svojim posvećenjem biti vidljivim znakom Božje prisutnosti u svijetu. Čovjek je biće koje je u svojem traženju Boga upućeno na njegove znakove. A najočitiji su znakovi Božji upravo ljudi koji ga u svome srcu nose i s čijih lica prosijava njegova svjetlost. U tom je smislu Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, bio najjasniji znak Božje prisutnosti među nama. Marija, sa svojim Sinom u potpunosti sjedinjena, sigur-no je od svih stvorenja u tom pogledu znak koji nam na poseban način očituje Božju pri-sutnost i ljubav. Također su, u onoj mjeri u kojoj se s Kristom sjedinjuju i u svome ga srcu nose, takav znak i vjernici. A s pravom se to očekuje posebno od onih koji se po zavjetima cijelim svojim bićem Bogu predaju i posvećuju“, rekao je nadbiskup Devčić.

Djeca iz Srebrenice gosti Kluba gimnazijalaca Ivan Merz Vjernici graditelji mira

Projekt gostovanja djece koji ima svoju multikulturalnu i međureligijsku dimenziju te potiče toleranciju i zajedništvo u razlikama, podržali su i pomogli Riječka

nadbiskupija, Primorsko-goranska županija i Grad Rijeka.

Doživotni zavjeti s. Marte

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 26. kolovoza 2009.

Poštujte priroduNepromišljeno korištenje stvorenog svijeta počinje tamo gdje je Bog potisnut na rub ili se čak niječe njegovo postojanje

Draga braćo i sestre!

Dok se, po završetku ljetnih praznika, vraćamo svakodnevnim aktivnostima, kako ne zahvaliti Bogu za dragocjeni dar stvorenog svijeta koji možemo uživati i to ne samo tijekom praznika! Različite pojave uništavanja okoliša i prirodne

nepogode, koje nažalost medijska izviješća nerijetko bilježe, dozivaju nam u svijest žurnost poštovanja prirode, obnavljajući i vrednujući u svakodnevnom životu ispravan odnos s okolišem. U svezi tih pitanja, koja bude opravdanu zabrinutost kod predstav-nika vlasti i u javnom mnijenju, javlja se nova osjetljivost, koja se očituje u sve većem broju susreta, također na međunarodnoj razini.

Zemlja je dragocjeni dar Stvoritelja koji je u nju upisao duboki red, dajući nam tako smjerokaze kojih se moramo držati kao upravitelji njegova djela stvaranja. Upravo polazeći od te svijesti Crkva smatra da su pitanja vezana uz okoliš i njegovo očuvanje duboko povezana s pitanjem cjelovitog čovjekova razvoja. Na ta sam se pitanja više put osvrnuo u svojoj posljednjoj enciklici Caritas in veritate, podsjećajući na “urgentnu mo-ralnu nužnost nove solidarnosti” (49) ne samo u odnosu među zemljama, nego također među pojedincima, jer je Bog prirodni okoliš dao svima i njegovo korištenje povlači za sobom našu osobnu odgovornost prema čitavom čovječanstvu, osobito prema siromaš-nima i budućim naraštajima (usp. ondje, 48).

Svjesna zajedničke odgovornosti prema stvorenom svijetu (usp. ondje, 51), Crkva ne samo da se zauzima u promicanju zaštite zemlje, vode i zraka, koje je Stvoritelj dao svima, već se prije svega trudi zaštititi čovjeka od toga da uništi samoga sebe.

Naime, “kada se ‘ljudska ekologija’ poštuje u društvu, to je na korist i ambijentalne ekologije” (isto). Zar nije možda točno da nepromišljeno korištenje stvorenog svijeta počinje tamo gdje je Bog potisnut na rub ili se čak niječe njegovo postojanje? Ako nestane povezanosti ljudskog stvorenja sa Stvoriteljem, materiju se svodi na sebično posjedovanje, čovjek postaje “posljednja instanca” a svrha postojanja se svodi na bje-somučnu utrku za zgrtanjem što više dobara.

Stvoreni svijet, ta materija koju je Bog inteligentno strukturirao, povjeren je dakle čovjekovoj odgovornosti, koji je kadar aktivno ga tumačiti i preoblikovati, ne smatra-jući se pritom njegovim apsolutnim gospodarom. Čovjek je radije pozvan odgovorno njime upravljati, koristiti se njime i njegovati ga, iznalazeći nužne resurse za dostojan život svih.

S pomoću same naravi i svojim radom i inventivnošću čovjek je doista kadar ispuni-ti ozbiljnu dužnost predati novim naraštajima zemlju koju će i oni moći dostojno nastanjivati i dalje obrađivati (usp. Caritas in veritate, 50). A da bi se to dogodilo,

nužno je produbljivati “onaj savez između čovjeka i okoliša, koji mora biti zrcalo Božje stvoriteljske ljubavi” (Poruka za Svjetski dan mira 2008., 7), prepoznajući da svi po-tječemo od Boga i da njemu idemo ususret. Koliko je, dakle, nužno da međunarodna zajednica i pojedine vlade znaju dati ispravne smjernice vlastitim građanima kako bi se djelotvorno suprotstavili oblicima korištenja okoliša koji su štetni po nj!

Draga braćo i sestre, zahvalimo Gospodinu i ponovimo riječi svetog Franje iz Pje-sme brata Sunca: “Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri! Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki... Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim”. Tako je pjevao sveti Franjo. I mi želimo moliti i živjeti u duhu tih riječi.

Ekonomske i socijalne troškove, koje za sobom povlači korištenje zajedničkih prirodnih resursa i koji moraju biti transparentni, trebaju snositi oni koji se njima koriste a ne druga pučanstva ili budući naraštaji. Zaštita okoliša, skrb za prirodna dobra i klimu iziskuju da odgovorni u međunarodnoj zajednici djeluju združeno na poštivanju zakona i solidarnosti, prije svega u odnosu na najsiromašnije krajeve zemlje. Zajedno možemo izgraditi cjeloviti ljudski razvoj na korist svih naroda, današnjih i budućih, koji se nadahnjuje na vrijednostima ljubavi u istini. Da bi se to dogodilo nužno je zaokrenuti sadašnji model globalnog razvoja ka većem i zajedničkom prihvaćanju odgovornosti prema stvorenom: zahtijevaju to ne samo ugroze okoliša koje pozivaju na urgentno djelovanje, već također sablazan gladi i bijede.