RIJEKA . LISTOPAD 2010. . BROJ 8/435 . GOD. XLVIII . CIJENA 7 KN

Bakarska

Poruka gospićko senjskoga biskupa na početku školske i pastoralne godine

Godina župne kateheze

Udbina

Blagoslovom crkve proslavljen Dan hrvatskih mučenika

Srdoči

Posveta nove crkve

Euharistija je poziv na dosljednost kršćanskoga života

Euharistijski kongres Riječke nadbiskupije i 10. obljetnica

2 B

roj 8

/435

201

0. Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo: Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ; Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221; e-mail: mjesecnik-zvona@ri.t-com.hr; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA,2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN: HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Nadbiskupijski euharistijski kongres

Riječka nadbiskupija desetu godišnjicu postojanja proslavila je Eu-haristijskim kongresom 26. rujna na Trsatu. Misno slavlje predvo-dio je kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, u zajedništvu

s riječkim nadbiskupom i metropolitom Ivanom Devčićem i biskupima Riječke metropolije. Slavlje je zbog kiše prebačeno s Perivoja Gospe Tr-satske u obližnju sportsku Dvoranu Mladosti koju je u potpunosti ispuni-lo 5000 okupljenih vjernika. Euharistijski kongres vrhunac je proslave 10. obljetnice Riječke nadbiskupije i događaj za koji su se vjernici pripremali više od godinu dana u Euharistijskoj godini.

“Desetu obljetnicu naše nadbiskupije željeli smo proslaviti u duhu euharistijskog spomena i euharistijske nade, polazeći od toga da je spo-men čudesnih djela Božje ljubavi u Kristu najdublji izvor naše nade i naše budućnosti. Tu smo vjeru izrazili geslom naše Euharistijske godine: Krist naša nada! Usredotočujući se na euharistiju, postali smo svjesniji Božje ljubavi koja nam se očitovala u Kristu, ali i potrebe da na tu ljubav pot-punije odgovorimo i kao pojedinci i kao zajednica”, rekao je nadbiskup Devčić uvodeći u slavlje. “Euharistijsku smo godinu otvorili za cijelu nad-biskupiju u našoj katedrali 18. travnja prošle godine, uoči druge vazmene nedjelje, a u svakoj pojedinoj župi idućeg dana. Zaključujemo je danas ovim Euharistijskim kongresom, našom zajedničkom nadbiskupijskom sv. misom, kojom Bogu želimo zahvaliti ne samo za plodove Euharistijske godine nego i za sve milosti i darove koje je našoj nadbiskupijskoj zajed-nici velikodušno dijelio tijekom ovih deset godina otkad postoji Riječka

nadbiskupija pod tim imenom i u sadašnjim granicama. A to je od 25. svibnja 2000. godine kad je Riječko-senjska nadbiskupija podijeljena na Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju.“ Nadbiskup je podsje-tio da je cilj Euharistijske godine i Euharistijskog kongresa dozvati svim vjernicima u svijest značenje euharistije u svim njezinim dimenzijama, posebno u slavljeničkoj i životnoj, kako bi ona mogla doista postati izvo-rom i vrhuncem svega kršćanskog života i djelovanja.

Nedjelja dan GospodnjiKardinal Bozanić u propovijedi je istaknuo važnost nedjeljene mise

za vjernike. „Ne možemo bez nedjelje, ne možemo živjeti bez euhari-stijskog susreta s uskrslim Gospodinom. Bez nedjeljne mise ne možemo živjeti kao kršćani. Dragi vjernici, nipošto ne zaboravimo da je nedje-lja dan Gospodnji. Nije posrijedi samovolja Crkve kad od nas zahtijeva sudjelovanje na nedjeljnoj misi. Nije to izvana nametnuta obveza nego prâvo kršćana da sudjeluju u euharistijskom zajedništvu s Gospodinom. Nedjeljno zajedništvo s Gospodinom doista nije teret nego milost, dar koji nam rasvjetljuje čitav tjedan. Uostalom, dragi vjernici, sami sebe va-ramo kad odbacujemo tu milost jer »čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih« (Pnz 8,3).“ Kardinal je podsjetio na trajnu ljudsku čežnju prema svetosti, koju osjećaju i oni koji ne vjeruju. „Čovjek čezne za otajstvom i onda kada to sam ne primjećuje. Čovjeku je potreban znak Sasvim-Drugoga, živa Božja prisutnost koja vjerno i dinamično ulazi u

Euharistijski kongres Riječke nadbiskupije i 10. obljetnica

Euharistija je poziv na dosljednost kršćanskoga života

Cilj je Euharistijske godine i Euharistijskog kongresa dozvati svim vjernicima u svijest značenje euharistije u svim njezinim dimenzijama, posebno u slavljeničkoj i životnoj, kako bi ona mogla doista postati izvor i vrhunac svega kršćanskog života i djelovanja

Ako živimo zajedništvo s euharistijskim Kristom, trajno ćemo imati otvorene oči za potrebe drugih. Onaj tko živi za drugoga, a ne za sebe, postaje euharistijskim čovjekom, sposobnim mijenjati svijet. Kršćanin i kršćanka u svijetu znak su pretvorbe koja se događa na našim oltarima, u našim zajednicama.

3 B

roj 8

/435

201

0.

naše vrijeme. Euharistija je događaj Božje mudrosti i Božje blizine. Ona je otajstvo koje čovjek može prihvatiti kao dar, nikad se ne postavljajući iznad njega nego polazeći od radosti što nam je Bog obja-vio istinu života i darovao Duha Životvorca koji nas je otrgnuo iz tame smrti. Euharistija je radosni događaj života. Ona nas vraća na danas često zanemarenu istinu – da smo Božja stvorenja do kojih je Bogu stalo toliko da nam je darovao samoga sebe i ostao vidljiv u sakramentu ljubavi. Euharistija nas čini novim stvorenjima.“

Slaviti misu znači prepoznati da samo Bog daje čovjeku beskrajnu sreću i neprolazan mir, poručio je propovjednik. Istaknuo je i karitativnu dimenziju euharistije. Ona je poticaj za karitativno djelova-nje, nadahnuće za susret s drugim i pomoć onima u potrebi. „Ako živimo zajedništvo s euharistijskim Kristom, trajno ćemo imati otvorene oči za potrebe drugih. Onaj tko živi za drugoga, a ne za sebe, postaje euharistijskim čovjekom, sposobnim mijenjati svijet. Kršćanin i kršćanka u svijetu znak su pretvorbe koja se događa na našim oltarima, u našim zajednicama. Euharistija je živo događanje po kojem se neprestano zbiva nastajanje Crkve. Euharistijski kongres Riječke nadbiskupije poziv je svima nama na dosljednost kršćanskoga života u svakidašnjici, na poštivanje nedjelje kao dana Gospodnjega.“

Čestitajući vjernicima Riječke nadbiskupije 10. obljetnicu poručio je kako su kršćani pozvani s nadom gledati u budućnost, omogućujući euharistijskom Isusu d ući u njihove živote. „Samo On je put koji vodi k beskrajnoj sreći, samo On je istina koja zadovoljava najplemenitije želje ljudskoga srca, samo On je život koji nas ispunja radošću na dobro Crkve i svijeta”, zaključio je kardinal Bozanić.

Zajedništvo vjernikaNa euharistijskom slavlju pjevana je misa koja je plod Euharistijske godine, a skladao ju je po-

sebno za ovu priliku mo. Giovanni Geraci. Pjevali su združeni zborovi župa nadbiskupije s oko 250 pjevača, a posebni su dijelovi bili namijenjeni okupljenom narodu. Zborom je ravnao mo. Geraci koji je autor i himne Euharistijske godine „Ti naša hrano“; mo. Ivan Nino Načinović dirigirao je pjevanjem puka, maestro Igor Vlajinić svirao je orgulje, a sudjelovao je i puhački oktet.

Osim nove himne i mise, izvođene su i pjesme tematski povezane s euharistijom, preuzete iz bo-gate hrvatske glazbene tradicije: od „Klanjam ti se smjerno“, „Svećenici Gospodnji“, „Kruše života“ do „Do nebesa“. Sve su skladbe bile na hrvatskom jeziku osim jedne: „Cantate Domino“, koju je zbor ot-pjevao na kraju mise, kako bi naglasio univerzalnost Katoličke crkve na njezinu službenom latinskom jeziku. Izbor izvedenih pjesama imao je cilj potaknuti pučko pjevanje, što je bio i jedan od ciljeva Euharistijske godine u Riječkoj nadbiskupiji. Stoga su tijekom cijele Euharistijske godine poduzimane razne inicijative za glazbenu edukaciju vjernika i pjevača.

Kao svjedočanstvo nadbiskupijskog zajedništva u liturgijskim čitanjima i prinosu darova sudjelo-vali su predstavnici 7 dekanata i redovničkih ustanova. Darovi od prikupljene milostinje s Kongresa namijenjeni su za dobrotvorne svrhe, kao i milostinja sa župnih euharistijskih kongresa koji su se slavili tijekom protekle godine. Moderator slavlja, liturgičar mr. Mario Gerić okupljenima je u tijeku mise pojašnjavao značenje pojedinih čina. Za ovo su misno slavlje sašivene nove misnice koje su na sebi imale ucrtan amblem.

Misa je završila procesijom oko unutrašnjosti dvorane s trima oltarima za prigodnu službu riječi i blagoslov, a nagovore su uputila trojica biskupa Riječke metropolije – porečko-pulski biskup Ivan Milovan, krčki biskup mons. Valter Župan i mons dr. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup. Sudjelova-nje biskupa sufragana potvrdilo je metropolijsko zajedništvo, a u ovom slavlju i posebno zajedništvo Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije koja također slavi 10. obljetnicu postojanja.

Prometnice u središtu Trsata tog su dana bile zatvorene od 8.00 do 15.00 sati za sva vozila osim za autobuse gradskog prijevoza koji su bili besplatni i pojačano prometovali prema Trsatu. Nedjeljne mise toga se jutra nisu slavile u župama kako bi na slavlju mogli sudjelovati svećenici i vjernici, prema potrebi župne su mise prebačene za nedjelju ili subotu uvečer.

Euharistijski tjedan

Budimo zajednica

ljubaviŠestodnevne pripreme za Euha-

ristijski kongres Riječke nadbiskupije započele su 19. rujna u riječkoj kate-drali sv. Vida. Misno slavlje predvodio je mons. dr. Milan Šimunović, a nakon mise mladi iz zajednice Krista Kralja pod vodstvom vjeroučiteljice Ines Tur-ković pripremili su meditativno kate-hetske trenutke podsjetivši na poruke Ivana Pavla II. o euharistiji.

„Budimo zajednica ljubavi, poma-žimo jedni druge, odgajajmo djecu u vjeri, okupljajmo se i pokažimo jedni drugima bratsko razumijevanje, jer mnogi upravo to traže“, rekao je u pro-povijedi mons. Šimunović govoreći o potrebama i poteškoćama suvremene obitelji koja živi u okruženju u kojem ne postoji izgrađen sustav vrijednosti. „Rješenja za ovo stanje i odgovore na pitanja možemo pronaći upravo u eu-haristiji. Stol Riječi i stol kruha podsje-ćaju nas poruke koje nam Isus upuću-je“ objasnio je Šimunović.

Euharistijskim tjednom u katedrali željelo se vjernicima ponuditi moguć-nost duhovne pripreme za slavlje Nad-biskupijskog euharistijskog kongresa 26. rujna na Trsatu koji je vrhunac pro-slave 10. obljetnice Riječke nadbisku-pije i Euharistijske godine. Željelo se i okupiti pojedine kategorije vjernika, pa su prvoga dana na misu posebno bili pozvani roditelji prvopričesnika i krizmanika, a uslijedili su večeri mla-dih, srednjoškolaca i studenata, ka-toličkih udruga, prosvjetnih djelatnika i novinara, vjeroučitelja i kateheta, karitativnih djelatnika te redovnica i redovnika. Misu su glazbom svakoga dana animirale skupine mladih koji su na kraju mise predvodili meditaciju o porukama euharistije uz izabrane tek-stove Ivana Pavla II.

Kao svjedočanstvo nadbiskupijskog zajedništva u liturgijskim čitanjima i prinosu darova sudjelovali su predstavnici 7 dekanata i redovničkih ustanova.

D. Delonga

4 B

roj 8

/435

201

0.RAZMIŠLJANJA

Bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec svojim saborskim svjedočenjem i javnim izja-vama nije samo uzdrmao HDZ. Ogolio je on

do kraja i bivšeg šefa države Stipu Mesića, istodob-no kad je za njega utvrđen i sukob interesa, ali ni-kome ništa. Na stranu sad što je sve istina u onome što priča Polančec, a što nije. No, Tomislav Dragiče-vić, dugogodišnji nedodirljivi Mesićev čovjek u Ini, pokušao je demantirati sastanke kod Mesića s Po-lančecom zbog Ine upisnicima posjetitelja u Uredu Predsjednika. Jer, da se iz njih točno može utvrditi tko je i kada dolazio Mesiću. Točno, može se, kad bi te knjige evidencija bile dostupne. Ali kad se HTV pokušao dokopati tih knjiga i provjeriti Dragičeviće-ve i Polančecove navode, najednom je postalo jasno da su oni pohranjeni u Predsjedničkom arhivu i da nisu dostupni javnosti!

To je i te kako zanimljiva činjenica. Za razliku od Franje Tuđmana, Mesić nije snimao razgovore na Pantovčaku, iako bi bilo vrlo korisno da su snimani. I to ne bi bilo ništa neobično niti protuzakonito. Mnogi kažu da on i nije imao ništa pametno za snimiti, za razliku od svog prethodnika. No, dok je Mesić, čim je zasjeo na tako mu do jučer omraženi Pantovčak, šakom i kapom dijelio Tuđmanove transkripte pro-branim, podobnim medijima, i mimo Vlade slao ih u Haag, sad su najednom za javnost zatvoreni svi dokazi koji bi mogli kompromitirati Mesića i njegove pulene. Kad je bio suočen s optužbama za jedno-stranost, onda je 2000. godine dopustio čak uvid i u to tko njemu dolazi na Pantovčak, samo kako bi se malo oprao. A sada o svemu šuti.

Štoviše, ozbiljni se pravnici slažu da bi protiv Mesića trebalo prikupiti argumente za podizanje tuž-be zbog svih dokumenata koje je dostavio Haagu. Jer je i sama Carla del Ponte u svojoj knjizi napisala kako su od “Hrvatske primili što su trebali i što nisu”. Zna se i od koga, od Mesića. Zaključite sami kako bi se u nekoj uređenoj pravnoj, demokratskoj državi, nazvao takav Mesićev postupak.

Da su snimani razgovori na Pantovčaku, bilo bi zanimljivo čuti što je Mesić sve pričao, primjerice, baš s Carlom del Ponte. Reći će Mesić da je njega birao narod, pa iz toga vuče legitimitet za sve svoje poteze. Ali, taj isti narod birao je i Tuđmana i slo-bodu. I demokratski izabrana vlast slomila je srpsku Krajinu, a sada se mnoge od njih kažnjava. Naravno, zločine treba procesuirati. Ali zašto bi Mesić trebao ostati pošteđen ako je radio protuzakonito, protuu-stavno? Čime je zaslužio da ga se amnestira? Sva-kojakim političkim trgovinama?

Stoji li samo prijateljstvo iza Mesićeve “đavolje obrane” pohlepnosti Tomislava Dragičevića? Bivši šef države se javno pita zašto se “radi

problem golemih razmjera” od toga što je Dragiče-vić od 2004. fiktivnom prijavom adrese izbjegavao plaćanje većeg zagrebačkog prireza, ali koristeći sve blagodati života koje mu pružaju Zagrepčani prijavljeni na stvarnoj adresi. Onda nisu problem ni sportaši prijavljeni u Monte Carlu, koji fingiraju da više od pola godine žive izvan Hrvatske, ili bogataši koji jahte koriste tobože za posao, imanje kao plani-narski dom ili dvorac, ili se samo formalno razvedu kako bi povoljno otkupili stan. Umjesto prav(ed)ne, bivši šef države zagovara državu muljatora.

U svim demokratskim zemljama bivši predsjed-nici imaju promotivnu nacionalnu ulogu, pridonose kreiranju dobrih vijesti, ne izvlače političke teme jer poštuju aktualne predsjednike! Mesić je jedno vrije-me snažno kontrirao Ivi Josipoviću, ali je u posljed-nje doba ušutio. Možda se nečega prepao? Boji li se Mesić da se ne otkrije njegovo neprimjereno dje-lovanje na Pantovčaku, ne samo u vezi s Haagom? Drži li ga Josipović donekle u šaci? Mesić je očito shvatio da Josipovića neće moći manipulirati, kako je to zacijelo očekivao u početku.

Dražen Budiša kaže da je mafija u državnim in-stitucijama. Mesić je deset godina bio predsjednik, i što je napravio dobroga? Devastirao je nacional-nu supstancu, nacionalni duh, i promovirao viceve kao stil komunikacije! Za Hrvatsku, ali i za samog Mesića, najbolje je da se više nigdje ne pojavljuje i ništa ne komentira, jer kontaminira ionako zagađenu političku scenu, koju trebaju očistiti neki novi ljudi.

Piše: Zvonimir Despot

Zašto bi Mesić ostao pošteđenU svim demokratskim zemljama bivši predsjednici imaju promotivnu nacionalnu ulogu, pridonose kreiranju dobrih vijesti, ne izvlače političke teme jer poštuju aktualne predsjednike

Ozbiljni se pravnici slažu da bi protiv Mesića trebalo prikupiti argumente za podizanje tužbe zbog svih dokumenata koje je dostavio Haagu. Jer je i sama Carla del Ponte u svojoj knjizi napisala kako su od “Hrvatske primili što su trebali i što nisu”.

Euharistijski kongresEuharistija je poziv na dosljednost kršćanskog života ............................... 2-3

Razmišljanja Zašto bi Mesić ostao pošteđen .............................4

Pogled laikaOtac i dva sina od sela do velegrada ............................5

Gospićko-senjska biskupija Poruka biskupa za početak pastoralne godine ........................... 6 - 7

Događanja Dan hrvatskih mučenika ...8

Izjava biskupa Europe .......9

LiturgikaSpomen kao čin zahvale ........................10

Poruka Pape za Svjetski dan misijaIzgrađivanje crkvene zajednice je ključ misije ....................11

Iz povijesne rizniceNa Srdočima njeguju vjeru gotovo šest stoljeća ................ 12-13

Priroda oko nas Grom iz vedra neba .........13

Teološko-pastoralni tjedanPrenošenje vjere idućim naraštajima .....14-15

Medicinski kutakPrekomjerno znojenje .....16

Crkvena glazbaPjevački zbor u svečanom bogoslužju .....17

Obiteljski predah ................18

Djela tijela i plodovi duhaRazgovor između dva glasa ...........................19

Gospićko-senjska biskupija ....................... 20-21

Riječka nadbiskupija .... 22-23

Događanja .................... 24-25

Posveta crkve na Srdočima .....................27

Nadbiskupijski euharistijski kongres .......28

S a d r ž a j:

5 B

roj 8

/435

201

0.

Tako se povijesno napredovanje slobode pokazuje kao napredovanje virtualne slobode, a to nije ono što su htjeli njeni filozofi i revolucionari.

POGLED LAIKA

Piše: Zlatko Kurtović

Članak u prošlom broju ukazuje, među ostalim, na proces individualizacije koji uma-njuje i prilike za međugeneracijski sukob. A takav proces ukazuje, sam po sebi, na potrebu preusmjeravanja brige za mlade – koji su uvijek skloni odbacivanju zatečenih vrijednosti – na brigu za svaku ljudsku osobu.

Ovaj članak predstavlja jednu moguću she-mu razvoja individualizma i sukoba generacija s naglaskom na aktualno stanje. Naravno, najkra-će i najjednostavnije što priliči jednoj novinskoj kolumni.

Tri fazeOvdje pretpostavljam, prije svega, postoja-

nje jednog povijesnog razvoja individualizma i sukoba generacija, dakle i razvoj oblika u ko-jima se oni manifestiraju. No pritom, bez obzi-ra na način njihova promišljanja, nije moguće postaviti oštre granice između pojedinih faza i oblika. Moguće je govoriti samo o nekim zami-šljenim (weberovskim) idel-tipovima.

U tom smislu postaviti ću tri osnovna tipa. Prvi je seoski, drugi gradski do pojave automo-bila, a treći gradski od pojave automobila do da-nas. Dakle, riječ je o tipovima koji se preklapaju i vremenski i prostorno, ali u svakom prevlada-va određeni duh odnosa i smjer njihova razvoja.

Glede individualizma, u seoskom tipu do-minira upućenost ljudi – u neposrednom kon-taktu – na članove obitelji, rodbinu i susjede. Gradski tip do pojave automobila karakterizira-ju manje obiteljske zajednice i labaviji rodbinski odnosi, dok u trećem tipu – gradu s automobi-lom – prevladavaju još labaviji i obiteljski i svi drugi odnosi i nastupa doba – ubrzane indivi-dualizacije.

Istodobno, tipovi se međusobno razlikuju i po slobodi ljudske osobe koja se postepeno širi tijekom čitavih pojedinih razdoblja. Naravno, u svakom se tipu odnosa odvija i prijelaz mlađe u stariju generaciju, iz svijeta bezvremene igre u vremeniti svijet rada, iz slobode ljubavi u slo-bodu novca.

Razlike pojedinih oblika generacijskih su-koba mogli bismo ilustrirati jednom vrlo mogu-ćom slikom oca i dva sina.

Prvi tip odnosa možemo zamisliti u prispo-dobi koju daje Isus u Lukinu evanđelju. Nakon razdoblja u kojem je u njemu prevladavao prin-cip ljubavi, mlađi se sin – tražeći svoj identitet u svijetu kojim dominira princip novca – malo za-igrao i proigrao dio imanja kojeg mu je tadašnji

poredak opstanka dodijelio. No on se vrlo brzo vratio u krilo obitelji.

Drugi tip odnosa možemo zamisliti slikom oca i dva sina u gradskim uvjetima. Pretposta-vimo da je stariji sin naslijedio očev obrt, a da mlađi traži nešto treće, bitno drugačiji i bitno lakši put. Ovdje, u gradu, svakako ne bi mo-gao dobiti «svoj» novac tako glatko i u tolikoj količini kao na selu. Stoga bi ostao (tip sina iz prethodne priče) u kući i trajno narušavao obi-teljsku atmosferu.

U trećem tipu odnosa možemo zamisliti istu situaciju, ali sad s jednim obiteljskim au-tomobilom. Dok su dva brata djeca, oni svuda putuju sa svojim roditeljima. Među njima nema sukoba, a svi su članovi obitelji ponosni pred susjedom sa slabijim i frustrirani pred susjedom s boljim automobilom.

Borba za prestiž (priznanje kod Hegela) do-biva nov zamah.

Kad djeca odrastu, međutim, možemo za-misliti da će stariji brat više brinuti o gospodar-stvu, a mlađi o provodu očevim automobilom. Uz stalne sukobe na svim relacijama, uključuju-ći i sukob majke i oca.

Stanje danasOsobno ne krivim automobil za nov zamah

razvoju individualizma, kao što ne mogu krivi-ti ni stablo spoznaje dobra i zla za prvi grijeh. No krivim čovjeka zato što automobil, kao i sve kasnije tehničke predmete pretvara u sredstvo odvajanja od drugih ljudi, a čitav razvoj znano-sti i tehnike proglašava sredstvom oslobađanja čovjeka od tereta briga i putem za novu Arka-diju.

Znanost i tehnika, naime, nisu dodali niti gram čovjekovoj sreći, kao što ga nisu niti mili-metar približili fantomskoj Arkadiji. No svejed-no tehnika stalno napreduje i neumorno servi-ra, svojim nezasitnim fanovima, nova sredstva za napast, nove jabuke sa stabla spoznaje. Od glavnih predstavnika na daljnjem putu indivi-dualizacije navodim samo televiziju, mobitel i Internet.

Uz njih je razvoj treće faze odnosa danas dospio do nove velike suprotnosti, do dva su-protna svijeta i dva pravca kretanja. S jedne strane sudjelujemo u individualizaciji u nepo-srednom svijetu, a s druge globalizaciji u virtu-alnom. Dok se u neposrednim odnosima povla-čimo i zatvaramo u sebe, u odnosima u kojima nas medij povezuje s okruženjem mi se otvara-mo na globalnoj razini.

Nasuprot virtualnom ne postavljam realni svijet, jer je na određeni način realno i ono što smatramo virtualnim.

Virtualni svijet se širi, neposredni sužava, prvi krasi sloboda kao mogućnost izbora, a drugi sloboda kao spoznata nužnost. Zapravo, možemo reći da smo virtualno slobodni (mo-žemo izabrati TV program i internetski portal koji god poželimo), a da smo neposredno robovi nužnosti (ne možemo se osloboditi ni nepoželj-nog šefa, ni predsjednika države za kojeg nismo glasali, ni zakona kojeg smatramo nerazumnim).

Tako se povijesno napredovanje slobode pokazuje kao napredovanje virtualne slobode, a to nije ono što su htjeli njeni filozofi i revolu-cionari. S jedne strane, to je vrlo defektna slo-boda – u njoj ne sudjelujemo kao stvaraoci već samo kao potrošači – primjerice dok gledamo neku utakmicu ili sapunicu. S druge strane, u njoj uopće ne sudjelujemo kao ljudske osobe već kao male točkice bezlične mase – primjerice dok uz televizor navijamo za naše male bogove.

Dakle, nema tu ni traga one slobode koju smo živjeli kao djeca.

Ali sad se nameće pitanje zašto se mladi mire s takvom slobodom, zašto ne reagiraju na takvu podvalu starijih? Zašto se ne bune protiv defektne slobode i poništavanja osobnosti?

O tome u sljedećem broju.

SUKOB GENERACIJA: U NOVIM PROTURJEČJIMA (3)

Otac i dva sina od sela do velegrada

Osobno ne krivim automobil za nov zamah razvoju individualizma,

kao što ne mogu kriviti ni stablo spoznaje dobra i zla za prvi

grijeh. No krivim čovjeka zato što automobil, kao i sve kasnije tehničke predmete pretvara u

sredstvo odvajanja od drugih ljudi

6 B

roj 8

/435

201

0.GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Dragi učenici i roditelji, vjeroučitelji i vje-roučiteljice, kateheti i katehistice, odgo-jiteljice u vjeri i pastoralni vijećnici i ani-

matori, sestre redovnice i braćo svećenici, svi vi koji imate poslanje Crkve!

U desetogodišnjem životu Gospićko-senj-ske biskupije, proteklih šest godina imali smo za svaku godinu pastoralni plan s posebnim naglascima i zadaćama. Tako smo 2005. imali Euharistijsku godinu, 2006. bila je Godina Dana Gospodnjeg, 2007. Godina duhovnih zvanja (ve-zano uz proslavu 200. godišnjice Senjskog sje-meništa), a 2008. i 2009. bile su Godine župnih suradnika. Prošla se godina u nas kao i u čitavoj Crkvi slavila kao Svećenička godina. Uz to, obi-lježavali smo i 10. obljetnicu osnutka Gospićko-senjske biskupije.

Tih godina učinjeni su određeni pomaci u zajedničkom razmišljanju i djelovanju i svaka godina je s određenim temama i naglascima pri-donijela kvaliteti pastoralnog djelovanja. No, ni izdaleka ne možemo misliti da smo učinili sve. Na svakom području vidimo tolike potrebe. Imat ćemo veće mogućnosti ako pronađemo i pove-žemo sve snage – osobe koje će biti voljne i os-posobljene za pastoralno djelovanje.

Novu pastoralnu godinu posvećujemo župi s obzirom na pouke u vjeri i životu po vjeri, tj. župnoj katehezi. Tako je predložilo Prezbitersko vijeće biskupije, a sličan je i prijedlog biskupa Riječke metropolije koji su istaknuli kako je važno ispitati današnje oblike prenošenja vjere, posebice u župnim zajednicama, u čemu važnu ulogu ima upravo župna kateheza. Važno je, na-ime, da župna zajednica kao cjelina bude dobro katehizirana te da svaki član i skupina u njoj mogu dobiti vjersku pouku primjerenu osob-nom uzrastu, zvanju i zanimanju.

I. VRSTE ŽUPNE kaTEhEZE

1. kateheza cijele župne zajedniceŽupna kateheza, za razliku od vjeronauka koji se održava u školama,

vrši se u okviru župne zajednice koja se prvenstveno okuplja na euhari-stijskom nedjeljnom bogoslužju, vrhuncu kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno je vrelo iz kojega proistječe sva njezina snaga (SC 10). Ni jedna pouka ili kateheza nije toliko životna i izgrađujuća za župnu zajednicu kao proslava Dana Gospodnjega i njegove Euharistije (Ivan Pavao II.). Na toj proslavi crpili su kršćani od početka do današnjeg dana sve ono bitno o svojoj vjeri. U mnogim vremenima bila je ona i jedina kateheza koju su vjernici primali izvan svoje obitelji. Na nju su se pripremali kroz tje-dan, od nje su živjeli nakon susreta. Zato treba uvijek voditi brigu da se na tom susretu župljanima pruži ono bitno, potrebno za upoznavanje i produbljivanje vjere i života po njoj. To će biti najuspješnije ako će se

više brige, nego do sada, posvetiti pripremi ovog središnjeg slavlja župne zajednice.

Sa zadovoljstvom mogu reći da su neki naši svećenici svojevrsne župne kateheze po skupi-nama održavali i do sada i to neposredno nakon nedjeljnog misnog slavlja, što preporučujem god gdje to prilike dopuštaju, odnosno gdje se poka-že korisnost i potreba.

U pripremi nedjeljnog bogoslužja svakako trebaju sudjelovati najbliži župni suradnici, o čemu smo već govorili protekle dvije Godine župnih suradnika. To su razna vijeća, ponajprije pastoralno i ekonomsko te vjeroučitelji. Neka se na sastancima svakoga od župnih vijeća ne pro-pusti katehetska tema s tumačenjem ne samo izravnih zadataka vijeća nego i pojedinih vre-mena crkvene godine i blagdana. I ekonomsko-financijsko vijeće ne bi smjelo biti bez takve ka-teheze. Kroz to vijeće može se u župi formirati kršćanski stav prema materijalnim dobrima. Bez dubljeg poniranja u zakone kršćanskog života preplavit će i župnu zajednicu mišljenja kojima se ovaj svijet ravna; a mi imamo zadaću kristija-nizirati taj svijet, a ne prihvatiti njegovu logiku i u životu crkvene zajednice.

2. kateheza roditeljaU župnoj katehezi potrebno je posebnu bri-

gu posvetiti katehezi roditelja. Ona započinje s predbračnim tečajevima, nastavlja se u bračnim susretima i seminarima, roditeljskim sastanci-ma, u zajednicama obitelji i dr. Ta kateheza je sastavni dio brige župne zajednice za pouku dje-ce i mladeži u vjeri. Današnji roditelji imaju sve manje snage prenijeti vjeru koju su primili od svojih roditelja na svoju djecu. Uzroke možemo tražiti u tome što roditelji nisu prošli neku jaču

pouku o svojoj vjeri, ali i u sve jačim negativnim utjecajima na odgoj djece. Roditelji se u svemu tome ne mogu snaći pa su mnogi skloni mišljenju da su šaljući djecu na školski vjeronauk svoju brigu oko vjerske pouke djece prenijeli na školu i vjeroučitelje. Što, da-kako, nije ispravno.

3. kateheza vjeroučenikaVjeronauk u školama je blagodat koju smo dobili stvaranjem samo-

stalne hrvatske države. Zahvalni smo Bogu za taj dar, kao i svima onima koji su pridonijeli da se tako nešto ostvari. Nažalost, ta činjenica odrazila se nerijetko štetnom za župnu katehezu. Nije to bila namjera onih koji su se borili za vjeronauk u školi, ali se trebamo otvoreno suočiti s činjeni-cama. Krivo je mišljenje da taj vjeronauk može preuzeti ili nadomjestiti ulogu župne kateheze, da ono što je prije značila župna kateheza sada u potpunosti, za sve uzraste vjeroučenika, ispunja školski vjeronauk. To je opasna zabluda. U nas se župna kateheza sačuvala samo kao priprema za prvu pričest i krizmu. Ostali vjeroučenici u većini slučajeva nisu njome obuhvaćeni. Naši biskupi i katehetski stručnjaci s pravom naglašavaju da

Poruka gospićko senjskoga biskupa na početku školske i pastoralne godine 2010./2011.

Godina župne katehezeŽupna kateheza, za razliku od vjeronauka koji se održava u školama, vrši se u okviru župne zajednice koja se prvenstveno okuplja na euharistijskom nedjeljnom bogoslužju, vrhuncu kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno je vrelo iz kojega proistječe sva njezina snaga

7 B

roj 8

/435

201

0.

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

je i pored vjeronauka u školi nužno organizirati za sve uzraste vjerouče-nika i župnu katehezu, kako za one u osnovnim školama, tako i za sred-njoškolce i studente. Školski vjeronauk se, istina, može još poboljšati, ali i u tom slučaju nipošto nije nadomjestak za župnu katehezu.

4. kateheza pojedinih dobnih uzrastaKad govorimo o župnoj katehezi onda se tu ne misli samo na djecu

i mlade koji su i prije uvođenja školskog vjeronauka u velikom broju do-lazili na župni vjeronauk i okupljali se na razini župnih zajednica. Župna kateheza treba obuhvatiti sve skupine vjernika. Dokumenti crkvenog uči-teljstva naglašavaju važnost kateheze odraslih kao jedan od putova pa-storalne orijentiranosti prema najbrojnijem i najšarolikijem vjerničkom dijelu Crkve. Opći katehetski direktorij iz 1971. navodi: “Neka pastiri ne-prestano imaju pred očima dužnost koja ih obvezuje da uvijek ozbiljno uzimaju i promiču prosvjetljivanje kršćanske egzistencije riječju Božjom i to u svim životnim dobima i povijesnim prilikama tako da svatko, bilo pojedinac bilo zajednica, bude zahvaćen u duhovnom stanju u kojem se nalazi.” Kateheza prati čovjeka cijeli život i može mu pružati sadržaje vje-re za kvalitetno ostvarivanje njegovog međuljudskog i vjerničkog života, jer odrasla osoba želi učiti tijekom čitavog života (E. Alberich).

Kada govorimo o katehezi odraslih, mislimo i na sva zvanja i zanima-nja. I oni trebaju primiti pouku na sebi primjeren i razumljiv oblik. Daka-ko, za neka specijalna zvanja i zanimanja nećemo moći naći odgovaraju-ćeg kateheta unutar župne zajednice, ali se u tim slučajevima trebamo osloniti na ono što nam pruža biskupija ili neke druge crkvene ustanove na višim razinama. Posljednjih pet-šest godina u našoj biskupiji okupljali smo pojedine skupine vjernika (razne župne suradnike) na jednodnevne susrete, predavanja, razgovore i druženja. Tako želimo nastaviti i idućih godina. Smatramo da su ti susreti bili dobre “kateheze” za sve sudionike. Takve susrete trebalo bi u budućnosti i pojačati, na razini dekanata a osobito župnih zajednica, ali za sustavnu vjerničku naobrazbu odraslih angažiranih laika potrebno je znatno više od toga.

II. NOSITEljI ŽUPNE kaTEhEZE

1. ŽupnikU Godini župne kateheze želimo posebno potaknuti župnike na su-

stavno održavanje župne kateheze za sve dobne skupine, posebice vje-roučenike osnovnih i srednjih škola i za studente. U tom pogledu valja uključiti one snage koje se već sada mogu angažirati, polazeći od vje-roučitelja do istaknutijih laika. Pri organiziranju župne kateheze neka i župnik vodi pojedinu skupinu jer će time dati važnost župnoj katehezi ali i poticaj laicima da se uključe. Papa Benedikt XVI. u Svećeničkoj godini istaknuo je lik svećenika kao navjestitelja, svjedoka Riječi i odgojitelja u vjeri. Iskustvo nam potvrđuje da kakvoća kateheze neke zajednice naj-većim dijelom ovisi o prisutnosti i djelovanju svećenika (Opći direktorij za katehezu, 225).

2. VjeroučiteljiŠkolski vjeronauk treba biti tijesno povezan sa životom župne za-

jednice. Njega izvode vjeroučitelji po programima koji imaju odobrenje školskih nadleštava. Svaki vjeroučitelj treba biti bliži suradnik u župnoj

zajednici, član pastoralnog vijeća, a to znači i sukreator i jednim dijelom izvoditelj župne kateheze. Ta obveza ne proizlazi iz službe koju je dobio od školskih vlasti, nego iz mandata koji je dobio od crkvene vlasti. Taj mandat ne bi smio dobiti nitko, bez obzira na stručnu spremu, koji ne prihvaća službu unutar župne zajednice, odnosno župnu katehezu.

3. Ostali suradniciZa župnu katehezu ne traži se ista stručna sprema kao i za školski

vjeronauk. U župnu katehezu se, pored svećenika i vjeroučitelja, mogu uključiti i drugi vjernici koji imaju odgojiteljske sposobnosti i primjerenu vjersku naobrazbu. Dakako, da će za odraslije uzraste vjeroučenika u vi-šim razredima biti potrebna veća sprema nego za one u prvim razredima osnovne škole. Za to su veoma pogodne osobe koje rade u školskim i odgojnim ustanovama. No, prvo što se za njih traži jest da budu praktični vjernici. To je uvjet bez kojega se ne može sudjelovati u župnoj katehezi.

III. OSPOSOBljaVaNjE

Razumljiva je pretpostavka da je svaki svećenik osposobljen za rad u župnoj katehezi. Kad biskup dade mandat nekom vjeroučitelju za vjeronauk u školi, znači da ga smatra sposobnim za katehetsko djelovanje i u župnoj zajednici. Kako smo gore naveli, nisu svećenik i vjeroučitelj jedini ovlašteni i osposobljeni za župnu katehezu. No, istina je da mi imamo malo drugih kateheta. Oni su potrebni, ali treba raditi na njihovom osposobljavanju. Naime, kanon 776. propisuje da je župnik snagom svoje službe dužan brinuti se za katehetsku izobrazbu odraslih, mladih i djece, u koju svrhu neka na suradnju pozove klerike dodijeljene župi, članove ustanova po-svećenog života i družbe apostolskog života, vodeći računa o naravi svake ustanove, kao i vjernike laike, osobito katehete; neka nitko od tih, osim ako je zakonito spriječen, ne uskrati dragovoljno pružati svoju suradnju. Biskupi Riječke metropolije su 2009. godine osnovali pri Teologiji u Rijeci Metropolijski pastoralni institut koji po upriličenim programi-ma omogućuje teološku i pastoralnu izobrazbu laicima. Od mjeseca rujna o.g. taj Institut organizira i provodi jednogodišnje i dvogodišnje seminare koji će se održavati na Teologiji u Rijeci subotom. (Podsjeća-mo župnike na obavijest i prijavnicu za pred-upis!). Bit će održano 80 sati predavanja u svakoj godini. To će polaznicima omogućiti da budu aktivni suradnici u našim župama u raznim oblicima pastorala te dje-lovati u župi kao animatori za župnu katehezu, volonteri u hospicij-skim kućnim posjetima, u odgoju u vjeri u dječjim vrtićima i slično. Molimo župnike da ovih dana o tome obavijeste svoje župljane, posebno one koje smatraju da su u mogućnosti uključiti se u ovaj oblik teološko-pastoralne izobrazbe. Obraćamo se i svim članovima župnih pastoralnih vijeća te drugim skupinama suradnika u župi da pomognu pri pronalaže-nju, oduševljavanju i organiziranju ovog tako bitnog pastoralnog dijela naše biskupije. Kršćanska zajednica neće imati trajne kateheze bez ne-posrednog i iskusnog sudjelovanja odraslih, bili oni primatelji ili unapre-ditelji katehetske djelatnosti… Da bi kateheza bila učinkovita, mora biti trajna, i bila bi promašena ako bi se zaustavila na pragu zrele dobi, jer je ona, naravno u drugom obliku, odraslima isto tako potrebna (Catechesi tradendae, br. 43).

Biskup Mile BogovićU Gospiću, 30. kolovoza 2010.

ZaključakOvdje nismo donijeli dorađeni plan župne kateheze nego smjernice koje će valjati produbiti i provjeravati kroz praksu u pojedinim sredinama.Proglašavajući pastoralnu godinu 2010./11. Godinom župne kateheze u ovoj biskupiji još jednom pozivam naše svećenike, redovnike i redovnice, vjeroučitelje i katehete, nadasve roditelje kao prve vjeroučitelje i odgojitelje, profesore, nastavnike i učitelje, sve župne suradnike, članove pastoralnih i drugih vijeća da dademo svoj udio u ovom djelu. Budimo postojani u apostolskom nauku koji vodi k zajedničkoj molitvi te euharistijskom zajedništvu u konkretnim župnim zajednicama te u zajedništvu naše mjesne Crkve – Gospićko-senjske biskupije. Krenimo u drugo desetljeće naše biskupije s obnovljenom vjerom, nadom i ljubavlju! Neka nas u tome prati zagovor i zaštita naše Gospe Krasnarske te svih svetih mučenika koje posebno slavimo u novopodignutoj Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Na sve vas zajedno i svakog posebno zazivam Božji blagoslov!

8 B

roj 8

/435

201

0.DOGAĐANJA

Do sada najsvečanije, u nazočnosti blizu 15 tisuća hodočasnika, 11. rujna na Udbi-ni je proslavljen Dan hrvatskih mučenika

koji je ove godine bio u znaku blagoslova Crkve hrvatskih mučenika. Misno slavlje predslavio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u suslavlju desetero biskupa kao i dvije stotine svećenika. Uz domaćeg ordinarija Milu Bogo-vića suslavili su riječki nadbiskup Ivan Devčić, porečko-pulski biskup Ivan Milovan, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, splitsko-dalmatinski nadbiskup Marin Barišić, šibenski biskup Ante Ivas, vojni ordinarij Juraj Jezerinac, varaždin-ski biskup Josip Mrzljak, požeški biskup Antun Škvorčević i biskup u mirovini Ante Jurić.

Biskup Bogović na početku je izrazio zado-voljstvo završetkom radova na Crkvi hrvatskih mučenika, memorijalnom obilježju nacionalnog karaktera što je i razlog da se nije išlo u mo-derne proboje sakralnog graditeljstva. Cilj je da projekt bude izraz vjere i kulture i da nas pove-zuje s našim korijenima. Crkva uključuje muzej i knjižnicu u kojoj je već donacija biblioteke Kaje Pereković.

Tvrđavski izgled crkve u pravcu Krbavskog polja ukazuje na braniteljski karakter naše po-vijesti, a graditeljska predloška po crkvi sv. Kri-ža u Ninu ukazuje da baštinimo i dio bizantske umjetnosti prema čemu se približuju vjerske prakse i drugih crkava. Slijedio je simbolički čin uručenja ključa biskupu Bogoviću od stra-ne predstavnika graditelja konstruktora Željka

Žderića nakon čega je biskup Bogović blagoslo-vio unutrašnjost crkve.

Kardinal Vinko Puljić je nakon pozdrava i čestitki biskupu Bogoviću ovu spomen crkvu istaknuo kao najbolji način čuvanja

sjećanja i pamćenja na sve naše prethodnike jer postoji opasnost da polako zaboravljamo svo-je korijene. „U tome nam pomaže i suvremena tehnika, pratimo samo crne kronike i svi su okrenuti sutrašnjici. Ova crkva želi probuditi svijet i stvoriti odgovornost za one koji su dali život za „krst časni i slobodu slavnu“, među kojima prednjače naši mučenici Nikola Tavelić, Marko Križevčanin i Alojzije Stepinac. Nismo baš narod koji zna vrednovati svoje velikane te nema onoga kojeg nismo spremni popljuvati. CHM će nas vratiti na naše velikane da ih znamo vrednovati, u njih se ugledati te ne zaboraviti svoje korijene. CHM će pripomoći da pamtimo i one koji nisu proglašeni mučenicima, a dali su svoje živote za svoju domovinu i narod. Njih čitava plejada od turskih vremena preko „oslo-bađanja“ nakon drugog svjetskog rata pa do do-movinskog rata. Divio sam se onima koji su bili spremni žrtvovati se za najbliže i svoju rodnu grudu što nedovoljno vrednujemo.

Ovo neka bude svetište zahvalnosti i učio-nica povijesti, kao što je prošle godine na ovom mjestu izrekao biskup Želimir Puljić i bio bih sretan da se to ostvari. Zašto imamo u sebi tako malo kršćanske radosti, sumorno i tmurno lice. Ne budimo ljudi mržnje već ljudi ljubavi. Pone-

kad se moramo zacrveniti kada vidimo koliko je mržnje u nas katolika. Pođimo u školu križa i učimo ljubiti. Tko to ne radi promašio je život. Ponašajmo se tako da se naši sveci ne stide svo-jih potomaka.“

Na kraju je govorio Ličko senjski župan Milan Jurković koji je zahvalio biskupu Bogoviću što nije odustao od projekta

gradnje crkve unatoč brojnim napadima što je dokaz da Hrvati pokorno, strpljivo i dosto-janstveno izvršavaju svoje ciljeve. Predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić je istaknuo da je gradnjom CHM-a ispravljena povijesna neprav-da te poručio: “Ovo neka bude i mjesto prisjeća-nja povrede ljudskih prava hrvatskog naroda te pozivam da ovo bude svetište mira.“

Misnom slavlju prethodio je križni put od Krbavskog polja i crkve sv. Marka groba pa do CHM-a kojeg je predvodio župnik Gospića preč. Mile Čančar, a u kome je sudjelovalo više tisuća vjernika. Na križnom putu i misi sudjelovali su brojni hodočasnici branitelji koji su hodočastili tjedna dana i prešli više stotina kilometara od Krivog Puta i Dalmacije. Na misi su i ove godine kao i prethodne tri sudjelovali motoristi brani-telji koji su prinijeli kamenje s brojnih hrvatskih stratišta , dok je pjevanje animirao združeni zbor biskupije pojačan zborom Bašćina i zbo-rom prijatelja glagoljice iz Zagreba pod ravna-njem Ivana Prpića Špike i uz orguljsku pratnju Milana Dučića.

Zvonko Ranogajec

Udbina

Blagoslovom crkve proslavljen Dan hrvatskih mučenikaCilj je da projekt bude izraz vjere i kulture i da nas povezuje s našim korijenima. Crkva uključuje muzej i knjižnicu

U svom završnom govoru na kraju mise biskup Bogović je izrazio zadovoljstvo gradnjom CHM iako je bio tijekom zadnjih pet godina napadan. Kao glavne suradnike istaknuo je Ivana Vukića, Nikolu Turkalja i fra

Nediljka Knezovića. „Gradnjom ove crkve osjetio sam podršku i zajedništvo naroda u Hrvatskoj i inozemstvu, to je narod kojem sam posvetio svoju zadnju knjigu, to je narod koji je 45 godina nakon drugog svjetskog rata prenosio vrednote na svoju djecu i to je narod kojeg politički moćnici ne poštuju. Biskup je na kraju

zahvalio svim zaslužnima kod održavanja misnog slavlja, a posebno fra Draženku Tomiću koji je pred pet godina svojim dolaskom u biskupiju najavio gradnju crkve blagoslovom kamena temeljca, a danas je

svjedočio završetku gradnje crkve. Posebno mu zahvaljujem na pet godina provedenih u biskupiji na mjestu tajnika i kancelara kao i njegovoj Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji kojoj se vraća.“ Biskup je na kraju

pozvao Crkvu i državu da prevladaju moralnu recesiju te da svima iz raznih jama pronađenih zadnjih godina, ali i desetljeća i stoljeća na Krbavskom polju podno CHM izgrade zajedničko grobište.

9 B

roj 8

/435

201

0.

Predsjednici biskupskih konferencija europskih zemalja, okupljeni u Hrvatskoj u Zagrebu na 40. plenarnom zasjedanju Vijeća europ-skih biskupskih konferencija (CCEE), bavili su se temom demogra-

fije i obitelji. Istraživanje koje je napravljeno pri biskupskim konferen-cijama u 47 zemalja potvrđuje nedvojbeno demografsko opadanje. Na nj zacijelo utječu obiteljske politike koje provode pojedine zemlje, no čini se da to nije dovoljno da bi se objasnio težak i opći pad broja ro-đenih koji se opisuje i kao “demografska zima”. Opće kulturno ozračje, naime, podosta utječe na osobne i društvene obrasce ponašanja.

Što se tiče katolika, nužno je rasti u svjesnijoj i argumentiranijoj vjeri da bi se kritički mogla vrednovati prevladavajuća kultura koja do-vodi u pitanje vrijednosti kao što su ljudski život od njegova početka do naravne smrti, osoba u njezinom naravnom ustrojstvu, sloboda kao moralna odgovornost, vjernost, ljubav, obitelj. Vrlo je zabrinjavajuća, primjerice, rasprava koja se ovih dana vodi u Vijeću Europe, koja želi ograničiti priziv na savjest od strane medicinskog osoblja, kako bi se olakšao pristup pobačaju.

Sve to pokazuje da je, osim potrebe da vjera bude ukorijenjena i živa, potrebno vjerovati u sposobnost razuma da otkrije istinu stvari u njima samima i etičku istinu. Čini se da je načelno nepovjerenje u ljudski razum obilježje takozvane postmoderne. Prisutnost Katoličke Crkve u tom ozračju mora biti nadahnuta nadom: naša je nada Isus Krist, i ona treba biti kadra zapaziti znakove skrbi i povjerenja, čak i kad su oni izraženi u prikrivenom obliku.

Uvjereni smo da je ljudska savjest kadra otvoriti se vrijednostima koje su prisutne u našoj naravi, koju je Bog stvorio i otkupio po Isusu Kristu. Crkva, svjesna svojega poslanja da naviješta-

njem Krista Spasitelja služi čovjeku i društvu, podsjeća na antropo-loške i društvene implikacije koje iz Krista proizlaze. Zbog toga ne prestaje zastupati temeljne vrijednosti života, braka između jednoga muškarca i jedne žene, obitelji, slobode vjeroispovijesti i slobode od-goja: vrijednosti na kojima se zasnivaju i u kojima nalaze jamstvo sve druge vrijednosti primijenjene na društvenome i političkome polju. Mnoge obitelji koje prihvaćaju prisutnost Isusa Krista te žive u skladu s istinom o obitelji, daju trajno svjedočanstvo o ljepoti navještaja Crkve i o njegovoj usklađenosti s ljudskim srcem, pokazujući da je moguće živjeti u obitelji u skladu s Kristovim pozivom. U svjetlu ove teme svom se silinom nametnula odgojna zadaća Crkve, koju joj povjerava njezina tisućljetna tradicija; zadaća koja u Kristu - pravome Bogu i savršenome čovjeku - nalazi svojega Učitelja, uzor i izvor milosti”.

Proglas s 40. plenarnoga zasjedanja CCEE-a održanog od 30. rujna do 3. listopada u Zagrebu

DOGAĐANJA

U Zagrebu je od 30. rujna do 3. listopada održano 40. plenarno zasjedanje Vijeća europ-skih biskupskih konferencija na temu Demogra-fija i obitelj u Europi. Na otvorenju zasjedanja sudjelovala je i predsjednica hrvatske Vlade Ja-dranka Kosor.

Sudionicima zasjedanja najprije se obratio potpredsjednik CCEE-a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić koji je posebno pozdra-vio pročelnika Kongregacije za biskupe kardinal Marca Oulleta koji po prvi put u tome svojstvu sudjeluje na plenarnom zasjedanju CCEE-a kao i predstavnike Svete Stolice. Istaknuo je kako to zasjedanje razlog radosti za hrvatski narod te kako će redovničke zajednice i vjernički puk pratiti svojom molitvom rad zasjedanja. Okupljenima se zatim obratio predsjednik CCEE-a ostrogonski-budimpeštanski nadbiskup kardinal Peter Erdö. On je izrazio dobrodošli-cu predsjednicima europskih BK i izaslanicima predsjednika koji zbog različitih razloga nisu mogli sudjelovati na zasjedanju, zatim apostol-skog nuncija u RH nadbiskupa Marija Roberta Cassarija, apostolskog nuncija pri Europskoj Uniji mons. Andréa Dupuisa, trajnog promatra-ča Svete Stolice pri Vijeću Europe u Strasbourgu mons. Alda Giordana, biskupe-predsjednike Ko-misija CCEE-a kao i predsjednika i tajnika CO-

MECE-a te generalnog tajnika CELAM-a (Vijeće biskupskih konferencija Južne Amerike) Juana Vicentea Córdobu Villotu, DI, apostolskog ad-ministratora Atyraua u Kazahstanu i generalnog tajnika SECAM-a (Vijeće biskupskih konferenci-ja Afrike i Madagaskara). Pozdravljajući tajni-ka BK Turske predsjednik CCEE-a se prisjetio mons. Luigija Padovesea, apostolskog vikara Anatolije, koji je okrutno ubijen 3. lipnja ove godine. U svojem uvodnom izlaganju kardinal Erdö kratko se osvrnuo na lik blaženog Alojzija Stepinca, „pastira ove Crkve, kojega njezin puk osobito ljubi i sluša, a koji je podnio mnoge ne-daće i zatvor zato što je odbio prihvatiti Titove manevre, usmjerene na to da se u Jugoslaviji stvori nacionalna Crkva odijeljena od Rima”. U godini u kojoj se slavi 50. obljetnica njegovog „rođendana – dies natalis – kroz mučeništvo”, želimo osobito podsjetiti da se u vrlo teškim vremenima, u kojima je bio nametan bezbož-ni komunizam, blaženi Stepinac na kršćanski način borio za zaštitu temeljnih prava svakoga čovjeka i svakoga naroda, te se žrtvovao kako bi obranio i zaštitio sve progonjene. U svojim spi-sima, a osobito u pismima, kardinal je nastojao uliti hrabrost i povjerenje svim predstavnicima Crkve i vjernicima koji su mu se obraćali za sa-vjet te kako bi od njega dobili potporu u mrač-

nim godinama militantnog komunizma, koji je Titova politika nametnula narodima Jugoslavije. U svojem je svjedočanstvu blaženi Alojzije Ste-pinac bio solidaran i duhovno povezan s drugim biskupima Središnje i Istočne Europe, područja koje je na ciničan način bilo bačeno kao plijen staljinizmu, rekao je kardinal Erdö. U sklopu izlaganja predsjednika CCEE-a pročitana je po-ruka koju je sudionicima zasjedanja uputio papa Benedikt XVI.

Nazočnima se zatim obratila predsjednica Vlade Republike Hrvatske koja je sudionicima zasjedanja izrazila dobrodošlicu u ime svoje Vlade. Predsjednica Kosor je, među ostalim, podsjetila na mjere koje poduzima njezina Vlada na planu populacijske politike. Ti napo-ri Vlade, kako je rekla, polako počinju dava-ti rezultate te je u vezi s tim iznijela podatak kako je broj novorođene djece prošle godine bio veći za čak 16.000 od broja rođenih 2003. Na kraju se sudionicima zasjedanja obratio i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. On je u svom kratkom izlaganju govorio o nastan-ku Hrvatske biskupske konferencije. Istaknuo je kako su odnosi s državnim vlastima korektni te kako Republika Hrvatska ima sklopljena četiri ugovora sa Svetom Stolicom.

O demografiji i obitelji

Zasjedanje CCEE-a u Zagrebu

Želimo osobito podsjetiti da se u vrlo teškim vremenima, u kojima je bio nametan bezbožni komunizam, blaženi Stepinac na kršćanski način borio za zaštitu temeljnih prava svakoga čovjeka i svakoga naroda, te se žrtvovao kako bi obranio i zaštitio sve progonjene.

10 B

roj 8

/435

201

0.LITURGIKA

Jedan od značajnijih momenta unutar euharistijskog slavlja, veoma bitan za ostvarivanje

aktivnog i potpunog sudjelovanja vjernika u liturgijskom događanju Crkve, jest Predslovlje Euharistij-ske molitve (Praefatio). Vjernik, kako bi u potpunosti mogao biti di-jelom onoga što Crkva kroz Euhari-stiju čini svakako mora biti upućen u cjelokupni smisao takvog čina, ali i za njega na odgovarajući način pripravljen.

Ukoliko je samo slavlje Euha-ristije u prvom redu čin zahvale Gospodinu za spasenje ponuđeno i ostvareno spasenjskim djelima Božjim (mirabilia Dei) tijekom cje-lokupne povijesti spasenja, a s vr-huncem u Kristovu Pashalnom otaj-stvu, što liturgija na poseban način izražava kroz anamnezu takvih Bož-jih zahvata u povijesti svijeta i čo-vjeka u Euharistijskoj molitvi, očita je potreba za nekim elementom koji će na svojevrstan način u duša-ma vjernika – participanata – stvo-riti takve osjećaje zahvalnosti i povezati te događaje sa stvarnošću njihova vlastitog života.

Predslovlje Euharistijske molitve kao spomenčin

Središnja ideja koja se pro-teže strukturom Predslovlja jest spomen, spomen-čin koji se u di-namici liturgijskog slavlja, kao i u unutarnjem doživljaju vjernika pretvara u čin zahvaljivanja preko kojega može biti dionikom čina za-hvaljivanja koje čini Crkva. O tome Principi i norme za uporabu Rimskoga Misala jasno kažu kako svećenik u Predslovlju u ime cijelog naroda Božjeg slavi Boga Oca i zahvaljuje mu za cjelokupno djelo spasenja ili, pak, za koji od posebnih aspekata i momenata te povijesti, ukoliko se radi o kakvom liturgijskom spome-nu, blagdanu ili svetkovini.

Dakle, slaveći spomen (memo-rijal) djela spasenja Crkva i svaki

pojedinac pozvani su Bogu zahvali-ti za sve učinjeno u smislu spasenja svijeta i čovjeka. U strukturi Pred-slovlja to se posebice prepoznaje u tzv. embolizmu, elementu koji unutar definirane sheme varira i mijenja se, ovisno o vlastitostima pojedinih slavlja. Vrlo jednostavan primjer takvog embolizma koji u vjerniku evocira osjećaj zahval-nosti za brigu koju mu je Bog po-kazao nalazimo u III Općem pred-slovlju, koje i nosi podnaslov Hvala Bogu iskazana stvorenjem i obnovom čovjeka, gdje stoji: «Ti si po svome ljubljenom Sinu ljudski rod sazdao i u dobroti svojoj na novi život pre-porodio». U ovoj vrlo jednostavnoj formulaciji sažeto je cjelokupno djelo spasenja koje se smješta iz-među stvaranja i obnove (preporo-đenja).

Ono na što nas liturgija Crkve poziva, nakon što nam je dan sadr-žaj božanskog zauzimanja za nas, jasno se očituje u nastavku Pred-

slovlja: «Stoga ti služe sva stvore-nja, svi te otkupljeni veličaju i jed-nodušno blagoslivlju sveti tvoji». Ovakav je vjernički stav hvaljenja i slavljenja Boga nužan rezultat spo-mena onoga što je Bog za čovjeka napravio. U vjerniku, koji je aktivno sudjeluje u onome što Crkva kroz Predslovlje čini i moli, spontano se rađa osjećaj zahvalnosti i slavlje-nja, što je, zapravo, preduvjet za ispravno i potpuno sudjelovanje u slijedećem liturgijskom događanju koje je Euharistijska molitva.

Zahvaljivanje kao spasenjski čin Crkve

Važno je također shvatiti ka-kva je narav takvog zahvaljivanja te koji je njezin konačni smisao i cilj. Zahvaljivanje vjernika, kroz dinamizam spomena, uvodi u spa-senjski kontekst. Tako, osim ove kultne naravi, naše hvale koja se

uzdiže Bogu u smislu našeg ljud-skog bogoslužja koje mu nudimo kao «duhovnu žrtvu», vjernik se predisponira da primi spasenje ponuđeno mu unutar slavlja Euha-ristije. O tome jasno svjedoči IV. Opće predslovlje: «Tebi nije naša hvala potrebna ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalo-spjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja…».

Zahvala koja proizlazi iz spo-mena ima, dakle, dvostruku vrijed-nost. Ona je duhovno bogoslužje koje čovjek nudi kao dio sebe Bogu, ali ujedno i element koji stvara pozitivno ozračje u kojem je vjernik sposoban primiti ponu-đeno spasenje, ozračje koje mu pomaže ispravno shvatiti gdje je i tko je uzrok njegova otkupljenja. Zahvaljivanje stoga ima vrijednost svakog liturgijskog čina koji je sposoban od spominjanja prošlih događaja učiniti re-prezentaciju, re-aktualizaciju, tj. učiniti ih stvar-nim i djelotvornim u «liturgijskom sada» (hodie liturgico). Drugim rije-čima, vjernici slušajući pozorno tekstove koje nudi Predslovlje, u ozračju koje stvara liturgijski kon-tekst, tj. u ozračju vjere u kojoj se euharistijska zajednica okupila, imaju priliku razmatrati o stvar-nostima kojih se Crkva spominje te se dati zahvatiti od istih tih događaja kako bi u njima i preko njih napravili određenu «reviziju» vlastitog života i tako se usmjerili prema potpunom, osobnom i za-jedničarskom, prianjanju uz Krista spasitelja i istine vjere koje Crkva naviješta i slavi.

Na taj način u dušama vjernika spontano, evociranjem spasenjskih sadržaja, rađa se takvo spasonosno zahvaljivanje. Svakako da će taj čin zahvale biti toliko autentičniji ko-liko slavlje Euharistije bude istini-to i živo, tj. koliko bude sposobno ostvariti potpuno i svjesno, aktiv-no sudjelovanje vjernika u liturgij-skom činu Crkve.

Prema autentičnoj euharistijskoj duhovnosti: Predslovlje Euharistijske molitve

Spomen kao čin zahvale U vjerniku, koji je aktivno sudjeluje u onome što Crkva kroz Predslovlje čini i moli, spontano se rađa osjećaj zahvalnosti i slavljenja, što je, zapravo, preduvjet za ispravno i potpuno sudjelovanje u slijedećem liturgijskom događanju koje je Euharistijska molitva.

Vjernici slušajući pozorno tekstove koje nudi Predslovlje, u ozračju koje stvara liturgijski kontekst, tj. u ozračju vjere u kojoj se euharistijska zajednica

okupila, imaju priliku razmatrati o stvarnostima kojih se Crkva spominje te se dati zahvatiti od istih tih događaja kako bi u njima i preko njih napravili određenu «reviziju» vlastitog života i

tako se usmjerili prema potpunom, osobnom i zajedničarskom, prianjanju uz Krista spasitelja i

istine vjere koje Crkva naviješta i slavi.

11 B

roj 8

/435

201

0.

DOGAĐANJA

Draga braćo i sestre, mjesec listopad, s proslavom Svjetskog misijskog dana, pruža dijecezanskim i župnim zajedni-

cama, ustanovama posvećenog života, crkve-nim pokretima i čitavom Božjem narodu prili-ku obnoviti zauzetost u naviještanju evanđelja i dati pastoralnim aktivnostima širi misijski doseg. Taj nas godišnji događaj poziva snaž-no živjeti liturgijske i katehetske, karitativne i kulturne trenutke po kojima nas Isus Krist poziva za stol svoje riječi i euharistije, kako bismo kušali dar njegove prisutnosti, odgajali se u njegovoj školi i sve svjesnije živjeli u sjedinjenosti s njim, Učiteljem i Gospodinom. On sâm kaže: “tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati” (Iv 14, 21).

Jedino na temelju toga susreta s Božjom ljubavlju, koji mijenja čovjekov život, možemo živjeti u zajedništvu s njim i jedni s drugima i pružati braći vjerodostojno svje-dočanstvo i obrazložiti nadi koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 15). Odrasla vjera, kadra potpuno se predati Bogu sa sinovskim stavom, jačana molitvom, razmatranjem Božje riječi i učenjem vjerskih istina uvjet je za promicanje novoga humanizma, utemeljenog na Isusovu evanđe-lju.

U listopadu se, usto, u mnogim zemljama iznova pokreću razne crkvene aktivnosti na-kon ljetne stanke i Crkva nas poziva naučiti od Marije, posredstvom molitve svete kruni-ce, razmatrati naum Očeve ljubavi o ljudskom rodu, kako bismo ga ljubili kao što ga on ljubi. Nije li to možda također smisao misije?

“Htjeli bismo vidjeti Isusa” (Iv 12, 21) mol-ba je koju su, u Ivanovom Evanđelju, neki Grci, koji su došli hodočastiti u Jeruzalem povodom Pashe, uputili Filipu. Ona odzvanja također u našem srcu u ovom mjesecu listopadu, koji nas podsjeća kako čitava Crkva, koja je “po svojoj naravi misionarska” (Ad gentes, 2), ima zada-tak i dužnost naviještati evanđelje i poziva nas da budemo promicatelji novosti života, kojeg

čine istinski odnosi u zajednicama utemelje-nim na evanđelju. U multietničkom društvu u kojem su prisutni raznorazni oblici usamlje-nosti i ravnodušnosti, kršćani moraju nauči-ti pružati znakove nade i njegovati sveopće bratstvo, gajeći velike ideale koji preobražava-ju povijest i, bez lažnih iluzija ili beskorisnih strahova, težiti tome da učine planet domom za sve ljude.

Poput Grka od prije dvije tisuće godina, i ljudi našeg doba, možda čak i nesvjesno, tra-

že od vjernika ne samo da “govore” o Isusu, već i da im “daju vidjeti” Isusa, da učine da Otkupiteljevo lice zablista u svakom kutku zemlje pred naraštajima novog tisućljeća i osobito pred mladima sa svih kontinenata, kojima je evanđeoski navještaj u pr-vom redu namijenjen. Oni moraju shvatiti da kršćani nose Kristovu riječ zato što

je on istina, zato što su pronašli u njemu smi-sao i istinu za svoj život.

Ta promišljanja upućuju na misijsko po-slanje koje su primili svi krštenici i čita-va Crkva, ali koje se ne može ostvariti na

uvjerljiv način bez dubokog, zajedničkog i pa-storalnog obraćenja. Crkveno se zajedništvo rađa iz susreta s Božjim Sinom, Isusom Kristom koji putem crkvenog navještaja dopire do ljudi i stvara zajedništvo s njim samim a samim tim i s Ocem i Duhom Svetim (usp. 1 Iv 1, 3). Krist uspostavlja novi odnos između čovjeka i Boga. “[On] nam objavljuje ‘da je Bog ljubav’ (1 Iv 4, 8) te nas ujedno poučava da je nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskog savršenstva, pa prema tome i preobrazbe svijeta. Tako ona onima koji vjeruju u božansku ljubav donosi sigurnost da je svim ljudima otvoren put lju-bavi i da nije uzaludan napor oko uspostave sveopćeg bratstva” (Gaudium et spes, 38), Crkva postaje “zajedništvo” na temelju euha-ristije, u kojoj Krist, prisutan u kruhu i vinu, svojom žrtvom ljubavi gradi Crkvu kao svoje tijelo, ujedinjujući nas s trojedinim Bogom i jedne s drugima (usp. 1 Kor 10, 16 sl.).

Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski misijski dan 2010.

Izgrađivanje crkvene zajednice je ključ misijeLjudi našeg doba, možda čak i nesvjesno, traže od vjernika ne samo da “govore” o Isusu, već i da im “daju vidjeti” Isusa, da učine da Otkupiteljevo lice zablista u svakom kutku zemlje pred naraštajima novog tisućljeća i osobito pred mladima sa svih kontinenata

U apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis napisao sam: “Doista, ljubav koju

slavimo u sakramentu, ne možemo zadržati za sebe. Ona po svojoj naravi zahtijeva da je priopćimo svima. Svijet je potrebit Božje ljubavi, susreta s Isusom Kristom i vjere u

njega” (84). Iz toga razloga euharistija nije samo izvor i vrhunac života Crkve, već i

njezina poslanja: “Autentično euharistijska Crkva jest misijska Crkva” (isto), koja

može donijeti svima zajedništvo s Bogom, naviještajući s uvjerenjem da “što smo

vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama” (1 Iv 1, 3).

Predragi, na ovaj Svjetski misijski dan u kojem se pogled srca širi na nepregledna

područja misije, svi se osjetimo protagonistima crkvenog zauzimanja za naviještanje evanđelja. Poticaj na misije

je uvijek bio znak vitalnosti za naše Crkve (usp. enc. Redemptoris missio, 2) i njihova

je suradnja jedinstveno svjedočanstvo jedinstva, bratstva i solidarnosti koje daje

uvjerljivost navjestiteljima Ljubavi koja spašava!

Stoga ponovno upućujem poziv svima na molitvu i, usprkos ekonomskim teškoćama, na pružanje bratske i konkretne pomoći kao

potpora mladim Crkvama. Ta gesta ljubavi i dijeljenja, koju će dragocjena služba

papinskih misijskih djelâ, kojima izražavam svoju zahvalnost, pobrinuti širiti potpomoći

će izobrazbu svećenika, sjemeništaraca i bogoslova i kateheta u najudaljenijim

misijskim krajevima i biti poticaj mladim crkvenim zajednicama.

U zaključku godišnje poruke za Svjetski misijski dan, želim, s osobitom ljubavlju,

izraziti svoju zahvalu misionarima i misionarkama, koji, često i vlastitim životom, svjedoče u najudaljenijim i

najtežim krajevima događaj Božjega kraljevstva. Njima, koji su prethodnica

naviještanja evanđelja, ide prijateljstvo, blizina i potpora svakog vjernika. Neka ih “Bog (koji) ljubi vesela darivatelja” (2 Kor 9, 7) ispuni duhovnim žarom i dubokom

radošću!

12 B

roj 8

/435

201

0.

Piše: Goran Moravček

IZ POVIJESNE RIZNICE

Mune kapela Sv. Križa na groblju

U naselju Srdoči posvetio je 12. rujna riječki nadbiskup i metropolit dr. Ivan Devčić novu crkvu sv. Križa. Dva dana ranije na crkveni su toranj podignuta tri nova zvona, dar obitelji Kalem. Jedno od

najbrojnijih riječkih prigradskih naselja, u kome živi blizu 12 tisuća sta-novnika, dobilo je crkvu koja odjednom može primiti više od 500 vjerni-ka. Izgradnja crkve sv. Križa, prema zamislima arhitekata Marija Štefana i Željka Mahulje iz riječkog Adrija projekta, počela je u ožujku 2009. Kao podsjetnik na staru crkvu sačuvani su portal, preslica i zvona.

Crkva Sv. Križa prvi put se spominje 1436. godine. Prema drevnoj ka-pelici, podignutoj na graničnom području između kastavskog i riječkog teritorija, čitav se najzapadniji dio nekadašnje općine Plase nazivao Sveti Križ. Ondje se jednom godišnje okupljao narod na svetkovini nazvanoj Križevica, a taj je običaj sačuvan i do današnjih dana.

Kod razgraničenja riječkog Podbrega s Kastvom 1554. godine spomi-nje se kapelica Sv. Križa kao jedna od graničnih točaka. Ime crkvice se spominje i kasnije, ali uvijek u vezi s razgraničenjem kastavskog i riječ-kog područja. Taj se kraj, koji je nekoć dosezao do mora, bio ustanovljen pod austrijskom upravom kao porezna podopćina, ili županija, nazvana Srdoči prema najvećem naselju, a obuhvaćao je zaseoke Murine, Bačiće, Srdoče, Blečiće, Markoviće, Dirake, Grbce, Šumce i Marčeljevu Dragu.

Narodni tribun Matko Laginja (1852.-1930.) navodi kako je na blagda-ne dolazio služiti misu u sv. Križ župnik iz Kastva, ali “velika bi potreba bila da je svećenik nastanjen onde i da je škola, jer je deci predaleko do Kastva-grada”. Prostrana kastavska župa, koja je u doba Laginje imala 7.086 duša i filijale u Rukavcu (sv. Luka ap.), Sv. Mateju-Viškovu (Sv. Matej ap.) i Zvoneću (sv. Antun pust.), uskoro je dobila novu samostalnu kape-laniju sv. Križa, uspostavljenu 1901. godine. Privremeno je ondje misio

župnik ili tko od kastavskih kanonika, dok za kapelana 1902. godine nije namješten Josip Aničić. On je bio i prvi vjeroučitelj u Pučkoj školi sv. Križa na Srdočima, otvorenoj 14. listopada 1912. godine. Škola je bila u zgradi kapelanije do 1940. kada je sagrađena nova školska zgrada.

Samostalna kapelanija sv. Križ bila je do razgraničenja između jugo-slavenskog i talijanskog područja do 1924. pod vlašću tršćanskoga biskupa, a nakon je 21. siječnja te godine i uspostave Apostolske

administrature Kastva, jurisdikciju preuzima senjsko-modruški biskup dr. Josip Marušić. Za filijale Srdoči te Gornji i Donji Zamet bila je osnova-na 22. listopada 1931. samostalna ekspozitura sa sjedištem na Zametu.

Josip Frančišković, tada kanonik i arhiđakon u Bakru, imenovan je generalnim vikarom tog okupiranog dijela kastavskoga dekanata i dijela modruške biskupije početkom 1941. godine. Znatan dio modruške bisku-pije i cijela apostolska administratura Kastva, uključujući i samostalnu kapelaniju sv. Križ, anektirani su Kraljevini Italiji u travnju 1941. teme-ljem Rimskih sporazuma. Tek će 1964. godine samostalna kapelanija sv. Križ u apostolskoj administraturi Kastva biti odvojena od tršćanske i pri-ključena senjsko-modruškoj biskupiji. Tada je bila uspostavljena i župa sv. Križ - Zamet, a dotadašnji kapelan, o. Martin Mihoković (1963.-1964.), isusovac, preuzeo je dužnost upravitelja nove župe.

Starodrevna kapela sv. križa bila je poslije Drugoga svjetskog rata zapuštena, kao i župni stan koji je bio izravno pogođen granatom, te su poslije Frane Ljubičića (1941.-1946.) Srdoči i Zamet ostali bez dušobrižni-ka sve do 1949. kad u župu dolazi Josip Šojat (1949.-1955.). Župna crkva sv. Križa bila preuređivana od 1964. do 1977. godine, ali je zbog naglog rasta stanovništva u Srdočima i okolnim naseljima uskoro postala tijesna.

Nekad granično područje, Srdoči s novom crkvom sv. Križa postali središte vjerskog života

Drevna kapela sv. Križa spominje se prvi put 1436. godine

Na Srdočima njeguju vjeru gotovo šest stoljeća

13 B

roj 8

/435

201

0.

Pretežno vedro, u noći na sjevernom Jadranu postu-pno naoblačenje, zatim pljuskovi s grmljavinama… To je, u ove prve jesenske dane, jedna od učesta-

lijih prognoza za Jadran. Zadržat ćemo se na grmljavini. O čemu se tu zapravo radi? Električni procesi u oblačnom sloju kumulonimbusa dovode do koncentracije znatnih ko-ličina elektriciteta u pojedinim njegovim dijelovima, što dovodi do velikih razlika napetosti unutar i izvan oblaka. Kada razlika napetosti prijeđe stanovitu granicu, dolazi do pražnjenja, to jest do električne iskre te popratnih akustič-kih (grmljavina) i optičkih pojava (munje). Munja može nastati unutar oblaka, između pojedinih oblaka i ono, što je za nas interesantno, između oblaka i zemlje. Tada tu munju zovemo gromom. Do udara groma ili munje dolazi dakle ako se na oblaku i na zemlji pojave tako snažni električni naboji da ioniziraju u atmosferi usku prugu zraka (širine ne veće od 5 cm), kroz koju se isprazni električni naboj oblaka u zemlju.

Na riječkom području, uključujući i gorsko zaleđe (Gorski kotar), udarci groma učestala su pojava. Na sreću od nje su pošteđeni stambeni objekti, tvornička postrojenja (zahvaljujući instaliranim gromobranima), ali zato stradava drveće, električni vodovi. Udarivši u stablo, munja ga može posve ili djelomično rascijepati, ali i usmrtiti bez vidljivog mehaničkog oštećenja (ubi-janjem sistema korijenja). Iskustva uče da grom najviše udara u hrast i topolu, a manje u jelu, smreku i borove. Na Pulcu i na Velom vrhu ponad Rijeke, gdje pretežito raste crni bor, od oluje do oluje grom usmrti i po koje stablo bora. Od groma je pošteđena bukva, lipa, orah, breza, posebno kad su pod zelenom krošnjom. Suhe vršne grane na stablima povećavaju opasnost od udarca groma. Uz ugibanje stabala munja ne mali broj puta udarajući u stara suha stabla, elektro-vodove i sl., zna ih zapaliti pa mogu nastati veći šumski požari. Potvrđeno je to i ovog ljeta u Dalmaciji kad se u bespuću, na teško pristupačnom terenu, nakon olujnog nevremena odjednom pojavi vatra. Utjecaju atmosferskih pražnjenja posebno su izvrgnuti elektro-vodovi pa se za njihovu zaštitu danas obvezatno ugrađuju gromobrani kao odvodnici prenapona.

Postavlja se pitanje kako često stradavaju ljudi od udara groma? Tim podatcima ne raspolažem ni za naš kraj, ni za Hrvatsku. Udarci groma u SAD-u godišnje uzrokuju više žrtava od bilo koje druge elementarne nepogode, uz izuzetak poplava, ustvrdiše J. Piven i D. Borgenicht u svom priruč-

niku za preživljavanje „Kad se dogodi najgore“. Nijedno mjesto nije potpuno sigurno od udara groma, reći će oni, ali neka su mjesta ipak manje opasna od drugih. I u nas je uobičajeno da oluje popraćene grmljavinom obično dolaze sa zapada, a pojavljuju se krajem dana kad je najveća vlažnost zraka. Ako smo napolju, u šumi ili na otvorenom, a čujemo grmljavinu, odmah treba potražiti kakav takav siguran zaklon. Ako je to nemoguće, onda treba čučnuti s glavom spuštenom prema tlu, nikako ne ostati stajati uspravno. Da bismo utvrdili koliko je oluja daleko od nas, valja od trenutka kad vidimo munju odbrojiti sekunde dok ne začujemo grmljavinu i taj broj podijeliti sa 3 (zvuk putuje brzinom od 340 m/sek).

U svakom slučaju valja izbjegavati povišena mjesta, soliterna stabla (ona koja rastu na čistinama), nezaštićene vidikovce, odašiljače, stupove rasvjete, metalne ograde. Lovac treba skinuti pušku s ramena ili pak cijevi okrene nadolje. Kada se oluje s grmljavinom nalaze u blizini, bilo da dolaze ili odlaze, ali ne točno iznad nas, opasnost od udara groma može biti prisutna i po sunčanom vremenu, kad u opće ne pada kiša ili kada je nebo vedro. Otud i naslovnica ove rubrike: Grom iz vedra neba! Za oluje, napominju spomenuti autori, treba izbjegavati vodene površine, more, jezera, rijeke, bazene. Ako negdje logorujete, izbjegavati valja šator koji ste podigli bilo na otvorenom ili pak ispod visokog stabla. Dobro je u kući pred oluju zatvoriti prozore. Evo i upute kako pomoći unesrećenom od udara groma: nemojte se bojati prići mu da bi mu pružili prvu pomoć, davanjem umjetnog disanja „usta u usta“; on više nema naboj u sebi.

PRIRODA OKO NAS

Piše: Alojzije Frković

Opasnost od udara groma može biti prisutna i po sunčanom vremenu, kad u opće ne pada kiša ili kada je nebo vedro

Udarci groma u SAD-u godišnje uzrokuju više

žrtava od bilo koje druge elementarne nepogode, uz

izuzetak poplava

Grom iz vedra neba

Župnu crkvu projektirao je Adriaprojekt d.o.o. iz Rijeke, pod vodstvom glavnog projektanta Marina Štefana i prema idejnom rješenju Željka Mahulje, a radove je izvela AB gradnja d.o.o. iz Karlovca uz stručni nadzor Radomira Popovića iz tvrtke Timing iz Rijeke. Projekt gradnje crkve odvijao se pod vodstvom Ureda za gradnje i nadbiskupijska dobra Riječke nadbiskupije na čelu s Piotrom Modrzejewskim koji je ishodovao potrebnu dokumentaciju. Prvi projekti napravljeni su 2005. godine, lokacijska dozvola dobivena je 2008. godine nakon čega su riješeni i imovinsko-pravni odnosi. Riječki nadbiskup Ivan Devčić 29. ožujka 2009. godine blagoslovio je temelje crkve.

Glavni investitor je Riječka nadbiskupija koja je pokrila dvije trećine troškova gradnje, a pripomogli su i Primorsko-goranska županija, Grad Rijeka, Luka, brojni kumovi i dobrotvori te u velikom djelu župljani Srdoča kojima se po završetku misnoga slavlja zahvalio nadbiskup Devčić, a prigodnim plaketama i zahvalnicama i župnik Mićanović. Završetkom župne crkve zaokružen je projekt gradnje župne infrastrukture koji je započeo devedesetih godina nakon što je denacionalizacijom nadbiskupiji vraćen župni stan.

Crkva Sv. Križa prvi put se spominje 1436. godine.

Novu crkvu posvetio je riječki nadbiskup Ivan Devčić 12. rujna 2010.

14 B

roj 8

/435

201

0.

Traženje puteva i načina prenošenja vjere idućim naraštajima bila je tema ovogodiš-njeg teološko-pastoralnog tjedna za sve-

ćenike Riječke metropolije održanog 20. rujna na Teologiji u Rijeci. S obzirom na promjene u društvu pa tako i promjene potreba i interesa čovjeka, današnje vrijeme pred Crkvu stavlja nove izazove kako čovjeku prenijeti Kristovu poruku. Promjene se događaju u obitelji i ško-li i svim institucijama koje sudjeluju u odgoju. Relativiziraju se vrijednosti, podliježu subjekti-vizmu i egoizmu. Na tjednu je istaknuto kako je nužna svjedočka dimenzija prenošenja vjere. Informacija i znanje nisu dovoljni.

„Otkrijmo što duh vremena govori svako-me od nas“, rekao je otvarajući skup kancelar Teologije, riječki nadbiskup i metropolit dr.

Ivan Devčić. „Razmišljanje o ovoj temi ima mno-go aspekata, slojevita tematika zahtijeva puni angažman svakog od nas. Okruženje u kojem ži-vimo puno je relativizma i ne pogoduje širenju vjere“, rekao je nadbiskup. Na skupu su sudjelo-vali svi biskupi Riječke metropolije, a okupljene je pozdravio krčki biskup Valter Župan podsje-tivši da će se tema teološko-pastoralnog tjedna nastaviti produbljivati na biskupijskim susreti-ma. Predstojnik Teologije u Rijeci dr. Milan Špe-har podsjetio je da se po pitanju naviještanja vjere teorija i praksa moraju prožimati te da je potrebno da svi koji sudjeluju u odgoju djece rade zajedno.

Uvodno predavanje održala je dr. Nela Gašpar, o Bogu i religiji u suvremenom druš-tvu. „Danas je mnogo toga kompleksnije, a mi

kao da i dalje živimo u prošlosti. Veći je bio ugled svećenika u društvu, čak i u komunizmu osjećalo se jedinstvo naroda i Crkve. Danas eg-zistira čovjek postmoderne, bez iskona i cilja, koji se ne pita „Tko sam ja“? Iz toga proizlazi da nema univerzalne istine, ona ovisi o čovjeku pojedincu. Suvremeni čovjek ostaje biće sadaš-njosti i traži samo ono što mu koristi“, rekla je dr. Gašpar. Podsjetila je na riječi Ivana Pavla II. „Čovjek je put Crkve“, kojima objašnjava kako je zadatak suvremenih navjestitelja razumjeti da-našnjeg čovjeka. U tome uspijevaju novi pokreti unutar Crkve, koji su bliži suvremenom čovje-ku, zaključila je dr. Gašpar.

O pastoralu između tradicije i tradicio-nalizma govorio je dr. Nikola Vranješ, objasnivši kako je tradicija nužna za

Teološko-pastoralni tjedan

Isus sam daje primjer prenošenja vjere. Svojim životom daje svjedočanstvo jer nema raskoraka između njegovih riječi i djela. To usklađivanje riječi i djela i zadatak je Crkve i danas, rekao je mons. Bogović.

Prenošenje vjere idućim naraštajima

Ovogodišnji Teološko-pastoralni tjedan za svećenike i redovnike Riječke metropolije, na temu Današnji putevi i načini prenošenja vjere idućim naraštajima, pokušao je odgovoriti na neka od najaktualnijih pitanja vezanih uz prenošenje vjere danas te u isto vrijeme ukazati i na neke od mogućih puteva unapređenja ove zadaće koja stoji u temeljima poslanja Crkve. Neka od pitanja kojima se mora posvetiti najveća pozornost glase: Kako senzibilizirati roditelje za vjerski odgoj njihove dje-ce? Kako povezati školu i župnu zajednicu, tj. vjeronauk u školi i uključivanje djece i mladih u život župe? Kako uspostaviti timsku suradnju između župnika i vjeroučitelja? Kako oživjeti župnu katehezu? Kako bolje vrednovati ulogu raznih udruga mladih u prenošenju vjere? Pored ovih postoji i cijeli niz s njima povezanih pitanja koja si sadašnja generacija kršćana mora postaviti u smislu odgovornosti za prenošenje vjere sljedećim naraštajima.Imajući u vidu snažne i sve utjecajnije posljedice sekularizacije našega društva, prije svega u smislu promoviranja ideja koje nisu u skladu sa zasadama kršćanske vjere, pred pastoralne i odgojno-obrazovne čimbenike postavlja se odgovorna zadaća prenošenja vjere u novim okolnostima. Ti su čimbenici danas pred velikim izazovima. Obitelj sve manje ispunjava svoju zadaću u smislu aktivnog vjerskog života i vjerskog odgoja djece i mladih. U obiteljima je sve manje praktičnih vjer-nika, mnoge su obitelji razorene, materijalna nesigurnost pojačava brigu samo oko materijalnih uvjeta života. Škola se sve više shvaća samo kao prostor za prenošenje znanja, a ne i kao odgojna ustanova za prenošenje istinskih vrednota. Vjeronauk u školi, zbog izostanka podrške obitelji i zbog nesudjelovanja najvećeg dijela djece i mladih u životu župnih za-jednica, postaje također sve više predmet koji prenosi istine vjere, ali ne uvodi u život po njima. Župa sve manje utječe na mlade, kojih u njoj dobrim dijelom i nema, osim prigodom priprave za sakramente prve pričesti i krizme. Posljedica je takva stanja i nemogućnost svećenika doći u kontakt s djecom i mladima i prenositi im vjeru. K tome, mora se spomenuti i bolno pitanje zamiranja župne kateheze, ali i pitanje nedovoljne suradnje župnika i vjeroučitelja u školi.

15 B

roj 8

/435

201

0.

prenošenje vjere, a opasnost leži u bijegu u tra-dicionalizam. „Jedno je nepromjenjivi poklad vjere, ali načini prenošenja mogu se mijenjati. Povijesne okolnosti nisu kriterij djelovanja Cr-kve. One se trebaju proučavati i poznavati, ali uvijek ostaje isti Kristov nauk.“ Tradicionali-zam nosi opasnost da se utvrde oblici djelova-nja koji više ne odgovaraju vremenu i ne dopiru do suvremenika. Potrebni su živi modeli pasto-ralnog djelovanja kako bi se utjelovila pastoral-na tradicija.

Dr. Milan Šimunović istaknuo je kako se nove prilike za prenošenje vjere nalaze u li-turgiji jer nedjeljne su mise i dalje mjesta na kojima se okuplja najviše vjernika. Pored toga moguće je koristiti i druga okupljanja s poseb-nim naglaskom na ‘rubnim’ kršćanima i novim bogotražiteljima. „Potrebno je prereći neke stare formule, pokazuje se potreba za novim katekizmima“, rekao je Šimunović. Istaknuo je nužnost veće zauzetosti laika i svjedočenja, a ne poučavanja.

Na riječi Pavla VI. „Suvremeni čovjek ra-dije sluša svjedoke nego učitelje“ pod-sjetio je dr. Božidar Mrakovčić koji je

analizirajući Ivanovo evanđelje istaknuo kako je svjedočanstvo put prenošenja vjere, što je pokazao i sam Isus. Dr. Mile Bogović, gospić-ko-senjski biskup, dao je povijesni osvrt o na-činima prenošenja vjere. Istaknuo je kako Isus sam daje primjer prenošenja vjere. On osniva zajednicu osoba, on je odgojitelj. Svojim živo-tom daje svjedočanstvo jer nema raskoraka između njegovih riječi i djela. To usklađivanje riječi i djela i zadatak je Crkve i danas, rekao je mons. Bogović.

O obitelji kao povlaštenom okruženju za prenošenje vjere govorila je dr. Veronika Reljac, a mr. Anton Peranić, o ulozi vjeroučitelja u školi i župi. On je istaknuo kako je vjeronauk u školi i župi cjeloviti projekt odgoja u vjeri kojeg je potrebno koordinirati. Prof. Ksenija Kovačević i Marijan Benković govorili su o prenošenju vjere iz perspektive vjeroučitelja, odnosno župnika istaknuvši važnost svjedočenja, a ne pukog pre-nošenja informacija.

S obzirom na promjene u društvu pa tako i promjene potreba i interesa čovjeka, današnje

vrijeme pred Crkvu stavlja nove izazove kako čovjeku prenijeti Kristovu poruku. Promjene se

događaju u obitelji i školi i svim institucijama koje sudjeluju u

odgoju. Relativiziraju se vrijednosti, podliježu subjektivizmu i egoizmu.

Na tjednu je istaknuto kako je nužna svjedočka dimenzija prenošenja vjere. Informacija i

znanje nisu dovoljni.

Otvorenje akademske godine

Odgovorimo potrebama

današnje Crkve

Nova akademska godina na riječkoj Teologiji svečano je započela 4. listopada inaugu-ralnim predavanjem dr. Nikole Vranješa u velikoj dvorani Teologije i misom sa zazivom Duha Svetoga koju je u kapeli Bogoslovnog sjemeništa “Ivan Pavao II.” predvodio riječ-

ki nadbiskup i kancelar Teologije dr. Ivan Devčić. Na Teologiju u Rijeci ove se godine upisalo 20 novih studenata te ih ukupno 120 polazi studij. Od tog broja, 46 je bogoslova koji borave u sjemeništu „Ivan Pavao II.“. Ove je godine prijavljeno 12 novih bogoslova, 9 ih se upisalo zajedno s prvom godinom studija, a trojica su na višim godinama studija odlučili pristupiti u bogosloviju.

Pastoralna teologija i pastoralna praksa u dijalogu – izazovi i perspektive bio je naslov predavanja koje je održao dr. Vranješ istaknuvši pritom važnost usklađivanja teorije i djelova-nja. „Pastoral se u najširem smislu riječi promatra kao spasenjski odnos Crkve prema svijetu. Prvo od pitanja koje je u ovom kontekstu potrebno obraditi svakako je pitanje potrebe jedne zasebne teološke discipline koja bi se na eksplicitan način bavila pastoralom“, rekao je Vranješ uvodeći u temu. To je relativno novija znanstvena teološka disciplina, a snažan zamah znan-stvenom teološkom pristupu pastoralu dao je Drugi vatikanski sabor.

„Pastoralna teologija, s jedne strane, mora biti dosljedna u uklapanju današnje pastoralne stvarnosti u dinamiku tradicije Crkve, a s druge strane toj istoj stvarnosti ne može pristu-pati na način kako se to činilo u proteklim stoljećima i to u prvom redu zbog promijenjene društvene i kulturalne situacije koja zahtjeva osuvremenjenje pastoralnog pristupa. Od Crkve se očekuje da prepoznaje znakove vremena, da ih razlučuje, prosuđuje i propituje, te djelu-je u skladu s dometima tog razlučivanja.“ Objasnio je kako je pastoralna teologija teološka disciplina koju se može definirati kao “teološku teoriju crkvene prakse,“ a koja znanstveno reflektira nad stvarnošću crkvenog djelovanja. „To znači da je i objekt ove discipline pravi teološki objekt znanstvenog karaktera. U tome se smislu od ove discipline ne mogu očekivati recepti, već znanstveni teološki doprinos u unaprjeđenju pastorala. Pastoral nije poput nekog “predmeta“ kojemu bi se moglo pristupati na nediferenciran način, on zahtjeva specifičan i kvalificiran teološki pristup, kao i specifičnu metodu, što mu omogućuje ova disciplina“, zaključio je Vranješ.

Nadbiskup Devčić u propovijedi je potaknuo profesore, studentice i studente da svoje znanje stečeno na studiju Teologije po uzoru na sv. Franju Asiškog iskoriste na do-brobit Crkve. “No, da bismo joj mogli pružiti tu dragocjenu pomoć, potrebno je da,

poput sv. Franje, postanemo maleni, ponizni i siromašni, jer samo takvi možemo prihvatiti Božju objavu u Isusu Kristu i drugima je uvjerljivo prenijeti.” Nadbiskup je istaknuo kako su izazovi pred kojima stoji Crkva i danas brojni i veliki, a treba ih prepoznavati čitajući znakove vremena. “I danas se traže oni koji će privi živjeti ono što naviještaju drugima; i danas vlada velika vjerska nepoučenost, stoga su nam potrebni autentični učitelji vjere; i danas mnogi žele ići putem svetosti i zato traže duhovne vođe; i danas je potrebno razvijati „laičku duhovnost“, koja će biti u stanju evangelizirati svjetovnu stvarnost, posebno sve mnogoljudnije gradove; i danas su Crkvi potrebni pokretljivi propovjednici i misionari, koji se ničim neće dati omesti u nastojanju da budu ondje gdje ih Crkva treba; i danas je potreban dijalog razuma i vjere, zbog čega treba, poput prosjačkih redova u srednjem vijeku, hrabro ući u suvremene sveučilišne i kulturne arene. Zato pokušajmo ovu akademsku godinu i sve godine studija tako iskoristiti da možemo doista odgovoriti potrebama Crkve, koja u ovu ustanovu i u sve nas gleda s velikim očekivanjima i nadanjima”, zaključio je nadbiskup Devčić.

Dr. Nikola Vranješ je objasnio kako je pastoralna teologija teološka disciplina koju se može definirati kao “teološku teoriju crkvene prakse,“ a koja znanstveno reflektira nad stvarnošću crkvenog djelovanja.

16 B

roj 8

/435

201

0.MEDICINSKI KUTAK

Znoj se stvara u žlijezdama znojnicama. Ove žlijezde su građene od klupka žljez-danih stanica koje se nalazi u dubljim di-

jelovima kože i izvodnog kanala koji vodi znoj na površinu kože. Izvodni kanal na površini kože završava sitnim otvorom koji nazivamo “pora”. Smatra se da na tijelu ima od dva do četiri milijuna žlijezda znojnica. Ima ih najviše na tabanima, dlanovima i pazu-sima, a najmanje na koži kukova. Njihova aktivnost je pod kontrolom vegetativno-ga ili tkz. nevoljnog perifernog živčanog sustava. Dakle znojenje nije pod utjeca-jem naše volje.

Utječe na svakodnevne aktivnosti

Hiperhidroza je stanje kada se zbog pojačanog rada žlijezda znojnica tije-lo prekomjerno znoji. To može postati ozbiljan problem, jer utječe na svakod-nevne aktivnosti i kvalitetu života - ne-ugoda, stalno presvlačenje, tuširanje, vlažni dlanovi.… . Problem može biti toliko izražen da je manifestan i u zim-skim mjesecima. U najtežim slučajevima se oso-be koje pate od hiperhidroze počinju povlačiti u sebe i izbjegavaju druženje. Uz uobičajene probleme, zbog pojačana vlaženja kože mogu se javiti i komplikacije. Česte su bakterijske ili gljivične upale kože, koje nastaju kao posljedi-ca bakterijske razgradnje znoja i površnog sloja kože. Pojačano znojenje na tabanima može biti praćeno neugodnim mirisom.

Danas nam još nije u potpunosti poznato zbog čega nastaje hiperhidroza. Pretpostavlja se da je riječ o poremećaju djelovanja živčanog

sustava odgovornog za lučenje znoja. Veliku ulogu igraju i nasljedni faktori. Naime preko 50 posto oboljelih navodi slične poremećaje kod članova svoje obitelji. Uobičajeno se dakle hiperhidroza javlja tijekom pojačana fizičkog rada, kod debljih osoba, u klimakteriju, u vrućoj

i vlažnoj klimi (u sparno vrijeme je znojenje po-sebno izraženo) .... . To nazivamo fiziološkom hiperhidrozom, jer u tim slučajevima štiti orga-nizam od pregrijavanja. No kada se osoba nepri-mjereno situaciji i pojačano znoji to može biti znak nekog poremećaja ili neke bolesti

Može biti znak teže bolestiLokalizirani oblik obično se javlja kod

zdravih osoba u području dlanova, tabana ili is-pod pazuha. Smatra se da od toga pati oko tri posto stanovništva. Podjednako su zastupljena

oba spola. Najčešće se javlja između 25. i 60. godine.

Generalizirana hiperhidroza pak može biti znak neke bolesti. Simptomatska hiper-hidroza javlja se kao jedan od simptoma neke druge bolesti (poremećaj žlijezda sa unutraš-

njim lučenjem, bolesti središnjega živča-nog sustava, zloćudne bolesti), a može nastati i u stanjima kao što su kardiova-skularni poremećaji, hipoglikemija ili re-akcija na uzimanje nekih kemijskih tvari (lijekovi, alkohol, nikotin, kofein). Kad hi-perhidroza nije simetrična, postavlja se sumnja na oštećenje živčanog sustava. Pojačano znojenje može biti uzrokovano i psihičkim stresovima, te tada govorimo o emocionalnoj hiperhidrozi.

S obzirom na lokalizaciju, razliku-jemo pazušnu i hiperhidrozu predjela dlanova i tabana. Pazušna hiperhidro-za obično je provocirana stresom. Koža pazuha postaje vlažna, znoj se cijedi, a odjeća je namočena. Zbog odlaganja soli iz znoja odjeća se oštećuje. Veličina znojne mrlje na odjeći obično je dobar

pokazatelj stupnja poremećaja. Hiperhidroza dlanova manifestira se pojavom crvenila i hlad-noće dlanova zbog pojačana hlađenja nakon is-paravanja znoja. Između prstiju ruku mogu se naći kapljice znoja, koje u krajnjim slučajevima mogu padati s ruku. Hiperhidroza stopala slična je kao i na dlanovima, a potencirana je uskom obućom koja ne dopuštva isparavanje. Kao posljedica javlja se oštećenje kože s poja-vom bjeličastoga ili žućkastoga rožnatog sloja. Bakterije razgrađuju vlažni rožnati sloj tabana. Zbog toga mogu nastati sitne ranice, a olakšan je i nastanak bakterijskih i gljivičnih infekcija.

Hiperhidroza - prekomjerno znojenjeZnojenje je vrlo bitno jer regulira tjelesnu temperaturu, a dijelom pomaže organizmu i da se riješi štetnih tvari. Da nema znojenja došlo bi tijekom fizičke aktivnosti do povišene tjelesne temperature ili tijekom prekomjernog izlaganja suncu do takvog porasta tjelesne temperature koji nebi bio izdrživ. Isparavanjem znoja s površine tijela, organizam se hladi i tako se sprečava njegovo pregrijavanje.

kako si možemo pomoći

Želite li spriječiti neugodan tjelesni miris i pretjerano znojenje nosite odjeću i obuću od prirodnih materijala poput pamuka i kože. Bitnu ulogu igra redovita higijena. Češće se tuširajte kako biste uništili bakterije koje uzrokuju neugodne mirise. Dobar puder također pomaže protiv neugodnog mirisa. Pazusi, koji se najviše znoje, neka vam budu obrijani i što više suhi, kako biste spriječili razvoj bakterija kojima odgovara vlažna okolina. Savjetuje se nošenje šire odjeće kako bi zrak slobodno cirkulirao uz tijelo, te nošenje komotne obuće.

Važna je i pravilna prehrana. Treba izbjegavati namirnice koje uzrokuju pojačano znojenje poput kave i čokolade. Također izbjegavajte začinjenu i jako vruću hranu.

Lokalna terapija s ciljem upijanja vlage, ublažavanja neugodnog mirisa i zatvaranja izvodnih kanala provodi se antiperspirantima. Deodoranti i antiperspiratni djelotvorni su ako se nanesu na depilirani pazuh i uvijek suhu i čistu kožu, prethodno njegovanu kremom. Negativna strana ovih pripravaka je što mogu izazvati alergijske reakcije. Kod nasljedne hiperhidroze stanje se nastoji ublažiti korištenjem preparata koji izazivaju mehaničku blokadu izvodnih kanala znojnica kao npr. metalne soli i aldehidi - pažnja: ove preparate koristite samo po preporuci i uz konzultaciju sa Vašim obiteljskim liječnikom ili sa specijalistom dermatologom. Primjena ovih preparata se savje-tuje tijekom noći, dok znojnice uglavnom miruju.

Kod izrazito teškog poremećaja, kad ne pomažu ljekoviti pripravci, problem se pokušava riješiti na druge načine koji su u domeni liječnika - posebno liječnika specijaliste dermatologa. Osobe koje pate od hiperhidroze svakako se moraju javiti na pregled kod svog obiteljskog liječnika, koji će na temelju pregleda odrediti odgovarajuću terapiju i eventualno potrebnu dodatnu dijagnostičku obradu.

17 B

roj 8

/435

201

0.

CRKVENA GLAZBA

Priredila: Andrejka Srdoč

Nakon drugog vatikanskog koncila pojavila su se dva razmišljanja: liturgičari neglaz-benici poslije koncila htjeli su dokinuti

sve crkvene zborove jer nisu vidjeli u njima smi-sla, nego neka narod sve pjeva. Naprotiv, glaz-benici neliturgičari htjeli bi neka sve ostane „po starome“, samo neka zbor pjeva, a narod pasivno prisustvuje i sluša kao što je bilo prije Koncila. Tako postavljen problem pogrešan je i kod jed-nih i kod drugih, a u praksi dovodi do neugod-nih posljedica. Jedni i drugi su tražili opravdanje svojih tvrdnji u koncilskim i postkoncilskim do-kumentima.

Ali Crkva ne želi ekskluzivizam. Ona hoće da narod aktivno sudjeluje kod pjevanja, i nikad nije došla na pomisao da dokine pjevačke zborove i njihovo sudjelovanje kod svečane službe Božje. Sveta misa je po svojoj naravi obred zajedništva. Svatko od prisutnih u njemu mora sudjelovati i ima svoju ulogu.

Saborska konstitucija „Sacrosanctum Conci-lium“ o svetoj liturgiji kaže: „Liturgijski čini nisu privatni čini nego bogoslužje Crkve koja je „otaj-stvo jedinstva“ (br. 26). Svećenik – celebrant po sakramentu sv. reda kao predstavnik Krista u ime Kristovo predsjeda liturgijskom činu. Zatim po službenoj dužnosti dolaze „… ministranti, či-tači, tumači i oni koji pripadaju pjevačkom zbo-ru, koji također vrše pravu liturgijsku službu“. Treći i posljednji po redu koji aktivno sudjeluju kod svetih obreda jesu pobožni vjernici. Oni su po sakramentu krštenja pozvani i imaju pravo i dužnost, kao članovi mističnog tijela kojemu je glava Krist, aktivno sudjelovati kod svetih čina:

„Neka se za što djelatnije sudjelovanje vodi bri-ga o usklicima puka, odgovorima, psalmima, pripjevima, pjesmama…“ (Konst. SC. Br. 30). Li-turgijska piramida kojoj je svećenik – celebrant vrhunac a vjernici temelj mnogo je savršenija i jača kad je po sredini čvrsto povezuje dobar pje-vački zbor vršeći svoju ulogu da pomaže vjerni-cima tamo gdje trebaju pomoć i da ih zamijeni tamo gdje im treba zamjene.

Instrukcija Musicam Sacram ističe kako je uloga crkvenih pjevačkih zborova poslije obnove još mnogo važnija. Pjevački zbor

osim što mora znati lijepo i pravilno otpjevati svoj specijalni repertoar, mora dobro predvoditi pjevanje vjernika. Pjevači u ovom slučaju preuzi-maju ulogu odgojitelja – što im nalaže Koncil – i to moraju savjesno izvršiti kao svoju specijalnu misiju. Instrukcija MS govori o ulozi pjevačkih zborova u liturgijskim činima a saborska konsti-tucija SC utvrdila je da pjevači vrše pravu litur-gijsku službu (br. 29).

Neka pjevački zborovi svuda u potpunosti zauzmu svoju ulogu radi veličanstvenosti kulta, i neka se ustanove ondje gdje ih nema, pa i u malim župama (usp. Instrukcija MS br. 19b). Nji-hov cilj je voditi i podupirati pjevanje vjernika i zamijeniti ih u onim napjevima i okolnostima u kojima skup vjernika ne može ili nije u moguć-nosti otpjevati. Uza sve to preporučujem da pje-vački zborovi paze i poštuju ono što propisuje instrukcija MS br. 16 i 20, da vjernici ne budu spriječeni, pače neka budu favorizirani na sve načine da otpjevaju ono što spada na njih.

PJEVAČKI ZBOR U SVEČANOM BOGOSLUŽJU

Pastoralni značaj crkvene glazbe U naše današnje doba mladi se lako udaljuju od Crkve, župnika,

vjerskog života… Okupirani školom, radom, izvan nastavnim aktivnostima nemaju slobodnog

vremena da se posvete religioznim problemima. Ali velika ljubav

za pjevanjem preko pjevačkih zborova mlade će približiti Crkvi,

zainteresirati ih za vjeru, i osim glazbene može im pružiti i duhovnu

formaciju.

* * *Trostruka je uloga crkvenih

pjevačkih zborovaPrema instrukciji MS pjevački zbor

mora promicati aktivno sudjelovanje vjernika u pjevanju (br. 19).

Pjevački zbor mora se brinuti da pravilno izvode dijelove koji na

njih spadaju i to prema različitim vrstama pjevanja (br. 19).

Pjevački zbor treba njegovati gregorijanski koral, klasičnu i

modernu polifoniju s pratnjom ili bez pratnje instrumenata: pravu

umjetnost koja posjeduje sva sredstva da podiže duše vjernika,

da pobožno sluša i prinese ono najljepše što duša umjetnika može

darovati Bogu.

* * * Pjevački zbor je liturgijski skup čiji članovi kao ministranti celebranta imaju glazbeno liturgijski zadatak

izvoditi pjevanje, koje po svojoj posebnoj naravi i umjetničkoj vrijednosti ne mogu izvesti ni

celebrant ni skup pobožnih vjernika. Uloga pjevačkih zborova

poslije Koncila još je veća, jer „njihova je zadaća porasla i postala

još važnijom“ (Br. 19). Instrukcija MS kaže: „Za sjajniji oblik svetih

čina treba sačuvati glazbene kapele koje se nalaze u bazilikama, stolnicama, samostanima i drugim

većim crkvama, i koje su tokom stoljeća zaslužile velike pohvale što su sačuvale i gajile glazbeno blago

neprocjenjive vrijednosti…“ (20).

Jedan od zapaženih događaja koji će ući u povijest Riječke nadbiskupije bio je glazbeno animiranje završnog Euharistijskog kongresa na Trsatu na kojem je pjevao zbor od 300 pjevača iz dvadeset župa naše nadbiskupije.

Ujedinjeni zborovi dokazali su da ima smisla zajednički trud i tako dobro uvježban zbor unio je osjećaj veličanstvenosti u euharistiji. Čovjek je dužan Bogu dati sve što zna najplemenitije i može najdostojanstvenije.

Koja je uloga pjevačkih zborova kod svečanih liturgijskih čina, a koja skupa pobožnih vjernika?

18 B

roj 8

/435

201

0.OBITELJSKI PREDAH

Iz prošlosti Rijeke

Jubilej tunela na BrajdiciSlavimo sto desetu godišnjicu tunela na Brajdi-

ci. Želja Mađarskih vlasti uvijek je težila izlasku dr-žavnih željeznica na more, zato su izgradili prugu Budimpešta - Zagreb - Rijeka 1865. godine, a na-stavak za Rijeku 1873. Promet je postajao sve gušći na riječkoj obali pa da se to izbjegne došlo se do zamisli rasteretiti obalu i tunelom doći do Brajdice i Delte.

Već 1897. godine odlučeno je izgraditi sušački kolodvor, koji je kasnije postao glavni budući da je grad podijeljen između različitih država. Tunel je izgrađen u obliku spirale zbog skučenog terena i visinske razlike. Radovi su završeni 1900. godine, a u ono doba bio je najdulji tog tipa u Europi.

Odmah po otvorenju pojavio se problem s di-mom jer lokomotive su bile ložene ugljenom. Bilo je dosta nesreća i gušenja dimom. Rješenje je pro-nađeno izgradnjom dimnjaka koji je i danas vidljiv u parku na Trsatu.

Od 1941. do 1945. tunel je služio talijanskom okupatoru kao skladište. Završetkom Drugog svjet-skog rata otvorena je ponovno pruga Rijeka - Za-greb, ali preko Brajdice, budući je željeznički most preko Rječine bio porušen. Tijekom godina izgra-đen je most na Školjiću, a došlo je i do elektrifikaci-je tunela i pruge 1953. godine.

Ispovijed

Ponekad moraš ispričati tu prelijepu priču koju u sebi nosiš. Jer ti se čini da će ona tako oživjeti i da će se sve ponovo zbiti.Svakom će tvojom riječju oživljavati susreti,smijeh i razgo-vori.Priča.Ne možeš reći bilo kome.

Dok stojiš na tom mjestu,bijelom i čistom,čini ti se da može otpočeti povjeravanje kojemu je tu početak i kraj.A ovdje je toliko ljudi.Nemire nji-hove osjećaš kožom,slutiš suze i tugu.Tako su različiti,ali potrebni iste one ljubavi.

I zrak je bijel.Od vrućine lagano titra.Bijela omaglica.Neka pomirenost sputava pokrete,ali čini se da je ovo mjesto za ispovijed.I da se tu kazuje i sreća i tuga.Tako je čisto i bijelo da će i riječi biti takvima,od početka do kraja.

U moru ljubavi pronalazi te majka bolesnog dječaka i odabire baš tebe kako bi ti povjerila brigu o njemu dok ispovijeda svoju priču.I gle-daš to dijete kao i toliku djecu dosad ,tih,udaljen život,zatvoren u sebi samom,a opet dar.

I odjednom prestaje biti važna tvo-ja priča,i ona lijepa i ona potrebna savjeta.Sve je tako daleko.Život je tu,u tom bolesnom dječaku,iskušenju,ljubavi i žrtvi nečijoj.

Sama sebe osuđuješ za sebičnost.I nema ni-kog tko će ti reći suprotno.

Samu sebe osuđuješ za površnost.Ima li ikog tko će posvjedočiti drugačije?

Neću ispripovijedati priču,ni onu lijepu,ni onu koja me boli.Sve su me misli ostavile.U po-gledu na nečije bolesno dijete,na ručicu zau-stavljenu u vrućem ljetnom zraku,moja priča,i lijepa i tužna,prestaje biti važnom.

U tom moru ljudi ta je žena mene odabrala da mi povjeri ono što voli najviše,što je njene ljubav,bol,nada,žrtva i život.

Daleko su sada misli koje mene zaokuplja-ju.Netko me je odabrao za ljubav.Nije li to do-voljno?

Vrući ljetni dan.Bijela omaglica.I na brdu križ.Kako ću osjetiti svoj kad ih je oko mene to-liko?

Pa iako je priča ostala u meni,sebičnost me polako napušta.

Sandra Oršanić Šimunić

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

Imati se s kime držati za ruke

“Ti u ruci držiš moju sudbinu.”(Ps 16,5)

Rabin Harold Kushner gle-dao je djecu koja su na obali pravila kule od pijeska.

Kada su upravo dovršili kule za koje su potrošili dosta vreme-na i strpljenja, došao je val i raz-bio kule. A djeca su se primila za ruke i počela se smijati. Malo zatim ponovno su započeli praviti kule.

Rabin je kazao: Ova djeca su me naučila veoma važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, su kule u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo gradili s tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke.

Dario Miletić

19 B

roj 8

/435

201

0.

Tehnika koja nas opčinjava već nekoliko stoljeća može sve, u svom mrtvom svijetu, iza za-

vjese života. Može naša tehnika sve, u svojoj hladnoj pustinji, bez bogatstva živih oblika, bez topline i svjetla sve-mira, bez glave, srca, duše i osmjeha.

Tako gola, smrznuta i nepokretna tehnika je, prema mišljenju većine svojih tvoraca i korisnika, samo po sebi moralno neutralna: niti smanjuje niti povećava naše ljudske mane i vrline, niti bolje niti lošije zadovoljava naše ljudske potrebe.

No je li baš tako? Ja osobno, kao svojevrstan moderator stavova Golijata i Davida, smatram da nas samo korištenje tehničkih sredstava – prema osobnom slobodnom izboru – dovodi u napast kršenja temelj-nih ljudskih načela, da nas potiče na sukobljavanje s izvornim naravnim zakonima.

A kako sama tehnička sredstva nemaju ni volju ni slobodu izbora, ona i ne mogu biti kriva za naše grijehe, kao što ni prvim ljudima stablo spoznaje dobra i zla nije bilo krivo za njihov prvi grijeh.

Ali kad tehničko sredstvo, koje je djelo kolektivnog uma, osobno koristimo da se odvajamo od drugih osoba, tada nam ono pravi nered i umanjuje sreću. Tako su sve koristi koje je automobil u prošlom sto-ljeću – u procesu individualizacije – učinio za čovjeka mnogo manje od ukupnih šteta. Međusobno udaljavanje automobilom u jednom stoljeću čovjek je platio s mnogo više ljudskih žrtava nego međusobno približa-vanje nogama u svim prethodnim stoljećima.

Prije automobila na putu je mogao stradati samo od udara groma, a danas i od njega i od mnoštva tehničkih i ljudskih udara. Štetne učinke u našem odnosu sa svijetom, naravno druge vrste i na drugi način, može-mo očekivati i od korištenja mobitela.

Pogledajmo kako to izgleda sa stajališta Golijata i Davida.

2. dio, Korištenje mobitela

Razgovor između dva GlasaPiše: Zlatko Kurtović

Mobitel i Golijat

Ti svakoga trenutka stvaraš vlastitu stvarnost… (N. D. Walsch)

Vremena ima malo, život traje kratko. To je gola činjenica od koje polazi svako moje razmišljanje o korištenju mobitela. Zapravo, s ovog stajališta ne treba o tome ni razmišljati, to je nepotreban gubitak vreme-na. Ali kad već moram, onda ću to i pojasniti.

Vrlo kratko, u dužini SMS poruke.Dakle, čovjek je stvorio mobitel da mu služi za razgovor s udaljenim

ljudima, bez obzira na mjesto gdje se nalaze. Na čitavom globusu. A tu je potencijalnih sugovornika vrlo mnogo i što god ih više memoriram u svoj mobitel, vremena je sve manje za razgovor. Vrijeme postaje dragocjeno, postaje novac kao nikad prije.

Stoga je prava je sreća taj SMS. Ne moramo ni razgovarati, dovoljno je izraziti stav i namjeru. Zašto bi naši razgovori bili dvosmjerni.

No ako naslutim neku korist, onda ću razgovarati. Pritom ne mo-ram sugovorniku stegnuti ruku, odglumiti osmjeh, razmišljati o njegovim smicalicama. Sve što imamo jedno drugom reći mora stati u nekoliko sekundi ili minuta. Moj sugovornik zna da sam dostupan mnoštvu drugih ljudi i da mi svatko među njima može ponuditi veću korist.

I potaći me da ga nazovem kasnije. Ne znam ishod, ali znam da moram dobro odigrati upravo taj trenutak.

Sve se događa u jednom trenutku.

Mobitel i David

Onog trenutka kada imam osobu ispred sebe, rasterećen sam teologije. Doživljavam tu osobu kao stvarnost. (Z. Sudac)

Istina, vremena ima malo, ali postoji i vječnost, nemjerljiva i nespo-znatljiva u našim vremenskim okvirima. No vječnost je stajalište s kojeg promatram sve, pa i vrijeme koje prolazi. Pa i mobitel koji mi pomaže da ga bolje koristima, za drugu osobu.

U stvarnosti.Za razliku od brata Golijata ja hoću živog čovjeka kakvog je stvo-

rio Bog, neću neživu spravicu koju su proizveli ljudi. Hoću sliku i prili-ku Boga, neću kutijicu koja emitira ljudski glas. Neću čovjeka kojem ne mogu stegnuti ruku, i kojeg ne mogu pogledati u oči.

Neću čovjeka svedenog na Glas. Neću razgovor između dva Glasa.Neću glas koji je nalik glasu nepoznatih ljudi, ili davno preminulih

ljudi koje više nikad neću sresti. Ili glasu iz filmske radnje koja se nikad nije dogodila. Jednostavno, ne želim fikciju nego osobu i stvarnost.

I mobitel koji služi tome.

Rezime

Ključ za provođenje samovolje vlasti sužava komunikaciju tako da poje-dinac zna samo mali djelić cijele istine. (L. Mumford)

Golijat doživljava svoj mobitel kao idealno sredstvo za kreiranje stvarnosti bez drugih ljudi.

I virtualnu trgovinu s njima. Jezikom novca.David u svom mobitelu vidi upravo ono što on jest, spravicu za bolje

korištenje vremena. S drugim ljudima, u stvarnosti. Jezikom ljubavi.

DJELA TIJELA I PLODOVI DUHA

Ja hoću živog čovjeka kakvog je stvorio Bog, neću

neživu spravicu koju su proizveli ljudi

PRIČA O MOBITELU

“

“

“

20 B

roj 8

/435

201

0.GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Senj

Za 75 godina katedralnog zbora u Senju blagoslov Pape

Gospić

Značaj župne katehezeU ponedjeljak 30. kolovoza u Gospiću je u zgradi Ordinarijata održan

tradicionalni susret vjeroučitelja Gospićko-senjske biskupije. Tom prilikom biskup Mile Bogović uručio je kanonski mandat 16 vjeroučitelja, jedan na neodređeno vrijeme, a preostalih 15 na određeno vrijeme za jednu katehet-sku godinu od kojih su troje svećenici i jedan bogoslov. Predstojnik Katehet-skog ureda Nikola Turkalj je istaknuo značaj rada i djelovanja vjeroučitelja pogotovo za narednu pastoralnu godinu koja je u znaku župnih suradnika odnosno župne kateheze.

Biskup Bogović je vjeroučiteljima poručio da su oni pravi prenositelji vjere jer se često u obitelji ne događa potrebni prijenos vjere na najmlađe. Zato je i cilj ojačati župnu katehezu ta zbog toga su na ovaj susret pozva-ni i župnici. Zatim je povjerenik za župnu katehezu u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji dr. Stanislav Šota predstavio strukturu i organizaciju župne ka-teheze u njihovoj nadbiskupiji. Kako katehiziramo, takvu župnu zajednicu imamo, zaključio je dr. Šota.

Vjeroučitelj Davor Samadan je iznio iskustva u župnoj katehezi Đako-vačko-osječke nadbiskupije ukazavši na potrebu uključivanja svih vjerouče-nika u četiri bazične zajednice, prvopričesnike za uzrast od 2. do 5. razreda te liturgijsku, biblijsku i ministrantsku bazičnu zajednicu za uzrast od 5. do 8. razreda a za koje već postoje i tiskani priručnici.

Generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić je dao osvrt na provedenu anketu o provođenju župne kateheze po župama Gospićko-senjske biskupije. Rezultati govore da su župni vjeronauk provodi u samo u tri župe. Najavivši skore susrete, mons. Šporčić je istaknuo potre-bu da svi oni budu prožeti duhovnom temom o župnoj katehezi.

Z. R.

Otočac

Vjeroučitelji o kvalitetnijoj nastavi vjeronauka

U subotu 25. rujna u Srednjoj školi u Otočcu održano je prvo stručno vijeće vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola s prostora Gospićko-senjske biskupije u novoj katehetskoj godini 2010/11. Nakon pozdrava domaćina, voditelja županijskog stručnog vijeća za srednje škole prof. Darija Košćaka, molitveno-meditativni uvod imala je Danijela Klepić.

Stručno predavanje na temu „Pedagoško-psihološki preduvjeti u nasta-vi vjeronauka“ održao je ravnatelj Prve osnovne škole iz Ogulina prof. Zvon-ko Ranogajec. Na temelju iskustva zadnjih 20 godina ukazao je na pedagoš-ke kompetencije koje su potrebne vjeroučiteljima da bi njihova interakcija u razredima u odgojno-obrazovnom procesu bila što je moguće uspješnija te ukazao na važnost pojedinih didaktičkih principa. Posebno je istaknuo važnost stažiranja i uloge mentora te značaj kvalitetnog pripremanja za nastavu, stručnog usavršavanja, ocjenjivanja i vladanja pedagoškom doku-mentacijom i zakonodavstvom. Voditeljica stručnog vijeća za osnovne škole prof. Ana Biondić koja je sudjelovala prošlog ljeta s vjeroučiteljima Riječke nadbiskupije u Izraelu na edukacijskom seminaru o holokaustu u centru Yad Vashem dala je presjek nastanka moderne izraelske države, nastanka cioni-stičkog pokreta i holokausta. Slijedio je rad u radionicama i rasprava.

Na koncu je informacije iz Katehetskog ureda vjeroučiteljima prezenti-rao predstojnik Nikola Turkalj. Svi mi radimo u Kristovoj školi za što se mo-ramo dobro pripremiti. Nema opstanka vjeronauka bez vezanosti uz Crkvu, zaključio je predstojnik Turkalj te najavio duhovne vježbe na Krasnu od 22. do 24. listopada.

Z. R.

Gospić

Primanje biskupa Bogovića za Vatrene 98 i Reprezentaciju svećenika i humanitarni nogometni susret

U četvrtak 9. rujna u biskupskom ordinarijatu u Gospiću održano je primanje biskupa Mile Bogovića za sudionike humanitarnog nogometnog susreta između reprezentacije „Vatrenih 98“ i reprezentacije svećenika. Susret je kao i prethodnih godina uoči proslave Dana hrvatskih mučenika organizirao Caritas Gospićko-senjske biskupije.

Nakon što je ravnatelj Caritasa biskupije vlč. Luka Blažević predstavio aktere humanitarnog susreta, tajnik Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić je podsjetio na čestu vezanost vatrenih i Crkve. Tajnik Srebrić je ukazao da su hrvatski nogometaši apsolutno najbolji promicatelji Hrvatske u svijetu.

Izbornik Reprezentacije svećenika vlč. Krešimir Žinić je ukazao na zadovoljstvo da svećenici svojim redovitih nastupima u Gospiću doprinose pro-moviranju plemenite ideje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

Na kraju je biskup Bogović zahvalio Caritasu i HNS-u na organizaciji ovog susreta. Volje u narodu ima dosta samo je pitanje kao ju iskoristiti i usmje-riti. Crkvu i sportaše je usporedio po tome što su uvijek uz narod te jedni i drugi pronose njegovu volju. Na kraju je čelništvu HNS-a poklonio svoju novu knjigu „Žao mi je naroda“ , prvim strijelcima u povijesnoj utakmici pred 20 godina 17. listopada 1990. godine Aljoši Asanoviću i Ivanu Cvjetkoviću monografiju biskupije, a svi sudionici susreta dobili su novi kalendar biskupije za 2011. godinu kao i DVD o Lici Jakova Sedlara.

Susret je završio pobjedom „Vatrenih 98“ 3:1 golovima Stanića, Koznikua i Vlaovića, dok je za svećenike izjednačujući gol postigao Zlatko Relota udarcem glavom. Kod svećenika se posebno istaknuo vratar Marinko Jelečević koji je vatrenima skinuo tri čista gola. Sudili su jedini lički prvoligaški sudac mladi Željko Frković dok su pomoćni bili Ivica Radošević iz Gospića i Stipe Lulić iz Ličkog Osika

Senj kao višestoljetno biskupijsko središte sve do 1969. godine bio je sjedište biskupa, imao sjemenište, sjedište kaptola pa tako i katedralni zbor. Zbor sv. Cecilije kontinuirano djeluje u Senju od 1935. godine i jedan je od najboljih pokazate-lja senjske crkvene tradicije. To je bio i razlog da je sveti otac Benedikt XVI. povodom 75. obljetni-ce osnutka i djelovanja katedralnog zbora uručio župi Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Senja svoj Apostolski blagoslov katedralnom zboru. Isto tako ovo veliko priznanje dobila je za 50 godina konti-nuiranog rada i djelovanja u katedralnom zboru sv. Cecelije pjevačica Vera Masarini Car.

Ova velika priznanja uručio je prilikom opro-štaja na svojoj zadnjoj misi u župi Senj župnik i de-

kan senjski i prepozit senjskog kaptola preč. Mile Čačar voditelju katedralnog zbora Ivanu Prpiću Špiki i Veri Masarini Car u prepunoj senjskoj kate-drali u nazočnosti Gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića. Time je ukazano na značaj katedralnog zbora kao nositelja crkvenog zborskog pjevanja ne samo u Senju već i čitavoj biskupiji jer ovaj zbor čini nukleus združenog zbora biskupije na mnogim liturgijskim svečanostima biskupije od proslave Dana hrvatskih mučenika na Udbini pa do proslava zaštitnice biskupije Gospe od Krasna i sv. Jakova gdje su uz senjske crkvene pjevače u glavnim ulo-gama orguljaš Milan Dučić i voditelj zbora te pjevač solista Ivan Prpić Špika.

Zvonko Ranogajec

Zvonko Ranogajec

21 B

roj 8

/435

201

0.

Ogulin

Biskup Bogović na proslavi Uzvišenja sv. Križa i 510. rođendana Grada

„Pogled na križ ljekovit je jer od njega dolazi spasenje i otkupljenje“, istaknuo je središnju misao na proslavi 510. rođendana grada Ogulina i blagdana Uzvišenja sv. Križa, župnog patrona starije ogulinske župe gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Dok su pogani razapinjanje na križ smatrali najsramotnijim činom, Isusova smrt na križu stva-ri u potpunosti mijenja. Križ je postao naše blago i izraz spasenja, a patnja pod svakodnevnim križem ljudima po-staje izraz blagoslova. Oni pak koji odbacuju križ postaju teret društvu i bližnjima. Patnjama pod križem hrvatski narod je muke pretvorio u nešto vrijedno, te zlatni križ krbavskih biskupa na Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini

postaje simbol spasenja. Sva patnja Hrvata na stratištima i jamama utkana je u spasenje i budućnost hrvatskog naroda, zaključio je biskup Bogović.

Misno slavlje počelo je svečanim ophodom središtem Ogulina u kome su nazočile brojne udruge. Uz predvoditelja, biskupa Bogovića na misi su koncelebrirali brojni župnici župa Ogulinskog dekanata. Na kraju mise biskup Bogović svečano je dekanu Rogiću uručio naslov monsinjora kojim ga Sveti Otac papa proglašava jednim od svojih kapelana.

Biskup je nazočio na svečanoj sjednici gradskog vijeća Ogulina na kojoj je Ogulin istaknuo kao grad koji je od svih gradova u Hrvatskoj dao najveći doprinos gradnji Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, a u čelništvu grada Ogulina biskup vidi one koji najbolje razumiju interese crkve. Grado-načelniku Ogulina Nikoli Magdiću uručio je poklon, svoju zadnju knjigu „Žao mi je naroda“. Tom prilikom je nazočnog potpredsjednika Hrvatskog sabora i kuma grada Ogulina Vladimira Šeksa ista-knuo kao dobrog suradnika na pravničkoj liniji kod gradnje Crkve hrvatskih mučenika dok je bio za vrijeme funkcije predsjednika Hrvatskog sabora supredsjedatelj GO za gradnju CHM.

Zvonko Ranogajec

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Dan policijePolicijski službenici Policijske postaje Otočac, tradicionalno su ususret svetkovini svoga zaštit-

nika sv. Mihovila, svečano obilježili svoj dan. Kao i uvijek, najprije su se prisjetili onih koji su dali svoje živote u obrani domovine, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća u gradskom grublju Otočac kod glavnog križa, u 10.30 sati, a vijence i svijeće su položili osim djelatnika PP Otočac i njihovog načelnika Mladena Kranjčevića i župan Ličko-senjski Milan Jurković, gradonačelnik Otočca Mario Barković, izaslanstvo HV, udruga proizišlih iz Domovinskog rata HVIDR-a, UHDDR-a i roditelji po-ginulih policajaca.

Službu riječi i odrešenje grijeha vodio je mons.mr.Tomislav Šporčić, generalni vikar biskupije i Otočki župnik.

U crkvi Presvetog Trojstava služena je sveta misa zadušnica za sve poginule branitelje policajce u Domovinskom ratu.

Josipdol

Nacionalni susret križara Hrvatske u

Josipdolu

U Josipdolu je tijekom subote i nedjelje 11. i 12. rujna održan ovogodišnji nacionalni susret križara Hrvatske. Nakon što su nazočili proslavi Dana hrvatskih mučenika na Udbini, u popodnev-nim satima održan je u sportskoj dvorani Osnovne škole Josipdol radni dio susreta. Uz domaćinstvo mjesnog križarskog društva Dragutin Fifka iz Jo-sipdola kao i mjesnog župnika vlč. Petra Šporčića u Josipdolu se okupilo stotinjak križara iz sedam križarskih organizacija iz Slatine, Požege, Oguli-na, Josipdola, Karlovca, Zagreba i Gospića na čelu s predsjednikom Križarske organizacije Hrvatske Darija Burjana, pomoćnika postulature bl. Ivana Merza Zlatka Lukeža kao i rektora zagrebačke katedrale i duhovnika križara mr. Josipa Kuhtića. Nazočio je i vlč. Mihael Kos iz župe Turnašice kod Virovitice.

Nakon pozdrava koje je gostima uputila predsjednica KD Dragutin Fifka iz Josipdola Do-lores Špehar molitveno-meditativnog početak na temu „Kako biti prijatelj Božji“ održao je mr. Josip Kuhtić. U nastavku su održane radionice i društvene igre.

U nedjelju je drugi dan započeo misnim slav-ljem kojeg je u župnoj crkvi predslavio župnik Josipdola Petar Šporčić, a kojeg je liturgijskim pjevanjem animirao mladi band Angelus iz Gos-pića. U svojoj homiliji vlč. Šporčić je zaključio da je današnje društvo maglovito sa sve manje svje-tla i radosti. Sve manje pričamo jedni s drugima a više postajemo roboti. Kako to stanje učiniti boljim, zapitao se propovjednik? Samo uz pomoć oslonca, nebeskog oca. Brojni mladi pristigli u župu razlog su veselja jer oni svojim novim prija-teljstvima šire radost života. Zatim su križarsku prisegu položile dvije nove članice KD Dragutin Fifka iz Josipdola Ivana Žanić i Klaudija Tutek. Predsjednik Križarske organizacije Darijo Burjan im je tom prilikom poručio: „Ugledajmo se u naše uzore bl. Ivana Merza i Maricu Stanković te se stalno obraćajte Gospodinu, ne sam kada trpimo. Živite križarsko geslo, žrtva, euharistija i aposto-lat, poručio je Darijo Burjan. Na kraju je poklonio domaćem križarskom društvu knjigu o povijesti križarstva u Hrvatskoj.

Križari su se zatim uputili u procesiji sa svo-jim zastavama do mjesnog groblja i posljednjeg počivališta legendarnog svećenika Dragutina Fi-fke, mučenika koga su četnici mučki ubili 1942. godine a čije ponosno nose josipdolski križari.

Zvonko Ranogajec

Ogulin

Predstavljen povijesni „Govor za Hrvatsku“ Bernardina Frankopana

U sklopu programa proslave Križeve 2010. godine u petak 3. rujna u atriju hotela Frankopan u nazočnosti brojnih znanstvenika iz cijele Hrvatske kao i gradonačelnika Ogulina Nikole Magdića i njegovih zamjenika kao i fra Vice Blekića iz ogulinskog samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša predstavljen je glasoviti govor Bernardina Frankapanskog Modruškog koga je izgovorio 1522. go-dine u Nuernbergu za staleže Njemačkog državnog sabora. Riječ je o prvoj knjizi Posebnih izdanja „Modruškog zbornika“ kojim se po prvi puta u hrvatskoj historiografiji na cjelovit način predstavlja Frankopanov govor.

Urednik ove monografije Zvonko Trdić njeno izdanje je okarakterizirao novim iskorakom Ka-tedre pogotovo u ovim recesijskim vremenima čime je to još veći pothvat. Po njegovim riječima ovaj znanstveni tekst zaslužuje zasebnu monografiju. Akademik Tomislav Raukar je izdanje Govora za Hrvatsku nazvao svečanošću hrvatske historiografije jer se dugo čekalo na njegovo cjelovito izdanje, nakon što je Vedran Gligo još 1983. godine u Splitu izdao „Govore protiv Turaka“ ali bez govora Bernardina Frakapana Modruškog“. Cjeloviti prikaz Bernardinovog govora kao i povijesnog konteksta ukazuje što je bila ljubav za Hrvatsku od strane osnivača Ogulina. Dr. Mirjana Matijević Sokol je ukazala dimenziju knjige u kontekstu njezina pisma, tiskanja kao i izvrsnog latinskog jezika Bernardina te njegove obrazovanosti i kompetencije za ono vrijeme. Bernardin Frankapana borio se za domovinu riječju, zaključila je dr. Matijević Sokol. Jedan od autora knjige dr. Ivan Jurković kome je to bio i diplomski rad je ukazao na osobitost Bernardina Frankapana dionika tadašnje europske elite koji je svojim govorom ukazao na iscrpljenost Hrvatske kao predziđa kršćanstva. Druga autorica Violeta Moretti je zaključila da je knjigom konačno dana počast vrijednom govoru u kome se vidi da Hrvatska do zadnje iscrpljenosti brani granice Svetog rimskog carstva. U knjizi se nalaze sva tri Frankapanova govora u originalnom latinskom zapisu te uz transkripciju.

Z. R.

I.B.

22 B

roj 8

/435

201

0.DOGAĐANJA

Sastanak dekana

Pripreme za Nadbiskupijski euharistijski kongres

Nadbiskupijski euharistijski kongres i početak pastoralne godine bile su središnje teme susreta dekana iz 7 dekanata Riječke nadbiskupije održanom 13. rujna u Nadbiskupskom domu u Rijeci. Sastanak su predvodili nadbiskup Ivan Devčić i generalni vikar Emil Svažić koji je izvijestio o tijeku priprema za Nadbiskupijski euharistijski kongres 26. rujna na Trsatu.

Bit će to završna sveča-nost proslave 10. obljetnice Riječke nadbiskupije i Euha-ristijske godine u kojoj su se vjernici pripremali upravo za ovo slavlje. Svečanu misu predvodit će kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s nadbi-skupom Devčićem i biskupima metropolije. U biskupijskom zajedništvu u liturgiji sudje-lovat će i vjernici predstavnici dekanata iz kojih dolaze, te redovnici i redovnice čitanjem biblijskih tekstova i prinosom darova. Zadaća je dekana odrediti vjernike koji će predstavljati dekanate. U tjednu uoči kongresa vjernici će se okupljati na duhovnoj pripremi u katedrali sv. Vida za što ih je također potrebno animirati.

Mons. Svažić je najavio da će euharistija biti tema i upravo započete pastoralne godine. Nakon brojnih inicijativa koje su započele u prošloj godini zaključeno je da je potrebno više vremena da neke od njih snažnije zažive. Stoga će se sljedeća godina posvetiti ostvarivanju nekih zadataka zapo-četih u prošloj godini. Osim daljnjega jačanja euharistijske svijesti, što inače spada u središnji i trajni pastoralni plan Crkve, treba staviti naglasak na stvaranje jačih preduvjeta da se to dogodi.

Ova će pastoralna godina u Riječkoj nadbiskupiji završiti godišnjim nadbiskupijskim hodoča-šćem u Rim na kojega će krenuti 600 hodočasnika u 12 autobusa.

Duhovne vježbe za svećenike

Kako komunicirati s Bogom

Duhovne vježbe za svećenike Riječke nad-biskupije i Gospićko-senjske biskupije od 1. do 4. rujna u Domu duhovnih susreta u Lovranu predvodio je dr. Tomislav Ivančić. Svećenici su promišljali o svom pozivu koji se ostvaruje u bliskosti s Bogom, te tražili načine kako ojača-ti tu povezanost.

Dr. Ivančić u duhovnim je nagovorima go-vorio o iskustvu Boga kao temelju čovjekova života. U povezanosti s Bogom posebnu ulogu ima molitva. Njome se uspostavlja komunika-cija s Bogom koja je prekinuta istočnim grije-hom. „Moliti moramo sabrano, polako, osluš-kujući riječi koje izgovaramo, kako bi dopustili Bogu da uđe u nas.“

Ivančić je svećenike upozorio i na stvar-nost zla i grijeha koji razara čovjeka i njegov odnos s Bogom. „Zbog toga je čovjeku potreb-na rehabilitacija. Ona se događa kroz obraće-nje, ispovijed, oslobađanje od ovisnosti, kako

bi došlo do iscjeljenja traumatizirane duše.“ Istaknuo je kako je jednostavan recept za is-cjeljenje, njegovati dobre navike. „Većina se ljudskih svakodnevnih djela temelji na steče-noj navici. Ako steknemo dobre navike i njih svakodnevno činimo,tada je manja opasnost da skrenemo u grijeh.“ Savjeti dr. Ivančića za njegovanje komunikacije s Bogom su sabra-nost, molitva i vježbanje volje.

Na duhovnim vježbama svećenici su po-sebno promišljali i o svome pozivu i djelo-vanju. Svećenik u svojoj osobnoj i crkvenoj egzistenciji bila je tema jednog od duhovnih nagovora. Za specifičnu službu koju svećenik ima u zajednici vjernika, ali i u društvo, po-trebno je stalno promišljati koja je njegova uloga i zadaća. „Svećenik je specijalist za pi-tanja odnosa Boga i čovjeka. Jednako tako i za pitanja ozdravljenja duha“, rekao je duhovnik i dodao kako svećenik i sam ima svoje duhov-ne potrebe. I svećenici imaju svoje probleme i čežnje i potrebu da i sebe spase, zaključio je dr. Ivančić.

Duhovne vježbe u Lovranu drugi su tur-nus vježbi za svećenike u organizaciji Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. Prvi je održan u svetištu Gospe od Krasna od 24. do 27. Kolovoza.

Dani kruha

Zahvaljujemo Bogu na darovimaDani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje u Rijeci su obilježeni tradicionalnom manifestacijom

24. rujna na Korzu na kojoj su svoje uratke od brašna i drugih plodova prikazali učenici i polaznici 14 škola i vrtića. Uratke napravljene prema starim receptima dijelili su na Korzu, a skupina učenika iz osnovne škole Sv. Matej na Viškovu u Nadbiskupski ordinarijat donijela je presnac, kruh koji se radio u svečanim prilikama i jeo kao kolač.

Učenice i učenike odjevene u nošnje mlikarice i zvončara, koje je vodila nastavnica Vali Božić, primili su Ksenija Kovačević, predstojnica Katehetskog ureda i Marijan Benković, duhovnik vjerouči-telja. „Kruh prihvaćamo kao božji dar, bez njega ne možemo. Znamo koliko je dugotrajan proces da bi se od zrna posijanog u zemlju došlo do kruha, i zbog toga zahvaljujemo Bogu na tom daru i za sve plodove zemlje“, rekao je duhovnik Benković.

23 B

roj 8

/435

201

0.

DOGAĐANJA

Mons. Ivoslav Linić počasni građanin Čabra

Mons. Ivoslav Linić, rektor riječke katedrale sv. Vida i nadbiskupijski eko-nom, 10. rujna svečano je postao počasnim građaninom grada Čabra. Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana grada u dvorani Doma

kulture u Tršću uručene su nagrade i priznanja ljudima čabarskog kraja, među ko-jima i plaketa počasnog građanina mons. Liniću. Nagrade su uručili gradonačelnik Željko Erent i predsjednik Gradskog vijeća Zdravko Tomac. Gradonačelnik je obja-snio kako mu nagradu dodjeljuju za dugogodišnju suradnju na obnovi sakralnih objekata i sve što je učinio za ovaj kraj. „Sanacija sakralnih objekata započela je prije 15 godina i ona je važna točka u proračunu grada. Ti su objekti naša kulturna baština koja stoljećima piše našu povijest. Suradnju s Riječkom nadbiskupijom u njihovoj obnovi želimo i daje nastaviti.“

U ime svih dobitnika pred okupljenim čabranima zahvalio je mons. Linić. Po-hvalivši civilnu upravu za sve učinjeno za žitelje ovoga kraja podsjetio je kako je uvi-jek potrebno izreći riječ hvala. Ta riječ omogućuje nastavak dobre suradnje. Rodom iz Grobnika mons. Linić dobro poznaje Goranski kraj, a u Mrkoplju je i vršio službu župnika na početku svojeg svećeničkog služenja. Zaređen je u Rijeci 31. listopada 1954. godine, u tajnosti zbog komunističkih progona. Kao ekonom nadbiskupije radi već 40 godina, a služba je uspostavljena upravo njegovim imenovanjem. U me-đuvremenu je postao i rektor riječke prvostolnice te prepozit metropolitanskog kaptola.

Dan grada koji se slavi 12. rujna obilježen je nizom kulturnih i sportskih ma-nifestacija među kojima je bilo i predstavljanje skulpture 31. saziva Goran-ske kiparske radionice »7. sculptura«, rad akademskog kipara Đorđa Jandrića

10. rujna u Tršću. Ovo je mjesto posebno ponosno ugostilo gradske vijećnike jer je do sada u njegovo uređenje utrošeno 20 milijuna kuna, ali rezultati su već na oko vidljivi na ulicama i zgradama. Sam Dan grada 12. rujna proslavljen je i misom u obližnjem svetištu Majke Božje Karmelske Sveta Gora gdje je misu za poginule internirce, branitelje i žrtve ratova koju je predvodio fra Stanko Dodig, kapucin iz Rijeke. Dva dana ranije započelo je tradicionalno trodnevno hodočašće vjernika Primorja povodom blagdana Male Gospe.

U Rijeci osnovan ogranak Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara

U Rijeci je u subotu 18. rujna osnovan riječki ogranak Hrvat-skog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara. Na osni-vačkoj skupštini, koja je održana u Auli Ivana Pavla II. u svetištu Majke Božje Trsatske, bilo je četrdesetak sestara iz riječkih bolnica i Doma zdravlja, predsjednica HKDMST-a iz Zagreba vms Jelica Sti-paničev Mustapić koja je održala predavanje na temu „Duhovnost u poslanju medicinske sestre“, delegat riječkog nadbiskupa mons. dr. Milan Šimunović, bolnički kapelan Michele Cittadino, te predstav-nici Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. U glazbenom dijelu sudjelovala je Mirjana Bobuš.

Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara osnovano je 1994. godine te ima 13 ogranaka u većim hrvatskim gradovima. Cilj društva je unošenje vrednota kršćanskog svjetona-zora u sva područja djelovanja, kako strukovnim zalaganjem tako i osobnim svjedočenjem, promicanjem ćudoredne, znanstvene i strukovne izobrazbe članova prema zahtjevima suvremenosti i na-uku Katoličke crkve, zalaganjem za dolične i sigurne uvjete rada, odgoj, duhovni rast i zdravstvenu zaštićenost članova.

Za predsjednicu riječkog ogranka HKDMST-a izabrana je vms Ivanka Lakota, glavna sestra Odjela dječje onkologije i hematolo-gije u dječjoj bolnici na Kantridi. Dopredsjednica je vms. Rozmari Tusić, glavna sestra Doma zdravlja, tajnica je Gordana Fumić, a du-hovnik ogranka je Marinko Barbiš koji je u svom pozdravu naglasio kako želi biti od koristi ne samo kroz duhovne seminare i predava-nja nego i osobno svakom članu Ogranka pružiti duhovno vodstvo.

U predavanju je predsjednica HKDMST-a Jelica Stipaničev govorila o utjecaju duhovnosti u svakodnevnom radu medicinske sestre naglasivši kako vjera osnažuje osobu da u cijelosti sudjelu-je u svim životnim iskustvima. Pokušala je analizirati situacije u zdravstvu osobito u zvanju medicinskih sestara kao i smjernice za rješavanje problema. Značajna je uloga duhovnosti na poslovnom planu. Rad je dio života u kome osoba (bez obzira na poziciju) pro-nalazi smisao rada, komunicira s drugim osobama i izgrađuje odnos prema podređenima i nadređenima, posebno prema bolesnicima. Znanstvene studije potvrđuju pozitivnu spregu duhovnosti u pro-cesu ozdravljenja, većom otpornošću na bolest i poboljšanom kva-litetom življenja kroničnih i terminalnih bolesnika i omogućavaju relativno blag i miran kraj umirućih. Analizirajući duhovnost u sva-kodnevnom radu s bolesnicima medicinske sestre kroz svoj djelo-krug rada mogu mnogo doprinijeti poboljšanju zdravlja pučanstva. Istaknula je potrebu trajne edukacije na temu pozitivnog učinka duhovnosti na ljudsko zdravlje, tako će u trenutku kad duhovnost nađe svoje mjesto u izravnoj kliničkoj primjeni medicinske sestre na pravi i samo njima svojstven način znati pomoći svakom bolesni-ku. „Ozračje unutarnjeg duševnog mira koje je utemeljeno na vjeri je najbolja prevencija protiv raznih duševnih i tjelesnih oboljenja kod medicinskih sestara kao i kod ostalog stanovništva“, rekla je Stipaničev.

U ime riječkog nadbiskupa skup je pozdravio delegat mons. dr. Milan Šimunović istaknuvši radost što se ovaj događaj dešava baš uoči velike proslave nadbiskupijskog euharistijskog kongresa: „Isu-sovska duhovnost je sebedarna duhovnost koja se hrani na izvoru-euharistiji. Medicinske sestre su i odgajateljice na poseban način jer se spuštaju na razinu malog čovjeka koji nosi svoje breme i olakša-vaju mu muku. Svi se utječu vama, vi pristupate bolesnom čovjeku cjelovito, svim srcem“, rekao je mons. Šimunović te citirao riječi pokojnog Ivana Pavla II. iz njegove enciklike ‘Spasonosno trpljenje’: „Služba medicinske sestre je toliko isusovska da bi se trebala zvati zvanje, a ne zanimanje.’“

Nakon izborne skupštine proslavljena je misa koju je predvodio Marinko Barbiš u koncelebraciji s mons. dr. Milanom Šimunovićem.

Gordana Fumić

Ljetovanje bogoslova i sjemeništaraca Bogoslovi i sjemeništarci Riječke nadbiskupije zajedničko su ljetovanje od 27.

kolovoza do 1. rujna proveli u Domu „Sv. Jelena“ u Dramlju gdje je o njima brigu vodio župnik p. Marko Stipetić MSC. Ljetovanje se sastojalo od posjeta pojedinim župama crikveničkog dekanata i programa za rast u duhovnosti. Za vrijeme ljeto-vanja bogoslove i sjemeništarce pratili su njihovi poglavari: mons. Nikola Uravić, rektor Bogoslovnog sjemeništa Ivan Pavao II., i Vjekoslav Kovač, novoimenovani prefekt bogoslova.

Bogoslove i sjemeništarce pohodio je i nadbiskup mons. Ivan Devčić koji je nakon duhovnog nagovora ponaosob razgovarao sa nazočnima. Predvodeći misu u prigodnoj je propovjedi istakao važnost svećenika u produbljivanju shvaćanja o dostojanstvu liturgije kod vjernika, ali i važnost osobnog primjera svećenika u ponašanju u sakralnom prostoru.

U svim župama bogoslovi i sjemeništarci su bili iznimno lijepo primljeni i po-čašćeni, te su izrazito zadovoljni gostoprimstvom župnika, a ujedno i zahvalni na lijepim riječima i prikazima povijesti pojedinih župa i crkvi.

Ljetovanje je uspjelo u potpunosti jer su bogoslovi osjetili kroz zajedništvo Kristovu prisutnost, a odmorom su se pripremili za nove obveze i dužnosti tijekom predstojeće akademske godine, ali su upoznali i dio nadbiskupije.

Josip Tomić

24 B

roj 8

/435

201

0.DOGAĐANJA

Isusovci u Opatiji 7. su listopada proslavili 50. obljetnicu dolaska i osni-vanja samostana u jednoj od najatraktivnijih župa sjevernog Jadrana. Visoki jubilej proslavljen je euharistijom koju je u crkvi Marijina Naviještenja pred-vodio riječki nadbiskup Ivan Devčić uz koncelebraciju provincijala o. Ivana Kopreka, superiora o. Zvonka Vlaha, redovnika i svećenika Opatijskog de-kanata.

„U ovom slavlju Blažene Djevice Marije od krunice zahvaljujemo i za pedeset godina prisutnosti otaca isusovaca u Opatiji, prisutnosti koja je obi-lježena i ispunjena njihovim nesebičnim služenjem Crkvi u ovom kraju“, re-kao je nadbiskup Devčić u propovijedi čestitajući isusovcima jubilej. „Nakon pedeset godina, stojimo pred jednom solidnom duhovnom građevinom, koju ste uz pomoć mnogih podigli u ovom liburnijskom kraju. Sagrađena je na čvrstom temelju apostolske vjere, one iste koju je, kao jedan od dvanestori-ce, propovijedao i svojim životom posvjedočio i opatijski zaštitnik sv. Jakov apostol. A ugaoni joj je kamen Isus Krist, koji svu građevinu povezuje u jedno duhovno zajedništvo.“ Nadbiskup je u polustoljetnom djelovanju isusovaca na ovim prostorima posebno istaknuo njihov angažman u ponudi duhovnosti i duhovnih vježbi pomoću kojih su mnogim svećenicima i drugim osobama omogućivali dublje upoznavanje Kristova otajstva.

Na kraju mise dr. Marko Medved ukratko je podsjetio na povijest dola-ska isusovaca u Opatiju. „Crkvena povijest Opatije zadnjih 100 godina kao da sažimlje opću povijest Crkve: prva polovica 20. st., u kojoj je započela izgradnja crkve i samostana, vezana je za Red svetog Benedikta koji je na razini opće Crkve duboko odredio vjeru i kulturu i cjelokupnu europsku ci-

vilizaciju prvoga tisućljeća. Od 16. stoljeća na razini opće Crkve sinovi sve-tog Ignacija Loyolskog ponijeli su Katoličku obnovu, osobito u školstvu i umjetnosti, ne samo u Europi nego i diljem svijeta. U Opatiji su oni u teškim vremenima druge polovice 20. st. iznijeli veliki teret Crkve, ne samo putem duhovnih vježbi raznim crkvenim osobama, nego i u pastoralu“, rekao je dr. Medved.

Nakon povlačenja benediktinaca, na poziv biskupa Viktora Burića isu-sovci dolaze u Opatiju u rujnu 1960. Iz pisma Viktora Burića tadašnjemu provincijalu Ivanu Fućeku 1965. godine, vidljivo je da je dolazak isusovaca u Opatiju potaknut točno određenim planovima ordinarija. Biskup je želio da uz samostan bude i dom duhovnih vježbi, gdje će svećenici tadašnje senjske i riječke biskupije, a i ostalih dijeceza, moći obavljati duhovne vježbe, mje-sečnu rekolekciju i uopće kamo će se moći skloniti, da se saberu i duhovno osvježe te da se u samostanu mogu držati prigodni liturgijski i pastoralni sastanci i tečajevi za svećenstvo. Pored toga biskup navodi želju da u Opatiji bude i misijski centar. Posebno je važna vizija okupljanja studenata. Kako se Rijeka naglo razvijala u najveći lučki grad u državi i jaki kulturni centar, biskup je isusovcima ostavio zadatak da posvete posebnu brigu studentima i slično kao što su to činili u Zagrebu. Kao posljednje biskup Burić je u pismu naveo i brigu za izdavačku djelatnost sa centrom u Opatiji kako bi širenje tiska na kvarnerskom području bio jaki faktor za buđenje i jačanje vjerskog života u biskupijama ovoga kraja. Isusovci su u 50 godina u Opatiji ostavili svoj vidljivi pečat djelovanja, zaključio je dr. Medved.

Dan preminuća Majke Marije Krucifikse Ko-zulić, osnivačice Družbe Presvetog Srca Isusova, jedine autohtone riječke družbe, koja je umrla 29. rujna 1922. na velikom glasu svetosti, sveča-no je proslavljen u Rijeci. Na blagdan svetih ar-kanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela 29. rujna, u župnoj crkvi Majke Božje Karmelske na Drenovi uz koju se nalazi kuća matica sestara, euharistij-sko slavlje predvodio je Siniša Vujčić, a koncele-brirali su domaći župnik vlč. Marijan Benković i fra Stanko Dodig.

Posebno je svečano bilo dan ranije. Trećeg dana trodnevnice s. Dobroslava je prije početka misnog slavlja govorila o Utemeljiteljici kao veli-kom uzoru i učiteljici molitve, koja je bila žena

duboke molitve i konteplacije, a posebno je gajila evanđeoski poziv na neprestanu molitvu. Nakon euharistijskog slavlja sve-čano je otkriveno brončano poprsje Maj-ke Marije Krucifikse Kozulić, koje su ot-krili s. Felicita Špehar, vrhovna glavarica Družbe i vlč. Siniša. S. Felicita je u svom pozdravnom govoru istaknula da se popr-sje postavlja u Domu koji je gradila Majka Krucifiksa i u njemu osigurala cjeloviti kršćanski i moralni odgoj mnogoj djeci i djevojkama, želeći da one izrastu u zrele kršćanske žene i majke i odogovorne gra-

đanke naše domovine. U istoj je zgradi uteme-ljila i riječku Družbu posvećenu Presvetom Srcu Isusovu. Poprsje je izradila akademska kiparica prof. Linda Milić Kršnjavi iz Zagreba. Na sveča-nosti otkrivanja poprsja Majke Krucifikse, sve su oduševile u glazbenoj točki programa Alisa Še-pić, na violini i Franka Zlatić na flauti. Svečanost je završila zdušnim pjevanjem i zajednički agape u učeničkom Domu.

Trodnevnica je započela u nedjelju, 26. ruj-na u samostanskoj kapelici Srca Isusova u Rijeci. Predvodio ju je Siniša Vujčić, župnik Uznesenja Blažene Djevice Marije. Sva tri dana misnom slavlju prethodilo je euharistijsko klanjanje, za

vrijeme kojeg je Vujić istaknuo veliku vjeru i lju-bav Majke Krucifikse prema Euharistiji, u kojoj je nalazila snagu da bi se potpuno mogla razdati riječkim siromasima, a koju je spoznala kao što-vateljica otajstva Presvetog Srca Isusova. Živjela je i koračala putem svetosti i stoga ju i danas mnogi nasljeduju koračajući s Kristom za Krista kako je ona to vjerno i predano činila“, istaknuo je Vujčić.

Na početku trodnevnice brojne je vjernike i poštovatelje Majke Marije Krucifikse Kozulić po-zdravila s. Dobroslava Mlakić koja radi na pripre-mi postupka za njezino proglašenjem blaženom i svetom. Potom je s. Dobroslava izvijestila kako se sve više osoba utječe u svojim molitvama za-govoru Majke Krucifikse i pročitala je nekoliko izvadaka iz pisama o uslišanjima ili zadobivenim milostima. Drugi dan trodnevnice Ornella Bo-seglav iznijela je svoje svjedočanstvo o Majci Krucifiksi, naglasivši kako ju je najviše zaokupila velika vjera i ljubav Kozulić koju je otkrila čita-jući njezine biografske spise. „Majka Krucifiksa gradi Zavod Presvetog Srca Isusova za siromaš-nu djecu i mladež, bez ikakvih sredstava samo iz vjere i ljubavi te povjerenja u Boga i ljude. Stoga se Božja pomoć, Njegova providnost uvijek oči-tovala u pravi trenutak“, poručila je Boseglav.

50. obljetnica Isusovaca u Opatiji

Postavljeno poprsje Majke Krucifikse Kozulić

25 B

roj 8

/435

201

0.

DOGAĐANJA

U okviru Petog hrvatskog sla-vističkog kongresa koji se u Rijeci održao od 7. do 10. rujna, javnosti su predstavljeni fragmenti perga-mena otkriveni u uvezima knjiga iz kapucinskih knjižnica riječkog kapucinskog samostana. Radi se o glagoljskim, latinskim i hebrejsko-aramejskim fragmentima nastalima u rasponu od 13. - 15. stoljeća, ot-krivenim 2007.godine no tek sada mr.sc. Anica Vlašić-Anić otkrila ih je javnosti. Najzanimljiviji glagoljski fragment datira iz 1250. godina i do sada je najstariji otkriveni riječki glagoljski fragment i hebrejsko-ara-mejski fragment, najstariji tog tipa u svijetu pronađen u knjizi „Decretali-um“. Sve ovo su najnovija, većinom neobjavljena otkrića, a mr.sc. Vlašić-Anić ih metaforički naziva „Riječki crescendo ‘Kapucinskoga glagoljičkoga Bolera’“

Znanstvenica je do ovog otkrića došla tije-kom svojih istraživanja u samostanu Gospe Lurd-ske u Rijeci 2007. i 2008. godine, a kako ističe „Prethodila mu je, neposredno, jedna od Varaž-dinskih uvertira u “Kapucinski glagoljički Bolero”:

osobni angažman varaždinskih otaca Reda male braće kapucina (Ordo fratrum minorum Capucci-norum) Bone Zvonimira Šagija i Mirka Kemiveša, u dogovoru istraživačke suradnje s riječkim gvardi-janom Antom Pervanom.“

Zanimanje za knjižnicu najstarijega kapu-cinskoga samostana u Hrvatskoj, čija se 400-go-

dišnjica obilježava ove godine (28. kolovoza 1610. započeta je njegova gradnja), p(r)obuđen je već početnim autoričinim profiliranjem tematskoga kompleksa Glagoljica u knjižnicama kapucinskih samostana. Intenziviran je potom i činjenicom, da je 1842. g. i Ivan Kukuljević Sakcinski pronašao u ovom riječkog samostanu više hrvat-skih glagoljskih fragmenata na perga-meni, te da ju je Branko Benčić, autor stručnog bibliotekarskog opisa riječ-ke kapucinske knjižnice, 2002. godne upozorio na još dva neidentificirana hrvatsko glagoljska ovitka. Osim ovih činjenica, autoričin prvi posjet knjiž-nici riječkih kapucina 2005. g. rezul-tirao je uočavanjem glagoljsko slovo (polovica slova D, ili slovo R) na per-gamentnom ovitku još jedne knjige ... Znanstvenica sa Staroslavenskog insti-

tuta, Vlašić-Anić naglasila je kako do otkrića ne bi došlo da nije bilo dobre suradnje s provincijalom, fra Mirkom Kemivešom te gvardijanom riječkog samostana, fra Stankom Dodigom.

Fragmenti se danas čuvaju u Državnom arhi-vu u Rijeci.

U braku moramo biti spremni opraštatiTrsatsko svetište 4. rujna bilo je ispunjeno tisućama hodočasnika koji su tradicionalno hodoča-

stili iz Istre i Sjeverne Hrvatske. Svečano euharistijsko slavlje u trsatskom Perivoju kao i hodočašće vjernika Porečke i Pulske biskupije predvodio je biskup Ivan Milovan.

„Ovo je naše najveće godišnje okupljanje na Trsatu.“, rekao je biskup Milovan pozdravljajući mnogobrojne vjernike, osobito pješake, njih 90, koji su se iz Rovinja uputili prema Trsatu, a kojima su se putem pridružili vjernici i drugih istarskih mjesta. Trsat je mjesto koje nas podjeća na povijesni do-gađaj star 2000 godina, dom Svete Obitelji. Obitelj je najveća vrijednost čovječanstva, rekao je biskup Milovan podsjećajući na riječi blagopokojnoga pape Ivana Pavla II. koje je izrekao upravo na Trsatu. Govoreći o važnosti obitelji istaknuo je kako se čovjek naj-bolje ostvaruje u obi-telji, u zajedništvu i zbog toga je Bog stvorio muškarca i ženu. „Nitko ne dola-zi na svijet sam.“, re-kao je propovjednik dodavši kako smo upućeni na druge.

„Ljubiti i biti ljubljen“ - naša je najveća potreba, ali svjesni smo i krize te ljubavi od početka svijeta. Čovjek je če-sto sebičan, nasilan i sve to smatra ljubav-lju što podržavaju i mediji, a što ugrožava instituciju braka i obitelji, upozorio je propovjednik. Krist nam svojim primje-rom pokazuje da je moguće ljubiti do kraja i tim putem bi i mi trebali krenuti, istaknuo je porečki i pulski biskup dodajući kako moramo i u braku i obitelji biti spremni opraštati, živjeti u ljubavi i biti milostivi, ali i spremni na žrtvu jer na tome počiva sakrament braka. Upozorio je kako zaboravljamo da je u središtu sakrament, a ne parada u crkvi i sviranje na orguljama. „Obitelj se danas na razno-razne načine razara“, riječi su blagopokojnoga pape na koje je na Trsatu podsjetio biskup Milovan dodavši potrebu obilježavanja Godine obitelji.

Mnogobrojne vjernike pozdravio je čuvar svetišta, gvardijan Lucije Jagec rekavši kako odanost vjernika Istre Gospi Trsatskoj seže daleko u povijest i kroz stoljeća su joj se utjecali i dolazili.

Helena Anušić

Žalosna Gospa

Mariju najviše ljubimo kada

slušamo i slijedimo njezina sina

Svečanim misnim slavljem kojeg je predvo-dio riječki nadbiskup Ivan Devčić u katedrali sv. Vida, proslavljen je blagdan Žalosne Gospe, suza-štitnice riječke prvostolnice. Na misi su sudjelo-vali kanonici Riječkog kaptola i svećenici, te broj-ni vjernici koji su došli iskazati svoju pobožnost svojoj nebeskoj Majci.

U prigodnoj propovjedi, nadbiskup je ista-kao da Mariji najviše boli zadaje neprihvaćanje njezina sina i prijezir njegove bezgranične ljubavi, a također ona trpi u svima onima kojima se nano-si nepravda, progonjenima, beskućnicima, neza-poslenima i bolesnima. „Marija teško trpi i kada se Crkva, mistično tijelo njezina sina, kojemu je ona na mistični način majka, razara iznutra ne-vjernošću i neodgovornošću onih kojima je Krist povjerio svećeničku, učiteljsku i pastirsku službu te mlakošću i vjerskom ravnodušnošću onih koje je On u krsnom studencu pridružio sebi i uvrstio u zajedništvo novoga Božjeg naroda.“

Nadbiskup je zaključio kako Marijine boli i patnje spominjemo „poglavito radi toga da bismo postali svjesniji veličine ljubavi kojom nas ona ne prestaje ljubiti od trenutka kada ju je njezin sin s križa nama predao za majku.“

Uoči blagdana, misu povodom Uzvišenja Sve-toga Križa, koji se u katedrali slavi zbog čašćenja čudotvornog raspela, predvodio je generalni vi-kar Riječke nadbiskupije, mons. Emil Svažić.

Josip Tomić

Otrkiven najstariji glagoljski fragment u Rijeci

Helena Anušić

26 B

roj 8

/435

201

0.

U župi Sv. Križa na Srdočima u nedjelju 12. rujna posvećena je nova crkva. Crkvu je posvetio riječki nadbiskup Ivan Devčić koji je u petak 10. rujna blagoslovio i nova zvona. Riječ je o

jednoj od najbrojnijih župa Riječke nadbiskupije te će novo sakralno zdanje zadovoljiti potrebe oko 12.000 vjernika koliko ih je na tom prostoru. Ovim povodom na Srdočima je pripremljen cjelodnevni du-hovno-kulturni program koji je trajao i nakon večernje mise, a vjer-nici su se za proslavu posvete crkve i župnog patrona Uzvišenje Sv. Križa duhovno pripremali kroz devet dana.

Nadbiskup je u propovijedi objasnio kako u kršćanstvu nije u prvom planu crkva kao materijalna zgrada, nego crkva kao zajednica koju je Krist svojom riječju okupio i svojom krvlju spasio i ne prestaje ju oživljavati i jačati svojim Duhom.

Crkva kao građevina je Božji hram, ali i kuća naro-da. „Za crkvenu se zgradu može reći da je kuća Božja ukoliko označava prostor posvećen slavljenu Boga i na neki način simbolizira njegovu prisutnost među ljudima. No, ona je i kuća naroda, jer se u njoj narod okuplja na molitvu, slušanje Božje riječi i slavljenje Kristovih otaj-stava. A to ujedno znači da je ona u drukčijem smislu kuća naroda nego što su to druge građevine u kojima se ljudi okupljaju, jer u crkvi se narod ne susreće sa samim sobom ili sa svojim predstavnicima nego s Bogom koji ga saziva i šalje. Još je bolje reći da crkva kao zgrada nije ni kuća Božja ni kuća naroda nego kuća sastanka ljudi s Bogom i međusobno“, rekao je nadbiskup Devčić pože-ljevši da i ova nova crkva bude istinsko mjesto susreta, „mjesto u kojem će svi rasti u spoznaji da su djeca istog nebeskog Oca, a time i braća i sestre međusobno; mjesto na kojem će se svaki čovjek osjećati „kod kuće“ i gdje se nitko neće osjećati sam i izoliran”.

Posveta crkve na SrdočimaVelikim priljevom stanovništva iz ratom zahvaćenih krajeva, javila se potreba za proširenjem ili izgradnjom nove crkve

Foto

: Gor

an M

orav

ček

Ispred brojnih okupljenih vjer-nika, župljana župe Sv. Križa, riječ-kog nadbiskupa pozdravila je Ma-rica Salopek, dok je svjetlo u crkvi upalio jedan od kumova crkve, Ivan Biondić. Stara crkva sv. Križa na Sr-dočima sagrađena je 1849. godine. Bila je filijala župe Kastav do 1926. godine kada postaje samostalnom župom. Isusovci koji su ju vodili do 2003. godine redovito su je ob-navljali, ali s Domovinskim ratom i velikim priljevom stanovništva iz ratom zahvaćenih krajeva, javila se potreba za proširenjem ili izgrad-njom nove crkve. Iste godine došao je dijecezanski svećenik i sadašnji župnik Božo Mićanović pod čijom je upravom dovršena gradnja.

Na samome kraju Euharistijskog kongresa na Trsatu pročitane su poruke koje su

nastale kao plod Euharistijske godine i koje su poticaji za daljnje produbljivanje svijesti

o središnjem mjestu euharistije u životu vjernika. Euharistijska godina ukazala je na potrebu izgrađivanja mjesne Crkve i obitelji na temeljima euharistije. „Crkve nema bez

euharistije, a kršćanska je obitelj Crkva u malom ili kućna Crkva, u kojoj se naviješta

Božja riječ i slavi Kristova ljubav i koja se otvara i povezuje s drugim kršćanskim obiteljima u veliku obitelj župe i mjesne Crkve. Slavljenje euharistije ‘vrhunac je kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva

njezina snaga’ (LG 19), stoga je nužno vratiti nedjelji njezino vjersko i humano značenje. To

pred sve vjernike stavlja zadatak da se trude oko promicanja ispravnog shvaćanja nedjelje,

koje uključuje susret s uskrsnulim Gospodinom u slavljenju sv. mise, u obiteljskoj molitvi i

druženje u krugu obitelji i prijatelja“, navodi se u zaključcima Euharistijske godine.

Briga za liturgijske prostore, predmete i ruho, euharistijska klanjanja, edukacija

vjernika i suradnika u liturgijskom slavlju i važnost sakramenta pokore teme su kojima

se posvetila posebna pozornost u minuloj Euharistijskoj godini, ali o kojima će se

govoriti i u narednoj pastoralnoj godini koja je u Riječkoj nadbiskupiji i dalje posvećena

euharistiji.

Jedan od vidljivih plodova euharistije trebalo bi biti jačanje svijesti solidarnosti i sebedarja. Od

najvećeg je značenja da euharistija ima odraza u svagdanjem životu vjernika kako bi vjernički

život bio što više ‘euharistijski’, a to znači s više brige za čovjeka, za stvaranje ozračja

mira i istinske pravednosti. Kristovo darivanje u euharistiji treba se pretočiti u darivanje za braću i sestre, osobito one u nevolji. Iz toga proizlazi i već pokrenuta inicijativa dijeljenja pričesti bolesnima i nemoćnima u svakoj od

župa.

Kako bi se zaključci pročitani na kraju Euharistijskog kongresa mogli ostvariti,

nadbiskup Devčić istaknuo je potrebu da se na razini župa ojača župna kateheza za djecu i mlade, pokrene kateheza za odrasle te osnuju

liturgijske inicijativne skupine ili zajednice. Neophodno je ojačati Caritase na razini

župa, čemu može pridonijeti osnivanje župne karitativne zajednice. Na razini nadbiskupije

potrebno je i dalje organizirati tečajeve za liturgijske čitače, izvanredne pričestitelje,

sakristane i drugo pomoćno osoblje, a posredstvom Nadbiskupijske glazbene

škole promovirati liturgijsko pjevanje u duhu obnovljene liturgije.

Poruke Euharistijske godine

Foto: N. Kurti