POJAM I VRSTE UPRAVNIH SISTEMA

Upravni sistem je takav sistem ljudske saradnje čiji su elementi upravne organizacije. Elementi upravnih sistema-upravne organizacije jesu skupine ljudi međusobno povezanih tako da među njima podijeljene radne operacije budu usmjerene prema jedinstvenom cilju. Radi se o tome da su upravne organizacije i same sistemi ljudske saradnje. Upravni sistemi su nastali i oblikovali se kroz istorijski razvoj društva. Postoje tri glavne faze u nastanku i razvoju upravnih sistema:

1. Asocijativna faza u upravljanju društvenim poslovima2. Teritorijalna faza upravljanja društvenim poslovima3. Funkcionalizacija upravljanja društvenim poslovima.

Asocijativna faza u upravljanju društvenim poslovima

U prvobitnom obliku ljudskih zajednica čovjek u borbi protiv prirode jedino sretstvo koje ima jeste njegova radna snaga i volja za opstankom individualnog ljudskog organizma. U toj prvobitnoj ljudskoj zajednici kao osnovno vezivo zajednice javlja se pripadnost pojedinca grupi. Ta je veza najčešće srodstvo,pravo ili pretpostavljeno kao kriterij članstva u rodovskoj i plemenskoj asocijaciji. U upravljanju društvenim poslovima tj. u zajedničkom ostvarivanju interesa u konkretnom društvu i u rješavanju sukoba koji nastaju među pojedincima i skupinama,polazi se od ličnih veza i pojedinca sa asocijacijom.

Teritorijalna faza u upravljanju društvenim poslovima

Prvi osnov teritorijalizacije društva i upravljanja postaje:

-stabilizacija naselja(stalno nastanjivanje ljudi na jednom mjestu)

-razvoj poljoprivrede

-afirmacija zemlje kao glavnog proizvodnog sredstva.

Radi se o tome da dva procesa idu istovremeno:

TERITORIJALIZACIJU DRUŠTVA PRATI TERITORIJALIZACIJA UPRAVLJANJA. Sve proističe iz stalnog nastanjivanja prostora. Zajedničke aktivnosti u ostvarivanju interesa i rješavanju sukoba dobivaju teritorijalna obilježja. Za razliku od upravljanja u asocijacijama,u kojima je dominantan kriterij pripadnost pojedinca grupi,pri čemu ta pripadnost sama djeluje motivacijski,sama po sebi stvara osnovnu koheziju potrebnu za zajedničku akciju,teritorij se javlja kao okvir. Vezivo unutar teritorijalnih granica i motivaciju koordiniranog djelovanja sve češće osigurava nova društvena institucija: politička vlast. Teritorijalizacija je proces koji je trajao hiljadama godina sve dok se nisu formirali teritorijalni entiteti sa svojom političkom vlašću( robovlasništvo,feudalizam,apsolutna monarhija i građanska država).

Funkcionalizacija upravljanja društvenim poslovima

Velika prekretnica u razvoju upravnih sistema nastaje sa industrijskom revolucijom i pojavom industrijskog preduzeća kao novog oblika savremene proizvodnje. Radi se o tome da je proizvodno načelo od početka u konkurenciji s teritorijalnim. Savremeno preduzeće a s njim i mnogi subjekti društvene djelatnosti,načelno postaju nezavisni od teritorija,organizuju se institucionalno,kao

autonomni sistem upravljanja. Ovaj vid upravljanja osigurava povezivanje po kriteriju FUNKCIJE koju obavljaju. Institucija preduzeća i brojnih ustanova u oblasti društvenih djelatnosti preuzimaju sve važniju ulogu u upravljanju društvenim poslovima. Istovremeno dobivaju sve veću težinu u odnosu prema sistemima teritorijalnog upravljanja. Prema tome javna uprava se temelji na djelovanju ustanova organizovanih na funkcionalnom načelu oko određene djelatnosti ili funkcije. Privreda kao skup preduzeća je predmet regulativne djelatnosti države i državne uprave koja svojim mjerama podstiče razvoj privrede. Neke privredne organizacije u oblasti javnih usluga kao što je snadbjevanje energenzima,javni saobraćaj,vodosnadbjevanje i slično organizuju svoju djelatnost u javnom interesu. Taj javni interes se proglašava odgovarajućim zakonima i ta preduzeća imaju status javnog preduzeća. Istorijski razvoj društva i proizvodnih snaga doveo je i do procesa urbanizacije. Urbanizacija u osnovi znači pretvaranje i samog teritorija u funkcionalni kriterij.

TIPOVI UPRAVNIH SISTEMA U MODERNOM DOBU

Istorijski razvoj društva i proizvodnih snaga omogućio je prelazak iz jedne faze u drugu u razvoju upravnih sistema. Upravni sistemi su se kroz istorijsko kretanje mijenjali i diferencirali. Od početka industrijskog doba, zapravo od 18.st a to znači u novijem istorijskom dobu oblikovala su se tri tipa upravnih sistema:

-teritorijalni

-funkcionalni

-asocijativni

TERITORIJALNI UPRAVNI SISTEM na kome je težište upravljanja društvenim poslovima u ljudskim zajednicama(opštini,gradu,regiji i državi) obuhvataju državnu upravu u užem smislu,što znači centralnu,regionalnu i lokalnu. Riječ je o upravnim organizacijama koje su podloga i izraz političke,odnosno državne vlasi,nadležnost za formiranje i rad ovih upravnih organizacija imaju parlamenti. Glavni uticaj u tom procesu ima vladajuća skupina. U mandatnom periodu to su one političke stranke koje na slobodnim izborima osvoje većinu glasova i na toj osnovi formiraju parlamentarnu većinu i vladu u parlamentu. Teritorijalni politički sistemi su instrumenti političke vlasti. Poseban aspekt je odnos uprave prema građanima koji u svim interesnim konfliktima vlast doživljavaju putem djelatnosti uprave.

FUNKCIONALNI UPRAVNI SISTEMI mreže javnih preduzeća i ustanova čine funkcionalni upravni sistem. Javna preduzeća i ustanove se u konkretnoj zemlji-državi javljaju u onom opsegu u kome su razvijene pojedine djelatnosti kao i u onoj mjeru u kojoj se preduzećima i ustanovama daje status zadovoljavanja javnih odnosno općih interesa. Funkcionalne institucije ne primjenjuju vlast u svom djelovanju. Javlja se odnos prema korisniku usluge.

ASOCIJATIVNI UPRAVNI SISTEMI ovaj tip upravnih sistema obuhvata građanska udruženja,nevladine organizacije i društvene pokrete i političke stranke. Upravljanje ovim organizacijama uređuje se njihovim statutima, za razliku od teritorijalnih upravnih sistema,a dijelom i funkcionalnih,gdje je upravljanje uređeno zakonskim i podzakonskim aktima. Slobodne asocijacije ljudi najneodređeniji su oblik upravljanja i sa najvećim brojem mogućih rješenja. U pitanju je specifična funkcija i struktura. Karakteristični problemi proističu iz prirode asocijacija.

ULOGA UPRAVE U DRUŠTVU I SAVREMENOM POLITIČKOM SISTEMU

1) HISTORIJSKE TENDENCIJE U OBLIKOVANJU ULOGE UPRAVE U DRUŠTVU

Uprava u društvu je dio političkog sistema. U povijesnom razvoju uprava je postala dio države. U svojim razmatranjima uloge uprave Maks Weber će zapisati:Svaka vlast očituje se i djeluje kao uprava. Država u savremenom smislu,zapravo država u 20.st iskazuje se kroz razvoj profesionalne državne uprave. Uprava je zajedno sa državom dio institucionalne mreže društva. Raspadom feudalizma u evropi nastaju savremene države(monarhije). Glavni instrument koncentracije političke moći je profesionalna državna uprava (stalna vojska-stvarni monopol legitimne fizičke sile u rukama apsolutističkih vladara kao bitno obilježje države). Razvoj uprave:vođenje ratova,njihovo finansiranje,osiguranje vanjske i unutrašnje sigurnosti,policija,pravosuđe. Koncentracija moći u rukama apsoultnog monarha značila je prevlast političkih interesa monarhije nad svim drugim interesima. Javlja se suprostavljanje političkom apsolutizmu: reforme političkog sistema. Vlast monarha zamjenjuje se predstavničkim tijelom građana. Državna vlast se dijeli strukturno i funkcionalno. U sklopu demokratskog političkog sistema,državna uprava je podsistem države, politički odgovoran predstavničkom tijelu putem vlade, kao skupa politički imenovanih i politički smjenjivih šefova pojedinih resora. U drugoj polovini 20.st dolazi do dekoncentracije moći i uticaja države. Državna uprava-javni sektor. Proces industrijalizacije i urbanizacije doveo je do naglog širenja državne uprave po broju upravnih organizacija i po broju ljudi koji u njima rade. Pored klasičnih resora uprave kao vlasti: vojska,diplomatija,policija,sudovi i porezi. Razvijaju se resori uprave kao službe u privredi. Nadalje, tu su i društvene službe u:obrazovanju,zdravstvu,socijalnoj zaštiti,tehničke službe u transportu,komunikacijama,energetici, komunalne službe za raznovrsne potrebe građana te informacijske službe metodologiji,statistici,geologiji i drugdje. Ekspanzija javnih poslova,a sa njima i uprave još više potiče politički razvoj u 20.st kad se u manjoj ili većoj mjeri,uvodi načelna odgovornost države za materijalnu i socijalnu dobrobit stanovništva. Negdje se ta odgovornost očituje u uvođenju sistema socijalnog osiguravanja za zaposlene. Drugdje se ide dalje u izgradnji države opće dobrobiti sve do državne brige za punu zaposlenost i osiguranje ekonomskog minimuma za sve stanovnike. Jačanje uloge uprave u duštvu najbolje iskazuje proširenje organizacione strukture i rast zaposlenih službenika u upravi najrazvijenijih zemalja Evrope i svijeta od polovine 19.do kraja 20.st. FRANCUSKA: njena se uprava povećala sa 350.000 iz 1911.g na 2.150.000 u 1965.g. 25 godina kasnije,zapravo 1990.g u centralnoj državnoj upravi 2.606.041 ljudi.

2)GLAVNE ODREDNICE ULOGE UPRAVE U DRUŠTVU

Uloga uprave u društvu,odnosno u društvenom razvoju javlja se u ovim odrednicama:

A) Osiguravanje stabilne državne vlastiB) Regulisanje osnovnih društvenih procesaC) Proizvodnja usluga i dobara kojim se zadovoljavaju interesi državljanaD) Preuzimanje odgovornosti za minimum materijalne i socijalne sigurnostiE) Zaštita prirodne okoline

ODNOS IZMEĐU POLITIČKI VLADAJUĆE SKUPINE I UPRAVE

Institucije političkog sistema dijele se na dvije osnovne skupine:

1. One u kojima se legitimno stvara politička volja zajednice i u kojima se donose političke odluke (slobodni i neposredni izbori lokalnih,regionalnih i državnih parlamenata. Formiranje parlamentarne većine i izbor vlade);

2. One u kojima se te volje ostvaruju i donesene odluke izvršavaju. (izvršna funkcija unutar većeg broja upravnih organizacija)Uprava predstavlja izvršnu organizaciju političkog sistema. To znači da upravni službenici u načelu nisu članovi skupine koja donosi političke odluke,zapravo politički odlučujuće skupine. Upravne organizacije u usporedbi sa politički odlučujućom skupinom znače instrument vlasti i to potreban instrument,ali ne i više od instrumenta. Pozicija uprave kao izvršne i provedbene organizacije nameće dva problema:1. Konkretno razgraničenje između uprave kao provedbene organizacije i politički

odlučujućih tijela2. Problem utjecaja uprave na odlučujuća tijela i na način na koji ta tijela vrše vlast.

U rješavanju problema razgraničenja politički odlučujuće skupine i uprave u političkom sistemu javljaju se ove tendencije:

-pripadnici gornjeg (rukovodećeg) sloja upravnog sistema teže sudjelovanju u političkom odlučivanju

-politički odlučujuća skupina nastoji u vodeći sloj upravnog sistema uključiti svoje članove(stranačke prvake) radi osiguranja transmisije svojih odluka na upravne organizacije;

Između politički odlučujućih tijela i upravnog sistema postojaće paralelno mješovito područje u kojem se i donose odluke političkog značaja i izvršavaju odluke širih političkih foruma. U razvijenim predstavničkim institucijama uslovljena je pojava da „politički odgovorni“ vrhovi uprave proizilaze iz parlamenta, iz vladajuće stranke i da se na formalno utvrđen način regrutuje iz „političke klase“. Postavlja se pitanje iz čega proističe uticaj upravnog sistema na politička odlučujuća tijela čije odluke taj sistem izvršava? To proističe iz:

1. Činjenice da odlučujuča tijela,u pravilu,nemaju drugog instrumenta osim uprave za ostvarivanje svoje politike;

2. Uloge uprave u pripremanju složenih političkih odluka;3. Uloge uprave u provedbi političkih odluka.

OBLICI POLITIČKOG NADZORA NAD UPRAVOMNositelji političkog nadzora nad upravom su politička tijela-parlamenti i politički funkcioneri legitimno ovlašteni na primjenu pojedinih sredstava političkog nadzora. Sredstva političkog nadzora uprave dijele se na dvije osnovne skupine: na organizacijska i na funkcionalna.

Prvu tj,organizacijsku skupinu sredstava političkog nadzora uprave čine različiti oblici organizacijske dekoncentracije uprave kao instrumenta vlasti. Drugu funkcionalnu skupinu čine različite forme vanjskog uticaja na funkcioniranje uprave. Funkcionalna sredstva političkog nadzora nad upravom ostvaruje svoj cilj neposredno. Na drugoj strani organizacijska sredstva djeluju posredno u istom smjeru. Organizacijska sredstva obuhvataju: decentralizaciju u najširem smislu. U funkcionalna sredstva političkog nadzora spadaju: odlučivanje građana,predstavništvo građana,sudjelovanje građana i ograničavanje uprave pravilima.

DECENTRALIZACIJA

Decentralizacijom označavamo svako slabljenje utjecaja određenog centra nekog organizacijskog sistema na dijelove tog sistema. Kao sredstvo političkog nadzora uprave,decentralizacija se može primjenjivati radi smanjenja utjecaja određenih centara političkih vlasti na određene dijelove upravnog instrumenta. Glavni praktični oblici decentralizacije u tom smislu jesu:“podijeljena suverenost“,odnosno federacije i drugi oblici složenih država,zatim teritorijalna decentralizacija,naročito lokalna samouprava i konačno stvarna decentralizacija,prenošenje upravnih poslova s jednog centralnog organizacijskog sistema,obično državne uprave,na pojedine organizacije koje se nalaze izvan tog sistema,ili su barem pod slabijim centralnim uticajem. Decentralizacija.kao i sva ostala organizacijska sredstva političkog nadzora uprave,ne stvara sama po sebi posebna nadzorna tijela. Teritorijalna decentralizacija stvara regionalne i lokalne upravne organizacije ogranilenog opsega u većoj ili manjoj mjeri neovisno o centrima i mogu se stoga mnogo lakše podvrgnuti različitim nadzornim utjecajima,naročito u krugu tzv lokalnih poslova. Kao političko nadzorno sredstvo,teritorijalna decentralizacija kulminira u lokalnoj samoupravi,tj, takvom organizacijsko-institucionalnom uređenju gdje uz organizacije lokalne i regionalne samouprave postoje stalne političke institucije kojima lokalno stanovništvo utječe na te organizacije.

ODLUČIVANJE GRAĐANA

Odlučivanje građana kao sredstvo političkog nadzora uprave znači da u donošenju odluka koje se odnose na upravu učestvuju svi građani s političkim pravima. Različiti oblici takvog odlučivanja mogu se svesti na dvije osnovne skupine:

-konsultiranje građana kod kojeg ne postoje trjani organizacijski oblici,a odluka se građana odnosi na pitanje ustavnih ili zakonskih propisa(referendum), ili na druga pitanja,prije svega na eventualne teritorijalne promjene(plebiscit) i

-zborove građana koji su trajnog organizacijskog oblika,a dijele se na izborne zborove kojima je jedini zadatak da na određeni način učestvuju u postupku izbora,i izborno-upravne koji osim izbornih donose i druge odluke.

PREDSTAVNIŠTVO GRAĐANA

Predstavništvo građana kao sredstvo političkog nadzora uprave znači da u donošenju odluka koje se odnose na upravne organizacije učestvuju tijela sastavljena od izabranih predstavnika građana. Otkad su političke zajednice ljudi postale prevelike da bi se praktički moglo primjeniti neposredno odlučivanje građana u iole značajnijem opsegu,predstavnička tijela su postala,nesumnjivo,glavnim sredstvom političkog nadzora upravnih organizacija. Glavne metode pomoću kojih predstavnička tijela utječu na upravne organizacije su:

1.osnivanje i ukidanje upravnih organizacija,

2.utvrđivanje programa rada i granica ovlasti upravnih organizacija(npr. Donošenje propisa),

3.postavljanje i smjenjivanje upravnih funkcionera,

4.odobravanje,odnosno uskraćivanje materijalnih sredstava potrebnih za rad upravnih organizacija,

5.sudjelovanje u pojedinim upravnim odlukama(npr. Ratifikaciji međunarodnih ugovora ili saglasnosti na postavljenja),

6.nadzor nad radom upravnih organizacija(npr.u povodu interpelacija ili putem anketa).

Nositelji takvog političkog nadzora uprave su predstavničko tijelo,njegovi odbori,komisije,specijalni funkcioneri,i naravno političko-izvršni organi. Faktički,međutim u nadzoru učestvuju političke stranke,organizovanje interesne skupine,pa i javnost u svojim različitim djelatnim oblicima.

SUDJELOVANJE GRAĐANA

Sudjelovanje građana kao sredstvo političkog nadzora znači da građani sudjeluju neposredno u radu uprave ili utječu napredo na taj rad. Mnogobrojni oblici tog sudjelovanja dijele se prema tome na unutrašnje (sudjelovanje) i vanjske (utjecaj). Primjer sudjelovanja jesu građani izabrani u organe upravljanja ustanova javnih službi,škola,bolnica,socijalnih ustanova,naučnih instituta,kulturnih ustanova itd. Bilo da su izabrani kao pojedinci,bilo da su delegirani od svojih organizacija. Primjer utjecaja su interesne zajednice korisnika neke upravne službe-npr.komunalnih službi u gradu-koji kroz zajednice utječu na rad službe za koju su zainteresirani.

OGRANIČENJE PRAVILIMA

Ograničenje pravilima kao sredstvo političkog nadzora uprave znači da postoje pravila koja u bilo kojem smislu restriktivno određuju djelovanje upravnih organizacija,a ljudi ih u tim organizacijama osjećaju kao obavezna,odnosno koja im se mogu nametnuti pomoću posebnog mehanizma sankcija. Pravila kojima se ograničavaju upravne organizacije dijele se na:

A- S OBZIROM NA NAČIN DJELOVANJA,NA:-VANJSKA KOJA UPRAVNI SLUŽBENICI NE DOŽIVLJAVAJU KAO VLASTITA NAČELA DJELOVANJA,VEĆ KAO PROPISE DONESENE OD DRUGOG,A ZAŠTIĆENE INSTITUCIONALIZIRANIM SANKCIJAMA-Internalizirana koja se u svijesti upravnih službenika pojavljuju kao njihova vlastita,tj. kao diktati njihova moralnog osjećanja,stručnih standarda rada itd.

B- S OBZIROM NA STEPEN OPĆENITOSTI,NA:

-opća,koja postavljaju načela djelovanja za sve situacije i za sve djelatnosti u upravi(npr.načelo zakonitosti,načelo odgovornosti)

-posebna koja djeluju na specifično određenom području upravne djelatnosti(teritorij,funkcija,upravna grana i sl.)

C- S OBZIROM NA NORMATIVNI SISTEM KOJEM PRAVILU PRIPADAJU,NA:

-pravna,iza kojih stoji prijetnja državnim monopolom prinude

-moralna,tj internalizirana društvena pravila što ih pojedinci doživljavaju kao izraz određenih osnovnih i od njih samih u načelu prihvaćenih vrijednosti

-konvencionalna,koja nameće pojedincu pritisak društvene okoline,bez obzira na vrijednosnu ocjenu samog adresata,a da iza njih ne stoji institucionalizirani sistem sankcija

-stručna,koja proizilaze iz spoznaje objektivnih zakonitosti u pojavama,a izraz su općeg zahtjeva uspješnosti i kvalitete nekog stručnog posla-liječenja,građenja,naučnog istraživanja itd.

SLUŽBENIČKA ETIKA

Šta je etika:

-skup društvenih vrijednosti,principa kojih se pridržavaju pripadnici jednog društva.

Etičke norme:

-pravda-nepravda

-dobro-zlo.

Etika javnog službenika je skup društvenih pravila koje je službenik usvojio kao svoj vlastiti kriterij ponašanja s obzirom na svojstvo javnog službenika. Glavni društveni odnosi na koje se odnose pravila službeničke etike su:

-odnos službenika prema građanima kao pojedincima,

-odnos službenika prema društvu kao cjelini,

-odnos službenika prema upravnoj organizaciji i

-odnos službenika prema radu.

Ovaj odnos određen je pretpostavkom da javni službenici,kao i svi drugi ljudi,obavljaju jedan stručni posao,potreban zajednici,odnosno njezinim članovima. Iz ovog odnosa proizilazi:

-službenici javnih upravnih organizacija ne smiju doći u položaj onih koji drugima upravljaju ili vladaju

-javni službenici se ne mogu izdvajati od ostalih građana koji rade na drugim društvenim poslovima

-ne mogu se shvatati kao posebna kategorija.

Javni službenici kao proizvođači jedne vrste društvenih usluga,svoj odnos prema građanima temelje na načelima ravnopravnosti i jednakosti. Takođe trebaju biti spremni da pomognu svakom na području svoje djelatnosti. Oni ne daju prednost nikom i kreću se unutar pravila svoje struke i službe.

Kako u ovom kontekstu promatrati korupciju u javnoj službi? U najširem smislu korupcija se može definisati kao svako odstupanje od načela jednakosti u odnosu javnih službenika prema građanima. Jedna od pretpostavki ispravnih odnosa između javnih službenika i građana jeste informisanost javnosti o ciljevima i metodama rada upravnih organizacija. Uprava zbog toga posebnu pažnju treba da posveti sistemskom informisanju građana o svom radu. Uljudnost i kultura u komunikaciji između upravnih službenika i stranaka-građana izraz su opšteg nivoa kulture određene zajednice. Ovaj kulturni nivo ne razvija se automatski. Odgoj javnih službenika u tom pogledu,kao i posredni odgoj stranaka-trajni je zadatak upravnih organizacija,naročito u sredini u kojoj stupanj kulture tradicionalno nije visok. Ona je prije svega u određenom etičkom stavu javnog službenika,u njegovoj

spremnosti da pomogne svakom građaninu koji se pojavi sa nekom svojom potrebom pred upravnom organizacijom. Ovaj odnos se temelji na privrženosti čovjeka zajednici u kojoj živi i radi. Jedan aspekt odnosa službenika prema politici i društvu jeste i njegov odnos prema političkim čelnicima društva,članovima predstavničkih tijela,odnosno izabranim političkim funkcionerima. Kao nosioci određenih organizatorskih uloga politički funkcioner i službenik se razlikuju. Politički izabrani funkcioneri donose odluke,pojedinačno ili kolektivno,unutar kojih službenici u upravniim organizacijama rade,i ujedno provode politički nadzor nad tim radom. Politički funkcioneri predstavljaju političku volju zajednice,ali oni nisu,s druge strane stručnjaci za pojedini upravni posao. Primjer u SAD upravne akcije za osiguranje političke lojalnosti službenika:-sistemsko uklanjanje nelojalnih službenika iz američke savezne uprave počelo je 1947,osnivanjem Odbora za ispitivanje lojalnosti. Ovaj je odbor do 1953g organizirao potpune istrage 23.400 službenika na osnovu registrovanih prijava na formularima 2.600.000 službenika. Po osnovu provedenih postupaka dobrovoljno je napustilo službu 3.634 službenika. Zatim 557 je otpušteno. Ostalo je neriješeno 1.776 slučajeva kada je odbor 1953g prestao sa radom. Definicija nelojalnosti obuhvatala je svakog službenika koji bi zastupao obaranje vlade SAD neustavnim sredstvima ili bi pak uspostavio prijateljske odnose sa osobama koje zastupaju takve ideje. Sličnih primjera je bilo i u drugim zemljama. U francuskoj su se nakon ww2 odstranjivali kolaboracionisti iz javne uprave na temelju disciplinskih postupaka. Odnos službenika prema službi u kojoj radi ima dva aspekta:

-usvajanje,u skladu opštih ciljeva,mjerila i vrijednosti-posebnih ciljeva i zadataka i metoda rada;

-odnos prema članovima radnog kolektiva upravne organizacije.

Lojalnost prema svojoj užoj skupini (zaposlenim unutar upravne organizacije) javlja se kod ljudi obično neposrednije od privrženosti široj zajednici. U vezi sa pitanjem službeničke etike treba naglasiti da lojalnost mora biti pravilno usmjerena i imati određene granice. Ovaj odnos određuje zanimanje službenika za područje svoje stručnosti i svoje usavršavanje. Glavna zapreka postojanja ovakvog odnosa jeste rutinska priroda mnogih poslova u upravnim organizacijama koje ne omogućuju službeniku pregled cjeline zadataka. Ovo se postiže uvođenjem kompjuterske obrade podataka,i stalnim usavršavanjem. Polazeći od značaja društvene uloge organa uprave i potrebe da se njene funkcije obavljaju zakonito i efikasno,od državnog službenika se zahtjeva visoko moralno-etičko ponašanje kako u njegovom odnosu prema društvenoj zajednici kao cjelini,tako i u njegovom odnosu prema građanima kao pojedincima i drugim pravnim subjektima koji se pojavljuju u ulozi stranke odnosno korisnika usluga organa državne službe,zatim u njegovom odnosu prema organu uprave u kojem radi i u njegovom odnosu prema radu. Etički kodeks je akt o etici ponašanja državnih službenika u organima uprave na svim nivoima vlasti. Ove etičke norme treba prije svega da doprinesu podizanju ugleda državne službe jer im je cilj da izgrade dostojan lik državnog službenika koji će se u vršenju svojih poslova i zadataka pridržavati principa profesionalne nepristrasnosti,odgovornosti,čestitosti,transparentnosti,javnosti,efikasnosti i ekonomičnosti. Pored određenih obaveznih pravila ponašanja kojih treba da se pridržava,državni službenik takođe treba da se suzdržava od određenih radnji i ponašanja koje bi mogle imati negativan uticaj na ugled državnog službenika u društvu odnosno koje bi mogle uzdrmati povjerenje koje treba da posjeduje jedna nepristrasna,zakonita i profesionalna državna služba. U izvršavanju zadataka predviđenih opisom radnog mjesta,pored obaveza koje proizilaze iz Ustava,zakona i drugih propisa,državni službenik dužan je da osigurava:1.poštivanje Ustava,zakona i drugih propisa,2.poštivanje i privrženost pravnom poretku države,3.poštivanja vrijednosti međunarodnog prava,4.da ne dođe do zloupotrebe pozicije u

organu državne službe,u korist ličnog interesa,5.savjesno stručno samostalno i odgovorno obavljanje zadataka,uz puno zalaganje za afirmaciju državne službe i čuvanje njenog ugleda, o čemu se mora voditi računa i van radnog vremena, 6.prema građanima kao strankama u ostvarivanju njihovih ustavom i zakonom utvrđenih prava da poštuju njihovo dostojanstvo prava i slobode te ravnopravnost i jednakost, 7.poštivanje radne discipline,8. Da razvija lični entuzijazam za rad u konkretnom organu državne službe i kult rada uopće,9.prikladnu odjevenost,10.svođenje privatnih posjeta u organu državne službe na najmanju mjeru,11.da se imovina i radno vrijeme ne koriste u privatne svrhe,12. Da stalno radi na svom stručnom obrazovanju,općem obrazovanju i uzdizanju u pogledu kulturnog ponašanja,13. Da svoje znanje prenosi nesebično na druge zaposlene u organu državne službe i da im daje tačne informacije,14. Da nagrađivanje bude samo rezultat rada,15. Da razvija kolegijalne i korektne odnose prema drugim državnim službenicima.

Državnom službeniku nije dozvoljeno:1. Postojanje interesa u radu koji može biti od uticaja na obavljanje ili ne obavljanje nekog posla u državnoj službi,2. Da koristi imovinu organa državne službe u privatne svrhe,3. Povlašćivanje i prekoračivanje određenih prava zbog političke,nacionalne,rasne,vjerske,spolne i druge pripadnosti,4. Sklonost prema nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi u postupku rješavanja predmeta,5. Postojanje finansijskog interesa u rješavanju predmeta iz nadležnosti državnog organa,6. Davati informacije ako to nije u skladu sa zakonom,drugim propisom,pravilima i zahtjevima organa državne službe,7. Zloupotrijebiti poziciju u organu državne službe u korist osobnog interesa,8. Primate poklone od trećih osoba. Zbog svega navedenog,obaveza je svih zaposlenih državnih službenika kao i onih koji se prvi put zapošljavaju da se upoznaju sa sadržajem etičkog kodeksa i potpišu izjavu da su upoznati sa njegovim sadržajem. Nadzor nad sprovođenjem etičkog kodeksa u organu državne službe vrši rukovodilac organa,a nepoštivanje principa etičkog kodeksa može imati za cilj posljedicu disciplinsku pa i krivičnu odgovornost državnog službenika.

BIROKRATIJA

-bureau (od francuske riječi Burel-vunena tkanina kojom su se pokrivali uredski stolovi). Preneseno riječ označava samo uredske stolove i

-kratein-starogrčki:vladati putem sile.

Prvo je birokratija kao određeni tip upravne organizacije bez obzira na posebna obilježja. To značenje najčešće nalazimo u anglosaksonskoj literaturi. Birokratija je sinonim za veliku organizaciju. Birokratija je skup pojedinaca u državnoj službi koji su organizirani hijerarhijski,a rad im je obilježen profesionalizmom i plaćom. U drugom značenju birokratija je skup negativnih pojava u svakodnevnom poslovanju upravnih organizacija. Treće poimanje riječi birokratija: birokratija kao sistem vladavine gdje je kontrola potpuno u rukama službenika te da njihova vlast dovodi u opasnost slobode običnih građana. I novija francuska terminologija shvata birokratiju kao režim u kojem uredi uprave imaju prekomjerni uticaj na vođenje javnih poslova. Državna uprava se povećava i onda kada se njeni poslovi smanjuju. Weber naglašava nadmoć uprave:“jednom provedena birokratija spada u društvene strukture koje je najteže razoriti...birokratizacija uprave stvara nesaloljiv odnos vladanja... pojedini činovnik ne može se oteti upravnom aparatu... podanici vlasti ne mogu jednom stvoren upravni aparat nadomjestiti niti mogu bez njega“ . birokratija je sistem vladavine gdje je kotrola tako potpuno u rukama činovnika da njihova vlast dovodi u pitanje slobode običnih građana. Član modernog društva pripada masi koja svim stranama svog života ovisi o upravi složenog državnog

aparata. W. Mills u svojoj analizi američke elite vlasti pored političara i funkcionera civilne državne uprave te generala treći faktor birokratske vlasti nalazi u vodećem sloju privatnih privrednih korporacija. Jačanje hijerarhijskog principa,veći formalizam,neosobnost odnosno dehumanizacija,sve apsolutnija vladavina načela autoriteta,uz isključenje svake kritike glavni su simptomi pretvaranja uprave u sistemu birokratske vlasti. Nasuprot birokratskoj vlasti jeste kolektivni strah i kolektivna nemoć građana. Nasuprot birokratskoj vlasti jeste kolektivni strah i kolektivna nemoć građana. Birokratija egzistira na otuđenosti političke sile i drugih oblika društvene organizacije od samog društva i same društvene kontrole. Uspjesi u izvršenju zadataka zajednice mogu birokratsku vlast privremeno učiniti i popularnom. Za vrijeme kriza i slabljenja političkih institucija građanske demokratije,odlučujuća skupina se nastoji zadržati u vlasti postavljanjem svojih članova u policiju i vojsku. Takve su pojave obično znak narušavanja normalnog odnosa između odlučujuće skupine i porvedbene organizacije. Weber naziva birokratizmom-svako uređenje gdje se vlast provodi uz pomoć razvijenog upravnog aparata,bez obzira da li je taj aparat jedini politički oslonac odlučujuće skupine ili nije. ŠTA JE BIROKRATSKA VLAST? Različite patološke promjene normalnih odnosa između odlučujuće skupine i provedbene upravne organizacije obuhvatamo izrazom birokratska vlast, u kojoj su upravne organizacije glavni oslonac vlasti u društvu nad društvom. Osnovna odrednica birokratske vlasti je da vladajuća odlučujuća skupina nikada nije imala,ili je izgubila vezu sa svojom političkom podlogom i da se održava na vlasti isključivo putem uprave i upravnih organizacija. Birokratizam je način provođenja vlasti,kada uspravna struktura ima preovlađujući uticaj na donošenje odluka. Birokratska vlast nije vlast uprave,već vlast na temelju uprave. Postojanje birokratske vlasti dovodi do dvije vrste posljedica u upravnom aparatu i društvu u cjelini:

-prisilna pasivizacija stanovništva u političkom životu dovodi do otuđenja čovjeka od političke vlasti

-brojnost i društveni utjecaj upravnih organizacija povećava se uporedo sa izolacijom uprave unutar društva i zatvaranjem u sebe njenog rukovodećeg sloja, koji se sve rjeđe mijenja u svom personalnom sastavu. Osnovna opasnost birokratizacije političke vlasti sastoji u činjenici da samo postojanje savremenih velikih upravnih organizacija omogućava odlučujućoj skupini provođenje vlasti bez oslonca na bilo kakvu političku podlogu. Trajnije oblike vlasti bez političkog legitimiteta omogućuje tek razvijeni upravni aparat,kao što to dokumentuju primjeri birokratskih pojava potkraj prosvećenog apsolutizma i uloga birokratije u totalitarnim državama različitih ideoloških predznaka u 20 st.

Nakon preuzimanja iz francuskog jezika,pojam birokratije u svakodnevnom govoru ima negativno značenje-oznake birokratskih organizacija su formalizam,nefleksibilnost i sporost. Kritike birokratije imaju posve različita izvorišta:

-tako preduzetnik,koji traži dopuštenje za gradnju novog proizvodnog pogona,može imati mišljenje da su zahtjevi što ih država postavlja pretjerani. Potencijalni susjed toga novog proizvodnog pogona zahtjevat će strožije uslove i zahtjevati pojačano djelovanje države.

-kritika birokratije ima,zavisno o interesima,posve različit sadržaj,ali u osnovi vezana je uz mnoštvo pravila. Nasuprot tome stoji idealtipski pojam birokratije maxa webera. On je pojam birokratije objasnio zahvaljujući sveobuhvatnoj teoriji o oblicima vladavine i društvenih procesa racionalizacije. Kao najvažnije odlike birokratskog aparata naveo je slijedeće:1. Stalna ovisnost preduzeća o službenim poslovima u sklopu čvrstih dodjela kompetencija,na temelju čega je omogućena smislena podjela rada;2. Na djelu je načelo hijerarhije službe,tj. poredak čvrstih kontrolnih službi;3. Načelo odvajanja upravnog aparata od upravnih sredstava i sredstava nabavke,tj.članovi birokratskih

organizacija ne smiju u svojim rukama imati upravna sredstva i sredstva nabavke;4. Upravni aparat se sastoji od pojedinačnih službenika koji lično odgovaraju samo stučnim službenim obavezama,koji su uspostavljeni u hijerarhiji službe,sa radnim kompentencijama,koji ne mogu biti izabrani nego postavljeni na temelju ugovora ovisno o svojoj kvalifikaciji,koji primaju zagarantovane dohotke kojima je to glavno zanimanje i koji su podložni strogim službenim pravilima i nadzoru.

Pri recepciji weberove teorije birokratije često je dolazilo do nesporazuma izazvanih pojmom idealnog tipa koji je weber koristio. Pojam idealni tip koristi se za razumjevanje u sociologiji:STVARANJE IDEALNOG OBLIKA MORA SE PRIHVATITI KAO METODA KOJOM SE POKUŠAVA BOLJE OBJASNITI I ANALIZIRATI STVARNOST. Iz toga slijedi da Weberov model birokratije ne opisuje stvarno stanje u upravljanju već ono ka kojem treba težiti. Veliki dio kritike nastale analiziranjem Webera temelji se na tom nesporazumu. Tako su angloamerički autori uspjeli dokazati da njegov model ne garantuje uspjeh u svim okolnostima i u savladavanju svakog zadatka. Pored toga weberove se zamisli ne mogu u cjelosti uskladiti sa vrijednostima moderne demokratije. Weberove se zamisli ne mogu u cjelosti uskladiti sa vrijednostima moderne demokratije. Weberove zamisli na taj način nisu napuštene već su pridonijele stvaranju novih spoznaja o upravi. U kritici pojavnih oblika i djelovanja modernih birokratskih organizacija možemo posebno napomenuti tri različita aspekta:

1.upravni aparat,radi svog nadmoćnog stučnog i službenog znanja,dobiva političku moć koja mu prema načelu podjele vlasti ne bi smjela pripadati. Parlamenti su tako sve manje u stanju nadzirati javnu upravu.

2.usko povezano sa sklonosti birokratskih organizacija ka osamostaljivanju ukazuje se i na problem selektivnosti njihovog interesnog djelovanja.

3.na kraju,javnoj se upravi prebacuje nedovoljna efikasnost.

Tačnijom analizom dolazimo do zaključka da je to u biti kritika države blagostanja:država blagostanja svojim upravnim djelovanjem zadire toliko duboko u privredne i društvene procese da se ne može na njih smisleno utjecati. Niklas luhmann tako opisanu sliku određuje kao politički sistem koji sam sebi postavlja prevelike obaveze. Niklas Luhmann porast zadataka vidi kao posljedicu funkcionalne diferencijacije: ako se neki politički sistem diferencira,unutar sistema nestaju razlozi za odstupanje od ostvarenja specifičnih funkcija. Zastupnici ekonomske teorije birokratije polaze od toga da birokratija kao monopolistički ponuđač upravnih usluga slijedi strategiju maksimiziranja proračuna kako bi na taj način uspjeli natjerati parlament da ih zaduži sa više javnih radova nego što bi odgovaralo ukupnom stanovništvu. O.E. Williamson tvrdi da birokratija zbog nedovoljnog nadzora uspjeva nametnuti svoje područje djelovanja,proširiti ga prenošenjem određenih upravnih zadataka na privatni sektor. Birokratija to područje djelovanja ne koristi kako bi proširila svoju ponudu javnih usluga,nego ga koristi za vlastiti interes,npr. Kako bi poboljšala uslove svoga rada. Dalje kritičke tačke proističi iz proizvodnje zakonskih i podzakonskih normi koje nisu pregledne ni upravi ni građanima. Nadalje ,kritikuje se da je birokratija u fazi dinamičnog procesa rasta,koji se ne zasniva na proširenom opsegu zadataka,nego na želji pojedinih birokrata da stvore privid vlastite važnosti. Napredak u službi pojedinih birokrata ovisi upravo o broju njihovih podređenih,pa se svaki od njih trudi povećati njihov broj. Na drugoj strani,povećan broj saradnika povećava potrebu za koordinacijom unutar same birokratije,a to za sobom povlači potrebu za još većim brojem saradnika.

PREDSJEDNIŠTVO BIH

Historijat Predsjedništva BiH počinje 1974. Kada je Ustavom tadašnje Socijalističke Republike BiH,u okviru SFRJ,ustanovljena nova institucija u društveno – političkom sistemu. U tadašnjem sistemu predsjedništvo je brojalo 9 članova,da bi,nakon prvih višestranačkih izbora u decembru 1990.g imalo 7 članova,:po dva člana iz reda bošnjačkog naroda,srpskog,hrvatskog i jedan član iz reda ostalih naroda. Predsjedništvo BiH,na osnovu sadašnjeg Ustava,definisano je kao najviša državna institucija,u kojoj funkciju kolektivnog šefa države vrše ravnopravno tri člana iz reda konstitutivnih naroda BiH. Ustavne nadležnosti Predsjedništva definisane su članom V Ustava koji predstavlja poseban aneks okvirnog sporazuma za mir u BiH koji je parafiran u Dejtonu 21.11.1995.g i zvanično potpisan u Parizu 14.12.1995.g. Predsjedništvo BiH vrši političko – izvršnu vlast na nivou BiH. U okviru svoje političko – izvršne vlasti, Predsjedništvo se javlja i kao kolektivni šef države BiH. Predsjedništvo BiH se sastoji od tri člana:jednog Bošnjaka i jednog Hrvata,koji se biraju neposredno sa teritorije Federacije,i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije RS. Članovi predsjedništva biraju se neposredno u svakom entitetu(tako da svaki glasač glasa za popunjavanje jednog mjesta u Predsjedništvu),u skladu sa Izbornim zakonom kojeg donosi Parlamentarna skupština BiH. Bilo koje upražnjeno mjesto u Predsjedništvu će biti popunjeno od strana odgovarajućeg entiteta,u skladu sa izbornim zakonom BiH. Mandat članova Predsjedništva traje četiri godine. Predsjedavajuči predsjedništva BiH mijenja se svakiih osam mjeseci po načelu rotacije između članova Predsjedništva. Predsjedništvo usvaja poslovnik o svome radu. Po ustavu BiH Član 5. Predsjedništvo je nadležno za:

-vođenje vanjske politike BiH

-Imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika BiH,od kojih najviše dvije trećine mogu biti odabrani sa teritorije FbiH

-predstavljanje BiH u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženja članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima BiH nije član.

- vođenje pregovora za zaključenje međunarodnih ugovora BiH,otkazivanje i,uz saglasnost Parlamentarne skupštine,ratifikovanje takvih ugovora

-imenovanje predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH.

-izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine.

-predlaganje godišnjeg budžeta parlamentarne skupštine,uz preporuku Vijeća ministara. Podnošenje izvještaja o rashodima Predsjedništva Parlamentarnoj skupštini na njen zahtjev,ali najmanje jedanput godišnje. Koordinaciju,prema potrebi,sa međunarodnim i nevladinim organizacijama u BiH.

-vršenje drugih djelatnosti koje mogu biti potrebne za obavljanje dužnosti koje mu prenese Parlamentarna skupština,ili na koje pristanu entiteti.

Način odlučivanja:

-predsjedništvo BiH nastoji da svoje odluke usvaja putem konsenzusa

-ukoliko svi pokušaji da se postigne konsenzus ne uspiju,odluku mogu usvojiti i dva člana Predsjedništva.

-član predsjedništva koji se ne slaže sa tako usvojenom odlukom može odluku Predsjedništva BiH proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju za koju je izabran,pod uslovom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju.

-takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini RS,ukoliko je tu izjavu dao član sa te teritorije;bošnjačkimm delegatima u Domu naroda FbiH,ukoliko je takvu izjavu dao bošnjački član;ili hrvatskim delegatima u istom tijelu,ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član predsjedništva.

-ukoliko takav proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u NSRS,odnosu Domu naroda FbiH od 10 dana po upućivanju,osporavana odluka Predsjedništva nije pravosnažna.

NADLEŽNOSTI PREDSJEDAVAJUĆEG I ČLANOVA PREDSJEDNIŠTVA PREMA POSLOVNIKU O RADU PREDSJEDNIŠTVA BiH:

-predsjedništvo predstavlja i simbolizira suverenitet BiH,a zadatak mu je koordinirati,odnosno usklađivati rad njenih institucija i braniti interese entiteta,što se odnosi na konstitutivne narode i sve građane. Članovi predsjedništva između sebe biraju predsjedavajućeg predsjedništva BiH,saglasno izbornom zakonu BiH ili drugom zakonu usvojenom od parlamentarne skupštine BiH.

-uz ovlaštenja koja mu pripadaju kao članu predsjedništva,predsjedavajući je nadležan za:1. Planiranje rada predsjedništva,tako što predočava radni plan za vrijeme svog obavljanja dužnosti predsjedavajućeg,te za razrađivanje dnevnog reda sjednica;2. Obavljanje funkcija predsjedništva:sazivanje sjednica,usmjeravanje rasprava;3. Potpisivanje i proglašavanje akata nastalih na osnovu rada Predsjedništva;4. Predstavljanje i zastupanje predsjedništva uopće,te zastupanje stavova predsjedništva o značajnim pitanjima pred javnosti i pred drugim institucijama u BiH i u inostranstvu,posebno kad tri člana Predsjedništva ne mogu zajednički prisustvovati;5.primanje akreditivnih pisama od diplomatsko-konzularnih predstavnika,poslije prihvatanja agremana od strane Predsjedništva.

Svi članovi predsjedništva,u sklopu rada Predsjedništva,podjednako su nadležni za:

1.davanje doprinosa tokom utvrđivanja plana rada predsjedništva,a to čine dostavljanjem tačaka koje treba uključiti u plan rada Predsjedavajućeg i u dnevne redove sjednica;2.učešće u radu predsjedništva,tako što prisustvuju sjednicama,kandidiraju diplomatsko-konzularne i druge međunarodne predstavnike,te dužnosnike i službenike u institucijamaBiH saglasno ovlaštenjima predsjedništva,potom intervencijama u raspravama,čime doprinose postupku odlučivanja saglasno poslovniku;3.predstavljanje i zajedničko zastupanje predsjedništva i njegovih stavova i to spram javnosti i drugih domaćih i inostranih institucija;4. Obavljanje drugih zadataka povjerenih članu predsjedništva ovim poslovnikom.

Svi članovi predsjedništva su takođe,po prirodi svoje dužnosti,zaduženi za:

1.civilnu komandu nad oružanim snagama;2.slanje predstavki Ustavnom sudu;3.obavljanje drugih zadataka povjerenih članu predsjedništva na osnovu zakona BiH.

U obavljanju svojih aktivnosti predsjedništvo usvaja slijedeće normativne akte:

1.odluke vezane za ovlaštenja u domenu vanjske politike;2.prijedloge zakona poslane Parlamentarnoj skupštini;3.potvrde odluka parlamentarne skupštine vezanih za državne simbole;4.imenovanja

državnih funkcionera;5.postavljenja državnih funkcionera;6. Svjedočanstvo o potpisivanju ili potpisane memorandume o razumjevanju između dva bosanskohercegovačka entiteta;7. Poslovnik,pravilnik o unutrašnjem ustrojstvu sekretarijata i druga pravila o unutrašnjem ustrojstvu;8. Druge akte iz svog ovlaštenja.

U obavljanju svojih aktivnosti predsjedništvo takođe usvaja deklarativne akte poput:

1.mišljenja vezanih za svoju aktivnost,i to kao posrednik unutar i između institucija BiH;2.deklaracija donesenih sa svrhom jačanja pozicija predsjedništva u odnosu na druge organe ili javnost;3.ostalih akata koje predsjedništvo ocijeni odgovarajućim.

ADMINISTRATIVNE SLUŽBE PREDSJEDNIŠTVA BiH

Sekretarijat čine tri kabineta i četiri odjela,od kojih svaki uključuje po još dva odsjeka. Tri kabineta su:

1.kabinet generalnog sekretara

2.kabinet sekretara za odnose s javnosti

3.kabinet sekretara za normativne poslove

Četiri odjela su:

1.odjel za dokumentiranje,koji uključuje:odsjek za arhiv i odsjek za stručno-istraživački rad

2.odjel za protokol,koji uključuje:odsjek za domaći protokol i odsjek za vanjski protokol

3.logistički odjel,koji uključuje :odsjek za interne poslove i odsjek za transport

4.administrativni odjel,koji uključuje:odsjek za kadrovska pitanja i odsjek za finansije.

PRIORITETI VANJSKE POLITIKE PREDSJEDNIŠTVA BiH:

1.očuvanje i zaštita nezavisnosti,suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH u međunarodno priznatim granicama

2.potpuna i dosljedna implementacija općeg mirovnog sporazuma

3.pristupanje BiH evroatlantskim integracionim procesima

4.učešće BiH u multilateralnim aktivnostima,posebno u sklopu sistema UN,vijeća evrope,organizacije za sigurnost i saradnju u evropi,organizacije islamske konferencije i dr.

5.promocija BiH kao partnera u međunarodnim ekonomskim odnosima i aktivnosti koje će omogućiti prijem Bosne i Hercegovine u svjetsku trgovinsku organizaciju i druge međunarodne organizacije i asocijacije.

PREDSJEDNIK FEDERACIJE BiH

Izvršnu vlast FbiH čine predsjednik,potpredsjednici i Vlada FbiH. Predsjednik federacije predstavlja i zastupa federaciju i šef je federalne izvršne vlasti. Predsjednik federacije nadležan je za:-imenovanje vlade i sudaca ustavnog suda federacije,-vođenje konzultacija u vezi s imenovanjem ombudsmena i sudaca,-potpisivanje odluka parlamenta fbih nakon njihovih donošenja,-potpisivanje i ratificiranje međunarodnih sporazuma u ime fbih,-davanje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonom,osim za ratne zločine,zločine protiv čovječnosti i zločine genocida.

Potpredsjednik federacije nadležan je da:-zamjenjuje predsjednika fbih ustavom predviđenim okolnostima,-sarađuje sa predsjednikom federacije u onim situacijama u kojima je potrebno da predsjednik zatraži njegovu saglasnost,-izvršava dužnosti koje mu povjeri predsjednik ili parlament federacije BiH.

Na osnovu odluke o izmjenama i dopunama ustava fbih koju je donio visoki predstavnik 19.aprila 2002.g.: predsjednik federacije ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda.

U izboru predsjednikai dva potpredsjednika fbih najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih,hrvatskih i srpskih delegata u domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika federacije bih. Izbor predsjednika i dva podpredsjednika federacije BiH zahtjeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednika federacije,većinom glasova u predstavničkom domu,a zatim i većinom glasova u domu naroda,uključujući većinu klubova svakog konstitutivnog naroda. Ukoliko ni jedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba doma,postupak kandidovanja se ponavlja. Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od domova odbije zajedničku listu smatraće se da su kandidovane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom domu. Mandat predsjednika i potpredsjednika traje četiri godine.

PREDSJEDNIK RS

Položaj predsjednika RS bitno se razlikuje od položaja predsjednika fbih. Po načinu izbora i ukupnim ovlaštenjima predsjednik rs spada u kategoriju jakih predsjednika. S obzirom da ga biraju građani neposredno i kao i poslanike nsrs,ove dvije institucije imaju jednak legitimitet. Predsjednika rs mogu smijeniti samo građani po istom postupku po kojem je i izabran,što znatno jača njegovu poziciju prema nsrs koju može raspustiti i raspisati prijevremene izbore. Predsjednik rs ima slijedeća ustavna i zakonska ovlaštenja i nadležnosti:

-predstavlja rs

-predlaže ns kandidata za predsjednika vlade

-predsjednik rs predlaže kandidata za predsjednika vlade u roku od desed dana od dana usvajanja ostavke,izglasavanja nepovjerenja ili prestanka mandata prethodnoj vladi zbog raspuštanja ili skraćivanja mandata nsrs

-ako ocijeni da je došlo do krize u funkcionisanju vlade predsjednik rs može,na incijativu najmanje dvadeset poslanika nsrs nakon što sasluša mišljenje predsjednika ns i predsjednika vlade,da zatraži od predsjednika vlade da podnese ostavku

-ukoliko predsjednik vlade odbije da podnese ostavku predsjednik ga može razriješiti dužnosti

-može da zatraži od vlade da izloži stavove o pojedinim pitanjima,od značaja za rs,da sazove sjednicu vlade i stavi na dnevni red pitanja iz njene nadležnosti

-predlaže narodnoj skupštini kandidate za predsjednika i sudije ustavnog suda rs na prijedlog visokog sudskog i tužilačkog savjeta.

-ukazom proglašava zakon u roku od sedam dana od dana njegovog usvajanja u ns

-u tom roku može zahtjevati od ns da ponovo odlučuje o zakonu

-predsjednik rs dužan je da proglasi zakon koji je ponovo usvojen u nsrs

-za vrijeme ratnog stanja i vanrednog stanja,kojeg proglase institucije države BiH,ako ns ne može da se sastane,na prijedlog vlade,ili po sopstvenoj incijativi i nakon što sasluša mišljenje predsjednika ns,predsjednik rs donosi uredbu sa zakonskom snagom o pitanjima iz nadležnosti ns i imenuje i razrješava funkcionere koje bira,odnosno imenuje i razrješava narodna skupština.

-obavlja u skladu sa ovim Ustavom i Ustavom BiH i zakonom poslove iz oblasti odnosa ovog entiteta države BiH sa drugim državama i međunarodnim organizacijama.

-obrazuje savjetodavna tijela i stručne službe za obavljanje poslova iz svoje nadležnosti

-daje pomilovanja

-dodjeluje odlikovanja i priznanja utvrđena zakonom

-može,pošto sasluša mišljenje predsjednika vlade i predsjednika narodne skupštine rs,da odluči da narodna skupština bude raspuštena

-može da podnese prijedlog da se pristupi promjeni ustava rs

-određuje koji će ga potpredsjednik rs zamjenjivati u slučaju privremene spriječenosti da obavlja svoju funkciju

-obavlja i druge poslove u skladu sa ustavom

-predsjednik rs ima dva potpredsjednika iz različitih konstitutivnih naroda

-predsjednika i potpredsjednike rs biraju građani neposredno i tajnim glasanjem na vrijeme od četiri godine

-ista osoba može biti izabrana za predsjednika i potpredsjednika rs najviše dva puta uzastopno

-predsjednik i potpredsjednici rs direktno se biraju sa liste kandidata za predsjednika rs tako što je za predsjednika izabran kandidat koji ostvari najveći broj glasova,a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsjednika RS.

Potpredsjednik rs nema izričitih samostalnih nadležnosti,što znači da obavlja samo one poslove koje mu predsjednik rs povjeri i da zamjenjuje predsjednika u slučajevima privremene spriječenosti za

obavljanje svoje funkcije. Njegov je položaj adekvatan klasičnom položaju predsjednika i u tom pogledu je u slabijoj poziciiji u odnosu na predsjednika fbih.

VIJEĆE MINISTARA BIH

Žan Žak Ruso – Vlada je posredničko tijelo između suverena i podređenih sa ciljem obostrane komunikacije,provođenja zakona i očuvanja građanskih i političkih sloboda.

Aneks 4 Ustava BiH: Predsjedništvo će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara koji će dužnost preuzeti po odobrenju predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Predsjedavajući će imenovati ministre koji dužnost preuzimaju po odobrenju predstavničkog doma...

Parlamentarna skupština BiH je na sjednici 02.12.1997.g usvojila prvi Zakon o Vijeću ministara BiH i ministarstvima BiH. Prema ovom zakonu: vijeće ministara je odgovorno za provođenje politike i odluka u oblasti utvrđenim ustavom BiH(član 1 zakona). Prema ovom zakonu bih je imala tri ministarstva: MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA (nadležnosti: provođenje vanjske politike pod rukovođenjem predsjedništva BiH; ugovaranje sporazuma i ugovora): MINISTARSTVO CIVILNIH POSLOVA I KOMUNIKACIJA (nadležnost: državljanstvo:emigracija:izbjeglice i azil:provođenje međunarodnog i međuentitetskog krivičnog prava uključujući i odnose sa Interpolom:uređenje međuentitetskog transporta:budžet institucija BiH): MINISTARSTVO VANJSKE TRGOVINE I EKONOMSKIH ODNOSA(nadležnosti; vanjskotrgovinska politika:carinska politika:tarife:propise i zakone:međunarodne obaveze BiH;vanjski dug BiH; kontrolu zračnog prostora BiH;kontrolu frekvencija)

Svaki ministar je imao dva zamjenika koji nisu bili iz istog konstitutivnog naroda kao ministar. Vijeće ministara je imalo tri službe:pravnu,administrativnu i materijalno – finansijsku službu.

ZAKON O VIJEĆU MINISTARA IZ 2000 GODINE

Ovim zakonom uređuje se organizacija i odgovornosti vijeća ministara i ministarstava BiH. Uz tri postojeća uvedena su tri nova ministarstva:

-ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice;

-ministarstvo za trezor institucija BiH i

-ministarstvo za evropske integracije

Zakonom je ustanovljeno da vijeće ministara sačinjavaju predsjedavajući koji je ujedno i ministar jednog ministarstva i pet ministara. Svaki ministar je imao jednog zamjenika. Mandat predsjedavajućeg trajao je 8 mjeseci a nakon toga predsjedništvo bih je imenovalo novog predsjedavajućeg iz reda drugog naroda.

VIJEĆE MINISTARA BIH PREMA ZAKONU IZ 2002 GODINE

Ovaj zakon definiše ne samo obaveze već i prava vijeća ministara,njegovo ustrojstvo,način odlučivanja,položaj predsjedavajućeg i odnose sa drugim institucijama BiH:

-vijeće ministara je organ izvršne vlasti bih koji vrši svoja prava i dužnosti kao i vladine funkcije u skladu sa ustavom bih,zakonima i drugim propisima BiH(član 2.)

Prema ovom zakonu ministarsva bih su slijedeća:

-ministarstvo vanjskih poslova

-ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa

-ministarstvo finansija i trezora

-ministarstvo komunikacija i prometa

-ministarstvo civilnih poslova

-ministarstvoza ljudska prava i izbjeglice

-ministarstvo pravde

-ministarstvo sigurnosti

Vijeće ministara sačinjavaju predsjedavajući i 8 ministara. Svaki ministar ima jednog zamjenika. Predsjedavajući ima ovlaštenje da imenuje dva ministra za zamjenike predsjedavajućeg (uz saglasnost predstavničkog doma parlamentarne skupštine BiH)

Stalna vijeća ministara su:direkcija za evropske integracije, generalni sekretarijat, ured za zakonodavstvo,odbor za unutrašnju politiku , odbor za ekonomiju. Dakle prema ovom zakonu formirana su dva nova ministarstva. Dakle prema ovom zakonu formirana su dva nova ministarstva:

-ministarstvo pravde

-ministarstvo sigurnosti

Umjesto ministarstva za civilne poslove i komunikacije osnivaju se dva nova ministarstva:

-ministarstvo civilnih poslova

-ministarstvo komunikacija i prometa.

Ministarstvo za evropske integracije se ukida i formira se Direkcija za evropske integracija. Ministarstvo za trezor institucija BiH prerasta u Ministarstvo finansija i trezora institucija BiH. Predsjedavajući nije ministar jednog ministarstva,već ima ulogu premijera sa mandatom od 4 godine. 2004.g formira se Ministarstvo odbrane BiH.

MINISTARSTVA BIH:

1. Ministarstvo vanjskih poslova2. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa3. Ministarstvo finansija i trezora4. Ministarstvo komunikacija i prometa5. Ministarstvo civilnih poslova6. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice7. Ministarstvo pravde8. Ministarstvo sigurnosti

9. Ministarstvo odbrane

Nadležnosti, obaveze i struktura Vijeća ministara BiH:

1. Predsjedavajući i ministri čine Vijeće ministara2. Odgovornost za provođenje politike i odluka institucija BiH3. 2/3 ministara iz federacije BiH4. Podnosi ostavku ako mu nepovjerenje izglasa Parlamentarna skupština BiH

Nadzorna i koordinativna funkcija prema ministarstvima i drugim organima državne uprave

Kadrovska-imenovanje funkcionera u državnoj upravi

Vijeće ministara ima dvostruku odgovornost prema Parlamentarnoj skupštini i prema Predsjedništvu BiH:

1. Ako parlamentarna skupština izglasa nepovjerenje podnosi ostavku2. Ako predsjedništvo BiH uskrati povjerenje predsjedavajućem vijeća ministara ono je u režimu

ostavke

Opšti akti i odluke izvršne vlasti su pod kontrolom Ustavnog suda BiH

Odlučivanje u vijeću ministara BiH: ne predviđa se paritetna zastupljenost tri konstitutivna naroda; proporcionalna entitetska zastupljenost bez uslovljavanja nacionalne strukture.