R.P. VALENTIN - M. BRETON, O.F.M.

IZVORNA KREPOST FRANJEVAKE POBONOSTI

SUBOTICA, 1999.

NASLOV IZVORNIKA: R.P.Valentin-M.Breton,OFM - La Pauvret

IZDAVA: AUX EDITIONS FRANCISCAINES, 9, Rue Marie-Rose, PARIS-XIVe

NIHIL OBSTAT: Parisiis, die 15a aprilis 1943, in memoria Martyrum apud Nannetes, Fr. Paulus BONNEL OFM, cens. Dep.

IMPRIMATUR: Lutetiae Parisiorum, die 30a aprilis 1943, in memoria martyris Domiani de Laval, A. Leclerc, Vic. Gen.

PREVEO: O.LEOPOLD IVANKOVI,OFM

UREDILI: LANOVI FRANJEVAKOG SVJETOVNOG REDA U SUBOTICI

IZDATO ZA PRIVATNU UPOTREBU FRANJEVAKOG SAMOSTANA - FRANJEVAKOG SVJETOVNOG REDA U SUBOTICI, UMNOENO FOTOKOPIRANJEM, ODGOVARA: ABA KOVA OFS.

PREDGOVOR

Ovo djelce pred vama je putokaz ka Gospoi Siromatini. Neka zapali u vaem srcu iskricu radosti da ljubite Siromatinu i da je ne mijenjate za sva blaga svijeta. Ne moete sluiti Bogu i bogatstvu, ui nas Evanelje, a sv.Franjo svojim zarukama s Gospoom Siromatinom otvara nove horizonte u naoj gorljivoj enji da budemo to sliniji Kristu.

Na slavu Boju, skromno je o.Leopold doslovno preveo ovaj duhovni zalogaj, a mi smo jo skromnije uredili i izdali ovu knjiicu, kao dar o.Leopoldu za Zlatnu Misu. Kod lektorisanja smo se posluili i tekstom o.Pakala Cvekana iz 1964. godine. Hvala svim suradnicima, a pogotovo sv.Maksimilijanu Kolbeu, koji je bio nebeski zagovornik itavog posla. Neka je svaka ast i slava Bogu Ocu Svemoguemu u vijeke vjekova. Amen.

U Subotici, na blagdan Velike Gospe 1999. godine. Urednici

I. PRIMJER SVETOGA FRANJE

II. NAA GOSPOA SIROMATINA

III. SIROMATVO PRED BOGOM

IV. SIROMATVO PRED LJUDIMA

V. SIROMATVO PRED STVARIMA

VI. SIROMATVO OBZIROM NA SAMOGA SEBE

VII. NAGRADA SIROMATVA

I. PRIMJER SVETOGA FRANJE

Blaeni siromani duhom,

jer je njihovo Kraljevstvo nebesko!

(Mt 5,3)

1. Na Gospodin Isus Krist poinje tim blaenstvom siromanih, navjetaj Evanelja, "Blage Vijesti", koju je doao dati ljudima.

Dotada je, nastavljajui propovijedanje Ivana Krstitelja, najavljivao dolazak Kraljevstva: "Pokajte se jer blizu je Kraljevstvo"; svoje rijei je potvrivao udesima; Njegova slava je irei se po svoj Palestini privlaila brojne sluatelje, izmeu kojih je izabrao dvanaest ljudi nazvavi ih svojim Apostolima. Tako je doao as za uspostavu unutranjeg ureenja Kraljevstva, koje je nastajalo, da se tomu Kraljevstvu dade ustav, zakon i sastav.

Videi mnotvo, nastavlja sveti Matej, popeo se na brdo, sjeo, njegovi uenici oko njega. Tada otvorivi usta ree:

"BLAENI!"

Blaenstvo siromatva, blagosti, alosti muke zbog dobrote, milosra, istoe srca, mira, podnoenja progonstva.

Njegova rije okree ljestvicu vrednota meu ljudima: on slavi ponienje, velia poniene, hvali trpljenje. Bog Stvoritelj posreduje u svom djelu da uini korisnim ono to niemu nije sluilo, da vrati vrijednost onome to nije vrijedilo, da postidi ono to misli da jest neto, podie neznanje protiv lane znanosti, prezir protiv oholosti, bol protiv uivanja, kri protiv grijeha, odricanje protiv poude (usp. 1Kor 1,27-30).

Ali, poinje siromatvom.

Punim pravom, kae sv.Ambrozije, prva krepost po redu je ona, koja je temelj i izvor

ostalima. Prvo blaenstvo, ponavlja on, jest siromatvo. Ono je uistinu prvo u redu vrlina, majka i roditeljica vrlina, parens quaedam generatioque virtutum. On donosi razlog:

Onaj koji prezire vremenite stvari, taj cijeni vjene; nitko nee doi u kraljevstvo nebesko, koji optereen poudom svijeta, vie nema snage da ga ostavi, da ga se rijei.

Sveti Bazilije, sveti Jeronim, sveti Augustin, prije njih Origen, poslije njih sveti Grgur, dokazuju na isti nain: privrenost zemaljskim dobrima jest zapreka da se steknu duhovna dobra.

2. To to nauava, to Isus i provodi. Izabrao je da se pojavi u svijetu koga je doao spasiti,

potpuno siromatvo.

Siromatvo svoje domovine, prezrenu pokrajinu male zemlje, Galileju; a u Galileji grad Nazaret o kome se govorilo: moe li iz Nazareta doi neto dobro?

Siromatvo svoje porodice: krv kraljevska i bez sumnje ista; ali stablo, koje je donijelo samo pokrajinske kraljevie, nestalo je prije vie od etiri stotine godina.

Siromatvo njegove kolijevke: jasle u pilji, koja je sluila kao zaklon ivotinjama.

Siromatvo njegova skrivenog ivota, uzdravana najprije radom obrtnika, zatim radom svojih vlastitih ruku.

Siromatvo njegova javnog ivota: "akali imaju svoje jazbine i ptice svoja gnijezda; Sin ovjeji, kae on sam, nema ni kamena na koji bi glavu naslonio. Uzdravao se milostinjom ena, koje su ga slijedile.

Siromatvo u smrti: umire gol, naputen od neba i zemlje, naputen od Boga, koga zaziva uzalud; njegov grob je pozajmljen.

Od svojih apostola on trai slino odreknue: "Nemajte ni zlata, ni srebra, ni kese, ni obue, ni tapa. Jer je radnik dostojan svoje plae! to smo blie, oskudica mora biti uinkovitija.

3. Svi sveci su ga razumjeli, svi su po njegovu primjeru ljubili, izabrali i provodili siromatvo. Ali nitko dosljednije od onog, koga mi zovemo naim Ocem, sveti Franjo Asiki.

Franjo nije samo siromaan, on je Siromah, mali Siromaak, pauperculus, il

poverello.

Dotle je provodio siromatvo, neposjedovanje, oskudicu da je jedva imao potrebu da to kae, tako je znao. Njegovo siromatvo je legendarno; dodaju mu se pretjeranosti, prekoraenja, koja se jedva mogu opravdati. Dodaje se samo bogatima kae poslovica. Dodaje se bogatstvu, izobilju franjevakog siromatva, Franji i njegovim Redovima, gotovo pretjeranoj primjeni.

Imamo prouavati najprije to siromatvo, razumjevanje i vjebu, budui da je ono predmet sadanjeg razmiljanja. Tu emo nastojati milou naega Gospodina i njegove Majke. No najprije se moramo upoznati s porijeklom i karakterom siromatva svetoga Franje.

II.

Sveti Ambrozije, kako rekoh prije, slae se u toj toki u cijelosti s Ocem i Uiteljem, opravdava izbor siromatva kao temelj duhovne zgrade ovim razlogom: da je protivnost, lakomost, pouda, krtost, korijen svemu zlu (usp. 1Tim 6,10; Lk 12,15); i da je dua osloboena ropstva niskih stvari, slobodna priljubiti se onima viim.

Sveti Franjo nije postupao dijalektiki.

4. Ljubio je Krista, elio je biti slian njemu. Vidio je Krista siromana, koji je uio siromatvo primjerom i rijeima, htio je da sam bude siromaan, ivio je u siromatvu, poticao je svoje vrnjake da ive u siromatvu i od siromatva. On nije slijedio teorije, njega je nosila ljubav, on nije opravdavao svoje naputanje svjetovnih dobara nekim pisanim obrazlaganjima ve svojim djelima; pronaao je i nanovo stvorio u svojoj savjesti i u svom ivotu tumaenje Evanelja prema prorocima bez uenja i bez tenje za znanjem. Njegovo osjeanje nadnaravne stvarnosti dalo mu je shvatiti vrijednost siromatva: izbavljenje, osloboenje, uzdignue. Ali nije poeo otuda, nije odatle poao, poao je od poao je od doslovnog suoblienja s Isusom Kristom, svojom ljubavi.

Franjo je potpuno i tko zna... moda hotimino razliit teorijama sistematiara, koji su istiniti, koji su potpisani asnim imenima i koji nam mogu ak pomoi da shvatimo njegov duh. Ali teorije su proizale iz primjera a ne obratno, njegova djela iz neke teorije.

Braa neka nemaju nita, ni kue, ni mjesta ni ikakve stvari, nego kao putnici i stranci slue Gospodinu u poniznosti i siromatvu, neka predusreu jedan drugoga u

povjerenju i milosru. I nee se stidjeti, jer je Sin Boji radi nas siromaan doao na svijet.

To je dakle veliina najveeg siromatva: ono vas ini, predraga brao, batinicima i kraljevima nebeskog Carstva. Osiromauje vas u zemaljskim stvarima zato da vas uzvisi u krepostima. Za to ete se dakle odluiti? Ono vas uvodi u zemlju ivih! O ljubljena brao, priljubite se posve uz nju i ne eznite ni za im pod nebom, za Ime naega Gospodina Isusa Krista.

Evo jednostavno i kratko bez teoretskog razmatranja misli i elje Sveca, koje je ostavio svojim sinovima u VI.Glavi konanih Pravila (1223.). Prvo (1210-1221), vrlo opirno, govorilo je dalje o preziranju novca, o vrijednosti milodara, o zbiljskom odricanju. Ostaje tako konkretan, sasvim praktian, opravdan samo Gospodinovim primjerom.

5. Je li moda dostajala ta uzdrljivost Franji i njegovim prvim uenicima obuzetim ljubavlju za svoju Gospou u svom neposrednom doticaju? Mnogo kasnije sveti Bonaventura, bilo da je savjetovao svoju brau da uvaju netaknutu porodinu batinu, bilo da brani, protiv svojih preziratelja, pravo da Red postoji; bilo samo iz sasvim ljudske potrebe i to je vrlo skolastiki postavljao teorije i u principima smanjivao svoje djelo, sveti Bonaventura ne proputa ponavljati citiranje Oeva i dijalektiki uzdizati tu plemenitu Gospou Siromatvo, koju se dostoji Patrijarh iz Asiza voljeti i sluiti joj.

Postoje dva grada koji su protivni jedno drugome prema rijeima svetog Augustina: Boji grad i vraji grad, Jeruzalem i Babilon; i njihova protivnost poinje od temelja; jer temelj Babilona je pouda a temelj Jeruzalema milosre. Tako, to se vie ovjek uklanja poudi, toliko se vie udaljuje od avla i njegova grada. Dakle, siromatvo, koje se odrie ljubavi i elje da to posjeduje bilo u zajednici, bilo pojedinano, udaljilo to je vie mogue od lakomosti.

6. Preziranje bogatstva ima vie stupnjeva:

- prvi je ne htjeti posjedovati nita nepravedno;

- drugi je ne htjeti posjedovati nita suvino;

- trei je ne htjeti posjedovati nita na ovome svijetu i trpjeti siromatvo, ak i za ivot potrebne stvari radi Boga. Taj stupanj je najuinkovitiji lijek protiv poude.

Preziranje bogatstva je protivno tenji za zemaljskim dobrima i otuda dolazi ono to se naziva siromatvo duha. Ono se preporua iz etiri razloga: ljubav za bogatstvo odvlai

ovjeka od Boje ljubavi i Bojih stvari, i usporuje usvajanje vrlina; u protivnom preziranje bogatstva pomae i uveava zasluge; ukratko, ono se opravdava prolaznou zamaljskih dobara. Tako je siromatvo glavni uvjet i temeljni princip i uzvieni temelj evaneoskog savrenstva. Ono je doista dobro i efikasno,

da uniti opainu,

da vjeba u savrenstvu kreposti,

da olaka propovijedanje,

da se stekne unutarnje zadovoljstvo.

Koji je duh spremniji za razmatranje od onoga kad je ovjek rastereen vremenitih tereta i ije je blago na nebu i ije kraljevstvo nije od ovoga svijeta i koji ovdje dolje nema stalna boravita? Dakle, nije li taj ovjek Siromah? Potpuno siromatvo upravljeno na mrtvljenje tijela i na potpuno odricanje vlastite volje. Nisu li to preduvjeti za istou srca, koja omoguava vidjeti Boga? (Sv.Bonaventura)

7. Poticaj utisnut u due rijeima i primjerima svetog Franje je tako iv, ali ive su i reakcije, koje on izaziva meu onima koje ne osvaja, da sveti Toma Akvinski, koji se zalae za tu borbu izrie sline misli onima svoga takmaca svetog Bonaventure, ali udara iz kuta svog vlastitog genija: Siromatvo duha sadri dva elementa: prvi odricanje vremenitih dobara, svakako potpuno slobodne volje, pomou nadnaravne milosti: tako shvaaju i sveti Ambrozije i sveti Jeronim. Drugi je slom oholosti: zato sveti Augustin ovdje primjeuje: exinanitio inflati spiritus, iscrpljenje nadutosti duha (doslovno: nestanak oholosti). Dobrovoljno siromatvo je i znak velike poniznosti.

Ono donosi uostalom svoje razloge za izbor koje daje na Gospodin o siromatvu: Prvi je koji kazuje Apostol, znati da nas nae siromatvo obogauje duhovno, zatim dobrovoljno siromatvo odgovara propovjednicima istine, za koje ne moe biti sumnje da bi govorili iz lakomosti. Naposljetku dodaje, odobravajui tako misao svetoga Franje: Boja snaga se najvie oituje u uzdravanju apostola, koji su se dobrovoljno odrekli ljudskih sredstava.

8. Ljudi naega stoljea, kako znamo, zaljubljeni franjevtinom, barem knjievno nisu raspravljali s manje otroumlja i manje obilno o siromatvu svetoga Franje. Navest emo samo P.L. Roure, Isusovca, koji o tome studira s velikom simpatijom i pronicavou:

Svaki svetac, pie on, daje svoje karakteristike: suvremenici Franjini, ni potomstvo nisu se ovdje prevarili. Nazvali su ga Poverello - Siromaak.

Njegovo siromatvo nije samo duh jednostavnosti koji potjee od vie ili manje savjesnog rauna, to je potreba ljubavi, svetac se rjeava stvora, jer mu dostaje Stvoritelj. Stvor mu postaje indiferentan kao stvor, jer ga je Nestvoreni oarao. U tu odanost stavlja Franjo taj ljubavni zanos, tu revnost u ljubavi, koga ima za sam predmet jedine svoje sklonosti: on pjeva siromatvu kao to autor Nasljeduj Krista pjeva Boanskoj ljubavi i njenim divotama...

Vrei tono, za to je dokaz njegov ivot, siromatvo se nalazi kao primjena logina, otra, neublaiva bitnog kranskog naela: ukloniti sve to ne vodi jedinom cilju; rijeiti se svega to nije jedino potrebno.

Nije li na ivot optereen gomilom suvinoga, preoptereen mnogim nepotrebnim brigama? Treba ga olakati, pojednostaviti. Siromatvo svojim odricanjem onoga to je previe, iskustvom i mlitavosti, neizbjeivim, ispunja tu dunost. Ono namee odricanja koja e biti bolna, ono zahtijeva unutarnje rtve u vlastitoj ljubavi, ljudske zajednice koja cijeni svoje blinje prema njihovu bogatstvu. Ali tada kad se dua odluila na odricanja, stei e takvu slobodu da e snagom elana poi prema Idealu!...

W. James je imao pravo kad je alio svoje suvremenike, a osobito sunarodnjake koji nisu priznavali moralnu vrijednost siromatva. Napisao je: Moe se doslovce rei, da se sada bojimo biti siromani. Mi preziremo onoga koji voli ivjeti siromano da bi pojednostavio svoje postojanje i ouvao svoj unutarnji ivota. Jer, taj se ne pridruuje buci umornih prolaznika, koji misle samo na novac, smatramo ih apatinima i bez svake ambicije. Mi sebi ak ni predstaviti vie ne moemo ono to je nekada bilo siromatvo, osloboenje od svih materijalnih veza, savrena punina due, odluan prezir zemaljskih stvari, pravo dati ivot uvijek bez da se bjei od odgovornosti: jednom rijeju junako dranje due, uvijek spremne i uvijek pripravne za borbu.

Jo jednom, ne oklijevajmo priznati, ponavljati, ova razmatranja su lijepa i zgodna, ali ona bi ostavila svetog Franju skeptinim, u najmanju ruku indiferentnim, osim moda da je tu htio uti hvalospjev svojoj Gospoi Siromatini.

9. Slino, dokazi koji se odnose na potrebe njegova doba, koje jedino povratak evaneoskom siromatvu moe umiriti.

Franjini suvremenici bili su kao i nai otro podijeljeni na dva razreda, od kojih se jedni posjedovali ili bili okrivljeni da previe posjeduju i da nita nee ustupiti, a drugima je manjkalo ili su tvrdili da im manjka potrebno i koji nisu mogli dobiti osim otimanjem onima, koji posjeduju.

Izlagalo se i polako iskoritavalo zlo, koje je prouzroilo bogatstvo samostana, feudalizacija Crkve, uzbuna narodne savijesti dovela je do razbojnitva i hereze. Franjo nije mogao ne vidjeti to, jer je bio inteligentan i genijalan. Ali se nije htio postaviti reformatorom, biti za oduzeto vlasnitvo ili protiv njega; potivao je drutvene osnove svoga vremena. Jedina stvar, koju je htio promiljeno i ustrajno, bila je oponaati i slijediti siromanog Krista.

Njegov primjer, njegova propovijed, irenje njegove ustanove, divno su odgovarali uzdizanju due i opskrbili ivotnim potrebama kranstvo. To je trebalo za irenje stostrukog obeanja onima, koji trae u prvom redu Kraljevstvo Boje i njegovu pravdu. To nije Franjina nakana. On prima drutvene posljedice svoje ljubavi prema Kristu kao blagoslov odozgo. Kad ju je upoznao, nije se usudio nita podnositi to nije vidio, razumio, i ak poelio kao korisno i dobro. Ipak, nemajui toga vremenskog odbijanja svoga apostolata on bi, bez svake sumnje, radio na isti nain.

10. Nasljeujui svoga Oca, franjevaka dua u evaneoskom siromatvu, jest vrlo ivo u siromanom Isusu Kristu, svom idealu, svom uzoru, pravilu svoga ivota, obliku sve svetosti.

Franjevaka dua ne ivi vie samo u siromatvu, kako treba ivjeti da se svidi Bogu, sasvim slijediti njegova raspetog Sina, nego od siromatva, po siromatvu se posvjeuje u nasljedovanju Isusa. U nainu toga siromatva, koje je meu ostalim duhovnostima samo sporedna krepost, proizala iz kardinalne kreposti umjerenosti, izraava se u franjevakoj duhovnosti kao majka i gospodarica svih ostalih, sredstvo za unutarnje sjedinjenje i preobraenje u Bogu.

Kristovo siromatvo je za nju temelj, na kome se podie zgrada njezine pobonosti, korijen na kome pupa, cvate i donosi plodove njezinih osjeaja i djela. Siromatvo se javlja kao franjevaka askeza, kao izvorna krepost, ako mi se doputa ta rije, da je objasnim; jer to je od onih kreposti koje kao iz svog izvora ulijevaju u sve franjevake due sve ostale kreposti, koje ona izvodi prema Bogu i svom Kristu, prema blinjemu i ostalim biima i u disciplini prema sebi.

Sva se krepost doista moe svesti u siromatvo, jer se sve oituje u osiromaenju, bezvlasnitvu, odricanju, naputanju sama sebe u sklonosti prema Bogu, blinjemu, biima, ak i onim koja nemaju duu.

11. Za navjetaj rijei koje tvore bit ove knjiice, recimo: Vjerovati, prihvatiti principe miljenja i djelovanja objavljene nauke, nije li to oito osiromaenje vlastitih osjeaja, iskustva, svijetla i znanja, na to ak i pogreiv ovjeji duh vie naginje nego na bogatstvo?

Ufati se u Boga i Boja dobra koja obeaje s ve postignutim sredstvima i prije svega traiti kraljevstvo Boje u pouzdanju, a ostalo e nam se dodati; odrei se zemaljskih elja i briga za njihovo ostvarivanje, ne znai li to osiromaiti se svega to ini ovjeju aktivnost, njegov polet i njegov cilj?

istoa osiromauje tijelo, poniznost osiromauje duu, milosre prema blinjemu osiromauje srce, ograniavajui se nemilice njihovih svrha, svih predmeta koji su u sukobu s Boanskim pravilima?...

Sveti Franjo izriito kae da onaj nije pravi siromah, koji rijeen novaca, zadri novarku svoje vlastite volje za sebe. I nije mu stalo da naputena dobra, koja su prava dobra, ne budu izgubljena, prolazna, dok su druga, koja se cijene, trajna, vjena, duhovna, jer to je ve odricanje svojih ljudskih osjeaja koji se mogu tako ocijeniti.

To je, dakle, stanovite savrenog franjevakog ivota; to je njegovo shvaanje siromatva. Ono se ne iscrpljuje u ogranienju upotrebe stvari katkada smanjene, u krajnjem ogranienju potrebnoga. Ono trai pravu skladnost itava ovjeka u stanju stvora. Ono doista potjee od unutarnjeg priznanja i radei u glavnom na siromatvu, bitno, o svojoj neosporivoj ovisnosti o Bogu.

Evo predmeta naih razmatranja, gdje emo nai hranu i potporu za nau pobonost, primjere i rijei naega Gospodina Isusa Krista i njegova uenika svetoga Franje.

12. Doba, u koje smo postavljeni ini ove misli vrlo korisnima; ono nas primorava da se sjetimo da smo uenici siromanoga Boga, da dajemo svijetu brz i potreban primjer siromatva duha, tojest izbora ako ne ukusa, a to sigurno volje. Korist sadraja nije dakle od historijske vanosti, ili jednostavne familijarne pobonosti, ali zato od ivotne potrebe.

Ponovimo da bismo zavrili, pokuajmo usvojiti molitvu Ubertina de Casale, njegova uenika, koju je molio sv.Franji da dobijemo od njegova Uitelja Isusa Dar Siromatine:

O, Gospodine Isuse, pokai mi put do tvoje drage Siromatine.

Izmuen sam od njene ljubavi i ne mogu biti sretan udaljen od nje!

Imaj samilosti sa mnom i mojom Gospoom Siromatinom,

jer Ti dobro zna da si mi Ti dao ljubav za nju!

Ona se nalazi u alosti, odbaena od svih,

ona, kraljica naroda, slina je udovici; kraljica vrlina je jadna i prezrena.

Oni, koji bi je morali voljeti, naputaju je; oni su kao preljubnici, ne kao vjerni muevi.

Ona plae sjedei na smetlitu.

Meutim, za nju si ti Gospodine Isuse napustio svoje prijestolje i drutvo anela;

siao si na zemlju i u svojoj vjenoj ljubavi zaruio,

da ima od nje, u njoj i po njoj savrene sinove.

Ona se priljubila uza te kroz sav tvoj ivot...

Bila je tvoja nerazdruiva saputnica sve do kria, kamo te je slijedila,

dok je tvoja blaga Majka bila prisiljena ostati podno kria.

Nije te ostavila ni u smrti, pribavila ti je pozaljmljeni grob, pokop kao milostinju.

Poveo si je sa sobom u nebo, preputajui svijetu to je od svijeta.

Povjerio si joj peat nebeskog Kraljevstva,

da bi obiljeila izabrane koji hoe ii putevima savrenstva.

Oh, tko dakle da ne ljubi Gospou Siromatinu iznad svih stvari!

Molim te da me obiljei svojim peatom!

elim se obogatiti tim blagom.

Zaklinjem te za sebe i svoje, najsiromaniji Isuse!

Uini da za ljubav u tvom Imenu nemam nita svoga pod nebom

i da dok ivi ovo bijedno tijelo, uvijek sluim tedljivou prikazanih darova,

drugima u tvom milosru. Amen.

II. NAA GOSPOA SIROMATINA

Ta poznate dareljivost Gospodina naega Isusa

Krista! Premda bogat, radi vas posta siromaan,

da se vi njegovim siromatvom obogatite.

(2Kor 8,9)

Za naeg oca Franju rekli bismo, da je siromatvo krepost univerzalna, radikalna, temeljna i jo vie izvorna, kao vrelo odakle izvire sva duhovna djelatnost. I ako hoete sintetiko stanovite, odakle on promatra Boje djelo. To je zakljuak naeg preanjeg izlaganja, a mi bismo dodali da je sveti Franjo prigrlio siromatvo kao sredstvo za sticanje svega bogatstva vremenitog i vjenog, ne iz drugog razloga nego zdravog i vrijednog njega, naime nasljedovati Krista.

1. To doista nije zato to je teoretski shvatio da siromatvo ima bitnu prednost nad svim krepostima, ili to bi posluno prihvatio predaju o siromatvu, bilo filozofsku bilo samih crkvenih Otaca ili to bi genijalno vidio reformatorsku snagu nad zlom svoga vremena: jedino iz ljubavi.

Propter nos egenus factus est: Bogat kako bijae, predao se Krist siromatvu za nas i Franjo se predao siromatvu iz elje da se to vie priblii predmetu svoje ljubavi. On hoe slijediti Krista na svim njegovim putovima, to je mogue dalje. S druge strane, u siromatvu stvari, kojih se Isus odrekao za vrijeme svoga smrtnog ivota, vidi Franjo najdublje i najradikalnije odricanje kome je siromatvo samo znak: sam sebe oplijeni uzevi lik sluge (Fil 2,7). Krist bijae Bog. On nije sebino pridravao svoju jednakost s Bogom, unitio se sam, postavi rob, slian ovjeku, slian ovjeku u svemu, naposlijetku bio je posluan do smrti i to do smrti na kriu...

To jest prema siromatvu ovjejeg duha doputa nam da ga izrazimo, Krist lien sebe, svoje ovjeje naravi u ljubavi prema Osobi Rijei, odrie se Boanskog svojstva koja bi mogao imati i svojstva slobodnog ljudskog koje bi mogao prihvatiti da postane slian najbjednijemu od nas, robom bez graanskih prava, kao zloinac okrivljen i muen. Franjo prodire do te tajne: Gol slijedi golog Krista.

2. Ova Franjina volja javlja se osobito u personifikaciji siromatva u vitekoj Dami. Mogli bi se ovdje prevariti i vidjeti samo igru estete, fantastinu inspiraciju trubadura. A sasvim protivno je istina. Siromatvo je njemu osoba, stvarna, iva osoba; sasvim protivna apstrakciji, teoretskoj, uzvienoj ali hladnoj kreposti. Ta Gospoa Siromatina jest siromah, siromah Isus Krist. Tako je pod svojim biblijskim imenom Mudrost, Sin Oev, isti

Isus Krist, koga e mnogo kasnije ljubiti Blaeni Henri Suzo. Pa ako je vidio u Gospoi sestru Klaru, izrazito utjelovljenje svoga ideala, to je kao iva osoba koju je volio i kojoj je sluio Franjo.

O pravom, realnom karakteru Franjine ljubavi za siromatvo imamo nepobitni dokaz iz jednog pisma, datiranog mjesec srpanj, iza smrti Oeve (1227). Nosi naslov: Sacrum commercium B.Francisci cum Domina Paupertate. R.P.Edouard dAlencna, O.M.Cap., koja je donesena u francuskoj verziji, prevedena: Mistine zaruke Sv. Franje s Gospoom Siromatinom (Quarrachi 1929). Pisac je neki brat Ivan, vjerojatno Ivan od Parme, koji je bio generalni ministar Reda od 1247 - 1257.

Reklo se da je djelo divna alegorija. Osobito sveana gozba, koja zavrava slavlje, jest dostojna povijesne okrepe koja je u Porcijunkuli od sv.Franje ponuena sv.Klari i koja, kako se zna, prela u ekstazu.

Tako prikazu toga slavlja zaruka manjka potpuno i hotimice svaka poezija. Samosvjesna Gospoa, ije se zaruke slave, ne doputa nita to ne nosi njeno ime, to ne zna za bijedu i oskudicu: daje joj se da pere ruke u razlupanoj posudi, u kojoj nema nita cijelo, a za ubrus dri joj jedan brat okrajak svoga plata; ima samo krajiak pljesniva kruha postavljenog na tratinu, neto poljske trave, ni prostirke, ni noa, ni soli, ni vina, ni kuhane hrane. Time je ona vrlo zadovoljna i usreuje svoje goste i upuuje ih da joj ostanu tako vjerni.

Oito je da ta visoka Dama, ija su plemenitost i dostojanstvo vrsto postavljeni na temelje prvih pjevanja pjesme, koje se ne savijaju po volji, ona postavlja nain ivota u kojem je sve odreeno prema zakonu viteke ljubavi. Zaloiti joj svoju ljubav znai odrei se svojih planova, svojih namjera da bi se ulo u planove i namjere Dame. Odatle osiromaenje duha.

Pouzdati se u njene poasti, znai odbiti optereenje vidljivih dobara, da bi se veselo usvojila nevidljiva dobra, podrediti posjedovanje ovoga, posjedovanju i obiaju onoga: osiromaenje srca.

Nositi njezine boje, poniznost i strpljivost to je jo i osiromaenje osjeaja svoje vrijednosti, straha od patne i elje za uivanjem.

3. Svaka duhovnost, tojest shvaanje na kom se formira religiozna obitelj na slubu Bogu, naglaava tako nedostian oblik Kristove punine, po jedan in njegove idealne

fizionomije, krepost njegove neiscrpive svetosti, koja postaje njegov vlastiti znaaj i njegovo sredite duhovnog ujedinjavanja, tema njegova razmatranja, metoda njegova djelovanja.

Sveti Augustin potvruje kao put prema unutarnjem ivotu, ljubav; on razlikuje etiri stupnja, koji su etiri razdoblja due: roenje, mladost, zrelost, kraj; ali dodaje toj dui kao sredstvo napredovanja, poniznost.

Sveti Benedikt nabraja dvanaest stupnjeva kojim poniznost vodi duu k miru koji je ujedinjenje s Kristom u ljubavi. Prate je sve kreposti, jer evo redosljeda tih stupnjeva: 1. strah Boji, 2. odricanje, 3. poslunost, 4. utljiva strpljivost, 5. otvaranje srca, 6. zadovoljnost, 7. poniznost, 8. urednost, 9. utnja, 10. ozbiljnost, 11. blagost, 12. ednost. I, uzevi tekstove sveca koje se pokualo izraziti jednom rijeju, nisu li ovi stupnjevi nezavisni i suprotni, jer se jedan nalazi u drugom, kao znak oznaene stvari.

Sveti Bernard je poeo prihvaanjem i tumaenjem tih dvanaest stupnjeva benediktinske askeze, zatim je sve saeo u poniznosti, suprotstavljajui joj dvanaest stupnjeva oholosti; naposljetku on je odredio sredstva savrenstva: molitvu, razmatranje, ispitivanje savjesti, razbor, duhovno vodstvo (koje je otvaranje srca prema sv.Benediktu), da bi se dolo do ljubavi.

Mnogo kasnije sveti Ignacije postavlja takoer tri stupnja poniznosti, to su slini stupnjevi ili odreknua, to jest temelj svakog savrenstva.

Sve u svemu uvijek se ponovo vraa na ljubav, koja se postie poniznou. Ljubav, bogoslovska krepost, nezasluen dar, ne moe se stei, ona je od Boga ulivena u duu poradi neizmjerne ljubavi - nimia caritas - kojom nas ljubi, ali u duu koja se odrekla sebe, ispranjenu od sebe, poniznu duu, tojest siromanu. Poniznost produbljuje korito ljubavi, ljubav je u dui u omjeru s njezinom poniznosti. Dakle u poniznosti, jednostavnosti starog ovjeka, sveti Franjo vidi izgled, ali samo izgled siromatva. On je pobuen.

Siromatvo je ire od poniznosti, ui nas sveti Ambrozije, ono je i zaljubljenije. Jer ako je prazno sebe, to je u izgledu vea punina, prema tekstu tog uzdravanja: bogati Isus Krist postao je siromaan da bi vas obogatio svojim siromatvom.

II.

to je dakle siromatvo?

4. To je relativno stanje u potrebama suvremenog ivota, u kome se je nemogue dijeliti, to je situacija onoga koji nema ono to mu treba i koji ih ne moe pribaviti.

Misli se da potreba moe biti vie ili manje osjeana, vie ili manje zapovjednika, potekoa pribaviti si potrebno vie ili manje nesavladiva, i dosljedno tome postoje stupnjevi siromatva.

Pretpostavimo najprije da je normalno ovjekovo stanje na zemlji takvo, da je njegovo svakidanje uzdravanje osigurano i gdje je on u stanju skromno priskrbiti si za bliu budunost. To je stanje providnosti koje pretpostavlja dnevno traenje kruha za svaki dan, kao to su Gospodinovi savjeti, dani po svetomMateju:

Nemojte biti zabrinuti za pie, za jelo, za odijelo, va nebeski Otac zna da vam je to potrebno! Gledajte ptice nebeske, cvijee u polju, koje ne prikuplja sebi hrane. Sutra e se pobrinuti samo za sebe.

Gospodin doista ne postavlja zamke onima kojima manjka potrebno, niti odobrava lijenost ili nesmotrenost: jer nita nije pounije od dosjetljive djelatnosti vrapca dok trai hranu; nita nije uzbudljivije od upornosti izdanka trave da dopre do svjetla i vlage, koje treba da moe rasti. to se tie gladnih, dovoljno je to, to se On postavlja na mjesto njih - gladnih i kanjava okrutnost njihovih ogladnitelja: Bio sam gladan, i niste mi dali jesti ... O lijeninama, apostol Pavao, vjeran tuma nauke svog Uitelja, kae bez okolianja: Meu vama ima pokvarenih ljudi, koji ne rade. Mi ih pozivamo i opominjemo u ime Gospodina Isusa Krista da mirno rade da bi mogli jesti kruh koji im pripada. Ako netko nee raditi, taj ne treba ni jesti... (2Sol 3,10)

Prema tome se savjeti naega Gospodina imaju smatrati u odnosu na normalnu situaciju, na srednje stanje.

5. Srednje stanje, mediocris, osrednjost, latinski honestas, estitost, dolinost, ono to je prikladno za svakoga prema sposobnosti, to je stanje, koje sveti Toma u jednoj uvenoj izreci obrazlae kao gotovo potrebno za pobonost, za spasenje, jer se time dolazi do Boga, dok s druge strane brige mogu odvratiti od Njega.

Ova osrednjost koja je u zajednici s ednou dana i koja priskrbi sve potrebno i predvieno za blisku budunost, jest, moglo bi se rei, nivo pomou koga se ravnaju ljudski ivotni uvjeti:

ispod je siromatvo, oskudica, bijeda

iznad je bogatstvo, izobilje, suvinost.

Moemo ih opisati u nekoliko rijei:

SIROMATVO pretpostavlja nedostatak obinih udobnosti, katkada muku i nesigurnost sutranjice.

OSKUDICA (egenus, od egere, manjkati: inops, od in - opia, bez sredstava) trpljenje nedostatka esto manjak i potrebnoga.

BIJEDA nedostatak svega, to je lienje.

BOGATSTVO ne oskudijeva ni u emu, sigurno je u sutranjicu.

IZOBILJE bogatstvo sigurno u daleku budunost.

SUVINOST moe uivati bez smetnje obilje.

6. Prema naem tekstu: propter vos egenus factus est, ut illius inopia vos divites essetis, to je siromatvo koje je odabrao Isus Krist i jer treba prevesti: za vas se uinio siromanim od bogatstva, da bi vas obogatio svojom bijedom.

Za vrijeme svog skrovitog ivota iako je bio siromaan, ipak je sauvao ono to se kae socijalnu situaciju: imao je grad, kuu, zanat; pripadao je Judinu plamanu, porodici Davidovoj; vodio je redovan ivot radnika, odmarao se, molio kao i njegovi roditelji idovi i njegovi suvremenici, mogao je tako rei izmeu Marije i Josipa sluiti kao uzor ljudima radnikog stalea i bez posebnog zvanja koji ine veinu ljudskog drutva.

Kad je nastupio svoju spasiteljsku misiju, zabacio je svu tu skromnu bezbrinost svoje prvotne egzistencije, prihvatio je ivot u kom je manjkalo i potrebno, postao je siromaan. Postao bi siromaan bez ljubavi, zabiljeio je sveti Luka, koje su mu iskazivale ene, koje su ga slijedile. Nije izbjegavao oskudicu do ovisnosti. Moemo ga slijediti u njegovu skrovitu i normalnu ivotu a to moramo, dok nam nije ni doputeno ni mogue, bez posebnog poziva njegova Svetog Duha da traimo da ga slijedimo u njegovu apostolatu i muci. To je sluaj tek kod svetog Franje.

Na Otac je izabrao krajnje siromatvo, ali se pokoravao tako u svom osobnom pozivu da nasljeduje Krista, da ga tono nasljeduje, kome je bila namijenjena jasno obeana stigmatizacija, kao autentini boanski peat koji je krunio njegov uspjeh.

Kao njegov Uitelj koji se predao skrbi i on je ovisio od blinjega.

7. OSKUDICA I OVISNOST: Zajedniki karakter triju stanja siromatva i oskudice,

je potreba da se osjea potreba sve brojnijih i potrebnih stvari, ali kako siromah ne moe sebi priskrbiti nita, prisiljen je da ne trpi pretjeranost ili ak da padne na to da trai pomo kod drugoga, on tako pada pod ovisnost onoga kome pomae.

Kao to neimatina poziva na strpljivost ili izdrljivost, to je postojanost u patnji, tako isto ovisnost trai poniznost, podlonost, poslunost. To je dakle zbog tog raanja kreposti, kojim moe siromatvo stei posvetiteljsku vrijednost, jer samim tim oskudica dovodi do lienja, a ovisnost do ropstva i ne prua ovjeka Bogu ugodna, moe ga uiniti ak krivim, ako prouzroi umjesti kreposti mane, zavist, srdbu, mrnju. To nije materijalno siromatvo, koje je Isus posvetio, nego siromatvo u duhu, u elji, ljubav siromatva.

Tako, uostalom, Mudrac moli:

Za dvoje te molim, o Boe,

ne uskrati mi, dok ne umrem:

Udalji od mene licjemernu i lanu rije;

ne daj mi siromatva ni bogatstva:

hrani me kruhom mojim dostatnim;

inae bih, presitivi se, zatajio tebe

i rekao: Tko je Jahve?

ili bih, osiromaivi, krao

i oskvrnio ime Boga svojega. (Izr 30,7-9)

8. Isto tako kako smo razlikovali s ekonomskog i ljudskog stanovita tri stupnja u potrebi, razlikovat emo sa stanovita asketskog i boanskog tri vrste siromatva prema elji i duhu: materijalno siromatvo, literalno siromatvo i duhovno siromatvo.

MATERIJALNO SIROMATVO je ono siromaha, ono je u sebi bez moralne vrijednosti, ono moe biti zapreka spasenja i savrenstva, zapreka bilo voljna, ako se siromah hotimice preda zavisti, srdbi, psovki, pa ak jao! nehotice, jer siromahu manjka slobodno vrijeme za molitvu, da se poui, da stekne i prakticira krepost i to u tom smislu kad se kae da je estitost stanja potrebna za duhovni ivot. Posveeno siromatvom duha, materijalno siromatvo postaje zasluno.

LITERALNO SIROMATVO koje se zove evaneosko jest posveeno siromatvo

pobonih, ono se sastoji u voljnom odricanju dobara, ono je dobro i zasluno, jer olakava siromatvo duha, ono je prema ovome kao znak prema oznaenim stvarima, kao sakramentalni elemenat prema milosti. Ali ono ima vrijednost samo po duhu siromatva, a to je pravo.

Jer, voljno odricanje potrebnih stvari je neprovedivo izvan organizacije, koja podrava zavjetovanu osobu u njezinu vrenju pravila. Znamo iz povijesnih poetaka kranstva da je Jeruzalemske vjernike sveope odreknue od njihovih dobara svelo na siromatvo blizu bijedi, i da su tada ivjeli samo od pomoi koju su Apostoli skupljali od drugih kranskih zajednica.

Na slian nain redovnici ive od dobara zajednice ako ih ova posjeduje, ako ne, onda od milostinje zajednice. Treba dakle da bogati posreduju u tom siromatvu.

Jesu li dakle ti bogatai, koji uzdravaju te siromahe, koji im pomau i olakavaju u zajednikom savrenstvu, jesu li oni sami iskljueni iz blaenstva? Ne, zbog toga duhovnog siromatva koje doputa svu vrijednost odricanja i zavjetovanja.

III.

9. SIROMATVO DUHA ili elje, siromatvo ljubavi koje je Isus posvetio, to je afektivno siromatvo (srca i volje), koje treba dati vrijednost efektivnom siromatvu (onome u stvarima) i razlikovati siromaha od redovnika. Ono nosi dvostruku oznaku gubitka i ovisnoati, i ozbiljnost pravog siromatva.

Gubitak jer se milostinjom bogati liavaju dobara, milostinja ukazuje na izobilje, milostinja, koja ne liava dobara ni ne smeta darovatelja, ne zasluuje ime duhovnog djela (usp.Mk 12,43).

Ovisnost, jer po ravnodunosti srca bogata se prepoznaje ovisan o Bogu u posjedovanju i u obiajenoj srei, on je Njegov nadglednik i zamjenik, ovisan i o blinjemu ijim interesima upravlja, tako on slui potrebnima.

Duhovno siromatvo treba takoer razlikovati, oivjeti literalno siromatvo redovnika: redovnik se mora osjeati lien, traiti dobrovoljno gubitak, ne smije upotrebljavati stvari, koje su mu stavljene na raspolaganje, osim iz poslunosti i ovisnosti.

Taj ovisni osjeaj - koji uzdie krepost poslunosti - jer je vrlo pokajniki i isto tako oskudan; oni koji kritiziraju siromatvo redovnika, nemaju pojma o vjenoj prisili koju im

ono namee: Ne manjka im nita, tvrde oni, nita, podrazumjevajui i strogo potrebnoga, im se oni sami bez sumnje ne bi zadovoljili. ak i usred sveope raskoi i bogatstva koja se predbacuje bratskim zajednicama (ako su ti prigovori koji puta i opravdani), ne posjedovati nita, ne upotrebljavati nita bez doputenja i bez kontrole jest trapljenje, koje se moe upoznati samo iz iskustva, pogotovo kad se ta ovisnost odnosi i na najsitnije predmete, dok su drugi iskljueni iz uporabe redovnika.

10. DUHOVNO SIROMATVO je gotovo nemogue, neizvedivo u bijedi, ili bar zahtijeva heroizam koji Crkva kanonizira u svetim siromasima. Tu milost heroizma Bog ne mora openito podijeliti da bi nadomjestio sebinu tvrdou bogatih. A opet ovo isto siromatvo je svejedno gotovo nemogue i neobino bogataima. Jer novac posjeduje svoje vlasnike, zatvara njihovo srce, oslepljuje njihov duh, otvrdnjava im unutarnjost.

Jao vama bogatai, kae Isus blaga i ponizna srca, jer imate (ovdje na zemlji) svoju utjehu (Lk 6,24).

I Pismo proglauje u dva navrata da je bogata koji ima samilosti, vrijedan boanskog blagoslova:

Blago onome koji misli na uboga i slaba:

u dan nevolje Jahve e ga spasiti!

Jahve e ga tititi i iva sauvati,

sreu mu dati na zemlji,

i nee ga predati na volju dumanima.

Jahve e ga ukrijepiti na postelji boli,

bolest mu okrenuti u snagu. (Ps 41,2-4)

Blago bogatau koji se naao bez krivnje

i koji nije trao za zlatom!

Tko je taj, da mu estitamo,

jer je izvrio udesna djela u svom narodu?

Tko je tu kunju proao i savren ostao,

neka mu je ast!

Tko je mogao zgrijeiti, a nije zgrijeio,

i zlo uiniti, a nije uinio?

Njegova e dobra biti trajna,

i zajednica e slaviti dobrotu njegovu. (Sir 31,8-11)

11. Od svih siromaha, redovnika, bogataa, siromatvo zahtijeva stalan napor odricanja.

Odricanje onoga to se ima, onoga to jesi pa ak i razloga da se ivi; onihdobara sree, dobara tijela, osjeaja duha, vlastite vrijednosti pa ak svoga ivota -adhuc autem et animam suam- da ivi u njemu Isus Krist, misli Isusove, njegove elje, njegova kretanja; znati slavuBoju, spas dua, svretak itavog Bojeg djela.

Gubitak i ovisnost su nam zabiljeili: prema Bogu, siromana dua e biti ponizna, puna povjerenja i paljiva, preputena; prema blinjemu, blaga, pouljiva i usluna; prema stvorenjima, nenavezana, paljiva u upotrebi, zahvalna i puna priznanja prema Bogu; prema samoj sebi, slobodna i radosna.

Takav bijae u nasljedovanjuIsusa Krista naeg Gospodina, na Otac sveti Franjo. Njegov zanos za siromatvo ima svoj smisao: znao je da je ovisan o Bogu i u Bogu o svemu i svakomu, ali je znao da od Boga moe sve oekivati i u Bogu sve od svega i od svakoga.

Siromaan u duhu posjedovao je Kraljevstvo nebesko, gospodovanje Boga ve na ovoj zemlji, nad stvarima i nad ljudima, on to i sada posjeduje.

O Patrijarhu siromanih, moli za nas, tvoju djecu barem radi naeg siromatva duha! Pomozi nam nositi oznaku siromaha duha, koji se sastoji u posjedovanju bez privezanosti i odreknue bez alosti i to da posvjedoimo.

12. To je siromatvo, kojim je na Otac cijenio Gospou svoga vitetva, znajui da taj ideal zahtijeva nezasienu ljubav.

Isto tako da bi se svidio svojoj Dami, vitez se uspinje od jednog junakog djela do drugog, tako Franjo hoe da se podiemo od kreposti do kreposti, od pobjede do pobjede.

Vrhunac kojeg treba dosei je Ljubav, tojest stvarna slinost s Kristom do poistovjeenosti. Sredstvo za to e biti neprestano nastojanje osloboditi se sama sebe zbog Onoga koji nam mora biti zauvijek sve u svemu. Amen.

III. SIROMATVO PRED BOGOM

Sav ovjekov rad jest zato da se prehrani, a dotle njegova dua ostaje nezadovoljna. Na to mudrac kae bezumnost. A siromah to ima vie od drugih, osim to uri onamo gdje zna da je ivot.

(Prop 6,7-8)

1.Dobro poznato djelo iz ivota naeg Oca sv.Franje daje povod za nae razmiljanje. Njegov prvi susret s Gospoom Siromatinom.

Smjeta ga se u treu godinu njegova obraenja, iza druge godine zatoenitva u

Perui, druge duge godine bolesti, koja je slijedila poslije izlaska iz zatvora, neuspjeha neusklaenih i mnogih planova od kojih je najglasovitiji ona ludost s krstakom vojnom zavrena sutradan u Spoletu... Njegovi drugovi, koji su malo bili zabrinuti za misticizam, pokuavali su ga napastovati da prigrli buno veselje od nekada.

Jednom se dao predobiti, organizirao je gozbu na kojoj je bio kao obino, onaj koji plaa i kralj.

Na povratku s banketa...

elano, koji je htio govoriti o uspomenama, pripovijedao je da su njegovi uenici u gozbi jeli i pili vie no obino i da je njihovo dranje, njihov govor i njihovo raskalaeno veselje povealo u Franji odbojnost prema takvim zabavama...

... silazili su uliicama niz strminu asikoga grada, pjevajui pravili galamu, draili pse, zaustavljali rijetke prolaznike budei pozaspale graane...

Franjo ih je slijedio sa svojim lakrdijakim ezlom u ruci, opustio se a da to nije ni primijetio te zaostao, pazei samo na svoje misli koje su ga razoaravale.

Iznenada se zaustavi, oiju uprtih u nebo, ukraenim u prozirnosti umbrijske noi tisuama zvijezda koje on ne vidi...

Koliko vremena, minuta ili sekundi je ostao tako zanesen u svojoj ekstazi?...

Ej! Franesko! Zaljubljeni. Ti misli na enu?...

Taj poziv, popraen gromlim smijehom, povratio ga je u stvarnost. Njegovi su se drugovi popeli natrag da ga trae, okruili ga galamei... Istim tonom on odgovori: Da, na tako plemenitu i tako lijepu da se slina nee nikada vidjeti!

Novi gromki smijeh je pozdravio ovu izjavu tako sukladnu s onim to se o Franji govori. Poli su zajedno do piazzetta, malog trga, gdje su se bez kraja i konca opratali jedni od drugih.

I

2. Ovu tako plemenitu zarunicu i tako lijepu, kakva se ukazala Franji one sjajne noi, nazvali ste Gospoa Siromatina. Meutim, treba nam objasniti taj simbol.

Ova ekstaza objavila je Franji osjeaj istine, koju svi poznamo, ali prema kojoj smo svi indiferentni kao to je i on bio do tada.

Shvatio je svoju bitnu i apsolutnu ovisnost o Bogu i kao suprotno, i dosljedno, svoju apsolutnu i bitnu bijedu, siromatvo.

Vidio je i shvatio, neposredno i bez raspravljanja,

da je Bog sve, a on, Franjo, nita, osim ako se svidi Bogu kakav jest, nita nije osim onoga ime ga je Bog uinio;

da Bog posjeduje sve, a on, Franjo, nita, osim ako Bogu odgovara da ga on moli da mu se povjeri i da mu vjeruje;

da Bog upravlja svim, a on, Franjo, niim, osim ako Bog hoe u svojoj dareljivosti djelovati u njemu, po njemu i s njim...

Bio je uhvaen, proet, proboden objavom o odnosu stvora prema Stvoritelju.

G.K. Chesterton je slikovito izrazio ta je osjeao taj as sv.Franjo, rekavi:

Franjo je najednom opazio da mu glava visi na nebu.

Dovoljno je jedan asak razmiljati pa da prihvatimo ispravnost te udnovate tvrdnje. Ne predstavljamo li si nae antipode - nasuprotnike - u tako neobinoj situaciji? Stari i srednji vijek nije znao za silu tee i tvrdio je da je nemogue da bi mogli postojati ljudi ije noge bi bile nasuprot naima i to s razlogom jer bi ti antipodi pali u nebo. Ne, antipodi ne padaju u nebo, oni ostaju privreni ovdje kao i mi sami, antipodi Novozelanana, i ne osjeamo se u tome loe.

3. Franjo si sigurno nije predstavljao ovu poredbu, ali bez sumnje nije ignorirao onu drugu, kojoj je sveti Augustin dao formulu: Mi smo Boji prosjaci, ekamo od njega da nam dade ivot.

On se dakle drao prosjakom primivi od njega ivot, dah i sve drugo. Najednom oaran ljubavlju Bojom prema sebi, koju je dokazala takoer openita dareljivost, i zbog obilja vjere u Boga, koja je od njega traila isto tako potpuno odricanje sebe radi Boga, od koga dobiva postojanje, kretanje, ivot i sve to je potrebno za ouvanje ivota u upotrebi, u svretku postojanja, kretanja i ivota.

Deus meus et omnia! Moj Boe i sve moje! Ti si mi sve, dakle moram i mogu se nadati da e mi biti sve, da e biti moje sve u vremenu i u vjenosti...

II

4. Apsolutna i bitna ovisnost stvora o svom Stvoritelju, ovisnost onoga koji nije prema onome koji jest i koji ini da postoje sve stvari - kao prvi uzrok - to smo mogli nauiti od filozofa. Aristotel je, a ne uzdignuvi se do poznavanja poetka svijeta po stvaranju, zakljuio da postoje pokrenute stvari i njihov nuni odnos prema jednom Prvom i Nepokretnom Pokretau.

Sveti Pavao nam je ipak sigurnije pokazao i ve ste prepoznali njegove rijei u izrazima kojima sam se posluio da izrazim istine koje su u zanesenoj dui sv.Franje primile sjaj uvjerenja.

Govorei visokom umnom sposobnou Atenjanima skupljenima oko njega na Areopagu, rekao im je: Bog stvoritelj svijeta i sve to je u njemu... Gospodar neba i zemlje nije ovisan o ovjejim rukama kao da bi on neto trebao, on koji svima daje ivotni dah i sve ostalo... (Dj 17,22ss). Radi se o ljudima koji primaju od Boga najprije ivot, zatim razum, inteligenciju, znanje i naposljetku sve prema potrebi.

I ti ljudi, nastavlja Apostol, Bog ih uznemiri da bi Ga traili i da Ga nau kao pipajui iako nije daleko od svakoga od nas, jer po njemu imamo ivot, kretanje i opstojnost. U Bogu se kreemo - gdje smo stavljeni - i jo vie, jednom rijeju: Jesmo.

Mi ljudi i sve to obuhvaa svijet, jest od Boga, po Bogu i ovisno o Bogu, da posjedujemo postojanje, djelovanje, pravo na ivot i na cilj.

5. Treba li toliko naglaavati te pojmove, toliko poznate? Dakle, mi sve to znamo, ali smo navikli ne misliti o tome, a isto tako ne mislimo ni na to da ne ostvarujemo nau udnu poziciju uzdravanog bia, drimo se na zemlji, po naoj teini, na nogama kao drvo po svome korijenju, a glava nam visi u praznini, u nebu.

Na to ne mislimo i nae znanje ne utie na nae stvarno postupanje, nita vie ni na nae vjersko ponaanje koje bi, meutim, to znanje trebalo odreivati do najsitnijih pojedinosti.

ivimo mislei da posjedujemo svoje bie, svoje tijelo, svoje udove i organe, svoju duu i svoju snagu, svoj duh i njegove sposobnosti u potpunom vlasnitvu i neovisnosti. Sluimo se njima, pomou njih uivamo, prekomjerno ih upotrebljavamo ogromnom vjetinom. Mi se doista osjeamo svojim gospodarima. ivimo, radimo, kreemo se i miemo, odlazimo i vraamo se, mislimo i govorimo slobodno; a to vie mislimo da na to

imamo pravo. Mi imamo pravo: naa autonomija, sloboda, nije iluzorna, ona je stvarna.

Meutim ona je dar Boji. On je dao nama nas same. Ali je dao i autoritet nad nama, stvarajui nas, nostri juris, svojim gospodarima, slobodnima i odgovornima, ali nije mogao ustupiti svoga vlastitog prava nad nama.

On to nije mogao i to ne zbog nemoi sa svoje strane ili zbog lakomstva ili sebinosti, nego zbog nae nesposobnosti. Jer ono, to bi bilo oduzimanje od Boga prema svome stvoru, bilo bi za ovoga povratak u nitavilo: In ipso enim vivimus, movemur et sumus. U njemu i po njemu, to je samo milost postojanosti Boga u nama, svojom djelatnou i vjenom prisutnosti u nama, kao uzrok naeg postojanja i naeg djelovanja, da ivimo i da se miemo i da jesmo... Neprestano dotjecanje njegova Dara postojanost njegova htijenja ini da mi opstojimo.

Ne mislimo ovdje da je naa ovisnost o Bogu korijen ili izvor naega bia, a jo je gore to to smo poueni o toj ovisnosti a vrlo smo daleko od toga da je priznamo, da se radi nje veselimo i da je slavimo, da je primamo kao najdublji znak Boje ljubavi prema nama, veina ljudi je zabacuju, proklinju, nijeu. U svoj mjeri, koliko im je mogue, oni nastoje pobunom i grijehom izuzeti se od toga.

Podlonost, koja namee njihovu djelovanju ovisnost svoga bia, odbacuju kao neopravdano i nepodnosivo mijeanje u svoje poslove, i svojom pobunom, duhovi koji se proglauju jako ispravni, sastavljaju propise svoga osloboenja! Nije li to besmisleno? Tko se u stvari moe izuzeti od zakona svoga bia i svoga djelovanja, a da ne dovede u pitanje uspjeh tog djelovanja i samu postojanost svoga bia?

6. Franjo, sam, im je shvatio radosno prihvaa svoje stanje stvorenja, njemu je to velika ast, vrlo velika u sigurnosti sve dareljivosti, sve rasipnosti svega Bojeg zadovoljstva.

Boe moj, kao da kazuje, ja Tebi dugujem sve, bez Tebe sam nita, ne mogu nita biti; i bez Tebe ja neu biti nita, niti moi neto, htjeti ili initi. Tebi iskazujem potpunu pokornost i odvraanje od svega to si mi darovao: moje tijelo, moju duu, moj duh; svu djelatnost, sve nade, sav ivot, jer je sve tvoje; sve primam od tebe, ne mogu se njima sluiti niti ih upotrebljavati osim tvojim doputenjem, kao to ih i posjedujem samo kao Tvoj dar.

Ali, sve to to ini da sam to to jesam, to Ti hoe da budem, nisam molio od

Tebe, Ti si mi sam dao. Ti si me poslao u tu opasnu i uzvienu pustolovinu, u tu smrtno opasnu pustolovinu postojanja, micanja, ivljenja. Zato me dri! To je Tvoja stvar! Ti me mora, jer si me stvorio, podravati u postojanju, opskrbljivati me zrakom, svjetlom, hranom, odijelom, stanom i jer je tijelo vrednije od odijela i duh vredniji od tijela, i duhovna hrana vrednija od one za tijelo, Ti mora providjeti potrebama moga ljudskog djelovanja i znam da mi nita nee nedostajati.

Ti Oe, koji si me predodredio u svome Kristu, mora ostvariti u meni i po meni moju svu sudbinu. U ime Tvoje dobre inicijative, slobodne i za mene neizbjene, neoprostive, mora mi dati milost i slavu. Ja ovdje raunam oslanjajui se jedino na planove Tvoje ljubavi.

7. U kojoj metafizikoj dubini je ukorijenjeno i opravdano franjevako siromatvo? Jesam li vam uspio pribaviti dokaze ili barem dao osjeati utisak? Ne radi se vie o igri trubadura, fantaziji estete, niti o razmiljanju mislioca, ak ni o zakljuku askete.

Mi smo usred kranskog shvaanja da gledamo filozofski na svemir, na sav fiziki i duhovni red, ak usred religije, u srcu odnosa ovjeka prema Bogu.

Franjo je utonuo u taj ponor svom svojom vjerom, svom svojom ljubavlju. Jer Bog, kome se on tako spremno otkriva, nije razumna bitnost, apstrakcija filozofa ili uenjaka, to je ivi Bog, Bog Isusa Krista, Otac, ije ime nosi cijela porodica na nebesima i na zemlji (usp.Ef 4,13). Njegova svijest da ima udjela u biti, u naravi, u djelatnosti Bojoj, jest svjedoanstvo dobiveno po Duhu Svetome, i da svjedoi Duhom Svetim svom duhu vlastito porijeklo i porijeklo svih stvorova. Otkrivajui svoju ovisnost, prihvatajui svoju potrebu, ispovijedajui svoje siromatvo, Franjo osim toga priznaje i ope Bratstvo bia, koja kao i on i s njim primaju od Boga Oca bivstvovanje, kretanje, ivot, milostinju svoga bitnog siromatva.

III

8. Hello-le-Voyant je bio iznenaen i zablijeten situacijom o Siromahu u knjizi Otkrivenja u Bibliji.

Kad se spomene siromah, kae on, drite: pojavie se Bog! A zato? Ako ne zbog toga to siromah dovodi do otkria, da on ni ne sanja prikrivati svoj znaaj stvorenja.

Njegov temelj siromatva obzirom na Boga oituje se u aktuelnoj ovisnosti obzirom na blinjega.

Njegovo materijalno siromatvo je kao otajstvo sveope potrebe, koja vee bia s njihovim Tvorcem.

Nemojmo se onda vie snebivati nad panjama prema siromasima kojih su puni Psalmi i Mudrosne knjige. Ne moe se citirati stotine tekstova, ali evo ukratko:

Siromah je posebno povjeren Bojoj zatiti - Tibi derelictus est pauper - (Ps 10,14). Bog se otvoreno zauzima za njega i siromah se nema ega bojati pred Bogom - Egenum et pauperem Deus audit, exaudit, adjuvat, sublevat, protegit, curat, benedicit, vindicat, ditat, diligit - potrebnika i siromaha Bog uje, usliava, pomae, titi, oslobaa, ozdravlja, blagoslivlje, osveuje, obogauje, Bog ih ljubi!

Evo kako se, itajui stranice gdje su navedene te rijei, ocrtava i precizira pred naim oima lice Onoga koji zasluuje naklonost, panju, potpunost Boga Oca: onaj koji nas je opominjao da emo na sudnjem danu biti sueni po naem ponaanju prema siromahu, bijedniku, potrebnome, jer e rei:

Bio sam gladan, bio sam edan, bio sam gol i stranac, bolestan i zatvorenik, ono to ste uinili najmanjemu od moje brae meni ste uinili, ono to ste odbili dati mu, to ste od mene ponovo uzeli.

Siromah, to je Isus Krist!

9. Na drugom mjestu smo razmiljali (Razmatranja o Isusu Kristu), kako je doista u prvom asu svoga postanka Bogoovjek Isus Krist vidio sebe sasvim i potpuno ovisna od svog Oca, ali obogaena i ispunjena a da nije imao nikakve zasluge i da nitko drugi za njega nije mogao zasluiti, odgovorio na veliku dareljivost Boju potpunim darom i odricanjem svog stvorenog bia volji i brizi Bojoj; i jo vie da bi oponaao Boju dareljivost prema sebi, odrekao se povlastica i nepovredivosti da bi se uzaae po Rijei slagalo sa svetom ovjejom naravi, da bi mogao trpjeti i umrijeti za na spas. Razmotrimo i to da je samo Bogoovjek mogao izvriti odricanje sebe do odreknua, da tako kaemo, na pravo svoje osobnosti u korist Boga, u drugoj osobi Presvetog Trojstva...

Moemo dakle rei: Siromah jest Isus Krist - qui cum esset dives, propter nos egenus factus est, ut illius inopia divites essetis - bogat kao to je bio, postao je zbog nas siromah, da bismo po njegovu siromatvu postali bogati...

10. Tko nam kae da je Franjo u svojoj ekstazi bio uzdignut do toga da vidi tu tajnu? On ne. Ali, tko se usuuje pobijati tom istom ovjeku, koji oituje svim svojim vjerskim shvaanjem silnog genija okruena sjajem Duha, pobijati ga da je znao i razumio ono to su njegovi uenici razumjeli iz njegovih pouka i zakljuili iz njegovih primjera?...

Vidio je Isusa Krista siromana i slijedio ga je.

uo je rijei Isusa Krista: - Quaerite primum regnum Dei et omnia adjicientur vobis - Traite najprije Kraljevstvo Boje, sve drugo e vam se nadodati, sve druge stvari koje su vam potrebne, hrana, odjea, stan.

Vidio je primjer Apostola: - Ecce nos reliquimus omnia - Sve smo ostavili da bismo te slijedili, uo je Petra, njihovog vou ponavljati sa psalmistom: Bacite na Boga brigu za va ivot i on e se brinuti za vas.

Ovo bi bilo dosta da on prigrli siromatvo, da se odijeli od svega to bi mu moglo oteavati u progonstvu i traenju. S druge strane ipak je opazio da je pravo i istinsko dranje stvora prema Bogu:

poniznost, koja ga osiromauje,

povjerenje, koje ga obogauje.

Bog asti onoga, koji se u Njega pouzdaje.

O tome stavu poniznom i pouzdanom, ozbiljnom i blagoslovljenom, moemo nai jo jedan primjer nakon onoga koji je dao Isus, naime, u Mariji, Majci poniznih i Majci siromanih; promatranje njezinog Magnificat-a nam pokazuje zanos njezina siromatva i poniznosti.

Ali zadovoljimo se danas onim to smo razumjeli i okusili od njezina Sina Isusa i njezinog sluge Franje. Odluimo slijediti te primjere: biti siromani pred Bogom u ovisnosti i oskudici, ali obogaeni poniznou, odricanjem, nepokolebivim i pobjedonosnim povjerenjem. Jer, to ima siromah vie od drugih, ako ne to da uri tamo gdje zna da je ivot? Amen.

IV. SIROMAH PRED LJUDIMA

Ponizno molei govori siromah,

a grubo odgovara bogata.

(Izr 18,23)

1. Dojmljiva izreka. Ona nam daje vidjeti dvije osobe i njezina je latinska jezgrovitost neprevodiva od rijei do rijei.

Loquitur pauper, siromah govori; glagol loqui, govoriti, jeat najjednostavniji, najvie upotrebljavan i najopenitiji u rjeniku.

Effatur dives, glagol effari, izraziti, izgovoriti misao ima svean smisao pa ak svet smisao kad se kae: effatus - posveen molitvama proroka; ad effandum templum, da se posveti hram; imenica odgovara effatum, oznauje misao, naelo, nebesko proroanstvo...

Siromah govori cum obsecrationibus, on se zbunjuje u isprikama, molitvama,

zazivanjima.

Bogata izgovara svoj tvrd odgovor kruto s visine, grubo.

Vidi se skroman siromah, stisnutih ramena jedva se usuujui podii oi prema onome koga moli, a bogata oholo gledajui, nesnosan sa svoje visine, prezirno, moglo bi se rei neprirodno moli...

Premjestite sliku na religiozni plan i odnose ovjeka prema ovjeku, na odnose ovjeka prema Bogu, smjestite dvije osobe u hram i odmah ete ih prepoznati:

Dva ovjeka uoe u hram da se pomole, jedan farizej a drugi carinik. Farizej stade te poe ovako moliti u sebi: Boe, zahvaljujem ti to nisam kao ostali ljudi: razbojnici, nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik... A carinik, ostajui daleko, ne usudi se ni oiju podignuti prema nebu, ve se udarao u prsa i molio: Boe, smiluj se meni greniku! (Lk 18,10-13).

Ve smo u posljednjem razmatranju govorili o dranju siromaha pred Bogom kako nam objavljuje sveti Franjo, ovdje se radi samo o odnosima siromaha prema blinjemu i mi se sjeamo jo na jednu epizodu iz ivota naega Oca da ivi po planu ili bolje ako hoete slikovito, naih refleksija o materiji.

2. Dozovimo si u pamet scenu koja se odvija 16. travnja 1207., u dvorani za audijenciju biskupa pred Asianima, privunim sablazni izmeu Franje i njegova oca Petra Bernardona te biskupa Guida Secundi.

Pozvan od svoga oca na sud pred prelata da ondje odgovara za svoje ponaanje, za svoju rasipnost i da prestane s tim ludostima kako ih je nazvao Bernardone ili da se odrekne batine od oca, Franjo poloi pred noge svoga oca sve to je od njega imao, pa ak i svoju odjeu, zatim povie pred prisutnima zanesenima njegovim inom:

Do sada sam zvao Petra Bernardona svojim ocem, danas se odriem svih njegovih dobara. Odsada neu vie govoriti: Moj oe Petre Bernardone, ve: Oe na koji jesi na nebesima!

I

Ovo Franjino odricanje koje se odnosi na zemaljska dobra, njegovo predanje Onome koji mu je dao postojanje, ivot, njegov poziv na vjeno blaenstvo, mora mu

odsada dati sredstva da sauva svoje bie, da uzdri svoj ivot, dovri svoju sudbinu, tojest u logici njegova dranja prema Bogu kako smo ga mi shvatili; ta injenica nita ne dodaje naem razumjevanju siromaha (Ps 41,1), osim konstatacije da je Franjo urio izvesti praktino ono naelo to ga je primio od Boga.

Ono to moramo nauiti, to je predmet sadanjeg naeg razmatranja jest sredstvo kojim Bog ispunjava dar, koga je slobodno ugovorio prema svome stvoru, to je ono isto to nam pokazuje rasplet drame, koju nam prikazuju ivotopisci Sveca.

3. ...U znak potpunog Franjina odricanja, nastavljaju pripovjedai, biskup Guido odgovori: sie sa svog prijestolja, pokrije gola mlada ovjeka okrajkom svoga plata i uzme pod zatitu Crkve, dade mu hranu i odijelo...

Gospodin je moja batina i hrana,

On e mi obnoviti batinu

naputenu iz ljubavi prema Njemu.

(Ps 15,5)

Bog ispunjava svoj dar prema siromahu svojim saaljenjem i ljubavlju blinjega.

Ovaj Franjin postupak je sakramentalno ponovljen po svima onima koji se, u crkvenom ili monakom redu, odriu svijeta da bi se dali Bogu; taj stih 15. Psalma, kojim smo podcrtali taj dogaaj, jest tono izraen kao izraz obeanja uzajamna izmeu Boga i onih koji se predaju njegovoj slubi. Gesta biskupa Guida, liturgijski u obredu primanja klerika u Gospodinovu batinu, postade doista proroanska obzirom na Franju i njegovu porodicu.

Taj je postupak prorekao i oslikao, osimbolizirao pruanje pomoi koju Crkva odonda daje svojemu sluzi i njegovu trostrukom potomstvu, pomo koja nije uskraena tokom sedam stoljea kroz kojih je proao franjevaki Red i koja je pomogla tome Redu da ostane i da radi i da prua Crkvi za uzvrat velikodunu slubu svetosti, apostolske revnosti, nauke, krvi prolivene za svjedoanstvo Isusa Krista.

4. Da kaemo samo onako usput, a to nas uostalom nee udaljiti od nae teme, da se Franjo i njegovi nisu mogli okoristiti dareljivou Crkve - ova rije tu oznauje kranski narod i njegove pastire - zbog njihova siromatva i prosili su u razmjeru sa svojim siromatvom.

Blistanje Reda, po njegovu trostrukom djelovanju, po svetosti, po apostolatu i po nauci je uvjetovano njegovim prianjanjem uz siromatvo, njegovim tovanjem i ljubavlji koja izlazi iz siromatva.

To znai da je trostruka franjevaka obitelj plodna u svecima, apostolima, uiteljima, jer pouzdajui se sasvim u Boga prihvaa nestalnu egzistenciju siromaha u ovisnosti i nevolji (kao to smo rastumaili). Nasuprot, u razdobljima u kojima pod pritiskom okolnosti, po primjeru drugih redovnikih obitelji, franjevake obitelji nastoje se nastaniti, snabdjeti se, da odbiju ovisnost i bijedu, one propadaju.

Ne na nain da prestaju davati vrijedne osobe pa ak i slavne po svetosti njihova primjera, po plodnosti njihova djelovanja, po ispravnosti nauke..., ali to su pojedinani sluajevi a ne ope i divotno cvjetanje serafskog stabla.

Kae se da je Krist napustio Red djelovanju ljudskih sredstava i time mu oduzeo boansku rasipnost prema siromasima.

Dakle, ljudska sredstva, bogatstvo, znanje, industrija, sposobnost u radu i utjecaju, koji bi mogli dostajati i koristiti drugim Redovima koji se po Bojoj providnosti i zakonitu pravu osnivaju na njima, beskorisni su tom franjevakom Redu, iji poziv je siromatvo ne samo doslovno nego i duhovno.

Izloiti ovdje povijest Reda ma i ukratko bilo bi nemogue i nezgodno, uostalom za vrijeme koje je slijedilo poslije francuske Revolucije i djela - koja su duhovna djela - nisu sva ni dobro poznata. Ipak je potvreno da su velike epohe Reda 13. stoljee, svretak 15. stoljea, obnova u prvoj polovici 19, stoljea bila razdoblja arkog i dragovoljnog traenja Siromatva.

Recimo jo da se to plodno stanje Reda pojavljuje najvidnije kod Klarisa: manje obvezane u potrebama i nagodbama djelovanja nego to je to ivot Manje Brae, njihov samostanski ivot im prua mogunost siromatva mnogo strou i iu. Uspjeh kod njih potjee od odricanja.

Ono, dakle, to je istinito u tijelu Reda to je po njegovim lanovima: veliki sveci, veliki propovjednici i misionari, veliki uenjaci bili su veliki siromasi.

Jo jednom, oprostite mi da ne navodim niz imena i datume da njihova neizbjena suhoparnost ne oduzme sav interes i dokazno djelovanje. Poznajete divnu i neiscrpivu knjigu P.Gemelli: Franjevatvo, u njenom francuskom prijevodu naslovljenu: Poruka sv.Franje modernome svijetu. Potraite tamo u drugom dijelu, koji je povijesni, imena i

djela a u treem psiholokom, ideje koje ja ovdje navodim sasvim jednostavno.

A ja se vraam svom predmetu.

5. Pitali bismo se, kojim putem se Bog rjeava duga ljubavi prema svome stvoru koga je slobodno ugovorio stavivi u bie ivot, velianstvenu sudbinu, no ija velianstvenost sama doputa pogibao ovdje porgijeiti, jer taj stvor odbacivi svu brigu u svoga Boga i Oca, silno se privezuje na njega da bi ostvario svoju namjeru?

Mogli bismo najprije odgovoriti izvjetajem injenica upirujui na Isusa Krista naega Gospodina, koga je uzdravala milostinja grupe ena (Lk 8,3) i Apostole, koje su pomagali prvi vjernici, zatim na pouku Boanskog Uitelja praktino primjenjenu od Apostola koji smatraju ovu pomo kao pravo njihova djelovanja (Mt 10,10) radnik je dostojan svoje plae (2Kor 9,7).

Napomenuo sam vam prema naem predmetu, naega Oca simbolino okruena brigom asikog biskupa. Svakako nije Franji izbjegla prilika da sveano izree svoju misao o tom predmetu.

Ovdje dajem rije sv.Bonaventuri, zadovoljavajui se prevesti to je napisao u svom velikom ivotopisu svetoga Franje (Legenda maior, cap.3, n8-10).

(Sveti Franjo se vratio u Rim sa svojih 12 prvih drugova da primi od Pape Inocenta III. odobrenje svoje Regule i svoga ivota). Namjesnik Kristov promatrajui divnu istou srca Bojeg ovjeka, vrstou njegovih nakana, vatrenu gorljivost njegove volje, osjeao se sklon dati mu svoj pristanak. Ipak ju je odgodio, jer je znao da e veina kardinala sumnjati u taj nain ivota, u tu novotariju, a u svakom sluaju su ga ocijenili kao da je iznad obinih ljudskih snaga.

Okrenut prema Franji, ree mu: Sine moj, moli Krista da nam po tebi dade upoznati Njegovu volju, kako bismo upoznavi je, zasigurno mogli u potpunoj sigurnosti dati tebi nau potvrdu.

Slubenik Boji, utekavi se molitvi doista dobije objavu to mora govoriti izvana da bi Papa bio uvjeren iznutra.

On izree priu o kralju koji je u pustinji zaruio lijepu i siromanu enu, imao je mnogo djece s njom i sva su bila jako slina ocu, pa ih majka poalje na njegov dvor gdje su bili prepoznati i primljeni s pravima prema svom porijeklu.

Dodao je kao tumaenje: ne treba se bojati da e propasti od gladi sinovi i

nasljednici vjenoga Kralja, koji su mu roeni krepou Duha Svetoga po slinosti na Isusa Krista, jer siromana Majka, koja ih je rodila jest evaneosko Blaenstvo siromatva, koje duh podjeljuje uenicima nebeskog Kraljevstva. Ako je Kralj toga kraljevstva doista obeao vjeno kraljevstvo svojim sljedbenicima, koliko vie e im pomoi u vremenitim dobrima, koje obilno i obino podjeljuje zlima kao i dobrima!

Dokaz je bio neoboriv, nije bilo druge nego da pred papinskom kurijom primijeni evaneoska pouka kako je donosi sveti Matej u Govoru na Gori (Mt 6,25-34). Franjo je u bistrini svoje vjere itao odgovor na postavljeno pitanje.

6. Bog odaje ast svojoj rijei i povjerenju siromaha po samilosti i ljubavi prema ljubavi.

On alje drugim ljudima, kojima je u istom smislu povjerio posjedovanje i upravljanje zemaljskim dobrima, svoju skrb prema siromahu.

II

Zemaljska dobra bilo koje vrste nije li stvorio on, razdijelivi ih svakome prema svojoj volji (1Kor 12,11; Mt 25,14) podijelivi jednome izobilje i rasko, a drugome ugodnost i tatinu, ostvljajui napokon ovima posljednjima koji su njegova prva djeca i njihova braa, siromatvo, oskudicu i bijedu...?

Dodajui k tome kao povlasticu uivanje i vlasnitvo dobara koji mu ne prestaju pripadati, izgubi mogunost da ih optereti s obzirom na one koji su osiromaeni, nametom, daom, uivanjima, kojim imenom hoemo nazvati ta poasna prava, tu cijenu siromanih?...

Posjednici, koji odbijaju ili zanemaruju izvriti tu obvezu, smanjitit zalihe u spremitu koje im je dopustio imati njihov Boanski Tvorac, u korist siromaha, ne ine li oni dvostruku greku, greku glede pravednosti prema Bogu i greku u ljubavi prema tim potrebnicima, siromasima?

7. Velika pogreka po svojoj naravi, grijeh, koji moe ii sve do zloina, po svojoj teini i svojim posljedicama, za koji sveti pisac nema dosta velikih prokletstava, dosta vatrenih anatema:

Blago progutano mora izbljuvati.

Bog e ga istjerat njemu iz utrobe.

Vratit e dobitak ne okusivi ga,

nee uivat u plodu trgovine.

Jer je sirotinju gnjeo i tlaio,

otimao kue koje ne sazida,

jer ne bjee kraja poudi njegovoj,

njegova ga blaga nee izbaviti.

Jer mu prodrljivost nita ne potedi,

ni srea njegova dugo trajat nee.

Sred izobilja u kripcu e se nai,

svom e snagom na nj se oboriti bijeda.

(Job 20,15.18-22)

Nije ovdje mjesto da nabrajamo prijetnje Proroka, niti izlaemo zato Oci i Nauitelji postavljaju taj grijeh meu neoprostive. Ukaimo samo na onu toku koja se odnosi na na predmet: nikakvo istinsko pravo - jus in re - ne doputa pravo siromaha na bogataeva dobra. Siromah nema pravo koristiti se pravdom, on moe sam pobuditi naklonost, moliti milost ovlatenika Bojih kao nezaslueno dobroinstvo, moemo rei hipotetino da zaziva milosre. Tako se razlikuje Kristova nauka od nepravednih zahtjeva komunizma. Zakonitost oduzetog vlasnitva je sporna. Bog priznaje svakome pravo mirno uivati plodove svoga rada ili proizvodnje i predati ih svojoj djeci. Ako su dobra bogataeva optereena na raun siromaha - to se nekada zvalo kranski Boja stvar - to jest obzirom jednoga prema drugome, ali ne u mrnji, bogata je isto tako Njegovo dijete kao i siromah. On doista hoe olakati neizbjeivu bijedu, ali ne promijeniti je nasilnim prisvajanjem steenih dobara.

Istina je da duh, izvan sebe od elje za izjednaenjem moe ovdje pitati zato je bijeda neizbjeiva i zato e uvijek, prema rijeima samoga Gospodina, biti meu nama siromaha?... To je tako kao da pita Gospodina zato je htio dopustiti da svijet bude stvoren tako kao to jest. Dopustiete da iskaem priznanje Njegovoj Mudrosti, Dobroti i Svemogunosti, da otklonim dunost odgovoriti i da prihvativ takve kakve ih je On stvorio,

nastavim moj skroman i shodan predmet.

8. Nikakvo pravo nema siromah na bogataeva dobra, siromah ostaje ovisan o onome koji ga pomae u njegovim potrebama i ublauje njegovu bijedu. Ta ovisnost odluuje o siromahovu dranju prema bogatau.

Bogata se moe oholo izgovarati, surovo zapovijedati, provoditi svoju volju nad biem koje mu slui, siromah moe uzvratiti samo molitvom da mu se pomogne.

Siromah treba sve i do svega dolazi teko, postaje bie koje se prilagouje, mirno i skromno.

III

Savjetujem, opominjem, propovijedam svoj mojoj brai u Gospodinu Isusu Kristu, kad dou meu ljude, da se ni s kim ne prepiru ni ne svade, da ne sude druge, da budu blagi, mirni, skromni, puni dobrote, ednosti, govorei pristojno, svatko kako moe...

Ovakve zakone stvara sveti Franjo u Pravilu za svoju brau u 3. poglavlju nazvanom: Kakva moraju biti braa meu ljudima.

U prvotnom Pravilu (1210-1221), jako rairenom, ve su se nalazile te opomene, ali se izbjegavao zapovjedni ton (p.V.), oholost, uobraenost (XVII,II,X.) da se pokau dobroudni sa svim vrstama ljudi, siromasima, gubavcima, kradljivcima, razbojnicima...

Ovi savjeti su ve u logici poloaja siromaha, rijei govore same za sebe. Jedna jedina karakteristika trai objanjenje: mansueti, sint mansueti et humiles.

Pridjev mansuet ne postoji vie u naem rjeniku, pa smo ga preveli: pun blagosti i poniznosti. Dakle blagost, mansuetudo znai: naviku biti voen za ruku, voen, a to jest blagost i prijaznost pitomih ivotinja suprotno ponosu i okrutnosti divljih ivotinja.

Et Ego quasi agnus mansuetus qui portatur ad victimam (Jer 12,19), govori po svom proroku, Boansko Janje blago i krotko, koje se daje voditi na klanje. Divite se opet kako se Isus pojavljuje u svim zavojima Franjine misli. Franjo ga je vidio u njegovoj blagosti i dobroti, primio ga je i dao kao uzor svojoj djeci.

9. Zapazite takoer kako sveti Franjo ne predlae svojoj brai kao ponaanje

poputanje.

Poputanje je znak osobe koja se snizuje nie od sebe. Siromah se ne moe vie spustiti, jer je ve sasvim nisko, minor, manji od onoga koga moli, on se svojevoljno umanjio.

Franjo je stavio cijelu svoju duu i sve svoje primjere u te savjete i opomene. Mi emo produiti, bez sumnje korisno ovo razmiljanje, pripovijedajui epizode iz njegova ivota, koje e ga ilustrirati. Navedimo neke naslove:

Razbojnici od Mont Casala i nareenje gvardijanu da popravi svoju neljubaznost (Speculum perfect,66),

Gubavac (Fioretti, XXV,act.28),

Biskup od Imola (Celano,II,147),

Zao sveenik iz Lombardije (Etienne de Bourbon, Anal.313.).

Sjetimo se jo njegove poniznosti, njegove dobroutnosti, uglaenosti i uslunosti prema svima, bez sumnje malima ali i s monicima svijeta i Crkve. Uostalom, dovoljno nam je poznato , Franjo nije izmislio takvo ponaanje, ono je evaneosko, takvo je naega Gospodina Isusa Krista u njegovu cijelu ivotu, u njegovoj muci i smrti, u njegovoj Euharistiji. Jer siromah, to je Isus Krist.

10. Dakle, siromatvo o kojem se radi, koje smo prikazali po ovisnosti i odricanju i koje je po P. Gemelliju siromatvo elje, siromatvo prvog Blaenstva, to je duhovno siromatvo.

Ono nije materijalno suprotno materijalnom imetku, posjedovanju i uivanju zlata i novca, zemlje i kua. Same opomene svetoga Franje i njegovi primjeri pokazuju da je mogue biti jako siromaan usred bogatstva o jako bogat usred prljave bijede. Posjedovanje sebe, lakomost za sebe, uivanje sebe, obilje sebe, evo pravih neprijatelja siromatva Kristova i svetog Franje, jer, Svetac kae, uzalud se liava zemaljskih dobara onaj koji je zadrao zalihu vlastite volje.

Osim ako je uvijek bogat s nekoliko siromaha, ak i u siromatvu se moe imati vie kreposti, svetosti, mudrosti od onoga drugoga, a ovaj ih treba, dok on sam ima talenat koga mi trebamo i koga nam on moe udijeliti. Dobrota Boja tako dijeli darove i dobra meu svoju djecu da bi si meusobno pomagala i da nitko ne bi bio prikraen blaenstva milostinje i siromatva.

Kad postoji dobra volja, kae sveti Pavao, ona je ugodna po onome to tko ima, a ne po onome ega stvarno nema. Nije nakana da se drugima pomogne, a vi zapadnete u nevolju, ve da bude jadnakost: u sadanjoj prigodi neka va (zemaljski) suviak pritee u pomo njihovoj oskudici, da bi i njihov (duhovni) suviak pritekao u pomo vaoj oskudici, kako bi zavladala jednakost prema Bojoj rijei (2Kor 8,13-15),

Dakle, sredstvo za takvo postizanje razmjene i uspostavljanje jednakosti nije nasilje koje otima niti lakomost koja zadrava, nego poniznost, koja zdruena s molitvom, milost udruena s pobonou, Boanska dobrota koja se slijeva na svakoga, jer onaj koji je meu vama najvei (major), neka se uini manjim (minor) i neka slui (usp. Lk 22,26).

11. Zakljuak. ini se da je sada najpotrebnija krepost meu ljudima ba ta krepost siromatva, ona se suprotstavlja i lijei bez nasilja i nepravde: egoizam, sebinost bez srca, poudu bez uzda, oholost zavist, mrnju, jer siromatvo moe lako odstraniti zlo, oduzeti bogatstva i ne zasititi siromahe, izjednaiti ljude u bijedi i ponienju, ali ne graditi grad na njegovim naravnim temeljima, nego na pravdi i dobrohotnoj ljubavi, na uzajamnom povjerenju i meusobnom potovanju.

O Franjo, patrijarhu siromaha, usadi u srce svoje djece triju Redova ljubav prema tvojoj Gospoi Siromatini, kako bi ivjei uvijek u ovisnosti i neimatini dijelili bogatstva svoga Uitelja, Uzora i Spasitelja Isusa Krista, koji se bogat, kakav bijae na nebu, uinio za njih na zemlji siromaan, siromaan Sin, siromane Majke. Amen.

V. SIROMATVO PRED STVARIMA

Sam Duh svjedoi zajedno s naim duhom da smo djeca Boja. Ako smo djeca, onda smo i batinici: batinici Boji, a subatinici Kristovi - ako zbilja (kao to jest) trpimo s njim - da s njim budemo i proslavljeni.

Drim, doista, da patnje sadanjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja e se objaviti u nama. Ta cjelokupno stvorenje ustrajno iekuje ovo objavljivanje sinova Bojih - stvorenje naime bijae podvrgnuto ispraznosti, ne svojevoljno, nego od onoga koji ga podvrgnu - u nadi da e se i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slobodi slave djece Boje. Uistinu znamo da sva stvorenja zajedno uzdiu i da se sva skupa nalaze u poroajnim mukama sve dosad. No, ne samo ona ve i mi koji imamo prve plodove Duha, sami u sebi uzdiemo ustrajno iekujui posinjenje: otkupljenje naega tijela... (Rim 8,16-23).

1. Tko se moe hvastati da razumije u njihovu punom smislu te rijei sv. Pavla?... ak i meu onima koji se nisu ozlojedili na ovaj dugaak navod, koliko e se od njih nai da su prodrli u njihovo znaenje, ne logiko i gramatiko, nego stvarno i ivotno? Tko primeuje stenjanje prirode koju mi nazivamo nijemom i tko daje smisao tome stenjanju, smisao stranom pozivu, velikoj elji za osloboenje?...

Apostol razdire svetootajstveni zastor koji otima tjelesnim oima tajnovito nalije vidljivog svijeta, i daje nam nasluivati nedokuivu dubinu, veliku stvarnost, mnogo potresniju od spoljanjosti meu kojima ivimo.

Mi nenadano nasluujemo postojanje neopaenog reda, nepoznatog, stvari koje prelaze na sve strane u kojima mi ivimo. Isto tako kao to nam korisni djeli naeg sunca sakriva po danu nebrojen i drhtav sjaj zvijezda, koje ipak nastavlja ispunjati prostor bez kraja, tako naa ljudska dnevna aktivnost primjenjena na interese naega spasenja i naeg posveenja sakriva naoj vjeri uzajamnu odgovornost nae sudbine, vezane za sudbinu svemira, a ta nas dunost vee i vodi, slobodna duha kao to materijalno tijelo okretanja naeg globusa meu zvijezdanim okretanjem.

Sveti Augustin pouen Platonom slua u tiini Noi Hostije metaforiku harmoniju svijeta. Psalmist pouen svojim srcem slua pjevati nebesa slavu svoga Gospodara, ponavljanu iz dana u dan, iz noi u no.

2. Ali tko uje krik boli stvora, estoka u svojoj tamnoj ali ispravnoj savjesti, obrnutoj u svom pokretu prema svom Stvoritelju?...

Tko osjea pobunu da napusti uzaludnu fantaziju, pokvarenu strast, nisko zadovoljstvo, razvrat ovjeka, dobra i snage koje je primio od Boga da mu uzvrati hvalom i slavom?...

Tko ga uje jecati kao majku videi se prokletom u sudjelovanju u kazni od svog nevjernog Kralja (ovjeka), pokrivi se potekoama i trnjem, otvrdnuvi svoje tlo pod motikom, uskraujui muci njegova neposluna Gospodara (ovjeka) jutarnju rosu i podnevnu vruinu?... umnaajui muke i iskuenja njegova palog sveenika (ovjeka) umjesto da mu prui radosno i plodno Kruh i Vino, tvar rtve?

ije je srce dovoljno isto, uho dosta prazno uzaludne zagluujue buke arke ovjeje elje i strasti?...

Srce siromaha, uho siromaha.

Sveti Pavao shvaa, uje i razumije sveopu tjeskobu stvora. Ha! Grka mudrost ga ne obmanjuje sa svojim shvaanjem svijeta zgusnuta u nepromjenjivo savrenstvo ideja i oblika, ili onim to mi zovemo Dobro i Zlo, to su samo elementi vjene harmonije... Nasuprot, svuda vidi originalno i sveto Boje djelo i po njemu ostvareno u njegovu Kristu, poremeeno i okaljano nevjerom, neposluhom i grijehom ovjeka, zahvaen prokletstvom i nemoi pokoren protiv svoje volje neredu, prikazujui samo izgled pokolja, krvoprolia, pobjedonosnog divljatva na ruevinama Boanskih planova.

Ipak, on takoer zna da je Krist doao, da je oistio sve stvari, one zemaljske kao i

nebeske, pomirujui ih s Bogom u svojoj Krvi, i da je Njegova zadaa njihova obnova, njihovo ponovno uspostavljanje, njihov dovretak u Njemu, radi ega je Pavla pozvao u apostolat i evanelje.

I

3. Do koje mjere ulazi Franjo, to se tie te doktrine, u misli, elje, osjeaje sv. Pavla?

Zna se da je Franjo neumoran italac Poslanica i iz njih zadrava u svom vjernom i plodnom pamenju pouke i da njegovo poznavanje mudrosti sv.Pavla nije toliko literarno i knjiko, nego usvojeno, djelotvorno i ivo. Od Pavla je uzeo drago mu geslo: altissima paupertas, najdragocjenije siromatvo (2Kor 8,2).

Zna se takoer da se gotovo svuda i uvijek, Franjino duhovno iskustvo, njegove ideje, njegovi sudovi mogu izraziti formulama pozajmljenim od sv. Pavla. Naprimjer:

Znam i poniziti se, i obilovati i sititi se i oskudijevati...

Daleko od mene da se hvalim, osim u Kriu Gospodina moga.

Nisam naime sudio da togod znam osim Isusa Krista...

Znakove Gospodina na tijelu mojemu nosim...

ivim, ve ne ja...

Meni ivjeti jest Krist...

Franjo je sigurno itao i ponovno itao te stavke navedene u tekstu Poslanice Rimljanima, koritene u to doba u liturgiji. Nemogue je da nije u tome bio zadivljen, da nije to esto itao i duboko razmatrao. Moemo li na to pretpostaviti da je njima bio nadahnut u svom odnosu prema stvorovima Bojim? Nije potrebno sada zakljuivati. Slijedimo nau misao.

4. Kakav je bio nain postupanja svetoga Franje prema neivim i nijemim stvarima?

Sveti Bonaventura je napisao da je Franjo od svakog stvora pravio sebi stepenice za uzdizanje k Bogu.

To korisno uspinjanje ini nam se danas posve jednostavno i moda ne znamo da je franjevaka duhovnost to proirila pod utjecajem tog istog sv. Bonaventure, koji u djelu Put due k Bogu zacrtava metodu. Ona je, ini se, u epohi svetoga Franje velika novost, nezatiena od sumnji.

Osvit dvanaestoga stoljea, koje je za nas novo doba, podie se doista iza duge noi stoljea koja s pravom nazivamo stoljea eljeza. Na ruevinama Karolinkog carstva feudalci su podigli reim - moda neizbjean - brutalan, gdje je snaga krojila pravdu. Ni sama Crkva usprkos nastojanjima svetaca, kojih joj nikada nije manjkalo, nije mogla umai potrebama tih nasilnih godina, osramoena nasilnim ispadima vremenite moi, vidjela je narodne mase kako se oslobaaju njezine nauke i njezine uprave, i slijede tobonje proroke novoga vremena, moda plemenite, ali neznalice i to takva neznanja, koje ih je vodilo u herezu.

To su injenice nama poznate, ivotopisci sv.Franje i sv.Dominika su nam ih kazivali, kako bismo razumjeli potrebu apostolata i djelovanja dvaju svetaca meu stanovnicima june Francuske i sjeverne Italije, gdje su nicale razliite sekte, vie ili manje srodne Maniheizmu. Maniheizam je proklinjao ivot i sve stvoreno, koje je proglasio poganim zbog grijeha.

5. Nauka oajanja i prema tome razvrata. Vrlo je stara i prije Manea (umro oko 274), koji joj je ostavio svoje ime. U biti ona se nudi kao rjeenje pitanja, bolnog i uvijek gorueg, o postojanju zla. Hoe to protumaiti po suparnitvu dvaju bogova ili principa, jednoga dobra, a drugoga zloga; dobar, stvoritelj duha, zao ruitelj djela prvoga i zaetnik materije, tojest zemaljskog svijeta i napose ljudskog tijela.

U taj dualizam, svode se sve teorije, podosta razliite, koje su utemeljene na postojanju dvaju poela u sukobu. Nalazi ih se u starim religijama Perzijanaca od kojih se inspirisao Mane, nalazi ih se dalje kroz povijest na kulminaciji srednjega vijeka, u periodu koji nas zanima, i sve do naih dana. Sv. Augustin dao se zavesti neko vrijeme njihovom prividnom lakoom objanjavanja. Obraen, on joj se ne prestaje suprotstavljati objavljenom istinom o jedinom dobrom Bogu, koji podrava, snagom svoje milosti, palog ovjeka po Adamu, ali koji je ostao slobodan i sposoban da se spase.

Oslonivi se na tu istu doktrinu, Koncili i Pape progonili su Maniheizam bez prestanka ga opovrgavajui, pa i anatemama; vladari su ih suzbijali pomou vojske kao socijalno zlo, jer su razarali porodine i drutvene temelje.

6. Meutim, u vrijeme kad su se pojavili Dominik i Franjo, on je jo uvijek zavodio neuki puk strogim asketizmom svojih savrenih, a puk je to suprostavljao lagodnijemu iv