Bogorodica u duhovnosti i umjetnostiod 3. do 30. rujna 2017.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIV • CIJENA: 13 KN92017

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIV. (2017.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: hilp@hilp.hr

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Marija – vrelo Novosti

naša tema: Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti 2 Naslovi Blažene Djevice Marije

u liturgijskim slavljima, I. Šaško

Marija u kršćanskoj ikonografi ji, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 20 Biblijska razmišljanja:

A. Vučković, D. Runje, I. Šaško, I. Raguž, S. Slišković

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

Rođenje Blažene Djevice Marije

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinu

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinu

trenutak 40 Kašnjenje na misu i pričest

9 • 2017 

Đuro Seder: Bogorodica, ulje na platnu, 2005.

(prema ruskoj ikoni iz 16. st.)

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO   9–2017.

živo vrelo 1

BMarija – vrelo Novosti

Blažena Djevica Marija kršćanskoj je umjetnosti od samih po-četaka osobito draga tema. Kršćanska predaja i pobožnost promatraju, naime, život Gospodinove Majke kao osnovu

na kojoj je moguće tkati pripovijetku o svim životnim pitanjima i brigama, o tjeskobi i radosti, o sumnji i ushitima vjere, o trpljenju i proslavi u Bogu… Otvorivši svoj život božanskoj Riječi, ona je sama postala riječ o Bogu. U jednoj svečanoj liturgijskoj antifoni Crkva kliče: »Slavna Majko Spasitelja, rajska dveri milostivna… Ti što rodi Stvorca svoga prirodi na udivljenje.« Marija postaje Majka svomu Stvoritelju. Vjernički stav udivljenja pred tom čudesnom igrom bo-žanskoga i ljudskoga pronalazio je izražaje u duhovnosti i u putovi-ma svetosti, ali i u umjetnosti. Sama pomisao na ikonu iz tradicija kršćanskoga istoka gotovo spontano predočuje ikone marijanske te-matike. Marija, Djevica i Majka, Bogorodica, neiscrpno je vrelo na-dahnuća u promišljanju o Bogu i njegovoj čudesnoj blizini čovjeku.

Vrijedno je zaviriti u promišljanja kršćanske umjetnosti, osobito one iz prvoga tisućljeća, te pokušati ‘čitati’ ikone koje pripovijedaju predaju o Kristovoj Majci, kršćansku pobožnost, ali i onu osjetljivost koja je na jedinstven način umjela staviti u tijesan suodnos Majku i božanskoga Sina. Moguće je razlikovati tipologije marijanske ikono-grafije, ali i u svakoj od njih pronalaziti vlastitosti i jedinstvenosti, što pokazuje da ikona nastaje u molitvi i da joj se pristupa molitvom. Ona se ne preslikava, nego služi kao nadahnuće za novi molitveni čin. Pred nju se iznova dolazi jer je mjesto molitvenoga poniranja u otajstvo koje je onkraj vidljivosti.

Uvidi u drevnu marijansku ikonografiju i ikonologiju, praćeni promišljanjem o naslovima koje liturgijska tradicija pridijeva Bla-ženoj Djevici Mariji, mogu biti svjetlo za današnja misaona i likovna produbljenja u poimanju Gospodinove Majke, kao i za životno ogle-danje u Onoj koju osjećaj vjere naziva Ogledalom.

Urednik

NAŠA TEMA Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

2

GGledajući rasporedbu slavlja Blažene Djevice Marije u tijeku liturgijske godine lako je primijetiti učestalost i raznolikost. Liturgijska obnova Drugoga vatikanskog koncila sadržajno je

uskladila marijansku prisutnost, tako da se – bez obzira na smanje-nje broja slavlja – slobodno može govoriti o obogaćenju, izraženomu u međuodnosima otajstava spasenja. To se posebno tiče naslova ko-ji su proizišli iz kristoloških korijena, zatim zadobili prevladavajuće marijansko obilježje, a sada su ponovno snažnije vezani uz neki kri-stološki otajstveni vidik.

Ne smije se zanemariti važna činjenica: da svi marijanski spome-ni očituju nerazdruživost od Isusa Krista te je u katehezi o njima nuž-no polaziti od liturgijskih tekstova u kojima se zrcali neka povijesno-spasenjska činjenica ili evanđeoska poveznica.

Moguća ‘teologija marijanskih naslova‘ polazi, dakle, od Objave, od Svetoga pisma. Novi zavjet sadrži kako temelje liturgijske pobožnosti prema Majci Božjoj tako i svjedočanstvo začetaka njezina čašćenja, koje se izražava u pripovijedanju s jakim simboličko-liturgijskim obi-lježjima te u naslovima koji otkrivaju vidike Marijinoga mjesta u povi-jesti spasenja. Ti naslovi nisu samo ‘uresni epiteti’, nego su doktrinar-no-liturgijski izričaji proizišli iz vjere Crkve u Kristovo djelo spasenja.

U evanđeoskome izvješću o Marijinu pohodu Elizabeti nalazi se niz naslova upućenih Blaženoj Djevici: blagoslovljena među ženama; majka Gospodinova; blažena; ona koja povjerova – vjernica.

U Evanđelju po Mateju Marija je djevičanska majka Isusova; maj-ka Mesije, kralja iz Davidove loze, majka Božjega Sina. Njezino je maj-činstvo od Duha Svetoga; u njoj se ispunja proroštvo o Emanuelu. Ona je Josipova zaručnica. U njoj kao da su spojene dvije predaje: ona o liku kraljice-majke (hebr. gebirah) i ona o Jeruzalemu-majci svih.

Ona pripada malenima, neznatnima, siromašnima, što je naročito vidljivo u Evanđelju po Luki, gdje se očituje najprije kao puna milo-sti, kao blažena žena s kojom je Gospodin, a zatim kao ispunjenje lika službenice Gospodnje. Svoju pobožnost hrani Božjom riječju i naslu-ćuje da se u njoj ispunjaju mesijanska obećanja. Svojim pristankom i prianjanjem uz Božji plan ona je vjernica na tragu ‘praoca Abraha-ma’. Marija je kći Sionska, Gospodinova zaručnica, uosobljenje vjer-noga Izraela. Luka u njoj iscrtava antitip lika Eve, majke svih živućih.

Naslovi Blažene Djevice Marije u liturgijskim slavljima

Ivan Šaško

Puno je Marijinih naslova koji proizlaze iz raznih pobožnosti, mjestâ ča-

šćenja i ukazanja. Taj se niz može vidjeti u litanij-skim zazivima i u imeni-ma pojedinih crkava, ču-

dotvornih kipova i slika koji se nalaze na raznim

mjestima čašćenja ili u li-turgijskim prostorima. Na

tome razgranatom ‘ma-rijanskom stablu’ nalazi

se puno naslova kao plo-dova vjere, razmatranja Crkve, ljudskosti, osob-

nih i zajedničkih osjećaja i intuicija. Poput slapa iz Predaje nam dolaze

valovi predivnih zaziva u kojima se kriju naslovi

s dubokim sadržajem koji trajno i nas privlači da se

poput Marije prikazuje-mo Gospodinu.

2živo vrelo 3

… i bit ćeš vez što zemlje dno i neba vrh u jedno spaja.Beato Angelico: Navještenje, prije 1435.; Museo del Prado, Madrid.

Ona je majka mesijanskoga kralja, što se događa po sili Svevišnjega; postaje Božje boravište, Šator, prazemlja, hram, oblak, škrinja… Marija je duhovna žena, miljenica Božja koja djeluje pokretana Duhom.

U Evanđelju po Ivanu crte njezine osobnosti izvučene su teološkom osjetljivošću. Ona se pojavljuje na početku i na kraju javnoga Isusovog djelovanja, u nekoj vrsti velike inkluzije s jasnim poveznicama s Kristom i Crkvom. U perikopi o svadbi u Kani Marija se pojavljuje kao predstavnica čovječanstva u poteškoći i židovstva u mesijanskoj nadi iščekivanja spase-nja; kao službenica otkupljenja koja upućuje članove nove zajednice prema Kristu i njegovim zapovijedima; kao zaručnica mesijanske svadbe; kao ispu-njenje poslanja sinagoge i kao početak Crkve. Na Kalvariji se također nalazi dovršenje u kojemu je Marija, Božjom stvarateljskom Riječju, objavljena u preobrazbi od Žene u Majku.

U raznim pobožnostima, kojih su izražaj svakako i litanije, nalazimo široki popis naslova koji su razradba temeljnih biblijskih izričaja. U litur-gijskim slavljima žive ta polazišta i smjernice za ispravan pristup i ostaju neiscrpna riznica za nove izražaje, kojih je trag darovan svakomu vremenu, naročito u dušama molitelja i umjetnika.

Stoga je vrijedno slijediti naznake koje su istaknute u enciklici Marialis cultus i kako ih je rasporedio J. C. Cervera, uz zapažanja iz preglednoga pri-kaza I. M. Calabuiga.

Marija u dvama slavljima Krista GospodinaNaglasci na otajstvenoj ulozi Blažene Djevice Marije prisutni su i u utje-lovljenskome i u vazmenome ciklusu liturgijske godine. Ta je prisutnost i utkanost razgranata u slavljima koja odišu marijanskim obilježjima. Među njima su dvije Gospodnje svetkovine: Navještenje i Prikazanje.

Svetkovina Navještenja Gospodinova ima izvorište u slavlju s marijan-skim predznakom iz 6. stoljeća u Maloj Aziji, ali uvijek povezano s kristološ-kim obilježjima. To slavlje, budući da gotovo uvijek pada u korizmeno vrijeme (ponekad, zbog kalendar-ske konkurencije mora biti pre-bačeno u vazmeno vrijeme), nosi u sebi i stanovitu napetost i litur-gijsku odgojnu vrijednost za slav-lje Kristova otajstva. Crkveni su oci, naime, držali nerazdruživim Utjelovljenje od Otkupljenja. To je ostalo sačuvano u liturgijskim tekstovima. Tako zborna molitva spominje Otkupitelja, popričesna snagu Kristova uskrsnuća, osla-njajući se i na drugo čitanje iz Po-slanice Hebrejima, s naglaskom na Kristovu žrtvenom prinosu. No, u tome spletu ne nedostaje

NAŠA TEMA

4

Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

marijanskih poveznica. Štoviše, predslovlje je oslonjeno na evanđeoski tekst Navještenja dajući sažetak svetkovine, a moguće ga je primijeniti na svako slavlje u kojemu se naviješta to Evanđelje.

O slavlju Prikazanja Gospodinova saznajemo već iz spisa hodočasnice Egerije (kraj 4. st.), a na Zapadu je prihvaćeno u 7. st. s grčkim imenom ‘Hypapante’, ‘Susret’ Mesije i njegova naroda. U 10. st. naglasak se mijenja u sadržajnu odrednicu Marijina čišćenja (lat. purificatio). Marijina prisutnost je značajna upravo zbog evanđeoskoga sadržaja toga slavlja. Istočnoga je podrijetla liturgija svjetla koja otvara slavlje s blagoslovom svijeća i u obred stavlja hvalospjev starca Šimuna – Krist je svjetlo naroda. Marija je u činu prinošenja Sina; ona je Svjetlonositeljica, ali i sudionica u trpljenju, Supat-nica onoga koji je »znak osporavan«. Tako je vidljivo da se i to slavlje smje-šta u protegnutost Utjelovljenja prema Vazmu i naglašava Marijinu djelatnu prisutnost u tome otajstvu.

Djevica, Bogorodica, UznesenaNakon Gospodinovih slavlja, sa snažnim marijanskim pečatom, iznimno važno mjesto imaju tri svetkovine koje u povezanosti s Kristom slave tri ‘marijanske dogme’. Tu sintagmu treba uzeti u smislu da su sve dogme koje se tiču Blažene Djevice ponajprije kristološke. Te tri svetkovine nose i tri marijanska naslova: Djevica, Bezgrješna od samoga početka; Bogorodica u svome spasenjskom poslanju; Uznesena na nebo kao prvina Crkve.

Kršćanski Istok poznaje drevno slavlje čudesnoga Marijina začeća od ro-ditelja Joakima i Ane, a na Zapadu je u 11. st. postalo slavljem začeća Marije bez istočnoga grijeha. Teološke rasprave o toj temi nisu dopuštale razvoj toga slavlja niti teološku jasnoću izrijeka, sve do proglašenja dogme 1854., od ka-da Bezgrješna ima predivne, bogate liturgijske tekstove koji su Koncilskom obnovom u časoslovu i euharistiji dodatno prošireni, što je vidljivo naročito u novome predslovlju, kao sažetku kristološkoga i ekleziološkoga značenja te

dogme. Lijepa je paralela između Marijine i Isuso-ve čistoće, primjernost za Crkvu i njezina zagovor-ništva kao Odvjetnice mi-losti i Uzora svetosti.

Naslov Bogorodice Mariji dolazi od drevnoga spomena na Istoku, veza-noga uz Kristovo utjelov-ljenje, dok se na Zapadu snažnije slavilo otajstvo Rođenja Blažene Djevice Marije. Promjena imena nije dovela do osiromaše-nja liturgijskih tekstova. Prema rimskoj liturgiji ta je svetkovina našla svo-

Susret Mesije i njegova naroda.

Beato Angelico: Prikazanje Gospodinovo u Hramu,

oko 1440.; Dominikanski samostan sv. Marka u Firenci.

4živo vrelo 5

je mjesto na prvi dan mjeseca siječnja, ističu-ći Marijino udioništvo u otajstvu spasenja i u posebnosti njezina dostojanstva. U nedavnoj prošlosti Roditeljka Spasitelja, Začetnika ži-vota, povezana je s molitvom Crkve za mir (sa slavljem Dana mira na početku građanske go-dine), s njezinim posredništvom dara mira te je nazvana i Kraljicom mira. U popričesnoj moli-tvi te svetkovine Marija je nazvana Kristovom majkom i Majkom Crkve, čime se proširuje značenje njezina majčinstva i dalje, na sveko-liko čovječanstvo.

Naslov ‘Uznesena u nebo’ Marija nosi na temelju slavlja koje seže u Jeruzalem u 5., od-nosno na cijeli kršćanski Istok u 6. st., pod ime-nom ‘Usnuće’ (Dormitio) ili ‘Prjelazak (Transi-tus) svete Marije’. Na Zapadu je ta svetkovina prihvaćena u 7. st. sretnim izrijekom, nadahnu-tim na bizantskome tekstu, u molitvi Veneran-da nobis, u kojoj se kaže da je Marija »podnijela vremensku smrt, ali nije moga biti zadržana uzama smrti«. Proglašenjem dogme o Uzne-senju 1950. godine oblikovana je liturgija koja uranja u otajstvo proslave Marije dušom i tije-lom. Novo je predslovlje temeljeno na Lumen gentium (br. 68), dok se istodobno osjeća smi-sao Marijine suobličenosti Kristu uskrslomu.

Dva događaja iz Marijina životaNa stupnju blagdana slave se Rođenje (8. ruj-na) i Pohođenje Blažene Djevice Marije (31. svibnja). Od 5. st. u Jeruzalemu se slavi Marijino rođenje, što se dva stoljeća kasnije proširilo na Bizant i Rim. Za kršćanski Istok taj blagdan ima veliku važnost jer je (bio) početak bizant-ske liturgijske godine. Liturgijski tekstovi i molitve odražavaju radost zbog rođenja One koja najavljuje dolazak Otkupitelja i početka spasenja. Premda spis u kojemu se mogu vidjeti začetci toga slavlja (‘Jakovljevo protoevan-đelje’) pripada apokrifima, očituje se vjernički osjećaj prema izabranosti i iznimnome Marijinom dostojanstvu. Iz toga se nadahnuća i pobožnosti, iz vjerničkoga osjećaja, razvijaju i druga liturgijska slavlja kao što je spomen Marijinih roditelja, Joakima i Ane te Marijino prikazanje u Hramu. To Pro-toevanđelje izvor je za marijansku ikonografiju i himnografiju, a sigurno je bilo vrelom za liturgijske tekstove, antifone, responzorije, blagoslove.

Pohođenje se kao blagdan oslanja na Evanđelje po Luki, ponovno kao priprava Spasiteljeva rođenja. Ta je tematika osobito prisutna u vremenu došašća, u neposrednoj blizini Božića. U 14. stoljeću taj se spomen, slijede-ći Franjevački red od 1263., slavio na dan 2. srpnja, što je bilo podudarno s cari gradskim slavljem povezanim s relikvijom ‘Marijina pojasa’. Sadašnji

Marija nije na zemlji zadržana uzama smrti.Puccio di Simone: Marija okrunjena u slavi Neba, oko 1350., Lindenau Museum, Altenburg, Njemačka.

NAŠA TEMA

6

Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

je ustroj slavlje smjestio na 31. svibnja, prije svetkovine Rođenja sv. Ivana Krstitelja, zamjenjujući slavlje Marije Kraljice na kraju mjeseca svibnja. Budući da se sada slavi oko Pedesetnice, a u skladu s evanđeoskim tekstovima, taj se blagdan može razvijati kao poseban spomen Mari-jine ‘pedesetnice’. Ona je snagom Duha postala Škrinja zavjetna u molitvenom hvalospjevnom oduševljenju i u djelatnoj ljubavi.

Spomeni Blažene Djevice MarijeSadašnji Opći rimski kalendar ima osam slavlja u čast Blažene Djevice Marije na razini spomendana. Neki su od njih obvezatni, a druga nisu. Neki su nastali na temelju Marijina života, drugi na temelju teoloških ideja ili su ve-zani uz mjesta čašćenja. Radi preglednosti i lakšega pra-ćenja kratko ih predstavljam poštujući kalendarski slijed.

a) Blažena Djevica Marija Lurdska slavi se 11. velja-če. Spomen je to koji upućuje na ukazanja iz 1858. Ber-nardici Soubirous u spilji Massabielle. Spoj toga mjesta, Marijinih riječi, pobožnosti vjernika i utjehe koja se su-sreće u njezinu lurdskom liku, dopušta razmatrati otaj-stvo spasenja u svjetlu Izvora i Ozdravljenja.

b) Blažena Djevica Marija od Brda Karmela slavi se 16. srpnja. To je spomen na ustanovljenje duboko mari-

janskoga Karmelskoga reda. Sam je naslov bio rado prihvaćen i pučki nošen do te mjere da je ostao sačuvan u sadašnjemu kalendaru. Biblijsko mjesto Karmel i kontemplativnost redovničkih zajednica otvaraju područje pristu-pa Mariji u ljepoti njezine osobe, u onome što nju čini ‘Karmelom’, Božjim vrtom u razmatranju Riječi i Pisma, vodeći i nas prema Kristu, Svetoj gori, u rastu u svetosti.

c) Posveta bazilike Svete Marije Velike (Gospa Snježna) slavi se 5. ko-lovoza. I taj je spomen povezan s mjestom u Rimu (na brežuljku Eskvilinu) na kojemu je u 4. st., izgrađena crkva, nadahnuta crkvom Rođenja Kristova u Betlehemu. Ono što je ostalo od stare građevine pokazuje da je riječ o ar-hitektonskome i umjetničkome hvalospjevu Marijinu majčinstvu, odnosno-mu dogmatskoj definiciji o Bogorodici (Theotokos) na Efeškome koncilu. Marija je viđena kao Božji hram i Novi Jeruzalem.

d) Blažena Djevica Marija Kraljica slavi se 22. kolovoza. Kao naslov i kao motiv susreće se od davnine, ali ju je kao liturgijski spomen ustanovio papa Pio XII. 1954., gotovo kao simetriju sa svetkovinom Krista Kralja. Taj je spomen sretno smješten osam dana nakon Marijina uznesenja, kojemu je to slavlje produžetak i na stanovit način zaključak, da bi se vidjelo Mariju uz Kralja vjekova, kako to spominje zborna molitva mise toga dana.

e) Blažena Djevica Marija Žalosna (od boli) slavi se 15. rujna. Podrijetlo toga spomena zacijelo treba tražiti u pobožnim osjećajima, ali nipošto bez biblijske podloge. Naime, s pomoću apostolata Reda Marijinih slugu spo-men se 1814. proširio na cijelu Crkvu, oslonjen na Marijinu prisutnost pod

Preteča i Mesija u susretu dviju majki.

Rogier Van der Weyden: Pohod Marije Elizabeti,

1426.-1430.; Museum der bildenden Künste, Leipzig.

6živo vrelo 7

Kristovim križem. U starini je taj spomen imao svoju presliku na petak Tjed-na muke, a danas se sljubio s blagdanom Uzvišenja svetoga križa. Ponovno je razvidna blizina Majke Marije Kristu patniku, poniznom i uzdignutom u Vazmu spasenja.

f) Blažena Djevica Marija od Svete krunice slavi se 7. listopada. Taj se spomen iskristalizirao putem snažno ukorijenjene marijanske pučke pobož-nosti, u zrcaljenju sa slavljem himna ‘Akatistos’ na kršćanskome Istoku (u bizanstkome obredu u subotu petoga korizmenog tjedna). Spomen je usta-novio sv. Pio V. nakon pobjede nad turskom vojskom u bitci kod Lepanta 1571., a proširuje se na cijelu Crkvu 1716. Zanimljivo je da se u Misi toga da-na skoro i ne spominje Marija, ali je slavlje snažno marijansko, jer pokazuje Djevičin put, življen s Kristom, kroz otajstva radosti, boli i proslave.

g) Prikazanje Blažene Djevice Marije u Hramu slavi se 21. studenoga. To je staro slavlje, osobito življeno u bizantskoj liturgiji, zbog značenja Mari-jina ulaska u jeruzalemski hram. Oslonjenost na apokrifne spise otežavalo je njegovo širenje na Zapadu, što se dogodilo djelomično u 14. stoljeću, a zatim cjelovito 1585. Sadržaj je u radosti Kćeri Sionske koja se posvema posvećuje svomu Gospodinu.

h) Prečisto Srce Marijino slavi se u subotu nakon druge nedjelje po Pedesetnici, to jest dan nakon svetkovine Presvetoga Srca Isusova, poput njezina produžetka. Pobožnost seže u 17. st. i nalazi se u spisima sv. Ivana Eudesa. Nakon ukazanja u Fatimi i posvete cijeloga čovječanstva Marijinu Srcu, koju je 1942. učinio Pio XII., pospješeno je širenje toga spomena. No, povezanost s Marijinim Srcem temeljno je evanđeoska, jer je ona u svome srcu razmatrala o svim događajima spasenja.

Ovomu nizu treba dodati i Spomen Blažene Djevice u subotu. Taj je dan od Srednjega vijeka u rimskoj liturgiji smatran marijanskim. Zanimlji-vo je da su Crkve na Istoku takvo značenje davale srijedi. Za izbor subote obrazloženje se može naći u predaji da je subota nakon smrti Isusa Krista, a prije njegova uskrsnuća vrijeme u kojemu se u Mariji usredotočuje sva vjera i nada Crkve. Tako je papa Pavao VI. u liturgiji časova toga spomena ostavio trag marijanske brižnosti i njezina zago-vora, upućujući na događanje iz njezina života.

Današnji Misal sadrži i sedam obrazaca zavjet-nih marijanskih misa koje se odnose na liturgijska vremena Došašća, Božića i Vazma. Taj niz upot-punjuje i najnoviji obrazac Mise o Mariji Majci Crkve, s tekstovima koji su osobito oslonjeni na koncilsku konstituciju ‘Lumen gentium’. U Zbirci misa o Blaženoj Djevici Mariji nalaze se i sljedeći naslovi: Nova Žena, Prijestolje mudrosti, Slika i Majka Crkve, Kraljica svega stvorenoga, Majka i posrednica milosti, Vrelo spasenja, Duhovna maj-ka i učiteljica, Majka dobroga savjeta, Uzrok naše

Združena s Kristovim patnjama.Tiziano Vecellio: Mater dolorosa, 1554.

8

NAŠA TEMA

8

Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

radosti, Zaštitnica vjere, Majka lijepe ljubavi, Majka svetog ufanja, Majka je-dinstva, Majka Milosrđa, Majka Božjeg promisla, Pomoćnica kršćana, Marija od otkupa, Zdravlje bolesnih, Vrata nebeska.

Od starih naslova i onih koji su povezani s nekom od dogma prepozna-jemo: Bogorodica, Djevica, Bezgrješna (Bez-grijeha-začeta), Uznesena na nebo, Posrednica, Suotkupiteljica, Okrunjena/Ovjenčana, Žalosna, Kraljica neba, Zvijezda mora, Toranj bjelokosni, Zvijezda Danica.

Tomu nizu svakako se pridružuju naslovi tipologija ikona: Hodegetria – Pokazateljica puta; Eleousa – Nježna, milosrdna Majka; Brefokratousa – Ona koja drži Dijete; Panagia – Sva sveta; Galaktotrophousa – Ona koja doji Dijete; Kyiriotissa – Kraljica, Gospodarica svijeta.

Puno je Marijinih naslova koji proizlaze iz raznih pobožnosti, mjestâ ča-šćenja i ukazanja. Taj se niz, osim već spomenutih, može vidjeti u litanijskim zazivima i u imenima pojedinih crkava, čudotvornih kipova i slika koji se nalaze na raznim mjestima čašćenja ili u liturgijskim prostorima.

Osim naslova koji se vežu uz neko mjesto, susrećemo naslove raznih po-treba: utjehe, mira/pomirenja, (brze) pomoći, sloge, dobroga savjeta, rješa-vanja poteškoća (‘razmrsivanja čvorova’).

U književnome bogatstvu nailazimo, još od najranijih liturgijskih teksto-va, na pojmove koji združuju Mariju i svjetlo (na primjer: claritas, splen-dor, fulgor, lumen, illuminatio), Mariju i boravište (primjerice: domicilium, templum, domus, tabernaculum, thalamus, cubiculum, aula regia Verbi).

Na tome razgranatom ‘marijanskom stablu’ nalazi se puno naslova kao plodova vjere, razmatranja Crkve, ljudskosti, osobnih i zajedničkih osjeća-ja i intuicija. Poput slapa iz Predaje nam dolaze valovi predivnih zaziva u kojima se kriju naslovi s dubokim sadržajem koji trajno i nas privlači da se poput Marije prikazujemo Gospodinu.

Zagovornica i Majka Crkve.Domenico Ghirlandaio:

Majka od milosrđa, 1472.; Cappella Vespucci, Firenze.

8živo vrelo 9 8

Marija u kršćanskoj ikonografijiIsječci iz duhovnosti i umjetnosti

Ante Crnčević

Uvid u nastanak i način prikazivanja Blažene Djevice Marije u kršćanskoj umjetnosti može na jedinstven način pomoći ra-svjetljenju razvojnoga puta pobožnosti spram Presvete Djevice

kao i brige oko čuvanja i promicanja istina vjere koje Bogorodicu stav-ljaju u tijesan suodnos s Kristom i njegovim djelom spasenja. Štoviše, razmatranje marijanske ikonografije ostalo bi na površini ako se ono ne bi udubilo u nauk Crkve o Kristu i njegovoj Majci te ako ne bi zahvatilo zdrave osjećaje i pobožnost puka (sensus fidelium). Uronjenost Crkve u otajstva vjere stvarala je kršćansku umjetnost kao jedinstven način ispovijedanja vjere, štovanja Boga i čašćenja Blažene Djevice Marije. Istinska kršćanska umjetnost u sebi je zreli, promišljeni i pomno obli-kovani izričaj vjere i pobožnosti. U najranije doba kršćanska je umjet-nost nastojala preuzeti i marno čuvati srž Predaje, ne upuštajući se u razglabanja i rasprave i ne čekajući konačni izrijek učiteljstva Crkve o nekoj istini vjere, nego kušajući uroniti u istinu i na nov ju način izreći. Štoviše, vjera puka i umjetnost nerijetko su bili nositelji onoga osjećaja u kojemu i po kojemu je dozrijevao i pročišćavao se nauk Crkve, sve do njegova zaodijevanja u istine i dogme vjere. Vrijedno je stoga posegnuti za tim sržnim ‘promišljanjima’ o Blaženoj Djevici Mariji i njezinu mje-stu u otajstvu Isusa Krista.

Rani razvoj kršćanske ikonografije u tematiziranju Blažene Djevice Marije možemo promatrati kroz tri razdoblja, pri čemu se kao prvo raz-doblje mogu izdvojiti prva tri stoljeća; drugo razdoblje preklapa se s če-tvrtim stoljećem, a treće odgovara dobu nakon Efeškoga koncila (431.) koji je formulirao nauk o Marijinu bogomaterinstvu. Valja ipak odmah istaknuti da Efeški koncil nije svugdje i na jednak način utjecao na obli-kovanje marijanske pobožnosti i ikonografije. Primjerice, na području Egipta, koje je i nakon Koncila ustrajalo u krivovjerju monofizitstva, i dalje se susreću zanimljivi prikazi materinstva Blažene Djevice Marije (primjerice motiv Virgo lactans), u čemu se mogu nazrijeti oslonci na egipatska pretkršćanska vjerovanja (Izida i Horus). Općenito se može reći da je u prikazivanju Krista ikonografija s puno osjetljivosti i brige slijedila nauk Crkve, što je razumljivo u kontekstu živih kristoloških rasprava prvih stoljeća, dok je marijanska ikonografija kroz duže vrije-me ostala izvan dosega takve ‘kontrolirane’ brige, prepuštena osjećaju vjere i predajama, te se je i razvijala postupno, najčešće u povezanosti s govorom o Isusu Kristu (C. Bertelli). U prvim stoljećima marijanski prikazi uglavnom nisu samostojni, nego su najčešće pridruženi onim

UUUUvid u nastanak i način prikazivanja Blažene Djevice Marije u U vid u nastanak i način prikazivanja Blažene Djevice Marije u kršćanskoj umjetnosti može na jedinstven način pomoći ra-U kršćanskoj umjetnosti može na jedinstven način pomoći ra-svjetljenju razvojnoga puta pobožnosti spram Presvete Djevice U svjetljenju razvojnoga puta pobožnosti spram Presvete Djevice

kao i brige oko čuvanja i promicanja istina vjere koje Bogorodicu stav-U

kao i brige oko čuvanja i promicanja istina vjere koje Bogorodicu stav-ljaju u tijesan suodnos s Kristom i njegovim djelom spasenja. Štoviše,

Uljaju u tijesan suodnos s Kristom i njegovim djelom spasenja. Štoviše, razmatranje marijanske ikonografije ostalo bi na površini ako se ono ne

Urazmatranje marijanske ikonografije ostalo bi na površini ako se ono ne

Radi cjelovitoga razu-mijevanje marijanske ikonografi je paleokr-šćanskoga razdoblja

nužno je imati u vidu kršćanske vlastitosti u oblikovanju umjetno-

sti: ona se ne prepo-znaje samo po onomu

što prikazuje nego i po načinu na koji pri-kazuje (Pisani). To će

reći da se kršćanska umjetnost ima razu-

mijevati po ključu simbola koji nas unosi

u nevidljivu zbilju prikazanoga. Prikaz

– grafi čki, slikarski ili reljefni – postaje ‘tran-sparentan’, usmjeruju-

ći misao gledatelja u zbilju koja je

onkraj vidljivosti.

10

NAŠA TEMA

10

Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

10živo vrelo 11 10

kristološkim, gdje služe kao narativni elementi koji upotpunjuju govor o Kristu. Tek od petoga stoljeća moguće je zamijetiti sustavnost u zasebnim marijanskim temama kršćanske umjetnosti. U ovom kratkome prikazu ra-zvoja rane marijanske ikonologije i ikonografije oslonit ćemo se na spoznaje do kojih su došli C. Bertelli i R. Pisani.

Nerazdruživa od KristaRadi cjelovitoga razumijevanja marijanske ikonografije paleokršćanskoga razdoblja nužno je imati u vidu kršćanske vlastitosti u oblikovanju umjetno-sti: ona se ne prepoznaje samo po onomu što prikazuje nego i po načinu na koji prikazuje (Pisani). To će reći da se kršćanska umjetnost ima razumije-vati po ključu simbola koji nas unosi u nevidljivu zbilju prikazanoga. Prikaz – grafički, slikarski ili reljefni – postaje ‘transparentan’, usmjerujući misao gledatelja u zbilju koja je onkraj vidljivosti. Prikaz se ne gubi u detaljima, u naraciji, nego se usredotočuje na istinu koja nije priopćiva i razumljiva u na-ravnosti događaja, nego u njihovoj jedinstvenosti u koju se proniče vjerom.

U prikazima nastalima u vremenskome luku od drugoga do počet-ka petoga stoljeća moguće je naznačiti četiri temeljna motiva marijanske ikonografije: proroštvo o Isusovu rođenju od Djevice; navještenje; rođenje (odnosno prikaz Marije s Djetetom u krilu); poklonstvo mudraca. Riječ je o temama koje se tiču Kristova dolaska i njegove objave svijetu. Najstariji pri-kaz proroštva o Isusovu rođenju vodi nas u Prisciline katakombe u Rimu (2. st.): pod razgranatim stablom prikazan je prorok (Izaija ili Balaam), s ogrta-čem preko jednoga ramena (u čemu se razaznaje slika filozofa ili mudraca), a pored njega Djevica s djetetom u krilu, sjedeći na stijeni. Ponad Marije jasno se razaznaje dvanaestolisna zvijezda. U istim katakombama (Cappella Greca) nalazi se i motiv poklonstva mudraca: tri mudraca pristupaju Majci koja sjedi na prijestolju, držeći u krilu Isusa; mudraci nose darove, s ruka-ma ispruženim prema Isusu. U drugim prikazima poklonstva iz onoga doba broj mudraca nije stalan; negdje su samo dva, a negdje i više od tri.

Najstariji sačuvan prikaz Isusova rođenja sačuvan je na jednome sarko-fagu u Lateranu, iz prve polovice 4. st. (330.-340.): vol i magarac pored jasa-la u kojima je dijete Isus, a s druge strane razaznaje se pastir u poklonstvu te prorok koji (držeći svitak) svjedoči o ispunjenju proroštva. Odsutnost Mari-je iz toga važnoga događaja rođenja pokazuje da ona u to doba ne zauzima neizostavno mjesto u govoru o Kristovoj objavi.

Vrijedno je spomenuti fresku iz rimskoga Ceometerium maius (Via No-mentana), gdje je Marija prikazana u gesti orans (raširenih i na molitvu uzdignutih ruku), s djetetom u koljenima te s dvostrukim Kristovim mo-nogramom (XP). Marija je odjevena u raskošnu zlatnu haljinu s prozirnim zaručničkim velom preko glave, a oko vrata joj je bogata ogrlica. Haljina i veo predstavljaju je kao zaručnicu, djevicu, što govori o njezinoj jedinstve-noj ulozi u otajstvu Isusa Krista.

Glede Marijina ruha čini se da se najprije u Siriji ustalio način prikazi-vanja žene u dugoj haljini, opasane oko struka pojasom, a preko glave joj prevjes koji preko ramena pada na grudi i niz leđa. U takvome ruhu možemo susresti u ono doba prikaze i drugih ženskih likova, ali kršćanska ikono-

Slika na lijevoj strani: Đuro Seder: Gospa, 1990.; prema ikoni ‘Djevica blagosti’ (Eleousa)

NAŠA TEMA

12

Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

grafija vrlo rano usustavljuje kanon boja koji slijedi u prikazivanju Blaže-ne Djevice Marije, pri čemu se kao konstante razaznaju plava, purpurna i zlatna boja. Do četvrtoga stoljeća zlatna i purpurna boja bile su nositeljice poglavito imperatorskoga dostojanstva i časti, a kršćanska ih ikonografija pridijeva Kristu, a uskoro i njegovoj Majci.

Pavel Florenskij zamjećuje da se mogu razlikovati dva temeljna kolo-ristička izraza u prikazivanju Blažene Djevice Marije: u prikazu Marije u svojoj biti, kao Vazdadjevica (Aeiparthenos), te u prikazivanju njezinoga odnosa prema Kristu, Bogorodica (Deipara). Kada je riječ o prvome moti-vu, Marija je – kao Djevica – prikazana u haljini nebeskoplave boje, dok u prikazima koji govore o njezinu bogomaterinstvu plašt je tamnijih nijansi, ili pak purpuran, to jest kraljevskoga dostojanstva, a gdjegdje susrećemo i žarko crveni plašt koji govori o majčinstvu trpljenja i ljubavi.

S vremenom će umjetnost dati više prostora i narativnomu pristupu otajstvu Krista i njegovu životu, pa će događaji iz Isusova djetinjstva obli-kovati jedinstvene ikonografske ‘cikluse’ ili nizove motiva. Najstariji poznati takav niz nalazi se na trijumfalnome luku u bazilici Svete Marije Velike u Rimu, iz prve polovice 5. stoljeća. Ondje susrećemo: navještaj rođenja, Jo-sipovu sumnju, Isusovo prikazanje u hramu, Josipov san, poklonstvo mu-draca, dvanaestogodišnji Isus u hramu, pokolj nevine dječice, mudraci pred Herodom; na vrhu luka prikazan je Gospodin na prijestolju, u zajedništvu s apostolskim prvacima Petrom i Pavlom. Važno je zamijetiti da se Marija nalazi u četiri motiva, ali je njezin lik još uvijek u drugome planu; nigdje ne zauzima središnju ulogu, što daje zaključiti da ju pobožnost promatra uvijek u odnosu prema Kristu.

U prizoru navještenja Marija sjedi pred svojom kućom između četvorice anđela, odjevena poput rimske carevne, a u ruci drži purpurno predivo koje pripravlja za Hram u Jeruzalemu, u čemu se na skriven način nagoviješta otkupiteljska uloga njezinoga Sina; u purpurnoj boji može se čitati također simbolizam tijela Sina Božjega kojemu Marija biva služiteljicom: ona, na-ime, ustupa Bogu ljudsku narav da bi tijelom zagrnula Onoga koji će sve iznova zaodjenuti u božansku narav, kako u jednome himnu izriče sv. Efrem Sirski. U Sinu se, po Marijinu služenju, obnavlja i zaodijeva čovjek, grijehom nekoć ogoljen u vrtu stvaranja.

Ikonografski motiv Marije s crvenim predivom te s vretenom i(li) preslicom u ruci, ponegdje i s klupkom, čest je u bizantskoj tradiciji, a naslanja se na apokrifno Jakovljevo protoevanđelje i na Pseudomatejevo evanđelje u kojima anđeo navještenja dolazi Mariji u njezin dom i zatiče je dok predući (ili tkajući) pripravlja platno za za-vjetni kovčeg u Svetištu. Prema tim drevnim zapisima Ma-rija je, naime, zajedno s još sedam djevica, bila odabrana u skupinu ‘tkalja’ koje su pripravljale tkanine za Svetište jeruzalemskoga hrama, a među njima Mariji je pripalo da pripravi purpurne i skrletne tkanine (Jakovljevo protoe-vanđelje, 10). Ta slika iz nekanonskih tekstova bit će draga i mnogim crkvenim ocima, osobito u himnografiji, pa ju

»Evo Djevica će začeti i roditi Sina«

Proroštvo o Marijinu začeću i rođenju. Prisciline

katakombe, Rim, 2. st.

12živo vrelo 13

Djevica i Majka u molitvenoj gesti (Virgo orans).Freska u ‘Coemeterium maius’, Rim, 2. st.

nalazimo kod Efrema Sirskoga, Pro-kla Carigradskoga, Ivana Zlatoustoga, Andrije Kretskoga, Teodora Studite i nekih drugih. Marija je, kako ju naziva sirska tradicija, ‘Tkalja’ jer je pripravi-la tijelo Božjemu Sinu, u kojemu je čo-vjek ponovno zaodjenut odjećom mi-losti. Tako sva povijest spasenja može biti ispripovijedana u slici odijevanja: na početku je, u stvaranju, čovjek bio odjeven ruhom božanskoga sjaja, odjećom slave (»Oboje bijahu goli, ali ne osjećahu stida«, Post 2, 25); po neposluhu i grijehu praroditelji bivaju liše-ni odjeće slave, božanskoga dostojanstva (»Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli«, Post 3, 7) a Bog ih izgoni iz raja zemaljskoga (usp. Post 3, 21.24). Ove su poveznice nužne da bi se s razumijevanjem mogla ‘či-tati’ ranosrednjovjekovna i kasnija kršćanska ikonografija koja Mariju kod susreta s anđelom prikazuje u ulozi djevice koja prede. Predivo ili platno nerijetko drži u krilu, a klupko joj je na trbuhu, nad utrobom koja će roditi Sina Božjega, u kojemu su u jedno utkane ljudska i božanska narav. U novije vrijeme te motive u svoje mozaike rado uključuje i suvremenom interpreta-cijom približava p. Marko Rupnik, zajedno s rimskim ‘Centro Aletti’.

Ikonografske razrade navještenja u tematici Krista kao Novoga hrama omogućit će i nove teološke poveznice s Majkom Gospodinovom i njezinim mjestom u djelu otkupljenja, pa će na tome tragu biti razumljivi i marijanski naslovi koji se oslanjaju na razne poveznice s Hramom: ona je tako Škrinja zavjetna, Toranj Davidov, Kuća zlatna, Vrata nebeska…

Primjer slike ‘Marije Tkalje’, ili ‘Marije koja prede’ pokazuje koliko ra-na kršćanska umjetnost predmnijeva poznavanje kršćanske predaje i otvara prostor motrenju, poniranju u zbilju, u istinu, u razmatranje. Može se reći da kršćanska umjetnost ne pokaziva, nego kaziva; ona se ne razumijeva gleda-jući, nego slušajući, a slušanje uvodi u ‘motrenje’ (theoria) koje ide onkraj ‘predočenoga’ i sjedinjuje nas s onim što izmiče pogledu. Pred slikom (iko-nom) stoga se kontemplira, moli, uranja te na uvijek (i širi) način kuša zbilja koja je u ikoni ‘zapisana’ jezikom vjere. Ikonografska ‘naracija’, kad ju se jed-nom spozna, postaje nevažna jer je utrla put uzvišenijoj spoznaji, motrenju koje vodi do mističnoga sjedinjenja s Bogom i njegovim spasenjskim djelima.

Vratimo li se ikonografskome nizu iz bazilike Svete Marije Velike, zami-jetit ćemo da u prizoru navještenja anđeo stoji ponad Marije, a golub koji silazi najstariji je poznati prikaz goluba u prikazu navještenja. To govori o navještenju kao susretu koji izmiče redovitosti i gledanju; Marija je prikaza-na kao žena slušanja, Djevica poslušna, a sv. Efrem će na tome tragu reći da je Marija začela »s pomoću uha«, to jest slušanjem, prihvaćajući i pohranju-jući u sebe Riječ koja će tako postati Tijelom. Marija je u ovome prizoru na-vještenja bez vela, što govori o njezinu djevičanstvu (prema rimskome obi-čaju da se djevojke pojavljuju nepokrivene kose), dok će u prikazima drugih događaja, primjerice kod poklonstva mudraca ili kod prikazanja u Hramu, Marija biti zaogrnuta plaštem, koji je znak njezinoga bogomajčinstva.

NAŠA TEMA

14

Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

U prikazu poklonstva mudraca zanimljivo je da Dijete Isus sjedi na sveča-nome, a pored njega Marija na zasebnome, znatno skro-mnijem prijestolju; s druge strane Djetetova prijestolja je žena u zlatnoj odjeći, kao slika Crkve, nove Zaručnice Kristove; iza Isusa su četi-ri anđela, a pristupaju mu trojica raskošno odjevenih ‘mudraca’ koji nose daro-ve; iznad Isusa je zvijezda s osam vrhova, objavljujući Kristovo božanstvo.

Marija se predstavlja s izuzetnom mirnoćom lica,

gotovo bez emocija, bez majčinske blizine koju bismo očekivali, primjerice, u prikazima Isusova rođenja ili prikazanja u Hramu. Umjesto toga ikono-grafski motivi govore o Istini koju naviještaju, o događajima u kojima Bog postaje čovjekom i u kojima spasenje ulazi u ljudsku zbilju. Marija je vjerna, ponizna i nenametljiva služiteljica čudesnoga Božjega nauma spasenja.

U razdoblju nakon Efeškoga koncila koji je Mariju priznao i proglasio Bogorodicom (Theotokos), u ikonografiji se mogu nazrijeti dva pomaka: Mariju se počinje prikazivati samostalno, kao zaseban, odnosno središnji lik, a uočava se i razvoj jedinstvenoga marijanskoga ciklusa događajâ, ne-rijetko vezanih uz novonastale marijanske blagdane, poglavito na Istoku. U kršćanskoj duhovnosti i liturgiji novost su marijanski blagdani, prvi u skupni takozvanih »idejnih blagdana«, a oni će uroditi podizanjem crkava i bazilika s marijanskim naslovima, što je do tada bilo pridržano Kristu i kršćanskim mučenicima.

Mozaički prikazi u kršćanskoj ikonografiji paleokršćanskoga i ranosred-njovjekovnoga razdoblja nose i jednu drugu vrijednost. Bazilike i crkve bile su redovito (kako u rimskoj tako i u bizantskoj tradiciji) zidane od opeke i izvana su – unatoč velebnosti zdanja – izgledale sasvim jednostavne, bez posebnih uresa, dok je unutrašnjost bila odjevena u mozaike koji su zrcalili svjetlost i objavljivali Božju slavu, otkrivajući da ljepota stoji unutra, u poni-ranju u Otajstvo, u živome susretu s Kristom. Dok je drevna rimska umjet-nost mozaikom prekrivala redovito podove, bez jakih kolorističkih izražaja, kršćanska umjetnost mozaike stavlja poglavito na zidne plohe, omoguću-jući da liturgijsko slavlje bude doživljeno kao ulazak u svjetlo Božje slave. (Sačuvani podni mozaici u bazilikama otkrivaju znatno jednostavnija i ko-loritetom nenametljiva ikonografska rješenja.) Mozaički elementi, izrađeni od raznobojnoga kamena i od koloriranoga rastaljenoga stakla, pružali su čudesne odbljeske svjetlosti, različite u svako doba dana, otkrivajući da je svjetlo jedan od glavnih nositelja i tumača Božje objave: »Ja sam svjetlost

Evo začet ćeš i roditi sina…Mozaik u Bazilici Sv. Marije

Velike, Rim, 5. st.

14živo vrelo 15

Marija Bogorodica (Prijestolje Mudrosti) Eufrazijeva bazilika, Poreč, 6. st. (Foto: Shutterstock)

svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, ne-go će imati svjetlost života.« (Iv 8, 12). Na obo-du apsidalnoga luka u bazilici svetih Kuzme i Damjana u Rimu (6. st.) čitamo natpis: Aula Dei claris radiat speciosa metallis, in qua plus fidei lux pretiosa micat. (Divna dvorana Gospodnja blješti dragocjenim metalima kako bi još snaž-nije zasjalo dragocjeno svjetlo vjere.)

Marija u središtu ikonološkoga promatranjaDrugi korak u razvoju marijanske ikonogra-fije može biti predstavljen kratkim uvidima u mozaike koji su sačuvani u crkvama grada Ra-venne, kamo je na početku 5. stoljeća preneseno sjedište Zapadnoga rimskoga carstva, a krajem stoljeća postala je prijestolnicom Ostrogotsko-ga kraljevstva, naklonoga arijanizmu. Bizant-ski car Justinijan uspio je osloboditi Ravennu i učiniti ju sjedištem bizantskoga predstavništva na Zapadu. Susretište rim-ske, ostrogotske arijanske te bizantske tradicije pokazuje jedinstvenu ni-jansiranost tradicijâ na području umjetnosti, što još jednom otkriva koliko je umjetnost bila oslonjena na misao, na predaju, nauk… Izdvajamo samo nekoliko marijanskih motiva u kojima se vidi davanje veće važnosti prikazu Blažene Djevice Marije kao samostojnoga motiva, koji nije ucijepljen u neki prizor kao narativni element.

U crkvi Sant’Apollinare Nuovo, preuređenoj nakon bizantskoga osloba-đanja, sačuvan je iz prethodnoga gotskoga razdoblja prikaz Marije na pri-jestolju (Kyriotissa), okružene anđelima. Marija na koljenima drži Dijete Isusa, koji sjedi uspravno, tako da Marija postaje prijestolje svomu Sinu koji sjedi i desnom rukom blagoslivlja. Bogorodica se ovdje predstavlja u naslovu ‘Prijestolje Mudrosti’ jer svetopisamska predaja mudrost veže uz Utjelovlje-nu Riječ, Isusa Krista. Sveti Bernard stoga kaže: In ipsa et ex ipsa comparavit sibi thronum (»U njoj i od nje Riječ je sazdala sebi prijestolje«). U njoj prebi-va sva punina mudrosti jer u njoj je »Mudrost sazidala sebi kuću i otesala se-dam stupova« (Izr 9, 1). U ovome prizoru Marija se čini središnjim likom, ali i tu je u službi Mudrosti, Sina koji desnicom blagoslivlja sa svoga ‘Prijestolja’.

Drugi motiv koji izdvajamo vodi nas u kapelu nadbiskupske palače. Mo-zaik iz 6. st, prikazuje Mariju kao samostojan lik, u molitvenoj gesti (orans). Marija stoji, uspravna, uzdignutih i raširenih ruku, odjevena u bogato na-branu haljinu, s plaštem (maphorion) koji je obrubljen zlatnim rubom; au-reola i zlatna pozadina daju joj kraljevsko dostojanstvo, a siguran pogled koji izvire iz njezinih velikih očiju otkriva gledanje Beskonačnoga. Motritelj pred likom i sam se osjeća zahvaćenim tim pogledom i unesenim u odnos mističnoga Marijinoga motrenja Božje svetosti.

Ovim dvama izdvojenim motivima približavamo se prikazivanju koje razrađuje neki marijanski naslov. Ne ulazeći u sustavan slijed i razvoj kr-šćanske umjetnosti spomenut ćemo tek nekoliko ikonoloških marijanskih

NAŠA TEMA

16

Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

Marija koja pokazuje Put.Berlinghiero Berlinghieri:

Ikona Hodigitria, 13. st.

tema, kušajući proniknuti u njihovo značenje te ukazujući na ikonografske pojedinosti koje mogu pomoći širemu ra-zumijevanju kršćanskoga nauka o Mariji kao i pobožnosti prema njoj.

Čest motiv Blažene Djevice Marije, osobito na Zapadu, jest Majka s djetetom Isusom. Na istoku je ikonografija oblikovala cijeli ‘rod’ ikona s nazivom Brephocratousa, »Ona koja nosi Dijete« ili jednostavnije »Majka s Dje-tetom«. Taj je motiv redovito smješten na zlatnu podlogu (kao način objave Trojstva), a Isus, premda stoji u odnosu majke i djeteta, prikazan je s licem odrasloga čovjeka, jer on je Utjelovljena Riječ, Druga osoba Trojstva; u lijevoj ruci nerijetko drži svitak predstavljajući se kao Učitelj, kao Mudrost i Istina.

Marijanska ikona s naslovom Hodigitria daje Mariji ulogu »One koja pokazuje put«. Sâmo ime otkriva središ-nji motiv ikone – Marija pokazuje Put (hodos) – ali čuva i poveznicu s nazivom hodigoi kako su se u carigradskome samostanu, gdje se posebno častila ikona s tim motivom (a za koju se vjerovalo da potječe od sv. Luke, ahiropita) na-zivali monasi vodiči koji su primali hodočasnike, osobito slijepe koji su onamo dolazili moliti Bogorodičin zagovor. Marija je prikazana u dostojanstvenoj i svečanoj gesti, lica

okrenuta naprijed i pogleda ravno usmjerena, na lijevoj ruci drži dijete Isusa koji također gleda ravno; Dijete u lijevoj ruci drži svitak, a desnom blagosliv-lja; Marija ispruženom desnicom pokazuje Isusa, upućuje na njega, pred-stavlja ga kao Put i poučava Crkvu tko je Isus. Pogledi Marije i Isusa se ne susreću, a sva je poruka zbijena u gestu Marijine ruke koja motritelje uvodi u susret s Isusom, Putom. Isus je redovito odjeven u zlatnu ili žarko crvenu haljinu, što pokazuje njegovo božanstvo i proslavljenost.

Prisan odnos Majke i Djeteta čuvaju ikone s naslovom Eleousa ili Glykophilousa, »Djevica blagosti (nježnosti)«. Prisnost odnosa čita se u nježnome dodiru lica: Isusovo je lice tijesno priljubljeno uz lice Majke, neri-jetko s pogledom zagledanim u Majku; gdjegdje dijete grli Majku, ili pak ru-kom miluje Majčino lice, a na licu Majke zrcali se nježnost, blagost, razdra-ganost koju neke ikone ispisuju crtama blagoga osmijeha. U nekim ikonama Dijete je tako snažno priljubljeno uz lice Majke da mu je lice ‘deformirano’, ističući svu snagu ljubavi koja vlada između Boga i čovjeka, utjelovljene u rođenju Božjega Sina. Ikona u prvi plan stavlja Isusovu ljudsku narav, a od-nos Majke i Djeteta smjera prema tome da u Isusu izazove blagost i milosrđe (eleos) spram ljudskoga roda.

Nizu valja pridružiti i ikonu s nazivom Galaktotrophousa, »Ona koja do-ji« ili na Zapadu Maria lactans, što je kod nas negdje poznato kao »Gospa od mlijeka« (Madonna del latte). Tipologija se može pratiti još od egipatskoga i rimskoga ranokršćanskoga razdoblja. Marija na lijevoj ruci drži dijete Isusa i doji ga, nudeći mu desnom rukom svoju dojku. Ikona se, barem u začetku tipologije, nadahnjuje prizorom žene iz evanđelja koja, zadivljena Isusovom

16živo vrelo 17

mudrošću i čudesnom snagom ozdravljanja, kliče: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« (Lk 11, 27). Ikonografski motiv izriče snagu Mariji-na majčinstva i svu zbiljnost Kristova utjelovljenja, pa sv. Ivan Damaščanski kliče pred Marijom: »Po-stala si vrjednija od svakoga drugog stvorenja. Od tebe je Stvoritelj u baštinu primio prvine naše na-ravi; njegovo je tijelo od tvojega tijela, njegova krv od tvoje krvi; Bog je sisao mlijeko iz tvojih dojka, a tvoje su usne doticale Božje usne. Nepojmljiva i neizreciva čudesnost!«. Sicilijanski pjesnik iz 9. st., poznat pod imenom Josip Himnograf, piše: »Ti no-siš Onoga koji nosi sve i hraniš Onoga koji svemu daje hranu.« Ikona, dakle, otvara hvalospjevni od-nos čudesnosti Kristova čovještva, otajstvu utjelov-ljenja u kojemu se veliki Bog učini malenim da bi prošao našim putem i bio nam u potpunosti jednak u našoj ljudskosti. Božja malenost ujedno otkriva veličinu Marijina odabranja i njezina dostojanstva među ljudima. Stoga motrenje ikone rađa poni-znim poklonstvom pred čudesnošću Božje maleno-sti i radosnim hvalospjevom pred Marijinom uzvi-šenošću, kamo je pozvan i usmjeren svaki čovjek.

Virgo orans, Djevica koja moli, ikonografski je motiv koji prikazuje Mariju u molitvi, raširenih ruku, prisutan još u rimskim katakombama. U toj molitvenoj gesti se može čitati odnos koji vlada iz-među Majke i njezinoga Sina, ali i odnos između Majke i Crkve, kojoj je zagovornica i Majka. Dva ti-pa ove ikone, Balchernitissa i Hagiosoritissa – od kojih prvi prikazuje Mariju s prema nebu uzdignu-tim rukama (katkada i s Djetetom Isusom pred njom u zasebnome krugu), a drugi Mariju s rukama uzdignutim u visini ramena – nose ime po dvama velikim carigradskim svetištima gdje su se častile ikone s odnosnim moti-vima. U oslonjenosti na ovu tipologiju Marija će biti nazvana Odvjetnicom kršćana (Advocata) i zagovornicom kod svoga Sina. Marija je tako zagovor-nica vjernika, ali i učiteljica odnosa prema Kristu, odnosa koji se rađa iz zahvalnosti, divljenja, molitve, predanja…

Nije rijedak motiv Marije nazvan Kyriotissa ili Basilissa, u kojemu ju prepoznajemo kao Kraljicu, Gospodaricu, Vladaricu: Marija, odjevena u carsko ili kraljevsko ruho, sjedi na prijestolju, uspravna, a na koljenima joj Dijete Isus. Ona je zapravo ‘prijestolje’ na kojemu sjedi Isus i objavljuje svi-jetu svoje Kraljevstvo. Od šestoga se stoljeća taj motiv pojavljuje kao središ-nji u bazilikama, u apsidi ponad oltara (primjerice u Eufrazijevoj bazilici u Poreču), što – nakon Efeškoga i Kalcedonskoga koncila – govori o sasvim novome odnosu pobožnosti i vjere Crkve prema Mariji i njezinoj ulozi u Kri-stovu djelu otkupljenja. I kada se čini da ona zauzima središnje mjesto, ona

Gornja slika:Suvremeni izraz ikone ‘Djevica blagosti’ (Eleousa).

Slika niže:Majka hrani Onoga koji daje hranu svemu.Ambrogio Lorenzetti: Virgo lactans, 1324.-1425.; Nadbiskupska palača, Siena.

NAŠA TEMA

18

Bogorodica u duhovnosti i umjetnosti

Pogled i Ogledalo.Pietro Lorenzetti: Madonna

di Monticchiello, 1315., detalj; Dijecezanski muzej, Pienza.

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

ne zasjenjuje Krista, nego govori o nje-govoj zbiljnosti u svijetu, o blizini kojoj je bila posrednicom, o njegovoj blagosti kojoj je zagovornica…

Kasni srednji vijek, snažnim za-mahom u razvoju pobožnosti, osobito marijanske, dat će prostora novim iko-nografskim motivima, posebice na Za-padu, od kojih ćemo spomenuti samo neke: Marija zaštitnica, Majka milosrđa (prikazivana primjerice s plaštem kojim okuplja i zaklanja one koji se utječu nje-zinu zagovoru, od čega i naziv »Gospa od plašta«); »Marija u vrtu« – gotički i renesansni izraz naslova o Mariji kao »Ruži otajstvenoj« (Rosa mistica), pre-

poznatljiv po prikazu Marije u rascvjetalome vrtu, ili u okruženosti cvijećem gdje se svakome cvijetu ili plodu pridjeva vlastito značenje.

Zasebno valja spomenuti raznolikost motiva sa zajedničkim naslovom Blažena Djevica Marija Žalosna, ili »Majka boli« (Mater dolorosa), vezano-ga uz pobožnost prema Marijinim bolima. »Mač boli« iz proročanstva starca Šimuna kod prikazanja u Hramu (usp. Lk 2, 35), bit će nadahnuće za promi-šljanje o Marijinim bolima u raznim trenutcima njezina života (kojih tradi-cija najprije nabraja pet, a potom sedam), ali ikonografija najradije odabire motiv Marije pod križem, bilo da je zagledana u Raspetoga, bilo da u ruka-ma drži mrtvo Isusovo tijelo, ili ju prikazuje izvan toga niza trenutaka boli, kao rastuženu i ojađenu majku. Snažan zamah razvoja pobožnosti spram »Gospe žalosne« (ili »od boli«) čita se u raširenome himnu (posljednici) Stabat Mater, koji je sastavio Jacopone iz Todija (+1306.). Ta pobožnost, zajedno s ikonografijom koja ju slijedi, otkriva sasvim novo gledanje na svi-jet te na ulogu Marije u svijetu muke i trpljenja: ona je supatnica s Kristom i s nama u našim patnjama. Prikaze Bl. Djevice Marije Majke boli prate neki od sljedećih ikonografskih elemenata (atributa): jedan, pet ili sedam mače-va, zabodenih u Marijino srce; rupčić kojim briše suze; Marije zaodjevene u odijelo tugovanja (ljubičasta ili crna haljina); pogled s vapajem usmjeren prema nebu; rastuženo lice; čvrsto sklopljene ruke s isprepletenim prstima, kao znak snažnoga molitvenog vapaja; trnova kruna u Marijinim rukama…

Posebno mjesto u ikonografiji bit će vezano uz Predaju o Marijinu bez-grješnome začeću, što ju prikazuje kao Novu Evu, pri čemu kao ikonografske atribute susrećemo: krunu s dvanaest zvijezda, zajedništvo s kerubinima, mjesec i zmaj (ili zmija) pod njezinim nogama… Kada je pak riječ o isticanju Marijina djevičanstva, ono će naći ikonografski izraz u jednoj dvjema ili tri-ma (zlatnim) zvijezdama, lagano naznačenima na Marijinu plaštu (na glavi i na ramenima), u znak da je Marija bila djevicom prije, u i nakon začeća Isusa

S osloncem na evanđeosku naraciju te na apokrifne spise i predaju iko-nografija odabire i posebne događaje iz Marijina i Isusova života: rođenje Bl. Dj. Marije (u zajedništvu s Joakimom i Anom), Marijino prikazanje u

18živo vrelo 19

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR RUJAN

3 N DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 4 P Svagdan: 1Sol 4,13-18; Ps 96,1.3-5.11-13; Lk 4,16-30 5 U Svagdan: 1Sol 5,1-6.9-11; Ps 27,1.4.13-14; Lk 4,31-37 6 S Svagdan: Kol 1,1-8; Ps 52,10-11; Lk 4,38-44 7 Č Sv. Marko Križevčanin, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: Kol 1,9-14; Ps 98,2-6; Lk 5,1-11 8 P ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, blagdan 9 S Svagdan; ili: Sv. Petar Claver, prezbiter

Kol 1,21-23; Ps 54,3-4.6.8; Lk 6,1-5 10 N DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P Svagdan: Kol 1,24 – 2,3; Ps 62,6-7.9; Lk 6,6-11 12 U Svagdan; ili: Presveto Ime bl. Dj. Marije

Kol 2,6-15; Ps 145,1-2.8-11; Lk 6,12-19 13 S Sv. Ivan Zlatousti, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

Kol 3,1-11; Ps 145,2-3.10-13b; Lk 6,20-26 14 Č UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA, blagdan

vl.: Br 21,4b-9 (ili: Fil 2,6-11); Ps 78,1-2.34-38; Iv 3,13-17 15 P Bl. Djevica Marija Žalosna, spomendan

vl.: Heb 5,7-9; Ps 31,2-6.15-16.20; Iv 19,25-27 (ili: Lk 2,33-35) 16 S Sv. Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup, mučenici, spomendan

1Tim 1,15-17; Ps 113,1-5a.6-7; Lk 6,43-49 17 N DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan: 1Tim 2,1-8; Ps 28,2.6b-9; Lk 7,1-10

19 U Svagdan; ili: Sv. Januarije, biskup i mučenik1Tim 3,1-13; Ps 101,1-3.5-6; Lk 7,11-17

20 S Sv. Andrija Kim Taegon, prezbiter, Pavao Chong Ha-sang i drugovi, mučenici, spomendanod dana: 1Tim 3,14-16; Ps 111,1-6; Lk 7,31-35

21 Č SV. MATEJ, apostol i evanđelist, blagdanvl.: Ef 4, 1-7.11-13; Ps 19, 2-5; Mt 9, 9-13

22 P Svagdan: 1Tim 6,2c-12; Ps 49,6-10.17-20; Lk 8,1-3 23 S Liturgija kvatri: Prigodna čitanja (str. 10.-27.): Fil 3,8-14;

Ps 40,2.4ab.7-10.12; Lk 5,1-11 24 N DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU 25 P Svagdan: Ezr 1,1-6; Ps 126,1-6; Lk 8,16-18 26 U Svagdan; ili: Sv. Kuzma i Damjan, mučenici

Ezr 6,7-8.12b.14-20; Ps 122,1-5; Lk 8,19-21 27 S Sv. Vinko Paulski, prezbiter, spomendan

od dana: Ezr 9,5-9; Otpj. pj.: Tob 13,2.4.6-8; Lk 9,1-6 28 Č Svagdan; ili: Sv. Većeslav, mučenik; ili: Sv. Lovro Ruiz i drugovi, muč.

Hag 1,1-8; Ps 149,1-6a.9b; Lk 9,7-9 29 P SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli, blagdan

vl.: Dn 7, 9-10.13-14 (ili: Otk 12,7-12a); Ps 138,1-5; Iv 1,47-51 30 S Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Zah 2,5-9a.14-15a; Otpj. pj.: Jr 31,10-12ab.13; Lk 9,43b-45

Hramu, anđelovo navještenje, rođenje Isusa, poklonstvo mudraca, bijeg u Egipat, prikazanje Isusa u hramu, svadba u Kani Galilejskoj, Marija u dvorani Posljednje večere, Marija na Kalvariji, Marija u događaju Pedesetnice, Mariji-na smrt, Marijino uznesenje te krunjenje za »Kraljicu neba i zemlje«…

Zaseban niz čine zacijelo slike koje su vezane uz predaje o Marijinim uka-zanjima te o čudesnim Božjim zahvatima koji su se zbili po Marijinu zagovoru na molitvu pred njezinom slikom. Tako ju susrećemo pod naslovima vezani-ma za neko mjesto ukazanja (Fatimska, Lurdska, Guadalupska…), ili pak pod naslovom Pomoćnice, Čudotvorne Majke, Djevice milosne (Majke od milosti), Bl. Dj. Marije od krunice, Majke dobroga savjeta, Gospe od utjehe… Ponegdje je naslov slike određen prepoznatljivim ikonografskim motivom sa slike…

Zaključno se može reći da je u prvome tisućljeću ikonografija izrastala poglavito iz razmišljanja o Marijinu mjestu u otajstvu Krista, dok će drugo tisućljeće dati više prostora ikonografiji izrasloj iz pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, s naglaskom na neke trenutke njezina života, ali nerijetko u od-vojenosti od Krista. Ovi kratki uvidi u povijest marijanske ikonografije kao i navedeni isječci iz marijanske ikonologije mogu poslužiti današnjemu sustav-nijemu pristupu u prikazivanju Gospodinove Majke, kako bi umjetnost bila ucijepljena u nauk Crkve, u zdravu predaju i u pobožnost koja izgrađuje.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Ulazna: 83 Smiluj mi se, GospodeOtpj. ps.: 107 Tebe žeđaPrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 130 Zahvaljujte Gospodinu ili: 100 ili 101 Kušajte i viditeZavršna: 175 O Srce Sina Božjega ili: 260 O da bude radost

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

3. rujna 2017.

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Smiluj mi se, Gospodine, jer povazdan vapijemk tebi. Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.

Ps 86, 3.5

Zborna molitvaSilni Bože, što god je dobro,od tebe je. Usadi nam u srce ljubav prema tebi, umnoži nam vjeru, odgoji u nama što je dobro i budnim okom čuvaj što si odgojio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jr 20, 7-9Riječ mi Gospodnja postade na ruglo.

Čitanje Knjige proroka JeremijeTi me, Gospodine, zavede,dadoh se zavesti,nadjačao si me i svladao me.A sada sam svima na podsmijehiz dana u dan, svatko me ismijava.Jer kad god progovorim, moram vikati,naviještati moram: »Nasilje! Propast!«Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan.I rekoh u sebi: neću više na nj mislitiniti ću govoriti u njegovo ime.Al tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj,zapretan u kostima mojim:uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 63, 2-6.8-9Pripjev: Tebe žeđa duša moja,

Gospodine, Bože moj!O Bože, ti si Bog moj:gorljivo tebe tražim;tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motriogledajuć ti moć i slavu.Ljubav je tvoja bolja od života,moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,u tvoje ću ime ruke dizati.Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,hvalit ću te kliktavim ustima.

Ti postade meni pomoć,kličem u sjeni krila tvojih.Duša se moja k tebi privija,desnica me tvoja drži.

Drugo čitanje Rim 12, 1-2Prikažite svoja tijela za žrtvu živu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaZaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu,nego se preobrazujte obnavljanjemsvoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine,nek nam ova žrtva uvijek donosi blagoslov. Što nam vanjski znakovi kažu,nek ostvari snaga tvoga Duha. Po Kristu.

20živo vrelo 21

MOLITVA VJERNIKA

Svemogućemu Ocu, koji je poslao svoga Sina da nam bude predvodnik na putu spasenja, uputimo svoje vapaje, moleći za dar oduševljenja u življenju vjere:

1. Za Crkvu koja hodočasti ovom zemljom prema nebeskoj domovini: čuvaj ju u svojoj istini i vodi ju svojim Duhom da nikad ne posustane u svjedočenju evanđelja, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da u svim iskušenjima i protivlje njima svijeta budu mudri predvodnici tvoga naroda i hrabri navjestitelji tvoje istine, molimo te.

3. Za braću i sestre koji trpe: rasvijetli ih mudrošću Kristova križa da uzmognu prihvatiti svoje životne križeve kao put spasenja, molimo te.

4. Sve koji su zauzeti u skrbi za siromašne, nemoćne i osamljene: okrijepi ih nesebičnošću darivanja i radošću služenja, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: oslobodi nas od svake navezanosti na dobra svijeta i pomozi da u Kristovu putu prepoznamo svoj životni put, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam molitve i pomozi da nas kušnje i trpljenja ne obeshrabre na putu vjere. Daj nam vjerno ići za tvojim Sinom te jednom zavrijedimo biti dionici tvoje slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ. Mozaik iz bazilike Sant’Apollinare Nuovo, Ravenna, 6. st.

Pjesma prije Evanđelja usp. Ef 1, 17-18Otac Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srca da upoznamokoje li nade u pozivu našemu!

Evanđelje Mt 16, 21-27Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od sta-rješina, glavara svećeničkih i pismoznana-ca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma O kako je velika, Gospode, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje.

Ps 31, 20

Popričesna molitvaGospodine, blagovali smo kruh s nebeskog stola. Molimo te, po ovoj gozbi ljubavi potakni nam srceda ti služimo u svojoj braći.Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

XXII. nedjelja kroz godinu

N eposredno nakon što je opisao Pe-trovo priznanje Isusova mesijanstva, Matej opisuje i veliko Petrovo nerazu-

mijevanje Mesije. Isus je sa svojim učenicima na sjeveru zemlje, u Cezareji Filipovoj. Pitao ih je što drugi kažu tko je on. Potom je Petra, nakon njegova priznanja da je Isus Krist, na-zvao Stijenom na kojoj će biti izgrađena njego-va Crkva. Učenici, unatoč svomu znanju tko je Isus, još nisu ni spremni naviještati, niti znaju kakav je Kristov put. Stoga ih Isus poučava. Dok druge poučava o kraljevstvu nebeskom i kako u njega doći, svoje učenike upućuje u to kakav je njegov put. On treba poći u Jeruza-lem koji se nalazi na sasvim drugome kraju ze-mlje. Trebat će proći cijelu zemlju da bi stigli u Jeruzalem. U Jeruzalemu će Isus mnogo pre-trpjeti. I govori im sasvim jasno od koga: od starješina, glavara svećeničkih i pismoznana-ca. Oni će ga dati ubiti, ali on će treći dan uskr-snuti. Isus ima pred sobom sasvim jasan put. Ne stoji pred smrću kao obični smrtnici koji su sasvim sigurni da će umrijeti, ali ne znaju ni kada ni kako. On zna i kada i kako će umri-jeti i zna što će biti nakon smrti. Ovo njegovo znanje o vlastitome putu mesijansko je znanje.

Petar uzima Isusa na stranu. Odvaja ga od drugih. Govori mu nasamo. Odvraća ga od njegova puta. Pritom se služi vrlo pobožnim

MU

DR

OST

CR

KV

E Najveći apostolov nedostatak jest strah. Taj pak strah dolazi zbog nedostatnoga pouzdanja u Učiteljevu snagu i to je

ono što stiska srce i steže grlo. Apostol tada prestaje ispovije-dati vjeru. Je li i dalje apostol? Učenici koji su napustili Učitelja ohrabriše krvnike. Tko pred neprijateljima šuti, raspiruje u nji-ma drskost. Apostolov strah u nekome slučaju jest prvi nepri-jateljev saveznik. »Strahom prisiliti na šutnju«, prva je zadaća bezbožničke strategije. Teror što ga primjenjuju sve diktature računa na ustrašenost apostolâ. Šutnja ima svoju apostolsku izražajnost samo onda kada ne okreće svoje lice od onoga koji tuče. Tako je djelovao Krist kada je šutio. Tim je znakom po-kazao svoju hrabrost. Krist nije dopustio da ga ljudi terorom ustraše. Kada je izašao u susret rulji, hrabro je rekao: »Ja sam.«

Kard. Stefan Wyszyńsky, uoči biskupskoga ređenja, 1946.

Božji put i sot onske obmaneriječima: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« (Mt 16, 22). Više od riječi govori Petrova gesta. Odvaja Isusa od ostalih učenika i želi ga usmjeriti drugim putem. Isusov put koji vodi kroz patnju i smrt Petru nije prihvatljiv. On Isusu želi sve najbo-lje. Ne želi ga izručiti patnji. Zato ga odvaja od drugih i zato ga želi usmjeriti putem koji on smatra boljim za Krista. Na tome putu nema patnje, nema poniženja, boli i smrti.

Skriveni napasnikKrist se okreće i tom gestom najprije izlazi iz nametnutoga dijaloga s Petrom u odvojenosti od drugih, a potom pogledom ponovo vraća učenike u riječ koju on preuzima. Ne dopušta Petru da ga odvoji od ostalih. Ne može Petar voditi Mesiju. Nije Petar vođa. Da je Isus pu-stio Petru da ga u tome trenutku usmjeri dru-gim putem, Isus više ne bi bio Učitelj, niti bi bio Mesija. Bio bi po Petrovoj mjeri. Petar bi ga vodio. Petar bi bio vođa Učitelju. Isusu je u trenu jasno što je na kocki i kako ga je Petar, ne htijući i ne znajući što čini, gurnuo na rub na kojemu se mora u trenu odlučiti kojim će putem ići: svojim, koji vodi kroz patnju i smrt, ili Petrovim, koji ne smije kroz patnju i smrt. Isusu je posve jasno koji je njegov put. Zato mu je i razvidnije negoli samomu Petru što

Zrnje…Život vjere je borba između dviju ljubavi: potpune ljubavi prema Bogu, do mjere da se ‘izgubi sebe’, i ljubavi prema sebi, do mjere da se ‘izgubi Boga’ (sv. Augustin). Odreći se sebe znači podložiti svoju volju i svoja htijenja Kristovu naumu, živjeti bez primisli na nagradu, na zasluge, na priznanje. Istinska ljubav odabire put bezuvjetnog predanja, čak ne očekujući uzvrat ljubavi. Evanđelje se ne živi s pogodbom ili uvjetom. Ljubiti zbog same ljubavi, činiti dobro zbog samoga dobra – to je punina predanja.

22živo vrelo 23

nasjeo sotonskim podvalama i da ga Isus nije odmah i oštro presjekao, možda Petar nikada ne bi naučio što znači biti Stijena i kako se pre-poznaju paklena vrata. No, zahvaljujući upravo tim Isusovim riječima, Petru je, a time i Crkvi, darovana jasna i nedvojbena razlika Božjih pu-tova i načina kako im se Sotona protivi.

Tajna životaIsusova pouka da se onaj koji hoće biti

njegov učenik treba odreći svega, usmjerava učenike da se potpuno prepuste Kristu i tako budu zaštićeni od obmana i prijevara paklenih vrata. Život se gubi kada ga čovjek želi zaštiti-ti od boli i patnje. Život, naprotiv, dobiva tko ga podari Bogu i ljudima. Život nije dan da se čovjek bavi samo sobom. Život je dan da se daruje dalje. Skrb oko vlastitoga života pro-izlazi iz straha za svoj život. Darivanje svoga života drugima dolazi iz radosti zbog preobilja primljenoga života. Bog je Život jer nepresta-no daruje život. Tko se skrbi samo za sebe i ne daruje što je primio, gubi život. »Tko hoće ži-vot svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.« (Mt 16, 25).

Ljudi spašavaju svoj život tako da gomilaju imanje. Stjecanje, međutim, ne povećava ži-vot. Guši ga. I da sav svijet stekne, čovjek ne može spasiti svoj život. Petar je htio da se Isus bavi svojim životom, da ga sačuva od patnje i smrti. Isus je već donio odluku da će dati svoj život i da se ne će odreći svoga puta ni po cije-nu patnje i smrti. Istu pouku prenosi i svojim učenicima. Život je čudesan i njegova je tajna u darivanju sebe.

Kada se Isusova Crkva sabere oko Riječi i stola, ona se oslanja na dugo iskustvo razliko-vanja Božjih putova i sotonskih zamki. Iz istoga izvora Crkva uvijek iznova uči i poučava tajnu života. Primajući Krista koji se ne prestaje da-vati, vjernici prenose primljenu tajnu života da-rujući sebe i svoje drugima. To je ujedno i tajna kako se Crkva štiti od paklenih vrata. Ne strah i skrb za samoga sebe, nego radosno darivanje prožima Kristovu Crkvu unutar koje vjernici nalaze zaštitu od zla i od njegovih obmana.

Ante Vučković

mu Petar nudi. To što Petar govori nije Božje. Isus reagira iznimno oštro: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23).

Sotona odvaja čovjeka od Boga. Odvodi ga s Božjeg puta na drugi put. Drugi put mu pred-stavlja boljim, privlačnijim, bezbolnijim. Ne govori protiv Boga. Govori sugestivno, zvuči dobronamjerno, služi se Božjim imenom i su-gerira da su njegove riječi Božje riječi. Tko zna Božje putove i Božje riječi, odmah, međutim, opaža razliku. Tko ne zna, lako se dade preva-riti. Petar se nije u trenu pretvorio od Isuso-vog učenika u Božjega neprijatelja. Nije imao nikakvu nakanu zavesti ili obmanuti Učitelja. Reagira samo zato jer mu se u trenu učinilo da patnja i poniženje ne smiju biti dio Božje-ga puta i da bi Mesijin put trebao biti drukčiji od onoga koji je Učitelj upravo opisao. Petar nije sotona, ali ga Isus svejedno tako naziva. Sotona se ni ne mora pojaviti. Petar sve čini što bi činio i Sotona. Isus nije uvjeravao Petra niti raspravljao o njegovim riječima. Presje-kao mu je gestu i riječi. Pogledom je ponovo stvorio zajedništvo učenikâ i uzeo uloge Učite-lja i vođe koje mu je Petar oteo i s malo riječi presjekao Petrov govor koji je došao iz izvora koji poznaje Isus, ali ne i Petar.

Petra je Isus neposredno prije toga događa-ja nazvao Stijenom. Sada se pokazuje da Petar još nije stijena. Još nije spreman. Nazvao ga je stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu, koju neće nadvladati vrata pakla, a evo od-mah nakon toga Petar je postao žrtva paklenih vrata. Tek što je Isus izrekao kako će njegova Crkva biti stijena koju pakao ne će nadvladati, javlja se sam pakao i progovara kroz Petrova usta. Petar još nije stijena, ali Petar već počinje učiti što je pakao i kako su mu blizu paklena vrata. Ne treba ih tražiti na nekome mjestu. U vlastitoj se nutrini mogu otvoriti vrata zla i protubožjih putova. Čak i protiv naše volje i u blizini Isusovoj.

Petrova je ispovijest da je Isus Mesija bila točna i precizna, ali sada je jasno da nije doš-la iz Petra, nego da mu je darovana. Još nije uhvatila korijena u Petrovoj nutrini. Da nije

OTAJSTVO I ZBILJA

24

Ulazna: 568.2 Radosno svetkujmo ili: 600 Zdravo Djevo čistaOtpj. ps.: Radujem se u Gospodinu (ŽV 9-2006)Prinosna: 371 Raduj se, grade Nazaret ili: 230 Darove prinesitePričesna: 770 Kog zemlja, more ili: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 616 Ljiljane bijeli

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

8. rujna 2017.

Rođenje Blažene Djevice MarijeZborna molitvaGospodine, obdari nas nebe-skom milošću: rođenjem Isusovim iz Djevice počelo je naše spasenje; daj da nam blagdan njezina Rođenja učvrsti mir. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPomoglo nam, Gospodine, čovje - ko ljublje tvoga Sina. Rođenjem od Djevice on Majčina djevičan-stva nije umanjio nego posvetio: nek nas oslobodi krivice da ti omili dar naš žrtveni. Po Kristu.

Prvo čitanje Mih 5, 1-4a…dok ne rodi ona koja ima roditi..

Čitanje Knjige proroka MihejaOvo govori Gospodin:»I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih. Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se Ostatak njegove braće vratiti sinovima Izraelovim.On će se uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom Imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir!Riječ Gospodnja.

Ili: Rim 8, 28-30Koje Bog predvidje, te i predodredi

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredida budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva;koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 16, 6Pripjev: Radujem se u Gospodinu, radujem!Ja se u tvoju dobrotu uzdam,nek mi se srce raduje spasenju tvome!

Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro,pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg!

Pjesma prije EvanđeljaSretna li si, Djevice Marijo, i svake hvale prodostojna; iz tebe se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!

Evanđelje Mt 1, 1-16.18-23Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga.

Čitanje svetog evanđelja po MatejuRodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova,sina Abrahamova: Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nah-šonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj.

Popričesna molitvaGospodine, svoju si Crkvu okrijepio svetim otajstvima.Daj da se raduje zbog rođe -nja Djevice Marije, jer je ono svemu svijetu nada i zora spasenja. Po Kristu.

24živo vrelo 25

Braćo i sestre, Bog nam je po poniznoj Djevici iz Nazareta poslao svoga Sina i tako ispunio svoj vječni naum spasenja. Okrijepljeni tim darom, zazovimo njegovu očinsku dobrotu zajedno moleći:Čuvaj nas, Gospodine, na putu spasenja.1. Vodi svjetlom Duha Svetoga svoju Crkvu

da vjerno živi Kristovo evanđelje i svim ljudima svjedoči ljepotu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Obnovi svojom milošću sve krštenike da svakodnevno pobjeđuju grijeh i radosno žive dar otkupljenja, molimo te.

3. Obdari sve roditelje odgovornošću za duhovni život svoje djece te im budu primjer radosnoga življenja dara vjere, molimo te.

4. Daj nam u radosti nasljedovati put Marijine poniznosti kako bismo bili služitelji Kristova spasenjskog dolaska među naše bližnje, molimo te.

5. Učvrsti nam vjeru da nikakva iskušenja života ne ugase pouzdanje u tebe, molimo te.

Svemogući Bože, upućujemo ti ponizno ove molitve po zagovoru Majke tvoga ljubljenoga Sina. Pomozi nam da, nasljedujući njezin put vjere i poniznosti, trajno rastemo u spoznanju Krista te vjerodostojno živimo evanđelje koje nam je objavio On koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

MOLITVA VJERNIKADavidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Aha-zja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Amon. Amonu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zeru-babelu se rodi Abiud. Abiudu se rodi Elija-kim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njego-va majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj zače to, do-ista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospo-din reče po proroku:

Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – – što znači: S nama Bog.

Riječ Gospodnja.

Oltarna slika u biskupskoj kapeli, Seckau, Austrija (1507.).

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Isusovo rodoslovlje

Rođenje Bl. Dj. Marije

Čitanje rodoslovlja Isusa Krista, u ko-jemu se jedno za drugim nižu mnoga imena, može biti pomalo monotono.

To je tako ako ne poznajemo ljude koji se u njemu spominju. Ali što više upoznajemo li-kove Isusova rodoslovlja, to nam je ono zani-mljivije i poučnije.

Uviđamo kako su Isusovi predci bili ljudi veoma različitih moralnih i religioznih osobi-na. Tu jedan za drugim slijede veliki patrijarsi Abraham, Izak i Jakov. Tu je kralj David i nje-gov mudri sin Salomon. Ali tu je i kralj Ahaz koji nije činio ono što je pravo u Božjim oči-ma, da bi potom došao njegov sin Ezekija za kojeg piše: »Ni prije njega ni poslije njega ne bijaše mu ravna među kraljevima judejskim.« (2Kr 18, 5). Međutim, Ezekijin sin Manaše opet je čino zlo. Ono što te razne likove spaja u jedno rodoslovlje jest njihova krvna veza. Nji-hova pripadnost istomu rodoslovlju određena je njihovom rođenjem.

Žene u Isusovu rodoslovljuAli u rodoslovlju Isusa Krista spominju se i ne-ke osobe koje tomu nizu pripadaju na drukčiji način. To su žene. One rodoslovnom nizu svo-jih muževa ne pripadaju rođenjem, ali one ra-đanjem djece omogućuju da se taj niz nastavi. Evanđelist nabraja pet žena u Isusovu rodo-slovlju. U mnogomu su međusobno različite, ali su slične po tome što su u rodoslovlje svojih muževa ušle na neobičan način i odredile nje-govu budućnost.

Prva od njih, Tamara, dolazi iz vreme-na patrijarha. Bila je nevjesta Jakovljeva si-na Jude. Ostavši dvaput udovicom, spletom okolnosti koje su opisane u Post 38 zanijela je blizance s vlastitim svekrom Judom. Prvoro-đeni blizanac, Peres, nastavlja rodoslovni niz koji dovodi do Salme. On se oženio bludnicom Rahabom, koja je spasila izraelske uhode kad su izviđali Obećanu zemlju i tako zaslužila da čitav njezin dom bude sačuvan kada je osvojen Jerihon. Rahaba je rodila Boaza, a on je postao

drugi muž moapkinje Rute, udovice Mahlono-ve, koja je kao strankinja pokazala čvrstu pri-vrženost svojoj svekrvi Neomi i tako se ukori-jenila u zajednicu Božjega naroda.

Ruta je prabaka kralja Davida, a od mnoš-tva njegovih žena u rodoslovlju Isusovu spomenuta je bivša žena Urije Hetitita, koja je Davidu rodila Salomona. Ta žena obilježi-la je valjda najveći moralni pad kralja Davida. Možda joj zato u rodoslovlju nije izrijekom spomenuto ni ime – Bat Šeba. Svladan po-žudom prema njoj, David je počinio preljub i ubojstvo, a njezinu ulogu u tome biblijsko pri-povijedanje predstavlja tako pasivno da ju ne možemo jednostavno nazvati ni sukrivcem ni žrtvom. U svakom slučaju, Bat Šeba je postala majka Davidova sina koji ga je naslijedio na prijestolju.

Peta žena u Isusovu rodoslovlju jest nje-gova majka Marija. Kao ni ostale žene tako ni ona rodoslovlju svoga muža ne pripada svojim

Isusovo rodoslovlje. Nepoznati minijaturist, oko 1140.

26 27

rođenjem, nego po tome što je u to rodoslov-lje primljena. No, u Marijinu slučaju događa se još nešto. Sve ostale žene imale su ulogu da rodoslovlje produže i osiguraju mu budućnost rodivši sinove svojim muževima. U Marijinu slučaju doznajemo da ona svomu mužu Josi-pu ne produžuje rodoslovni niz na takav na-čin. Ona ne rađa Josipova sina, nego u njegovo rodoslovlje donosi Sina Božjega.

Kristov ulazak u ljudski rodRođenje Isusa Krista opisano je tako da on iz navedenoga rodoslovlja ne proizlazi, nego u nj ulazi i to po majci Mariji o čijemu tjelesnom podrijetlu Sveto pismo šuti. Za imena Mari-jinih roditelja, Joakima i Anu, znamo iz van-biblijskih svjedočanstava. Nisu zabilježeni u Svetome pismu ni ostali podatci i događaji iz njezina života, a koje čuva pobožna predaja. Za biblijske pisce sve drugo što nam u vezi s Marijom može biti zanimljivo i važno zasjenila je činjenica da je ona u rodoslovlje Josipa iz doma Davidova donijela Krista.

Josipova zasluga u tome bio je njegov oda-ziv na glas Anđela Gospodnjeg: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Du-ha Svetoga.« Uz to anđeo je rekao i što će se dogoditi kada Josip uzme Mariju s njezinim

sinom: »On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih!« Josipovo rodoslovlje, koje je po-stalo rodoslovlje Isusa Krista, puno je grješnih muškaraca i žena. Od svojih grijeha oni nisu mogli biti oslobođeni naravnim slijedom ra-đanja. Bilo je potrebno da u svoje rodoslovlje prime Spasitelja.

Na prvi pogled može se činiti neobičnim da se na blagdan rođenja Blažene Djevice Marije čita rodoslovlje kojemu ona po svome rođenju ne pripada. Ali pažljivim čitanjem prepozna-jemo da Isusovo rodoslovlje iz Evanđelja po Mateju nije tek iznošenje matičnih podataka. Kao i svaki drugi odlomak iz evanđelja, ta-ko i odlomak koji donosi Isusovo rodoslovlje navještaj je Radosne vijesti. U kanonskome slijedu to je i prvi evanđeoski navještaj Isusa Krista. A ime koje u rodoslovnom nizu nepo-sredno prethodi Isusovu jest ime njegove maj-ke Marije. Po njoj rodoslovlje od Abrahama do Josipa iz doma Davidova postaje Isusovo rodoslovlje.

Radosna je vijest da to rodoslovlje može zahvatiti i nas. Ako poput Josipa primimo Ma-riju u svoj život, ona postaje dijelom i našega rodoslovlja. A s njom k nama dolazi Spasitelj u kojemu se rađamo na novi život. On iscjeljuje našu prošlost, razveseljuje našu sadašnjost i osigurava nam bolju budućnost.

Domagoj Runje

Zrnje…

Snagom bogatstva milosti ljubljenoga Sina, a radi otkupi-teljskih zasluga Onoga koji je trebao postati njezin Sin,

Marija je bila očuvana od ljage istočnoga grijeha. Na taj način ona od prvoga časa svoga začeća, to jest od početka svojega života, pripada Kristu, ima udio u spasenjskoj i posvećujućoj milosti i u onoj ljubavi koja ima izvor u »Ljubljenome«, u Sinu vječnog Oca koji je utjelovljenjem postao njezin vlastiti Sin. Stoga u redu milosti, po Duhu Svetome, to jest sudjelovanjem u božanskoj naravi, Marija prima život od onoga kojemu ona sama, u redu zemaljskog rađanja, daje život kao majka. Litur-gija ne oklijeva nazvati ju »roditeljkom svojeg Roditelja« i po-zdravlja ju riječima koje Dante Alighieri stavlja u usta svetog Bernarda: »Kćeri svojeg Sina!«

PAPA IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris Mater, 10.

Isusovo rodoslovlje puno je ljudskih tragedija, događaja koji svjedoče o ljudskoj slabosti i padovima. Mnoge osobe koje se navode u mnogočemu ni-su uzori života… Zar je to put kojim je Bog htio doći među ljude? Da, i upra-vo po tome Božji dolazak biva dan kao znak. Božje utjelovljenje, naime, nije plod ljudskih zasluga i uspona, nego plod Božjega silaska iz ljubavi prema ranjenom čovjeku. Bog se ponizuje, za svoj dolazak odabire put neuglednosti, da bi nas izveo iz toga stanja i vratio nas u dostojanstvo Božjega sinovstva.

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

28

Ulazna: Pravedan si, Gospodine (ŽV 9-2012) ili: 220 Gdje god su dvojicaOtpj. ps.: 111 Ako danasPrinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 154 Žeđa duša moja ili: 260 O da bude radostZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

10. rujna 2017.

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Pravedan si, Gospodi-ne, i pravi su sudovi tvoji: učini sluzi svompo svojoj dobroti.

Ps 119, 137.124

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spa senje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te, da ovom žrtvomtebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo.Po Kristu.

Prvo čitanje Ez 33, 7-9Ako bezbožnika ne opomeneš, krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin:»Tebe sam, sine čovječji,postavio za stražara domu Izraelovu:kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: 'Bezbožniče,umrijet ćeš!’ – – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega putaon će umrijeti zbog svojega grijeha,a ti si spasio život svoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 95, 1-2.6-9Pripjev: O da danas glas Gospodnji

poslušate, ne budite srca tvrda!Dođite, kličimo Gospodinu,uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!Pred lice mu stupimo s hvalama,kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,kao u dan Mase u pustinjigdje me iskušavahu očevi vaši,iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje Rim 13, 8-10Ispunjenje Zakona jest ljubav.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.Riječ Gospodnja.

28živo vrelo 29

Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.Ikona iz 16. st.: Sv. Petar i Pavao; Galerija Tretjakov, Moskva.

Braćo i sestre, Krist je prisutan gdje god se ljudi okupljaju u njegovo ime i pouzdanom molitvom zazivaju Božju milost. Snagom toga zajedništva uputimo svoje molitve nebeskome Ocu:

Obnovi nas u ljubavi, Gospodine!

1. Za tvoju Crkvu: da vođena svjetlom tvoga Duha bude mjesto istinskoga zajedništva tvojih vjernika i putokaz spasenja svima koji te traže, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima: ohrabri ih da u ljubavi kojom ih ljubiš budu zauzeti za dobro svojih bližnjih i za njihovo spasenje, molimo te.

3. Za braću i sestre koje je grijeh zarobio: pohodi ih svojom dobrotom da spoznaju veličinu tvoje ljubavi te krenu putem obraćenja, molimo te.

4. Za ovu zajednicu molitelja: razbistri nam pogled vjere da umijemo prepoznati potrebe naše braće; nadahni nas da naviještanjem tvoje riječi i djelima ljubavi budemo graditelji tvoga Kraljevstva, molimo te.

5. Daj nam u poniznosti i ljubavi prihvaćati svaku pouku i svaku opomenu kojom nas zoveš na vjerodostojan život evanđelja, molimo te.

Gospodine Bože, ti si nam u Kristu pokazao puninu svoje ljubavi. Daj da nam ovo slavlje sakramenta ljubavi pomogne u spoznaji tvoje dobrote i u izgrađivanju istinskoga zajedništva s braćom u vjeri. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesma Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne za tobom; žedna mi je duša Boga, Boga živoga.

Ps 42, 2-3

Popričesna molitvaGospodine, svojom riječjui svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom. Koji živi.

Pjesma prije Evanđelja 2Kor 5, 19Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio i položio u nas riječ pomirenja.

Evanđelje Mt 18, 15-20Ako te posluša, stekao si brata.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasa-mo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne po-sluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago,dat će im Otac moj, koji je na nebesima.Jer gdje su dvojica ili trojica sabranau moje ime, tu sam i ja među njima.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Vrijedno je zapamtiti uputu: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata.« Evan-

đelje nadalje govori da se – u slučaju da bližnji ne posluša – najprije uključe dvojica ili trojica svjedoka, a zatim i cijela zajednica Crkve. No, mi obično pogriješimo na prvome koraku. Ko-liko li se puta dogodi da čovjek koji je navod-no pogriješio o tomu sazna zadnji, iz tko zna kojih izvora? Svi su to već čuli, protumačili, preinačili, samo dotična osoba nije upoznata.

Nije li porazno da dok drugi ogovaraju, proširuju vijesti, dok se sablažnjavaju, kriti-ziraju, podižu optužnice, ocrnjuju, upiru pr-stom, zazivaju izopćenja i kazne, jedini koji o tomu ništa ne zna zapravo je onaj tko je u svemu (navodno) glavni lik? Kao da u evan-đelju stoji: Pogriješi li tvoj brat, najprije reci svima…, zaboravljajući da tamo piše: nasamo.

Nitko još nije postao boljim zato što se o njemu govorilo onda kada on nije bio prisutan. Kao da nam je toliko puta važnije imati temu za razgovor, negoli želju za istinom i strahom da čovjeku ne naštetimo zlim jezikom.

Združenost istine i ljubaviIsusu nije stalo do opomene i ukora. Cilj mu je ponajprije da se ‘stekne brat’. Dakle, kršćanska je zajednica pozvana boriti se protiv čestoga obi-čaja ogovaranja, prepričavanja i tračeva. Treba učiniti sve da se ne izgubi bližnji. Rekli bi neki: riječ je o ljudskome prijevodu Božje strpljivosti.

Temeljna lekcija glasi: svatko je od nas od-govoran za vjeru svojih bližnjih, ali je potreb-no poštovanje i diskrecija, osjetljivost i ljubav. Ne treba staviti na sva zvona tuđe pogrješke, a da ne govorimo o nagađanjima i lažnim ‘in-formacijama’. Drugoga se opominje jer je bli-žnji ili, kako mi kršćani kažemo, brat ili sestra. Nekoga se opominje jer se toga istoga voli. Opomena nije prostor za osvetu ili za skriveni osjećaj superiornosti. U njoj su združene isti-na i ljubav. Na razini načela kaže se da grijeh

treba suzbijati, ali grješnika treba evanđeoski voljeti. On se u Crkvi treba osjetiti svjesnim grijeha, ali i prihvaćenim na putu obraćenja. To nam toliko nedostaje, a upravo je – kao prvima – Evanđelje naviješteno nama, Crkvi.

»Opomeni prijatelja nasamo, a hvali ga u javnosti.« (L. da Vinci) Ostaje pitanje koliko nam je do nekoga stalo, koliko želimo steći i imati prijatelja, brata ili sestru. Grijehom se čovjek sam isključuje iz zajednice i zajed-ništva, a zajednica mu, s jedne strane, treba omogućiti da se osjeti nesigurnim, da mu bu-de neugodno, ali, s druge strane, nipošto da se oko njega podigne zid samoće i praznine; pri-jetnja sebičnosti i neprihvaćanja. Očito je naš zadatak pobuditi osjećaje u kojima Bog djelu-je i potiče na povratak. No, kada se grješnik pojavi na obzoru svoga povratka, kršćanski je osjećaj radost; i prvo što on treba ugledati jest pripremljen stol, svirači na svojemu mjestu, a ne optužbe i odmahivanje glavom.

Correctio fraterna i obraćenjeOvaj se evanđeoski odlomak obično zove correc-tio fraterna što se prevodi ili kao ‘bratska opo-mena’ ili ‘bratsko ispravljanje’, ali se značenje može dohvatiti iz završetka Evanđelja: »Gdje su

XXIII. nedjelja kroz godinu

Stekao si brata, radi simfonije u Kristu

Opr

ošte

nje

je či

n lju

bavi

.

30 31

dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.« To je bratsko su-usmjeravanje. Correctio je pojam koji traži suradnju, suputniš-tvo, suživljenost. Kada bi barem svaki put gdje smo dvojica ili trojica, među nama bio Isus. To ovisi o tome jesmo li sabrani u njegovo ime ili u ime ogovaranja.

Ovo Evanđelje zacijelo može biti dobar smjerokaz bilo kojoj ljudskoj zajednici, ali on je upućen nama, Crkvi. I netko će reći da ovdje postoji uporište za razmišljanje o suod-govornosti u Crkvi. No, na prvome se mjestu ne nalazi stvaranje reda, uvođenje stege, neke vrste suglasja, konsenzusa. Možda ispod ovo-ga Evanđelja čujete starozavjetno pitanje koje Bog upućuje Kainu: Gdje ti je brat? Što si uči-nio? Briga treba biti dobro bližnjega. Bog nas ne pita je li sve u redu, nego gdje je bližnji, gdje je njegovo mjesto u našim životima i u Crkvi.

Brat ili sestra, ako je pogriješio – štoviše, baš zato – treba moju ljubav. U Crkvi ima najmanje mjesta prijetnjama i podignutomu prstu, jer se istina živi negdje drugdje. I kad se opominje, valja to činiti s ljubavlju. A lju-bav nije taktika kojom bi se nekoga posvojilo ili osvojilo, da bi mu se reklo tko zapravo ima pravo, da bi ga se podvrgnulo vlastitoj volji. Ljubav je sadržaj i prinos i dokaz…

Svjedoci smo mnogim procesima koji se, više ili manje javno, naročito putem društve-nih mreža i medija, vode protiv nedužnika. Kao kršćani nismo pozvani biti suci ili sijači beskorisnih naklapanja, štetnih govorkanja.

Krist zapovijeda da prekorimo brata koji pogriješi (usp. Mt 18, 15). Glagol kojim se izražava to bratsko ispravljanje – na grčkom

elenchein – isti je onaj koji označava proročko poslanje kršćana da raskrinkavaju naraštaj koji se odao zlu (usp. Ef 5, 11). Crkvena je tradi-cija među djela duhovnog milosrđa ubrojila i »opominjanje grješnika«. Važno je ponovno vratiti taj vidik kršćanske ljubavi. Pred zlom ne treba šutjeti. Mislim tu na stav onih kršćana koji se, zbog ljudskog obzira ili iz jednostavne lagodnosti, prilagođavaju prevladavajućem mentalitetu, radije nego da upozoravaju svoju braću na načine razmišljanja i dje-lovanja koji su u opreci s istinom i ne slijede put dobra. Kršćanski se prijekor, međutim, nikada ne vodi duhom osude ili uzajamnog optuži-vanja. Naprotiv, uvijek je potaknut ljubavlju i milosrđem te proizlazi iz istinske brige za dobrobit drugoga.

PAPA BENEDIKT XVI., iz Poruke za Korizmu 2012. g.

Zrnje…Krist ne kaže »Pogriješi li brat tvoj protiv tebe...«, nego jed-nostavno: »Pogriješi li brat tvoj...«. Patnje brata i moje su patnje. Naša briga za braću u vjeri ne ovisi o našoj eventu-alnoj povrijeđenosti ili egzi-stencijalnoj ugroženosti, ne-go izvire iz pripadnosti Crkvi i iz ljubavi prema njoj. Opo-mena, ako je izrasla iz ljuba-vi, iziskuje više poniženja kod onoga koji opominje, nego kod onoga tko je opomenut. (I. Š.)

MU

DR

OST

CR

KV

E

Pozvani smo razjašnjavati, raspršiti nespora-zume, raskrinkati laži, vratiti ljude u zajedniš-tvo, pokazivati da su nam bližnji dragocjeni i da ih trebamo u njihovoj želji da se mijenjaju i u žaljenju zbog grijeha i pogrješaka.

Ako već govorimo o procesu, tada je on obo-stran: proces obraćenja. »Pogriješi li brat tvoj, kršćanin ili kršćanka…« Pokreni se, budi pri-sutan, ako samo osjetiš da bi netko mogao biti osamljen, obeshrabren, umoran, obescijenjen, ranjen, ogovaran. Ako smo kršćani, ne smije-mo dopustiti da se oko nekoga stvori praznina i nepodnošljiva hladnoća…

Uostalom, zašto to činiti samo kad netko pogriješi? Nije li to potrebno i kada netko uči-ni nešto lijepo i dobro? Ima primjera da netko bude izopćen kada uspije nešto ostvariti, jer zavist također razara zajedništvo i stvara puste otoke na kojima žive ranjeni. Nažalost, neki se raduju kad brat ili sestra budu izgubljeni. Isus nas danas uči – ne procesu koji bi pokazao tko je u pravu, nego kako biti milosrdan i osjetljiv.

Valja nam učiti od euharistijskoga slavlja: umjesto optužaba i dekreta o izopćenju; umje-sto prijetnja i oštra pogleda, treba imati pro-strt stol, glazbu i otvorenost u ljubavi za ljude. Učiti nam treba, jer smo na ispravnome putu, ako smo sabrani u Kristovu imenu. Može nas biti malo, jer Crkva ne živi od mnoštva, nego od sklada, od ‘simfonije’ (u retku 19 koristi se glagol symphoneo), ugodne Gospodinu i – svakomu čovjeku.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

32

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 87.1 Daj mir, Gospodine ili: 237 Mir svoj, o BožeOtpj. ps.: Milosrdan je i milostiv (ŽV 9-2011)Prinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 186 Sva ljubavi mi, Isuse Završna: 224.4 Oče naš dobri

17. rujna 2017.

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Daj mir, Gospodine,onima što se u te uzdaju,da se proroci tvoji pokažu istiniti.Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga.

usp. Sir 36, 18

Zborna molitvaBože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, usliši namprošnje i primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima.Po Kristu.

Prvo čitanje Sir 27, 30 – 28, 7Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kada budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.

Čitanje Knjige SirahoveMržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi. Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe? Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na savez Svevišnjega pa oprosti krivicu.Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 103, 1-4.8.10-12 Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin,

spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai sve što je u meni, sveto ime njegovo!Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodinai ne zaboravi dobročinstava njegovih!

On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje;on ti od propasti izbavlja život,kruni te dobrotom i nježnošću.

Jarostan nije za vječna vremenaniti dovijeka plamti srdžba njegova.Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama.

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,dobrota je njegova s onima koji ga se boje. Kako je istok daleko od zapada,tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Drugo čitanje Rim 14, 7-9Živimo ili umiremo – Gospodinovi smo!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 13,34Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.

32živo vrelo 33

MOLITVA VJERNIKA

Oprostiti do sedamdeset puta sedam…

Bogu, Ocu milosrđa i izvoru oproštenja, iznesimo svoje molitve proseći oproštenje grijeha i snagu praštanja:

1. Crkvu svoju, kojoj si povjerio službu praštanja grijeha, očisti od svakoga zla da bude vjerna nositeljica tvoje ljubavi i tvoga spasenja svim ljudima, molimo te.

2. Papu Franju i sve pastire Crkve vodi putem svoje mudrosti i ljubavi kako bi svi vjernici mogli uvijek rasti u spoznanju tebe gradeći tvoje kraljevstvo među ljudima, molimo te.

3. Svijet siromašnih podjarmljen je dugovima prema onima kojim žive u obilju: nadahni državne poglavare na istinsku pravednost i zajedništvo dobara među svim narodima, molimo te.

4. Sve nas ovdje okupljene obdari snagom ljubavi koja radosno prašta, molimo te.

5. Braći i sestrama koja su u vjeri usnula milostivo oprosti svaki prijestup i uvedi ih u zajedništvo svetih, molimo te.

Svemogući Bože, ti si u svome Sinu pomirio sa sobom sav svijet. Obdari nas snagom ljubavi i praštanja da živimo kao zajednica otkupljenih. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma Čaša koju blagosli-vljamo, zajedništvo je Krvi Kristove! Kruh koji lomimo, zajedni-štvo je Tijela Kristova!

usp. 1Kor 10, 16

Popričesna molitvaGospodine, nek namova pričest pronikne duh i tijelo, da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći. Po Kristu.

Evanđelje Mt 18, 21-35

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do se-dam puta, nego do sedamdeset puta se-dam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jed-noga koji mu dugovaše deset tisuća talena-ta. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vra-ti što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vra-tit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodi-lo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug opro-stio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, pre-da mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Svakodnevno molimo zaziv iz Gospodnje molitve: »Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.« Mo-

limo taj zaziv, ali se čini da smo zapravo pri-siljeni tako moliti jer se zasigurno puno puta pitamo je li baš dostojno Boga da on otpušta naše dugove, grijehe, ovisno o tomu kako mi opuštamo svojim dužnicima. Mi vjerojatno ne bismo tako molili, jer se to protivi danas uobi-čajenoj slici o Bogu koji je milosrdan. Naime , ako je Bog potpuno milosrdan, tada on pra-šta ne postavljajući nikakve, ama baš nikakve uvjete. Ovdje pak Krist kazuje da ipak postoji jedan uvjet, a taj je da i mi praštamo drugima. Kako je to moguće? Nije li Krist ipak zapao u opasnost trgovačkoga odnosa Boga i čovjeka? Nismo li mi u biti veći vjernici od Krista, jer se ipak više pouzdajemo u Božje milosrđe koje bezuvjetno prašta. I što sada? Kako razumjeti ovaj zaziv iz Očenaša? Odgovor na ta i druga pitanja daje nam današnji evanđeoski ulomak koji je zapravo najbolje tumačenje našega mo-litvenog zaziva.

Opaki pristup oprostu Ako tamo smijemo reći, evanđeoski odlomak, Kristova prispodoba, oštro se protivi našemu shvaćanju Božjega praštanja, a time i Božjega milosrđa. Mi bismo htjeli onakvoga Boga ka-kvi mi sami nismo u svojem životu! Naime, iz iskustva znademo da oprost ne možemo pri-miti od nekoga koga smo uvrijedili, tamo gdje se bezobrazno i bezobzirno ponašamo pre-ma njemu, tamo gdje ga ponižavamo svojom taštinom, tamo gdje ne želimo priznati svoj grijeh. Jednom riječju, dobro znademo da je vrhunska bezobraznost tražiti nešto što uopće nismo zaslužili, odnosno primiti oprost kojega nimalo nismo dostojni. I ne samo to. Traženje oprosta od nekoga na nedostojan način jest opakost (»opaki sluga«), kako veli prispo-doba, vrhunski prijezir, manjak poštovanja, uvrjeda prema darivatelju oprosta, a vrhunska oholost kod tražitelja oprosta! Zato je sasvim

razumljivo da i u našim međuljudskim odno-sima postavljamo uvjete oprosta: da darivatelj ne bude prezren, a tražitelj oprosta ohol. Tako se s pravom ophodimo, tako nam nalaže zdra-va pamet, a tako praštamo i drugima, kako nam govori i evanđeoska prispodoba.

Dobro znamo da oprost može uroditi plo-dom samo ondje gdje se čovjek učinio dostoj-nim oprosta, ondje gdje pada na koljena i mo-li: »Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti. Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.« Imajući to u vidu, otkriva-mo koliko bi bilo bezobrazno, koliko uvrjedlji-vo za Boga, pokvareno i oholo, tražiti od Boga da nam bezuvjetno prašta, a da mi ne moramo ništa učiniti, da ne moramo biti dostojni opro-sta, tako što praštamo drugima. Snažno sve to sažima Sirah u prvome čitanju: »Tko se osve-ćuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na dru-goga, kako može od Gospodina tražiti ozdrav-ljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema mi-losrđa, kako može moliti za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe?«

Istinski pristup oprostuE da, baš zato Bog ne želi biti tako milosrdan da čovjek njegovim milosrđem ostaje i postaje nemilosrdnim, odnosno Bog ne želi da net-ko bude zao zato što je on dobar, da netko i dalje griješi, možda i više griješi zato što on prašta. A mi bismo najradije upravo to htjeli. Htjeli bismo da nam Bog prašta, a da mi ne praštamo, da on bude milosrdan, a da mi ne moramo biti milosrdni, da on bude dobar, a mi da ostajemo zli. Isus nas poučava da od Bo-ga možemo primati oprost samo tako da i mi sami praštamo svojim dužnicima. Kako nam kazuje prispodoba, Bog bezuvjetno prašta, be-zuvjetno je oprostio onom opakomu sluzi. Ali Božji oprost nije mogao uroditi plodom, nije

XXIV. nedjelja kroz godinu

O oprostu

34 35

Zrnje…

Otpusti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim – to jest onima koji su nešto protiv nas skrivili! Doi-

sta, teško je izraziti duboku vrijednost stava koji te riječi određuju i naglašuju. Što sve te riječi ne govore svakomu čovjeku o njemu sličnome i o njemu samome! Svijest da smo dužnici jedni dru-gima ide ukorak s pozivom na bratsku uzajamnost koju je sveti Pavao izrazio kratkim i jezgrovitim pozivom da podnosimo »jed-ni druge u ljubavi«. Kakva li je pouka poniznosti prema čovje-ku, istodobno bližnjemu i nama samima, sažeta u tim riječima! Kakve li škole dobre volje za svakidašnje zajedničko življenje u različitim uvjetima našega bivovanja! Ne budemo li marili za tu pouku, što će ostati od bilo kakvog ‘humanističkog’ programa života i odgoja? Krist sa svom upornošću naglašava potrebu pra-štanja drugima: kad ga Petar pita koliko puta treba oprostiti svo-me bližnjemu, on mu određuje simbolički broj »sedamdeset puta sedam«, htijući time reći da mora znati oprostiti svima i uvijek.

PAPA IVAN PAVAO II., Enciklika Dives in misericordia, 14.

Oproštenje je čin ljubavi, ljuba-vi koja je najveća mjera praved-nosti. Oproštenje i ljubav u današ-njoj se kulturi proglašavaju ‘slabo-šću’, ‘porazom’, ‘neuspjehom’. Kao da se ne vidi ona snaga koja izvire iz oproštenja i koja je kadra promije-niti osobe i odnose među njima. To se događa kada se oprašta iz ljubavi. Ne da bi se drugoga ponizilo, ili da bi se zatvorila »još jedna stranica« ne-uspjelih ljudskih odnosa. Oproštenje bez ljubavi ne obna vlja odnose, nego još više udaljava, ponižava. Istinski opraštam tek kada istinski želim obnoviti zajedništvo s onim komu opraštam.

mogao zaživjeti u njemu, jer on sam nije pra-štao. Opaki sluga učinio se nedostojnim Bož-jega oprosta, pokazao se nezahvalnim, oholim i punim prijezira prema Božjemu daru opro-sta. Ne prepoznajemo li možda i same sebe u takvom stavu opakoga sluge?

Nadalje, Kristova nam prispodoba kazuje da Bog neizmjerno prašta više od nas, tako da on ne prašta koliko, nego kako i mi praštamo. Bog želi minimum, možda samo majušno go-rušičino zrno oprosta prema bližnjima kako bi u nama zaživjelo neizmjerno obilje njegova oprosta. U suprotnom se ne smijemo zavara-vati da živimo od Božjega oprosta, da su nam grijesi otpušeni, da oni više ne vladaju nama tamo gdje mi ne praštamo svojim bližnjima. Štoviše, ne opraštati drugima dokaz je da smo opaki, da smo u nemilosti, da grijesi muče i razaraju cijelo naše biće.

Životvorci oprostomIz svega navedenoga proizlazi, Krist nas tomu podučava, da je najbolji način da budemo slo-bodni od grijeha taj da i sami druge osloba-đamo od grijeha. Odnosno, puno ispravnije rečeno: mi smo slobodne osobe jer smo oslo-

bođeni Kristom, jer neprestano živimo od Kri-stova oprosta. Znamo da, kao grješnici, ne bi-smo uopće mogli postojati, živjeti bez Kristova oprosta. Kristov oprost daruje nam novi život. Dakle, kao kršćani živimo i mičemo se u preo-bilju Božjega oprosta i zato ne možemo ne di-jeliti to isto preobilje oprosta drugima. Božji je oprost dar slobode i života, otpuštanja grijeha koji nas sapinju, i taj dar slobode i života Bog želi da i mi darujemo drugima praštajući: da i mi budemo praštanjem životvorci drugih, da drugima oprostom stvaramo novi život.

Kao kršćani živimo u blagoslovljenoj kruž-nici oprosta: Bog nama oprašta i zato mi pra-štamo drugima, mi praštamo drugima i zato Bog prašta nama. Nema u nama snage i moći za oprost tamo gdje se ispusti jedno ili drugo: nemamo snage praštati bližnjima tamo gdje ne živimo od preobilja Božjega oprosta, ali ni-smo ni dostojni Božjega oprosta tamo gdje ne praštamo svojim bližnjima. Traži oprost od Boga kako bi praštao drugima, praštaj dru-gima kako bi tražio oprost od Boga. U tome duhu, Kristovu duhu, molimo uvijek Gospod-nju molitvu: »Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.«

Ivica Raguž

MU

DR

OST

CR

KV

E

OTAJSTVO I ZBILJA

36

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Ulazna: 224 Oče naš dobri ili: 78.1 Gospodin je jakost svome naroduOtpj. ps.: 124/III Blizu je Gospodin svima (strofe: 1.,2. i 6.)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 247 Uzmite, jedite ili: 245 Moj IsuseZavršna: 859 Spasitelju, dobri Isukrste

24. rujna 2017.

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa sam spasenje naroda, govori Gospodin.Iz koje god nevolje zavapek meni, ja ću ih uslišiti,i bit ću Bog njihov zauvijek.

Zborna molitvaBože, sav si svoj zakonsveo na ljubav prema tebi i bližnjemu. Daj da vršimo tvoje zapovijedi i postignemo vječni život. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi darove svoga naroda da nebeskim otajstvima postignemošto vjerom i djelom ispovijedamo. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 55, 6-9Misli vaše nisu moje misli.

Čitanje Knjige proroka IzaijeTražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodinu koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam Ps 145, 2-3.8-9.17-18Pripjev: Blizu je Gospodin

svima koji ga prizivlju.Svaki ću dan tebe slaviti,ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.Velik je Gospodin i svake hvale dostojan,nedokučiva je veličina njegova!

Milostiv je i milosrdan Gospodin,spor na srdžbu, bogat dobrotom.Gospodin je dobar svima,milosrdan svim djelima svojim.

Pravedan si, Gospodine,na svim putovima svojimi svet u svim svojim djelima.Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,svima koji ga zazivaju iskreno.

Drugo čitanje Fil 1, 20c-24.27aMeni je živjeti Krist.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo:Krist će se uzveličati u mome tijelu,bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak! A ako mi živjeti u tijelu omogućuje plodno djelovanje, što da odaberem? Ne znam! Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti jer to je mnogo, mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je poradi vas. Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Dj 16, 14bOtvori, Gospodine, srce našeda se priklonimo riječima Sina tvoga!

36živo vrelo 37

Idite i vi u moj vinograd (Ernst Oldenburg).

MOLITVA VJERNIKA

Braćo i sestre, molitvom se utecimo Bogu Ocu, koji nas ne uslišava po našim zaslugama, nego po obilju svoje dobrote i milosrđa.

1. Prodahni svoju Crkvu žarom vjere i pouzdanja u tebe da bude zajednica onih koji životom svjedoče tvoju prisutnost u svijetu, molimo te.

2. Svoju Crkvu, nazvanu tvojim vinogradom, obdari vrijednim pastirima i služiteljima koji će se uvijek radovati tvojoj nagradi na nebesima, molimo te.

3. Ljude koji gospodare ljudskim radom nadahni istinskom pravednošću da svakomu radniku udijele zasluženu plaću, molimo te.

4. Blagoslovi naš rad i naša nastojanja u izgradnji ovoga svijeta i pomozi da, unaprjeđujući zemaljski život, svakim danom rastemo u spoznanju tebe i tvoje dobrote, molimo te.

5. Svima koji dovršiše dane zemaljskoga života budi vječna nagrada u tvome nebeskom kraljevstvu, molimo te.

Bože, Oče naš, ti svojom dobrotom nadilaziš svako naše nastojanje i sve preobražavaš u dobro. Oslobodi nas tjeskobne navezanosti na dobra svijeta i učini nas radosnim graditeljima nebeskoga kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš svojim otajstvima. Odgajaj nas neprestano uredbama svoga milosrđa da plodove otkupljenja donosimo i u otajstvima i u vladanju. Po Kristu.

Evanđelje Mt 20, 1-16aZar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ’Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ’Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ’Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ’Idite i vi u vinograd.’Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ’Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ’Ovi posljednji jednu su uru radili i izjedna-čio si ih s nama, koji smo podnosili svu te go bu dana i žegu.’ Nato on odgovori jednomu od njih: ’Prijate lju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu po sljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’ Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

38

Prispodobu nazvanu »Radnici posljed-njeg sata« Isus je ispripovjedio kao od-govor farizejima koji ga dolaze iskušati,

ali jednako tako i za pouku svojim učenicima. Farizeji se smatraju »radnicima prvoga sata« te im je teško prihvatljiv njegov blagonaklon stav prema grješnicima kojima nudi moguć-nost oproštenja i baštine Kraljevstva unatoč svim promašajima koje su imali tijekom živo-ta. Učenike pak pokušava naučiti potrebi da budu kao djeca, da se ne vezuju za materijalno te da nagradu apostolske službe ne traže ovdje na zemlji, nego u vječnosti. »Tako će posljed-nji biti prvi, a prvi posljednji.« Ova pouka bit-na je također evanđelistu Mateju osobno, ali i kao svjedočanstvo cijeloj Crkvi. On je, naime, i sam osjetio snagu tih riječi kada je od prezre-nog carinika postao vjernim Kristovim svjedo-kom. Svoje iskustvo želio je prenijeti Crkvi ko-ja je još uvijek tražila svoj put između Židova – »radnika prvoga sata« – i pogana, »radnika posljednjeg sata«. Naravno, ona je bitna i na-ma danas koji nerijetko stojimo između ovoga dvoga. Većina je krštena u »rano ujutro«, dok se uslijed grijeha Bogu obraćamo tek o trećoj, šestoj, devetoj ili čak jedanaestoj »uri«.

Nova pravednost»Kraljevstvo je nebesko kao…«. Evanđeoski je tekst prije svega govor o Bogu, a posredno o čovjeku kao slici Božjoj. Preko slike Isus že-li poučiti o Modelu. Potrebno je puno riječi o čovjeku da bi se tek donekle približilo Boga. Pri tome proročko upozorenje o razlici između čovjekovih i Božjih misli naglašava svu slabost našega govora, što je poticaj na poniznost i razumijevanje. Poniznost kad se mi usudimo govoriti o Bogu, a razumijevanje kada drugi o njemu drukčije misle i govore. Stoga je i u da-našnjem evanđelju više riječi posvećeno radni-cima da bi tek na koncu bila iznesena istina o domaćinu. Za njega se kaže da je »dobar« te da radnike naziva »prijateljima«. Već tu je poziv na promjenu slike. Umjesto pravednosti i od-

nosa najamnik-poslodavac Isus je Boga pred-stavio kao onoga koji nadilazi ljudske kriterije.

Tu istinu o sebi Bog je otkrio davno prije preko proroka Izaije: »Jer misli moje nisu va-še misli i puti moji nisu vaši puti.« Prorok se obraća narodu koji je u ropstvu, obeshrabren, zahvaćen mišlju da ga je Bog odbacio. To je najveća kušnja ropstva i istinsko ropstvo. Ne vjeruju više da ih Bog želi i može spasiti. Mi-sle da je dalek, nedostupan i da ne će oprostiti. Izaija to naziva bezbožnošću i zlikovačkim na-umima. Ako se čini da je Bog šutljiv, ne znači da ga nema ili da je dalek. Sumnjati u Boga, za-mišljati ga lošim ili osvetnikom, znači krenuti putem koji vodi od njega. Onaj tko ne vjeruje u njegovu nježnost i brigu, sâm si uskraćuje Boga okrenuvši mu leđa. Zato Prorok poziva: »Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu.« To ne znači da će se Bog uda-ljiti ili nestati; odnosno, ne postoji vrijeme u kojemu se Bog ne da naći ili kada nije blizu, nego se čovjek može toliko udaljiti od njega da ga više ne može pronaći; može otići tako dale-ko da čak izgubi želju tražiti ga. Zato se treba okrenuti k njemu i otkriti njegovo milosrđe i praštanje »dok je blizu«. Isus je to potvrdio na

Božje misli i naši putovi

Nino

Gas

parri

, 191

0. (P

ro ci

vitat

e Mus

eum

, Ass

isi).

38živo vrelo 39

križu. Jedini kojemu je sigurno obećao da će biti u Kraljevstvu jest desno raspeti razbojnik. Posljednji je postao prvi. Bila je dovoljna samo jedna riječ. Našao je Boga »dok se može naći«.

Psalmistu svijest kako je Gospodin blizu »svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno«, potiče na zahvalnost i hvalu: »Svaki ću dan tebe slaviti, ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka.« On ne zaboravlja da je Bog »pra-vedan na svim putovima svojim i svet u svim svojim djelima«, ali njegova »milost i milosr-đe« izmijenili su ljudsko poimanje pravedno-sti. Božja objava preko proroka u današnjemu prvome čitanju počinje riječju »jer«. Upravo se u njoj nalazi razlika između Božje i ljudske pravednosti. Nismo na istoj razini. Bog je toli-ko velik da prašta, a čovjek tako slab da u sve-mu proračunava. On je na razini besplatnosti, neuvjetovanosti i milosti, a mi na razini raču-nanja. Mi govorimo da nebo treba ‘osvojiti’ ili ‘zaslužiti’, misleći kako će dobri biti nagrađeni a zli kažnjeni, dok Bog u svojoj dobroti nudi odnos ljubavi i prijateljstva. »Prijatelju, zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar?«.

Nova logikaDok prorok poziva na promjenu slike o Bogu i ljudskoga poimanja pravednosti, evanđelje ide dalje te predlaže potpuno drukčiju logiku. Postupak domaćina koji unajmljuje radnike skandal je u očima onih koji su najdulje radili, a ludost onima koji su došli tek na kraju da-na. Ljudski gledano, dan poslije svi bi se mo-

MU

DR

OST

CR

KV

E Krist se predstavlja kao domaćin koji unajmljuje radnike u svoj vinograd. Zaokupljen je brigom za vinograd. Stoga čak četiri puta u istome danu izlazi tražiti radnike. Dan je ovdje slika ljudskoga

života, a večer trenutak konačnoga susreta s Ocem. Krist izlazi tražiti radnike… S prvima se ‘pogađa’, druge ‘vidje‘, one zadnje ‘nalazi’. Tako je izrečena razlika između onih koji su se spremno odazvali i onih zadnjih koji su pronađeni. Svi koji su izvan vinograda, izgubljeni su. Nije važno koliko će do-prinijeti, koliko će raditi, hoće li moći što zaslužiti… Važno je da su se izručili Onomu koji traži. Biti nađen, biti primljen, najveća je nagrada u Božjemu vinogradu. Plaća koja je na »kraju dana« ista za sve, kazuje da Bog ne plaća nego daruje. Kršćanstvo nije »religija zasluga«, nego uzajamno darivanje Boga i čovjeka, međusobno predanje u ljubavi. Logika Božjega kraljevstva ne razumijeva se logikom svijeta, logikom zasluge i plaće, nego mudrošću ljubavi i darivanja. I gdje je ljubav, tu nema ni prvih ni posljednjih, ni onih koji su primili više, ni onih koji su primili manje. Ljubav je uvijek potpuna. U protivnome, nije ljubav.

gli pojavili tek »o jedanaestoj uri«. Apostol je, kao potvrdu proročkih riječi o različitosti misli i putova Božjih i čovjekovih, kasnije napisao: »Židovima sablazan, poganima ludost… Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.« (1Kor 1, 23b.25).

Radnici prve ure mrmljaju jer ne razumiju tu logiku. Kad je Božja logika drukčija od naše, tada ga odbacujemo, idemo od njega prigo-varajući mu »svu tegobu dana i žegu«. Željeli bismo da naš trud, žrtve i patnje budu zalog prava na Kraljevstvo Božje i na njegovu ljubav. Nama čak izgleda pravično da Bog ne postupa jednako sa svima, odnosno nepravdom sma-tramo njegov jednak odnos. »Izjednačio si ih s nama« – prigovara radnik prve ure, pretpo-stavljajući da zavrjeđuju više. A Isus upravo pokušava osloboditi čovjekov pogled od takvo-ga stava proračunatosti. Dobrota i prijateljstvo ne trpe računicu. Ljubav ne kalkulira. Ona se ne kupuje, nego daruje. Kad bi se međusobno voljeli, bili bi sretni zbog velikodušnosti doma-ćina, jer i onima posljednjima treba jednako za uzdržavanje kao i prvima. Osim toga, nitko ne žali što je ranije našao ljubav i ne zavidi onomu komu je to kasnije pošlo za rukom. Sretniji si što ju prije otkriješ! To je logika ljubavi. Ona mijenja i sliku pravednosti. Božja je praved-nost u tome da on svu svoju djecu ljubi jedna-ko. Sve ljubi bezmjerno. Svima nudi puninu, a mi odlučujemo hoćemo li i kada ćemo ju pri-miti. Zato najveća pravednost na svijetu nije u ujednačenosti, nego u ljubavi.

Slavko Slišković

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Kašnjenje na misu i pričest

Svako razmišljanje o pričesti treba po-laziti od slavlja euharistije. Za redoviti život vjere pričest je uvijek plod sudjelovanja u slavlju, štoviše, vrhunac zajedničkoga slavlje-nja. Stoga je pričest izvan mise, odnosno bez sudjelovanja u slavlju euharistije, uvijek izvan-redni oblik pričesti, predviđen za vjernike koji se nalaze u posebnim okolnostima: bolesnike, nemoćnike, zatvorenike, a ponegdje i za čitave vjerničke zajednice koje nemaju mogućnosti za redovito nedjeljno slavlje euharistije.

U redovitosti života vjerničke zajednice, ka-da netko dolazi na misu samo radi pričesti (pri-mjerice zbog pobožnosti) ili ako, kasneći, dolazi na slavlje neposredno prije pričesnih obreda, pričest kojoj bi dotični pristupio mogla bi biti smatrana nekim oblikom »pričesti izvan mise«. No, redovitost životnih prilika i logika slavlja ne dopuštaju da se pričest dijeli onima koji nisu su-djelovali na samome slavlju. Bilo bi prikladno i poželjno kada bi đakoni ili drugi služitelji priče-sti, nakon nedjeljne mise nosili pričest bolesnim i nemoćnim nenazočnim članovima zajednice, pokazujući tako kršćansku brigu za njih i očitu-jući snagu eklezijalnoga zajedništva s braćom u potrebi. No, to je tema koja nas udaljava od na-značenoga pitanja. Pitanje smjera prema onima koji nisu nazočni na slavlju, ili na njegovu većem dijelu, a nazočni su na obredu pričesti.

Pitanje o nužnomu dijelu mise, na kojemu bi bilo potrebno sudjelovati da bi se na dostojan (ili »valjan«) način moglo pristupiti pričesti, ne može pronaći jednoznačan i precizan odgovor jer slavlje euharistije ima biti promatrano u svojoj cjelovitosti i u logici obrednoga događa-nja – od okupljanja zajednice do njezina posla-nja nakon slavlja. Vrijedno je spomenuti da su neki stariji priručnici moralne teologije, u po-glavljima o bogoštovnome moralu, naznačavali

da bi za valjano pristupanje pričesti bilo potreb-no sudjelovati na misi »barem od prikazanja« (offertorium), a što danas nazivamo pripravom darova ili početkom euharistijske službe. Takav govor ipak ne može biti zadovoljavajući za novi eklezijalni kontekst u kojemu je slavlje euhari-stije na znatno vidljiviji način oblikovano kao »čin Crkve«, tražeći od zajednice djelatno udi-oništvo u čitavome slavlju. Pričest nije izdvo-jena iz slavlja i njegova obrednoga ritma, ali ni iz zajedništva u kojemu se liturgija slavi. Zbog toga nije moguće poduprijeti bilo koje određi-vanje »krajnjih granica« u redu mise, u vidu preciziranja »nužnoga dijela« na kojemu bi bilo »dovoljno« sudjelovati za valjan pristup pri-česti. Pojedini svećenici govore da bi navještaj evanđelja bio ‘granica’ iza koje ne bi imalo smi-sla priključenje slavlju zajednice, ali svako ta-kvo određivanje prijeti krivim razumijevanjem samoga slavlja, a pojedinace može, na neželjen način, voditi k zadovoljenju minimalnim obli-kom sudjelovanja na misi. Razumnije bi bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudjelovanje na čitavome slavlju, te o nedjelj-noj liturgiji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euha-ristijom, nego i »Kristovim mističnim tijelom«, Crkvom. U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slav-lju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti.

Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje se da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način slave Dan Gospodnji. Veću poteškoću predstavljaju, ipak, oni vjernici koji »redovito kasne« na nedjeljnu euharistiju. Njima je po-trebno više govoriti o smislu i značenju slavlja, negoli o uvjetima za »valjanu« pričest.

Poštovani, sudjelovao sam u raspravi o tome je li dopušteno pristupiti priče-sti ako se na misu zakasni, to jest ako se ne sudjeluje na većemu dijelu mise. Postoji li odredba o nekome nužnome dijelu mise na kojemu bi bilo nužno sudjelovati da bi se moglo valjano pristupiti pričesti?

Alojz D.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: pretplata@hilp.hr • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

ANTE VUČKOVIĆ

Vrtlog grijehaO DAVIDOVU GRIJEHU S BAT-ŠEBOM

Nakon rasprodanog prvog izdanja knjige Ante Vučkovića Vrtlog grijeha u prodaji je drugo, nepromijenjeno izdanje. Knjigu po cijeni od 95,00 kuna

možete naručiti na narudzbe@hilp.hr ili na broj telefona +385 (0)1 5635 050. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

Chris

tian

Rohl

fs