Krepost, br. 4

Krepost, br. 4

PORTAL KATOLIČKIH TEOLOGA VJERA I DJELA 2

2021.

Portal katoličkih teologa

Vjera i djela

E-mail:

[email protected]

Web stranica:

vjeraidjela.com

Uvodno slovo Ova knjižica sadrži homilije za Veliki tje-

dan, a koje su postupno objavljivane na

Portalu katoličkih teologa Vjera i djela.

Napisali su ih dr. sc. Zvonko Pažin i dr.

sc. Ivan Bodrožić.

Uredništvo

https://www.vjeraidjela.com/



Sadržaj

NA ČELU BOŽJEGA NARODA ...................................... 4

PIJETAO ..................................................... 6

ZA DAN MOGA UKOPA ........................................... 8

ZAŠTO SE TA POMAST NIJE PRODALA? ........................... 10

ŠTO ČINIŠ, UČINI BRZO ...................................... 13

POTRESEN U DUHU ............................................ 15

ŠTO ĆETE MI DATI? .......................................... 17

TRIDESET SREBRNJAKA ........................................ 20

VEČERA BRATSKOG ZAJEDNIŠTVA ................................ 22

OVO ČINITE ................................................. 25

NE BITI DISTANCIRANI OD KRIŽA .............................. 27

ZA OPAČINE NAŠE SATRT ...................................... 30

NOĆ VELIKOGA POVRATKA ...................................... 32

TKO ĆE NAM OTKOTRLJATI KAMEN? .............................. 35

USKRSNUĆE KAO PRVI DAN ..................................... 37

ZA ONIM GORE TEŽITE ........................................ 40



IVAN BODROŽIĆ

Čitanja: u procesiji s grančicama: Mk 11,1-10 (ili: Iv 12,12-16); u

misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

anas na Cvjetnu nedjelju spominjemo se Isusova slavnog ulaska u Jeru-

zalem kojim je započeo ostvarenje Božjeg nauma spasenja, svjestan da

ga u Jeruzalemu čeka osuda, muka i smrt. On koji je imao položiti svoj

život za cijeli narod i za sve raspršene sinove Božje, očituje se svome narodu kao

kralj i potomak Davidov i zato oduševljeni vjernici kliču: ”Hosana! Blagoslovljen

Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida

koje dolazi! Hosana u visinama!” Svjestan da je istinski kralj svoga naroda koji

uspostavlja Davidu obećano vječno kraljevstvo, ulazi svečano u Jeruzalem

D


http://www.hilp.hr/liturgija-dana/?god=2021&mj=3&dan=28



očitujući svoje mesijansko poslanje. Pogotovo što kraljevstvo Davidovo, koje mu

je Bog nekoć obećao, nije trebalo biti samo Davidovo, ljudsko i zemaljsko, već je

trebalo biti božansko kraljevstvo koje Bog daje Davidu u vječan posjed. Zato Isus

ulazi u Jeruzalem u ime Gospodnje, a ne samo u ljudsko ime, ma koliko moglo

biti znamenito, kao što je bilo Davidovo ime.

Svojim ulaskom u Jeruzalem Isus nije krio da je spreman, i da treba stati na čelo

Božjega naroda i biti istinski kralj koji vodi svoj narod u pobjede koje mu je Bog

namijenio. No isto tako je, simbolikom svoga ulaska na magaretu, naznačio da

on ide u pobjede snagom mira i da će kao kralj biti pobornik i jamac vječnoga

mira za svoj narod. Doista, svojim ulaskom u Jeruzalem – grad mira, Isus će navi-

jestiti Božji mir i snagu pobjede mira nad ratom, dobra nad zlom, istine nad laži,

života nad smrću. Jednom riječju naznačio je konačnu pobjedu Boga u svijetu nad

zlom, Sotonom i smrću.

Na ovaj način i danas Isus želi ući u stvarnost svakoga naroda. Narod koji nema

Isusa za kralja i vođu, jamstva mira i napretka, obezglavljen je narod. Kao što je

Božji narod čekao vođu da se osjeti narodom kadrim izići iz poniženja, povijesne

napuštenosti i društvene zapuštenosti, tako i danas puk Božji vapi za Isusom kra-

ljem i vođom u ovim vremenima duhovne zapuštenosti i napuštenosti naroda.

Isus nas i danas izvlači iz naše obezglavljenosti kada se stavlja na čelo Božjega

naroda i očekuje da taj isti narod odlučno krene za njim imajući u njemu svoje

duhovno uporište. I kao što je nekada razdvojio političke težnje od duhovnog

dara, tako čini i danas kada i vjernici radije teže zemaljskim ostvarenjima nego

da se potrude oko milosnog napretka. No Isus je više nego jasan. On nas ne vodi

u društvene borbe i sukobe, u političke borbe i ratove, već nas poziva da ga uz-

memo za kralja svoje duše, za jamca svojih vrednota, za vođu kreposna života.

Tada će stanje u društvu i narodu krenuti na bolje kada budemo i sami posvećeni

da s Isusom pobjeđujemo laž i zlo, smrt i mržnju, nemir i grijeh.

Ne bojmo se stoga danas stati iza Isusa koji nas kao vječni kralj vodi. On staje na

čelo jer nam prethodi u svakom duhovnom boju, a svojim neumrlim životom ja-

mac je naše pobjede. Hodimo za njim i upijajmo otajstva njegova života koja sla-

vimo ove svete dane, kako bismo osjetili snagu i milost koju nam je svojim hodom

pred nama zajamčio. Dopustimo mu da bude na čelu i našega naroda kao kralj

koji ne oduzima nikome njegove zemaljske vlasti, već kao vođa koji nam ukazuje

da bez duhovne slobode i izgradnje nema pomaka ni dobrobiti cijeloga naroda.

Jer vječni mir naroda gradi se u dušama onih koji primaju Isusa i odvažno hode

za njim. Dok mu kličemo i pozdravljamo ga što je došao među nas, ne zabora-

vimo ga slijediti jer ako sebi i svome narodu želimo dobrobit, ne možemo ga os-

taviti sama, već trebamo zdušno koračati s njim i za njim, raspolažući se živjeti

prema njegovim kraljevskim naputcima. Stanimo u njegovu kraljevsku povorku

jer će nas on dovesti do vječnosti.



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: u procesiji s grančicama: Mk 11,1-10 (ili: Iv 12,12-16); u

misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Mk 14,1 – 15,47

oznati su vam oni koji su u društvu uvijek glasni, dok govore o svojim kva-

litetama i sposobnostima, počevši od toga kako najbolje razumiju druš-

tvene i političke odnose u zemlji, pa do toga da su najbolji stručnjaci u Sla-

voniji za fiš-paprikaš. Najjači, najbolji, najpametniji. Izgleda da je apostol Petar

bio jedan od takvih. Pravo mu je ime bilo Šimun, ali ga je Isus nazvao aramejski

Kefas, u grčkom Petros – Petar, što znači Stijena. Ona Stijena na kojoj je Isus nam-

jeravao sagraditi svoju Crkvu. I onda, na posljednjoj večeri, Isus naviješta da će

se svi o njega sablazniti i pobjeći. Nato Petar samouvjereno kaže: „Ako se i svi

P





sablazne, ja neću!“ Isus mu, ne bez gorčine, uzvraća: „Zaista, kažem ti, baš ti, da-

nas, ove noći, prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.“ Znamo:

tako se i dogodilo.

Upravo tako. Koliko god mi bili čestiti i dosljedni, ne možemo nikad znati kako

ćemo se ponašati u nekoj teškoj situaciji, ne možemo nikada za same sebe staviti

ruku u vatru. Slabi smo ljudi. Zato vjernici s puno povjerenja mole: „i ne uvedi nas

u napast“, odnosno, „ne dopusti da nas napast nadjača“.

Drugo je, rekao bih, još važnije. Za Petra je upravo to njegovo zatajenje u odre-

đenom smislu bilo korisno. On je bio apostolski prvak. On je bio Stijena. On je

bio jedan od prvih pozvanih učenika. On je zbog Gospodina sve ostavio. Svjestan

svega toga, Petar se mogao lako uzoholiti, mogao je u vlastitim očima silno pora-

sti. Pa on je prvak, baš kao što neke naše umišljene veličine znaju reći: „Znaš li ti,

tko sam ja?“ Međutim, kad bi god Petar došao u napast da podigne nos, zakuku-

rikao bi neki pijetao i spustio Petra na zemlju…

Svatko bi od nas itekako rado obrisao neku neslavnu epizodu iz vlastitog života.

Imamo stvari o kojima ne bismo htjeli da se govori. Kojiput samima sebi teško

praštamo grijehe svoje mladosti. A evo, možda Bog to dopušta baš zbog toga da

nas spusti na zemlju ili možda zbog toga da imamo razumijevanja za ludosti vla-

stite djece, za promašaje drugih ljudi. Isus nije odbacio Petra. Petar zbog svoga

grijeha nije pao u očaj. Upravo tako. Velik je onaj čovjek koji nakon pada ustane

te iz tog pada nešto dobro nauči. Ako je tako bilo s Petrom, Stijenom, zašto ne

bismo i mi tako gledali vlastiti život?

Čitanje Poslanice svetoga Pavla

apostola Filipljanima

Krist Isus, trajni lik Božji,

nije se kao plijena držao svoje jednakosti

s Bogom,

nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik

sluge, postavši ljudima sličan;

obličjem čovjeku nalik,

ponizi sam sebe, poslušan do smrti,

smrti na križu.

Zato Bog njega preuzvisi

i darova mu ime,

ime nad svakim imenom,

da se na ime Isusovo prigne svako ko-

ljeno

nebesnikā, zemnikā i podzemnikā.

I svaki će jezik priznati:

»Isus Krist jest Gospodin!« –

na slavu Boga Oca.

Riječ je Gospodnja



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Iz 42, 1-7; Ps 27, 1-3.13-14; Iv 12, 1-11

amislimo ovaj prizor. Isus je bio uskrisio od mrtvih Lazara koji je bio mrtav

četiri dana. Lazar i njegove sestre Marta i Marija prirede mu svečanu

večeru. Možemo li zamisliti kako je svečana, i ganutljivo radosna bila ta

večera. Isus i Lazar zajedno za večerom. Marta je nadmašila sebe u pripremi

večere i u posluživanju. I onda dolazi Marija i što čini? Poslušajmo:

Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu

noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato

reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati:

“Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?”

To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše

Z




kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato

Isus odvrati: “Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate

uvijek uza se, a mene nemate uvijek.”

Dragocjena je pomast koštala tri stotine denara. To je bila godišnja plaća jednog

nadničara! Silna vrijednost! Kad Juda – iz sebičnih razloga – prigovara, Isus veli da

je ona to dobro učinila za dan njegova ukopa. Konačno, siromaha će oni imati

uvijek, a Isusa ne. Kad bismo raspravljali je li Marija trebala sasuti baš svu tu po-

mast, ne bismo se mogli baš lako dogovoriti. Pa o čemu se onda radi?

Marija je znala da nema načina da Isusu uzvrati ono što je on učinio. Ljudski život

nema cijene, a Lazar je sada živ među njima. U svojoj zahvalnoj ljubavi, Marija je

uzela ono najvrednije što je imala – pomast. Ipak sredstva za uljepšavanje, uvje-

tno rečeno, kozmetika, za jednu su ženu posebno važna. Dakle, Marija uzima naj-

vrednije što ima i to u potpunosti poklanja Isusu. Ljubav je mjerilo svih stvari. To

se ne može uvijek razumski objasniti. Iz ljubavi ću učiniti ono što po sebi nikad

ne bih, pomoći ću nekome koji to možda uopće ne zaslužuje, žrtvovat ću nešto

što mi je nekoć bilo veoma važno… Ne možemo u svom ljudskom i kršćanskom

životu baš sve logički objasniti. Niti sve izmjeriti, niti sve izvagati, niti sve naplatiti.

Jedanput je Augustin rekao: Ljubi i čini što hoćeš. Matej opis ove zgode završava

ovim Isusovim riječima na račun Lazarove sestre Marije:

“Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po

svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.”

I mi smo to danas učinili. Zaslužila je. Neka nam bude na poticaj, radost i pouku.

Čitanje svetog evanđelja po Ivanu

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Beta-

niju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio

od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru.

Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan

od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme

libru prave dragocjene narodne pomasti,

pomaže Isusu noge i otare ih svojom ko-

som. I sva se kuća napuni mirisom poma-

sti.

Nato reče Juda Iškariotski, jedan od nje-

govih učenika, onaj koji ga je imao izdati:

»Zašto se ta pomast nije prodala za trista

denara i razdala siromasima?« To ne reče

zbog toga što mu bijaše do siromaha,

nego što bijaše kradljivac: kako je imao

kesu, kradom je uzimao što se u nju stav-

ljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to

izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe i-

mate uvijek uza se, a mene nemate uvi-

jek!«

Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus

ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa

već i zato da vide Lazara kojega on bijaše

uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički

odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega

mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.

Riječ je Gospodnja



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Iz 42, 1-7; Ps 27, 1-3.13-14; Iv 12, 1-11

anašnje nam evanđelje donosi jedinstvenu zgodu, punu dubokih ljudskih

osjećaja. Isus je svoga prijatelja Lazara uskrisio od mrtvih i to četvrti dan

nakon njegove smrti. Uopće ne možemo zamisliti radost njegovih sestara

Marte i Marije, kao i radost Lazarovih prijatelja, jer Lazar je, očito, bio čestit i omi-

ljen čovjek. Najmanje što su zahvalne sestre mogle učiniti bilo je da Isusu prirede

svečanu večeru. Evo kako to opisuje Ivan u današnjem evanđelju:

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus

uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar

bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave

D




dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom ko-

som. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.

Prekrasna gesta. Ono što je Isus učinio za Lazara, u ljudskim mjerilima nema ci-

jene. Ta, vratio ga je u život, njega, koji je četiri dana bio mrtav! Marta je posluži-

vala, a Marija je uzela najdragocjenije što je imala u kući: libru dragocjene nar-

dove pomasti i pomazala Isusu noge. Izvanredna gesta. Ta je pomast, naime, vri-

jedila kao godišnja plaća jednog nadničara. I svi su bili radosni i razdragani: Lazar

što je živ, njegovi prijatelji što ga opet imaju u svome društvu, a Lazarove sestre,

što su večerom i dragocjenom pomasti mogle pokazati svoju zahvalnost. Kona-

čno, i Isus je dopustio da mu na taj način zahvale. No onda se začuo neobičan

glas. Pripovijeda dalje Ivan:

Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao

izdati: “Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siroma-

sima?”

Evo čovjeka za kojeg se čini da su mu važna neka pravila i načela, a ne čovjek u

svojim osjećajima i u svojoj ljubavi. Judi smeta ono što on smatra Marijinom rasi-

pnošću, odnosno, običnim ženskim prenemaganjem. Jer, Judi je, kako veli, stalo

do siromaha. Isus nije oštar u svome odgovoru. Veli jednostavno:

“Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza

se, a mene nemate uvijek.”

Po drugi put ustaje Isus u obranu Marije. Prvi put ju je branio od njezine sestre

Marte koja joj je bila prigovorila što je slušala Isusove riječi, a nije njoj pomagala

u posluživanju. Isus je tada rekao da je Marije izabrala bolji dio, baš kao što je

drugom prilikom rekao da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što

izlazi iz Božjih usta. Nije život uvijek tako jednostavan. U ovom slučaju nitko ne

niječe potrebu skrbi za siromahe, ali je isto tako važna i zahvalnost. Ljubav je ta

koja diktira naše postupke. Zato je smiješno, a koji put i zločesto kada se Crkvi

prigovara da na primjer gradi crkve ili kupuje skupocjeno crkveno posuđe, umje-

sto da se brine za siromahe.

Ivan evanđelist nije tako obziran prema Judi kao što je to bio Isus. Nakon što je

naveo Judin prigovor, Ivan zaključuje:

To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše

kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.

Doista, ponajčešće je to upravo tako. Upravo lopov rado viče “Drž’te lopova!” U-

pravo oni koji npr. ne poštuju prava nerođenih, silno se jako zalažu za ženska



prava… A mi bismo htjeli nasljedovati Mariju, a ne Judu. Mi ovih dana želimo činiti

ne samo ono što je očigledno naša dužnost. Želimo, poput Marije, učiniti i nešto

više, nešto, recimo tako, “ludo”. Uključimo samo svoju maštu. Kakvo lijepo izne-

nađenje možemo učiniti za Uskrs nekome tko to ne očekuje ili na način kako to

on ne očekuje? Možda možemo učiniti nešto neuobičajeno, nešto što je dar srca

i prostodušne dobrote, nešto što je izraz Božje ljubavi koja je razlivena u srcima

našim. A ljubav je, kao što znamo, mjerilo svih stvari.

Čitanje knjige proroka Izaije

Evo Sluge mojeg koga podupirem,

mog izabranika, miljenika duše moje!

Na njega sam svoga Duha izlio:

on će donijet pravo narodima;

vikati neće, neće bučiti,

glas mu se neće čut po trgovima;

trske napuknute prelomiti neće,

stijenja što tek tinja neće ugasiti;

po istini on će donijet pravo,

neće sustat niti smalaksati,

dok na zemlji ne uspostavi pravo.

Otoci žude za naukom njegovim.

Ovako govori Gospodin, Bog,

koji stvori i razastrije nebesa,

koji rasprostrije zemlju i njeno raslinje,

koji dade dah narodu na njoj,

i dah bićima što njome hode.

Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah,

čvrsto za ruku te uzeh;

oblikovah te i postavih

za Savez narodu, za svjetlost pucima,

da otvoriš oči slijepima,

da izvedeš sužnja iz zatvora,

iz tamnice one što žive u tami.

Riječ je Gospodnja



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Iz 49, 1-6; Ps 71, 1-6b.15ab.17; Iv 13, 21-33.36-38

eke dijelove Svetoga pisma nikada nećemo do kraja razumjeti. Bolje

rečeno, Gospodin nam daje da ih u određenom trenutku razumijemo o-

nako kako je za nas u tome trenutku najbolje. Uostalom, tko kaže da mi

trebamo i možemo do kraja razumjeti Božju riječ? Ne zastajemo li mi u svojoj

vjeri toliko puno pred otajstvom? Tako danas čujemo jednu teško razumljivu riječ

koju Isus govori Judi Iškariotskom. Na Posljednjoj večeri Isus potresen u duhu

veli: “Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!” Kada su se učenici

zaprepašteno pitali tko bi to mogao biti, a Ivan se na Petrov mig usudio pitati

N




Isusa tko je to, Isus veli da je to onaj kome dadne zalogaj. Evanđelje zatim doslo-

vno izvješćuje:

Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalo-

gaja uđe u nj Sotona. Nato mu Isus reče: “Što činiš, učini brzo!”

Eto, to je ta riječ. “Što činiš, čini brzo!” Tko to može razumjeti? Zar to Isus tjera

Judu u grijeh? Kako mu može reći da brzo čini ono zlo koje je naumio? Pa onda,

idemo li dalje, zar stvarno Isus nije mogao iznaći neki način da Judu spasi od tak-

vog bezumnog čina?

Stojimo pred tajnom. I to je otajstvo naše vjere. U određenoj mjeri, možemo, na-

ravno, razabrati što nam Gospodin tim svojim postupkom poručuje, ali u odre-

đenoj će mjeri to ostati vječita tajna, tajna Božjega djelovanja, tajna pred kojom

se samo možemo smjerno pokloniti. Isus, dakle, veli Judi: “Što činiš, čini brzo!”

Već dulje me obuzima ova rečenica i već dulje vremena o njoj razmišljam. Dopu-

stite, stoga, da s vama podijelim razmišljanje nad njom.

Prvo, Bog nikoga ne prisiljava. Bog zove, Bog poziva, Bog nutka, prekorava, širi

svoje ruke i otvara svoje srce čovjeku. Ali mu ne čini nasilja. Jer kad bi Bog čovjeka

na nešto prisiljavao, onda bi mu oduzeo ono bitno što čovjeka čini čovjekom, a

to je sloboda. A sloboda onda nosi i rizik da bude uporabljena na loš način. A nas

ljude to nekada tako teško pogađa. Evo, kako li se osjeća roditelj kad je uvjeren

da svome djetetu od srca čini i daje sve za što vjeruje da dobar roditelj treba činiti,

a u isto vrijeme vidi da njegovo dijete ide lošim putem? Kako razumjeti to da ro-

ditelj daje sve od srca, a njegovo dijete zanemaruje školu, odaje se neradu, alko-

holu, drogi? U takvim slučajevima roditelji znadu pasti u tešku depresiju pitajući

se u čemu su pogriješili da je njihovo dijete tako loše krenulo. Rekli bismo, kao

roditelji sigurno da su griješili i da griješe, ali da to ne mora nužno biti uzrok lošeg

puta njihove djece. Jer, ako je sve do roditelja, u čemu je to pogriješio Isus da je

Juda učinio ono što je učinio? Doista, ne trebamo se opterećivati nekom svojom

odgovornošću preko mjere. Odgovorni jesmo, grešni jesmo, ali ne ovisi sve o

nama. Zato je koji put izuzetno teško prihvatiti neuspjeh i nesreću.

Drugo, kada je u pitanju Juda i njegov usud, tko kaže da je Juda nužno završio na

dnu pakla? Tko to zna i tko to može reći? Tko je do kraja dokučio naume i putove

Gospodnje? Tako onda i mi u našim najtežim iskušenjima nikada ne trebamo

zdvajati. Činili smo ludosti, griješili smo, oko nas se događaju i nevolje i nesreće,

pa ipak, unatoč svemu vjerujemo i želimo vjerovati da je Bog u svemu i iznad

svega, da je njegova ljubav i svemoćna i sveobuhvatna. Kao što se ne trebamo

tjeskobno brinuti za jelo i piće, ne trebamo se tjeskobno brinuti za ostvarenje

Božjeg plana spasenja za svakoga čovjeka. Naglasak je na tome da se ne trebamo

tjeskobno brinuti. Jer, konačno, evanđelje koje uporno propovijedamo, radosna

je vijest spasenja.



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Iz 49, 1-6; Ps 71, 1-6b.15ab.17; Iv 13, 21-33.36-38

sus je nama u svemu jednak, osim u grijehu. On je osjećao, kao što mi ljudi

osjećamo, radovao se i žalostio, strepio i bio žalostan. Evo kako danas Ivan

opisuje jednu zgodu prepunu osjećaja.

Usred večere, dok je govorio opisuje Ivan: “Potresen u duhu Isus posvjedoči: ‘Za-

ista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!'” Potresen u duhu, veli Ivan.

To je najdublji osjećaj koji čovjek može imati. Što se zbiva. Isus je svjestan da će

ga izdati jedan od njegovih najbližih. Zna Isus da mora ići tamo gdje mu je odre-

đeno, ali je duboko u duhu potresen kad vidi kako Juda ide u propast. Zbog Jude

je potresen u duhu, ne zbog sebe. Tako nas ljubi Isus.

I




Hoćete li pomisliti da pretjerujem, ako ovu Ivanovu misao ovako dalje razvijam:

▪ Kad iznevjerim svoga brata ili sestru, Isus je potresen u duhu.

▪ Kada trčim za materijalnim dobrima zanemarujući nebeska, Isus je po-

tresen u duhu.

▪ Kad dopuštam da me obuzimaju ružne misli: zavist, ljubomora, oho-

lost, Isus je potresen u duhu.

▪ Kada ne činim dobro koje mogu, a činim zlo koje i mogu i trebam iz-

bjeći, Isus je potresen u duhu.

Potresen u duhu zbog mene. Jer se ja izobličujem, jer u meni blijedi Božji lik, jer

ja od sebe činim čudovište, jer sam ja onda duboko nesretan. Isusu je to žao. On

je potresen kad vidi kako se mučim i patim u svome zlu, kad vidi kako tonem.

Isusu je stalo do mene. Isus me želi podići od mojih slabosti. Želi da me ne obu-

zme blještavilo onih trideset srebrnjaka. Izvan Boga je tuga. Daleko od Isusa je

praznina. Juda je bio otišao van, “a bila je noć”, veli Ivan. Drugi su učenici ostali.

Pa ako su se na trenutak i razbježali, ipak su tražili Isusa. Zato su i dočekali zoru

uskrsnuća, zato su i dočekali ohrabrujuću vatru Duha Svetoga. Mi tražimo Isusa.

I ni za što ga na svijetu ne želimo mijenjati. Zato će i nas na poseban način obra-

dovati svjetlo Uskrsa koje nam je već pred vratima.


U ono vrijeme: Isus, sjedeći sa svojim

učenicima za stolom, potresen u duhu

posvjedoči: »Zaista, zaista, kažem vam:

jedan će me od vas izdati!«

Učenici se zgledahu među sobom u ne-

doumici o kome to govori. A jedan od nje-

govih učenika — onaj kojega je Isus ljubio

— bijaše za stolom Isusu do krila. Šimun

Petar dade mu znak i reče: »Pitaj tko je

taj o kome govori.« Ovaj se privine Isusu

uz prsa i upita: »Gospodine, tko je taj?«

Isus odgovori: »Onaj je kome ja dadnem

umočen zalogaj.« Tada umoči zalogaj,

uze ga i dade Judi, Šimuna Iškariotskoga.

Nakon zalogaja uđe u nj Sotona.

Nato mu Isus reče: »Što činiš, učini

brzo!« Nijedan od sustolnika nije razumio

zašto mu je to rekao. Budući da je Juda

imao kesu, neki su mislili da mu je Isus re-

kao: »Kupi što nam treba za blagdan!« —

ili neka poda nešto siromasima. On dakle

uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć.

Pošto Juda iziđe, reče Isus: »Sada je pro-

slavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u

njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i

njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će

ga proslaviti! Dječice, još sam malo s

vama. Tražit ćete me, ali kao što rekoh Ži-

dovima, kažem sada i vama: kamo ja od-

lazim, vi ne možete doći.«

Kaže mu Šimun Petar: »Gospodine,

kamo to odlaziš?« Isus mu odgovori:

»Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći

za mnom. No poći ćeš poslije.« Nato će

mu Petar: »Gospodine, a zašto sada ne

bih mogao poći za tobom? Život ću svoj

položiti za tebe!« Odgovori Isus: »Život

ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista,

kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me

triput ne zatajiš.«

Riječ je Gospodnja



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Iz 50, 4-9a; Ps 69, 8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26, 14-25

danas nam evanđelje donosi izviješće u Judi. Mnogi su pokušali proniknuti u

dušu toga čovjeka. Što li se s njim zbilo? Teško je vjerovati da je taj čovjek od

samih početaka bio proračunat, zao i zlonamjeran. Pokušajmo se i mi danas –

za našu duhovnu izgradnju – zamisliti nad tim čovjekom i nad onim što ga je do-

velo do izdaje.

Poznato nam je da je sav narod iščekivao Mesiju kao ovozemnog spasitelja koji

će obnoviti Izraelsko kraljevstvo, od Jeruzalema učiniti središte svijeta i sav svijet

prinuditi da prizna da je Gospodin jedini Bog, a Židovi njegov izabrani narod. I

apostoli su o tome maštali. Nije li mati apostola Ivana i Jakova zatražila da u tak-

vom kraljevstvu njezini sinovi budu Isusu zdesna i s lijeva? Nisu li učenici rado i

I




često među sobom raspravljali tko je od njih najveći, baš kao što se vodstvo

stranke koja je pobijedila na izborima spori i prepire tko će zauzeti koje ministar-

sko mjesto? Tako su i oni učenici iz Emausa rekli kako su se nadali da će Isus

obnoviti izraelsko kraljevstvo. A nakon Isusova uskrsnuća, učenici su ga upitali:

“Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?”

U svemu tome Juda nije bio izuzetak. Nadao se i on, naravno, da će u budućem

kraljevstvu biti nešto kao ministar financija, budući da mu je već tada bio povje-

ren njihov zajednički novac. Činilo se da je za Judu sve krenulo kako treba. Isus je

navješćivao Božje kraljevstvo i činio čudesa. Kako veli evanđelje, Isus je narod

poučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci koji tek razlažu ono što

je već napisano. Evanđelje izvješćuje kako je narod visio o Isusovoj riječi. Čak su

ga htjeli i zakraljiti nakon što je umnožio kruhove i ribe. Međutim, vrijeme je pro-

lazilo, a Isus nikako da se okoristi svojim velikim ugledom i moći tako da bi počeo

politički organizirati narod i raditi na osnutku ovozemnog izraelskog kraljevstva.

Vrijeme je prolazilo, a od kraljevstva i podjele ministarskim mjesta – ništa!

I onda, čini se, kad je Juda vidio da ništa neće biti od izraelskog kraljevstva, to jest

kad je zaključio da je uludo protratio s Isusom tri godine života, odlučio je unovčiti

ono što se unovčiti da: odlučio je izdati Isusa za novac. Ionako, mislio je, Židovi

Isusu neće moći ništa učiniti jer, s jedne strane, narod je Isusa veličao (a protiv

naroda se ne može), a s druge strane, jedini pravi sudac u Palestini je bio Rimlja-

nin Poncije Pilat, kojega nipošto nisu zanimale židovske vjerske razmirice. Juda

je, dakle, kao pravi poslovni čovjek bio uvjeren da će od Židova izvući novac, a da

u isto vrijeme Isus neće bitno naškoditi.

A, znamo, prevario se. Židovi su ipak uspjeli u nakani da Isus bude osuđen na

smrt. I još se u jednome Juda prevario, a to je bilo bitno. Naime, apostoli koji su

u strahu napustili Isusa, pokajali su se i vratili su se. Nadalje, ostali su apostoli

dopustili da ih Duh Sveti prosvijetli pa da onda shvate da nije Božja nakana bila

stvarati politička kraljevstva, nego u Kristu ostvariti spasenje svakoga čovjeka koji

mu se otvori, odnosno da je Božja nakana bila da se njegovo kraljevstvo ostvari

u srcu svakoga čovjeka.

I mi smo tu. Imamo svoja razmišljanja i svoje planove o vlastitom životu, o životu

članova moje obitelji, o Crkvi, o svijetu. Pa kada ne ide prema našim planovima,

onda stavljamo u pitanje i evanđelje i Boga i Crkvu. Ili nam se događa da, poput

Jude, biramo ono što nam se u Isusovu nastupu sviđa i što nam se ne sviđa. Ili

smo oduševljeni Isusom dok nam se čini da ide dobro, a kad se spomene križ,

nevolja i patnja, onda Isusa baš i ne želimo slijediti.

Isusov put je jasan. Valja nam slijediti Božju volju u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti.

Isus je ostao vjeran unatoč strahoti križa, unatoč smrti. Umjesto da bude velik u

ljudskim očima, Isus je onaj miljenik Božji o kojem govori današnje prvo čitanje:



Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu

čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.

Upravo zbog toga Nebeski ga je Otac uskrisio od mrtvih i postavio Glavarom

svega. To je i naš put. S Kristom trpjeti, da bismo s njime bili i proslavljeni.

Čitanje svetog evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Jedan od dvanaestorice,

zvani Juda Iškariotski, pođe glavarima

svećeničkim i reče: »Što ćete mi dati i ja

ću vam ga predati.« A oni mu odmjeriše

trideset srebrnika. Otada je tražio priliku

da ga preda.

Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristu-

piše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš

da ti pripravimo te blaguješ pashu?« On

reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite

mu: 'Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod

tebe slavim pashu sa svojim učenicima.'«

I učine učenici kako im naredi Isus i pri-

prave pashu.

Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaes-

toricom. I dok su blagovali, reče: »Zaista,

kažem vam, jedan će me od vas izdati.«

Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za dru-

gim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?«

On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom

ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čo-

vječji, istina, odlazi kako je o njemu pi-

sano, ali jao čovjeku onomu koji predaje

Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje

bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik,

prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?«

Reče mu: »Ti kaza.«

Riječ je Gospodnja


Gospodin Bog dade mi jezik vješt

da znam riječju krijepiti umorne.

Svako jutro on mi uho budi

da ga slušani kao učenici.

Gospodin Bog uho mi otvori:

ja se ne protivih niti uzmicah.

Leđa podmetnuh onima što me udarahu,

a obraze onima što mi bradu čupahu,

i lica svojeg ne zaklonih

od pogrda ni od pljuvanja.

Gospodin Bog mi pomaže,

zato se neću smesti.

Zato učinih svoj obraz ko kremen

i znam da se neću postidjeti.

Blizu je onaj koji mi pravo daje.

Tko će na sud sa mnom?

Nek se suoči sa mnom!

Tko je protivnik moj u parnici?

Nek mi se približi!

Gle, Gospodin Bog mi pomaže,

tko će me osuditi?

Riječ je Gospodnja



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Iz 50, 4-9a; Ps 69, 8-10.21bc-22.31.33-34; Mt 26, 14-25

atej ovako opisuje Judinu izdaju:

Tada jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pođe glavarima

svećeničkim i reče: “Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.” A oni mu

odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda.

Svi ćemo se složiti kako je bijedna svota koju je Juda zaradio i kako je u bescjenje

prodao blago koje je imao. Biti jedan od Dvanaestorice i to prokockati za svotu

koju je kasnije ionako bacio pred noge tih istih svećenika! Znademo kako je zavr-

šio. Duboko razočaran, odrekao se tog novca i otišao se objesiti.

M




Nije ga taj novac usrećio. Baš naprotiv.

No, lako je biti general poslije bitke.

Što nam ova zgoda govori. Jednostavno ovo: kada čovjek čini zlo da bi došao do

nekog užitka do neke zarade, do nekog zadovoljstva, uvijek je tu u pitanju nešto

tako bijedno, nešto maleno, nešto što to istog čovjeka ne ispunja. Naravno, može

se dogoditi da čovjek na nepošten način dođe do veoma mnogo novaca, do ve-

oma visokog položaja, do ugleda i popularnosti među ljudima, međutim, kada se

takav čovjek nađe sam u sobi pred ogledalom, je li stvarno sretan? Smatra li on

uistinu da se isplatilo za taj prljavi dobitak od ne znam koliko novaca izdati prija-

telja, prevariti čovjeka, opoganiti vlastito biće?

Nikad čovjek nije sretan kad čini zlo.

Uvijek mu prisjedne ono što mu u prvi mah napasnik prikazuje kao dobitak. Baš

kao što su prvi ljudi mislili da će postati kao bogovi, a zapravo su se unesrećili s

gorkim okusom u ustima.

Juda je dobio trideset srebrnjaka.

I mi dobivamo neka svoja sitnija ili krupnija zadovoljstva. I onda ubrzo shvatimo

da taj dobitak i nije dobitak, da ta radost i nije radost. Osjećamo kako nas ti sre-

brnjaci opterećuju i kako bismo ih najradije bacili.

Prisjetimo se. Veli psalmist:

Samo je u Bogu mir, dušo moja,

samo je u njemu spasenje.

Samo on je moja hrid i spasenje,

utvrda moja: neću se pokolebati.

Neka nas Gospodin ispuni razboritošću da vidimo što je dobro. Neka nas ispuni

hrabrošću da tražimo dobro i samo dobro. Jer to je ono što naše srce ispunja

dubokim mirom, mirom koji samo od Boga proizlazi.



IVAN BODROŽIĆ

Čitanja: Izl 12, 1-8.11-14; Ps 116, 12-13.15.16b-18; 1Kor 11, 23-26; Iv 13, 1-15

ni koji običavaju praviti gozbe znaju kako je to odgovoran posao koji zah-

tijeva mnogo truda. Najprije treba pribaviti sve što je potrebno, pa zatim

pripraviti i postaviti jela na stol. Uz toliko posla može se dogoditi da se

zaboravi pravi smisao i cilj okupljanja, to jest onaj pravi povod radi kojega su uz-

vanici okupili. A kad zaborave ili ne misle na pravi povod, onda je moguće da

zaborave i na sebe, to jest da uzvanici dođu neprikladno pripremljeni za događaj

zajedništva koje se kruni obiteljskim stolom i blagovanjem. Opasnost toga je

onda da se slavlje pretvori samo u jelo i piće, umjesto da bude istinsko zajedniš-

tvo u kojem je blagoslov i bogatstvo imati osobe koje te mogu svojom prisutno-

šću i obiljem duše razveseliti i obdariti.

O




Nešto slično se događalo i vezano uz pashalnu večeru koju je Isus namjeravao

blagovati sa svojim učenicima u Jeruzalemu. Naime, znamo kako su ga učenici

pitali: Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu? Na neki način oni su se os-

jećali odgovornima za onaj materijalni to jest tehnički dio priprava, što im je Isus

i prepustio, što su oni i napravili. No pripraviti pashu nije bilo moguće ni dostatno

ako sebe ne priprave za taj događaj i obred. A oni su to uzeli zdravo za gotovo,

vjerojatno kao jednu formalnost u kojoj su htjeli sudjelovati vjerojatno s religioz-

nim uvjerenjem i osjećajima, ali to sve skupa bi prošlo kao još jedno od slavlja u

nizu koje ne donosi nešto novoga ni sadržajnijega. Kako se to ne bi dogodilo, za

to se pobrinuo Isus koji je za njih pripremio iznenađenje. Iznenadio ih je utoliko

što je, kako čitamo u Ivanovu Evanđelju, ustao od večere i počeo im prati noge i

otirati ubrusom kojim je bio opasan. Tim činom je htio njima pokazati kako je

neophodno da se užive u događaj koji slijedi i u dar koji im priprema, to jest za

koji ih je pripremao tijekom tri godine provedene zajedno.

No ni ovaj događaj nije prošao bez spora, jer je Petar odbio Isusovu gestu. Petar

se pobunio i nije prihvatio da Isus to čini, te ga je zato Isus i upozorio da ne može

imati dijela s njime ako ne dopusti da mu opere noge: Ako te ne operem, nećeš

imati dijela sa mnom. Isus mu je dao do znanja kako se za puno zajedništvo pret-

postavlja čistoća duše i spremnost služenja. Bez takvog zajedništva i njihovo pas-

halno blagovanje bi bilo prazno i promašeno, jer nije smisao samo obaviti neki

obred, već doživjeti zajedništvo i uvećati ljubav. Zato Isus ne popušta pred nečim

što se Petru činilo logičnijim, nego od Petra očekuje ponizan i poslušan stav. Isus

je bolje od njega znao što želi postići, to jest što je sama bit blagovanja, te je Petru

to jasno predočio i nije podlegao pred njegovim površnim argumentima, ma

kako djelovali privlačno.

U sličnoj smo situaciji i mi danas, samo na drugi način. Naime, kao što Petar u

prvi mah nije prihvatio Isusovu odluku da im opere noge, tako i danas mnogi bez

poniznosti i pravoga uvida u stanje u društvu, koriste prigodu izraziti svoje nesla-

ganje s poglavarima Crkve. Štoviše, ima onih koji se pri tome bune i protestiraju,

kao da žele biti vjerniji vjernici od poglavara Crkve, kao što je Petar u onaj mah

htio biti veći učitelj od Isusa kad je odbio prihvatiti pranje nogu. Kao što je Petar

mislio da bolje zna što Isusu priliči, tako i danas mnogi bez ikakve odgovornosti

prosuđuju i osuđuju, umjesto da strpljivo mole i nastoje čistiti svoj duh kako bi

doista mogli biti u miru, što je preduvjet istinskog zajedništva s Isusom. Jer ako

je Crkva našega vremena odustala od slavlja i okupljanja vjernika, učinila je to u

poniznosti, zatomivši sebe u ovom vremenu epidemije, kao što je i Isus morao

zatomiti sebe i svoju božansku veličinu spuštajući se do poda u poniznosti kako

bi učenicima oprao noge. I kao što je Isus pošao služiti najugroženijima da ih o-

čisti od grijeha, tako je i sama Crkva, vođena istim motivima, htjela izići ususret

onoj najugroženijoj populaciji kako bi je zaštitila.

I sami smo u tom duhu pozvani najprije otkloniti iz sebe svaki razdor, neprijatelj-

stvo, nečistoću, razmirice i neslogu unutar nas, jer za blagovanje euharistije se



hoće pročišćeno srce i združeno s Isusom. Štoviše, u nedostatku slavljenja, ostaje

ovo što je neophodno: Isusov čin poniznosti pranja nogu učenicima je i nama

poticaj da se i sami ponizimo i u poniznosti prihvatimo živjeti za dobro drugih, jer

nam je Isus dao primjer. A budemo li takvoga složnoga duha, onda ćemo osjetiti

Isusovu živu prisutnost među nama i tada ćemo znati da unatoč svemu imamo

udjela u njemu kao istinska braća i subaštinici. A u protivnom, da nam se omo-

gući i ne znam koliko svečanih slavljenja svete mise, ako je u nama razdor i me-

đusobno trvenje, pa čak i gotovo neprijateljstvo, onda je uopće upitno možemo

li Isusa primiti na plodonosan način za duhovnu korist i vječno spasenje. Ako nam

je euharistija samo predmet potkusurivanja i svađa, onda sigurno nečiste duše

pristupamo Isusu i nemamo zajedništva u njegovoj milosti.

Nastojmo stoga i u ovim delikatnim vremenima uskladiti svoj duh s Isusom, što

će nam odmah donijeti u duši plodove mira i bratskoga zajedništva. Ponizno raz-

mišljajmo, trpimo i rastimo s Kristom po primjeru svetih Apostola koje je Isus

svojim primjerom pozvao na poniznost. Živimo po uzoru na svece koji su sve što

su imali reći izgovarali u Kristovoj prisutnosti, pa ćemo biti donositelji Isusove

blizine i zajedništva u naša srca, naše obitelji i sredinu. Ako nam je stalo do Krista

i do njegova otajstvenoga Tijela, onda ćemo izgrađivati svojim stavom i ponizno-

šću i otajstveno tijelo Crkve, njegove Zaručnice. A ona živi od onih koji znaju s

drugima suosjećati, patiti, trpjeti i težiti prema pravoj čistoći bića, nakon čega nas

Gospodin sigurno neće zaobići, već će on doći sjesti za naš stol i dati nam da

imamo dijela s njime ne samo ovdje, već i u vječnosti.


Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao

da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga

svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one

u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom

je đavao već bio ubacio u srce Judi Ši-

muna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je

znao da mu je Otac sve predao u ruke i

da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa

usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i

opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i

počne učenicima prati noge i otirati ih

ubrusom kojim je bio opasan.

Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu:

»Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?«

Odgovori mu Isus: »Što ja činim, ti sada

ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.« Reče mu

Petar: »Nećeš mi prati nogu nikada!«

Isus mu odvrati: »Ako te ne operem, ne-

ćeš imati dijela sa mnom.« Nato će mu Ši-

mun Petar: »Gospodine, onda ne samo

noge, nego i ruke i glavu!« Kaže mu Isus:

»Tko je okupan, ne treba drugo da opere

nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali

ne svi!« Jer znao je tko će ga izdati. Stoga

je i rekao: »Niste svi čisti.«

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine,

opet sjede i reče im: »Razumijete li što

sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i

Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam!

Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama

oprah noge, treba da i vi jedni drugima

perete noge. Primjer sam vam dao da i vi

činite kao što ja vama učinih.«

Riječ je Gospodnja



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Izl 12, 1-8.11-14; Ps 116, 12-13.15.16b-18; 1Kor 11, 23-26; Iv 13, 1-15

eliki četvrtak je dan Isusove posljednje večere, dan kada je Isus ustanovio

euharistiju, dan svećenika. Za Isusa je ta večer bila izuzetno važna. On veli:

“Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.”

Na toj večeri Isus im predaje svoje srce, svu svoju ljubav, sama sebe. Nad kruhom

veli: “Uzmite i jedite – ovo je moje tijelo koje se za vas predaje.” A nad vinom:

“Uzmite i pijte ovo je moja krv koja se za vas prolijeva.” I na koncu veli: “Ovo činite

meni na spomen.” Mogli bismo reći, to je za apostole bila i prva misa i prva pričest

i dan kada su oni postali ovlašteni to isto činiti njemu na spomen. Današnjim

rječnikom rečeno, to je dan kada su oni zaređeni. Najdragocjenije što je Isus i-

mao, sama sebe, svu svoju ljubav, te večeri on stavlja u njihove ruke.

V




A znamo što se dogodilo malo vremena kasnije. Kad je Isus bio uhvaćen, svi su

se razbježali. Petar je čak zatajio svoga Gospodina. Jedini je Ivan ostao uz Isusov

križ. I sve to, rekli bismo, dan nakon ređenja, mlade mise i prve pričesti!

Tko će dokučiti putove Gospodnje? Bog po Kristu svoje blago povjerava u ruke

ljudi koji nisu ni besprijekorni niti uvijek vjerni. I tako je to oduvijek bilo, od apo-

stola, pa do dana današnjega. Službenici oltara, biskupi, svećenici, đakoni, često

u povijesti i nisu baš bili besprijekorni. Nije čudo da se onda, u vrijeme svetoga

Augustina pojavila jedna krivovjerna sljedba, zvana donatisti, koja je zagovarala

nauk da samo besprijekoran svećenik, onaj koji je bez ikakva grijeha može dos-

tojno i valjano slaviti sveta otajstva, kao na primjer krštavati. Augustin se tome

oštro suprotstavio naučavajući da je Bog onaj koji djeluje po sakramentima, kao

vidljivim znacima. Stoga za valjanost krštenja nije odlučujuće kakav je svećenik.

Svećenikova nesavršenost pogađa njega, svećenika, ali krštenje koje on slavi, va-

ljano je.

Dopustite da vam kao svećenik upravo na današnji dan naglasim nešto iz službe

svećenika. Prvo i osnovno, Bog je onaj koji djeluje po našoj službi. Drugo, naža-

lost, nema onoga tko je savršen u svojoj službi i koji bi u potpunosti i vjerno upo-

trebljavao sve darove koje mu Bog povjerava. Svi smo mi grešni, baš kao što Pa-

vao veli: “Samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim.” Svi smo mi tek

grešnici. A danas, eto, znademo susretati dva krajnja stava prema svećenicima.

Neki su vjernici oduševljeni nekim svećenikom do te mjere da im nitko i ništa nije

važnije od njih. Pa onda nije važno što veli biskup ili što veli samo evanđelje. Ono

što kaže i čini takav svećenik prihvaća se kao Sveto pismo. Druga je krajnost da

neke svećenike gledamo kroz njihove pogreške i grijehe i posvema ih odbacu-

jemo, često na račun onih prvih. I tako dopuštamo da nas vode ljudi, odnosno,

tako se postavljamo sucima jedni drugima. A nama je jedini vođa Krist, onaj koji

reče da nikoga na zemlji ne zovemo ni vođom ni ocem. Tko ima uši, neka čuje!

Zato, ako ćete me ispravno razumjeti, Bog djeluje po misi i po sakramentalnom

odrješenju i onoga svećenika kojega mi smatramo osobito duhovnim i vrijednim,

baš kao što Bog djeluje i po službi onoga svećenika za kojega smatramo da manje

vrijedi. Ta nama je jedan Učitelj i Gospodin – Krist Isus, a svi smo mi braća, pos-

lužitelji riječi i Kristovih otajstava.

Što se tiče nas svećenika, trudimo se i trudit ćemo se biti vjerni evanđelju i svome

pozivu. Vas ostale možemo samo zamoliti da se za nas molite i da nas podrža-

vate. Kažete li nam da smo grešni i nedostojni, ništa nam novoga nećete reći. A

budete li za nas molili, kao što i mi molimo za cijelu Crkvu i cijeli svijet, dat će Bog

da i naša služba kao i služba svih Kristovih vjernika Kristovom milošću bude spa-

sonosna za cijeli svijet. Baš kao što je Augustin rekao svojim vjernicima: “Vama

sam biskup – s vama sam kršćanin.”



IVAN BODROŽIĆ

Čitanja: Iz 52, 13 – 53, 12; Ps 31, 2.6.12-13.15-16.17.25; Heb 4, 14-

16; 5, 7-9; Iv 18, 1 – 19, 42

bredi Velikoga petka vraćaju nas svake godine iznova da promišljamo

o događajima onoga petka kad je Gospodin Isus nakon večere sa svo-

jim učenicima bio uhićen, mučen, suđen, razapet i naposljetku umro na

križu. Patnje kroz koje je Isus tada prošao bile su doista neljudske i ne-

pravedne. I upravo zato što ih etiketiramo i osudimo kao nepravedne, imam os-

jećaj da se mi vjernici vrlo lako od njih distanciramo. To jest ne usvajamo njihovu

poruku na način na koji je to Isus htio. Zato nam valja uočiti kako se Isus prema

njima postavio i što je on u svemu tome htio. A dok čitamo i razmišljamo evan-

đeoske tekstove, upada u uči jedna zanimljivost: Isus je za sve unaprijed znao.

Znao je što ga čeka kada dođe “njegov čas” i da će se na njemu ostvariti

O





starozavjetna proročanstva od kojih je najupečatljivije ono proroka Izaije o Sluzi

Jahvinu u kojemu je gotovo do u tančine bilo unaprijed nagoviješteno što će trp-

jeti Božji Mesija. No ono što je najvažnije u svemu tome, on je sve dragovoljno

prihvatio, pa čak i to da umre nečasnom smrću na križu, “među zlikovce ubrojen”,

kako kaže Izaija. Prihvaćajući dragovoljno osudu i križ, muku i smrt, to jest pos-

vemašnje poniženje patnjom i bolima, Isus ipak to ne prihvaća kao nametnutu

nužnost od koje ne može pobjeći, već svjesno i dragovoljno kao Očev plan spa-

senja po kojemu će izvojevati pobjedu.

Na žalost, mi vjernici kao da smo sve više udaljeni od njegova primjera kojim nam

je htio posvjedočiti neprocjenjivu i nezamjenjivu vrijednost dragovoljnih patnji i

križeva u životu. Mi redovito bježimo od toga i planiramo i organiziramo vlastiti

život na bazi uspjeha i zarade, užitka i ugode, a od sebe otklanjamo svaku primi-

sao patnje i križa, a da ne govorimo o umiranju i smrti. Bez obzira što govorili

riječima, u praksi kao da se distanciramo od svega onoga što je Isusu bilo važno,

od svega onoga što je izabrao i dragovoljno prihvatio kao bitnu sastavnicu života.

Križ nam u životu ostaje tek simbol ili suvenir, tradicija ili folklor, a ne životni o-

slonac i snažno oruđe koje nam Bog daje i bez kojega ne možemo uspješno do-

vršiti životnu borbu, bez obzira koliko uspješni bili u očima ljudi i u zemaljskim

ostvarenjima.

Pred nama, dok častimo sveti križ Gospodinov i spominjemo se njegove muke,

treba biti isti naum koji je imao Gospodin u trenutku kad je prihvaćao i podnosio

svoju muku. Neka nam životni plan bude vratiti križ u svoj život. Točnije, staviti

ga u središte života gdje mu je pravo mjesto! Trebamo se prestati distancirati od

križa, jer je to distanciranje od Krista i njegova spasenjskog djela za nas. Dok se

u ovim vremenima govori o društvenom distanciranju kao jedinom načinu borbe

protiv epidemije koronavirusa, možemo to uzeti sebi kao sliku koja nam pokazuje

što mi trebamo činiti. Jer vidimo i u našim razmjerima da u borbi protiv zaraze

ipak moraju postojati ljudi koji se ne mogu distancirati. I to ne samo jedni od

drugih, nego upravo od zaraženih. Naime, liječnik je pozvan biti na raspolaganju

bolesnima i pomoći im da dođu do ozdravljenja. A i bolesnici znaju da se trebaju

distancirati i izolirati od svih samo ne od liječnika. Najvažnija im je stvar u trenu-

tku bolesti uzeti lijek i prihvatiti propisane terapije. Nešto slično je i u duhovnome

životu, čemu nas uči Isus. Da se on distancirao od nas grešnika, tko bi nas onda

izliječio, tko bi naše boli na sebi ponio? Da on nije prihvatio mučenje i osudu križa,

čime bismo se spasili od osude, tko bi nam dao lijek i čijom bismo se mi modri-

com izliječili? Štoviše, da on nije grijehe naše ponio na sebi i da nije za grijehe

naroda svoga na smrt izbijen, tko bi nas izliječio od grijeha? Da se on nije pojavio

kao liječnik koji se ne distancira, već solidarizira s nama, tko bi nas oslobodio od

smrti? Štoviše, da se nije do te mjere s nama solidarizirao da naše slabosti ponese

i naše boli uzme na se, da prihvati biti pogrđen, ponižen i udaren, bismo li uopće

imali liječnika i lijek?



Upravo ova pitanja koja nam naviru dok razmišljamo o otajstvu Velikoga petka,

potiču razmatrati besplodno, to jest razmatrati a da ne usvajamo Isusov primjer

za život. Naprotiv, Isus se nije distancirao od nas, pa očekuje da se ni mi ne dis-

tanciramo od njega, jer o tome ovisi naše spasenje. Ne samo da je u poniznosti

muke i smrti na križu pokazao da nije od nas distanciran, već nam je dao križ kao

oruđe po kojem je dokinuta distanca između zemlje i neba, čovjeka i Boga. Te

stoga ako se od križa distanciramo, distanciramo se od svoga ozdravljenja i ži-

vota, distanciramo se od svoga Liječnika i Lijeka, od Boga i spasenja. Svojom mu-

kom i smrću na križu Isus nam je ostavio rječitu poruku, te nam je poći za njim

prihvaćajući i izabirući, noseći i grleći svoj križ kao oruđe spasenja od kojega se

ne smijemo nipošto udaljiti. Vratimo stoga križ u svoj život i držimo ga se doslje-

dno hodeći za Isusom, jer nam je po njemu darovan jedinstveni lijek spasenja i

života vječnoga.


Gle, uspjet će sluga moj,

uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma!

Kao što se mnogi nad njim užasnuše

– tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo

te obličjem više nije naličio na čovjeka –

tako će on mnoge zadiviti narode

i kraljevi će pred njim stisnuti usta

videć ono o čemu im nitko nije govorio,

shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu:

»Tko da povjeruje u ono što čusmo,

kome li se otkri ruka Gospodnja?«

Izrastao je pred njim poput izdanka,

poput korijena iz zemlje osušene.

Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja

da bismo se u nj zagledali,

ni izgleda da bi nam se svidio.

Prezren bijaše, od ljudi odbačen,

čovjek boli, vičan patnjama,

od kog svatko lice otklanja,

prezren bijaše, obescijenjen.

On slabosti naše ponije,

naše boli uze na se,

a mi ga držasmo udarenim,

od Boga pogođenim, poniženim.

Za naše je grijehe on proboden,

za opačine naše satrt.

Na njega pade kazna radi našeg mira,

njegovom se modricom izliječismo.

Poput stada svi smo mi lutali,

svatko je svojim okrenuo putem.

A Gospodin je svalio na nj

bezakonje nas sviju.

Zlostavljahu ga, a on se pokori

i usta svojih ne otvori.

Ko janje na klanje odvedoše ga,

ko ovca, nijema pred onima što strigu,

usta svojih ne otvori.

Iz pritvora je i sa suda otet;

tko se brine za njegovu sudbinu?

Da, iz zemlje je živih uklonjen,

za grijehe naroda svog na smrt izbijen.

Ukop mu dadoše među zločincima,

a grob mu bī s bogatima,

premda ne počini nepravde

nit mu usta laži izustiše.

Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bo-

lima.

Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu,

vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane

i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.

Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost

i nasititi se spoznajom njezinom.

Sluga moj pravedni opravdat će mnoge

i krivicu njihovu na sebe uzeti.

Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu

i s mogućnicima plijen će dijeliti

jer sām se predao na smrt

i među zlikovce bio ubrojen,

a on grijehe mnogih ponese na sebi

i zauze se za zločince.

Riječ je Gospodnja



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Iz 52, 13 – 53, 12; Ps 31, 2.6.12-13.15-16.17.25; Heb 4, 14-

16; 5, 7-9; Iv 18, 1 – 19, 42

anas, na Veliki petak, liturgija je posebno znakovita. Zvona ne zvone. U

crkvi uopće nema nikakvih ukrasa. Oltar je gol. Svećenik u potpunoj tišini

dolazi ispred oltara i obično se tamo prostire. Nakon nekog vremena du-

boke molitve, on ustaje, odlazi do sjedišta i započne molitvu. Ne učini ni znak

križa. Ne kaže ni “Gospodin s vama”. Čak ni molitvu ne započinje uobičajenim:

“Pomolimo se”. Dostojanstvena jednostavnost.

Čita se Muka po Ivanu. I on, kao i ostali evanđelisti uglavnom izvješćuju kako je u

danima svoje muke Isus ponajviše šutio. Stvarno se na njemu ispunilo ono što

danas govori prorok Izaija:

D





Zlostavljahu ga, a on puštaše,

i nije otvorio usta svojih.

K’o jagnje na klanje odvedoše ga;

k’o ovca, nijema pred onima

što je strižu,

nije otvorio usta svojih.

Danas, na Veliki petak, nedostaje nam riječi. Što reći? Danas tijekom dana, a oso-

bito u bogoslužju Velikog petka duboko potreseni stojimo pred tajnom Isusova

križa. Pristupamo toj tajni i klanjamo joj se. Dok u redu čekamo da pristupimo

tome križu. Utiskujemo poljubac u drvo križa. Ništa ne govorimo. I tako u tišini

čekamo uskrsno jutro. Svatko je od nas doživio svoj Veliki petak: na svoj način i u

mjeri primjerenoj njemu samome. Doživjeli smo i zapuštenost i bol i muku i nei-

zvjesnost i nerazumijevanje. K tome, ne znamo hoće li i nas pohoditi još veći i još

snažniji Veliki petak. To je strahota tjeskobe i nesigurnosti.

Međutim, nismo sami. U Isusovu križu svaki križ dobiva svoj puni smisao. Svaka

patnja krije u sebi iskru uskrsnuća. Svaka bol nosi u sebi klicu ozdravljenja, svaka

prolazna patnja podnesena radi Krista krije u sebi klicu vječnosti. U dostojanstvu

današnjeg bogoslužja otkrivamo smisao svoga življenja, otkrivamo novu nadu i

novu radost. Svojim predanjem Isus je pobijedio beznađe, grijeh i samu smrt.

Kada su svi mislili da je satrt, da je zbrisan s lica zemlje, Isus je već na Veliki petak

pokazao snagu ljubavi koja nadjačava mržnju i zavist, da bi to u zori uskrsnuća

zasjalo punom svjetlošću. Neka nas posebnost ovoga dana ispuni mudrošću Bo-

žje riječi, snagom Kristova križa i nadom njegova uskrsnuća.

Čitanje Poslanice Hebrejima

Braćo: Imajući velikoga Velikog sveće-

nika koji prodrije kroz nebesa – Isusa,

Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta

nemamo takva velikog svećenika koji ne

bi mogao biti supatnik u našim slabos-

tima, nego poput nas iskušavana svime,

osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo

prijestolju milosti da primimo milosrđe i

milost nađemo za pomoć u pravi čas!

Ta Krist je u dane svoga zemaljskog ži-

vota sa silnim vapajem i suzama prikazi-

vao molitve i prošnje Onomu koji ga je

mogao spasiti od smrti. I bī uslišan zbog

svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga

što prepati, naviknu slušati i, postigavši

savršenstvo, posta svima koji ga slušaju

začetnik vječnoga spasenja.

Riječ je Gospodnja



IVAN BODROŽIĆ

Čitanja: SZ: Post 1,1–2,2 (ili 1,1.26-31a); Post 22,1-18 (ili 22,1-2. 9a.10-

13.15-18); Izl 14,15–15,1a; Iz 54,5-14; Iz 55,1-11; Bar 3,9-15.32–4,4; Ez

36,16-17a.18-28; NZ: Rim 6,3-11; Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; Mk 16, 1-7

ad je naš Gospodin svojim učenicima naviještao svoju muku, smrt i uskrs-

nuće, onda je govorio o svojoj pashi, to jest o svome prijelazu i povratku

Ocu. Također je znao reći da ima otići od njih ili otići s ovoga svijeta, iz čega

iščitavamo da je znao da ga čeka trenutak velikog okršaja sa smrću nakon čega

neće više biti sa svojima kao što je bio do tada. Uzrok je svemu tome što su ljudi

htjeli iz svoga svijeta udaljiti sve što je Božje i božansko. Htjeli su otjerati njegovu

svetu prisutnost iz ovoga svijeta držeći je nepoželjnom i nepotrebnom. I to već

od prvoga čovjeka i njegova grijeha, pa do svega što se zbivalo tijekom povijesti

spasenja, gdje se prisustvuje istom scenariju po kojem se Boga udaljavalo iz srca

K


https://www.hilp.hr/liturgija-dana/?god=2021&mj=4&dan=3




i duše, iz obitelj i naroda. A Bog, dobar i milosrdan, uvijek bi se smilovao svome

narodu, opraštao mu grijehe i vraćao se među njih.

No na Veliki petak izgledalo je da će biti sasvim drukčije. Postojala je opasnost da

ljudi Boga zatvore u grob i grobnim mu kamenom konačno spriječe povratak

među žive. Bili su uvjereni da će njihov konačni scenarij biti uspješan, te da Bog

više neće moći doći na tlo njihova življenja. Htjeli su zagospodariti ovim svijetom

smrću ga udaljujući iz života, ali on im je svojim slavnim uskrsnućem pomrsio

račune vrativši se u život. Htjeli su ga kamenom zatvoriti u tamu groba, no on ga

je otkotrljao i ostao živjeti i s ove strane groba, a ne samo s one iza koje se dogo-

dio prijelaz Ocu.

Stoga se i postavlja pitanje: kako se onda dogodio prijelaz? I je li uopće bio prije-

laz, ili je riječ o velikom povratku iz svijeta mrtvih gdje su ga ljudi poslali svojom

osudom i izvršenjem smrtne kazne na križu? Jer da je on samo otišao k Ocu, onda

bi ljudi ostvarili svoj plan da ga udalje iz svoga vidokruga. A to se očito nije dogo-

dilo jer je Bog imao svoje snažne razloge da ne dopusti da ga ljudi pobijede. Jer

on je onaj koji je sva stvorenja doveo u život, pa bi bilo neobično da je dopustio

da padnu u ništavilo. Jednom kad je odlučio svijet obdariti životom, onda više nije

bilo povratka u ne-život, jer bi time sebe zanijekao. Kad je jednom Bog napravio

pomak, on više ne pravi uzmak, jer bi onda dopustio da njegov napor bude uza-

ludan. Zato se i trudio da nam nikada ne oduzme ono što je dao, pa i onda kad

smo ga na to prisiljavali ili mu mi sami htjeli oteti iz ruke. Jer sve što je činio, dobro

je učinio, te zato ne uzmiče niti kad ljudi zlorabe njegovu dobrotu odlučujući se

na zlo ponašanje.

Zato je ovo noć prijelaza iz ničega u život, iz nevjere u vjeru, iz ropstva u slobodu,

iz grijeha u obraćenje, iz ludosti u mudrost, iz laži u istinu, kako nas uče večeras

svetopisamska čitanja i sveta liturgija. A vrhunac svega je Kristovo slavno uskrs-

nuće koje u sebi sadrži sve te prijelaze. Ono je znak Božje vjernosti, vjernosti Boga

koji ne može ne biti vjeran samome sebi i svojem vječnom naumu. Uskrsnuće

svjedoči o Bogu koji ne može odustati od svega dobroga što je učinio, te je zato

ovo i noć povratka, jer u početku bijaše život i vjera i sloboda i mudrost i istina i

dobrota i svaki dobar dar. Krist je samo učinio da uspostavi one iskonske odnose

koji iz Boga izviru.

Kamen Kristova groba kao slika posljednjeg i najtragičnijega pokušaja da se Boga

udalji iz svijeta, slika je u stvari ovog velikog povratka u život. To je kamen koji je

ljudima teško otkotrljati s groba, kao što čusmo u Evanđelju (Mk 16, 1-7) da je

ženama koje su išle na grob pomazati Isusovo tijelo upravo taj kamen predstav-

ljao problem. Tako smo i sami vlastitim iskustvom osvjedočeni kako je čovjeku

teško odgurati iz svoga života kamen ništavila, ispraznosti, grijeha, nevjere, laži,

ropstva, te dopustiti da nam Bog ispuni cijelo biće životom, svjetlom, istinom,



slobodom, ljubavlju i svakim dobrim darom. Ali zahvaljujući Kristu uskrslome do-

voljno je podići pogled i vidjeti: A ono kamen otkotrljan.

Doista taj kamen je otkotrljan božanskom, a ne ljudskom snagom. Otkotrljala ga

je ruka Božja otvarajući put povratka iz mrtvih Kristu Isusu, te ga je tako otkotr-

ljala i iz života svih koji povjerovaše u njega. Time nam je očitovana Božja vjernost

iskonskom naumu, te odlučnost samoga Boga da ostane prisutan u svijetu i da

ga privede iskonskoj svrsi, a ne da ga prepusti slijepoj sudbini koju mu namijeniše

ljudi. Večeras nam je kliknuti od radosti, jer smo i sami dio tog spasenjskog plana

po kojem je Bog odvijeka htio naše spasenje, što je učinio vrativši svoga Sina u

život s ove naše strane groba. Slavimo večeras Boga koji se nije odrekao ničega

što je stvorio, ničega što je bilo vezano s njime i njegovom božanskom ljubavi,

već je to sve potvrdio vrativši svoga Sina u život. Bog koji nije dao da njegov Sin

bude zatvoren kamenom koji bi ugrozio njegov plan, i noćas nama očituje da smo

i sami ucijepljeni u njegov plan spasenja, te nam vraća i dovijeka jamči sve što je

od početka dao.

A kao što se Isus vratio iz smrti, vratimo se i mi u srce Očevo iz kojeg smo potekli

po vječnom naumu njegovu. Spoznajmo njegovo slavno uskrsnuće ne samo kao

prijelaz i odlazak iz ovoga svijeta, već kao povratak među nas na sasvim nov i

neopoziv način, a koji nama potom omogućuje prijelaz u vječni život. Otvorimo

oči duha za njegovo uskrsnuće koje nije bilo samo prijelaz i odlazak k Ocu, već je

prije svega bilo moćno i konačno približavanje Boga nama ljudima. Dopustimo

svome Gospodinu da nas njime nepovratno obilježi, jer je po uskrsnuću na ne-

ponovljiv način ušao u naš svijet, a nadasve u naš ljudski život, udijelivši našoj

ljudskoj naravi dar besmrtnosti. Otvorimo se njemu koji se iz mrtvih vratio u život

i pronosimo svijetom, u vlastitom tijelu, slavu njegova uskrsnuća.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Kad prođe subota, Marija Magdalena i

Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomi-

risâ da odu pomazati Isusa. I prvoga dana

u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu,

dođu na grob.

I razgovarahu među sobom: "Tko će nam

otkotrljati kamen s vrata grobnih?" Pogle-

daju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše

doista veoma velik. I ušavši u grob ugle-

daju mladića zaogrnuta bijelom haljinom

gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će

im: "Ne plašite se! Isusa tražite, Nazare-

ćanina, raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje!

Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite,

recite njegovim učenicima i Petru: Ide

pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vi-

djeti kako vam reče!"

Riječ je Gospodnja.



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: SZ: Post 1,1–2,2 (ili 1,1.26-31a); Post 22,1-18 (ili 22,1-2. 9a.10-

13.15-18); Izl 14,15–15,1a; Iz 54,5-14; Iz 55,1-11; Bar 3,9-15.32–4,4; Ez

36,16-17a.18-28; NZ: Rim 6,3-11; Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; Mk 16, 1-7

anašnje je bogoslužje – bogoslužje prijelaza. Bogoslužje onog nevjerojat-

nog i nezamislivog prevrata. Naime, u očima suvremenika, Isus je bio u

potpunosti poražen. Umro je, štoviše, smaknut je kao posljednji zločinac.

Odrekli su ga se i njegovi sljedbenici i njegovi „prijatelji“, a puk se okrenuo protiv

njega. Odbacili su ga i Rimljani i Židovi. Ni za trag mu se više nije trebalo znati.

Međutim, nije tako završilo. Tamo gdje i u očima malobrojnih Isusovih prijatelja

više nije bilo nikakve nade, Isus pobjeđuje.

D






Tko će nam otkotrljati kamen? I oni koji su bili Isusovi prijatelji, koji su ga voljeli,

pomirili su se s porazom. Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma idu na

Isusov grob (Mk 16, 1-7). One žele miomirisima pomazati mrtvo tijelo. Ne traže

živoga, nego mrtvoga. Pomirile su se s porazom evanđelja, bile su uvjerene da je

zloća i ovoga puta pobijedila. Putem se zabrinuto pitaju: „Tko će nam otkotrljati

kamen s vrata grobnih!“ Očekuju malo pomoći nekoga čovjeka za zadnji milosr-

dni čin prema mrtvom Isusu.

Uskrsnu! Nije ovdje! Međutim, Isusov grob je bio otvoren, a umjesto Isusa u pra-

znom grobu ugledaju mladića u sjajnoj odjeći koji slavodobitno govori: “Uskrsnu!

Nije ovdje!“ Eto, to je ono. Tamo gdje prestaje svaka ljudska nada, tamo gdje je

čovjek nemoćan, tamo gdje se čovjek predaje i gdje odustaje, upravo tamo dje-

luje Bog. I to posve neočekivano iznad svih ljudskih očekivanja i nada! Bog Otac

je, ljudski govoreći, posvemašnji poraz i smrt svoga sina prometnuo u slavu uskr-

snuća. A sve je to isključivo Božje djelo, pothvat njegove ruke, pobjeda njegove

ljubavi. Čovjek tu ništa po sebi nije mogao učiniti. I time su konačno poraženi

smrt i grijeh, oholost i mržnja.

Naš prijelaz. Znakovito je noćašnje bogoslužje. Započeli smo ga u mraku koji je

onda rasvijetlila uskrsna svijeća i naše svijeće. Započeli smo ga u tišini i sabrano-

sti da bi se onda zaorila pjesma Slava Bogu na visini i da bi opet, nakon Velikog

četvrtka i nakon Velikog petka zazvonila zvona. Znak je to Kristovog prijelaza, pri-

jelaza iz smrti u život, iz žalosti u radost, iz sramote u slavu iz tame groba u svje-

tlost uskrsnuća. Krist je prešao, Krist se proslavio. A s njime i mi. Prešli smo iz

smrti grijeha u novinu života, iz propadljivosti ove zemlje u nepropadljivost kra-

ljevstva nebeskog. I sve se to na otajstven način događa noćas Kristu i nama. I

sve je to Božje djelo za nas. Neka nam Gospodin dade mudrosti i snage da čitav

naš život bude u skladu s divnom stvarnošću ovoga prijelaza, da bismo mu mogli

pjevati zahvalni „Aleluja“ sad i kroza svu vječnost.


apostola Rimljanima

Braćo: Koji smo god kršteni u Krista I-

susa, u smrt smo njegovu kršteni. Kršte-

njem smo dakle zajedno s njime ukopani

u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî

uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u no-

vosti života.

Ako smo doista s njime srasli po sličnosti

smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po slič-

nosti njegovu uskrsnuću. Ovo znamo:

naš je stari čovjek zajedno s njim raspet

da onemoća ovo grešno tijelo te više ne

robujemo grijehu. Ta tko umre, opravdan

je od grijeha.

Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da

ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo do-

ista: Krist uskrišen od mrtvih više ne u-

mire, smrt njime više ne gospoduje. Što

umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a

što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte

sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u

Kristu Isusu!

Riječ je Gospodnja



IVAN BODROŽIĆ

Čitanja: Dj 10, 34a.37-43; Ps 118, 1-2.16ab-17.22-23; Kol 3, 1-4 (ili:

1Kor 5, 6b-8); Iv 20, 1-9

itali smo danas na ovaj sveti dan odlomak iz Evanđelja svetog Ivana koji

nas izvještava o događajima koji su se zbili na Isusovu grobu u uskrsno

jutro. I neobično mu je bilo stalo naglasiti da je to bilo prvoga dana u tje-

dnu: Prvoga dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magda-

lena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Za Evanđelista Ivana to

nije tek obični kronološki detalj, već je bremenit teološkim sadržajem i porukom.

Jer Ivan dobro zna da je prema starozavjetnim odredbama dan Pashe trebao biti

najvažniji dan u godini, to jest u životu vjernika, jednako kao što je, iz istog

Č





razloga, mjesec nisan trebao biti početak mjesecima i prvi mjesec u godini. Od-

redbe donesene u Knjizi izlaska glede svetkovanja Pashe ovako vele:

“Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu.

Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena. Prvoga već dana uklonite

kvasac iz svojih kuća. (…) Prvoga dana držite sveto zborovanje, a tako i sedmoga

dana. Nikakva posla tih dana nemojte raditi. Jedino jelo, što kome treba, možete

pripraviti. Držite Blagdan beskvasnih kruhova! Toga sam, naime, dana izveo vaše

čete iz zemlje egipatske. Držite zato taj dan kao blagdan od koljena do koljena:

to je vječna naredba.”

Iz ovoga razumijemo što za svetog Ivana znači dan uskrsnuća koji se ne samo

zbio prvoga dana u tjednu, nego je postao prvi dan povijesti spasenja. Postao je

najvažniji blagdan kao spomen-dan Kristova uskrsnuća za sve naraštaje do vi-

jeka. To je dan posvemašnjeg oslobođenja iz ropstva ovoga svijet, to jest zla i

grijeha. Postao je najveći dan koji se može posvetiti u čast Gospodinu, jer je uskr-

snuće najveći izražaj te iste časti. To je dan koji je omogućio da slavimo Boga kao

novi ljudi, kao novo tijesto i bez staroga kvasca, kako će reći sveti Pavao vjerni-

cima u Korintu. Po Kristovu uskrsnuću uklonili smo kvasac zloće i opakosti, a sve-

tkujemo život s beskvasnim kruhovima čistoće i istine. Ovo je dan kad smo oslo-

bođeni od ropskih poslova kako bismo u slobodi i čistoći duha slavili svoga Boga.

Iz svega toga vidimo što dan uskrsnuća znači za nas vjernike, jer je taj dan preo-

krenuo svu uobičajenu praksu promatranja vremena i povijesti. Ovo je dan koji

se nametnuo svojom izuzetnom snagom i porukom, a ne samo zato što je slu-

čajno kronološki bio prvi dan tjedna. Ovo je dan kojim je Bog na posvemašnji

način ušao u naše živote nastojeći ih vratiti pravome tijeku, to jest njegovu istin-

skome štovanju. Ovo je dan kada nas je Bog obdario životom po uskrsnuću svog

Sina, te nam ga daruje kako dar, a ne kao obvezu. Ovo je dan koji nam je darovan

kao dar slobode, života i ljubavi bez čega jednostavno ne možemo biti ljudi.

Zato nas ovaj dan obvezuje da preispitamo sebe i svoj odnos prema ovome danu.

A naravno i odnos prema Bogu koji se očituje u tome koliko poštujemo ovaj dan

koji nam je darovan za prvi i najvažniji dan života, za spomen-dan Božje dobrote

i ljubavi. Kako častimo ovaj sveti dan i jesmo li ga utisnuli u svoja srca i duše? Je li

prvi dan – dan Kristova uskrsnuća ušao u naš svakodnevni ritam? Određuje li

nam on način na koji ćemo ispravno živjeti, ili još uvijek priželjkujemo egipatsko

ropstvo i kvasac nečistoće u svojemu biću? Strah me da mi ni izbliza ne slavimo

ovaj dan s onom ozbiljnošću s kojom nam je darovan i da ga nismo usadili du-

boko u svoja srca kao najveći Božji dar! Strah me je da još uvijek mi kršćani živimo

suprotno od one evanđeoske u kojoj Isus reče: Dosta je svakome danu zla nje-

gova, te da nismo prešli iz staroga u novi život, iz dana ovoga svijeta u kojem je

zlo i grijeh, do ovoga dana koji nam je dan da se okonča zlo svih ostalih dana i

nama se omogući živjeti samo ovaj veliki i svijetli dan Božje pobjede nad smrću,



zlom i grijehom. Strah me da još uvijek slavimo Boga kao stari ljudi, s mnogo

ljudskoga kvasca, umjesto da dopustimo da nas uskrsnuće Gospodinovo iz tje-

dna u tjedan obnavlja. Zato je ovo vapaj da prepoznamo dan kojim nas je Krist

obdario i da po njemu živimo kao djeca svjetla i djeca dana. A što je za nas Uskrs,

vidimo svaki tjedan promatrajući svoj odnos prema nedjelji. Zato je ovo vrijeme

prikladno da se još dublje preispitamo i da preispitamo svoj odnos prema Bogu

i njegovim darovima, jer samo tako možemo postati narod oblikovan Božjim da-

nom, na što smo pozvani. I daj Bože da od ovoga Uskrsa izgradimo u svojoj duši

i svojim obiteljima čvrst stav prema svetosti dana koji nam je Bog dao za izgrad-

nju nama, našim životima i našim obiteljima.

I kao što su događaji na Isusovu grobu prvoga dana u tjednu protresli Isusove

učenice i učenike, neka se to dogodi i nama. Neka nam taj događaj, ali i okupljanje

zajednice vjernika bude najveća i najvažnija škola života, jer nam omogućuje ot-

kriti da Isus nije više u grobu, već da je uskrsnuo. A mi budimo postojani poput

pravih apostola iz nedjelje u nedjelju i promatrajmo to čudo kojim nas je Otac

obdario, te mu bezrezervno vjerujemo živeći u radosti slobode, svjetla i ljubavi.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za

mraka, dođe Marija Magdalena na grob i

opazi da je kamen s groba dignut. Otrči

stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom

učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče:

»Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo

gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik

i dođoše na grob. Trčahu obojica zaje-

dno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra

i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi po-

voje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Ši-

mun Petar koji je išao za njim i uđe u grob.

Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše

na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje,

nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže

na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne

upoznaše Pisma da Isus treba da ustane

od mrtvih.

Riječ je Gospodnja


apostola Kološanima

Braćo: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite

što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!

Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta

umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u

Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada

ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.

Riječ je Gospodnja



ZVONKO PAŽIN

Čitanja: Dj 10, 34a.37-43; Ps 118, 1-2.16ab-17.22-23; Kol 3, 1-4 (ili:

1Kor 5, 6b-8); Iv 20, 1-9

ugačka je lista naših želja još od vrtićkih vremena. Što sve nismo žarko

željeli! A i danas samo uzdahnemo kada pomislimo kako bi bilo lijepo po-

stići ovo ili ono, kupiti nešto posebno. K tome nas promidžbene poruke

uvjeravaju da naše potpuno zadovoljstvo i sreća ovise najvećim dijelom o nekom

proizvodu koji bismo svakako trebali kupiti i to – uvjeravaju nas – po bagatelnoj

cijeni. Međutim, ne treba nam puno mudrosti da shvatimo kako nas i ostvariva-

nje takvih želja dovodi pred još više i više izazova. Svaki postignuti cilj stvara nove

i nove želje. Možemo li se uopće nadati da ćemo ikada postići sve ono za čim

čeznemo, možemo li očekivati da ćemo ikada imati posvemašnji nutarnji sklad i

D





mir? U tome ozračju nam sljedeće Pavlove riječi s jedne strane zvuče i nestvarno,

prepobožno, ali, s druge strane, izazovno. On veli:

„Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s desne Bogu! Za

onim gore težite, ne za zemaljskim!“

Kršćani u ovome vide jasnu poruku. Vjernik zahvalno može primati sve redovite

ovozemne Božje darove: i hranu i piće i odjeću i normalan društveni život, ali se

ipak treba prvenstveno brinuti za ono duhovno, jer je zemaljsko prolazno, a ono

duhovno je vječno. Međutim, čak ako ostavimo po strani strogo kršćanske sta-

vove, pogledajmo sljedeće. Što nas više ispunja ili usrećuje: stvar koju smo naba-

vili ili iskren susret s osobom u međusobnom poštovanju? Što više ispunja naš

duh: iskreno praštanje (do kojega baš i nije bilo lako doći) ili osveta prema onome

„zub za zub“ ili, još gore – recimo tako – „glava za zub“? Što nas više usrećuje:

visoki položaj koji smo – možda gazeći preko drugih ljudi – postigli ili iskrene i

radosne dječje ruke oko vrata?

Krist je uskrsnuo i izdigao se iznad čisto ovozemne stvarnosti. Kada Pavao veli da

valja težiti za onim „što je gore“, onda – barem za početak – misli da nam valja

izdići pogled iznad ove zemlje. Nismo stvoreni samo za zemne užitke. Naš je duh

beskrajan, naše su težnje neizmjerne. Mi duboko u sebi težimo za trajnim,

vječnim beskrajnim, beskonačnim. Uz malo dobre volje to ćemo u sebi i osjetiti.

Zato je mudro i živjeti u skladu s našim najdubljim porivima, željama i čežnjama.

Zato, dopustite, sretan vam Uskrs!

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Prozbori Petar i reče: »Vi

znate što se događalo po svoj Judeji, po-

čevši od Galileje, nakon krštenja koje je

propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta

Bog pomaza Duhom Svetim i snagom,

njega koji je, jer Bog bijaše s njime, pro-

šao zemljom čineći dobro i ozdravljajući

sve kojima bijaše ovladao đavao. Mi smo

svjedoci svega što on učini u zemlji judej-

skoj i Jeruzalemu. I njega smakoše,

objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći

dan i dade mu da se očituje – ne svemu

narodu, nego svjedocima od Boga predo-

dređenima – nama koji smo s njime zaje-

dno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On

nam i naloži propovijedati narodu i svje-

dočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi su-

cem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi pro-

roci: da tko god u nj vjeruje, po imenu nje-

govu prima oproštenje grijeha.«

Riječ je Gospodnja




Documents

Krepost, br. 4