Islam o važnosti učenja i znanja

Danas se mnogo govori o vjeri, znanju, znanosti i njihovim međusobnim odnosima. Živimo u stoljećima kad se ti termini često stavljaju u međusobni kontrast, pa sam smatrao da je vrlo bitno otvoriti temu koja će govoriti o tom, iz perspektive islama. Zbilja je teško obuhvatiti sve religije, pa se fokusiram upravo na meni jako dragu, a danas najviše optuživanom za zapostavljanje učenja, znanja i znanosti, ili pak korištenju istih samo i striktno u vjerske svrhe. Tome nažalost doprinose i sami vjernici, koji (često i sami manipulirani od medija, ljudi koji ne vole vjeru ili pak vlastitih vođa) misle da su pojmovi kao "vjera" ili "religija" u suprotnosti sa terminima kao što su "znanost" ili "educiranost". To nepovjerenje je uzrokovano stoljećima trzavica između vjerskih vođa i znanstvenika, pri čemu su obje strane kumovale današnjem stanju stvari gdje se kompletna slika svijeta, svjetonazor ili način života živi parcelizirano, i gdje te dvije vrlo važne grane, vjera i znanost žive kao dvije sestre koje su posvađene i ne žele vidjeti jedna drugu. Naime, povijest islama je prije nekih 5 ili 6 stoljeća počela kretati nizbrdo, jer se pod pojmom "znanje" počelo smatrati samo učenje napamet onoga što su izrekle ili učinile prve generacije muslimana, što je naravno dovelo do fosiliziranja učenja, da bi se (kako mi rekoše mnogi muslimani) to "znanje" svelo na nekakav paket informacija koji se ne proširuje, a osoba koja nauči taj paket se smatra učenim.

Ono što želim pokazati ovom temom je upravo činjenica, kako je upravo korjen povijesti islama, od Poslanika nadalje bio izuzetno naklonjen učenju, spoznaji i znanju, kako (u prvom redu) vjerskom tako i svjetovnom, pri čemu je to dvoje bilo integrirano, a ne rastrgano i neprepoznatljivo, kao što to danas (nažalost) uglavnom jest. Također, želim ukazati na to kako mnoge rečenice koje ćete pročitati govore protiv prenošenja znanja u tom fosiliziranom obliku, počevši od Poslanikove rečenice "Tražite znanje makar i u Kini!" pa nadalje.

U tu svrhu, donosim vam prvi dio prvog poglavlja knjige "Ihja ulumid-din" (u prijevodu: "Oživljavanje vjerskih znanosti") velikog perzijskog učenjaka Al Gazalija. Informacije o njemu možete naći na internetu, u enciklopedijama i drugdje, pa vas neću mnogo gnjaviti samim Gazalijem, već želim da ga upoznate upravo preko tog njegovog kapitalnog djela, kojeg su mnogi proglasili najvećim djelom u povijesti islama uopće. Svrha prenošenja tih prvih nekoliko stanica je upravo iznošenje argumenata o važnosti učenja i znanja, poduprto obiljem citata iz Kur'ana ili hadisa. Također, kako se koristi mnogo (većini nemuslimana) stranih pojmova, potrudio sam se objasniti svaki od tih pojmova najkraće što sam mogao, da tekst ne bi bespotrebno zapinjao na detaljnim objašnjenjima tih pojmova. Ako sam štogod nespretno ili čak krivo preveo, slobodno me uputite, bit ću vam zahvalan. Sve prevedeno je označeno zagradom sa zvjezdicom iza sama zagrade. Također, sve što je stavljeno pod navodnike je, kako se već odmah može shvatiti, citat iz Kur'ana ili hadisa ili pak izreka nekog od mudraca. Sve što nije pod navodnicima je Gazalijev komentar ili mišljenje.

I da ne duljim više, evo dijela Gazalijevog izlaganja pod nazivom "Stjecanje znanja":

STJECANJE ZNANJA

PRVI DIO – Vrijednosti učenja

Kur'anski dokazi: Allah je rekao: „Allah, meleci i učeni ljudi koji zastupaju pravednost svjedoče da nema drugog Boga osim Njega.“ Sad pogledaj dragi čitaoče, kako Allah počinje svjedočenje - prvo Svojim, pa onda Njegovih meleka (anđela)*, a onda učenih ljudi. Razumije se iz ovog ajeta da je položaj učenih i njihov ugled veoma visok.

Allah kaže: „Onima između vas koji vjeruju, i učenima, Allah će povećati njihove stepene.“Ibn Abbas je rekao o ovom ajetu: „Položaj učenih je sedam stotina puta viši nego u običnog vjernika, a razmak između dva položaja je kao pet stotina godina putovanja“.

Allah je rekao: „Jesu li jednaki oni koji znaju i oni koji ne znaju?“

Allah je rekao: „Najviše se Allaha boje, među Njegovim robovima, oni koji su učeni.“

Allah je rekao: „Reci: Allah je dovoljan kao svjedok između mene i vas, onih kojima je dato znanje Knjige.“

Allah je rekao: „To su primjeri koje mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju.“

Allah je rekao: „A da su oni to samo povjerili Poslaniku i onima koji su ovlašteni, onima koji bi to ispitali – oni bi znali.“ Allah na ovaj način čini znanje ovisnim o njihovim naporima. U primjeni vjerskih propisa, Božje naredbe su iznad rješenja do kojih dolaze učeni svojim iđtihadom (individualnim sudom)*, a njihova obveza je – kao i obveza poslanika – da propagiraju primjenu Allahovih naredbi.

Allah je rekao: „O djeco Ademova, dao sam vam odjeću da pokrijete svoja sramotna mjesta i kao ukras, ali odjeća pobožnosti je najbolja.“

Allah je rekao: „Poslao sam im Knjigu, i objasnio sam je u detalje, ona je vodič i milost za sve one koji vjeruju.“

Allah je rekao: „Ja ću obračunati ono što oni govore.“

Allah je rekao: „To je jasan znak u srcima onih do kojih je stiglo znanje.“

Allah je rekao: „Stvorio je čovjeka i podučio ga govoru.“

Hadisi: Vjerovjesnik je rekao: „Allah daje znanje o vjeri i uputu onome kome želi dobro.“

On je rekao: „Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika.“ Iz ovog se može razumjeti da ne postoji položaj viši od vjerovjesništva, i da nema veće časti od njihovog nasljeđivanja.

On je rekao: „Sve što je na nebesima i na zemlji moli oprost za učene.“ Tako meleci neba i zemlje ostaju zaposleni traženjem oprosta za učene. Što može biti veće od ovog položaja?

Vjerovjesnik je rekao: „Mudrost povećava čast plemića i uzdiže roba tako visoko dok ga ne digne na nivo kraljeva.“ Iz ovog hadisa može se shvatiti da se čak i na ovom svijetu mogu

uživati plodovi učenosti. A istina je je onaj svijet bolji i da je vječan.

Vjerovjesnik je rekao: „Dvije karakterne crte se ne mogu naći zajedno kod dvoličnjaka: Naklonjenost dobru i znanje o vjeri.“ O značenju vjere ili fikha (islamskog prava)* uskoro ćemo raspravljati. Početno znanje fikha je da je onaj svijet bolji od ovog. Kad ovo znanje prevlada kod čovjeka, bit će slobodan od dvoličnosti i rijaluka (pretvaranja)*.

Vjerovjesnik je rekao: „Najbolji ljudi su učeni vjernici koji čine dobro kada se to od njih traži i drže se dalje od ljudi kad e ljudi drže dalje od njih.“

On je rekao: „Vjerovanje je bez odjeće, a odjeća mu je bogobojaznost, njegov ukras je stid, a njegovi plodovi su znanje.“

On je rekao: „Učenjaci i borci su najbliži položaju vjerovjesnika.“ Učeni su poslani radi onog radi čega su i vjerovjesnici bili poslani. Oni su kao vodiči narod, a borci se bore na Allahovom Putu oružjem, kao i poslanici.

On je rekao: „Smrt naroda je lakša nego smrt jednog učenog čovjeka.“

On je rekao: „Čovjek je kao rudnik zlata i srebra. Oni koji su bili najbolji u danima neznanja najbolji su i u islamu samo ako su stekli znanje o vjeri.“

On je također rekao: „Ja ću se zauzimati za vas na sudnjem danu i ibt ću svjedok onome koji nauči napamet četrdeset hadisa zaboravljenih od mojih sljedbenika pa ih prenese dalje.“

Vjerovjesnik je rekao: „Tinta učenih će biti mjerena krvlju šehida na Sudnjem danu.“

On je rekao: „Tkogod od mojih sljedbenika nauči napamet četrdeset hadisa, srest će se sa Allahom kao učen vjernik.“

On je rekao: „Allah je dovoljan za brige onih koji stiču znanje o Božjoj vjeri. On mu daje opskrbu sa izvora koji on nikada ne može zamisliti.“

On je rekao: „Allah je otkrio Ibrahimu, a.s.: 'O, Ibrahime, ja sam Sveznajući i volim svakog znanog čovjeka.'“

On je rekao: „Učen čovjek je Allahov zastupnik na zemlji.“

On je rekao: „Postojat će dvije grupe među mojim sljedbenicima. Kad su obje grupe dobre, i narod je dobar, a kada su one pokvarene, i narod postaje pokvaren. To su vladari i vjerski učenjaci.“

On je rekao: „Da li će doći dan u kojem se moje znanje o približavanju Allahu neće povećati? Neka se sunce ne rodi na taj dan! Prednost učenog čovjeka nad običnim vjernikom je kao moja prednost nad običnim čovjekom.“ Pogledajte kako Vjerovjesnik povezuje znanje sa vjerovjesništvom i kako umanjuje položaj učenjaka bez djela; čak i ako obični vjernik ustrajno vrši svoje ibadete, on ih ne može činiti ako ne psjeduje znanje.

Poslanik je rekao: „Prednost učenjaka nad običnim vjernikom je kao prednost Mjeseca nad zvijezdama.“

On je rekao: „ Na sudnjem danu će biti dato pravo zauzimanja: vjerovjesnicima, učenima i šehidima.“ Znači, položaj učenih je odmah do vjerovjesnika, a viši od položaja šehida (šehid – osoba poginula u ratu boreći se na Allahovom putu, mučenik)*.

Vjerovjesnik je rekao: „Allah nijednom čovjeku nije dao veću prednost nego po poznavanju vjere, a jedan učenjak je opasniji po šejtana nego tisuću neukih pobožnjaka. Sve ima svoje osnove, a osnova vjere je vjersko znanje.“

On je rekao: „Najbolji dio tvoje vjere je njena lakoća, a najbolja pobožnost je sticanje vjerskog znanja.“

On je rekao: „Prednost učenog vjernika nad neukim pobožnjakom je sedamdeset stepeni.“

On je rekao: „Vi živite u dobu u kojem je mnogo poznavalaca vjere , malo učitelja Kur'ana i vaiza, (onih koji podsjećaju i opominju)* malo onih koji traže,a mnogo onih koji daju, i tada su bolja djela nego znanje. Ali, uskoro će doći vrijeme u kojem će biti malo poznavatelja vjere, mnogo vaiza i učitelja Kur'ana, malo onih koji daju, a mnogo onih koji traže, i tada će zanje biti bolje od djela.“

On je rekao: „Između pobožnjaka i učenjaka je razlika od stotinu stepeni, a razmak između dva stepena je kao put koji trkaći konj prijeđe za sedamdeset godina.“

Vjerovjesnik je jednom bio upitan: „O Božji vjerovjesniče, koje je djelo najbolje?“ On je rekao: „Znanje.“ Onda je bio upitan: „Na koje znanje misliš?“ A on je odgovorio: „Na znanje o Allahu.“ Oni tada rekoše: „Mi te pitamo za djelo, a ti nam govoriš o znanju.“ Vjerovjesnik odgovori: „Sa znanjem o Allahu i malo djela će biti dovoljno, a sa neznanjem neće biti dovoljno djela pa ćak i ako ih bude bilo mnogo.“

On je rekao: „Na sudnjem danu, Allah će pozvati pobožne učenjake. Reći će: 'O skupino učenjaka, Ja vas ne bih prožeo svojim znanjem da nije bilo Moga znanja o vama. Ja vam nisam podario znanje da bih vas kaznio. Idite, opraštam vam.'“

Nema takvog bogatstva kao što je znanje, niti takvog siromaštva kao što je neznanje. - Abi Talib

Izreke Mudraca

Hazreti Alija je rekao Kamilu: „O, Kamile, znanje je bolje od imetka. Zanje te čuva, a ti čuvaš imetak; znanje dijeli pravdu dok imetak traži pravdu; imetak se smanjuje dijeljenjem dok se znanje dijeljenjem povećava.“ On je također rekao: „Učen čovjek je bolji nego onaj tko se moli i bori na Božjem Putu. Kada učen čovjek umre, takva nesreća padne na islam da se ne može ukloniti ničim, osim njegovim nasljednikom (u znanju).“

Hazreti Ali je rekao u pjesmi:„Slava nije dostojna nikog osim učenjaka!Oni su upućeni i dokaz su za one koji traže uputu!Svatko je počašćen sukladno njegovom znanju,Ali nepismeni su osramoćeni kao neprijatelji učenih.Stekni znanje – bit ćeš besmrtan.

Svi ljudi su mrtvi, samo su učeni živi.“

Mudrac Ibn Aswad je rekao. „Ništa nije tako časno kao znanje. Dok kraljevi vladaju nad narodom, učeni vladaju nad kraljevima.“

Hazreti Ibn Mubarek je bio upitan: „Tko je čovjek?“ Odgovorio je: „Učeni.“ Ponovno je bio upitan: „Tko su kraljevi?“ Odgovorio je: „Askete.“ Ponovno je bio upitan: „Tko su ljudi najnižeg ranga?“ Rekao je: „Oni koji su zamijenili vjeru za ovaj svijet.“ On nikog nije smatrao čovjekom osim učenog... Znanje odlikuje ljude nad nižim životinjama, i čovjek je samo zbog svog znanja počašćen. Ovu počast čovjek nije zaslužio po svojoj fizičkoj snazi, jer je deva fizički jača nego čovjek. Ova počast nije ni zbog veličine tijela, jer je tijelo slona veće od tijela čovjeka. Ova počast ne ide na račun njegove hrabrosti, jer divlja zvijer je hrabrija od čovjeka. Ova počast nije ni zbog njegove sposobnosti da pojede mnogo hrane, jer je trbuh jednog vola veći od ljudskog trbuha. Ova počast nije ni zbog snage njegove seksualne strasti, jer vrabac ima više snage za parenje nego čovjek. Ova počast je čovjeku data na račun njegovog znanja i razuma.

Vjerovjesnik je rekao: „Kome god bude dat Kur'an, a on bude mislio da je nekom drugom dato nešto bolje, on ponižava ono što je Allah uzdigao.“

Jednom je Velli Fathul Musalli upitao: „Zar bolestan čovjek ne umire od želje za hranom, pićem i lijekovima?“ Ljudi odgovoriše: „Da.“, a on reče: „Takvo je stanje i sa srcem; kada se njemu ne daje mudrost i znanje tri uzastopna dana, ono umire.“Potvrđena je istina da su znanje i mudrost hrana srca. Kao što hrana održava tijelo na životu, ove dvije stvari na sličan način održavaju srce na životu. Onaj tko propusti znanje, uvalio je svoje srce u bolest, i njegov kraj je smrt, ali on to ne razumije. Kada napusti ovaj svijet i njegove poslove, njegova snaga osjećaja ga napusti, kao što ga pretjerani strah čini zaboravnim na vrijeme bola od rana. Kada smrt odnese od čovjeka teret ovog svijeta, on se kaje, ali onda nema koristi. Njegovo stanje je poput stanja onoga koji ne osjeća nikakvu bol u nesvijesti, ali čim se osvijesti, počinje osjećati bol. Ljudi spavaju, ali se probude kad umru.

Mudrac Hasan El-Basri je rekao: „Mjerit će se tinta učenih krvlju šehida i ustanovit će se da je tinta učenih teža.“

Ibn Mes'ud kaže: „Stječi znanje prije nego što smrt dođe. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, oni koji budu ubijeni na Božjem Putu poželjeli bi da ih Allah oživi kao učene ljude zbog toga što će uvidjeti počasti koe će tamo biti date učenim ljudima.“Nitko se nije rodio učen. Znanbj treba stjecati. Ibn Abbas je rekao. „Raspravljati o znanju u dijelu noći draže mi je nego provesti cijelu noću u namazu. (molitvi)*“ Hurejre i Imam-i Ahmed podržavaju ovakvo mišljenje.

Allah nas savjetuje da molimo ovako: „O, Bože, daj nam dobro na ovom i dobro na budućem svijetu.“ Objašnjavajući riječ „dobro“ u ovom ajetu, Hasan El-Basri kaže da to znači znanje – sve dok ovaj svijet traje, i Džennet (raj)* - sve dok budući svijet bude trajao.

Neki mudar čovjek je bio upitan: „Što treba skupljati?“ Odgovorio je: „Ono što će ostati za tobom čak i kad se tvoj čamac prevrne, a to je znanje.“

Prednosti učenja

Allah, dž.s. kaže u Kur'anu: „Ako grupa od svake njihove skupine ostane pozadi, mogu se posvetiti vjeri.“

Allah kaže: „Ako ne znate, pitajte one kojima je dato znanje o Knjizi.“

Vjerovjesnik je rekao: „Ako čovjek traži put sticanje znanja, Allah ga uputi na put koji ga vodi u Džennet.“

On je rekao: „Meleci šire svoja krila i bodre one koji traže znanje.“

On je rekao: „Da ustaneš u zoru i naučiš nešto bolje ti je nego da klanjaš stotinu rekjata. (rekjat - cijeli postupak molitve / klanjanja)*“

On je rekao: „Ako čovjek nauči jedno poglavlje od nekog znanja, bolje mu je nego cijeli svijet i sve što je na njemu.“

On je rekao: „Tražite znanje makar i u Kini.“

On je rekao: „Tražiti znanje obaveza je svakog muslimana, muškarca ili žene.“

On je rekao: „Znanje je riznica, a njen ključ je pitanje. Zato pitajte, jer tu postoji nagrada za četiri osobe: onog koji pita, učenjaka (kojeg se pita), prisutne i one koji njih vole.“

On je rekao: „Neznalice ne smiju biti ravnodušne u svome neznanju, niti učeni u svom znanju.“

On je rekao: „Biti prisutan u društvu učenih bolje je nego klanjati tisuću rekjata, posjetiti tisuću bolesnika i prisustvovati na tisuću dženaza. (dženaza - islamski vjerski obred u kojem se vrši sahrana jedne osobe)*“

Vjerovjesnik je bio upitan: „O, Božji poslaniče, je li to bolje i od učenja Kur'ana?“ Rekao je: „Kakvu korist Kur'an može učiniti osim kroz znanje?“

On je rekao: „onaj tkoji traži znanje da bi oživio islam, pa umre u tom stanju, između njega i vjerovjesnika će biti samo stepen razlike.“

Izreke MudracaIbn Abbas je rekao. „Kada tražim znanje, postnem ponizan, ali kad od mene traže znanje, postanem uzvišen.“

Ibn Mubarek je rekao: „Pitam se za onoga koji ne traži znanje kako može sebe zvati časnim.“

Neki mudar čovjek je rekao: „Ne osjećam sažaljenje ni za koga više nego za dvije osobe: onog koji traži znanje, ali ga ne razumije, i za onoga koji razumije znanje, ali ga ne traži.“

Ebu Derda je rekao: „Naučiti jednu točku bolje je od klanjanja cijele noći.“

On je rekao: „Budi učen, učenik ili slušatelj, ali nemoj biti ništa drugo.“

Hazreti Omer je rekao: „Smrt tisuću ljudi koji mole po cijelu noć i poste svakog dana manja je od smrti jednog učenog čovjeka koji je upućen u stvari koje je Allah dozvolio ili zabranio.“

Imam-i Šafija je rekao: „Tražiti znanje je bolje od nafile namaza. (dobrovoljna molitva)*“

Ebu Derda je rekao: „Onaj tko misli da ići u zoru radi traženja znanja nije džihad – manjkave je pameti.“

Prednosti poučavanja

Allah, dž.š. u Kuranu kaže: „A kada su im se povratili, opominjali su svoj narod da bi se sačuvali.“ To znači poučavanje i vođenje.

Allah dž.š. je rekao: „Sjeti se kada je Allah uzeo obvezu od sljedbenika Knjige – vi ćeteje obznaniti čovječanstvu, i nećete je prikrivati.“ To pokazuje da je podučavanje bilo njihova obveza.

Allah je rekao: „Dio njih sakriva istinu, iako je znaju.“ Ovo pokazuje da je prikrivanje istine – nedozvoljeno.

Allah je rekao: „Ne prikrivajte dokaze, jer tkogod ih prikriva pokvarena je srca.“

Vjerovjesnik je rekao: „Allah ne da nijednom učenjaku neko znanje dok od njega ne uzme obvezu, kao što je uzeo obvezu od vjerovjesnika da Knjigu obznani i da je ne prikriva.“

Allah je rekao: „Tko ljepše govori od onoga koji poziva Allahu i radi dobra djela?“

Allah je rekao: „Pozivaj na put Gospodara tvoga mudrošću i lijepim postupcima.“

Allah je rekao: „Podučio ih je Knjizi i mudrosti.“...

Vjerovjesnik je rekao Mu'azu kad je trebao krenuti u Jemen: „Ako Allah uputi čovjeka preko tebe, bolje ti je nego čitav svijet i sve što je na njemu.“

On je rekao: „Ako čovjek nauči dio znanja da bi podučio druge ljude, bit će mu data nagrada sedamdeset siddika.“ (siddik - iskren, pravedan)*

Isa, a.s. je rekao. „Tko stječe znanje, vlada se po njemu i podučava druge ljude, bit će prozvan velikim u nebeskom kraljevstvu.“

Vjerovjesnik je rekao. „Na Dan oživljanja Allah će reći pobožnjacima i borcima: uđite u Džennet (Raj)*! – Učeni će tada reći borcima: 'Djelovanjem naše učenosti vi ste bili pobožni i borili ste se.' Allah će onda reći: 'Vi ste kao neki od mojih meleka! Vaše zauzimanje će biti primljeno.'“ Tako će se oni zauzeti i ući u Džennet. Oni će dobiti ovaj položaj za znanje koje su podijelili drugima, a ne za znanje koje su čuvali za sebe.

Vjerovjesnik je rekao: „Allah neće dići znanje od ljudi kojima ga je dao nego će ga radije povući uzimanjem života učenog čovjeka. Kadgod učen čovjek ode sa ovog svijeta, ode sa

njim i znanje, i na kraju neće ostati nitko do neukih vođa. Kadgod budu nešto zapitani, davati će odgovore bez znanja pa će zbog toga zalutati i zavesti i ostale.“

Vjerovjesnik je rekao: „Ako čovjek, nakon sticanja znanja, drži to znanje skrivenim, allah će ga na Sudnjem danu vući uzdama od vatre.“

Vjerovjesnik je rekao: „Kako predivan dar i kako predivan poklon je mudra riječ koju čuješ pa zapamtiš, a onda je preneseš pa podučiš svog brata muslimana! To je jednako pobožnosti od jedne godine!“

On je rekao: „Proklet je svijet i ono što je na njemu osim onog koji se sjeća uzvišenog Allaha, onoga koji prijateljuje s Njim, onoga koji uči i podučava. Allah, njegovi meleci, stanovnici neba i zemlje, pa čak i mrav u svojoj rupi i ribe u moru vole onoga koji podučava narod dobru.“

On je rekao: „Ne može musliman pokloniti veću vrijednost bratu muslimanu nego ispravan hadis koji je dospio do njega pa ga on dosljedno prenese.“

On je rekao: „Ako vjernik čuje dobar savjet pa ga provede u djelo, to mu je bolje od njegovog ibadeta (bogoslužja)* za jednu godinu.“

Vjerovjesnik je jednom izišao i vidio dvije grupe, jedna se molila Allahu, dž.š., i nudila svoje skrušene dove (također oblik molitve)*, a druga je davala ljudima dobre savjete. Vjerovjesnik reče: „Prva grupa nudi skrušene dove Allahu. Ako Allah htjedne, mogao bi ih primiti, a ako ne htjedne, može ih odbiti. Druga skupina daje dobre savjete ljudima, a ja sam poslan kao učitelj.“ Onda je otišao i sjeo među njih.

Vjerovjesnik je rekao: „Primjer upućivanja i znanja sa kojim me je Allah poslao je kao obilna kiša koja padne na neko područje. To mjesto postane puno vode, zatim obilno izraste bilje i trave. Jarci na drugom mjestu sačuvaju vodu. Allah tako daje korist ljudima. Oni odatle piju vodu, navodnjavaju svoje zemljište i uzgajaju žitarice. Zatim, ima mjesta koja niti čuvaju vodu, niti tu rastu trava i bilje... Prvi primjer je primjer čovjeka koji ima koristi od svoga znanja. Drugi primjer je primjer čovjeka od kojeg drugi imaju koristi. Treći primjer je primjer čovjeka koji je lišen obje ove koristi.“

Vjerovjesnik je rekao: „Onaj koji upućuje na dobro je kao i onaj koji ga čini.“

Vjerovjesnik je rekao: „Kada čovjek umre, sva njegova prestaju osim troje: 1) trajna sadaka (plemenito djelo, npr. dobrovoljni prilog)*, 2) korisno znanje i 3) čestito potomstvo.“

Rekao je: „Nema zavidnosti osim dvojici: 1) onome kome Allah da znanje pa se on po njemu vlada i podučava druge i 2) onome kome Allah da bogatstvo i moć pa ga on troši na dobra djela.“

On je rekao: „Neka Božja milost bude nad svim mojim sljedbenicima.“ Upitan je: „A tko su tvoji sljedbenici?“ Odgovorio je: „Oni koji vole moj put i podučavaju ljude njemu.“

Izreke mudraca

Hazreti Omer je rekao: „Onaj koji uči hadis i upućuje nekog da se vlada po njemu dobija

nagradu kao onaj koji ga provodi u djelo.“

Ibn Abbas je rekao: „Ako čovjek podučava ljude dobru, sve moli oprost za njega, pa čak i ribe u moru.“

Neki mudar čovjek je rekao: „Učen čovjek je posrednik između Allaha i ljudi, zato gledaj kako se ponaša kao posrednik.“

Neki učen čovjek je rekao: „Učeni ljudi su svjetlo vijekova. Svaki je svjetlo u svome vremenu dajući svjetlo narodu toga vremena.“

Hasan El-Basri je rekao: „Da nije učenih, ljudi bi bili kao životinje.“ Drugim riječima: učenje vodi čovjeka sa granica životinjstva do granica ljudskosti.

Mu'az ibn Džebel prenosi od Vjerovjesnika: „Stiči znanje jer je njegovo sticanje bogobojaznost, njegovo traženje je ibadet, njegovo proučavanje je molitva, njegovo istraživanje je džihad, podučavanje onoga koji ne zna je sadaka, davanje znanja onome tko ga je dostojan je dostojno pohvale. Ono je prijatelj na putu, drug u osami, vodič u vjeri i svjetlo u sreći i nesreći, vjerni prijatelj strancu i put u Džennet. Preko njega Allah uzdiže narode, čini ih vodičima i upućivačima na dobro. Gledajući ih, i ostali postaju upućivači na dobro, i narod ih slijedi. Meleci ih podstrekuju na rad. Sve, suho i mokro, moli oprost za njih. Čak i ribe u moru, insekti i crvi, zvijeri u šumi, goveda i ovce, čak i zvijezde na nebu mole oprost za njih. Znanje daje život mrtvom srcu, ono je očno svjetlo u tami, ono daje snagu tijelu nakon otklanjanja bolesti. Pomoću njega čovjek dostiže položaj pobožnih. Razmišljati o njemu je kao post, a njegovo proučavanje je kao molitva. Pmoću njega Allahu se pokoravamo i obožavamo Ga, pomoću njega daju se upozorenja, pomoću njega Božja jedinost biva shvaćena, krvna veza održana, a dozvoljene i nedozvoljene stvari poznate.“

Dokazi razuma

Dokazi razuma o prednostima znanja su ovi: ako se ne razumije prednost riječi, nemoguće je znati prednost drugih stvari. Na primjer, ako netko želi znati je li Zejd mudar čovjek, on prvo mora znati značenje riječi mudrost, a onda značenje riječi Zejd; u protivnom će zalutati. Prednost je dodatna kvaliteta stvari koja nema mahana. Rečeno je da je konj bolji od magarca. Ako se uzme kvaliteta nošenja tereta, oboje je isto, ali konj ima neke dodatne kvalitete koji se ne mogu naći u magarca: kvaliteta brzog trčanja i fizičke ljepote. Životinja je tražena zbog svojih kvaliteta, a ne zbog svoga tijela. Sad shvati zašto je znanje bolje. Kao što se za konja kaže da je bolji od magarca zbog svoga trčanje, tako ćeš reći da je znanje bolje ako ga usporediš sa drugim kvalitetama. Sve dragocjene stvari se svrstavaju u jednu od ove tri grupe:1) ono što je traženo zbog svoje stvarne, unutrašnje vrijednosti2) ono što je traženo kao sredstvo za postizanje nekog cilja, i3) ono što je traženo zbog oba razloga. Ono što je traženo zbog svoje unutrašnje vrijednosti, npr. znanje, je plemenito. Ono što je traženo kao sredstvo za postizanje nekog cilja je zlato ili srebro, što nije ništa drugo do komadić kamena koji nema vrijednost sam po sebi. Da ih Allah nije učinio sredstvom za kupovanje stvari, njihova vrijednost bi bila jednaka vrijednosti drugog kamenja. Znanje je dragocjeno samo po sebi zato što se pomoću njega može zaraditi sreća budućega svijeta i Božanska vizija. To nije slučaj sa zlatom i srebrom. Ono što je traženo zbog oba razloga, svoje stvarne, unutrašnje vrijednosti, i kao sredstvo za postizanje cilja, jeste fizičko zdravlje.

Ako je tijelo zdravo, sve stvari mogu biti lako obavljene, kao što su: jedenje, pijenje i drugi poslovi. Ali predmet ovih stvari nije zarada sreće na budućem svijetu i Božja blizina. Ako se ovo ima u vidu, imat ćeš zadovoljstvo u sticanju znanja. Najviši položaj ljudi je postizanje sreće na drugom svijetu, a najodabranije stvari su putevi koji tome vode. Tako, znanje je korijen dobre sreće na ovom i na budućem svijetu. Rezultat znanja je uživanje u Allahovoj blizini, druženje sa melecima, pobožno posvećivanje Allahu, što su premeti budućeg svijeta, a njegov rezultat na ovom svijetu je počast i utjecaj nad vladarima i ljudima. Tako, stjecanje znanja i podučavanje su izvrsne radnje za traženje dobra i ovog i onog svijeta, i to je najpohvalnije za gore navedeni predmet. Poslovi ovog svijeta neće biti uređeni ničim osim putem aktivnosti, a ljudske aktivnosti se dijele u tri kategorije. Prva kategorija uključuje četiri osnovne aktivnosti bez kojih svijet ne bi bio u redu: poljoprivreda – za proizvodnju hrane za održavanje života; tkanje – za proizvodnju odjeće; arhitektura – za izgradnju kuća; i uprava – za reguliranje ljudskih odnosa, za život u miru i slozi.Druga kategorija uključuje takve aktivnosti koje su od pomoći za gore navedene aktivnosti, kao što su: zanati, obrada metala ili plugova za oranje, alatki za predenje i tkanje odjeće i druge primjene.Treća kategorija uključuje takve aktivnosti koje su suplementarne osnovnim vještinama, prethodno spomenutim, kao jedenje, pijenje, pravljenje i šijenje odjeće. Ove radnje su neophodne za ljudsko postojanje, kao što ssu i razni ljudski organi neophodni za uspravno držanje ljudskog tijela.Tjelesni su organi također podijeljeni u tri kategorije. 1) osnovni organi kao što su srce, jetra ili mozak; 2) oni koji su od pomoći ovim osnovnim organima, kao što su trbuh, vene i kosti, bez kojih oni ne mogu raditi; 3) oni koji su dopuna za savršenost ove tri kategorije, a to su nokti, prsti, obrve itd. Od ove tri kategorije najodabranije su osnovne stvari, među kojima je, opet, najodabranija uprava, na račun koje je moguć miran život. Zbog ovog razloga, potrebno je da iskusni i stručnu ljudi vode upravu. Uprava je podijeljena na četri klase. Prva klasa je najviša, kao što je uprava vjerovjesnika; njihova nadležnost se širila na javne i privatne poslove ljudi. Sljedeća je uprava privremenih vladara nad javnim poslovima ljudi, ali ne injihovih privatnih poslova. Sljedeća je uprava učenih i mudrih ljudi nad ljudima, u pitanjima vjere u Allaha, jer oni su nasljednici vjerovjesnika. To uključuje i razmišljanja nekolicine privilegiranih. Sljedeća je uprava duhovnih prvaka koji uvažavaju i razmišljanja običnog čovjeka s kojim su u neposrednom kontaktu. Poslije uprave vjerovjesnika, najodabranije je širenje znanja uz pomoć kojeg su ljudi sačuvani od zla i destruktivnog ponašanja i vođeni prema sreći i stvaralačkim svojstvima. Ovo je cilj znanja i obrazovanja. Intelektualne aktivnosti su odabranije nego druge – zato što je prednost takvih aktivnosti znana kroz tri stvari: 1) ispitivanje prirodnih kvaliteta ljudi pomoću kojih je takva aktivnost prepoznatljiva. Na primjer, stjecanje znanja je bolje od učenja jezika, jer znanje se može sticati razumom, dok se jezik može naučiti putem osjetila sluha. Kako je razum bolji od osjetila sluha, tako je znanje bolje od osjetila jezika; 2) ispitivanje stepena ljudske koristi, npr. poljoprivreda je bolja od zlatarstva; 3) promatranje odlika nekog posla, npr. posao zlatara je bolji od posla štavljenja kože.Znanje također ima tri gore navedene osobine. Prvo, poznato je da je znanje o vjeri put za budući svijet. Savršeno znanje i pametan razum to mogu usvojiti. To je najodabranija osobina ljudi jer je zbog ove osobine vjerovanje u Allaha prihvaćeno i čovjek može uživati u Božjoj blizini. Drugo, nema sumnje da ljudi, opće gledano, dobiju korist od znanja kao što je i mjera njegove korisnosti veoma velika, a i doprinos sreći ovog i onog svijeta. Treće, znanje je stvar koja liječi i upravlja srcaima i dušama ljudi. Čovjek je upravitelj stvorenja, a upravitelj ljudskih organa je njegovo srce. Duhovni učitelj čisti srce i vodi ga prema Allahu. Tako je

podučavanje najfiniji način ibadeta (bogoslužja)*. Srce učenog čovjeka je jedan od najboljih Allahovih upravitelja. Pa koji je onda položaj veći od toga u kojem je čovjek posrednik između Gospodara i sljedbenika i koji ga vuče bliže Allahu i Džennetu (Raju)*?

ISLAMSKA PEDAGOGIJA (8)

 

Piše: Nezir Halilović

 

     I u ovom radu ćemo se družiti sa fenomenalnim djelom grupe autora, dr. Fethi Ali Jusufa, dr. Mahmuda Abduhua Ahmeda i dr. Mustafe Abdullaha Ibrahima, pod naslovom Et-Terbijjetu-l-islamijjetu bejne-l-esaleti ve-l-mua'sare, i to u pogledu pojašnjenja položaja i uloge znanja u islamu.

 

Znanje u islamu

     Islam i pedagogija su apsolutno nerazdvojivi pojmovi od samog početka Objave i širenja njegove svjetlosti, zalaganjem posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., upućenom cjelom čovječanstvu da ih poduči vjeri i suštini ovoga svijeta, i da ih uputi na Pravi put. Ove navode divno potvrđuje hadis koji govori o jednom događaju koji se desio za vrijeme namaza. Naime, ashab kazuje: „Dok smo klanjali neko je kihnuo, pa sam mu ja rekao: Jerhamukellah - Allah ti se smilovao, na što me ljudi oštro presjekoše svojim pogledima. Ja im ljutito rekoh: "Teško vašim majkama! Šta vam je pa me tako gledate!?" A oni onda stadoše pokazivati rukama da ušutim, na što ja i ušutih. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., predao selam, a draži mi je i od oca i majke i nikada ni prije ni poslije nisam vidio boljeg učitelja od njega, tako mi Allaha nije me ni prozvao, a kamo li udario ili naružio, nego je samo rekao: "Ne priliči ovom našem namazu ništa od ljudskog govora. Zaista je namaz samo, tesbih - slavljenje Allaha, tekbir - veličanje Allaha, i učenje časnog Kur'ana."

     Sve navedeno upućuje na neraskidivost pedagogije od islama od prvih zraka njegovog postojanja, te na pedagošku misiju Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kao Prvog učitelja i Vodića ljudima.

 

Odnos islama i znanja

     Islam je poklonio, za povijest čovječanstva, fenomenalnu pažnju spoznaji i znanju koja se očigledno prepoznaje kroz brojne obrazovne navode Kur'ana i Sunneta, te izvanredan položaj i podršku svim alimima - učenjacima i studentima koji traže znanje. Za pojašnjenje ove posljednje stavke biti će dovoljno da spomenemo da je islam napravio potpuno jasnu podjelu onih koji znaju i onih koji neznaju. Ljude koji imaju znanje usporedio je sa onima koji vide, a ljude koji su neznalice usporedio je sa slijepcima, a znanje je opisao kao svjetlo, dok je neznanje opisao kao mrak i tamu.

     Uzvišeni Allah kaže:

"Reci: "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju..." (Ez-Zumer, 9.)

"Reci: "Zar su jednaki slijepac i onaj koji vidi, ili, zar su isto tmine i svjetlo..." (Er-Ra'd, 16.)

     Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom široko poznatom hadisu kaže: "Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika."[i] U drugoj predaji se navodi: "Na Sudnjem danu će se tinta učenjaka vagati sa krvlju šehida."[ii] A sljedeći hadis nas tjera da se dobro zamislimo o svome životu, jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Najbolji čovjek je mu'min (iskreni vjernik) učenjak."[iii]

     Prva objavljene riječi časnog Kur'ana su: učenje - čitanje - pero (pisaljka); i direktno su vezane za znanje, tj. učenje, obrazovanje, ukratko spoznaju. Ujedno to su najvažnija vrata ulaska u vjeru i vjere, općenito. Štaviše, islam je upravo vjera koja za sve konvertite (nove pristalice) predstavlja jedan potuno novi vid znanja i spoznaje koji neminovno zahtjeva sredstva koja će dovesti do njega,, a to je prvenstveno znanje. U najznačajnija sredstva svakako spadaju čitanje, pisanje i druge sposobnosti pomoću kojih će čovjek spoznati Allahovu poruku.

 

Znanje između obligatne i dobrovoljne dužnosti

     Upravo zbog ove uloge i značaja koje je islam rezervisao znanju islamski učenjaci su se razišli u pogledu znanosti koje su fardu -a'jn (kategorička obaveza za sve) i koje su fardu - kifaje (obaveza koja spada sa ostalih kada je jedna grupa ispuni). Također su se razišli u pogledu odgovornih za obrazovanje muslimanske djece, tj. da li su to roditelji, ili nosioci vlasti (predsjednici, upravitelji, sultani).

     El-Kabisi (u. 403.h.god.) prije više od hiljadu godina spominje da je obrazovanje sve muslimanske djece i bogate i siromašne vadžib - obaveza, društva u cjelini, a ne samo ekskluzivna povlastica za pojedince. (Sjetimo se samo da je su u Evropi te riječi, odnosno taj stav, izrečeni tek nakon čuvene Francuske buržoarske revolucije, skoro sedam stoljeća nakon El-Kabisija!!!). El-Kabisi želi da obezbjedi obrazovanje svim društvenim slojevima, jer on žarko želi da se islam još više proširi i učvrsti i da obrazovanje ne bude uskraćeno bilo kome. Sve to je zasnovano na jednostavnoj činjenici da je spoznaja ibadeta (obožavanja Allaha) kategorička obaveza po slovu Kur'ana, a poznavanje Kur'ana je, također, vadžib zbog učenja u namazu. Roditelji su dužni podučiti svoje dijete Kur'anu i namazu, jer su oni odgovorni za njega, pa ako oni ne mognu lično podučiti dijete onda su obavezni da ga pošalju učitelju kome će platiti da ga poduči, a ako ne budu imali novca za to onda mu trebaju pomoći njegovi rođaci, a ako ni njegova rodbina ne bude imala novca za školovanje onda bi se trebali obratiti bogatim plemenitim ljudima da ga stipendiraju, ili pak pronaći plemenitog učitelja koji besplatno podučava siromašne, ili kome za to plaća država. (Naglašavamo da su ovo rješenja problema obrazovanja od prije hiljadu godina kada su u čitavom svijetu pravo na obrazovanje imali samo pojedinci iz plemićkih sklojeva!!?)

     Ova El-Kabisijeva teorija je našla dobar prijem i učvrstila se kod svih pravnika Ehli-sunnetskih mezheba koji su traženje znanja okarakterisali kao farz - stogu obavezu svakog pojedinca.

     Tako glasoviti Ibn-Rušd kaže: "Traženje znanja i fikha (razumijevanja vjere) spada u farzi-kifaje, i na istom je nivou kao i džihad (borba na Allahovom putu) koje je Uzvišeni Allah propisao svima. Kako god je obaveza učenika da traži znanje isto tako je i obaveza učenjaka da podučava."

     Za razliku od njega El-Gazali je znanje podijelio na dva dijela: farzi-ajn i farzi-kifaje, a to je zasnovao na poznatom hadisu Allahovog Poslanika: "Traženje znanja je obaveza svakog muslimana."[iv] El-Gazali kaže: "Ljudi su se razišli u pogledu znanja koja su farz svakom muslimanu na više od dvadeset grupacija od kojih svaka proglašava farzom ono što ona zastupa. Bez obzira koje od tih znanja da je farzi-ajn, neprikosnovena srž i suština koja ne trpi nikakvu daljnu raspravu svih pravaca je da poznavanje vjere i svega što je izravno vezano za nju spada u farzi-ajn svakom muslimanu. Oni su obavezni da ovladaju svim potrebnim znanjima i ako to ne učine postaju griješni, jer slabost u tome višestruko razara samopouzdanje muslimana u pogledu svoje vjere i njihove sposobnosti da se odupru neprijateljima ove vjere. Ako već pojedinci ne mognu sami ispuniti ovu obavezu zbog siromaštva ili drugih neprilika, onda je obaveza vođa i vladara da to ispune, jer oni su predvodnici ovog ummeta, a svaki predvodnik će biti pitan za svoje sljedbenike pred Uzvišenim Allahom. Upravo zbog toga za ovu strahovitu raširenost nepismenosti u islamskom svijetu će prvenstveno biti pitani bogataši ovog ummeta, jednako kao i vlastodršci, tj. zašto nisu olakšali i omogućili pristup obrazovanju tim brojnim masama, kako bi obožavali Allaha dž.š. onako kako treba zasnovano na svijesti i znanju, i da bi i oni mogli ispuniti svoju zadaću u Allahovom hilafetu na Zemlji, te na njenom sveukupnom progresu i nadgradnji.

 

Poruka budućim generacijama

     Nikako i ne pomišljajte da postoji bilo koji drugi put i prolaz ka ponovnom ponosu, snazi, moći i predvodničkoj ulozi islamskog umeta na ovom svijetu osim kroz vrata spoznaje i znanja, jer to su upravo vrata kojima je i počela ova vjera, a koja su otvorili ajeti časnog Kur'ana: Uči, čitaj u ime svoga Gospodara Koji stvara (El-Alek, 1.), a koja su potpuno oblikovana ovim ajetom: Sada Sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (El-Maide, 3.) Dakle, početak ove vjere je bio u učenju i čitanju, što je ključ znanja, a njene zadnje riječi su u usvojenom čitanju i upotpunjenosti ove veličanstvene vjere.

Svi pokušaji reforme koji ne budu zasnovani na ovim polazištima nikada neće omogućiti cjelovito rješenje problema, nego će to biti parcijalna rješenja koja neće moći popraviti ovaj sveukupni nered, niti ga dokrajčiti, nego će i to ostati samo puki pokušaji koji će i dalje pružati sliku nepismenog islamskog svijeta koji je u nasušnoj potrebi za ponovnom izradnjom i novim preporodom zasnovanim na zanju i spoznaji. U prošlom radu smo navodili hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji nam svima jasno poručuje: "Osvani kao učenjak, ili onaj koji traži znanje, ili kao onaj koji sluša (znanje), ili kao onaj koji voli (znanje), a nipošto ne budi el-hamase (onaj koji mrzi znajnje i ulemu), pa da propadneš!"

 

Dobri bogataši

     "Zbog svega navedenog obaveza države je da obezbjedi obrazovanje svim članovima društva, kako bogatim tako i siromašnim, a uloga bogataša je da pomognu u društvu u slučaju ako država nije u stanju to učiniti. Historija islama svjedoči o neizborjnim slučajevima plemenitosti kada su bogati muslimani davali ogromne svote novca radi održavanja škola i nastavka širenja spozaje. Sa druge strane ovaj divni običaj su podržavali i islamski pravnici koji su podsticali muslimanske mase na učenje, traženje znanja ukazujući na njegove blagodati. No, nije se sve samo na tome okončalo, situacija se razvila još dalje i dublje i izrodila se u jednu fenomenalnu ideju (danas izuzetno aktuelnu na Zapadu) koja je daleko postojanija i i koja daje veću sigurnost opstojanju škola, a od njihovog postojanja zavisii i postojanje obrazovanosti djece i omladine, a to je ideja uvakufljenja (stavljanja u zadužbinu) imetka u korist škola i medresa."[v]

     Ono što je važno naglasiti jeste činjenica da je posvećenost islamskom obrazovanju vjerska dužnost prve kategorije, a usmjeravanje na odrednice spoznavanja ove vjere  i njihovo obuhvatanje unosi u dušu muslimana svijest o važnosti i značaju spoznaje u približavanju Uzvišenom Allahu i izvršenju Njegovih naredbi na ovom svijetu.

     Zbog svega navedenog, ideja o obaveznosti obrazovanja se razlikuje kod islama i kod modernih država, jer kod njih je ta obaveznost utemeljena na aktuelnim zakonima i izvršava se na bazi zakonske prinude i moći, a neusporediva je razlika između ljudskih unutarnjih poticaja i vanjskih koje nameće zakon i sila. U ovom pogledu biti će dovoljno da navedemo činjenicu da je u pogledu ideje obaveznosti obrazovanja islam pretekao zapadni svijet za više od 13 stoljeća.

     Ko bude istraživao što je sve napisano o znanju i spoznaji u okviru islamskih obrazovnih institucija izgubit će se pred obiljem materijala, jer islam potiče na znanje; razvija želju za znanjem, te poziva u cjeloživotno sticanje znaja, tako jedno od tih upustava usmjerava nas ka posmatranju nebesa i Zemlje. Uzvišeni kaže:

     Reci: „Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji!" (Junus, 101.)

     Reci: „Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio." (El-Ankebut, 20.)

     Islam je pozvao u znanje i putem druženja sa učenim ljudima, jer je traženje znanja farz - stroga obaveza, svakom muslimanu i muslimanki.

     Navodi se da je Ibn-Vehb sjedio kod imami Malika, učeći od njega, pa kad je nastupilo vrijeme namaza, ustao je da klanja, na što mu reče imami Malik: „To radi čega si ustao nije ništa obaveznije od onoga radi čega si sjedio do sada!" Ponovimo riječi Ibn.Rušda: „Kako god je obaveza učenjaka da uči i traži znanje, isto tako je i obaveza učenjaka da poučava, tj. nudi znanje!"

     One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju. (El-Bekare, 159.)

     Skoro jednak značaj i ugled kao i učitelji imale su i knjige čija vrijednost i značaj u traženju znanja su bili na visokom položaju kod muslimana. Knjižnice i kutubhane (biblioteke) su kod halifa i upravitelja, kao i kod muslimana bili cijenjeni centri znanja i spoznaje. Muslimani su napisali neprebrojivi broj djela.

 

Zaključak

     Znanje u koje poziva islam se odlikuje nizom obilježja: jedinstveno je u pogledu svoje suštine i ciljeva, njime se uzdižu muslimani, izvršava svoju iskonsku zadaću u progresu i izgradnji na ovoj Zemlji, olakšava život ljudima na dunjaluku, čak i iznad toga, ono približava čovjeka njegovom Gospodaru i podiže mu deredže (stepene) kod Allaha, a za svako djelo kojim se traži Allahovo zadovoljstvo musliman će biti obilato nagrađen, pa čak i ako to djelo pojavno izgleda kao čisto ovosvjetsko, poput sticanja opskrbe, obavljanja poslova, traženja znajaj, lijepog ponašanja, itd.

slamski odgoj i kvalitetno obrazovanje novih naraštaja – glavni zahtjev na putu izlaska iz dekadSafvet M.Halilovic | Novi Horizonti br/str. 50

Sahva - islamsko budenje iz perspektive Muhammeda Asada (drugi dio)

Islamski svijet vec duže vrijeme proživljava dekadencu koja je zahvatila

brojne sfere života. Nažalost, gorka je istina da su muslimani danas zaostali u

ekonomskom, naucnom, tehnološkom, industrijskom, politickom,

obrazovnom i mnogim drugim životnim aspektima. To je, neminovno,

rezultiralo zaostajanjem i na vjerskom planu. Šta je razlog dekadence koja je

zahvatila islamski svijet i koja traje vec nekoliko stoljeca? Zbog cega su

muslimani u prvim stoljecima islama bili napredni i progresivni? Da li je

moguce da današnji muslimani izadu iz krize u koju za zapali? Kojim putem

ici da bi se stanje popravilo? Interesantni su odgovori koje je ponudio

Muhammed Asad (Leopold Weiss), covjek koji je prigrlio islam i dobro se

upoznao sa svijetom islama i njegovim problemima.

Slijepo oponašanje Zapada: najveca opasnost za muslimane

Oponašanje zapadnog nacina života od strane muslimana, bilo individualno

ili društveno, bez dvojbe, najveca je opasnost za ponovno oživljavanje

islamske civilizacije – smatra Asad. Porijeklo te kulturne bolesti – kako je on

naziva – povezano je s ocajem muslimana koji su, krajem 19. i pocetkom 20.

vijeka, vidjeli materijalnu moc i progres Zapada i usporedili ga sa žalosnim

stanjem svog vlastitog društva. Muslimanski svijet je bio u stagnaciji, a to je

navelo brojne muslimanske intelektualce da 'zakljuce' kako islamski društveni

i ekonomski sistem nije spojiv sa zahtjevima progresa i da, prema tome, treba

biti modificiran prema zapadnim uzorima. Tome je uveliko doprinijelo

nepoznavanje pravih ucenja islama – što je, opet, u velikoj mjeri bilo rezultat

uskogrudog stava tzv. uleme.

Kritikujuci takva shvatanja, Asad veli da u islamu nema uskogrudnosti, jer

islam covjeku dopušta vrlo široke granice mogucnosti sve dok on ne djeluje u

suprotnosti s propisima vjere. 'Ali,' – piše Asad – 'sasvim neovisno od

cinjenice da su mnogi elementi koje su bitan dio zapadne društvene strukture

– kao, naprimjer, slobodno i neograniceno miješanje spolova, ili interes

(kamata) na kapital kao temelj ekonomske aktivnosti – ocito suprotstavljanje

ucenjima islama, prirodeni karakter zapadne civlizacije jasno iskljucuje

religijsku orijentaciju u covjeku. Samo vrlo površni ljudi mogu vjerovati da je

moguce oponašati neku civilizaciju u njezinu vanjskom izgledu a u isto

vrijeme ne biti pod uticajem i njezina duha. Civilizacija nije prazan oblik,

nego živi organizam. cim pocnemo usvajati vanjske oblike tog organizma,

njegove unutarnje struje i dinamicki utjecaji pocinju djelovati u nama i

oblikovati polahko, neprimjetno, naš mentalni stav. Upravo potpuno

razumijevajuci tu istinu, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 'Onaj ko oponaša druge

ljude, postaje jedan od njih.' Taj opce poznati hadis nije samo moralna

zapovijest nego i objektivan iskaz cinjenice – u ovom slucaju, cinjenice o

neizbježnosti toga da muslimane asimilira bilo koja nemuslimanska

civilizacija koju oni oponašaju u njezinim vanjskim oblicima.'

Slijepo oponašanje Zapada i težnja za usvajanjem zapadnih ideja i ideala u

islamskom svijetu ima katastrofalne posljedice – porucuje Asad. To,

postupno, prekida veze tog svijeta s vlastitom prošlošcu i na taj nacin ga

dovodi u situaciju da gubi svoje, ne samo kulturno, nego i duhovno korijenje.

Svijet islama 'slici drvetu koje je bilo snažno sve dok je bilo duboko

ukorjenjeno u tlo. Ali, planinska bujica zapadne civilizacije ogoljela je to

korijenje; drvo polahko vehne zbog nedostatka hrane. Njegovo lišce opada,

njegove grane odumiru. Na kraju je i samo stablo u opasnosti da se sruši.'

Zbog toga, - smatra Asad – oponašanje zapadne civilizacije ne može biti

pravo sredstvo za oživljavanje islamskog svijeta iz mentalne i društvene

obamrlosti izazvane degeneracijom prakticne vjere i njenog životnog

programa u puki obicaj lišen života i moralnog poriva. Gdje onda da

muslimani traže duhovni i intelektualni podsticaj toliko potreban današnjem

vremenu? - s pravom se pita Asad.

'Odgovor je jednostavan' – porucuje on – 'kao što je jednostavno i pitanje:

on je vec sadržan u pitanju. Islam nije samo 'vjerovanje srca' nego i jasno

definiran program idividualnog i društvenog života. On može biti razoren

asimilacijom u stranu kulturu koja ima bitno razlicite moralne temelje. Isto

tako, on može biti obnovljen onog trenutka kada se vrati vlastitoj stvarnosti i

kada mu se dadne vrijednost faktora koji odreduje i oblikuje našu osobnu i

društvenu egzistenciju u svim njezinim aspektima. Pod uticajem novih ideja i

proturjecnih strujanja, tako karakteristicnih za razdoblje u kojem živimo,

islam sebi ne može više dopustiti da ostane prazna forma; on mora ustati ili

umrijeti. Problem s kojim se muslimani danas suceljavaju jeste problem

putnika koji je došao na raspuce. On može ostati tamo gdje se našao; to bi,

medutim, znacilo smrt skapavanjem. Može izabrati put koji nosi oznaku:

'Prema zapadnoj civilizaciji' – ali bi onda morao reci zbogom svojoj prošlosti

zauvijek! Ili, može izabrati drugi put, onaj nad kojim piše: 'Prema realnosti

islama'. Samo taj put može odgovarati onima koji vjeruju u svoju prošlost i u

mogucnost njezine transformacije u živu buducnost.'

Biti ponosan islamom

Po Asadu, tendencija oponašanja neke strane civlizacije je neizbježna

posljedica osjecaja inferiornosti. Upravo to, a ne nešto drugo, problem je

muslimana koji oponašaju zapadnu civilizaciju. “Oni”, kaže Asad

“usporeduju njezinu materijalnu moc i tehnologiju kao sjajnu površinu s

tužnom bijedom islamskog svijeta; oni pocinju vjerovati da u naše vrijeme ne

postoji drugi put osim zapadnog puta. Okrivljavati islam za vlastite

nedostatke je veoma popularno u današnjem dobu, to je,” po Asadovim

rijecima, 'moda dana'. U najboljem slucaju, muslimanski intelektualci

usvajaju apologetski stav i pokušavaju uvjeriti sebe i druge da je islam

kompatibilan sa usvajanjem zapadnih vrijednosti.

Dajuci smjernice kojih se treba pridžavati na putu obnove, Asad piše:

'Da bi postigli obnovu svijeta islama, muslimani se moraju, prije usvajanja

bilo kakvih reformskih mjera, potpuno osloboditi apologetskog duha u

odnosu na svoju religiju i društvenu strukturu. Musliman mora živjeti

uzdignute glave. On mora shvatiti da je poseban i razlicit od ostatka svijeta. I

on mora nauciti da bude ponosan što je razlicit. On mora nastojati sacuvati tu

razliku i izricati je hrabro svijetu., umjesto da se za to opravdava i pokušava

utonuti u druge kulturne krugove. To ne znaci da se muslimani moraju

izdvojiti od glasova koji dolaze izvana. Mogu se u svako vrijeme, primati

novi, pozitivni utjecaji stranih civilizacija a da se ne napusti vlastita. Primjer

te vrste je bila evropska renesansa. Tamo smo vidjeli kako Evropa brzo

prihvaca arapske utjecaje u materiji i metodi ucenja. Ali ona nije nikada

oponašala vanjski izgled i duh arapske kulture i nije nikada žrtvovala vlastitu

intelektualnu i estetsku nezavisnost. Ona je koristila arapske utjecaje samo

kao sredstvo da ucini plodnim svoje vlastito tlo, upravo kao što su Arapi, u

svoje vrijeme, koristili helenisticke utjecaje. U oba slucaja rezultat je bio

duhovno obogacenje, snažan, nov rast domace civilizacije, pune

samopouzdanja i ponosa. Nijedna civilizacija ne može prosperirati, cak ni

postojati, nakon što izgubi svoj ponos i svoju vezu sa vlastitom prošlošcu.'

Rezultati prekidanja veze sa svojom prošlošcu više su nego ociti u islamskom

svijetu. Kompleks 'niže vrijednosti' postao je sindrom od kojeg pati znatan

broj muslimana diljem svijeta. Nažalost, takvoj atmosferi doprinose

zapadnjacki mediji koji vec niz godina vode antiislamsku kampanju

strahovito velikih razmjera. Asad porucuje da su odgoj i izgradnja kompletne

islamske licnosti novih naraštaja – što je primarni zahtjev na putu islamske

obnove i budenja – onemoguceni ukoliko muslimani budu slijepo slijedili i

oponašali zapadnjacke vrijednosti i njihov stil življenja. 'Sve dok muslimani'

– porucuje Asad – 'gledaju na zapadnu civilizaciju kao jedinu silu koja bi

mogla regenirati njihovo vlastito ustajalo društvo, oni razaraju svoje

samopouzdanje i, posredno, podržavaju zapadnjacku tvrdnju da je islam

'istrošena sila'.'

Izgradnja pouzdanja u ispravnost vlastitih kulturnih i civilizacijskih

vrijednosti veoma je bitan faktor na putu prevazilaženja muslimanske

dekadence. 'Samo ako ponovno dobijemo svoje izgubljeno samopouzdanje,' –

naglašava Asad – 'možemo ocekivati da cemo iznova krenuti naprijed.

Nikada necemo postici cilj ako porušimo svoje društvene institucije i

oponašamo neku stranu civilizaciju – stranu ne samo u povijesnom i

geografskom smislu, nego, prije svega, u duhovnom. A put nam je jasno

pokazan rijecima Uzvišenog Kur'ana: 'Vi u Allahovom Poslaniku imate divan

uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu.''

Asad apeluje na roditelje i važnost kucnog odgoja jer 'za ogromnu vecinu

normalnih ljudskih bica za odluku izmedu vjerovanja i nevjerovanja presudna

je atmosfera u kojoj se odgajaju. Zato je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Svako djete

rada se u izvornoj cistoci, a njegovi roditelji od njega naprave židova,

kršcanina ili zaratustrovca.' Izraz 'roditelji' korišten u gornjem hadisu može se

logicno proširiti na opce okruženje - porodicni život, školu, društvo itd. -

kojim je rani razvoj djetetu odreden. Ne može se poricati da je u sadašnjem

stanju dekadence, religijska atmosfera u mnogim muslimanskim domovima

tako niskog i intelektualno degradiranog tipa da može kod omladine u

odrastanju proizvesti prvi poticaj da okrenu leda religiji.'

Muslimansko obrazovanje

Drugi zahtjev koji se postavlja pred muslimane današnjice, ukoliko žele da

izadu iz dekadence u kojoj se nalaze, odnosi se na obrazovanje. To je, doista,

veoma krupno i složeno pitanje.

Asad smatra da islam i zapadna civilizacija, buduci da su gradeni na

dijametralno suprotstavljenim koncepcijama života, nisu kompatibilni u duhu.

To, izmedu ostalog, znaci da obrazovanje mladih muslimanskih naraštaja po

zapadnjackim uzorima kao rezultat (uglavnom) ima antireligijski stav tih

naraštaja u njihovom kasnijem životu. S toga, ovdje se postavlja veliko

pitanje: Kakav stav trebaju imati muslimani prema savremenoj naobrazbi?

Odgovarajuci na to pitanje, Asad kaže:

'Protest protiv zapadnjackog obrazovanja muslimanima nipošto ne znaci da bi

islam mogao biti suprotstavljen obrazovanju. Ta tvrdnja naših protivnika

nema ni teološkog ni historijskog utemeljenja. Kur'an je pun poticaja na

ucenje 'kako biste postali mudriji', “da biste mogli razmišljati', 'da biste mogli

znati'! Na pocetku Kur'ana je receno: 'I naucio je Adema sva imena…', a ajeti

u nastavku pokazuju da covjek, usljed Bogom danog znanja tih 'imena', u

nekom smislu, cak nadmašuje meleke. 'Imena' su simbolican izraz za moc

definiranja pojmova, moc artikuliranog mišljenja koja je svojstvena ljudskom

bicu, što mu omogucuje, po rijecima Kur'ana, da bude Allahov, dž.š.,

namjesnik na zemlji. A da bi svoje mišljenje ucinio sistematicnim, covjek

mora uciti. Zato je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Težnja za znanjem je sveta

dužnost (feridah) svakog muslimana i muslimanke' (Ibn Madže), i: 'Ko je god

naputu potrage za znanjem, Allah ce mu olakšati put u Džennet' (Muslim).'

U daljem elaboriranju spomenutog pitanja Asad spominje da nije cak ni

potrebno navoditi kur'anske ajete ili izreke Poslanika, s.a.v.s., u odbranu

islamskog stava prema ucenju. Povijest dokazuje, ne ostavljajuci nikakvu

mogucnost sumnji, da nijedna vjera nije nikada davala podsticaj znanstvenom

napretku usporediv s podsticajem koji je davao islam. Ohrabrenje koje je

ucenje i znanstveno istraživanje primilo od islamske civilizacije, rezultiraro je

sjajnim kulturnim dostignucima u doba Emevija i Abasija, te u arapskoj

vladavini na Siciliji i Španiji. «To ne treba spominjati,» naglašava Asad, «da

bismo se mogli hvalisati tim slavnim uspomenama, jer 'mi nemamo pravo u

svojoj sadašnjoj bijedi hvaliti se prošlom slavom. Ali, mi moramo shvatiti da

je nemar muslimana, a ne manjkavost islamskog ucenja, prouzrokovao naše

sadašnje propadanje.'

Islam, dakle, nikada nije bio zapreka progresu i znanosti. Štaviše, on cijeni

intelektualne sposobnosti covjeka do te mjere da ga stavlja iznad meleka.

Nijedna druga religija nije nikada otišla tako daleko u potvrdivanju

dominacije razuma i, prema tome, ucenja, iznad svih manifestacija ljudskog

života. «Zato,» istice Asad, «ako se ravnamo prema islamskim nacelima, ne

možemo ni pomisliti na eliminiranje savremenog ucenja iz našeg života.»

Medutim, šta treba biti krajnji cilj muslimana u obrazovanju?

Asad pojašjanjava:

'Mi moramo imati volju za ucenjem i napretkom da bismo postali znanstveni i

ekonomski djelotvorni, kao što su zapadne nacije. Ali muslimani ne smiju

željeti da gledaju zapadnjackim ocima, da misle po zapadnjackim uzorima

misli: oni ne smiju htjeti, ako žele ostati muslimani, mijenjati duhovnu

civlizaciju islama za materijalisticko eksperimentiranje Zapada, bilo

kapitalisticko, bilo marksisticko. Znanje samo po sebi nije ni zapadno ni

istocno; ono je univerzalno – upravo kao što su prirodne cinjenice

univerzalne. Ali ugao pod kojim se cinjenice mogu promatrati i predstavljati

varira s kulturnom naravi nacija. Biologija, sama po sebi, ili fizika, ili

botanika, nisu ni materijalisticke ni duhovne po svom cilju i svojoj svrsi; one

se bave promatranjem, sakupljanjem i definiranjem cinjenica i izvodenjem iz

njih opcih pravila. Ali apstraktni, filozofski zakljucci koje izvodimo iz ovih

znanosti – tj. filozofije znanosti - ne temelje se samo na cinjenicama i

promatranjima nego su u velikoj mjeri pod uticajem naših prethodno

postojecih naravnih i intuitivnih stavova prema životu i njegovim

problemima. (...) Prema tome, znanost koja nije ni materijalisticka ni duhovna

sama po sebi, može nas dovesti do široko divergentnih tumacenja Svemira, tj.

tumacenja koja mogu biti spiritualna ili imaterijalisticka, u skladu s našom

predispozicijom i, prema tome, uglom gledanja. Zapad je, bez obzira na

njegov visoko rafinirani intelektualizam, materijalisticki predisponiran i, zbog

toga, antireligijski u svojim koncepcijama i temeljnim pretpostavkama; takav,

nužno, mora biti i zapadni obrazovni sustav kao cjelina. Drugim rijecima, nije

studiranje savremenih empirickih znanosti ono što bi moglo štetiti kulturnoj

realnosti islama, vec duh zapadne civilizacije preko koje muslimani prilaze

tim znanostima.'

S ovim Asad misli na muslimansku ovisnost o zapadnim izvorima ucenja, jer

muslimani su, nažalost, zahvaljujuci svojoj dugogodišnjoj inferiornosti i

nemaru spram znastvenih istraživanja, postali potpuno ovisni o tim izvorima.

A da su slijedili islamsko nacelo koje namece dužnost ucenja i znanja svakom

muslimanu i muslimanki, danas bi stanje bilo drugacije. Ali, pošto su

muslimani zanemarivali vlastite mogucnosti toliko dugo, oni su pali u

neznanje i siromaštvo dok je Zapad napravio golem iskorak naprijed i, doista,

trebace dugo vremena da se taj jaz premosti. 'Dotad cemo' – porucuje Asad –

'biti prisiljeni prihvatiti savremene znanosti preko obrazovnih medija Zapada

i biti zahvalni za to. Ali, to znaci samo da smo obavezni prihvatiti znanstvenu

materiju i metodu, ništa više. Drugim rijecima, ne smijemo oklijevati u

pristupu studiranju egzaktne znanosti u zapadnim okvirima, ali ne smijemo

ustupiti njihovoj filozofiji bilo kakvu ulogu u obrazovanju muslimanske

omladine. Bez sumnje, moguce je, cak i danas, studirati i proucavati znanost

bez ropske podložnosti inteleuktualnim stavovima Zapada. Ono što svijet

islama danas hitno treba, nije novi filozofski pogled, nego samo savremeno

znanstveno i tehnicko obrazovanje i mentalni sklop.'

Insistiranje na proucavanju egzaktnih znanosti zauzima važno mjesto u

Asadovim promišljanjima. To je jedino što muslimani mogu i trebaju

(na)uciti od Zapada i to treba stalno ponavljati. U tom pogledu Asad

porucuje:

'Ako bih morao dati prijedloge idealnom Ministarstvu obrazovanja vodenom

samo islamskim promišljanjima, tražio bih da se, od svih intelektualnih

dostignuca Zapada, samo prirodne znanosti (uz gore spomenuta ogranicenja) i

matematika proucavaju u muslimanskim školama, dok bi nastava evropske

filozofije, literature i historije, morala izgubiti primat koji dans ima u

nastavnom planu. Naš stav prema evropskoj filozofiji trebao bi biti dosljedan

u pogledu onoga što sam vec rekao. A što se tice evropske literature, ona

svakako ne bi trebala biti potisnuta – ali bi morala biti postavljena na svoje

pravo filološko i historijsko mjesto. Bezgranicno preuvelicavanje zapadnih

vrijednosti i pojmova, naravno, navodi mlade i nezrele duhove da iskreno

upiju duh zapadne civilizacije prije negoli njegovi negativni aspekti mogu biti

procjenjeni.

Ako nastava o evropskoj literaturi, u obliku u kojem ona dans prevladava u

mnogim muslimanskim institucijama, pridonosi otudenju muslimanske

omladine od islama, isto je, u mnogo vecoj mjeri, i u odnosu na zapadno

tumacenje svjetske povijesti. U njoj stari stav 'Rimljani prema barbarima'

dolazi vrlo jasno do izražaja. Nacinom na koji ona predstavlja povijest nastoji

se, bez priznavanja postoji li takav cilj, dokazati da su zapadne rase i njihove

civilizacije superiornije od bilo cega što je bilo ili što je moglo biti na ovom

svijetu! Tako ona daje neku vrstu moralnog opravdanja zapadnom zahtjevu

da dominira nad ostatkom svijeta. Od vremena Rimljana, evropski su narodi

naviknuti posmatrati sve razlike izmedu Zapada i Istoka sa stanovišta

pretpostavljene 'evropske' norme. Njihovo rezonovanje zasnovano je na

pretpostavci da se razvoj covjecanstva može prosudivati samo na temelju

evropskih kulturnih iskustava. Tako ogranicen ugao gledanja nužno proizvodi

izoblicenu perspektivu, pa što se linija promatranja više udaljava od

pretpostavljene 'evropske' norme, to teže postaje zapadnjacima shvatiti

stvarno znacenje i strukturu povijesnih problema koji se razmatraju.

Na taj nacin izgleda kao da je svijet bio stvoren samo zbog Zapada i njegove

civilizacije, dok su sve druge civilizacije bile odredene samo da formiraju

primjeren okvir za svu tu slavu. Jedina posljedica koju takvo historijsko

obrazovanje može imati na duh mladih neevropljana, jeste osjecaj

inferiornosti u pogledu njihove vlastite kulture, prošlosti i buducih

mogucnosti. Oni se sistematski obucavaju da preziru svoju vlastitu mogucu

buducnost – osim ako je ta buducnost predavanje zapadnim idealima.

Da bi se suprotstavili tim negativnim posljedicama, odgovorne vode islamske

misli moraju uložiti maksimalan napor na revidiranju nastavnog programa

povijesti u muslimanskim ustanovama. To je, nesumnjivo, težak posao i on ce

zahtijevati temeljito ispitivanje našeg obrazovanja o povijesti prije nego se

uradi nova povijest svijeta, videna muslimanskim ocima. Ali, ako je taj posao

težak, ne znaci da nije ostvariv i, štaviše, nužan, inace ce naša mlada

generacija nastaviti da upija elemente zapadnog prezira prema islamu, a

rezultat ce biti produbljivanje njezinog kompleksa inferiornosti.'

ŽENA U ROMANIMA NEDŽIBA MAHFUZA

 

 

Rezime

 

Ravnopravnost žene u islamu je uvijek prisutno pitanje koje pažnju privlači zato što nemuslimani osporavaju brojne islamske propise koji se tiču žene kao člana porodice i društva zauzimaju visoko mjesto među pitanjima oko kojih se muslimani i nemuslimani dosta razlikuju.

U prilog dokazivanju ravnopravnosti žena u islamu uvjerljivo govori sudjelovanje nekih istaknutih muslimanki u odbrambenim bitkama. Postupci Poslanika, s. a. v. s., pokazali su da i žena u odbrani zajednice ima zadaću gotovo izjednačenu sa zadaćom muškarca.

Ukazujući na pojave u društvu koje ženu stavljaju u položaj žrtve raznih teškoća koje je egipatsko društvo prolazilo u doba tranzicije, Nedžib Mahfuz (Nağīb Maḥfūz), filozofski obrazovan i tradicijski odgajan, za njih je imao puno saosjećanja i razumijevanja.

Konzervativni dio teološke inteligencije osuđivao ga je zbog kritiziranja ekstremizma. Zbog nekonvencionalnog načina kritiziranja uvriježenih poroka arapskog društva neki ga nikad nisu prestali osuđivati.

 

Ključne riječi: izjednačenost žene u islamu u pravima i obavezama, žena kao ratnica, žena kao djevojka, žena kao sestra, žena kao majka, žena kao član društva.

 

 

UVOD

 

Pitanje ravnopravnosti žene u islamu veoma je značajno. Poželjno je uvijek mu poklanjati odgovarajuću pažnju, utoliko prije što nemuslimani izlažu sumnji neke odredbe islamskog vjerozakona, a posebno one koje se tiču porodice i žene kao člana društva. S intenziviranjem

napada na islam, u novije vrijeme sve više prigovara se njegovim načelima. Postoje brojne ciljano pisane rasprave, a prilikom sučeljavanja stavova ravnopravnost žene zauzima istaknuto mjesto među pitanjima oko kojih se dva svjetopogleda znatno razlikuju.

U vrijeme kad se mnogi mogu uvjeriti kako evropska društva priznaju da porodica u njima doživljava krize, da joj se temelji ruše, mogu se primijetiti i usamljene pohvale pravednih spisatelja, upućene porodici u islamu, zaslugom privrženosti obavezama koje žena izvršava prema članovima porodice i pripadnicima društva.

Opravdano je očekivati da pristalice pravde i istine počnu prihvatati ponešto od muslimanskoga porodičnog naslijeđa. To bi bila pretpostavka najdjelotvornije odbrane islamskih vrijednosti i uspostavljanja zdravih odnosa. Vjerozakonski propisi vezani za pitanje žene i porodice u islamu Božija su zapovijest. Budući da im čovjek ne može naći zamjenu, treba ih svojski braniti, saobražavajući odbranu zahtjevima vremena.

U prilog potvrđivanju ravnopravnosti žena u pravima i obavezama u islamu uvjerljivo govore primjeri sudjelovanja nekih istaknutih muslimanki u bitkama koje je muslimanska zajednica vodila u samoodbrani. Zna se da se u Bici na Uhudu borila i Nasiba bint Ka`b iz plemena Al-Mazin. Pošto je bilo potrebno čuvati Medinu iznutra, Safiyya, r. a., najstarija Poslanikova, s. a. v. s., tetka, bila je ostavljena u Medini. Međutim, čim je čula za Poslanikovo, s. a. v. s., ranjavanje, dotrčala je na Uhud. Poslanik, s. a. v. s., to nije mogao jednostavno prihvatiti pa je njenu sinu naredio da štiti majku. Postupivši tako, Poslanik, s. a. v. s., pokazao je da žena u borbi ima zadaću gotovo izjednačenu sa zadaćom muškarca.

Budući da cilj ovog rada nije suvišno dokazivanje ravnopravnosti žene s muškarcem i štićenja njenih prava u islamu prisutnih  u sadržajima Kur'ana, navest ću samo riječi Uzvišenog Stvoritelja: „One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća“ (Al-Baqara, 187).

Iako nijedan istraživač dosada književni opus Nedžiba Mahfuza, o kojem je objavljeno više od 100 naučnih i kritičkih djela, nije razmatrao primarno sa stanovišta gledanja na pitanje ravnopravnsti žene u islamu, čini se opravdanim opširno govoriti o njegovu pronicljivome detektiranju teškoća koje ženu prate u savremenim uvjetima življenja. Slično pojavi u evropskim društvima, gdje se razmetljivo govori o demokratiji i zaštiti prava žene, iza kojih se praktično provlače najokrutniji oblici izrabljivanja, u muslimanskim zajednicama, također, u vremenu svakovrsne tranzicije, kroz nevješto oponašanje evropskih uzora, žena se dovodi u položaj žrtve svih vrsta iskušenja, pa i izrabljivanja i ponižavanja. Po tome se neodoljivo čini da Nedžib Mahfuz želi upozoriti kako muslimanka najvećim iskušenjima biva izložena kad prihvati način življenja kakav prakticiraju žene u društvima za koja se neosnovano tvrdi da su uzorna u demokratičnosti i ravnopravnosti.        

 

 

Djevojka u Mahfuzovim romanima

 

Značaj Nedžiba Mahfuza počiva na činjenici da je dao najveći doprinos razvoju arapskog romana.[1] Pažnjom je obuhvatio sve što se tiče egipatskog društva i pojedinaca od kojih se

društvo sastoji. Žena koja u sklopu njegovih preokupacija uglavnom pripada sitnoburžoaskome društvenom sloju, nadasve je djelatna a njena slika kompleksna. Ukoliko je ponekad opisivao i pripadnice viših ili nižih društvenih slojeva, nije ih zamarao glavnom ulogom. Uvijek je nastojao pažnju usredsrediti na pripadnice sitnoburžoaskog sloja, a pripadnice drugih slojeva ostavljao je na margini.

Nedžib Mahfuz dao je ženi u svome djelu veoma istaknuto mjesto, s kojeg ona nosi ulogu sudionika u životu zajednice ravnopravnu s muškarcima. Realistički opisujući nevolje kroz koje žena prolazi u društvu, nastojao je opravdanja za njene slabosti naći u vladajućim neprilikama svojstvenim životu savremenoga egipatskog društva.  

Općeprisutna pojava i drugdje u svijetu jeste to da moderni književnici potječu većinom iz sitnoburžoaskog sloja, zbog toga što se prilika za obrazovanje i društveni uspon, kao nešto presudno u radikalnom mijenjanju načina života, drugima ne pokazuje s presudnošću s kakvom se pokazuje njegovim pripadnicima. Zato je sasvim prirodna pojava što se književnost koristi kao način da se sitnoburžoaski društveni sloj izrazi sa svojim osjećanjima, prilikama, vrlinama, porocima i stremljenjima. Nosioci obnoviteljske misli u nauci i umjetnosti i drugdje u svijetu bili su, uglavnom, iz sitnoburžoaskog sloja.

Ako je obilježje romanopisca u romantizmu bio parcijalan pogled na globalna zbivanja i ličnosti oko sebe, vidljiva osobina romanopisca u realizmu jeste sveobuhvatno posmatranje pojedinosti. Zato se u njihovim djelima žena može vidjeti kao prisutnija, sraslija sa stvarnošću, aktivno uključena u sva važna zbivanja u društvu. To pokazuju svi važniji ženski likovi iz romana Nedžiba Mahfuza, počevši od onih iz najranije realističke faze pa do najzrelijeg doba filozofskog portretiranja i kritiziranja.

Kroz druženje s djelima Nedžiba Mahfuza čitalac može poniknuti u mnoge naravi ljudskih patnji. Kao pisca iznjedrilo ga je vrijeme u kojem je društvo prolazilo kroz teške krize. Posebno uvjerljivo bilježio je ono što ne bilježi historija a pruža najpotpuniju sliku o društvu. U pogledu portretiranja sloja kojem pripada, Nedžib Mahfuz dosta sliči Balzaku (Balzacu) (1799–1850), koji je bio vjeran zapisivač zbivanja u francuskom društvu i bilježio „svaki pokret, svako začinjanje misli, svaki otkucaj srca“.[2] Slično njemu, koji je francusko društvo portretirao u iznimno velikom ciklusu romana obuhvaćenih zajedničkim nazivom Ljudska komedija,[3] ista povezanost može se prepoznati i u odnosu Nedžiba Mahfuza prema Egiptu, po tome što se događanja u Egiptu pouzdano mogu spoznati i na osnovama njegova djela.

Umjetničko djelo Nedžiba Mahfuza nesumnjivo će ostati važan izvor u proučavanju egipatskog društva, sa svim njegovim problemima, preokupacijama i stremljenjima, upravo onako kao što se Balzakova djela mogu pribrojati temeljnim izvorima podataka o francuskom društvu iz XIX. stoljeća.[4] Nedžib Mahfuz, također, portretiranju društva posvetio je veoma bogat ciklus romana, a osnovna razlika između Balzaka i njega sastoji se u tome što je Balzak portretirao sve slojeve društva iz svog vremena, dok je Mahfuz najveću pažnju posvećivao pripadnicima sitznoburžoaskog sloja i zbivanjima vezanim uz njih.

Budući da se romansijerski opus Nedžiba Mahfuza, prema prevlađujućim ocjenama, može dijeliti u različite etape, nije teško primijetiti da žena u krugu junaka njegovih romana ima vremenski različit značaj i mjesto. U opusu iz prve, historijske faze (rane pedesete godine), kojoj pripadaju romani Poigravanje sa sudbinom (`Ablu l-aqdari), Radobis (Radubis) i Bitka za Tebu (Kifahu Tiba), gdje pisac osvjetljava karakterna obilježja vladara, despotizam i borbu za samostalnost, žena je kao dio društva gotovo neprimjetna. U opusu iz faze kritičkog

realizma (kasne pedesete), kojoj pripadaju romani Novi Kairo (Al-Qahiratu l-\adidatu), Kvart Han al-Halili (Kan al-Kalili), Tijesni sokak (Az-Zuqaqu l-midaqqu), Početak i kraj (Bidayatun wa nihayatun) i Fatamorgana (As-Sarabu), žena je zastupljena kao dio sitnoburžoaskog sloja koji se izlaže razornom djelovanju nevolja i kriza. U opusu iz treće faze, koja se može poistovijetiti s piščevim faktorgrafskim realizmom u opisivanju društva (rane šezdesete), gdje se mogu svrstati romani Dvorac želja (Qasru š-šawqi) i Šećerana (As-Sukariyyatu), koji zajedno s romanom Put između dva dvorca (Bayna l-qasrayni) čine trilogiju, žena dobija još veću odgovornost, zapravo tešku ulogu glavnog oslonca porodice i aktivnog člana društva.[5] U sklopu opusa iz četvrte faze, koju neki posmatrači kvalificiraju kao vrijeme piščeva filozofskog realizma u opisivanju (sedamdesete godine), gdje se ubrajaju romani Sinovi naše mahale (Awladu harratina), Lopov i psi (Al-Lissu wa l-kilabu), Prepelica i jesen (As-Samanu wa l-karifu), Put (At-Tariqu), Progonjeni nasrtljivac (Aš-Šahharu), Razgovori na Nilu (Larlaratun fawqa n-Nili) i Pansion Miramar (Miramaru), kroz opise pojedinaca pisac govori o tipovima ličnosti, njihovih psiholoških stanja i naravi.[6]

U romanima iz faze kritičkog realizma junaci dijele sudbinu miliona sunarodnika istoga društvenog sloja, a krize doživljavaju i na njih reagiraju fizički ili verbalno. Kao heroine, žene se kreću tokovima usmjerenim uporedo s tokovima stvarnosti koja više ističe ulogu muškarca. Muškarci na žene gladaju iz svog ugla posmatranja i razmišljanja, zauzetog na iskustvima iz binarne suprotstavljenosti pojava u svijetu iz okruženja, kao što su duhovnost naspram svjetovnosti, moralne naspram materijalnih vrijednosti, požrtvovanost naspram sebičnosti, itd. Budući da je to bilo vrijeme najživljeg povođenja za socijalističkim naučavanjima širenim u Evropi, na ženu se u Egiptu počelo gledati izvan patrijarhalnih okvira u kojima ona samo prati muškarca na njegovu životnom putu podižući potomstvo.

Pisac to veoma uvjerljivo pokazuje na primjeru razgovora grupe studenata apsolvenata iz romana Novi Kairo: Me'mun Ridvan, teološki obrazovan mladić, Ali Taha privržen socijalističkim idejama, te Mahdžub Abdudaim, opčinjen materijalnim dobrima, svome kolegi Ahmedu Bediru, budućem novinaru, na pitanje šta misle o ženi, odgovaraju svako na sebi svojstven način. Dok idu i razgovor vode o djevojkama, Me'mun Ridvan tvrdi da momci nemaju o čemu razgovarati osim o djevojkama, a „žena je sigurnost na ovom svijetu i utrt put do sreće na budućem svijetu“. Nadovezujući se na njegovu tvrdnju, Ali Taha kaže da su „momak i djevojka dvije polovine koje se od iskona uzajamno traže“, a žena je temelj društva i zaslužuje „potpunu ravnopravnost u pravima i obavezama“. Mahdžub Abdudaim upliće se upadicom da trebaju postojati posebni dani rezervirani za žene. U njegovu viđenju, žena je „sigurnosni ventil na parnom kotlu“. Nakon što su se svi glasno nasmijali, budući novinar, Ahmed Bedir, upitan šta misli o istome, dosjetljivo odgovara, da je novinarovo da „sluša a ne da govori, pogotovo u tako osjetljivo vrijeme“.[7]

Gotovo s istom mjerom razlikuju se stavovi o djevojci kod dva brata iz romana Kvart Han al-Halili, starijega Akifa Ahmeda, odgajanog u okvirima uzusa tradicije koja ženu shvata kao stub porodice i ravnopravnog člana društva na jednoj strani, te mlađeg, Rašida Ahmeda, koji, povodeći se za psihoanalitičkim naučavanjem o „libidu“, usvojenim kroz školovanje na univerzitetu, ženu posmatra kao predmet uživanja i partnera u igri i zabavi.

Kako god je pisac u ovom ciklusu bio vođen binarizmom vezanim uz uopoćeno gledanje na mjesto žene u društvu, tako je na osnovama binarizma i tipove djevojaka portretirao s obzirom na njihovu stalešku pripadnost koja je presudno vršila utjecaj na njihov odgoj. U romanu Novi Kairo siromašnu, posrnulu Ihsan(u) Šehata prikazuje supostavljajući je Tehiji Hamdis, predstavnici aristokratskoga sloja, kćerci visokoga državnog činovnika; u romanu Tijesni

sokak, nezaštićenu Hamidu, neutvrđenog porijekla, supostavlja odmjerenoj Neval(i) iz romana Kvart Han al-Halili, predstavnici sitnoburžoaskog sloja, djevojci koju roditeljska briga i opreznost usmjeravaju u poželjnom odgajanju; u romanu Početak i kraj Nefisu, djevojku lišenu ljepote, imovine i roditeljske zaštite, supostavlja plemenitoj kćerki doministra Ahmed-bega Jusrija, kojoj je, u statusnom blagostanju, suvišno i označavanje vlastitim imenom.

 

 

Različiti karakteri žena

 

Dublje pronicanje u djelo Nedžiba Mahfuza otkriva da raznovrsnot karakternih obilježja žena koje se pojavljuju i romanima čini jedan cjelovit leksikon ženskih likova, kao što su ponizna žena, rapusnica, nepismena sluškinja, obrazovana službenica itd. Prilikom suočavanja s tim, zadivljuje činjenica da pisac sve tipove njihovih karaktera znalački portretira, s jednakom preciznošću, istovjetnim saosjećanjem i jednakim razumijevanjem. Takav piščev odnos proizlazi iz širokoga gledanja na sve iz okruženja i dobrog poznavanja ljudske naravi i vladajućih društvenih prilika. U svakom liku pisac je pronalazio nešto što sliči dosijeu, što mu „čuva karakterna obilježja“.[8]

Ako u dodir dolazi i s osobama čije osobine i ponašanje ne odobrava, on ih u osvrtima uglavnom stavlja u drugi plan. Zato se čini da slabosti nekih junakinja nedovoljno kritizira, da ih gotovo brani. Kada nekoj ženi za nešto prigovara, on je ne optužuje, već savjetuje; ne prezire je, već pokazuje razumijevanje za nju.[9]

Odnos prema ženskim likovima pisac ne zasniva primarno na karakternim obilježjima, već im osobine markira da bi odgonetao razinu krivice ili zasluga društva za njihove poroke ili vrline. Tek posmatrana u tom svjetlu, može se ispravno shvatiti posrnulost Nefise iz Početka i kraja, nesumnjive žrtve iznimno teških životnih uvjeta koji su je odveli na krivi put, kojima se, uz temeljnu odgovornost brata oficira, može pripisati krivica za njenu posrnulost.

Nefisi, Ihsan(i) Šehata i Hamidi veze s mladićima okončavaju se moralnim padom uzrokovanim okrutnošću uvjeta u kojima žive kao pripadnice društva u tranziciji. Uprkos gotovo istom zaljubljivanju u pogrešnu osobu, sreću da posljedice pogrešnog zaljubljivanja otklone u nešto boljim statusnim uvjetima i mladost idilično zaključe bračnom vezom, imaju Neval(a) iz Kvarta Han al-Halili i Behija iz Početka i kraja. Predstavnica djevojačke populacije iz aristokratskog staleža, kćerka doministra Ahmed-bega Jusrija, okružena udobnošću i raskošima prelijepe vile sred cvjetne bašče, ne zna za zemaljske ljudske brige, već se samo treba pridržavati planova koje za nju uređuju naklonjeno joj društvo i porodica.

U opusu Nedžiba Mahfuza, žena je kao majka započinjala s neznatnom ulogom u romanu Kvart Han al-halili, da bi evoluirala u ličnost sve važniju u društvu, što se vidi iz romana Početak i kraj, te u ciklusu romana iz trilogije. Odraze pune ravnopravnosti s muškarcima u društvu žena kod Nedžiba Mahfuza nalazi tek u djelima iz poznijega stvaralačkog doba, kao što su romani Ogledala (Al-Maraya), Ljubav na kiši (Al-Hubbu tahta l-matari), Poštovani gospodin (Hadratu l-muhtarami) i dr. Žene protagonistice važnijih uloga tu nisu članice

porodice kao osnovne ćelije društva, već sasvim samostalne. Kao „emancipirane“ djevojke ili gospođe koje imaju istaknutu ulogu u društvenom životu, vode život na način kako one misle da ga trebaju voditi, ne potčinjavajući se nadmoćnosti muškaraca i zahtjevima vladajućih moralnih uzusa.

Odluku da žene portretira s razumijevanjem Nedžibu Mahfuzu podržavale su i specifične vladajuće prilike, nastale nakon propasti jednoga i rađanja drugog modela društvenog života, jer između pada i podizanja teče vrijeme sporog oporavka. Tokom razdoblja oporavka, počinje i razdoblje „snalaženja“ u kojem su neizbiježne brojne žrtve, a žrtva tegobnog snalaženja bila je u Egiptu jedna cjelokupna generacija razočaranih (al-\ilu l-ka'ibu). Radilo se o generaciji koja nikakvo dobro iz starog sistema nije zapamtila, budući da je živjela u vrijeme njegova propadanja, a ni prednosti novog društva nije dočekala jer je još uvijek uvjerljivo trpjela radikalne promjene. Zato junaci iz tog razdoblja žele mijenjati svijet, iako su lišeni svih sredstava. To su popratna obilježja generacija u tranziciji koje su se spremne žrtvovati da bi razorile konvencionalna znamenja i tradicijsko naslijeđe, nepromišljeno se upuštajući u doživljavanje novih iskustava, kako bi ostvarili uravnoteženost nedefiniranih htijenja i neprepoznatih mogućnosti.

Ipak, Nedžib Mahfuz, ne odriče se svake nade. Romani Sinovi naše mahale i Putovanje Ibn Fatume (Rihlatu Ibn Fattuma) uvjeravaju da u njegovoj viziji znanje i spoznaja mogu svijet uvesti u bolju i sretniju budućnost. Zato je on, iako do grla zagazio u sadašnjost, uvijek gledao s velikim očekivanjima u budućnost.[10]

 

 

ZAKLJUČAK

 

Prema ocjenama većine istraživača, Nedžib Mahfuz pisac je sitne buržoazije. Takve ocjene najuvjerljivije se dobijaju na osnovu opisa iznesenih u romanima iz trilogije. Međutim, takve ocjene nisu sasvim pouzdane i ne daju se primijeniti na cjelokupan književni opus jer u njegovim djelima ima junaka iz svih slojeva savremenoga egipatskog društva. Istaknuta su i mišljenja da je Nedžib Mahfuz, po suptilnoj analizi socijalnih, duhovnih i moralnih gibanja u egipatskom društvu, dostojan uporđivanja s Balzakom, ali, sudeći prema nepreglednoj galeriji likova u njegovu djelu, uzimanih iz svih slojeva društva: čuvara, činovnika, trgovaca, advokata, profesora, milionera, zločinaca, prostitutki, prosjaka, on je prema našem utisku najsličniji Viktoru Igou (Victoru Hugou).

Nedžib Mahfuz portretirao je sitnoburžoaski sloj u cijelosti, zahvatajući sve prateće krize koje su njegovi pripadnici prolazili dok su se izlagali udarima raznovrsnih promjena. Sve pojave opisivao je s odlukom da oštro kritizira slabosti društva i njihove uzroke.

Iako se čini da su padovi pripadnika sitnoburžoaskog sloja, generirani okrutnošću okolnosti s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu, apsolutno neizbiježni i predvidivi, to ne dovodi u pitanje umjetničku vrijednost piščeva djela, kako sa stanovišta dosljednosti u portretiranju, tako ni u pogledu osobenog nastojanja junaka da prevladaju nevolje.

Konzervativni dio teološke inteligencije Nedžiba Mahfuza osuđivao je zbog kritiziranja ekstremizma. Sa svojim praznovjerjem i isključivošću, neki su ga, samo zbog nekonvencionalnog načina kritiziranja mahom konvencionalnih poroka savremenog društva, zadugo osuđivali.

Osude su bile bespoštedne uprkos piščevu afirmativnom odnosu prema nastojanjima Egipta da se uključi u savremene tokove svjetske kulturne i ekonomske razmjene. Iako to Mahfuza nobelovca nije koštalo bojkota čitalačke publike, ipak ukazuje na činjenice da kod jednog dijela javnosti nije bio svesrdno prihvaćen. To se posebno uvjerljivo potvrđuje time što mu je roman Sinovi naše mahale, objavljen u Bejrutu, još uvijek zabranjen u prodaji, i to ne samo u Egiptu, već i u nekim drugim arapskim zemljama.