Historija socijalne i političke misli u BiH

II parcijala

MUHAMED EMIN ISEVIĆ

Muhamed Emin Isević rođen je u Sarajevu, ali se ne zna tačna godina njegovog rođenja. Vjerovatno je rođen u drugoj polovini XVIII vijeka. Potiče iz ugledne sarajevske porodice, uz to veoma obrazovane. Nakon školovanja ušao je u kadijski stalež kome su pripadali i neki članovi njegove porodice. U bosanskim sukobina sa Portom, Isević zauzima mjesto sarajevskog uglednika i prvaka. Osmanske vlasti su ga progonile, što je bila posljedica njegovog buntovnog karaktera i radikalne kritike disfunkcionalnosti osmanskih institucija i aktera političke moći. Nakon prvog progonstva vraća se u Bosnu, da bi 1809. godine ponovo bio protjeran na ostrvo Lemnos u Grčkoj. Upravo u izgnanstvu napisao je svoj politički traktat „Prilike u Bosni“. Na slobodi je već 1812. godine. Svoj traktat uputio je sultanu, da bi, nakon oslobođenja bio postavljen za profesora u Jedrenu i šejha bosanske ordije, što se tumači kao sultanov dar za njegov traktat. Nije poznato ništa o njegovom javnom djelovanju nakon što se, poslije izgnanstva, vratio u Sarajevo. Muhamed Emin Isević umro je 1816. godine u Sarajevu. Sahranjen je na mezarju Alifakovac, gdje je živjela njegova porodica.

Iza njegove ideje konvergencije stoji nešto što se zove bošnjačka samosvijest. Isević je radikalni kritičar Osmanskog Carstva, a u pozadini te kritike stoji, s jedne strane stoji njegova ideja bošnjačke samosvijesti, a s druge strane ideja bosanske samosvijesti (Bosna je zasebna teritorija, ima vlastitu kulturu, jezik, tradiciju i identitet). Svoju bošnjačku samosvijest iskazuje u svojim rukopisima. Tu iskazuje i svoju etičku i političku pripadnost Bosni. Po njegovom mišljenju, Bosna je domovina svih njenih stanovnika, bez obzira na vjerske diferencije. Traktat „Prilike u Bosni“ piše imajući u vidu ustanke u Srbiji koji su bili usmjereni protiv Osmanskog Carstva. U svojim radikalno-kritičkim uvidima, on navodi da su žrtve propadanja Osmanskog Carstva i njegovih institucija siromašni stanovnici Carstva. U pozadini ovih dekadencija stoje opće marginalizacije islama kao opće pravde. Na udaru radikalne kritike naprvom mjestu naći će se pravni poredak i različiti vidovi njegove disfunkcionalnosti. Konstatirajući da su kadije i naibi za deset godina poremetili stogodišnji sistem u redu kadija, Isević će glavno izvorište propadanja pravnog poretka naći u degradaciji tradicionalnih principa regrutovanja, promocije i funkcionisanja kadijske i naibske institucije. Umjesto sposobnosti, znanja i samousavršavanja nastupila je trgovina položajima u pravosuđu: to je glavni mehanizam promocije. Uz to idu mito i korupcija, pokronizam prema vlastima, demagogija i prevara kao načini dostizanja pravosudnih funkcija. Međutim, sama sudska praksa, također, do kraja je posredovana duhom trgovine. Pravosudni poredak, nadalje, zahvatilo je opće moralno propadanje: svaki od kadija je otvorio vrata korupcije i odao se raskoši, gizdanju, titulama i zavisti. Isevićeva radikalna kritika uperena je i na drugi noseći stub osmanske države, na poreski poredak. I ovdje se kritika vrši sa pozicije odbrane socijalno deklasiranih bosanskih slojeva, uključujući i muslimansko i hrišćansko stanovništvo, pa i u ovom kontekstu progovara Isevićevo osjećanje ethosa unutarbošnjačke konvergencije i intervjerske tolerancije. I centralne provincijalne vlasti, malobrojni krug

2

bosanskih paša i krug vlastodržaca oko bosanskih namjesnika predmet su najrigoroznije kritike, kao središta općeg propadanja moći bosanske države. U ovom krugu najviših vlastodržaca u Bosni, Isević nalazi opće moralno propadanje, kao i žarište opadanja vojne moći, što se u detaljnim Isevićevim opisima najdrastičnije pokazalo u vrijeme srpskih ustanaka, početkom XIX vijeka. Opadanje vojne moći dolazi i od patologije u staležu alajbegova. U Isevićevu kritičkom uvidu, sve vrijednosti ovog staleža su atrofirale što je dovelo do propadanja jednog od važnih temelja osmanskog vojnog poretka. Opće patološke tendencije u osmanskoj državi epidemično razjedaju smisao i moć drugih, za vojnu moć države, važnih staleža: janičarskog i staleža kapetana. Tako je i ovdje napušten „stari poredak“, što pored općeg nasilja i haosa, direktno okrunjuje vojnu moć osmanske države.

I jedna od centralnih osmanskih institucija „javnog dobra“, institucija vakufa, zahvaćena je općom korozijom principa njihova funkcionisanja i načina upravljanja njihovim dobrima. Institucija mutevelije inficirana je općedruštvenom degradacijom svih tradicionalnih vrijednosti, pa su i vakufi u propadanju. Formalizam u obavljanju vjerskih dužnosti, ili čak njihovo izbjegavanje, koncentracija mnoštva vjerskih službi u jednoj osobi, osiromašenja vjerskih dužnosnika, zatvaranje biblioteka i slično, sve su to u Isevićevu uvidu još jedan od niza spoljašnjih znakova unutarnje krize osmanskog društvenog i državnog poretka u čijem središtu stoji, u krajnjoj liniji, kriza institucije uleme.

Isević je uveo dvije bitne teme: fenomen migracija i problem legitimnosti osmanske vlasti. On, prije svega, u konkretno historijskim uslovima svog doba, prepoznaje i identificira fenomen migracija. Masovne migracije rezultat su općeg stanja haosa, bezvlašća i tiranijske samovolje, odnosno one naznačene krize u svrhama i praktičnom funkcioniranju temeljnih institucija osmanske države. Uz to, valja podsjetiti da Isević Bosnu smatra otadžbinom svih njenih stanovnika, dakle, i muslimana i hrišćana, pa su migracije jedan bolan oblik depatriotizacije, odnosno nasilnog napuštanja vlastite otadžbine, čemu se Isević s protestom i neodobravanjem, u političkom smislu, i suprotstavlja. U tim migracijama on vidi uzroke opadanja materijalne moći i vojne sile. U duhu konvergencije, Isević protestuje protiv iseljavanja Bošnjaka hrišćana. Tvrdio je da, ukoliko se to nastavi, raja koja ostane neće moći izdržati poreze, a to bi uzrokovalo gubitak novca Osmanskom Carstvu. Konsekvenca općeg propadanja i haosa u islamskim osnovama institucija države, jeste demografsko osiromašenje Bosne kroz migracije hrišćana u susjedne zemlje. Isević uočava još jedan aspekt migracija. To je fenomen odlaska muslimanske omladine iz Bosne. Naime, dolazeći iz sela u gradove, ti mladi muslimani ne mogu da se adaptiraju, te su prisiljeni da se sele iz Bosne. Isević uočava da je opadanje vojne moći Osmanskoh Carstva bitna posljedica migracija muslimanske omladine. Ako se to nastavi neće ostati ljudi za vojnu regrutaciju. Bez obzira na motive jasno se vidi da Isević slijedi ideju konvergencije među ljudima u Bosni.

3

Problem legitimnosti državne vlasti kod Isevića koncentrisan je na jednoj ključnoj tački: na pitanju da li se osmanska država može reprodukovati na sveopćem samovlašću bez pristanka obespravljenih masa, ili se, pak, ona može obnoviti i održati tako što će svoju moć crpiti iz reda i pravde, odnosno, iz one vrste legitimacije koja počiva na masovnom prihvatanju vlasti od njenih podanika? Isević je ovdje nedvosmislen: osmanska vlast može izaći iz krize i obnoviti svoju moć samo ako bude legitimna, a to znači, ako će počivati na njenom prihvatanju od strane mase svojih podanika. Takav se koncept legitimnosti zastupa u cjelokupnom Isevićevom kritičkom tekstu, ponajviše kao imanentna ideja, ali mjestimice i u eksplicitnim formulacijama.

ABDULVEHHAB ŽEPĆEVI ILHAMIJA

Ilhamija (ilhami – nadahnuti) je jedan od najplodnijih muslimanskih pjesnika u periodu između XVIII i XIX stoljeća. Rođen je 1733. godine, a pogubljen je na dvoru Dželal paše 1821. Godine. U svom rodnom Žepču proveo je djetinjstvo bez roditelja, gdje se školovao, kao i u Tešnju, Fojnici. Bio je pripadnik derviškog reda NAKŠIBENDIJA. Pisao je na turskom, arapskom i bosanskom.Napisao je djela:

• Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu (1801.)

• Ilmihal (islamska početnica za djecu na narodnom jeziku)

• Divan (zbirka pjesama).

Njegova su djela sa jedne strane DIDAKTIČNO – POUČNA, a s druge strane MISAONO – MISTIČNA. Bio je narodni prosvjetitelj, buntovnik i kritičar socijalne patologije u bosanskom društvu svog vremena.

Ono što Ilhamiju povezuje sa Muhamedom Eminom Isevićem jeste radikalna kritika nosećih stubova osmanskog državnog poretka. Ilhamija svoju kritiku uobičava u poetskoj formi, al za razliku od Isevića nije mogla biti data u razvijenom obliku. Za razliku od Isevića koji je svoju radikalnu kritiku osmanske vlasti iskusio u formi progona, Ilhamija će svoju kritičku refleksiju o moralnoj dekadenciji osmanskog poretka u Bosni platiti i životom: pogubit će ga Dželal – paša u Travniku. Ilhamija je bosanski Sokrat – riječ je bliskosti Sokratovog i Ilhamijinog osobnog stava prema vlastitom „učenju“ i moralnoj autonomiji, spram pretenzija vlasti. Ilhamija i Sokrat su paradigma univerzalnog sukoba između inteligencije i politike, filozofije i vlasti, slobode i autokratizma, osobne etike i državne moći. U sudaru sa vlašću Ilhamija ne odustaje od svog kritičkog suda i zbog toga biva pogubljen. Ilhamija se od Isevića razlikuje po žanrovskim formama i jeziku. Ilhamija svoju kritiku osmanske vlasti iskazuje na bosanskom jeziku, arebicom

4

i u poetskom obliku. Ilhamijina kritika ulazi u samu matricu kritičkih intencija alhamijado književnosti.

Kritika vjerske elite moći

Kritička svijest obrazovanih Bošnjaka u kontinuitetu i cjelini je krizu islamske elite učenosti identificirala kao jedan od presudnih uzroka opće krize osmanske države. Kritički odnos muslimanskog svijeta, a posebno obrazovanih Bošnjaka prema islamskoj eliti učenosti koja je bila ne samo elita duhovno – moralne nego i pravno – političke moći, do radikalnog izraza doći će unutar alhamijado književnosti tek kod Ilhamije. Ilhamija provodi radikalnu kritiku iz perspektive svog islamsko – mističkog svjetonazora. Kao pripadnik nakšibendijskog reda derviša, Ilhamija je u religijskim stvarima sufija. Temeljne vrijednosti sufijskog svjetonazora su asketski moral i spiritualni život. Ilhamija je u religijskim stvarima sunit i sljedbenik hanefijske ezoterične (sufijske) i egzoterične recepcije objave (sunitski stav i hanefijski respekt šerijata).U svom poznatom tekstu „Dar i poslastica onima koji se klanjaju Bogu“ iznosi ideju ANTIČKO – PLATONIJANSKE inspiracije. Kako socijalni staleži moraju nositi u sebi određene etničke vrline da bi u skladu sa svojim bitkom funkcionirali, tako isto egzistiraju antivrline – poroci koji čine disfunkcionalnim, karakter i socijalnu ulogu pojedinih staleža. Smatra da imućne ljude kvari imetak, trgovce pohlepa, žene kvari nakit, učenike ljenost, momke njihov mangupluk, pobožne licemjerstvo. Dakle, Ilhamija u Bosni prepoznaje temeljni uzrok opće socijalne patologije, te traži adekvatnu alternativu s kojom će se pridružiti tradiciji kritičkog mišljenja obrazovanih Bošnjaka. Kritika dekadacije uleme, data je u formi alhamijado književnosti, empirijskom opisu i identifikaciji uzroka njene atrofije, korespondira sa kritikom koja je data u razvijenim formama političkih traktata.

Kritika institucija sudstva

Ilhamija će u nerazvijenoj formi izložiti moralnu dekadenciju institucije sudstva i njene personalne protagoniste. Opći izraz sinteze je Ilhamijin ideal i nenasilje. Uz ideale pravde i nenasilja ide i Ilhamijin ideal znanja. Kritičkim uvidom u zbilju svog vremena, Ilhamija spoznaje da je ona paradigma antiideala. Ilhamijini znakovi kraja svijeta su: „Pravednost isčezava, nasilje vlada, učenost propada, zlo i nenasilje se jednako opravdavaju“. U svojim pjesmama na bosanskom i orijentalnim jezicima ne govori u kritičkom smislu o kadijskoj instituciji, Ilhamija posredno preko kritike socijalne patologije svog doba, kritike nepravde, nasilja, amoralizma, cilja na dekadenciju islamskih institucija prava. Kako je kadijska institucija glavna socijalna ustanova islamskog prava, tako je i Ilhamijina kritika masovne nepravde, posredno, i kritika dekadencije islamskog sudstva.

5

Odbrana socijalno deklasiranih

Kritički potencijal alhamijado književnosti korespondira sa proznim oblicima kritike osmanske države. Riječ je o zajedničkom socijalno – klasnom stanovištu koje brani socijalno deklasirane slojeve društva i koje iz perspektive njihove osjećajnosti, njihovih interesa i zahtjeva, vrši kritiku institucija i političke prakse osmanske vlasti. Ilhamija je stao na stranu onih slojeva koji su bili najviše pogođeni moralnom dekadencijom, pravnom anarhijom i socijalno – ekonomskim nasiljem što ga provodi vojno – politička vlast, stao je na stranu obespravljenih i osiromašenih bošnjačkih masa. U nizu protestnih pjesama upućnih osmanskim vlastima sa neskrivenom kritičnošću iskazati će se svo nezadovoljstvo bošnjačkih masa osmanskom vlašću. U prvim decenijama 18. Stoljeća dolazi do protesta nemoćnih, socijalno deklarisanih, ratnih invalidiziranih, ekonomski i politički obespravljenih. Nasuprot tome protestu stoji indolentna osmanska vlast ogrezla u ravnodušnosti, anarhiji, samovlašću i samodovoljnosti.

Etnička samosvijest i kritika vlasti

Etničku bošnjačku samosvijest ima i Ilhamija. On zna za etnički plutalizam unutar orijentalne civilizacije. A unutar tog pluralizma zna nedvosmisleno za diferenciju između etničkih Turaka i etničkih Bošnjaka. Upravo je ova svijest o etničkoj diferenciji bitni horizont unutar kojeg Ilhamija provodi svoju radikalnu kritiku osmanske vlasti. Ilhamija će identificirati najvišu osmansku vlast u Bosni kao središte ne samo nepravde, nasilja i anarhičnosti, nego i opće moralne dekadencije izražene u licemjerstvu, lažima. Alhamijado književnost identificira osmansku vlast kao ključno žarište moralnog propadanja i anarhičnog bezvlašća u Bosni. Opće iskustvo osmanske politike je sažeo u svim svojim pjesmama i Ilhamija.

Alternativa dekadenciji

Ilhamija se prema narodnim masama odnosio kao učitelj, propovijednik, savjetodavac. Uz radikalnu kritiku moralne dekadencije „svešteničke“ uleme, elite pravosudne moći i neposrednih institucija vojno – političke osmanske vlasti, Ilhamija je svoj angažman prakticirao i na općem didaktičkom planu: prosvjećivanju narodnih masa buđenjem nihova afiniteta prema vrijednostima znanja i autentičnog islama. Ilhamija, poput drugih obrazovanih Bošnjaka, hoće novim proevropskim principima i institucijama zaustaviti krizu države. Ilhamija ulazi u stoljetnu maticu bošnjačke kritike osmanske vlasti, pa i one kritike koje će tek doći u svom praktičnom obliku. Važno je uočiti da se kod Ilhamije, kritičko mišljenje, i na njemu uobličena bošnjačko – etnička i običajno – politička samosvijest, u osnovi, vežu za artikulaciju interesa socijalno deklasiranih slojeva.

6

MUHAMED PROZORAC

Prema Hazimu Šabanoviću, puno ime Muhameda Prozorca je: Muhamed Hamdi Skejo Prozorac Bošnjak. Nema saznanja o njegovom socijalnom porijeklu, kao ni o mladosti i školovanju. Zna se da je bio muftija i kadija. Iz njegova prezimena se da zaključiti da se rodio u Prozoru, ondašnjoj kasabi na rijeci Rami u Bosni. Vjerovatno je živio u teškim uslovima i stalnom pokretu o čemu svjedoče i autobiografske riječi da je bio prisiljen na „seobu iz mjesta u mjesto“ što je posljedica „promjene vremena“, „udaraca sudbine“, „rasplamasavanja nereda“ i „pljuska nesreća“.

Napisao je djelo „Uputstvo o uređenju države na osnovu islama“. Ovo djelo Prozorac je napisao 1802. godine. Predao ga je sultanu Selimu III koji je pokušao sprovesti izvjesne reforme. Također, svoje djelo uputio je i Selimovom šejhu-islamu Omeru Hulusiju. Po svojoj sadržini, temeljnim mislima i vizijama puteva prevladavanja krize osmanske države njegovo djelo, po ocjeni Omera Mušića, jest kopija Hasan Kafi Prušćakovog djela „Nizamu ul-alem...“, pa ga zato označava sljedbenikom Hasana Kafi Prušćaka. Za razliku od Prušćaka, koji se u „Temeljima mudrosti...“ neposredno preokupira političkom problematikom par ekselans, Prozorac dospijeva do refleksije o državno-političkoj tematici posredno, preko islamske etike i dogmatike. Tema države i politike kod Prozorca ne zauzima središnje mjesto: ona je deducirana iz fundamentalnije stvarnosti koju bi mogli označiti kao stvarnost moralne individue. S pozicije islamske ortodoksije on je svojim mišljenjem koncentrisan na problematiku islamske dogmatike i etike.

Antropologija, etika i religija:

Ljudsko biće u Prozorčevoj interpretaciji je organska sinteza tjelesnosti, duševnosti i socijabilnosti. Tako, Prozorac ljudsko biće vidi kao sintezu više organa i njima odgovarajućih sposobnosti. Ljudsko biće je, u tom, organskom, smisu sinteza jezika kao organa govora i mišljenja, srca kao organa psihičkog života, čula sluha, vida, ruku kao organa rada, organa metabolizma, spolnih organa, nogu kao organa kretanja. Napokon, čovjek kao organska cjelina sam po sebi jeste socijabilan (društveni individuum). Prozorac smatra da svaki od organa ima svoju etičku vrlinu, a to su vrline islamskog karaktera. Zbog toga je vjera nezamrsvo upletena u njegovu antropologiju. On će deskripcijom onoga što ljudi ne smiju činiti svojim organima oblikovati vrline dodjeljene tim organima. Etika i religija imaju za zadatak da smire nagonsku prirodu čovjeka. Opisao je mnogo načina na koje ljudi griješe upotrebom svojih organa. Jezik postaje izvorom grijeha ako se koristi za izricanje laži, kletve, nepristojnog govora, naricanja, odavanje tajni, ogovaranje, itd. Jezička sposobnost čovjeka je ambivalentna. Čulo vida postaje izvorom grijeha kada služi za gledanje onoga što nije dozovljeno, osim u slučajevima liječenja, sudskog procesa ili porođaja. Zabranjeno je gledati zabranjena djela, tuđe kuće, gola tijela, itd. I

7

čulo sluha može biti izvor grijeha. Grijeh je prisluškivati, slušati psovke, tuđe svađe, itd. Prozorac smatra da se pokornost može postići i spolnim organima, pod uslovom da su čisti i da se pravilno koriste. Pobožnost dolazi i iz djela ljudskih ruku, ako to ne podrazumijeva tuču, krađu i ostale nemoralne radnje. U grijeh se ne zapada ako ljudi izbjegavaju svako mjesto gdje se vrši grijeh, zabranjeno je gaziti po grobovima, upadati u tuđe kuće, itd. Sposobnost kretanja grješna je i ako posjećujemo vlastodržce. I srce kao biološki organ može biti izvorište kako morala, tako i grijeha. Vrline su pozitivna duševna osjećanja, a iz duše valja odstraniti sve negativno, te podsticati pozitivne osobine.

Ideja pravde i kriza njenih institucija:

Centralna ideja koja okupira Prozorca jeste ideja pravde. Njegova ideja pravde utemeljena je i u njegovim kritičkim uvidima u osmanski društveni i politički poredak. Kritičkom uvidu u disfunkciju institucionalne osnove ideje pravde predhodi pozitivno određenje njenih temeljnih komponenti. One se definiraju na tri osnovne relacije ljudske egzistencije: odnos između Boga i čovjeka, odnos čovjeka prema samom sebi i odnos individue prema drugim ljudima. Analizirajući ove tri relacije, Prozorac definira pojam pravde. Pravda se sastoji u vjeru u Boga, izvršavanju dužnosti, suzdržavanju od grijeha i poštivanju drugih. Čovjek je pravdan prema samom sebi ako eliminira sve što život dovodi u opasnost. Budući da je život najveća vrijednost, čovjek je pravedan prema sebi ako čini sve da unaprijedi svoj životni kvalitet. Pravednost u odnosu čovjeka spram drugih ogleda se u skromnosti, vjernosti, objektivnosti, iskrenosti, itd. Ideja islamske pravde pretpostavlja tri temeljne islamske institucije: ulema, sudska vlast i politička vlast. Prozorčeva kritička misao razmatra elemente krize ideje pravde u njenoj faktičkoj objektivizaciji u sva tri njena institucionalna temelja. Ideja islamski pojmljene dovedena je u pitanje, prije svega, krizom u sferi pravosuđa, a ta kriza neodvojiva je od izopaćenja unutar socijalnih aktera islama kao društvene zajednice. Opće degradiranje učenosti i obrazovanosti stoji u pozadini krize pravosudnog poretka. Obrazovanost, učenost, pobožnost i moralna ispravnost kod Prozorca su temeljni principi funkcionisanja pravosudnog poretka u skladu sa islamskim pojmom pravde. S koliko dramatičnosti Prozorac prosuđuje propadanje ideje pravde govori i to što u migracijama stanovništva iz sela u gradove i njihovim posljedicama vidi nestanak islamskih obilježja i znak Sudnjeg dana. Kod Prozorca, ideja pravde u dubokoj je krizi u sva njena četiri socijalna temelja: eliti vjerske zajednice, pravosudnom poretku, slojnoj strukturi stanovništva i režimu političke vlasti. Prozorac smatra da bez obnove islamske vjere na nivou pojedinca ni obnova imperijalne moći Osmanskog Carstva nije moguća.

8

HUSEIN GRADAŠČEVIĆ

Husein kapetan Gradaščević rođen je oko 1802. godine u Gradačcu. Nakon smrti njegovog brata, Murata – kapetana, kojeg je pogubio paša Dželalija 1821. godine, Husein je postao kapetanom Gradačca. Husein se pod uticaj majke vaspitao u islamskom duhu. Smatra se da je Muhamed Mestvica izvršio jak uticaj u odgojnom i političkom smislu na mladog Husein – bega. Učio je arapsku kaligrafiju pred Mestvicom koji je za svoje doba bio učen čovjek, poznavao je više stranih jezika i iza sebe je ostavio više pjesama i kronograma. Husein je podigao džamiju i sahat kulu u Gradačcu. Za vođu pokreta izabran je u februaru 1831. godine na zboru bošnjačkih prvaka u Tuzli. A za valiju Bosne izabran je u Sarajevu, septembra te iste godine. Nakon posljednje bitke na Zlatnom stupu u Sarajevu, Husein bježi u Posavinu sa grupom sljedbenika, te 15. juna prelazi u Sloveniju, pa u Osijek. Ne uspjevši da dođe do cara Franje u Beču, piše molbu za pomilovanje. Dobio je dozvolu da pređe u Tursku, odlazi u Zemun, a zatim u Beograd gdje dva mjeseca leži bolestan. Ponovo se vraća u Carigrad sa Ali- pašom Fidahićem, gdje je umro 30. ili 31. jula 1833. godine. U Carigradu mu je također i mezar.

Pokret Husein kapetana Gradaščevića je prvi, uz to motivima osviješteni i političkim ciljevima osmišljeni, masovni, organizirani pokret praktične kritike osmanske države u začetku reformskog razdoblja u Bosni.

Dijalektika interesa i smisao pokreta

Poput drugih masovnih pokreta otpora poretku, tako i pokret Husein kapetana Gradaščevića, nosi u sebi jasno deklarirane, tako i skriveno političke aspiracije i ciljeve. Sudionici masovnog pokreta mogu stupiti na historijsku scenu sa jednom zasebnom motivacijom, a da taj pokret neovisno od njihove volje, rezultira sasvim drugačijim značenjima na koje oni prvobitno nisu ni računali. Koliko god da je važno ono s čime ljudi idu u pokret, s kakvim interesima, očekivanjima i celjevima, još je važnije što će on u svom razvitku, objektivno donijeti sa sobom, kao svoje povijesno značenje u svjetsko – povijesnom kontekstu.

Pokret u povijesnom kontekstu

Konkretnopovijesni kontekst unutar kojeg se javlja pokret Husein Gradaščevića karakteriza više momenata.Tu je prije svega tradicijom posvjedočena posebnost Bosne unutar Osmanskog Carstva. Bosna je za razliku od drugih provincija zadržala svoje historijsko ime i svoj teritorijalni okvir. Njen osebujni karakter proizilazio je iz specifičnosti širenja islama u Bosni, što će rezultirati formiranje posebnog muslimanskog društva. Individualnost Bosne u pogledu ekonomskog poretka se iskazala u atipičnostima kao što su nasljednost zemljišnih posjeda, niže poreske obaveze. Individualnost Bosne u odnosu na druge osmanske provincije, u političkom pogledu,

9

oformio se i kao relativna samostalnost bošnjačkih aktera ekonomske, pravne, političke i vojne moći, kako u odnosu na centralnu osmansku vlast, tako i u odnosu na njenu namjesničku reprezentaciju u samoj Bosni. Od posebnog je značaja to što je Bosna pod osmanskom vladavinom u sebi razvila specifične vojne strukture, koje će se potvrđivati kao glavni stub bosanske odbrambene moći. U centru bošnjačke samosvijesti stajali su akteri bosanske elite moći: KAPETANI I AJANI.

Protesti i otpori bili su usmjereni ka prevenciji i otklanjanju deformiteta vlasti. U 1826. godini donosi se odluka o ukidanju janjičarske vojne organizacije koja je tradicionalno činila jedan od nosećih stubova osmanske militarističle moći, a koja se u međuvremenu transformirala u vojnu osnovu etničkih emancipatorskih pokreta. Umjesto janjičarske organizacije, carstvo se, poput evropskih država opredjelilo za koncept regularne i stajaće vojske – NIZAMA. Tada započinje proces centralizacije, uniformizacije i svojevrsne evropeizacije države i njene vojne osnove, što će na kraju rezultirati donošenjem Ustava Osmanskog carstva. Fenomen o ukidanju janjičarskog reda vojske donio je u Travnik, u julu 1826. godine carski kapidžipaša Mehmed aga.

Osporavanje legitimacije osmanske vladavine

Ukidanje janjičarskog reda vojske biće neposredni povod bosanskog otpora koji će kasnije vrhuniti u pokretu za bosansku autonomiju. U pozadini se krije sukob koji se odvija oko pitanja same legitimnosti osmanske vladavine. Dvije ključne legitimacijske osnove osmanske države su: ISLAM I TRADICIJA. Kao teokratska država koja ne poznaje sekularne osnove legitimacije, osmanska država je svoju vlast izvodila iz islama. S druge strane, osmanska država počivala je i na raznovrsnim etničkim i regionalnim tradicijama na čijem je temeljima i u Bosni izrastao osebujni politički, vojni, ekonomski i običajni poredak. Akteri bosanskog otpora osporavaju običajnu osnovu ukidanja janjičarskog reda vojske: ono izlazi izvan bosanske tradicije, njenih zakona i pravila. Ukidanje janjičarskog reda vojske u bošnjačkog samosvijesti, ne znači ništa drugo nego uništenje tradicionalne bosanske odbrambene moći i totalnu devaulaciju njenih tradicionalnih uloga i zasluga u odbrani carstva. I nakon nasilnog ukidanja janjičarskog reda vojske, otpor osmanskim reformama nije prestao kao što ni akcije osmanske centralne vlasti na uvođenju regularne, stajaće, na načelu regutacije ustanovljene, vojske nije prestala. Opća politička klima stvorena u 1826. i 1827. godini biće ono tlo na kojem će se u 1831. godini pojaviti pokret na čijem će čelu stajati Husein kapetan Gradaščević.

Kritički uvidi u osmansku politiku u Bosni

Lojalnost osmanskoj državi i priznanje njene vladavine, sad su radikalno posredovani obnovom dotadašnje legitimacijske osnove vladavine: vraćanjem njenim izvorima – ISLAMU I TRADICIJI. Prepoznaje se bošnjačka svijest o teriterijalnom integritetu Bosne koja protestira osmanskoj politici u njenoj namjeri da Kneževini Srbiji, uz pomoć Rusije, dodijli šest nahija iz

10

Bosanskog ejaleta. To je bio povod da se okupe tadašnja politička i vojna elita par puta u Tuzli, Travniku. Bošnjačka narodna politička samosvijest uključuje u sebe i svijest o teritorijalnom integritetu Bosne. Bošnjačka obrazovna elita moći do kraja je svjesna geopolitičkog položaja Bosne u to doba i opasnosti od teritorijalno – političkih pretenzija na Bosnu.

Koncepcija bosanske autonomije

Uspostavljanje bosanske autonomije unutar Osmanskog carevine je globalni bošnjački koncepcijsko politički odgovor na disfunkciju osmanske vladavine u Bosni. On je eksplicitno formuliran: '' Mi ne tražimo otcjepljenje i nezavisnost, mi tražimo svoju vlast i da budemo pod okriljem njegove preuzvišenosti. '' Bosna unutar Osmanske carevine, formalno priznavanje vrhovnog suvereniteta sultanovog, sa autonomnom bosanskom vlašću je ustvari bošnjačka ideja autonomije Bosne. Bosanska autonomija podrazumijeva prije svega očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne. Svijest o bosanskim granicama, o povijesnom teritorijalnom kontinuitetu Bosne i povijesnom egzistencijalnom značenju integriteta bosanskih prostora za opstanak Bosne i njenog bošnjačkog naroda stoji u pozadini njihovog rigoroznog i odlučnog odbijanja da prihvate otcjepljenje bosanskog teritorija i njihovu pripajanju Srbiji. Bosanska autonomija se formulira zahtjevom za bosanskim vojnim suverenitetom. Zahtjevom za očuvanjem bosanske vojske u direktan sudar sa osmanskom politkom, odnosno vojni reformi koje ukidaju tradicionalne vojne rodove( janjičare ili instituciju kapetanstva.) dolazi pokret Husein-kapetana Gradaščevića. Bošnjačka reprezentacija će u svom političkom projektu bosansku autonomiju argumentirati i motivom bosanske samoodbrane. Bošnjaci traže da Porta obustavi uvođenje nove vojske, da obustavi sprovođenje novog ustrojstva vojske , posebno nove uniforme i novi način uvježbavanja, te da njihova zemlja očuva svoje ustanove i staru upravu. O obraćanju porti, Gradaščević će argumentirati taj čin rješenošću da brani zemlju od neprijatelja. Bošnjaci se obavezuju da će u slučaju rata dati Porti 25.000 ljudi od svakog roda oružja pod zapovjedništvom svojih starješina. Vojni suverenitet podrazumjeva da Bošnjaci vlastitom volju odlučuju i o opsegu bosanske participacije u osmanskoj vojnoj sili. Kontigent određen za osmansku državu pretpostavlja da u svim drugim aspektima Bosna autonomno raspolaže vlastitom vojnom moći. To podrazumjeva da se bosanska vojna samoodbrambena moć zasniva na tradicionalnoj bosanskoj vojsci. A to je odbijanje nove, regularne, unificirane stajaće osmanske vojske. Bosna se najbolje može braniti onda kada je brani sama i svi Bošnjaci. U koncepciju autonomije Bosne, Bošnjaci uključuju i bosanski odnosno finansijski suverenitet. Izražava se naredbom da se Potra ne smije mješati u upravu zemlje, a za ove ustupke dobivaće godišnji tribut od 4000 kesa, odnosno 2.000 000 gorša. Pored ekonomskog suvereniteta stoji i bošnjački zahtjev za socijalno pravnim suverenitetom. Bošnjaci hoće da samostalno uređuju i bosansko socijalno-pravni poredak u skladu sa svojom običajnošću, vlastititim poimanjem pravde i prava, potrebama svih slojeva bosanskog stanovništva i općim, svebosanskim nacionalno političkim interesima. Husein-kapetan se zavjetuje da će štitit sirotinju te naglašava da Bosni treba onaj ko je pošten i

11

ko pomaže sirotinju i raju. Zatim zahtjev za političkim suverenitetom , bez političkog suvereniteta ni aspekti bosanskog suvereniteta nisu mogući. U bošnjačkoj percepciji politički suverenitet izražava integralni, svebosanski odnosno opći politčki interes cijele Bosne:ona kao društveni individuum hoće vlast nad sobom. Koncepcijski bosanska autonomija podrazumjeva da se politički suverenitet iskaže u pravu da Bosna samostalno sebi izabere i ustoliči bosanskog vladara Bošnjaka, te je traženo da se Gradaščeviću da taj ejalet kao paši i veziru, te da on bude valija ove zemlje. Svebošnjačka politika konvergencije dolaziće do izražaja i u vjerskom sastavu bosanske vojske. Uz muslimansku većinu,uz sudjelovanje katoličkih Bošnjaka, u bosanskoj vojsci sudjeluju i pravoslavni Bošnjaci. Indikativna je i Gradaščevićeva politika prema katolicima Bošnjacima. To je svakako ideja tolerancije i konvergencije o čemu najbolje svjedoči njegov odnos prema fra Iliji Starčeviću. Istovremeno Gradaščević omogućava da se otvori prva katolička škola u Bosni 1832 u Tolisi, te izgradi crkva i župski dvor.

Osmanski odgovori

Bošnjaci su uspostavili političku vlast te je pokušali realizirati. Ali za Bošnjačko iskustvo samostalnosti i politici od presudne su važnosti Osmanski odgovori za bošnjački pokret. Iza osmanskih predstava stojaće antagonizam između etničkih Bošnjaka i etničkih Osmanlija, i njihove imperijalne, orjentirane pretenzije da Bosnom vladaju kao u entičkom političkom smislu, obezličenom osmanskom provincijom. Svjedoči i dokument osmanskog Državnog savjeta u kojem se odlučuje o politici kojom se treba odgovarati na pokret. U njemu Bošnjaci su proklet narod, on podnosi raskolničke zahtjeve, a oni su đavolski posao, a od Bošnjaka odavno nije viđena nikakva korist. Osmanske etničke predrasude prema Bošnjacima nisu sprječile nisu sprječile osmansku vlast da racionalno pojmi emancipaciju Bosne ispod osmanske države i njeno konstituiranje kao samostalne države. Još je Namik Paša tadašnji bosanski valija, prepoznao da Bošnjaci hoće otcjepljenje i samostalnost u Bosni, kao Srbi u Srbiji. Apel Husein-age carskog kapidžibaše koji smatrajući da je udovoljavanje bošnjačkim zahtjevima opći interes carstva, piše velikom veziru da treba potvrditi izbor Husein Paše Gradaščevića za valiju i vezira Bosne, ukoliko se želi sačuvati Bosna u okviru carstva i cijele Rumelije. Zahtjev za autonomijom Bosne ne implicira i otcjepljenje Bosne od osmanske države. Naprotiv, autonomija pretpostavlja egzistenciju Bosne unutar Osmanskog carstva i sultanov suverenitet, koji nije više apsolutan, već okrunjen odnosno podjeljen sa autonomnim bosanskim centrima moći. Sultanov suverenitet i lojalnost osmanskoj državi radikalno uslovljavaju: da bi Bosanci ostali lojalni Osmanskoj državi, mora priznati autonomna prava Bosne da sama uređuje unutarnju vladavinu i da sama odlučuje o izboru vezira između bosanskih prvaka. To je ključna pretpostavka da Bošnjaci priznaju legitimnost osmanske vladavine nad Bosnom. Pokreti za autonomiju i oslobađanje Grka, Bugara, Srba i Albanaca govore o tome da je u epohalnom smislu, Osmansko carstvo zahvaćeno procesima raspadanja, pod formom otpora reformama, događaju se i pokreti etničkih grupacija za vlastitu emancipaciju. Gradaščević svoj pokret stavlja u kontekst izborene autonomije Srbije i

12

Grčke. Zahtjev za autonomijom Bosne se ustvari malo razlikuje od srpske ili grčke autonomije. Gradaščevićev pokret, bez obzira što na njegovom čelu stoje muslimani, traži podršku u silama izvan osmanske države, a prije svega u Austriji, međutim bezupješno. Pokret za autonomiju Bosne bio je složen, kontraverzan i višeslojan pokret. Na razini neposrednih empirijskih interesa koje je formulirala bosanska elita moći, on je sljedio bošnjački tradicionalizam i konzervatorsku intenciju kojom bi se sačuvao običajni poredak u Bosni. Ideja autonomije Bosne, kao noseća ideja Gradaščevićevog pokreta, u tom smislu, nije konzervatina, nije antipovjesna i antiepohalna, nego ulazi u samu maticu epohe, pa u njoj mukotrpno i kontroverzno djeluje. Prije svega, Bošnjaci iskušavaju sudar svojih političkih pretenzija, sa negirajućom politikom osmanske države. U njenoj superiornoj poltičkoj- vojnoj moći koja odbija i sankcionira sadržani su temeljni razlozi neuspjeha pokreta. Otuda se može i reći da se uzroci sloma pokreta zasnivaju na sili koju je primjenio sultan Mahmud, u njegovom odlučnom stavu da se razračuna sa svim separatistima i svima onima koji su imali težnje ka bilo kakvoj samostalnosti ili samostalnom djelovanju, jer se smatralo da sve to ide na štetu njegovog apsolutizma. Otuda je jedno od temeljnih bošnjačkih iskustava politike iz ovog vremena zapravo iskustvo sintetiziranja ideje i sile, politike i vojske, političke slobode i oružane moći. U bitna bošnjačka iskustva politike ulazi i iskustvo sa politikom susjednih slavenskih naroda i njihove političke reprezentacije, naspram Bosne i muslimanskih Bošnjaka. Iskustvo je to presudne relavancije antibosanske i antimuslimanske politike Srbije spram Bosne. Tako je Miloš Obrenović u tom smislu savjetovao Bošnjake da se okane tog posla, i u pismu im obećao da će ih pomiriti sa sultanom, a uzgred im i prijetio. Ovo je dovelo do sukoba između Gradaščevića i Obrenovića. Miloš Obrenović je formulirao temelje antibosanske i antimuslimanske politike koju će Bošnjaci još jednom iskusiti, dok je Bosna bila pod osmanskom vladavinom, u svom otporu austrougarskom ''mandatu'' nad Bosnom. Sa projektom bosanske autonomije Bošnjaci nastupaju kao državotvoran narod. Pokret istupa kao pokret bošnjačkog naroda, a bosanska politička autonomija zamišlja se kao djelo i interes bošnjačke narodne samosvijesti.Politički projekt Huseina Gradaščevića ima povjesno značenje, jer je bio pokret koji je sa idejom autonomne Bosne uveo Bošnjake u svjetsko povjesne borbe okupljene oko nadolazeće tendencije etničkog samosvještenja nacionalne emancipacije i raspadanja svjetske vladavine Osmanskog carstva. Ovaj pokret predstavlja prvi organizovani pokušaj definisanja bosanske autonomnosti u Osmanskog carstvu. Ideja autonomije Bosne sadrži sve bitne komponente državnosti:očuvanje teritorijalnog integriteta, uvođenje autonomne vladavine u Bosni prema njenom nahođenju, insistiranju da se Porta ne miješa u unutrašnje stvari bosanske autonomije, samostalnost Bosne u vlastitom osjećanju pravde, ili u izboru vladaoca odnosno vezira, te finansijsko vazalne kompenzacije za labavi odnos prema centralnoj vladi.

13

MUSTAFA SIDIKI SARAJLIĆ – EL MOSTARI

Rođen je u Stocu, gdje rano, već sa 7 godina počinje stjecati obrazovanje. Školovao se u Mostaru, Sarajevu a potom i u Istanbulu. Nakon dobivanja diplome vraća se u svoju doovinu, nastanjujući se u Mostaru. Tu se bavio profesorskim poslom i izdavanjem pravnih mišljenja. Bio je i počiteljski kadija da bi do smrti obavljao poslove profesora u Karađoz begovoj medresi i muftije u Mostaru. Sidiki je umro na svom imanju u Gnojnicama, selu 6km jugoistiočno od Mostara, u februaru 1847. i ukopan je u haremu prema Karađoz begovoj džamiji.Uzimamo ga za paradigmatički lik političkog konformizma u političkom mišljenju.

Neposredni, konkretno historijski kontekst unutar kojeg Sarajlič piše svoj politički tekst čini organizirana akcija osmanske vlasti u Bosni na ukidanju janjičarskog reda vojske. Dakle riječ je o nastojanju da se projekt osmanske reforme u njenom vojnom aspektu provede i na tlu Bosne i Hercegovine. Istovremeno u taj konkretno historijski kontekst ulazi i organizirani bošnjački otpor ukidanju janjičara. Dok na jednoj strani bošnjačka elita lokalne vojne moći odgovara na osmanske reforme organiziranim otporom, na drugoj će Sarajlić logikom političkog konformizma doktrinirano, stati na stranu Osmanskih reformi. Neposredan podsticaj da Sarajlić piše svoj politički tekst , dolazi sa samog vrha osmanske vlasti u Bosni, Abdul-rahim paše.Sa stanovišta islamski pojmljene vlasti, valja Sarajliću uz selektivan izbor islamskih izreka pokazati da bošnjački antireformizam ilegitiman. Sarajlić mora odgovoriti na pitanje Imaju li podanici pravo napobunu. Dokazuje das a islamskog stanovista podanici carstva nemaju to pravo. Pokornost vladaru po Sarajliću je imperative.S obzirom na konkretno historijski kontekst u kojem piše svoju “Zbirku”, on će biti prinuđen da problematizira i pitanje islamskog poimanja nasilništva, odmetništva, te o kaznama za odmetništvo, a također i o islamski poimljenoj blagosti, milosti i praštanju. On citira islamske autoritete koji zalutaju i počnu vjeru tumačiti na osnovu dvosmislenih tekstova. Sarajlić će s obzirom na kontekst i svrhu s kojom piše “Zbirku” i doktinirano moći utemeljiti likvidacijsku politiku Abdul-rahim paše spram aktera bošnjačkog otpora vojnim reformama. On pored sankcijske politike otvara i mogućnost osmanskoj vlasti u Bosni da se in a drugačiji način odnosi prema protagonistima antireformske nepokornosti osmanskom vladaru. Taj će proctor naći u islamskoj etici praštanja i samilosti.

14

Fra. MARTIN NEDIĆ

Rođen je 1810. godine u selu Tolisa (Bosanska Posavina). Niže školovanje završio je u Kraljevoj Sutjesci. Kasnije se školuje i djeluje u Vojvodini i Mađarskoj. Mađaroni su širili propagandu među mladim bosanskim franjevcima da prihvate mađarske velikodržavne ideje. Fra Martin se tome protivi i upoznaje se sa idejama Ljudevita Gaja i njegovim ilirskim pokretom.Nije se bavio pisanjem političkih traktata, studija i eseja, već je pisao poeziju iz koje se analizom mogu prepoznati njegova politička gledišta. Iz naslova tih pjesama vidi se da su nastale pod uticajem ilirizma, te da je tako razvijao svoje političke ideje. Kroz svoje pjesme on daje radikalnu kritiku osvajača Bosne (Osmanskog Carstva). Taj se diskurs kritički nastavlja u svim njegovim pjesmama.

On zagovara etiku sloge, bratstva i konvergencije između Južnoslavenskih naroda, jer je ona jako bitna za oslobađanje Bosne od osmanske vlasti. Pri tome, taj poziv na bratstvo i slogu nije slučajan jer ima u vidu onodobne stvarnosti koje su uzrokovale sukobe Južnoslavenskih naroda, te poziva da se odbace nejednakosti. Nedić osuđuje vjerske razmirice i smatra ih glavnim uzrokom sukoba Južnoslavenskih naroda. Već tada on uviđa postojanje nacionalizma, koji također uzrokuje razjedinjenost. Tu Nedić posebno kritikuje hrvatski i srpski nacionalizam, zbog njihovog svojatanja Bosne. Budući da se tada u Hrvatskoj širi ideja da Bosna nakon odvajanja od Osmanskog Carstva treba pripasti Hrvatskoj, Nedić zagovara ideju da se sve Južnoslavenske zemlje ujedine u jednu državu. Budući da je, po njegovom mišljenju, Bosna bila u najgorem položaju, on apelira svim Južnoslavenima da bratskim ujedinjenjem pomognu svojoj napaćenoj braći u Bosni. Iz svih njegovih historijskih spisa, pjesama i izvještaja, vidljiv je njegov patriotizam i privrženost Bosni, njenom individualitetu i Bošnjacima. U tom patriotizmu, on se protivi otuđenju Južnoslavenskih naroda (procesima germanizacije, mađarizacije i osmanizacije). Smatra da Južni Slaveni trebaju zadržati svoj jezik, svoju kulturu i tradiciju.

1848. godina je u Evropi poznata kao godina revolucionarnih gibanja, pa tako i Nedićeva ilirska ideja doživljava kulminaciju. On podržava revolucije u Evropi, jer tu vidi šansu da se Bosna konačno oslobodi tuđinske vlasti. Održava političke kontakte sa Srbijom, te se zbližava sa njenim građanima. Iz tih komunikacija, fra Martin crpi motive za svoju ideju Jugoslovenstva, etiku bratstva i jedinstva.

Nedić je posebno ozlojeđen na one intelektualce koji prihvataju ideje otuđivanja, smatra ih izdajinicima kulturno – običajnog identiteta Južnoslavenskih naroda. Međutim, iako su revolucije iz 1848. godine propale, Nedić ne odustaje od svojih uvjerenja, pa čak ni onda kada se pojavljuje ideja hrvatstva. On 1874. godine piše pismo Štrosmajeru u kojem mu izjavljuje da priznaje samo jedan, slavenski narod, a tu ideju nije napustio sve do svoje smrti. Nije se obazirao na nacionalističke seperatizme i zabranu ilirskog poretka u Hrvatskoj. To će najviše pokazati

15

1875. godine kada se desio bosanski ustanak, pa sve do 1878. godne kada je na Berlinskom kongresu Bosna dodjeljena Austro – Ugarskoj.

Fra. ANTUN KNEŽEVIĆ

Fra Antun knežević je rođen 19. januara 1843. godine u varcaru( današnji Mrkonjić grad). Svoju prvu naobrazbu stekao je u krugu porodice gdje je naučio i pisati, a kasnije je po okriljem lokalnog župnika sticao znanja. Pohađao je školu u kojo je predavao Ivan Franjo Jukić. Franjevačkom redu je pristupio 1850. godine kao pripravnik. Filozofiju studira u Fojnici, a sa studijem nastavlja u Rimu i Sieni. Po povratu u Bosnu biva postavljen za kapelana u Varcaru. U narednim godinama obavlja svećenićke dužnosti u Bugojnu, varcaru, Livnu gdje započinje svoju djelatnost, također je svećenik u Gučijoj Gori kod Travnika, Dobretićima i Đakovu. Za župnika u Jajcu postavljen je 1876 godine neposredno pred Austro-ugarsku okupaciju. Uz župničku djelatnost život Antuna Kneževića karakterizira javna politička anagažiranost i bogata spisateljska aktivnost. Medu njegovim radovima izdvajaju se: Riječi hodže petrovačkog bratiji Turcima, Krvava knjiga ili spomenik na 405 godina poslije propasti slavnog kraljevstva Bosanskog, Povjesnica spadajuća na novoimenovani franjevački samostan u Jajcu, Carski namjesnici u Bosni(1463-1878), Kratka povijest kraljeva bosanski, Pad Bosne.

Antun Knežević misli i djeluje u historijskom kontekstu gdje vodeća ideja "oslobođenje Bosne od višestoljetne osmanske vladavine" pri tome konfrontirati će se sa različitim projektima oslobođenja koji su dolazili sa zapada koji su zagovarali uključenje Bosne u hrvatski povjesni, etnički državni i geopolitički prostor, i projekti koji su dolazili sa istoka koji su željeli da Bosnu priključe Srbiji u formiranju Dušanovog carstva. Nasuprot takvim državno-teritorijalnim apsiracijama koje su na razne načine željeli priskrbiti Bosnu sebi. Antun Knežević razvija jednu ideju gdje zagovara da Bosna treba da egzistira kao samostalni narodno-državno-pravni subjekt. Smatrajući da je to stvar volje samih Bošnjaka. Naravno pod Bošnjake podrazumjeva Katolike, Pravoslavce i Muslimane. Kneževićeva vodeća misao o državno-pravnoj samostalnosti Bosne nosi ideju da su svi Bošnjaci pripadnici jednog istog naroda bez obzira na vjersku pripadnost, za Kneževića uopće nije postavljeno pitanje koje su narodnosti Bošnjaci, čija je Bosna i Hercegovina i kome će pripasti nakon oslobođenja. Njegov zaključak je jasan: Bošnjaci po narodnosti su Bošanjaci, oni su osnovali svoju samostalnu i slobodnu državu koja nikad nije gubila svoju državopravnost. U odbranu svoje temeljne misli da Bosna nikad nije gubila svoju državnost, Antun Knežević uvodi historijski utemeljeno i politički produktivno razlikovanje između pojma "upravljanje zemljom" i pojma "zakonito vladanje". Nijedna vanjska imperijalna siila nije stekla pravo "zakonitog vladanja" nad Bosnom jer to pravo pripada samo Bošnjacima. Knežević svojim djelovanjem i mišljenjem radit će na reintegraciji i gradnji jedinstva bošnjačkog naroda. Jačanje tog jedinstva može se postići, smatra Knežević, kroz obnovu i očuvanje svijesti o

16

slavnoj i ponosnoj povjesti Bosne i kroz očuvanje i jačanje narodne svjesti o pripadanju jednom historijskom Bošnjačkom narodi.

Fra. IVAN FRANJO JUKIĆ

Rođen je u Banja Luci početkom 19. vijeka. Bio je najznačajniji mislilac tog vremena, i počeo je vrlo rano proučavati svoja djela. Pisao je pjesme koje su u sebi nosile patriotski naboj, sa ilirskim karakterom. Pojedini autori kao što su Markušić i Škarić smatrali su Jukića prvim borcem za slobodu (respektirao je ideju slobode u tekstu), međutim bilo je i onih koji su ga osporavali i nisu priznavali njegov rad, jer su smatrali da u njegovom djelo nema teorijske vrijednosti. Jukić je živio u doba velikih turskih reformi (tridesete i pedesete godine 19. vijeka). Školovanje je započeo u fojničkom samostanu, odakle odlazi u Prekosavlje 1840 godine, gdje studira filozofiju i teologiju. Nakon toga vraća se u Bosnu, te mu se javljaju mnoge ideje. Prva ideja je bila stvoriti književno društvo. Uporedo s tom idejom javila se ideja stvaranja prvog časopisa. 1850. pojavljuje se prvo izdanje časopisa „Bosanski prijatelj“, a 1851. izlazi drugo izdanje. Bosanski prijatelj je prvi bosanski časopis, u njemu se nalazio spisak bosanskih autora i njihovih djela, koja su pisali na latinici i čirilici. Posljednje, treće izdanje izlazi krajem pedesetih godina, nakon Jukićeve smrti.Jukić je zagovarao ideju da otvori prvu štampariju u Bosni, jer su se do tada sva djela bosanskih autora štampala, prvobitno u Italiji, Beču i Carigradu, a kasnije u Hrvatskoj. Motiv koji je preovladavao kod Jukića jeste sistematska socijalizacija, jer je većina stanovništva bila nepismena. Smatrao je da znanje treba prenositi na šire narodne mase, a sa časopisima smo dobili mogućnost da prenosimo svjetovno znanje, a Jukić je bio prvi koji je prepoznao to svjetovno educiranje. Iskazao se i kao putopisac, puno je putovao Bosnom.Njegov doprinos književnoj nauci svodi se na jednu glavnu temu: Kako putem pravopisa i književnosti stvoriti buduće ilirsko ujedninjenje? On govori o stanovnicima Bosne, te se i sam identifikuje kao Bosanac jer je Bosnu smatrao svojom državom. Smatra da Bosna ima najčistiji dijalekat, a da je bosanska ćirilica (bosančica) čistija od srpske, te da je to najčistije pismo. Potencirao je ideju stvaranja na domaćim jezicima, te njegova glavna teza glasi „Preko kulture do politike“. U to vrijeme dominira književna rasprava između Vuka Karadžića i Ljudevita Gaja. Jukić tu raspravu smatra bespotrebnom jer svi imamo isti, ilirski dijalekat, sa malim razlikama. Njegov politički doprinos je dosta konzervativan. Surađivao je sa Omer-pašom Latasom, a ovaj je preko Jukića završavao mnoge poslove u Bosni. Nakon dvije godine, 1852., odnosi su postali zategnuti jer je Omer-paša Latas optužio Jukića da je pronevjerio novac. Jukić biva zatvoren i poslan u Carigrad. Bosanski učenjaci odlaze da ga oslobode, a Jukić priznaje da je pronevjerio novac kako bi izgradio prvu štampariju u Bosni. Biva oslobođen i tajno se vraća u Bosnu. Nakon toga nije napravio ništa vrijedno, a pakt sa Latasom je predodredio njegovu daljnju sudbinu. Također je radio na poljima geografije i historije. Više se bavio geografijom, kao i fra. Filip

17

Lastrić, al je Jukić bio mnogo značajniji u tom polju. Njegovi geografski spisi se sastoje od opisa mjesta, ljudi i ljepota Bosne. Piše o bitnim događajima za Bosnu, o njenom padu pod tursku vlast. Umire 20. maja 1857.

Fra. LOVRO KARAULA

Bio je jedan od najvećih pristalica ilirstva. Najviše je sarađivao sa fra Martinom Nedićem. Nije bio polodan pisac i nije imao značajne ideje. Rođen je 1800. godine. Školuje se u franjevačkom samostanu, te odlazi na studije teologije i filozofije u Ugarsku. Poslije toga vraća se u Bosnu. Bio je jedan od glavnih zagovornika za izgradnju crkvene infrastrukture i škola u Bosni. Od Lastrića se razlikuje po tome što je u svojim naumima i uspio, te je izgradio jednu crkvu i par škola. Bitno je spomenuti Barušićev sukob koji se javlja krajem 30-tih i početkom 40-tih godina, i ta afera je trajala par godina, a Karaula je bio veliki protivnik inovacije Barušića. Zbog njega je borba katolika za autonomiju u Bosni stagnirala. Zajedno sa fra Martinom Nedićem, Karaula je pokazao svoje diplomatske sposobnosti. Odlazi u Carigrad gdje moli visoke političke vlasti Osmanskog Carstva da prihvate njegove ideje o ne prihvaćanju pape. Naime, želio je da bosanski katolici imaju vlastitog vjerskog predstavnika. Barušić se tome protivio, a nakon što su osmanske vlasti udovoljile Karauli, Barušić biva protjeran. Karaulina korespondencija sa Austrijskim dvorom isprovocirala je osmanske vlasti do te mjere da su ga 1875. godine ubili.Osim borbe za vjersku autonomiju za katolike, pamti se i njegov diplomatski dar za pregovaranje. Učestvovao je u mnogim misijama franjevaca u borbi za bolji status. Značajna je njegova borba za pravedniju agrarnu politiku prema Bosni, tražio je da se nešto promijeni, tražio je pogodnosti za samostan Uspio je da se izbori za „nešto“ kod Osmanskih vlasti, i to je pitanje riješeno na osnovu inicijative Jukića. Bio je jedan od glavnih inicijatora bosanskog ustanka i imao je diplomatski dar – korespodencije sa dvorovima, sa pismima. Iza sebe nije ostavio radove, te nije značajna književna ličnost.

Fra. GRGA MATIĆ

Rođen je 24.01.1822. godine u Posušju, a umro je u augustu 1905. godine, u Kreševu. Na polju politike pamti se njegov doprinos. Bio je politički djelatnik, a uz to i prosvjetitelj, te je jako često putovao u Istambul. Bio je jako komunikativan, stupao je u kontakt sa drugim savremenicima putem pisama. Veliki broj pisama je pisao čak pod pseudonimima. Malo je koristio svoje ime u korespodencijama zbog straha od osmanskog režima. Loša sudbina Jukića ga je podstakla da bude oprezan, pa je većinu svojih pisama spalio. Piše razne polemičke tekstove i pjesme, a većinu njih objavljuje u srpskim časopisima. Tekstovi se zovu: Bosanskohercegovačka

18

književnost i Hercegovci. U njima govori o odnosima u Bosni, o surovoj osmanskoj vlasti, te stidljivo govori o ideji Jugoslavenstva, te raspravlja o sprskom i hrvatskom identitetu. Zagovara ideju sloge i bratstva u Bosni, ali i kroz ideju ilirstva može se zaključiti da kod Matića postoji ideja panslavizma. Tom idejom panslavizma predstavlja jednoslavensku državu, a tu je i Rusija, markirana kao najveća sila i predstavlja značajan faktor u geopolitici. Time se približio autorima XX vijeka.

U političkom smislu, osim metoda lobiranja, saznajemo i za metod autocenzure u političkoj komunikaciji. Autocenzura je u njegovom slučaju strah od osmanske vlasti, strah od politike. Skoro ne postoji režim u kojem se ne može govoriti o autocenzuri.

GAVRO VUČKOVIĆ

Rođen je 1826. godine u Bosanskoj Krajini. Bio je bogati i imućni bosanski trgovac. Ne možemo govoriti o njegovom naučnom doprinosu, jer nije bio pismen. Osmanske vlasti su ga imenovale za predstavnika rajinskog stanovništva u Istambulu. Umro je 1866. godine.

Bio je sudionik rasprava. Značajna su dva njegova djela (s obzirom da Vučković nije bio pismen, diktirao je, djela je pisao prepisivač). To su djela: Riječ krajišnička (1866.) i Ropstvo u slobodi ili ogledalo pravde u Bosni (1872.). U tim djelima govori o Bosni, nacionalnim odnosima i vjerskim zajednicama. Kada rekonstruiramo ono što je on napisao, vidjet ćemo da je u kontradikciji sa samim sobom. Djela su štampana u Novom Sadu.

Vučković je jedna persona preko koje možemo vidjeti kako bosanski identitet nestaje preko noći i pretvara se u srpski. Vučković se identifikovao kao Bosanac pravoslavac. Bosanski jezik naziva svojim jezikom, te Bosnu smatra svojom državom. Razlikovao je bosanski i osmanski identitet. Bošnjake smatra svojom braćom, te zagovara ideju sunarodnjaštva. To se sve vidi u njegovim tekstovima 60-tih godina, pa i u njegovim pismima. Ideja pansrbizma se ne vidi u njegovom djelovanju sve dok nisu završeni pokreti za etnizaciju, koji su imali jak uticaj. Tada se kod Vučkovića dešava preokret. Identifikuje se kao Srbin, Bosnu smatra srpskom teritorijom, njene stanovnike smatra starim srpskim narodima. U potpunosti negira postojanje bosanskog jezika, a srpski jezik imenuje svojim jezikom. 60-tih godina 19. stoljeća i dalje postoji etnička slika Bosne. Jedno vrijeme se gubi ime bošnjaka, kasnije je zabranjena upotreba imena bosanski jezik ali se ponovo uvode 90-tih godina na kongresu.

19

MEHMED ŠAKIR KURTĆEHAJIĆ

Muhamed Šakir Kurtćehajić rođen je 1844. godine u Bijelom Polju. Nakon što je završio osnovnu školu u rodnom mjestu, sticao je znanja od svog oca. Sam se obrazovao, čitajući knjige, naučio je turski jezik, i rano stupio udržavnu službu. Iako nije školovan na Zapadu, shvata značaj tamošnjeg obrazovanja, te je smatrao da se tekovine Zapada trebaju instalirati i u bosansku politiku. Na početku svoje službeničke karijere bio je pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim radi pri sudu Novopazarskom sandžaku. Biva prebačen u Sarajevo u vilajetsku službu da bi početkom 1868. godine bio postavljen za urednika zvaničkog lista „Bosna“. Krajem 1868. godine uz saglasnost Osman – paše, pokreće svoj list „Sarajevski cvjetnik“. U maju 1869. godine postavljen je za direktora Vilajetske štamparije. Posao zvaničnog tumača obavljao je u vilajetskoj vladi. Bio je član i Vilajetske skupštine, a od početka 1872. godine i gradonačelnik Sarajeva. Obolivši od tuberkuloze, po savjetu ljekara odlazi u julu 1872. godine u Beč na liječenje, gdje i umire. Za grob mu se ne zna.

U procesu osmanske reforme u Bosni, pojavit će se Šakir Kutćehajić da bi u takvom povijesnom kontekstu među Bošnjacima-muslimanima, kao njihov odgovor novom vremenu, kako bi otvorio proces prosvjetiteljske djelatnosti. Dvije temeljne Kurtćehajićeve misli koje trajno ulaze u baštinu socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini: aksiologija prosvjetiteljstva i recepcija novinarstva kao instrumenta antielitističkog prosvjećivanja naroda.

Motivi prosvjetiteljstva

U Kurtćehajićevom poimanju, prosvjetiteljstvo se ne reducira tek na sferu duha ili apstraktne obrazovanosti. Ono je, zapravo, način života u njegovu totalitetu. Temeljna misao Kurtćehajićevog poimanja prosvjetiteljstva afirmira presudnu ulogu znanja u ljudskoj civilizaciji i očovječenju čovjeka, odnosno kultiviranju izvorne ljudske potrebe. Kurtćehajić će u radikalnoj kritici podvući raširenost zabluda, sujevjerja, dogmi i predrasuda. U tom smislu, njegov cjelokupni angažman motiviran paradigmatičkom prosvjetiteljskom aspiracijom da dokaže koliko su štetne zablude i sujevjerje, koje je narodom zavladalo i da dokažemo onim, koji u takvim stvarima lijeka traže, često u njemu otrova nađu.

Pored kritike sujevjerja, predrasuda i zabluda, u krug njegove prosvetiteljske kritike ulazi: opća ljudska indolencija prema sticanju znanja i obrazovanosti, averzija prema školi i školovanju, raskalašeni, dokoni život prepušten jednokratnosti hedonizma, svakovrsnoj ispraznosti i lijenosti duha, ignoriranje ili potpuna amnezija izvorne narodne tradicije, demoralizirajuće konsekvence pomodarne umjetnosti za mase, elitističko zatvaranje znanja u uske krugove posvećenih. Iza svih ovih parcijalnih kritika stoji jedna temeljna kritika – prosvjetiteljska kritika neznanja uopće. U Kurtćehajićevom poimanju neznanje je zločinstvo, najjači neprijatelj, ono nas sa stepena čovječanstva na stepen životinje ponižava, - neznanje nam svako dostojanstvo i svaki ukras

20

ljudskoga stvora oduzima, slobodu narušava i skučuje. Prosvjetiteljski svjetonazor kod Kurtćehajića ne sadrži samo ovaj negativni, odnosno, kritički momenat. Naprotiv, u njemu se nalaze tipiči pozitivni motivi europskog prosvjetiteljstva. Prije svega, tu je motiv vjere u opću moć razuma. Od posebnog značaja je što njegov pojam prosvjetiteljstva recipira i univerzalnost građanskog zakona. Prosvjetiteljska misao o prirodnoj jednakosti ljudi u epistemološkom kontekstu promatrajući, iskazana je u jednakoj sposobnosti razumskog mišljenja.

Zatim, tu je i klasični prosvjetiteljski motiv vjere u sposobnost svih ljudi i naroda, bez obzira na njihove razlike, da dopru do svjetla razuma, odnosno, do prisvajanja tekovina ljudskog znanja i nauke uopće. Nadalje, u Kurtćehajićevom poimanju prosvjetiteljstva, kao što je već rečeno, nalazi se i klasični motiv vjere u kultivirajuću i civilizirajuću ulogu razuma, nauke i umjetnosti.Od presudne je važnosti što se u Kurtćehajićevom poimanju prosvjetiteljstva nalazi još jedna, ne samo u europskom prosvjetiteljstvu relevantna nego u bosanskom historijskom kontekstu, egzistencijalna ideja – ideja tolerancije. Kao i u europskom prosvjetiteljstvu, tako i kod Kurtćehajića ideja tolerancije iskazuje se, prije svega, kao ideja međuvjerske tolerancije.Iza Kurtćehajićeve aksiologije međuvjerske tolerancije stoji fundamentalna misao: bosanska samosvijest i svijest o bosanskohercegovačkom individualitetu unutar Osmanskog carstva. Ideja bratskog života i zajednički rad na prosvjećivanju podrazumijevaju kod Kurtćehajića svijest o egzistenciji individualiziranog bosanskog naroda koji uključuje sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, i svijest o bosanskohercegovačkoj teritorijalno-političkoj zasebnosti. Ne ostavljajući nedoumica što podrazumijeva pod pojmom naroda, odnosno, pod pojmom bosanskih žitelja, Kurtćehajić će svoju bosansku samosvijest iskazati i posredno, odbranom autentične narodne kulture pred prezrivim i ignorantskim odnosom što ga iskazuje osmanlijska arogancija.

Kurtćehajićevo poimanje prosvjetiteljstva nije ga odvelo u apstraktni, beživotni i anacionalni kozmopolitizam. Naprotiv, ono je s jedne strane dospjelo do sinteze univerzalnih vrijednosti nauke i znanja, i, svijesti o bošnjačkom identitetu u čijoj osnovi stoji prosvijetljena narodna kultura i prisvojena tradicija koja čuva svijest o zasebnosti bosanskohercegovačke egzistencije.

Žurnalizam i sloboda

Pored obrazovnih institucija u Kurtćehajićevom iskustvu novine su glavni medij prosvjetiteljske akcije. Sve svoje temeljne prosvjetiteljske ideje on aplicira upravo kroz žurnalistički žanr. Smisao i funkciju novinarstva on će do kraja podrediti svom prosvjetiteljskom nagnuću. Novine su sredstvo koje zastupa državne interese, one služe opštem mišljenju, novina je tu da na sve dobro i zlo motri i da onoga koga se tiče opomene i od zla odvraća i na dobro upućuje. Pa ipak kroz taj multiuniverzum svrha probija se jedna vodeća: novine i novinarstvo imaju, prije svega, prosvjetiteljsko-edukativnu svrhu. U odnosu na vlast i politiku, Kurtćehajić zagovara nezavisno i slobodno novinarstvo koje se umjesto partikularnih interesa, drži istine. Ekspilicitno će

21

zagovarati nezavisnost novina, pa će za „Sarajevski cvjetnik“ i pisati da je posve nezvaničnog karaktera.

SMAIL SELMANOVIĆ

Smail-beg Selmanović porijekom je iz Pljevalja. Bio je jedan od organizatora otpora bosanskog naroda austrougarskoj okupaciji kojem se, za vrijeme njegovog dužeg boravka u Sarajevu, priključio na samom početku. Isticao se u muslimanskoj vojnoj komisiji, koju je, uz pravoslavnu vojnu komisiju, formirao Narodni odbor radi mobilizacije i organiziranja vojnog otpora okupaciji. Za vrhovnog komadanta bosanske vojske izabran je 28. jula 1878. godine. Sudjelovao je u pripremi otpora bosanske vojske, ali i komandovanju njome iz prvih redova. Nakon pada Sarajeva, nalazi se na području Rogatice sa oko 7.000 boraca, a nakon bitke povlači se u Goražde i Višegrad. Poslije odlazi u Carigrad, a nakon što je proglašena amnestija Austrijanci mu nisu dali da se vrati u domovinu.Hamdija Kreševljaković navodi da se povukao u svoj rodni kraj, gdje je živio sve do smrti kao veleposjednik, a uz to se bavio i odvjetničkim poslom. Umro je 1906. godine u Piljevima i pokopan na Velikom groblju.

S pošetkom evolucije bošnjačkog političkog programa profilira se rigorozna kritika osmanske vlasti u Bosni. Na institucionalno-političkom planu ona će se ispočetka manifestirati kao paralelizam bošnjačke i osmanske vlasti. No, transformacijom te kritike u prevratničku negaciju osmanske vlasti, doći će do odricanja osmanske vladavine i instaliranja samostalnih institucija bosanske vlasti. Uvidi u sadržinu bošnjačke kritike osmanske vlasti, koja iza sebe ima višestoljetnu tradiciju, pokazuju kako su Bošnjaci do kraja svjesni da, ne samo sa stanovišta svog međunarodnog položaja nego i sa stanovišta unutrašnje moći, osmanska država neće niti je u stanju sudjelovati i odbrani Bosne pred nadolazećom egzistencijalnom opasnošću. Ta svijest biće temelj cjelokupnog političko-vojnog programa bošnjačkog rata sa Austro-Ugarskom.

Projekt definiranja i objektivacije političke konvergencije između unutar-bošnjačkih vjerskih grupacija, također, ulazi u konstitutivne elemente bošnjačkog programa vojnog i poltičkog odbijanja austrougarske okupacije. Formulira se politika konvergencije, a u njoj se zahtijeva udruženje svih Bosanaca i Hercegovaca da zemlju brane od Srbije i Crne Gore ili Austro-Ugarske. Iza duha i politike konvergencije stoji, zapravo, kako bošnjačko razumijevanje vlastitog identiteta, tako i politička svijest o Bosni kao posebnom političko-pravnom, običajno-kulturnom i historijsko-teritorijalnom individualitetu.

Bošnjačka samosvijest:

Prije svega, da se očitati bošnjačko poimanje Bosne. Ona nije – vidi se to, jer se nigdje i ne pominje Turska – pojmljena više kao jedna od pokrajina-provincija Osmanske carevine. Time se daje k znanju da je Bosna sama u borbi protiv Austro-Ugarske, i da se, u tom smislu, i ne smatra

22

osmanskom teritorijom-provincijom. Nadalje, u bošnjačkom samorazumijevanju figurira i razgovijetna svijest o historijsko-teritorijalnom individualitetu Bosne. Ono zna za njen historijski omeđeni teritorijalni integritet. Otuda, i u ovom vremenu izbija, historijskom tradicijom već uobličena, svijest o bosanskim granicama. Nije to, dakle, više granica Osmanskog carstva nego naša, bosanska granica. No, ovakvo bošnjačko razumijevanje Bosne, manifestira se, zapravo, i u liku historijskog, dosegnutog, osvještenog, a ne instinktivnog, bošnjačkog patriotizma. Emanacija osjećanja i morala dužnosti prema Bosni kao domovini, islamski i općegrađanski motivirana i pojmljena, konstitutivni je stub samoosvještenog bosanskog patriotizma. Naravno, ovdje se u razumijevanju čuvamo svakog idealiziranja: na djelu su mnogobrojna konkretno historijska posredovanja koja onemogućavaju da se svi ovi elementi bošnjačke samosvijesti, u to doba, do kraja emaniraju i razviju: ostaju zato, naravno, u mnogo čemu zatomljena, ograničena, još kontraverzna, ali ipak nagovještena, prepoznatljivai razvojno egzistentna u okvirima datih okolnosti. Selmanovićeva „Objava“ do kraja je eksplicitna: Bosna kao domovina nije politički individualitet isključivo Bošnjaka – muslimana. Naprotiv, ona je domovina svihnaroda koji u njoj žive. „Objava“ se obraća svima njima: „I vi zemljaci, Hristjani i Latini, i vi za čast domovine, pod koje ste sijenkom nekoliko vijekova spokojstvo uživali, pohitite sa svojim islamskim zemljacima u borbu...“ Otuda, i u bošnjačkom razumijevanju, prepoznatljivom u „Objavi“, uz svijest o Bosni kao političkom individualitetu i uz svijest o egzistenciji jednog, etnički istorodnog naroda Bosne vjerski diferenciranog, ide i svijest o historijskoj tradiciji Bosne. Ne postoji tu diskontiniotet. Bošnjaci tog doba su „djeca onijeh gazija i šehita“. Tako i kod bošnjaka, svijest o kontinuitetu bosanske historijske tradicije ulazi u bitne konstituente njihova etničkog i političkog samorazumijevanja.

I na kraju, svijest o egzistencijalnoj opasnosti za bošnjački narod i za Bosnu kao njegovu domovinu, kao i kod drugih naroda koji u tom vremenu dospijevaju do historijske razine etničko-narodnog samoosvješćenja i zadobijanja zasebnih formi političko-državnog opstojanja, dio je bošnjačke samosvijesti i važan historijski generator njegova ukupnog etničko-narodnog razvitka. No, presudno pitanje je: da li bošnjačka platforma sadrži u sebi viziju nekog državno-pravno položaja Bosne i njenog unutarnjeg društvenog i političkog uređenja? Neovisno od te nepoznanice, bošnjačka politika stvorila je državno-institucionalnu i vojnu osnovu takvog nezavisnog državno-pravnog opstojanja Bosne i Hercegovine.

Rezimirajući, valja, prije svega, akcentirati, kako tradicionalna bočnjačka kritika osmanske vlasti u Bosni, iskazana ne samo kao teorijska kritika obrazovanih Bošnjaka nego i kao praktična kritika u formi seljačkih ustanaka i osmišljenog vojno-političkog pokreta za autonomiju (1832 – 1832) , svoj radikalni lik zadobija u bosanskom ratu protiv Austro-Ugarske. Za razliku od podrške koju pružaju drugim balkanskim narodima u njihovom nagnuću za emancipacijom ispod osmanske vlasti, Bošnjaci ni 1831. ni 1878. godine ne nalaze oslonac u politici nijedne europske sile.

23