DUBRAVKO JELAČIĆ BUŽIMSKI / BALKANSKA MAFIJA

hit BIBLIOTEKA MODERNE hitjunior OMLADINSKE LITERATURE junior

V

»Iz stvarnosti se oblikuju naše maštovite pripovijetke«

HANS CHRISTIAN ANDERSEN

Teti Zdenki,gospođi kojoj dugujem svoj odgoj.

VJETAR NA PUSTOM TRGU

Jak nalet vjetra prisilio ga je da se još dublje zavuče u nadsvođeni ulaz stare kuće. Mali, popločeni trg bio je pust. Gradska svjetiljka na žici razapetoj ponad trga ljuljala se lijevo-desno i svjetlo je obasjavalo čas kamenu fontanu s brončanom statuom čovjeka koji davi zmiju, čas veliki plakat nad ulazom u Gradski muzej na kojem je pisalo »IZLOŽBA KINESKE UMJETNOSTI«. Komad novina nošen vjetrom zapne mu za cipelu i on ga odgurne. Premjesti se s noge na nogu da se ugrije. Bio je mjesec studeni, suh i svijetao, premda su večeri bile hladne i vjetrovite. Na kraju uličice što se strmo uzdizala od trga, čuli su se prigušeni zvuci glazbe iz disco-kluba. Red niskih, podrumskih prozora kluba bio je osvijetljen. Kuće na trgu bile su tamne, stare i tihe. S visokog zida obraslog u bršljan, iza kojeg se nalazilo Filatelističko društvo grada, lagano se došuljala mačka i oprezno glavom odmjerila okolinu. Njeno gipko tijelo izgubilo se ispod drvenih vrata što vode u vrt sljedeće kuće. Svjetlo je opet zaigralo po fasadama i osvijetlilo mu pola lica. Imao je tamnu kosu koja mu je pokrivala vrat, a jedan dugačak pramen poigravao mu je preko sredine čela. Bio je visok, stegnut u crnu kožnu vjetrovku, crne samtene hlače i cipele s gumenim đonom. Iz cijelog tog crnila virilo je njegovo blijedo lice. Desnom rukom pritiskao je velik buket ruža uz tijelo, jer je vjetar neprestano nadimao i otvarao bijeli papir u koji su bile umotane. Zacuše se koraci. Bili su teturavi i teški i pored njega prođe tamna prilika nekog pripitog čo

9

vjeka. Ljuljao se u hodu i glasno podrigivao. Zastao je uz fontanu, spuštene glave na prsima, dok je između njegovih nogu tekao hitri potočić iz kojeg se dizala para. činilo se da je zaspao sto- ječki. Naglo se itrgnuo, zavukao ruke u džepove i otklimao u drugu uliou. S te je strane dolazio jedan mladi par. Mladić u kožnoj vjetrovci uvuče se još dublje u ulaz kuće i čvrsto pritisne buket uz tijelo. Par se sljubio, kao da se štiti od večernje hladnoće. Zastali su malo i poljubili se dok im je vjetar mrsio kosu. Stajali su desetak koraka od ulaza i on malo isturi glavu trudeći se da ih bolje vidi. Svjetlo žarulje opet se preselilo na drugu stranu i sada se lice mladića dobro vidjelo. Bilo je blijedo kao od voska, a oči su mu sjale kao u groznici. Gnječio je cvijeće uz desnu nogu tako da je bijeli papir bio već potpuno izgužvan. Dvoje je prošlo pored njega polagano, tako da je jasno mogao razaznati njihova lica. Oni njega nisu vidjeli. Pratio ih je pogledom sve dok se nisu izgubili kroz podrumski otvor disoo-kluba. Iz gila mu se ote dubok uzdah i rukom prijeđe preko čela kao da nastoji odagnati ružne misli. Pogleda na sat i zacupka na mjestu da unese toplinu u ohlađene noge. Zatim se zagleda u dva zatvorena prozora na kući preko puta. Drvene su rebrenice bile zatvorene i iznutra je bilo mračno. Ona se mačka opet odnekud stvorila. Šuljala se tiho sredinom trga i on zakorači naprijed i pokuša je dozvati. Zastala je u strahu dok su joj oči divlje svjetlucale.

— Mic, mic, dođi! — zvao ju je tiho i pružio ruku prema njoj.

Mačka je stajala kao ukopana. Tada se ponovo začuše koraci s druge strane trga i mačka se prebaci preko bršljanom obrasla zida. Mladić se hitro vrati u svoj stari položaj i pažljivo stade osluškivati. Koraci su bivali sve glasniji, odzvanjali su po kamenim kockama, prilazili bliže i onda se zaustavili. On proviri. Vjetar je ljuljao lampu što je visila na sredini trga i trak svjetlosti padne

10

na djevojku koja je stajala pred ulazom u kuću preko puta. Bila je visoka, lijepo građena, a duge noge u uskim trapericama i svijetloplavim čizmicama činile su je još višom. Stajala je okrenuta leđima i gusta, svijetla kosa padala joj je preko ovratnika bundice od bijelog sintetskog krzna. Kopala je nervozno po torbici i izvukla ključ. Stavila ga je u bravu i dva puta okrenula. On zakorači prema njoj okrećući buket ruža iza leđa. Nije reagirala na njegove korake, već je gurnula vrata i zakoračila u mračan hodnik. On je pozove:

— Veronika!Zastala je ali nije okrenula glavu. Produžila je

dalje prema drvenim stepenicama. On potrči za njom i ponovi još glasnije:

— Veronika! Zar me ne čuješ?Potražila je prekidač i upalila svjetlo na hodni

ku. Okrenula se i zagledala u njega. Stajao je pred njom, tijelo mu je drhtalo od uzbuđenja.

— Martine!? — izustila je napokon sporo, kao da joj se to ime lijepi za usnice. Odmjerila ga je cijelog i još jednom začuđeno i tiho ponovila:

— Martine!— Ja sam... ja — prišao je bliže — zar si me

zaboravila?Gledao ju je u oči držeći i dalje buket ruž§ iza

leđa.— Prošlo je... prašilo je skoro godinu dana —

rekla je zamišljeno.— Da — potvrdi on. — Izgledalo mi je kao vječ

nost, ali sad više ne ...— Zašto nisi prije... — ona zastane i pogleda

preko njegova ramena.— Što?— Ništa — odmahne rukom. Martin je grizao

usnicu.— Kada si se vratila iz Beča? — upita je.Ona ga znatiželjno odmjeri od glave do pete i

prstom dodirne po obrazu. Najednom se počne glasno smijati. On je začuđeno pogleda. Vidio je da

11

su joj oči mutne, da unatoč smijehu gleda nekud preko njega prazno i odsutno. Uhvati je za ruku.

— Veronika, što je smiješno?— Ništa... ništa, tako, došlo mi je da se smi

jem — rekla je, premda u njenom glasu nije bilo veselosti. — Ah, iz Beča! — kao da se najednom pribrala. — Prije tri i pol mjeseca.

— Bilo je zanimljivo, zar ne? Jesi li napredovala u violini?

— Napredovala? — rekla je kao da se i sama tome čudi. Onda je opet uhvati grčevit smijeh. — Od povratka je nisam pipnula. Tri i pol mjeseca nisam odsvirala nijedan usrani ton.

Smijeh je pratio njene riječi. Bio je pun pritajene histerije, kao da njime nastoji prikriti pravo raspoloženje. On uhvati njenu ruku, nastojeći još uvijek zadržati cvijeće iza leđa, i zagleda joj se u lice. Bilo je lijepo, nježnih crta i velikih zelenih očiju, premda su podočnjaci i izbočene jagodice davali izgled mršave iscrpljenosti.

— Je li s tobom sve u redu? — upita je oprezno.— Zašto ne bi bilo? — uzvrati ona skoro ljuti

lo i istrgne ruku iz njegove. Lice joj se najednom uozbiljilo.

— Izgledaš umorno — rekao je pomirljivo.— Ništa ti ne brini. Osjećam se O. K.— Dobro, ti najbolje znaš — reče on.Gledala ga je i gornja joj se usnica nekoliko pu

ta trznula.— Malo sam se samo »napušila« — opet se na

smiješila.— Što? — uzbuđeno će Martin.— »Napušila« — ona posegnu rukom u svoju

torbicu i počne prekapati. — Imam još malo »trave«. Odlična je. Libanonska. Hoćeš i ti malo?

Izvadila je srebrnu tabakeru ,u kojoj je bilo smrvljenog duhana i cigaretnih papirića. Zatim uze malu papirnatu vrećicu, otvori je pažljivo i u njoj se ukazaše mali zelenkastosmeđi grumenčići.

12

— To je marihuana, zar ne? — pitao je drhtavim glasom.

— Da.— Daj mi to odmah, čuješ!On pokuša istrgnuti kesicu iz njenih ruku, ali

je ona reagirala munjevito. Kao da su joj se svi uspavani refleksi naglo probudili.

— Jesi lud!? Prosut ćeš! Znaš koliko to košta?— Veronika, daj mi to! — ponovio je, blijed u

licu.— Napravit ću ti jednu, ne moraš tako divlje

trgati — podigla je usnice uvredljivo.— Neću da mi napraviš. Ne želim to i neću ni

da ti uzimaš!— Ako ti nećeš, O. K, ali meni nemoj soliti pa

met. Mogu voditi brigu o sebi.Ona srdito spremi sve natrag u torbicu. Zabaci

je opet na leđa i drsko ga pogleda.— Molim te da to ne uzimaš — rekao je blagim

glasom. — Bilo bi strašno da se upropastiš.— Neću, ne brini — kratko je odsjekia. — »Joint«

te ne može upropastiti. Znači, nećeš? — upitala ga je tihim glasom. Ponovo se pokušala nasmijati.

— Što si radio sve ovo vrijeme kako se nismo vidjeli? Da li još uvijek odlaziš u svoju šumu? Da li još skačeš preko rječice?

— Ne. Ali to je duga priča. Veronika — opet će on ozbiljna lica — molim te, nemoj to više uzimati. — Ruku sa cvijećem držao je još uvijek iza sebe. Ona kao da je preoula njegovu molbu. Znatiželjno je zavirila iza njegovih leđa.

— Što to držiš? Što skrivaš? Pokaži! — smješkala se nezdravo.

— Nije važno. Više nije — reče on tužno. Ruka sa cvijećem mu se objesi.

— Ruže! — uskliknula je. — Koliko ih je? Daj da prebrojim!

On joj bezvoljno pruži buket.— Petnaest! Kupio si petnaest ruža?!— Da — gledao ju je s prijekorom i tugom. —

Za svaku godinu po jednu.

13

— Za svaku godinu... — ponovi ona nekontrolirano veselo, ali onda joj usne zadrhte i pogled se susretne s njegovim. Oči su joj čudno sjale.

— Martine ... koji... koji je danas datum?— Prvi studenog. Datum kad ima razloga da ti

netko kupi petnaest cvjetova. Bilo kakvih. Ja sam kupio ruže.

— Moj rođendan! — jedva izusti. Veselosti je nestalo.

Uhvatila se za rukohvat i sjela na stepenice. Bez riječi se zagledala u pod.

— Zar si stvarno zaboravila? — on se sagne i zabrinuto je pogleda. Podigao joj je glavu. — Zar su svi zaboravili?

Ona nijemo potvrdi. Jedna za drugom skotnlja- še se suze niz njene upale obraze. On je uhvati za ruku i podigne. Stajali su na stepenicama jedno kraj drugog i uzbuđeno disali. Svijetlo se na stubištu ugasilo. On htjede ponovo upaliti, ali mu ona zaustavi ruku. Kroz ulazna je vrata dopirao slabašan trak uličnog svjetla i čuo se šum vjetra. Osjetio je njene dugačke, nježne prste kako mu miluju lice.

— Ti nisi — šaptala je — ti nisi zaboravio. Mar- tinel

Prislonila je glavu na njegovo rame. Treperio je od studeni i uzbuđenja, dok su mu njene tople, vlažne usnice dodirivale vrat.

— Zašto nisi došao prije? Mnogo toga se dogodilo.

— I kod mene, Veronika.— Mnogo ružnog, Martine. Ali sad si uz mene,

jel'da? Nećeš me ostaviti?Privila se uz njega kao da se boji da ga ne iz

gubi. Taj ga je osjećaj punio snagom i ponosom. Osjećao je silnu potrebu da je zaštiti.

— Volim te, Martine, voljela sam te sve ovo vrijeme što se nismo vidjeli.

— I ja tebe — dahnuo je i opet osjetio kako ga njena usta dodiruju po licu. Ona upali svjetlo.

14

Suze su joj raskvasile crnilo s trepavica i još više potamnile kolutove ispod očiju.

— Moramo razgovarati. Odmah! Imam ti puno toga reći.

Ona ga uhvati za ruku i krene stepenicama.— Gdje ćemo razgovarati?— Kod mene.— Kod tebe? — zaprepasti se on. — U ovo do

ba? Što će reći tvoji?— Koji moji? — usnica joj zaigra u bolan smi

ješak.— Kako koji?! Pa, mama i tata — još uvijek se

čudio Martin.— Nema problema. Samo dođi. Nema ih.— Otputovali su?— Ne.Gledala je preko njega u oljuštenu boju na zi

dovima stubišta.— Gdje su onda? — navaljivao je Martin ne mi

čući se, premda ga je ona povlačila za rulkav.— Mama je negdje vani. Koji put se vraća ujut

ro — hladno reče Veronika.Nijemo ju je pogledao. Lice joj je bilo bez emo

cija. Stojeći na stepenicama iznad njega, izgledala je strano i daleko. Onda se opet »mekša i obuze je sjeta. Tužno ponikne i susretne se s njegovim pogledom. U kući je vladala tišina. Kao da su svi pozaspaii.

— A teta? — jedva čujno će on. Usne su joj drhtale kao da će iz nje provaliti neobuzdani plač, ali se svladala.

— Tata je u zatvoru.— U zatvoru?! — zaprepasti se Martin. — Zar...

zar si sama?— Na neki način, jesam. Dođi, rekla sam ti da

maramo pričati.On 'krene za njom stepenicama koje su sablasno

škripale u tišini.

15

VIOLINA U NOĆI

Stan je bio u neredu. U kuhinji, kroz koju su prošli do njene sobe stajalo je puno neoprana suda po stolu i slivniku. Zgužvana kućna haljina s desenom velikih cvjetova nemarno je bila prebačena preko stolice, a pepeljara, puna opušaka s (tragovima ruža za usne, stajala je na kuhinjskom prozoru. Ona upali svjetlo u svojoj sobi i on zamijeti da i tu vlada priličan nered. Doduše, kada je zadnji put bio itu prije godinu dana, nije bilo mnogo urednije, ali sada kao da je sve stvari prekrila siva mrena. Zastao je na ulazu i sjetno prstima dodirnuo knjige na zidnoj polici. Ispod police je stajao prazan stalak za note, a u kutu zaklopljena violinska kutija. Na njoj je bio debeo sloj prašine. Poput munjevitog filma projurile su mu slike kroz glavu.

Veronika je djevojka koju je volio.Šetali su se gradom, odlazili u kino i slastičar-

ne ili, zagrljeni, do šumarka na kraju grada kroz koji je tekla rječica. Tamo bi u tišini sjedili na travi i udisali miris prirode. Imao je tada još svog divnog, pametnog papagaja i osjećao se beskrajno sretan i zadovoljan, često je, ponesen tom atmosferom šume, trčao naokolo i preskakao rječicu ili visoke grane stabala. Bile su to velike visine i daljine i ona mu je zadivljeno pljeskala. Sve je bilo divno dok se nisu umiješali ljudi iz Državnog centra za fizičku kulturu. Postao im je zanimljiv tom svojom nevjerojatnom sposobnošću i pokušali su ga privoljeti da nastupi na Svjetskom atletskom kupu. Ali nije išlo. Njihov je način od samog po

16

četka bio lažan, arogantan i grub. Postali su mu neprijatelji, zagorčali život njemu i njegovom djedu, penzioniranom brodskom kuharu, s kojim je živio nakon smrti svojih roditelja koji su poginuli u prometnoj nesreći. Onda je izgubio i nju. Veroniku! Otišla je na seminar violine u Beč. Bila je tamo pola godine. Eto, sada je ponovo tu, u njenoj sobi, svjestan da se mnogo toga promijenilo. Iz tog naglog leta kroz uspomene trgao ga je njen glas.

— Sjedni, zašto stojiš?Pokazala mu je na velik jogi madrac preko ko

jeg je bila prebačena konjska koža. Na sredini su bili raznobojni jastuci, a uz uzglavlje gramofon s gomilom omota i razbacanih ploča. On se spusti na šarene jastuke i pogleda je odozdo. Prišla je stoliću gdje je stajala noćna lampica, pa je nju upalila umjesto velikog svjetla. Bilo je ugodnije. Zatim je stavila njegove ruže u veliku staklenu vazu okrnjena ruba. Prislonila ih je uz uzglavlje i njihov se miris raširio po sobi. Dok je tako stajala nad njim, pokušao je ocijeniti koliko se promijenila. Protekla godina ostavila je snažan pečat na njoj. Premda je kao i prije bila vitka, djelovala je odiraslije.

»Imala je 14 godina kad je otišla«, mislio je gledajući njen pulover boje ciklame, ispod kojeg su se nazirale čvrste i ne više male grudi. Pod svjetlom noćne lampe, utegnuta u traperice, dugih nogu, nagnuta nad ormarićem iz kojeg je izvlačila bocu s pićem, djelovala je privlačno. Ipak, neka duboka sjena urezala se u njeno nježno lice. Uzela je nekoliko jastuka s kreveta, pobacala ih na pod i sjela nasuprot njemu. Natočila mu je piće i uhvatila ga za ruku.

Mekan, topao dodir prstiju opet mu je uznemirio krv. Vani se čuo vjetar, a u sobi je vladala tišina.

— Sada se dobro osjećam. Da, sad se stvarno dobro osjećam — kao da je i sebe htjela uvjeriti.

2 Balkanska mafija 17

— Pričaj što se s tobom događalo sve ovo vrijeme?

— Zar ti nisi htjela mesni mnogo toga reći? — upita Martin.

— Jesam, ali moje nije lijepo.— Nije ni moje — brzo će on.— Svejedno, Mim čuti najprije sve o tebi. Ka

ko su završile tvoje nevolje s Državnim centrom za fizičku kulturu?

On zausti da odgovori, ali mu onda Opet projuriše pred očima slike nesimpatičnih lica.

— Nikako — procijedi stisnutih usnica.— A Falstaff, što je s njim? — opet ga upita

ona.On se snuždi. Falstaff se zvao njegov papagaj.— Nema više Falstaffa — reče tmurno. Raskop

čao je svoju kožnu vjetrovku ispod Ikoje se pokaže žućkasti pulover.

— Nema?— Ubili su ga tipovi iz Državnog centra. Htjeli

su me i na taj način prisiliti da nastupim.— Grozno! — reče Veronika i stisne mu jače

ruku. — Ali, ti si... ti si naprosto letio u onoj šumi. Zašto si toliko odbijao?

On opet htjede reći kako je u šumi bilo divno i drukčije, kalko je opijen prirodom i daleko od mnogobrojnih pogleda, naprosto mogao letjeti. Htjede reći kako su se ti tipovi grubo i ružno ponašali, ali ona je to manje-više znala. Jedino nije znala da mu je uspjelo jednom stvarno poletjeti. Svladati silu teže, srušiti sve zakone fizike i vinuti se u zrak. Učiniti nešto ravno čudu ili crnoj magiji, ali jednom, samo jednom, i nikad poslije. Imao je osjećaj da ta sposobnost još u njemu postoji. Kao neka pritajena, tajanstvena energija koju samo izuzetni trenutak može iznova aktivirati. Htjede joj to reći, ali se poboja da bi ispalo smiješno i nevjerojatno. On osjeti da ona još čeka odgovor i samo smrknuto reče:

— S tim se ljudima nije moglo. Osim toga, strpali su mi i djeda u zatvor.

18

Veronika širom otvori oči.— I njega? Zašto?— Naši najdraži uglavnom su iza rešetaka.Na te riječi ona ‘povuče ruku i spusti glavu. On

je blago dodirne. Oči su joj bile vlažne.— Moj djed je izišao. Dobio je jedanaest mjese

ci jer je bio istukao jednog funkcionera Državnog centra za fizičku kulturu. Htio je osvetiti Falstaffa.

— Jedanaest mjeseci? — začudila sa Veronika.— Sudac je rekao da je dobro prošao. Bilo bi

valjda manje da se nije radilo o funkcionaru. Već je mjesec dana kod kuće.

— Kako se osjeća?— Ne priča puno o tome, ali kao da više nije

onaj pravi. Vidiš, bili smo u pravom ratu. Zbog čega sjedi itvoj otac?

Ona se Sklupča do njegovih nogu. Vani se čuo fijuk vjetra i kotrljanje limenke po betonu.

— Ne znam, vjeruj mi, ne znam.— Kako ne znaš? — začudi se on. — Nisu ga

valjda iz čista mira?— Velim ti, ne znam. S mamom o tome uopće ne

govorim. Jedva se i viđamo. Ona živi svoj život.— Zar ga ne posjećujete? Koliko je dobio?— Još ništa. U istražnom je zatvoru i suđenje

tek slijedi. Ja ga posjećujem. Ona rijetko.— Zašto je takva? — oprezno će Martin1.— Ne znam. Možda je očajna zbog svega. On

je miran, tih, šutljiv, a ona snob. Možda ga više i ne voli?

— Nemoj tako. O tome ništa ne znaš.— Živim s njima, Martine! Vidjela sam. Zate

kla sam ga jednom u sobi — zastala je i zamišljeno se zagledala u zid. Onda nastavi: — Sjedio je na stolici i plakao. Bilo mu je užasno neugodno i izderao se na mene što sam ga zatekla. On koji nikad ne bi povisio ton! Bilo mi je strašno.

— Što ako se mama vrati? Prilično je kasno — oprezno reče on.

— Ne brini. Za nju je još rano — rekla je cinično. Onda nervozno dohvati torbicu koja je le-

2* 19

žala na stolici. Izvuče srebrnu tabakeru i onu papirnatu vrećicu. On je čvrsto zgrabi za ruku. Ona pokuša otvoriti tabakeru, ali se njegov stisak pojača.

— Hej! — viknula je ljutito. — Što ti je? Boli one.

— Nemoj to uzimati.— Jedan lagani »joint« će me opustiti.— Veronika, molim te!On ju je netremice gledao dok mu je ruka oba

vijala njeno zapešće.Kao da se uplašila da ga je povrijedila, sve

stvari brzo potrpa u torbicu i zagrli ga.— Martine, nemoj se ljutiti.— Ne ljutim se — rekao je blago i pogladio ru

kom mjesto gdje su ostali crveni otisci njegovih prstiju. — To me rastužuje. Možeš i bez toga. Otkad se drogiraš?

— Hej! — vikne opet ona, ali sad joj je glas bio veseo. — Pretvorio si me u narkomana. To je »trava«, Martine, obična mala »marica« koja nikom ne škodi.

— Mogla bi ti s vremenom postati preslaba.— Što to znači, s vremenom? Uzela sam deset-

-petnaest puta dosada. Shvaćaš to previše tragično.— Molim te da ipak prekineš.Ona ga je šutke i pozorno motrila.— Obećaj mi.— Dobro — rekla je nakon kraće šutnje. — Po

kušat ću. Što ću, do vraga s ovim što mi je Bo- bo danas prodao?

— Tko?— Bobo. Jedan mali koji mućka s tim. Viđamo

se povremeno.— Viđaš se s njim?Osjetila je strogost u njegovom glasu. Spustio je

glavu među dlanove. Ona ga pomiluje po kosi.— Samo se viđamo. Ima jedno društvo s kojim

katkada popušim »travu«, slušam glazbu, popričam i ništa više. On mi je nabavlja. Stari mu je su-

20

dac. Jednom ga je izvukao kad ga je milicija uhvatila na djelu. Mogao je nadrljati.

— Tatin sin — prezirno će Martin — za njih postoji imunitet.

— A ti si djedov unuk — nasmije se ona. On skoči kao oparen. Ljutito ju je gledao.

— Moj djed je pošten čovjek. Ono malo što ima, mukotrpno je zaradio. Kako možeš tako nešto reći? Ja ne trgujem drogom.

— Znam. Volim te. Sjedi.Ona ga povuče k sebi. Primakla je noge sasvim

uz njegove.— Ne misliš valjda da mi oni nešto znače? Ne

mam gdje drugdje. Zašto si me pustio samu tako dugo? Znam da su puni love, švercaju ili im daju »starci«, uvijek je nekome stan slobodan... tako tuilumarimo d sve je bez veze.

On odmakne njenu glavu i zagleda joj se oštro u zjenice.

— Jesi li... — glas mu zamre, kao da se boji dovršiti rečenicu.

— Sto?— Jesi li s nekim... — opet nije izlazilo iz nje

ga. Shvatila je što ga muči.— Jesam li spavala s nekim? To misliš?Lice joj se naglo uozbilji. Sad ona privuče nje

govu glavu sasvim blizu svoje. Pogledi su im grozničavo gorjeli.

— Nisam, Martine.— A Beč? Bila si u Beču pola godine?— Mogla sam biti i dvije. Rekla sam da nisam,

jesi li gluh, nisam!! — Ljutito je vikala. Onda je sasvim tiho dodala: — Kad to budem učinila, bit će s nekim koga volim. Možda je romantično, možda glupo, ali jedino tako hoću.

Duboko je izdahnuo i uhvatio je čvrsto u zagrljaj. Optužili su se preko ležaja. Piće ga je ugri- jalo. Bilo mu je toplo, premda soba nije bila zagrijana.

— Voljela bih da ostaneš cijelu noć kod mene.

21

— I ja, ali djed bi se zabrinuo.Ležali su zagrljeni i nepomični, a vani je fiju-

kao vjetar.— Sutra ću posjetiti oca.— Poslije šlkole? — upita je on. Ona mu ne od

govori. — Hoćeš li ići prije ili poslije škole? — ponovi. Ona se podigne, popravi svoj ljubičasti džemper i reče:

— Ne idem u školu.— Ne ideš u školu?! — zaprepasti se on.— Nisam se uspjela upisati igdje sam htjela. Pau

zi rat ću ovu godinu.— Nevjerojatno! A tvoji? što su rekli?— Marna je najprije bila ljuta. Pokušala je neš

to učiniti, ali bilo je kasno. Šimun ne zna...— Šimun? — začudi se Martin.— Moj otac. Neću mu ni reći. To bi ga još više

rastužilo.— Kako se to dogodilo?— Ne znam, neću nikoga kriviti. Spremala sam

ise, ali nije bilo dovoljno. Na direktorov razred ionako nisam mogla računati.

— Kakav »direktorov razred«? — opet se začudi Martin.

— Ti za to ne znaš? Zar toga u tvojoj školi nema? čula sam da je svuda isto. Direktor ima pravo oformiti razred od najboljih učenika.

—• A nisu ga oformili?— Jesu, ali upali su oni s najboljim vezama i

najviše para. Svi znaju za tu korupciju, a nitko ništa ne poduzima niti može. Cijeli taj školski isistem jedna je Usrana kuhinja.

— Gadno.— Dok je tata bio na slobodi, ništa mi nije fa

lilo. Sigurna sam .da je nevin.— Zbog čega su ga zapravo optužili?— Ne znam, a on ne želi ništa reći.— On je geolog, zar ne? — upita je Martin.— Da, bio je šef Geološkog instituta. Martine,

radio je pošteno kao crv, od jutra do mraka. Ne

22

mogu vjerovati da je nešto učinio. U zadnje vrijeme je stalno putovao na teren, mislim, prije nego se (to dogodilo.

— Nešto su tražili?— Naftu. Ne znam zapravo puno. Trebali su da

ti stručan nalaz o terenu za eksploataciju. Najednom ga je nešto zabrinulo. Postao je šutljiviji. Radio je dugo u noć na mapama. Nešto ga je grizlo. Nije imao vremena ni za mene.

— Nije rekao što ga muči? Možda je rekao mami?

— Sumnjam. Čula sam jedne noći, prolazeći pored njegove sobe — ona glavom pokaže u pravcu njenih vrata što su izlazila na hodnik — čula sam ga kako nervozno hoda i nešto mrmlja.

—• Čula si što je govorio?— Stalno je ponavljao: »Prokleta balkanska ma

fija!«Martin se zamisli. Sjedili su šutke svaki u svo

jem svijetu. On je pogleda ispod oka. Bilo mu je sad jasno otkud tolika sumornost na njenom inače veselom licu.

—■ Idem sutra s tobom do oca.— Ideš sa mnom?! — lice joj je prvi put za

sjalo.— Moramo saznati o čemu se radi. Možda se ne

što može učiniti. Ne možeš se samo tako prepustiti sudbini.

Bacila mu se u zagrljaj. Osjeti kako joj je tijelo oživjelo, kalko ga dodiruju njene grudi, kako iz nje struji toplina i kako joj mišići drhte pod odjećom. Uzbudila ga je blizina i miris njene kože, kose, pulovera. Teškom se mukom svladavao da iz njega ne probije silna strast. Kao da je osjetila, ona se uzbuđeno dišući, odmakne i priđe gramofonu.

— Da stavim neku ploču?Postalo mu je toplo u sobici. Lice mu je gorjelo.— Radije mi nešto sviraj.— Sada? — začudila se. — Nisam cijelu vječ

nost držala Violinu u rukama.

23

Ona se nasmije i s poda podigne gomilu notnog papira i kajdanki, pa jednu raširi na stalku. Otpuhne oblak prašine s kutije i pažljivom kretnjom izvadi violinu.

— A da probam drugi put? — gledala je neodlučno. — Bit će grozno.

— Sada — rekao je on. — Zato što će onda drugi put biti oolje. Stvari su jednostavne. S nečim treba iznova početi, s nečim odmah prekinuti.

— Probat ću — rekla je veselo. Lice joj je ponovo oživjelo. Prislonila je violinu uz lijevi obraz i visoko podigla gudalo. Ruka joj je malo drhtala. On je naslagao jastuke pod leđa i prekrižio ruke na grudima.

— Svirat ću ti »Bečki kapric« Fritza Kreislera. To je austrijski kompozitor, tu sam kompoziciju svirala pred seminarskom komisijom.

On ju je zadivljeno gledao. Kroz zatvorene prozore čuo se fijuk vjetra ulice, koji se harmonično uklapao u violinske tonove.

24

NEUMOLJIVI DJED

Sjedili su za stolom i u tišini jeli. Djed je, kao i obično, bio spremio ručak. Na tanjurima je bila kuhana govedina i blitva. Martin je preko zalogaja povremeno pogledavao u djeda. Djed je prinosio vilicom komade mesa i žile su na njegovim jakim rukama iskakale kao metalne cijevi pune plave teikućine. Bio je to vitalan i čvrst starac, svijetlih očiju i izborana lica, na kojem se vidjelo da ga život nije štedio. On se, brinuo za Mar- tina, on ga je štitio i savjetovao, kuhao ukusna jela i dijelio s njim i dobro i zlo. Penzionirani brodski kuhar, dobar je broj godina proveo valjajući se svim morima svijeta na velikim prekooceanskim brodovima. Život mu je bio ispunjen doživljajima, tijelo ožiljcima iz raznih luka i Martin je dobro znao mnoge djedove priče s putovanja. Djed je bio jedini pred kojim nije morao ništa tajiti i s kojim je mogao raspraviti sve svoje probleme. Sada mu riječi nisu išle preko usta. Sputavao ga je odsutan djedov pogled, ali isto tako i spoznaja da ga ne smije ponovo uvlačiti u probleme u koje je zapala Veronika.

Prvi zatvor u djedovu životu ostavio je na njemu vidljiv trag. Kao da je izgubio nešto od svoje snage, postao melankoličan. Zato je Martin i oklijevao, vrpoljio se na stolici i teško gutao.

— Djede — rekao je i dotakao ga po izbočenim olanoima šake — moram ti nešto reći.

Djed svme pogled s prozora u kojem su se vidjele dvije velike grane bora što je rastao u dvo

25

rištu. Prošao je svojim svijetlim pogledom poput lasera preko unukova lica. Poznavao ga je u dušu.

— Imaš problema? — nastojao je upitati nezainteresirano.

— U stvari... nemam ... nemam baš ja osobno, ali ima, točno je, proiblema ima — petljao je Martin. Rukama je zbunjeno vrtio čuperak kose koji mu je visio preko čela.

— Martine, mene zanimaju samo tvoji problemi. Za ostale neka se brine tko hoće.

— Ali, djede — naglo će Martin — to su problemi, hoću reći, nevolje, nekog do koga je meni stalo.

— Zar ih baš ja moram rješavati? Znaš da se ne želim više ni u šta upuštati.

— Djede, molim te, nisam ti još ni rekao o čemu se radi.

— Točno, ali nisi rekao niti o kome se radi.Martin opet zašuti. Zagleda se u djeda kao da

želi dokučiti da li je on doista toliko ozlojeđen što je ležao u zatvoru da ga ništa više ne može ganuti, ili se boji svoje urođene osjećajnosti. Na licu starog brodskog kuhara nije se micao niti jedan mišić.

— Sjećaš li se Veronike? — napokon prozbori Martin. Djed s mukom zadrža osmijeh iza kamene fasade lica. Slutio je gdje leži problem. Znao je za ljubav i simpatije koje je njegov unuk gajio spram te djevojke, koju doduše on nikad nije vidio. Bio je svjedok njegove tsnuždenosti i bez- voljnosti kad je ona bila otišla n'a seminar violine u Beč.

— To je ona djevojčica što svira violinu? Zar se vratila iz Beča?

Martin potvrdi glavom.— Dobro — opet će djed — ako ima nekih pro

blema, nek joj pomognu roditelji.— O tome se upravo i radi. Njih nema.Djed se naglo trgne. Kroz njegovu kamenu mas

ku najednom se probi istinski grč zabrinutosti.— Nema ih? Kako nema?

26

— Isto ikao da ih nema.— 'Ajde do vraga, već si me uplašio da im se

nešto dogodilo.— Na neki način i jest. Majka nije previše za

brinuta za nju, a Otac je ,u zatvoru.Sad djed privuče stolicu i zagleda se u krupne

oči svog unuka. Spominjanje zatvora pobuđivalo je u njemu neugodna čuvstva.

— Šta to govoriš? Kakvom zatvoru?— Istražnom, proces tek treba početi.— Što je učinio?— Ne znam. To ne zna ni Veronika. Bio je di

rektor Geološkog instituta i onda je na ispitivanju terena u ...

— Direktor? — ubaci se djed. — Ako je bio direktor, onda su stvari jasne. Krao je. Ljudi na takvim položajima kradu, to se zna.

— Veronika se zaklinje da je nevin, da je pošten.

— Otac joj je, što joj drugo preostaje? — nemilosrdno će djed.

— Ne vjerujem. Ne bi mi ona lagala. Osim toga, treba joj pomoći. Sama je, shvaćaš, sama, u velikoj nevolji i propast će ako joj netko ne pomogne.

— Tu su socijalni radnici.— Kakvi vražji radnici? — plane Martin. Oči

su mu divlje svjetlucale. — Djede, molim te, nemoj tako površno suditi. To je ozbiljno. Velim ti, moramo joj pomoći.

— Kako to mi? Što bih ja tu mogao učiniti? — ozbiljno upita djed.

Sad se i Martin zamisli. Možda se doista radi o najobičnijoj pljački društvene imovine kakve svaki dan pune stupce novina? Zar da se založi za takva čovjeka? Ali u pitanju je Veronika. Njoj je potrebna pomoć.

— Trebalo ... trebalo bi učiniti nešto za nju.— Što? Preseliti je k nama? Oteti joj oca iz

zatvora?

27

— Zar i ti nisi nevin odležao? — raspali se Martin.

— Nisam nevin. Istukao sam čovjeka.— Da on nije bio ono što je bio, dobio bi ti

upola manje... Uostalom, ako nećeš, ne moraš — glas mu je podrhtavao od uzbuđenja. — Ja ću joj pomoći, pa makar kako.

— Makar kaiko se nikome ne može pomoći. Osim toga, meni je takvih avantura dosta. Kada bi postojao neki točno određen i moguć način da se pomogne, onda još hajde-de. Ali ovako... u zraku, bez ikakvih činjenica, na temelju osjećaja jedne osjetljive djevojčice? Ne, od toga nema ništa.

— Znači, nećeš? — Martin ga oštro pogleda.— Nisam rekao da neću. Nemoj nagliti. Rekao

sam da ne znam kako bih pomogao, a za igru privatna istražitelja nemam ni volje ni energije.

Martin ušuti. Koliko god su ga te riječi žalostile, nije im mogao opovrći razumnost. Ali on je bio obećao pomoći Veronici i prije bi sebi odgrizao jezik nego se povukao poput kukavice. Dogovorili su se da zajednički posjete njena oca u istražnom zatvoru. Nema pravo biti ljut na djeda. Njegovi su argumenti točni. A mora da se i umorio. Martin se nalazio pred gustom i mračnom šumom. Osjećao je da sa šesnaest godina čovjek i nije baš svemoćan. Pogledao je sat na ormaru više djedove glave. Imao je još trideset minuta do sastanka s Veronikom. Ustao je od stola. Djed ga je gledao.

— Imam sastanak.Krenuo je prema svojoj sobi.— S njom? — upita djed. Martin potvrdi gla

vom. — Molim te da ne činiš ništa nepromišljeno.

— Ne brini — uzvratio je Martin kratko i zatvorio vrata za sobom.

28

U ISTRAŽNOM ZATVORU

Premda je došao nekoliko minuta ranije, Veronika je već čekala na dogovorenom mjestu. Bio je to mali kafić u parku nedaleko od Okružnog suda. Vidio ju je kroz izlog kako pije voćni sok i nervozno gleda prolaznike. Tek kad ga je primijetila, lice joj se razvedrilo i usta razvukla u osmijeh. Mahnula mu je rukom i izašla.

— Ako ne želiš što popiti, možemo odmah krenuti.

Odmahnuo je glavom i oni se uputiše prema zgradi Okružnog suda. Hodali su po lišću koje je sasvim bilo prekrilo put kroz drvored gigantskih platana čije su krošnje bile sive i opustjele. Gusti lisnati pokrivač šuštao im je pod nogama. Velika fontana u sredini parka iz koje ljeti prska voda, bila je sada tiha.

Na klupama uzduž parka sjedili su stariji ljudi u razgovoru i pokoji putnik s prtljagom, a na tratini oko fontane jurila su dva psa veselo lajući. Oni su šutke hodali. Kad su došli do velikih, kamenih stepenica što vode u sud, Martin zastane i upita:

— Neće li ga smetati što si me dovela?— Ni govora — uzvratila je i brzo ga povukla

rukom, kao da se boji da će joj pobjeći. Unutra je bilo hladnije nego vani. Možda zbog tišine, sivila, hladnog mramornog poda i koraka koji su odjekivali dugačkim hodnikom. Pored oglasnih ploča što su visdle na zidu, stajalo je desetak muškaraca i žena koji su imali zakazane sastanke sa svojima iza zatvorskih vrata, čelična vrata istražnog zatvo

29

ra djelovala su doista impresivno. Teška i masivna, otvorila su se gotovo bešumno i na njima se pojavio mi'licajac u uniformi. Ljudi su mu šutke prišli i predali ceduljice na kojima su bile propusnice istražnog suca za razgovor s optuženima. Martin i Veronika zbunjeno su se ogledavali na sve strane. Ulazilo se pet po pet i oni uđoše u prvoj grupi. Sobica u kojoj su se našli bila je bijelih zidova, a prepolavijala ju je od stropa do poda velika ploha neprobojnog stakla usađena u drveni okvir. Na mjestu gdje se staklo sastajalo s .drvom, bio je otvor toliko velik da si jedva mogao dotaknuti vrške prstiju onoga s druge strane. Uz stablo su bile stolice. Posjetioci zauzeše mjesta. Stražar je stao sa strane, gotovo u kut, ali je Martin osjećao njegov ukočen pogled na leđima. Svi su u tišini čekali da se pritvorenici pojave s druge strane. Vrata su ’se otvorila i pet sumornih prilika približi se prozirnom staklenom zidu. U sobici zabrujaše glasovi. Visok, blijed čovjek guste smeđe kose prevučene sjedinama i duguljasta sjetna lica, spazi ih i hitro priđe. Lice mu obasja smiješak i veselo mahne rukom.

— Tata — gotovo .uzvikne Veronika i nasloni dlanove na staklo, dok joj se oči ispuniše suzama. Martin joj neprimjetno stisne rUku. Otac se sjetno smiješio s druge strane. Pogledao je znatiželjno Martina i prijazno mu klimnuo glavom. Martin šutke odzdravl.

— To je Martin — opet se javi Veronika — moj ... moj prijatelj.

— Čuo sam već za tebe — javi ce otac. — Veronika te ije često 'spominjala.

Čuli su ga vrlo dobro iako je staklo bilo neprobojno. Martin .uoči na njemu velike zelene, prodorne oči, iste onakve kakvim ga je Veronika gledala. Sličnost (između oca i kćeri bila je u tim očima očita. Martin je ocijenio da mu ije najviše četrdeset i pet godina.

30

— Kaiko ti je? 'Da 'li ti što treba? — pitala je Veronika dodirujući mu prste u onom malom ot- 'voru.

— Sa mnom je sve u redu — nastojao je otac reći bezbrižno — reoi ml radije što ima novo kod tebe?

— Ništa.— Kaiko je u školi? Sigurno imaš puno za učiti?— U školi? — ponovi Veronika i njen glas od

jeknu šuplje i odsutno. Otac je prodorno pogleda. Očima odbludi iza njegove glave.

— Nadam se da je s ocjenama sve u redu?Martin je vidio da Veronika djelulje kao hipno

tizirana. Nije stigla prirediti nikakvu laž.— Ona uči dobro. Ne morate za nju brinuti —

uskočio je Martin i ponovo joj neprimjetno stisnuo ruku. Trgla se kao probuđena i, zbunjeno se nasmlijaiVši, potvrdila glavom.

— A violina? Sigurno ne vježbaš mnogo? Možda uopće ne sviraiš, ha?

On joj priprijeti prstom, ikao da se ljuti, iako mu je oko usana igrao smiješak.

— Tata, dokle ćeš biti ovdje?On ne odgovori odmah. Pogled mu se preselio

s njenog na Martinovo lice.— Sve dok traje istraga — reče tihim glasom.— Što to znači? — uzbuđeno je pitala Veronika.

— Rekli su dva mjeseca, a prošlo je dva i pol.— Produžili su — mimo odgovori otac.— Zašto? Ionako nisi /kriv. Zašto već ne počne

suđenje?Veronikin glas je opet zatreperio. Martin je po

gleda. Oči su joj bile svijetle od suza ikoje je s naporom zaustavljala. Otac okrene malo glavu u stranu, Martinu se učini da su se i njemu oči ovla- žifle. Čuli su se prigušeni razgovori dragih posjetilaca i Martin pogledom potraži stražara. Bio je nepomičan u svom kutu.

— Neću da se time previše mučiš — reče otac.— Bit će dobro. Ti uči, sviraj, redovito jedi i ču

31

vaj svoje zdravlje. — Malo je zastao. — Kako je mama?

Martin je osjetio da pita bojažljivo, kao da mu je neugodno pred njim.

— Dobro je — suho odvrati Veronika. — Ona je dobro. Ako ti nešto treba, reci da ti donesem.

— Dovoljno mi je da te vidim. Martine, pripazi da ne napravi kakvu glupost.

— Neće — spremno odgovori Martin.— Kako je sve to gadno — promrmlja sebi u

bradu otac.— Možda bismo vam mogli pomoći? — reče Mar

tin i osjeti kako mu crvenilo osvaja lice.— Pomoći? — začudi se otac.— Da zajednički nešto učinimo za tebe — do-

metne Veronika.On je šutio i gledao ih. Zadovoljni smiješak raz

lije mu se licem i prvi se put izgubi trag sjete.— Ne, hvala vam, dragi moji, nema se tu što

učiniti. Pomoći ćete mi ako budete pazili na sebe. To će me najviše Obradovati. A ovo ostalo — zastane i ođluta pogledom — ne, ne... ostalo je suviše prijavo i ružno. Nemate vi tu što učiniti.

— Baš zato — stisne Martin šake.Širnun, Veronikin otac, nasmije se. Gledao je

sa simpatijom tog momka i nježno lice svoje kćeri što je stajala kraj njega. Dirnula ga je njihova dobra namjera. Stajali su spremni i napeti poput luka da se bore za njega. To ga je ispunilo osjećajem sreće. Zavukao je oba dlana pod prorez na staklu i nježno dotaknuo njihove ruke.

— Ako baš navaljujete, dobro, učinite mi nešto. Veronika zamoli mamu da pita svog direktora u poduzeću za jednu uslugu. On je dobar sa sucem Smetljarevtićem, pa bi. .

— S kim? — prekine Veronika.— Smetljarevićem. Vladimirom Smeti jarevićem.

On je istražni sudac u mom slučaju. Obavlja izviđaj i produžio mi je pritvor za još mjesec dana.

32

Neka mama zamoli svog direktora da sazna da li će istraga završiti u tom roku.

Zadnje je riječi otac rekao prigušenim glasom, premda je u sobi bio žamor.

— Ne brini — prihvati Veronika.Otac se odmakne od stakla. Martin primijeti da

se stražar u kutu pomaknuo. Cipele su mu zastru- gale po podu Ikao diskretan' znak da je razgovor završen.

— Idite sad, djeco moja — rekao je otac, a Martin primijeti kako mu je sjeta opet obuzela lice. Najednom se nekako pognuo, opustio ruke niz tijelo i utonuo u misli. Veronika mu pošalje rukom poljubac. Oči joj se ponovo zamutiše. Martin mahne, a drugom rukom čvrsto uhvati njen dlan. Bio je vlažan i vruć. Grčevito mu je uzvratila stisak. Otac je izašao. Za njim je otišao još jedan čovjek, isto tako pognut i siv, samo s kraćom kosom i niži. Ostali su i dalje razgovarali. Oni krenuše prema Mazu. Martin se borio sa željom da se okrene i još jednom pogleda stražara. Znao je da ih prati pogledom, da stoji u kutu i osjeća se nadmoćno. Ili možda naprosto bezvoljno i bez posebne naslade obavlja svoj svakodnevni posao?

Martin je zatvorio masivna vrata za sobom a da se nije okrenuo. Dok su silazili kamenim stepenicama suda, podigao se lagan vjetar li uskovitlao lišće u parku. Veronika naglo zastane, zamisli se i reče:

— Kako je rekao da se zove sudac.. . Smetija- rević? — Onda se udari dlanom po čelu. — Da, kako se samo nisam sjetila. Ime mi je bilo tako poznato. To je otac mojeg znanca!

— Kojeg? — upita Martin.— Bobe, onog što petlja s drogom. Rekla sam

ti da mu je stari sudac i da ga je jednom izvukao liz dreka.

— Sigurna si?

3 Balkanska mafija 33

— Sto posto. On se preziva Smetljarević, a dva suca s takvim prezimenom sigurno ne postoje... D a . . . da . . . umjesto mame, može to Bobo učiniti.

Martin ništa ne odgovori. Sišli su kamenim stepenicama. Pod nogama zašuštalo im je lišće.

34

TAJANSTVENI ŠVICARAC

Sumrak se tek hvatao kad se raskošno osvijetljenoj zgradi hotela INTERCONTINENTAL približio bijeli mercedes, čiji se lim sjajio kao da je tog trenutka izašao ispod čekića. Nečujno je proklizio pored glavnog ulaza i zaustavio se na prvom slobodnom mjestu na parkiralištu. Na okrugloj bijeloj tablici stajalo je CH, Švicarska. Iz njega je isto tako bešumno izašao elegantan čovjek, uredno počešljan na stranu. Bio je nizak, premda nije bio debeo, djelovao je dežmekasto. Brada mu je bila spojena s vratom, gotovo da nije imao podbrat- ka. Ispod povijenog povećeg nosa, stršili su uredno ošišani brci. Kroz naočale s velikim, smeđim okvirom, svjetlucale su sitne, živahne oči. Zalupi vratima i samo s manjim koferom u ruci uputi se prema ulazu. Korak mu je bio sitan i mek, gotovo isto tako bešuman kao i rad njegovih luksuznih kola. Livrirani portir na osvijetljenom ulazu ljubazno se nasmijao i htio preuzeti torbu, ali ga on gestom zaustavi i produži prema recepciji. Predvorje je bilo prostrano, svijetlo, a uz niske stolove i bar sjedili su hotelski gosti i drugi namjernici. Neki su potiho razgovarali, neki čitali i pijuckali, a po sjajnom mramornom podu promicali su hitri koraci hotelskog osoblja. Niski čovjek iz švicarskog mercedesa pruži pasoš recepcionaru koji se uslužno rasmliješi. Recepcionar mu dade ključ sobe i Švicarac se uputi prema liftu. Tada začuje iza sebe glas:

— Gospodine Tellemanne ...

3* 35

Bio je to recepcionar u čijoj je ruci bila bijela ceduljica. Švicarac se vrati.

— Gospodine Teilemanne, ovo je poruka za vas — recepcionar je govorio tečnim njemačkim.

— Kada je stigla? — kratko ga upita Švicarac.— Prije nepun sat.— Hvala — odvrati gospodin Telilemann i strpa

ceduljicu u džep. U liftu je razmota i pročita. Bila je samo jedna rečenica, ovaj put na engleskom: »Mislio sam da si već stigao, ali doći ću opet u 20 sati. Pozdrav Andrija.«

On pedantno ponovo presavine cedulju i vrati je u džep. Lift se zaustavi i on produži hodnikom, dok su mu mala stopala jedva upadala u debeli sag. Otključao je vrata sobe, zatvorio ih, odložio torbu i raširio zavjesu na prozoru. Sjeo je na stolicu, protrljao oči ispod naočala i zagledao se u svjetlucavu panoramu grada. Mrak još nije bio sasvim nalegao na kuće i u daljini se vidjela vijugava traka rijeke s nekoliko mostova preko kojih su hujali automobili a tramvaji. Sa sjeverne strane dizali su se šumoviti obronci iz Ikojih je str- šao televizijski toranj, ikao da je itko zabio gigantsku iglu u zemlju. Dva vitka, elegantna zvonika katedrale bila su slabo osvijetljena, a nedaleko od njih, u šarenom svjetlu kupao se vrh staklenog nebodera. Prepustio se ugodnom raspoloženju uživajući u tišini i pogledu s visine na grad. Nije primijetio kako vrijeme odmiče. Tad ga prene kucanje na vratima. Bila lje minuta do osam.

Otvori vrata i pred njim se pojavi nasmijano lice visokog tipa u sportskom odijelu, čovjek se smijao širokim osmijehom i to je njegovom preplanulom i grubom licu davalo samouvjeren izraz. Imao je široka ramena i krupne šake a kretnje su mu bile elastične, kao da je upravo izišao iz gimnastičke dvorane.

— Brend, my dear firiemd! — uskliknuo je veselo glasom i htio zagrliti prijatelja, ali se mali Švicarac makne u stranu i pruži mu ruku.

36

— Niče to see you again, Andrija! — rekao je naglašavajući R dok je izgovarao teško ime. Zatvore vrata i sjednu svaki na svoju stolicu kraj stolića u sredini sdbe.

— Točan si kao moj sat, Andrija — nastavi gospodin Tellemann pokušavajući u svoje ozbiljno lice punašnih obraza unijeti smiješak

Pri tom je okretao zlatni ilanac na zglobu zajedno sa satom, čiji se mehanizam nije čuo kao nii mercedesov.

— Ha, takav sam — Andrija veselo slegne širokim ramenima.

—- Dogovor je dogovor. Kako si putovao?— Dobro, ali samo do vaše granice. Onda sam

naletio na nešto što nigdje u pristojnom svijetu ne nazivaju cestom. Izmorila me kao da sam na konju prošao kroz gudure. Loše su vam ceste.

Andrija samo prezirno odmahne rukom želeći dati do znanja malom Švicarcu da se potpuno slaže s njim. Brend Tellemann otvori svoj mali kofer i pruži Andriji jednu kutijicu.

— Mali poklon za Jelenu.Andrija prihvati kutijicu.— Mali? — reče hineći prijekor. — Ti ne znaš

donijeti mali poklon.— Čuo sam jednom neku staru poslovicu —

reče živahno gospodin Tellemann. — »Ne zaboravi žene svojih prijatelja«. Toga se uvijek držim.

Obojica se nasmijaše, a pri tom Andrijin smijeh odjeknu sobom kao grmljavina. Htjede opet znanca potapšati po ramenu, ali ga Švicarac zaustavi pogledom i on spusti ruku. Gledali su se u tišini, a onda gospodin Tellemann ozbiljnim glasam progovori:

— Trebalo bi stvar požuriti. Je li ugovor potpisan?

— Nema problema. Danas sam telefonski razgovarao s nijiim.

— Telefonski?! Zar on nije ovdje?— Nije. Morao je ostati na nekom sastanku, ali,

vjeruj mi, nema problema. Jesi Ii donio čekove?

37

— Andrijine oči bljesnuše. Konverzacija je tekla na dobrom engleskom jeziku. Mali Švicarac nastavi tonom u kojem se osjećala ljutnja.

— Nema problema, nema problema! To je najčešća rečenica tu kod vas. A ja ti moram na žalost reći da problema ima i da će problema s čekovima biti sve dok se ugovor ne potpiše.

— Ali, Brend, ito je gotova stvar. On to mora samo još kroz neka tijela u općini progurati. Naš ti je sistem odlučivanja zapetljan, ali to je sve sad puka formalnost. Znači, nisi donio čekove? — razočarano će Andrija. Brend Tellemann izvadi iz malog kofera kožni fascikl. Pažljivo izvuče iz njega pet zelenkastih, duguljastih papira s imenom švicarske banke preko cijele stranice. Poslaže ih jedan kraj drugog na stol ispred Andrijinih očiju koje su bljeskale kao zjenice divlje mačke.

— Tu su! Investbanka u Ziirichu. Naznačene su sume, imena, svakome kako je dogovoreno, nedostaje samo potpis firme i žig. Kao i na ugovoru. Ali bez potpisa i žiga to su bezvrijedni papiri. Vaš ugovor — naši čekovi. S tim se stvarima ne možemo šaliti.

Andrija je buljio u zelene papire na stolu, činili su mu se gotovo nestvarni. Pogleda tamo gdje je pisalo njegovo ime: Andrija Kradović i sumu u dolarima koja je bila ispisana ispod imena. Sitne kapljice znoja orosiše mu čelo. On proguta pljuvačku i proknklja:

— Ali, Brend... možda je moglo ... velim ti, to je čista formalnost. Ja sam ga požurivao. To je sto posto riješena stvar. Sutra, možda prekosutra, najkasnije za par dana. Mogao si riješiti to sa čekovima. Mi se poznajemo. Znamo se već sedam, više, osam godina, od onog skijanja u Bad Kleinkircheimu. Lani sam ti dao ideju za sve, zar mi ne vjeruješ?

— Andrija, to je posao! Shvaćaš? Ogroman posao, i tu ne smije biti nikakvih propusta. Ne hih to učinio da je i za moju mamu. Napokon, što hoćeš? — On zgrabi jedan zelenkasti papir i zavr

38

ti mu ga pred nosom. — Eto, tu je i moj dio! Zar bih radio protiv sebe? Zar se meni odugovlači? Ali s ovako velikim poslom nema šale. Pedeset milijuna!! Pedeset milijuna dolara! Tu .glave padaju ako se radi neozbiljno.

Andrija je ušutio i zaneseno i dalje buljio u magične papire koji bez potpisa firme i žiga nisu ništa vrijedili.

— Ja sam tu, na koncu, glavni posrednik, zar ne? — opet će gospodin Tellemann. — Isposlovao sam kraljevsku proviziju za sve. Posao ide preko mene i ja ne mogu svoje ime stavljati na kocku. Firma će staviti potpis čim vaši potpišu ugovor.

— A postrojenja?— Već su pripremljena za transport, čeka se

samo ugovor.— Do vraga! — srdito izbaci Andrija i udari ša

kom o šaku. — Moram mu .sjesti na leđa da to što prije progura. Ne smijemo više otezati.

Bretnd Tellemann elegantnom kretnjom pokupi svih pet zelenih čekova i vrati ih u kožni fascikl.

Andrija se digne sa stolice i prošeta velikim koracima po sobi. Mali Švicarac pratio ga je svojim živahnim očima iza naočala. Andrija je zbunjeno grizao usnu i udarao šakom po raširenom dlanu druge ruke.

— Postrojenja su, dakle, spremna? — pitao je više reda radi.

— Već sam ti rekao — mimo uzvrati Tellemann. — Sve stoji i čeka. Nova ambalaža, nova glazura. Sve stvarno izgleda kao novo, kao da je netom izašlo iz tvornice. Komplet jednosekcijskih turbinskih bušilica s vretenom, rotary sistem, sa cijevima i pripadajućim kompletima cijevi za zaštitu bušotine, tako zvani carings. Zatim svi dijelovi za gradnju tridesetmetarskih tornjeva skupa s postrojenjima za pridržavanje i izvlačenje cijevi, pogonskim i kontrolnim uređajima. Napokon, prema dogovoru, i kompletna mala rafinerija loživih

39

ulja, koja sadrži postrojenje za destilaciju, za slađe® je ...

— Dobro, dobro — prekne Andrija tiradu malog Švicarca i nestrpljivo ispruži široki dlan, kao da mu želli začepiti usta. — Ionako se u to ne razumijem. što se tiče slađenja, meni će biti slatko tek kad mi ček bude u rukama. Meni je važna lova, Brend, shvaćaš, lova!!

Oči su mu svijetlile kao da su od fosfora.— Svima je važna lova, Andrija — nasmije se

Švicarac — nitko to ne radi badava. Ti bar ne možeš reći da oskudijevaš. Kuća s tenis-igralištem, najnoviji BMW, vila na mom, ma što vila, ako je onakva kao na fotografijama, to je mali dvorac s privatnom plažom, borovima i gliserom. A sve od jednog butika!? Zar ti stvarno tako dobro ide?

Andrija bespomoćno slegne ramenima, kao da nije za to nimalo kriv.

— Ha, snalazim se.— To je život kakav ni u Švicarskoj ne bi mo

gao voditi, i to samo od jednog dućančića za odjeću i kožu. Zar to nikome ovdje ne upada u oči?

— To nije moj problem. Metode su mi još uvijek efikasne — reče Andrija i iskesi se zadovoljno. Bahato se isprsi i žabi palce u revere sportskog sakoa. Švicarac ga je gledao; na njegovom se punašnom licu bez podbratka na trenutak pojavi grimasa prezira, ali je on brzo pretvori u smiješak.

— Kad toliko voliš lovu, onda se pobrini da ona što prije stigne.

— I hoću! Ne brini — pucne Andrija prstima. Ovaj put je to stvarno lova. Brend, prijatelju stari, izlaziš li nekud večeras?

— Zašto? — upita Tellemann.— Mislio sam, ako želiš, da dođeš k nama. Vo

lio bih ti pokazati dvije prekrasne porculanske kineske vaze. Kupio sam ih prošli mjesec od jedne stare babe. Dinastija Ming iz XIV stoljeća, provjerio sam u muzeju. Stara ih je jedva prodala. Cmizdrila je da je to obiteljska uspomena, da joj se

40

srce para, ali je bila bez love i dobio sam ih kao na poklon.

— Vozio sam cijelo vrijeme iz Ziiricha. Stvarno sam umoran i želim se što prije ispružiti.

On izvadi iz džepa malu bočicu i na šaku istrese dvije male žute pilule.

— Još uvijek poteškoće sa srcem? — upita ga Andrija.

Tellemann potvrdi glavom i ubaci pilulice jednu za drugom u usta. Proguta ih bez vode.

— Ne bih se smio uzrujavati, ali u ovom poslu je to nemoguće. Još jedan infarkt — reče on i lice mu poprimi umoran izraz — bio bi sigurno poguban.

— čuvaj se. Sutra te čelkamo — pucnu prstima Andrija. — Smatraj tu stvar završenom.

— U redu, Andrija — reče Tellemann i okrene se svom malom koferu da izvadi pidžamu i torbicu s toaletnim priborom. Bio je to očit znak da želi ostati sam i da ga umor sve jače svladava. Andrija se okrene na petama i, nonšalantno zabivši ruku u džep od kaputa, krene prema vratima.

— Good night, my finiend! — reče prije nego ih je zatvorio za sobom.

Brend Tellemann samo kratko odvrati:— Night!Noć se već doista bila spustila. Brend Tellemann

gotovo ljutit om kretnjom navuče zavjesu preko cijelog prozora, kao da se želi zaštititi i od onog svjetlucanja ispred velike zgrade hotela.

41

SPIS SUCA SMETLJAREVICA

Martin i Veronika stajali su naslonjeni na željeznu ogradu što okružuje dvorište fakulteta, podalje od bučne, šarene gomile što se tiskala ispred velikih, staklenih prozora prepune kavane. Bilo je to sastajalište mladeži, uglavnom one s dubokim džepovima, modernom odjećom, motorima i automobilima posuđenim ili kupljenim »tatinim« parama. Tu su navraćale pjevačke zvijezde rock-sasta- va, manekenke i mladi glumci, šverceri i narkomani, kojekakvi mešetari i zgubidani svih boja i vrsta. Stajali su tako satima ili se muvali na malom prostoru izmjenjujući pozdrave i škrte rečenice, s maskom dosade i blaziranosti na licu. Neki su šetali svoju novu odjeću, cipele, majice, hlače i haljine kupljene u inozemstvu, neki su naprosto šutjeli, sjedili na betonskim kockama u kojima je ljeti raslo cvijeće i satima buljili pred sebe. Bilo je to gotovo posvećeno mjesto, koje Martin nije volio. Nije volio sve te »mamine« i »tatine« sinove i kćeri, što se previjaju i prepotentno smiju, tapšu po ramenima i blebeću gluposti. Držao ih je razmaženim i nezanimljivim i, što je najgore, lažnim.

— Kako im se da cijelu večer tu prostajati? — rekao je Veronici koja je pogledom kružila po mnoštvu glava. U njihovoj blizini četiri su mladića u kožnim jaknama i kacigama stajali naslonjeni na teške motore i razgovarali. Veronika je prelazila pogledom s lica na lice neće li napokon ugledati svog znanca Bobu Smetljarevića. Dogovorili su se telefonom da se nađu ovdje i nestrplji

42

vo je pogledavala na veliki sat. Bobo će joj donijeti vijest o eventualnom produžetku istražnog zatvora. Vladimir Smetljarević, istražni sudac u slučaju njena oca, bio je rođeni otac Bobe Smetlja- revića. On joj je sveto obećao da će saznati što joj treba i zato ga čeka kao na iglama. Najednom ispruži ruku prema gomili.

— Eno ga, Martine, pničekaj me, odmah ću doći.Martin' je jedva stigao pogledati u smjeru koji

mu je bila pokazala rukom. Tamo je stajao mršav mladić, kukasta nosa i izrazito crne kose. Bila je dugačka i u rijetkim pramenovima padala mu niz vrat. Uz njega su stajala još dva mladića i jedna djevojka. On je očito vodio glavnu riječ jer je široko gestikulirao, a oni su ga smijehom pratili. Martin zabije ruke u džepove i pogleda u pravcu fakulteta, ne bi ii suspregnuo zlovolju koja ga je naglo uhvatila. Drugim okom i dalje je motrio Veroniku kako prilazi, kako je crnokosi Bobo ljubi u obraz i kako se svi okreću u njegovom smjeru.

— Imaš sramežljivog prijatelja, Veronika — smijao se Bobo.

— Pusti sad to. Reci što je s onim?Ali Bobo je gledao Martina i čupkao prstima

sintetsko krzno njene bijele bundice.— Hajde, pozovi ga, nek dođe. Nismo kanibali.

Osim toga, imam dobru »travu« — reče nešto tišim glasom.

— Budi ozbiljan, Bobo. Što je s istragom?— Ozbiljan, ozbiljan — uporan je bio crnokosi

momak — zar stvarno nećeš malo? Dat ću ti ispod cijene.

— Neću! — odrješito odbije Veronika, a lice joj oblije crvenilo. Ljutito ga je gledala. Svi su se nasmijali.

— No ... no, dobro, nemoj tako oštro — nastavio je Bobo podrugljivo — za starog pitaš? — Naglo se uozbiljio, sitne crne oči, kao dva mala komada ugljena, uperio je u njeno lice. — Ništa nisam uspio saznati.

43

— Zar ga nisi pitao? — drhtavim gjlasom upita Veronika.

— Jesam. Rekao sam da me je prijateljica zamolila, jer se radi o njenom ocu. Nije odgovorio, ali se naljutio. Rekao je da je istražni sudac, a ne šalter za informacije, i još jednom me poslao k vragu. Sve u svemu, nisam se baš proslavio tim pitanjem.

— Šteta — promrmlja Veronika. Osjetila je kako joj se oči ponovo pune suzama. Okrenula je glavu u stranu.

— Učinio sam što sam mogao. Žao mi je, Veronika — rekao je prvi put normalnim glasom Bo- bo, ali je brzo promijenio ploču. — Hoćeš s nama, ili ćeš s njim u šetnju pod zvijezdama?

— Kamo ćete večeras? — automatski odvrati Veronika.

— Tulum je kod Gaše — on glavom pokaže na jednog od one dvojice.

—- Ne... ne znam, pitat ću Martina, ako on bude htio, možda ...

Okrenula se i prešla cestu koja ju je dijelila od željezne ograde fakulteta uz koju je stajao Martin. Gledali su za njom.

— Nišita — turobno reče Veronika — njegov otac ne želi ništa reći.

Zašutjeli su i zagledali se u pod. Cestom su jurili automobili, s druge strane, s prepunog pločnika, dopirali su žamor i smijeh. Premda je zima bila na pragu, hladnoća ih nije otjerala. Stajali su u grupama kao betonski cvjetovi. Ona četvorka u kožnim jaknama navukla je kacige na glave i, uz paklensku buku iz sjajnih cijevi, odjurila na svojim metalnim mrcinama.

— Veronika — naglo uzvikne Martin kao da želi nadglasati paklensku buku. — Sudac Smetljarević sigurno kod kuće drži cijeli predmet o tvojem ocu. To ti on mora nabaviti.

— Martine, ti nisi normalan. Kako? Nije uspio doznati ni tako malo, a sad...

44

— Mora! — gorjele su Martinu oči kao u groznici. Stiskao je šake i gledao preko bučne gomile glava. — Moramo saznati zbog čega ti je otac optužen kad sam ne želi ništa reći. Ti to moraš dobiti.

— Martine, pozvali su me na tulum... i tebe, ako hoćeš.

— I mene? Kod koga?— Kod Gaše. Onaj viši kraj njega.— I to je sin nekog »budžovana« — naroguši

se on. Veronika potvrdi glavom. — Fućka mi se za njihov tuluim. U stvari, može, idemo, ali neka najprije ode kući i .potraži taj spis. Nagovori ga. Shvaćaš?

— Što ćeš s tim? Opasno je. I on bi mogao nastradati ako mu stari što opazi.

Martin pogleda na sat koji je stajao na stupu. Bilo je još desetak minuta do sedam.

— Znam ja što ću s tim. Ti ne brini. Važno je da se toga dočepamo. Moram to imati prije osam sati! Idi odmah prijeko i zatraži — zapovjedi ledeno Martin, tako da ga je začuđeno pogledala. Bez prigovora je krenula prijeko. Martin je pratio njen hod. Vitke, lijepe noge u trapericama, dugu svijetlu kosu. Osjeti silnu nježnost. Stala je ponovo kraj njih. Zatim su se Bobo i ona izdvojili malo na stranu, sve do ruba travnjaka na kojem je bilo otpalog lišća. Zapodjeli su ozbiljan razgovor. Geste su joj bile odrješite, a Bobo je odmahivao glavom i .slijegao ramenima. Onda su oboje zastali i nijemo se pogledali. Martin' je napeto pratio što se događa. Primijetio je kako se Bobo naginje, kako mu je lice nasmijano i kako nešto šapuće Veroniki u uho. Vidio je kako ona stoji kao skamenjena i gleda ga zaprepašteno, zatim se naglo okreće i čvrstim korakom prelazi cestu. Ponovo je stala uz Martina, nijema kao drvo. Lice joj je bilo bez kapi krvi. Iza njihovih leđa jurili su automobili.

— Što je, što šutiš? — nestrpljivo će Martin.

45

— Ništa — rekla je promuklo. — Nema ništa od toga. To sve treba zaboraviti.

— Veronika, što ti je šaptao? — oštro je upita Martin. Ona mu nasloni glavu na rame. Oči su joj caklile od suza dok je krajnjim naporom sus- prezala plač.

— Rekao mi je ... — zastane — rekao je da zna gdje njegov otac drži sve svoje predmete i da ... — opet zastane — i da može ... ali...

— Da moraš spavati s njim — dovrši Martin kao da nožem para tkaninu. Ona potvrdi glavom. Martin je gledao u raskošnu zgradu kazališta što je stajala na sredini trga i susprezao se da pogled pun ubojite mržnje uputi crnokosom sučevom sinu. Njegova ga je ucjena pebla kao rana. Savladao se kao i kad se nije okrenuo prema milicionaru u istražnom zatvoru. Pogleda na ulični sat:

— Idi prijeko i reci mu da pristaješ.Ona se odmakne od njega kao da se opekla.

Gledala ga je razrogačenim očima, bez snage da išta učini.

— Ti si lud! Kako mi to možeš reći?!— Mogu — odreže on. — Idi prijeko i pristani.— Martine, zar si i ti...Njenim lijepim licem sijevao je bijes, a zelene

oči pretvorile se u dva proreza, kao mačje zjenice u mraku.

— Rekao sam samo da pristaneš. Nisam ni u snu pomislio da to zbilja učiniš.

Nježno ju je pogledao. Taj je pogled bio poput dodira čarobnog štapića. Lice joj se smekša- lo. Gledala ga je blago i dodimula prstima.

— Što (namjeravaš?— Malo nam je vremena ostalo. Čim donese taj

spis, moraš mi ga potajno dati, a njega zabaviti jedno pola sata.

— Kamo ćeš otići?— Do foto-kopiraonice. Rade do osam sati. Još

sat vremena. Pristani na tulum. Je li taj Gašo daleko?

— U susjednoj ulici.

46

— U redu. Idem s njima premda su mi odvratni.— Dok te ne bude ... ako, ako on bude htio ...

ako bude navaljivao?—r Ne sumnjam da ćeš se znati braniti.— Hoću — potvrdi Veronika — tako mi je po

stao antipatičan.— I da se nisi usudila uzeti »travu« — zaprijeti

joj Martin. — Ako hoćeš da nešto učinimo, moramo biti pribrani.

— Tvoje odgojne mjere već djeluju — nasmije se ona i oboje krenuše preko ceste. Društvo se povećalo. Sad je uz njih troje stajao još jedan mladić s djevojkom. Imao je kosu jarkožutih, ofarbanih pramenova, a njena je stršala na sve strane kao bodlje u ježa. Jedva su se udostojali uzvratiti pozdrav Martinu, koji je s Veronikom stao kraj njih.

— Idemo — rekao je onaj kojeg su zvali Gašo. — Moji su u Italiji.

— Imaš cuge? — pitala je djevojka iz čije su glave stršale bodlje. Pitala je to poluspuštenih kapaka, kao da joj se i samo pitanje čini suvišnim. Gašo klimne glavom i oni krenuše. Martin je išao naprijed, namjerno ostavivši Veroniku na dva—tri koraka iza sebe. čuo je kako ona i Bobo šapuću. Momak sa žutim pramenovima histerično se nekoliko puta nasmijao. Martin je bio koncentriran na zadatak. Cijelo je to društvo prezirao i u normalnim okolnostima ne bi s njima ni riječi prozborio. Ni sad to od njega nije nitko tražio. Bio je zadovoljan što se može prepustiti samo svojim mislima. Gašin je stan bio velik. Starinske sobe visokih stropova napunjene novim »stilskim« namještajem. U sobi, u koju su ušli, visila su dva ogromna goblena jarkih boja. Na njima se vidjela šuma sa dva jelena koja se bodu rogovima. Na sredini je bio velik kamin od zelenih pločica, iznad kojeg su visile gusle, a na suprotnom zidu veprova glava, lovački trofej. Svi su odmah posjedali po naslonjačima uza zid. Dok je Gašo vadio piće iz staklene vitrine pune porculanskih figurica, ona djevojka s crnom, istršalom kosom stavila je plo

47

ču Kim VVilde. Momak žutih pramenova zamotao je cigaretu, koja je ubrzo krenula ukrug. Plavkast dim i kiselkast miris ispuniše Martinu nosnice, dok je stajao uz prozor i gledao na ulicu. Veronika i Bo- bo tiho su razgovarali. Bobo naglo ustane i iziđe. Martin ga spazi kako žurno izlazi iz bude, kako trči niz ulicu. Okrene se Veroniki. Ona mu neprimjetno namigne. Djevojka s kosom kao u ježa vrtjela se sama u ritmu melodije.

— Doći će odmah. Stanuje tu iza ugla — šapne Veronika.

— Stavi fascikl na onaj stolić kraj vrata.— Donijet će mi samo da pročitam i da odmah

vratim.— Za onu istu cijenu? — ironično je upita Mar

tin.Veronika klimne glavom i nasmije se. Izvijali su

se plavičasti krugovi dima. Debela cigareta šetala je ukrug. Martin pogleda kroz prozor. U sobi je vladala polutmina. Samo je mala žarulja na lampi s velikim obodom bacala slab krug svjetlosti, od ulične svjetiljke kroz ogoljene krošnje kestenova žućkasta je pruga padala po parketu. Bobo se vraćao trkom. U ruci je nosio mapu. Martin pogleda na zidni sat. Dvadeset do osam. Morat će požuriti.

Bobo je ušao zadihan. Lice mu je bilo znojno. Veselo je prišao Veroniki. Martina nije ni pogledao. Pružio joj je mapu i ona ga poljubi u čelo. On je pokuša zagrliti, ali mu ona otkloni ruku i očima pokaže na Martina. Bobo klimne glavom.

— Natoči mi nešto oštro — čuo je Martin. Bobo priđe vitrini s pićem. Djevojka istr šale kose i dalje je bila zabavljena plesom. Glas Kim VVilde metalno je odjekivao među zidovima. Veronika neprimjetno spusti mapu na stolić kraj vrata i prihvati čašu koju joj je Bobo dodao. Martin se istog trena odvoji od prozora. Na njega nitko nije obraćao pažnju. Ni s kim nije izmijenio ni riječi. Neprimjetno je podigao mapu, stavio je pod ruku i nečujno otvorio vrata. Oni što su pušili »tra

48

vu« bili su šutljivi, djevojka s nazubljenom kosom je plesala, a sad su uz raju plesali Bobo i Veronika. On ju je privukao uza se, ruke su mu klizile po njenim leđima, dok je ona netremice gledala u sat preko njegovih ramena. Za to je vrijeme Martin jurio ulicom. Dva bloka dalje, u dvorišnoj zgradi, bila je foto-kopiraonica. Zastao je pred ulazom da se ispuše, i onda uđe. Zatekao je samo jednog čovjeka koji je čekao da mu se umnože neki arhitektonski nacrti. Martin otvori mapu. Na koricama je pisalo ime i prezime Veronikina oca. činilo mu se da u ovoj hrpi papira leži velika tajna i srce mu je brže zakucalo. Nacrti su bili gotovi i čovjek plati i izađe. Martin pruži papire iz mape. Žena kraj mašine za kopiranje pogleda ga umorno i automatski počne okretati papire jedan za drugim.

»Dobro što ne gleda«, pomisli Martin, »možda bi joj bilo sumnjivo«. Papiri su ispadali jedan za drugim. Ona ih složi u hrpu i pruži zajedno s originalom. Martin plati i hitro izleti van. Kopije je stavio pod košulju. Papir mu je hladio kožu, ali bio je na sigurnom mjestu. Trkom se vratio. Vrata su bila pritvorena kao što ih je bio ostavio. U trenutku kad je iz hodnika htio ući u sobu, sudari se s Gašom. Ovaj ga začuđeno pogleda.

— Mislio sam da si otišao — reče.— Bio sam na WC-u — odgovori Martin, skriva

jući iza leđa mapu. Gašo je bio malo pod gasom i nije ništa primijetio. On produži u kuhinju, a Martin se ušulja u sobu i neprimjetno spusti mapu na staro mjesto. Unutra je bilo zadimljeno, glazba tiha i spora, u kutu je Izvaljena na podu ležala djevojka s kosom poput ježa i meditirala. Jedan od trojke pušača »trave« izvalio se bio preko niza naslonjača. Martin grozničavo potraži pogledom Veroniku. Nije bila u sobi. Osjeti kako mu krv struji cijelim tijelom, kako mu se vrućina penje u glavu. Srce mu je tuklo u panici. Vrata što su vodila u drugu sobu bila su samo pritvorena.

4 Balkanska mafija 49

On se polako približi i ođškiine ih jače. Bobo i Veronika bili su unutra. Ona je ležala obučena na krevetu, a on pored nje pokušavajući je poljubiti u usta. Drugu je ruku nastojao zavući pod njenu majicu. Martiinov se pogled susretne s njenim. Dao joj je šutke znak glavom i maknuo se u stranu. Babo to nije vidio. Tad se iz sobe začuje jauk i onda još jedan nalik na krik. Prenuli su se čak i oni pod plavim kolutovima dima. Gašo je upravo ulazio u sobu iz kuhinje. Na drugim se vratima pojavi Veronika. Bila je raščupana i bijesna. Za njom odmah izroni Bobo. Držao se za usta i bojažljivo gledao u rulku nema li krvi na zubima. Scena je bila komična i Gašo se nasmijao. Nasmijao se i onaj momak sa žutim pramenovima. Gledali su u Martina, koji je mirno stajao. Tad se Bobo zaleti prema Veroniki i grubo je uhvati za ruku.

— Tako se nismo dogovorili, huljo! Ti ćeš mene udarati!?

Martin je i dalje mimo stajao. Svi su se u sobi smijali.

— Jesi li čula? — derao se Bobo. — Dogovorili smo se nešto.

— Glupost. Ti si sebi nešto umislio — reče Veronika.

— Gdje je mapa? — on uplašeno krikne. Ona priđe stoliću, uze je i grubo mu je gurne u prsa.

— Đubre! — prodera se Bobo i ruka mu poleti u zrak. Veronika se uplašeno sagne, ali dok je još ta prijeteća ruka visila nad njom, na pola puta obuhvati je Martinova šaka i svane Bobi na leđa.

— Hej, nećeš valjda slabiju od sebe? — govorio je tiho i prijeteći Martin. Bobo se svijao kao da ima škorpiona u gaćama. Pokušao je drugom rukom dohvatiti Martina, ali ga on još jače stegne s obje šake pa razjareni sin suca Smetljarevića pade na koljena.

— Nemoj me siliti da se tučem u tuđem stanu — oštro reče Martin.

50

— Pusti mi ruku, pusti... — stenjao je Bobo.— Hajde, pusti ga — priđe i Gašo.— Hoću, ali mora obećati da neće biti ratobo

ran. Nema smisla da porazbijalo pola ovog lijepog stana.

Bobo se pokušao osloboditi. Zamahnuo je nogom ali mu Martin kao kliještima svine ruku i on pro- cviii:

— Pusti... obećavam!Martin mu ispusti ruku i oprezno se pomakne ko

rak nazad, spreman da uzvrati udarac. Bobo je klečao, a Gašo prijeteći gledao, ali nije ništa pokušavao. Strah od loma u stanu bio je jači. Ona djevojka s kosom poput ježa smijala se u svom kutu. Ostali se nisu micali.

— Izlazi! — pokaza Gašo vrata Martinu. — I ti, Veronika!

Martin se posprdno nasmije, našto Gašo prijeteći zakorači. Martin istog časa zauze obrambeni stav.

— Nema smisla. Stan ti je još uvijek čitav, Gašo. Ako nešto pokušaš, prvo što ću ti nogom razbiti bit će ova lijepa vitrina.

Martin se smješkao dok su ga Gašo i Bobo kivno gledali.

— Platit ćeš mi to kad-tad — bijesno vikne Bobo trljajući ruku ispod zgloba i gledajući istovremeno Martina i Veroniku.

— Van iz mojeg stana! — ponovi glasno Gašo.— To je jedino što i želim — ironično odvrati

Veronika.Njih dvoje korak po korak krenu prema vrati

ma. Svi su pogledi bili uprti u njih. Zatim jedva čujno zatvore vrata za sobom. Za njima je doletjela kletva iz Bobinih usta, ali oni su već hitro stepenicama silazili na ulicu.

— Gdje je? — kao bez daha upita Veronika.— Tu! — On pokaza prstom na srce gdje je

ispod košulje držao kopiju spisa suca Smetljare- vića.

51

— Martine, ljubavi moja! — snažno ga zagrli i on osjeti kako njena usta klize preko njegovih. U jednom trenutku okrznuo je pogledom Gašin prozor i spazio kako se zavjesa pomakla. Dvije su mrke glave buljile u njih na ulici. Znao je da će, ako bude potrebno, držati svoje usne na njenima, sve dok se oni ne zamore od gledanja.

52

BUTIK »AMALIJA«

Tog jutra je Andrija Kradović došao u svoj butik za kožu i odjeću natmurena lica. Ušao je i ne otpozdravivši mladoj djevojci, prodavačici, koja mu je nasmijana poželjela dobar početak dana. Zadržala je svoj osmijeh bojeći se da čime ne pokvari već ionako loše raspoloženje svoga gazde. Prošao je pored složenih haljina, sakoa, bluza i hlača, raznih desena i boja, izrađenih od finih materijala, svile i kože. Sve je to visilo na vješalicama koje su bile nanizane na sjajnim, metalnim šipkama po cijeloj dužini inače malog dućana. Svirala je tiha glazba iz dva minijaturna zvučnika u kutovima. Nad staklenim ulaznim vratima, zlatnim je kičas- tim slovima pisalo: BUTIK AMALIJA.

Andrija je prošao kroz svoj pretrpani dućan i ušao u sobicu čija su vrata bila skrivena odjećom. Bila je to neka vrsta ureda, mala kockasta prostorija, u kojoj se od namještaja nalazio samo pisaći stol od mahagonija i udobna fotelja. Na stolu je stajao telefon i debela bilježnica. Po cijeloj dužini bočnog zida, u metalnom i tankom ali čvrstom okviru, stajalo je ogledalo. Bilo je tako namješteno da je površinom gotovo sasvim pokrivalo vrata čiji su se rubovi jedva nazirali. Ta su vrata vodila u drugu prostoriju, ali je Andriji očito bilo stalo da ih zakloni od eventualnih pogleda posjetilaca.

čim je ušao, zavalio se u naslonjač, stavio noge na stol i nervozno okrenuo jedan broj. Bio je zauzet. On pokuša nekoliko puta, ali signal je uporno odgovorao istim zvukom. Srdito je spustio slu

53

šalicu i stegao lijevu šaku ikrupnim prstima desne. Tog trena zazvoni telefon. Hitro zgrabi slušalicu ali mu se lice ne razvedri.

— Zdravo, Jakove! — reče. Slušao je neko vrijeme glas s druge strane žice, da bi napokon rekao: — Ne, nije još završeno.

— Kako niije? Zar nije došao?— Došao i otišao. Sinoć. Bio je samo dva dana.— A novac?— Novac će doći kad se potpiše ugovor.— Dobro, pa kad će to? Prošlo je već petnaest

dana kako si rekao da će sve biti sređeno.— Rekao sam, jer mi je Pero tako javio —

mrzovoljno odvrati Andrija. — Zezaju ga tamo na općini.

— Požurivali ste me da napravim ekspertizu što prije. Radio sam kao kotnj i sad je sve zapelo.

— Nije zapelo, Jakove. Samo odugovlače. Nije ni on svemoguć. Moraju se konzultirati kojekakva tijela i organi i sve mora proći redovnim putem. Nema smisla da zbog takvih stvari padne neka sumnja na sve. Evo, ja ga već nekoliko puta jutros pokušavam dobiti, ali ne ide. Zauzeto. Kao da je New York, a ne Mala Pisanica. Reci, odakle zoveš? Od kuće ili iz instituta?

— Od kuće. Bolje da o tome ne razgovaramo kad sam na poslu. Nikad ne znaš. Molim te, javi kad ponovo dođe.

— Bez brige, zdravo, Jakove!— Zdravo, Andrija!Andrija uhvati prstima donju usnu i zagleda se

u debelu teku punu bilješki i brojeva. Meditirao je časak, a onda opet uhvati slušalicu i okrene broj. Lice mu je bilo napeto. S druge strane se začuje dubok muški glas.

— Zdravo — nestrpljivo će Andrija — konačno sam te dobio.

— Bio sam na terenu — reče duboki glas.— Tellemann je bio ovdje. Jučer je otputovao.— Otputovao?! Je li donio čekove?— Donio i odnio — gotovo će zlurado Andrija.

54

— Hajde, bogati, kakve su to gluposti? — naljuti se bas na drugoj strani.

— Dok se -ugovor ne potpiše, nema potpisa ni na čekovima.

— Bogati, baš gnjavi. S tim kapitalistima nikad čovjeik na zelenu granu. U redu, bit će. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći, razumiješ ti mene, al’ ne mogu naglavačke. Ima tu još nekih koji zapitkuju, traže objašnjenje za toliku investiciju, ali sam to manje-više sredio.

— Zvao je i Jakov. I on je nestrpljiv — reče Andrija.

— Neka bude sretan što smo ga izabrali za taj posao. Dobio je mjesto o kakvom je mogao samo sanjati, dobit će ogromnu lovu, i što još hoće? Po njušci! Da ga nismo ubacili u igru, ostao bi nula. Neka bude kuš i čeka — -ljutito je mumljao glas s druge strane.

— Kad ćeš konačno riješiti stvar? — nestrpljivo će Andrija. .

— Za ikoji dan, nadam se. Javit ću ti. Kad se Tellemann vraća?

— Čim javim da je potpisano.Na drugoj strani čulo se samo teško dahtanje.

Kao da je čovjek prebolio astmu.— Stisnut ću, Andrija, ne brini!— Stisni, Pero! Lova nam stoji pred nosom,

ogromna lova, a mi se natežemo oko papira.— Ako je do sada išlo kao po loju, razumiješ ti

mene, onda se valja strpjeti još koji dan, makar i tjedan. Kako je Jelena? — upita bas.

— Dobro — kratko odgovori Andrija i zabubnja prstima po stolu. Na ulaznim vratima njegove četvrtaste kancelarije pojavilo se nasmijano lice mlade prodavačice. On joj dade rukom znaik da pričeka, pa vikne u slušalicu: — Pero, javit ću se, zapravo javi se ti meni čim središ stvar.

Spusti slušalicu. Provuče krupne prste kroz kosu i upitno pogleda prema djevojci.

— Što ije?

55

— Treba vas Kameni. Došao je kombijem.Andrija veselo poskoči iz naslonjača i uđe u du

ćan. Lice mu je zasjalo od zadovoljstva. Među gomilom odjevnih predmeta stajala su dva čovjeka. Jedan je bio u traper-odijelu i znatiželjno razgledao stvari na vješalicama i policama. Drugi, velike glave, proćelav i kratko podšišan, buljio je pred sebe, a krupne, čupave obrve nad njegovim očima izgledale su kao dva tamna zastora. Ruke su mu visile niz tijelo, kao da ne zna kud bi s njima. Bio je nabijen, krivih nogu, poput buldoga, a tu je sličnost pojačavala izbačena donja vilica. Andrija se nasmiješi i potapše ga prijateljski po ramenu, a momku u traper-odijelu klimne glavom. Djevojka je stajala sa strane i smiješak joj nije silazio s lica. Kombi je stajao tik pred ulazom u butik i prolaznici su ga morali u širokom luku zaobilaziti.

— Pomoći ćete mi istovariti robu — reče Andrija.

Djevojka vragolasto pogleda gazdu i upita:— I ja?— Ne! — kratko odvrati Andrija. — Ostani tu.

Dosta nas je.Izađoše i čovjek u traper-odijelu otvori stražnja

vrata. Andrija i glavonja izmijeniše hitre poglede.— Nije bilo nikakvih problema. Kameni? — is

pod glasa upita Andrija.— Nikad nema problema.— Novac si predao? — pažljivo ga pogleda An

drija.— Naravno — zaklima Kameni svojom velikom

glavom. — Nadam se samo da je sva isporučena roba u paketima.

— To prepusti meni. Sigurno je na broju. Imam povjerenje u isporučitelja. Godinama već radimo.

Iznosili su velike, tankom špagom vezane i selo- tejpom zalijepljene pakete, i sve odlagali na stol i pod Andrijinog malog ureda. Kad su završili istovar, sobica je bila sva zatrpana. Andrija ih ponudi pićem i oni ga iskapiše.

56

— Ti još imaš dosta posla — reče Andrija i značajno pogleda Kamenog. Na onoga u traper-odi- jelu nije obraćao previše pažnje, kao ni na djevojku koja se stalno smješkala. Kameni je očito bio stari znanac i osoba povjerenja.

— Moram preuzeti neke stvari i za »Zlatni kavez«. Da ih najprije dovezem amo ili odmah tamo?

— Tamo. Nema smisla da dva puta prebacujemo.Andrija se maši za džep svog sakoa pripijenog

uz tijelo i izvadi lisnicu. Snop krupnih novčanica bio je tu uredno poslagan. Vršcima prstiju pruži čovjeku u traper-odijelu dvije šuštave hiljadarke. Čovjek zahvali glavom.

— Mi ćemo srediti večeras u »Zlatnom kavezu« — reče Kamenom. Ispratio ih je do izlaza uz pratnju vedrih zvukova iz minijaturnih zvučnika. Djevojka im mahne rukom i kombi nestane u vrevi gradskog prometa.

— Mene nema — obrati se kratko Andrija djevojci i zatvori vrata kancelarije. Jedva se micao među gomilom paketa, škarama nervozno nasrne na konop i selotejp. Ispod kartonskih omota izroni roba. Uredno složene svilene haljine, bluze, košulje, lagani puloveri i veste nježnih boja. Na svima su bile inozemne, poznate konfekcijske marke i znakovi. On zadovoljno protrlja ruke. Onda otvori najveći paket i iz njega ispadoše, jedna za drugom, četiri bunde od srebrne lisice i nerca. Prinosio je rukav svake svojim četvrtastim vilicama, uživajući u nježnom, glatkom dodiru krzna. Stajao je među tim skupocjenim modnim stvarima kao znanstvenik u svojem laboratoriju između epruveta i instrumenata. Soba je bila krcata kutijama, potrganim omotima, papirima i komadima špage. Na maha- gonijevom stolu dizao se cijeli toranj. On priđe velikom ogledalu i pažljivo ga makne u stranu. Bio je uglavljen na držačima. Iza velike plohe ukazaše se vrata. Otvori ih i poče unositi stvari. Skrovište je bilo gotovo tri puta veće od njegove kancela

57

rije. U njoj je već bila uredno složena roba, na velikim drvenim policama. Počeo je slagati novu pošiljku.

Kad je sve sredio, otpuhnuo je i zadovoljno zaokružio pogledom po prostoriji. Tu je ležalo cijelo bogatstvo. Zatvorio je vrata i navukao natrag veliko ogledalo. Ta će roba najprije malo odležati, a onda će na prodajne police njegova butika. Zgrabio je bilježnicu sa stola i počeo upisivati brojke. Dok je računao, lice mu se zadovoljno sjalo.

— Odličan posao — šaptao je prelazeći olovkom preko cifara. Zatim se ponovo dohvati telefona i okrene brojčanik. Glas kao da je dopirao iz daljine.

— Zdravo, stari, Andrija na telefonu. Ovaj čas je sve stiglo. Roba je odlična.

— Naravno, od mene nisi nikad drukčiju ni dobivao.

— Kameni ti je uredno platio, zar ne?— Sve je u redu — reče zadovoljno daleki glas.— A bunde? — tiše upita Andrija.— Što bunde? — uzvrati glas.— Da li su sve kupljene?Na Andrjino pitanje s druge strane žice nije bi

lo odgovora. On opet ponovi:— Bunde su jeftinije kupljene, zar ne?— Zašto te to zanima? Jesi li ih dobio? Jesi!

Jesu li prvoklasne? Jesu! Što ti još treba?— Volio bih znati da li ih mirno mogu proda

vati?— Bez brige. Ako hoćeš, napisat ću ti garanciju

— nasmijao se onaj. — Roba je iz Italije, Andrija, stotine i stotine kilometara odavde, čega se bojiš?

— Neću nikakve neugodnosti. Osim toga, ako su nabavljene jeftinije, mogle bi i meni biti jeftinije.

S druge strane se začuje psovka, a onda onaj tamo Ijutito nastavi:

— Dakle, ti si stvarno gulikoža. Zaradit ćeš na njima tri puta više no što si platio, i još ti je malo! Čuj, Andrija, ako ti je skupo, možemo i

58

prekinuti. Ima onih kojima će to biti super povoljno.

Andrija podigne ruku u zrak, kao da se brani od nevidljivog protivnika. Osjetio je da se zaletio.

— Nemoj se odmah ljutiti — pokuša Andrija udobrovoljiti kompanjona. — Hoćeš li uskoro imati novu robu?

— Zavisi od tebe! Što trebaš? — nastavio je onaj hladno.

— Ne mogu ti sad reći. Morao 'bih... morao bih napraviti inventuru. Nazovi me za dva-tri dana.

— U redu!S druge je strane slušalica već s treskom pala.

Andrija se zamisli. Pogledao je na sat. Imao je dogovorenu tenisku partiju s jednim prijateljem, liječnikom. Već je ustao od stola, ali onda odluči okrenuti još jedan broj. Lupkao je kemijskom olovkom po vršcima zubi dok je signal odzvanjao u slušalici.

— Halo — začuje s druge strane mladenački glas.— Trebao bih suca Smetljarevića — reče Andrija.— Nema ga kod kuće.— Tiko je na telefonu?— Njegov sin — reče mladenački glas. — Da

mu ostavim poruku? Tko zove?Andrija zastane trenutak. Vrtio je kemijsku olov

ku i ona je hitro poskakivala među njegovim prstima.

— Ne, hvala. Nazvat ću kasnije.Spustili su slušalice gotovo istovremeno. Andri

ja Kradović ustane od svog mahagonij evog stola i pogleda se u ogledalo. Bio je zadovoljan današnjim danom i jutarnje je natmurenosti sasvim nestalo. Uze smeđu kožnu torbu iz koje je virio držak teniskog reketa i gipkim korakom izađe iz svog butika. Ispratio ga je cvrkutavi pozdrav vječno nasmijane prodavačice. Za nju lošeg raspoloženja ni- ,je bilo. Smiješak je bio obvezni dio njena svakodnevna posla.

59

PORTIR IZ MALE PISANICE

— Ne! Ne vjerujem! To je nemoguće! — odmahivala je glavom Veronika, a u očima su joj se svijetlile suze.

Nervozno je hodala po sobi, dok je Martin sjedio na jogi-madracu pokrivenom konjskom kožom i listao foto-kopiranu optužnicu njena oca, kao da ni sam ne vjeruje onom što je maločas pročitao.

Optužnica je doista bila teška. U njoj je stajalo da je Simun Ivanić, diplomirani geolog i direktor Geološkog instituta, dok je njegova ustanova bila angažirana na istraživanju potencijalnih naftnih terena u neposrednoj blizini mjesta Mala Pisanica, primijećen kako fotografskim aparatom potajno snima vojne objekte. Primijetio ga je općinski portir Miško Lužan i obavijestio nadležne. Isti portir kasnije je vidio kako Šimun Ivanić povjerljivo razgovara s nekim čovjekom koji je došao u bijelom BMW-u. Broj nije upamtio, ali bila je njemačka registracija, šimun je strancu predao veliku, žutu omotnicu, a on mu je dao crnu, kožnu torbu. Sve je to svojim očima vidio općinski portir Miško Lužan iz Male Pisanice, kao glavni svjedok optužbe. Poslije je u hotelskoj sobi, kad je izvršena premetačina, nađena torba identična opisu svjedoka. U torbi je bila velika svota dolara, a u ladici noćnog ormarića razvijen film sa snimkom područja zabranjenog za fotografiranje. Šimun Ivanić porekao je u potpunosti sve optužbe tvrdeći da je nevin, ali je kompromitantni materijal bio dovoljan razlog da se stavi u pritvor, i da se nad njim provede istraga.

60

— Pročitaj još jednom — uzbuđenim glasom reče Veronika. Martin polako iznova pročita tekst optužnice.

Bili su sami u stanu. Majka je bila na poslu. Martin je\ odlučio izostati jedan dan iz škole, smatrajući da je u ovom trenutku tu potrebniji. Veronika je zapalila cigaretu i vrtjela se u krugu dok ju je on zabrinuto gledao. Tad ona naglo stane, klekne pred njega i pogleda ga svojim zelenim očima punim očaja.

— Martine — glas joj je podrhtavao — to je od početka do kraja laž! Užasna laž!

— I meni izgleda nevjerojatno, ali i opasno. Ovaj portir tvrdi da ga je dvaput vidio.

— Laže! Martine, moj se otac ne bi upustio u takvu svinjariju ni za što na svijetu. On obožava svoju zemlju. On nije izdajica, sve... sve bih još povjerovala, ali da je tako nešto učinio, nikad!

Martin slegne ramenima i ponovo se zapilji u optužnicu. Ona dohvati rukom ladicu u kojoj je stajala srebrna tabakera s duhanom, cigaretnim papirićima i papirnata vrećica sa zelenkastim grumenčićima. Pogled joj je bio odsutan, automatski. Od onog noćnog susreta nije to dirnula niti osjećala potrebu za tim. Spremila je sve iza knjiga na polici, ali sad je najednom povjerovala da će je marihuana smiriti. Osjećala je slabost i bijes u isti mah.

— Veronika! — presiječe je Martin. Prijekorno je gledao. — Obećala si da nećeš više.

Kao da se trgla iz sna. Pogleda u svoje ruke i tek tada postade svjesna svojih kretnji. Sve baci natrag iza knjiga.

— Oprosti — tiho se ispriča. — Nervozna sam ...Okrene glavu prema prozoru da ne bi primije

tio suze koje su joj navrle. On stisne šake tako da su mu članci pobijeljeli. Ustade s ležaja na kojem je sjedio i zagrli je.

— Nemoj plakati — reče i pomiluje je po licu. Na dlanu mu je ostao vlažan trag.

61

— Proiklet bio dan kad je otišao u tu Malu Pisanicu!

Martin se zagleda kroz prozor. Dolje je na sredini trga bila mala fontana sa statuom čovjeka koji hvata zmiju za vrat. Ljeti je iz razjapljenih z