SPOMENAR Ban Virc SLOG - Hrvatski sokol Vinkovci … · ZLATKO VIRC Ban Jelačić i vinkovački grani- 1848.čari HRVATSKI SOKOL VINKOVCI 5 Josip Jelačić (Petrovaradin, 16. listopada

ZLATKO VIRC

BAN JELAČIĆ I VINKOVAČKI GRANIČARI

- 1848.

U čast 160. godišnjice smrti bana Josipa Jelačića

i na spomen sudionicima obrane Hrvatske

Povijesno i športsko društvo "Hrvatski sokol" Vinkovci

Vinkovci, 2019.

Povijesno i športsko društvo "Hrvatski sokol" Vinkovci

Serija: Spomenar, br. 9, srpanj 2019.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 141129046.

ISBN 978-953-55673-7-0

HRVATSKI SOKOL VINKOVCI 3

Ban Jelačić i vinkovački graničari - 1848.

UVOD

U Europi je 1848. godina bila obilježena važnim događajima. Burno je nestajao jedan svijet, a rađao se drugi.1 Kao i uvijek, o tim događajima postoje različita mišljenja, od onih negativnih do onih pozitivnih. Za nas u Hrvatskoj važno je da smo, za razliku od drugih naroda (ili država), bili u specifičnom položaju. I kod nas se, osim zahtjeva za modernizacijom upra-ve, zahtijevalo donošenje promjena koje bi omogućile brži razvoj novih gospodarskih odnosa. Naša specifičnost bila je u tome što je hrvatski narod trebao sačuvati svoju samosvojnost koju su Mađari htjeli ukinuti.

Posebnost zbivanja je i u tome što su Srbi u Srijemskoj županiji i u Vojvodini bili također ugroženi pa su i oni htjeli ishoditi za sebe neke ustupke.

Ocjene tih zbivanja posebno su se promijenile iza 1945. godine kad se tim zbivanjima htjelo dati karakteristike u skladu s tada suvremenom političkom ideologijom.

Jedan od vodećih tadašnjih hrvatskih povjesničara Vaso Bogdanov ovako je pojasnio događanja u Hrvatskoj.

Hrvatsko društvo u godinama 1848. i 1849. bilo se je podijelilo u dva dijela, u dvije protivničke stranke. U jednoj našli su se predstavnici feudal-no-vojničko-klerikalne kontrarevolucije pod Kulmer-Jelačić-Haulikovim vodstvom; na drugoj strani bili su nosioci revolucionarnog narodnog po-kreta, predstavnici hrvatskog puka u provincijalu i u Granici (na čelu s Ku-šlanom, Vrbančićem, Šulekom, Oreljem, Matićem i drugovima). 'I'e dvije stranke vodile su dvije različite, suprotne politike, razvijale oprečnu, među-sobno neprijateljsku aktivnost. Glavno pitanje sastoji se u ovome: koja je od tih dviju politika bila pretežnija, koja aktivnost je bila efikasnija, koja je

1 Revolucija je izbila u Parizu 23. veljače, u Njemačkoj 27. veljače, u Beču 13. ožujka, u

Mađarskoj 15. ožujka 1848.

S P O M E N A R 9

4 HRVATSKI SOKOL VINKOVCI

od dviju stranaka postigla više uspjeha; na čijoj je strani bio hrvatski na-rod?2

U ovoj ocjeni Bogdanov je posve zanemario bitnu činjenicu da ona, po njemu druga strana, istina, nije podržavala ratnu opciju kao jedinu mo-gućnost očuvanja hrvatske samosvojnosti, ali je većina bila za očuvanje hrvatske samobitnosti. Upitno je također mogu li se revolucionarnošću na-zivati zahtijevanja koja su se počela spominjati još prije 1848. godine. Hrvatski povjesničari koji se bave 1848. godinom u Hrvatskoj nisu prihva-tili stavove Vase Bogdanova.

Koliko je Bogdanov vjerodostojan vidi se i prema njegovim zaključ-cima kod poraza Brodske pukovnije kod Ozore. S obzirom na omjer zara-ćenih strana: oko 10.000 hrvatskih graničara predalo se mađarskoj vojsci (2 - 3.000 ljudi). U tome Bogdanov vidi nezadovoljstvo graničara, a ne nji-hovu slabu opremljenost, neuvježbanost, starosnu dob i nesposobnost zapo-vjedništva.3

Specifičnost gibanja u revolucionarnoj 1848. godini u Habsburškoj Monarhiji bila je i u tome što se, unutar nastojanja građanske klase da i ona dobije slobode koje uživa feudalna manjina, da ta prava u što većem obimu ishode i za sebe, pojavljuju i težnje slavenskih naroda za ostvarenjem njihovih nacionalnih prava.

Hrvatska toga vremena bila je podijeljena na civilnu i vojnu. Civilna Hrvatska su bile Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija. Narodnjaci su podržavali Jelačića i probleme u agrarnoj politici smatrali su bitnima.4 Voj-na je hrvatsko-slavonska krajina nastala tako što su se pogranični dijelovi ovih dviju kraljevina izdvojili u samostalno organizacijsko i upravno tijelo. Dalmacija, kao treća kraljevina, padom Napoleona nije vraćena u Trojednu kraljevinu, već ju je Beč stavio pod svoju upravu.

Zbivanja 1848. najlakše je pratiti tako da odvojeno pratimo zbivanja u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, koje su pod upravom hrvatskoga bana, i da posebno pratimo zbivanja u slavonskoj Vojnoj krajini ili granici.

2 Vaso Bogdanov, Hrvatska ljevica u godinama revolucije 1848-49, u svijetlu naše četrde-

setosmaške štampe, Matica hrvatska, Zagreb, 1949., (dalje samo: Bogdanov), str. 95. 3 Bogdanov, str. 93. 4 Slavko Gavrilović, Srem u revoluciji 1848-1849. SANU, posebna izdanja, knj. 359., ode-

ljenje društvenih nauka, knj. 43., Beograd, 1963., (dalje samo: Gavrilović), str.72.

Z L A T K O V I R C B a n J e l a č i ć i v i n k o v a č k i g r a n i č a r i - 1 8 4 8 .


Josip Jelačić (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.). Nakon završene vojne škole (Theresianum) postao 1842. pukovnik i zapovjednik Prve banske pukovnije u Petrinji. Izabran za hrvatskog bana 1848. godine kad se suprotstavio mađarskim zahtjevima za ukidanje hrvatskog samostalnog državno-pravnog položaja. Uslijedio je rat u kojem se Jelačić iskazao kao vrstan vojskovo-đa. Zahvaljujući njemu Hrvatska je uspjela sačuvati svoj položaj. Ukinuo je kmet-stvo. Govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski; prilično talijanski i latinski; okretan je u vojnoj znanosti, a teži da još usavrši svoje znanje. Prožet je sviješću časti, spaja u sebi plemenitost srca i dobrote; njegov vatreni duh čini ga malko razdražljivim; ćudorednost mu je odlična; njegovo držanje je prijazno; život pri-stojan i jednostavan; u dodiru s ljudima veseo; s podređenima je prije dobroćudan nego strog. Marljivost u vojničkoj službi: vrlo okretan i radin, a osobito mu se sviđa služba u Vojnoj krajini, premda i službu u pješaštvu i u konjaništvu; pukovnijom zapovijeda spretno. Osim njegove sjajne nadarenosti koju podupire iskustvo, ima brzo i opće-nito uzevši, ispravno prosuđivanje. U najvišem je stupnju vrstan usavršiti se. Josip barun Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848., 1. svezak, knj. 1-4, Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 273.-274.

S P O M E N A R 9


ZBIVANJA U HRVATSKOJ

U ožujku je izbila revolucija u Beču, ali i u Mađarskoj. S obzirom na zahtjeve ustanika, to je zaoštrilo odnose između Beča i Pešte te Pešte i Za-greba. Beč pokušava iskoristiti raspoloženje Zagreba (i Hrvatske) kao pro-tutežu Budimu kako bi oslabio mađarsko nezadovoljstvo te kako bi sačuvao mir i dosadašnje stanje. U Zagrebu Jelačić i narodnjaci nastavljaju djelovati prema svojim (hrvatskim) interesima.

Car Ferdinand imenovao je Josipa Jelačića za hrvatskoga bana (23. ožujka 1848.) kako bi u njemu imao saveznika u suprotstavljanju mađar-skim zahtjevima. Kad su se poremetili odnosi snaga, da bi oslabio mađarski pritisak, car je 10. lipnja 1848. povukao imenovanje Jelačića.

Bez obzira na opoziv Jelačića, hrvatski narod i dalje je podržavao Je-lačića i njegova nastojanja. Hrvatski sabor 4. srpnja odlučio je da se na gra-nicu prema Mađarskoj uputi 30 - 40.000 vojnika, pravilnije reći graničara.5

Od imenovanja za bana pa do svrgavanja Jelačić je razvio veliku aktivnost koja je bila u Hrvatskoj i hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini uz sveopće odobravanje. Ta politička aktivnost trebala je narodnjacima osigu-rati većinu u hrvatskim županijama i tako onemogućiti djelovanje proma-đarskih pristalica.

Za Mađare još su bili mađaroni, velik dio njemačkih časnika u vojsci, dio Nijemaca i Srba. Kako su se odnosi sve više zaoštravali, to je postajalo sve izglednije da će doći do otvorenoga vojnog sukoba.

Jelačić je imao veliki problem jer su najelitnije graničarske jedinice već bile kod Radetzkoga u Italiji. Ban je u ratu protiv Mađara mogao raču-nati na hrvatske dobrovoljce, na dio vojnih časnika i na graničare iz hrvat-sko-slavonske Krajine. Sad je trebalo naoružati svježe unovačene graničare i dobrovoljce, za što baš i nije bilo novaca.

Radetzkovo uspješno ratovanje ostvareno je uz velike žrtve pa je koncem kolovoza u Hrvatskoj bila mobilizacija zbog popune krajiških jedi-nica u Italiji, što je bio dodatni novčani i ljudski teret na stanovništvo.

5 Josip Matasović, Do Ozore 1848., Zagreb, 1919., (dalje samo: Do Ozore), str. 20.



U ratu u Italiji, među vojnim jedinicama najveće žrtve podnijeli su graničari. Veliki gubitci u ljudstvu kao i ponovno opremanje budućih po-strojbi izazvalo je nezadovoljstvo, osobito u Granici. Otpor slanju trupa u Italiju vidljiv je i u povratku druge satnije Brodske pukovnije koja je vraće-na s puta u Vinkovce.6

Jelačić se 25. travnja vratio iz Beča i u Zagrebu je sazvana Narodna skupština koja je, za razliku od Sabora, u članstvu imala pripadnike svih društvenih slojeva koji su prihvatili narodna zahtijevanja. Jelačić je izdao proglas o ukidanju feudalnih odnosa. Skupština je izjavila vjernost Habs-burškoj Monarhiji, istina, Hrvatska je i dalje u okviru Ugarske, ali je za-htijevala veću samostalnost prema Pešti.7 Hrvatski će sabor u ljeto 1848. uvesti plaćanje poreza plemstvu i svećenstvu.

Jelačić prekida sve odnose s mađarskom revolucionarnom vladom i traži da se lokalne vlasti u Hrvatskoj obraćaju samo njemu – banu. Zbog mađarona Jelačić 27. travnja uvodi prijeki sud.8

Oficijelno Jelačić će biti instaliran za bana 5. lipnja. Zbog opće pot-pore svih društvenih slojeva Jelačić i dalje nastavlja svoju protumađarsku politiku.

Ugarska vlada, nakon opoziva Jelačića, postavila je generala Hrabov-skoga za vojnoga zapovjednika u Krajini. To imenovanje zapovjednikom nije značilo mnogo jer je Krajina većinom prihvaćala Jelačića, a ne gene-rala Hrabovskoga.

Prvo je Gradiška pukovnija 30. srpnja otkazala poslušnost generalu Hrabovskom, a onda i Brodska pukovnija 18. kolovoza 1848.9 Matasović ističe kako je još 6. kolovoza sva Granica pristala uz bana kad je ban pri-hvatio graničarske zahtjeve.10

6 Bogdanov, str. 126. 7 Rudolf Horvat, Rat sa Magjarima godine 1848.-9., (dalje samo: Rudolf Horvat), Zagreb,

1902., str. 251. 8 Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Biblioteka Jutarnjeg lista, Povijest 21; (dalje samo

Goldstein), Zagreb, 2003., str. 250.-252. 9 Ivan Balta, Slavonija i Srijem, 1848. i 1849. godine, hrvatsko-mađarski odnosi, Vinkov-

ci, 2000., (dalje samo: Balta), str. 23.; Do Ozore, str. 31. Bitno je napomenuti da su obje pukovnije i prije tih datuma podržavale Jelačića.

10 Do Ozore, str. 29.

S P O M E N A R 9


Hrabovski je mogao računati samo na potporu Mađara i mađarona te na dio vojske koja je bila lojalna ugarskoj vlasti, a to je bila manjina koju se svejedno nije smjelo podcijeniti jer je predstavljala potencijalnu opasnost, osobito u istočnoj Slavoniji i Srijemu. Bila je to opasnost za hrvatske inte-rese.

U Slavoniji su promađarske snage bile u ofenzivi, što je ponukalo Jelačića da krene na put u Slavoniju i Srijem. Od 16. do 18. srpnja bio je u Brodskoj pukovniji (Brod, Vinkovci) i u Vukovaru. Ovako kratak boravak upućuje na zaključak da Jelačić u Brodskoj pukovniji nije imao nikakvih problema i nije trebao duže ostajati.11

Jelačić je zatražio novo novačenje graničara. Trebalo je opremiti 3. i 4. bataljun. U Vinkovcima zemljoposjednik Kosta Janković i staklar Bell daruju olovo, što, naravno, nije bilo dovoljno.

Po satnijama se javljaju dobrovoljci, među kojima su se istaknuli Babogredci koji su dali 1.500 dragovoljaca-ustaša.

Treći bataljun izmarširao je 31. kolovoza. Oko Vrpolja i Mikanovaca formirao se 5. bataljun.

Kad je 2. rujna trebao izmarširati 4. bataljun, taj nije imao ni svoje zastave, nego je morao iz vinkovačke crkve uzeti staru zastavu. S tim ba-taljunom trebao je ići i topnički odred za koji su trebala četiri konja i troja kola. Opremanje tog odreda pomogli su kožar Johan Albrecht, trgovac Pero Georgević i srebrnar Anton Bell koji su kupili konje i kola. U opremanju pomogla je i vinkovačka građanska garda, dok je Adolf Albrecht darovao kožu za nabojnjače. Sve satnije dale su još po dva konja.12

Pozitivno raspoloženje prema Jelačiću iskazala je i Petrovaradinska pukovnija koja se na svoju ruku vraćala iz Italije. General Hrabovski, koji je trebao prema mađarskoj naredbi preuzeti vojnu vlast od Jelačića, uputi jednoga svoga generala u Brod s naredbom da se pukovnija vrati u Italiju. No, pukovnija to odbije, a njihov zapovjednik-pukovnik otvoreno izjavlju-je: Ja ne mogu u Italiju poći već idem u Mitrovicu kamo je ban zapovije-dio.13

11 Do Ozore, str. 18. 12 Do Ozore, str. 32., 33. 13 Do Ozore, str. 21.



Kad je Dvor uvidio da Mađari ne popuštaju, vraća Jelačića na bansku stolicu 4. rujna. Sastaje se Hrvatski sabor po prvi puta kao predstavničko tijelo (a ne staleško). Kako nije došlo do uspostavljanja dobrih odnosa s Mađarima, Jelačić poziva dobrovoljce i krajišnike drugoga poziva da mu se pridruže jer su najelitnije krajiške pukovnije već bile u Italiji. Kreće u rat protiv Mađara. Prelazi Dravu 11. rujna i pripaja Međimurje Hrvatskoj.14

SKUPŠTINE I ZAHTIJEVANJA GRANIČARA

Izbornim redom (Naredba o pozivanju i zastupanju Sabora Kraljevi-nah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) koji je proglasio Jelačić 13. svibnja 1848. započela je i u Brodskoj pukovniji izborna aktivnost. Slavonska kra-jina trebala je dati u sabor 20 sabornika, a Brodska pukovnija 4. To su bili: Ivan Baboselac (Trnjanska satnija), Simo Čivić (Sikirevačka satnija), Stan-ko Domačinović (Županjska satnija) i Mijat Stojanović (Babogredska satni-ja). Njima treba pridodati predstavnike brodskog vojnog komuniteta Matu Topalovića, istaknutoga ilirca, a tada profesora na đakovačkoj Teologiji, te Antuna Muravića, brodskoga građanina.15

Slijedila je akcija održavanja narodnih skupština na kojima su sudio-nici predlagali što će njihovi predstavnici zahtijevati od Sabora. S usvoje-nim prijedlozima na Sabor su dolazili izabrani predstavnici i to su im bile upute za zauzimanje stavova o pitanjima o kojima će se raspravljati na Saboru. Na području naše pukovnije poznato je nekoliko skupština.

Najvjerojatnije da je prva održana u Babinoj Gredi 23. travnja 1848., na kojoj je njihov učitelj Mijat Stojanović odigrao ulogu organizatora koji je i predložio zaključke. Prema Mijatu Stojanoviću Babogredci su izrazili lojalnost caru i želju da budu zajedno s ostalim Hrvatima, a nikako pod Mađarima.

14 Goldstein, str. 249.; L. V. Südland, Južnoslavensko pitanje, MH, Zagreb, 1943., str. 256. 15 Damir Matanović, Svijet odrastanja Mijata Stojanovića, Mijat Stojanović, Sgode i nesgo-

de Moga života, Bibliotheca Croatica, Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia, Rukopisi – knjiga 2., Hrvatski institut za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Sl. Brod, 2015., str. XXXVII., (dalje samo: Stojanović).

S P O M E N A R 9


Vinkovačka skupština od 25. travnja iskazala je vjernost caru i kralju i zatražila sjedinjenje Granice s civilnom Hrvatskom i Slavonijom.16

Druga skupština održana je 18. svibnja 1848. za 10. satniju u Nijem-cima. Usvojena je rezolucija od 10 točaka. Među glavnim zahtjevima je sjedinjenje s Hrvatskom, društvena jednakost, hrvatski jezik u zapovijeda-nju, ukidanje lukna, vojničkih (časničkih i podčasničkih) lena, rabote ili kuluka, sloboda točenja pića, neograničeno pravo ispaše, poništenje pojedi-nih regula Krajiškoga zakona.

Sljedeća vinkovačka skupština bila je 26. svibnja. Prema Matasoviću održana je u Lenijama i na njoj su izabrani delegati za Zagreb, i to iz Vin-kovaca Pero Georgević i Albrecht i Mijat Stojanović iz Babine Greda koji su otputovali 1. lipnja.17

Sutradan, prema Mijatu Stojanoviću, 27. svibnja, bila je skupština „kod štopa“ (danas Gradski muzej) na kojoj je obavljen izbor delegata.18

Sabor je u sveopćem nastojanju 10. srpnja 1848. u 35 točaka prihva-tio sloboštine i olakšice kojima se udovoljavaju zahtjevi, što je utjecalo da su graničari rezolutno podržali Jelačića.

U Vinkovcima (na pijaci) 17. kolovoza skupili su se izaslanici svih satnija i dvojica zastupnika te mnoštvo naroda (graničara) kojima je njihov bivši pukovnik (oberstar) Neustädter održao govor uz nazočnost generala Rotha.

O tome je zabilježio Mijat Stojanović: Dne. 17. kolovoza bio sam s mnogimi starešinami krajiških obćinah i

s mnogobrojnim narodom kod štopa u Vinkovcih. Želje naroda slegavšeg se pod trobojnimi narodnimi zastavami u Vinkovce izrazio sam pred odaslani-kom g. bana, g. generalom Neustädterom.

Iskali smo: 1. dobivši od bana i sabora polakšice;

16 Filip Potrebica, Brodska pukovnija u zbivanjima 1848. godine, (dalje samo Potrebica),

Zlatna dolina, vol. 2 (1996.), br. 2, str. 32. 17 Do Ozore, 28.; Stojanović, str. XXXVII. i str. 67. 18 Do Ozore, 28. Matasović citira nepoznatog autora kronike koji tvrdi da je skupština bila

26. svibnja.



2. da od danas uzkraćujemo svaku poslušnost Hrabovskom; 3. da se podlažemo zagrebačkom vojnom zapoviedničtvu, t.j. banu

Jelačiću; 4. da se oružamo na Madjare, koji idu na to, da zavladaju nad nami; 5. da se mahom preprieči iznošenje novacah iz solarah i tridesetnicah

od nas u Ugarsku. Izpunjene su te želje naroda. Sve je u redu, sve mirno i zadovoljno.19

Na tim skupštinama koje su se održavale diljem Hrvatske, među oni-

ma koje su imale na umu upravno i gospodarsko jačanje bilo je i zahtjeva da se razvijenijim mjestima u Krajini dodijele statusi slobodnih vojničkih općina i da dobiju svoju upravu (magistrate). Među 11 nabrojenih vojničkih općina, navedeni su i Vinkovci.20

Na sjednici Sabora 5. lipnja 1848. bili su: 1. Albrecht, Ivan, bogati tvorničar, oženjen kćerkom glavnog kirurga

Nikića iz Vinkovaca, 2. Baboselac, Ivan, opak čovjek, seljak iz Nijemaca, 3. Čivić, Ivan, iz brodske graničarske pukovnije, nekad je zamjenjivao

generala baruna Čivića pl. Rohra iz Vinkovaca, bivši krojač, 4. Čurilović, Đuro iz Vinkovaca 5. Domaćinović, Stanko iz brodske graničarske pukovnije, 6. Georgijević, Petar iz Vinkovaca, trgovac, sada vitez reda Franje I., 7. Muravić, Antun iz Broda, 8. Stojanović, Mijo (Mijat), učitelj iz Babine Grede u brodskoj grani-čarskoj pukovniji,

9. Topalović, Mato, kapelan u vinkovačkoj župi; sada profesor u đako-vačkom seminaru. Iz Vukovara su bili: 1. Kovačević, Stevan i 2. Obradović, Trivo.21

19 Stojanović, str. 75.-76. 20 Želje slobodne vojničke općine Kostajnica. 1848. 4. svibanj 1848., Hrvatski državni sa-

bor 1848. Sv. 1., Hrvatski državni arhiv – Zagreb, Zagreb, 2001., str. 214. 21 Neustädter, str. 368.-372. Matu Topalovića drugi izvori spominju da je 1848. bio pred-

stavnik Broda.

S P O M E N A R 9


SEDMA BRODSKA PUKOVNIJA - USTROJSTVO

Sedma brodska pukovnija osnovana je 1747. godine. Nazvana je brodska jer je prvotno bilo planirano da joj bude sjedište u Slavonskom Brodu (ili Brodu na Savi, kako se tada nazivalo). Iz strateških razloga sje-dište joj je 1750. premješteno u Vinkovce, ali je naziv ostao. U Vinkovcima je bio pukovnijski stožer (Regiment-Stab). Tu je bilo i sjedište brigadira - general majora koji je zapovijedao brigadom u čijem su sastavu bile 7. brodska i 8. gradiška pukovnija.

Brodska pukovnija imala je 12 satnija (Compagnien) koje su imale brojčane oznake. Sjedište satnije zvalo se Štacija (općina) i njoj je pripada-lo nekoliko obližnjih sela ovisno o broju stanovnika. Sjedište satnije nave-deno je na prvom mjestu:

1. Podvinje, Gromačnik, Varoš, Rastušje, Grabarje, Podcrkavlje, Glo-govica, Zdenci, Slatinik, Dubovik, Matković Mala, Oriovac, Kindro-vo, Crni Potok, Tomica i Bukovlje.

2. Trnjani, Zadubravlje, Kuti, Donja Bebrina, Klakar, Gornja Bebrina, Vrba, Vranovci, Ruščica, Ješevik, Korduševci, Šušnjevci, Vrhovina i Klokočevik.

3. Garčin, Selna, Sapci, Bicko Selo, Staro Topolje, Novo Topolje, Sredanci, Stružani, Soljani, Svilaj, Oprisavci i Poljanci.

4. Donji Andrijevci, Perkovci, Divoševci, Čajkovci, Vrpolje i Strizi-vojna.

5. Sikirevci, Kruševica, Šamac, Beravci, Velika Kopanica, Mala Kopa-nica, Jaruge, Kupina, Prnjavor i Novigrad.

6. Babina Greda i Gundinci. 7. Ivankovo, Vođinci, Novi Mikanovci, Stari Mikanovci i Retkovci. 8. Cerna, Gradište, Šiškovci, Prkovci, Rokovci i Andrijaševci. 9. Vinkovci, Mirkovci, Novi Jankovci, Laze, Slakovci, Privlaka i Otok. 10. Nijemci, Đeletovci, Donje Novo Selo, Komletinci, Podgrađe, Apšev-

ci, Orolik i Banovci.



11. Županja, Bošnjaci i Štitar. 12. Drenovci, Podgajci, Rajevo Selo, Gunja, Jurići, Račinovci, Soljani i

Vrbanja.22 Pukovnija je teritorijalno obuhvaćala 33 četvorne milje, odnosno

sterala se od Odvoraca na zapadu pa do mjesta Nijemci na istoku. Pred 1848. godinu Brodska pukovnija imala je 75.020 stanovnika. Po

nacionalnosti bilo je 74.043 Hrvata i Srba (68.821 katolik i 5.701 pravosla-vac), 882 Nijemca, 82 Mađara i 1 Vlah.23

Pukovnija je imala dva bataljuna (bataillona, baona). To su prvopo-zivci. Svaki bataljun imao je 6 satnija (kompanija). Kad bi koji bataljun izmarširao, odmah bi se formirao novi bataljun koji je također morao biti odmah spreman za eventualni polazak.

Prema potrebi osnivao se 4. pa i 5. bataljun kao što je to bilo 1848. godine. Ovaj 4. i 5. bili su sastavljeni od onih najstarijih graničara. Bili su to domobrani, trećepozivci. Vojna obveza započinjala bi s 20 godina i zavr-šavala sa 60 godina.

Takvim načinom vojne organizacije tijekom 1848. godine hrvatsko-slavonska Krajina je činila 1/35 vojne snage Monarhije, a davala je 1/3 cijeloga austrijskoga pješaštva.24

Prvi i drugi bataljun bile su redovne jedinice, a treći bataljun (i oni dalje) su drugo i trećepozivci, stariji, isluženi vojnici. Osim prva dva bata-ljuna, ostali su bili slabo naoružani, loše opremljeni, nedovoljno uvježbani i nedisciplinirani.

Uz njih Jelačić je imao i dobrovoljačke čete koje su bile također sla-bo opremljene i naoružane, neuvježbane i osobito nedisciplinirane.25

22 Mica Orban Kljajić – Josip Kljajić, Statistički opis Brodske pukovnije iz trećeg desetljeća

19. stoljeća, Scrinia Slavonica, Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, Slavonski Brod, br. 3., 2003., str. 567.

23 Lazar Ćelap, Stanovništvo Brodske regimente u 18. i 19. stoljeću, Godišnjak MH Vin-kovci, 7, Vinkovci, 1970., str. 55.

24 Do Ozore, 16. 25 Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, prvi dio, (dalje samo Josip Horvat),

Zagreb,1990., str.135.

S P O M E N A R 9


STANJE U 7. BRODSKOJ PUKOVNIJI

Prvi bataljun Brodske pukovnije još je u siječnju 1848. otišao u Itali-ju, a već u ljeto su obavljane dodatne mobilizacije zbog znatnog gubitka ljudstva.

Kako su redovne (ili najbolje) jedinice bile na talijanskom ratištu, to su sad novoformirane jedinice bile slabije naoružane, dok topova uopće nisu imale. Za svaki top trebalo je osigurati četiri konja i troja kola. Za ovu skupocjenu opremu pobrinuli su se vinkovački obrtnici: kožar Johan Al-breht, trgovac Pero Georgević i srebrnar Anton Bell, te još neki drugi koji su darovali pukovniji što novac, što opremu.26

Prije pokreta bataljuna njegovih osam satnija moralo je prvo domar-širati do Vinkovaca, a onda se marširalo dalje. Kakav je bio ritam i brzina kretanja poznato nam je zahvaljujući sačuvanom pismu Jakoba Ćosića iz Vrbanje, koji nam je zapisao točne podatke o pravcu kretanja drugoga brodskoga bataljuna. Zapovijed je bila da bataljun krene na put za Italiju, ali je Jelačić, zbog očekivanoga rata s Mađarima, promijenio naredbu.

Bataljun je pod zapovjedništvom Neustädtera izmarširao iz Vinkova-ca 13. svibnja i istoga dana stigao u Brod odakle je nastavio put brodom do Jasenovca, gdje su imali kratki predah i nastavili su plovidbu do Siska gdje su imali kvartir (spavanje i prehrana). Sutradan u 3 sata ujutro nastavili su marširati do Petrinje, gdje su, zbog Jelačićeve naredbe, krenuli prema Za-grebu. Dobili su zadatak da odu u (Veliku) Goricu gdje su već samo svojim dolaskom utjecali da su mađaronske pristalice predale vlast pa se bataljun vratio u Stupnik.27

Tom drugom bataljunu potom Jelačić je stavio u zadatak da čuva most na Dravi preko kojega je hrvatska vojska trebala prijeći i ući u Mađar-sku. Bataljun se zbog vojne službe razdvojio na satnije: 11. i 12. satnija krenule su u Varaždin, a 9. i 10. u Koprivnicu i 8. u Ludbreg.

26 Do Ozore, str. 25.-32. 27 Ćosić, Cvelferija 1848.-1849. (Dokumenti), Vrbanja, 2000., 2010., Pismo Jakoba Ćosića,

str. 11.-13., 27.-28., 30., 33.- 34.



Josip barun Neustädter, feldmaršal lajtnant, rodio se u Ugarskoj 11. svibnja 1796., a umro u Zagrebu 15. prosinca 1866. Bio je major u Brodskoj pukovniji 1838., zatim potpukovnik i pukov-nik od 1842. do 1848. godine. Neko vrijeme poslije toga bio feldmaršal lajtnant i divizionar u Karlovcu. Umirovljen 1854. Autor je jedine monografije o Brodskoj pukovniji – Brouillon u kojoj ju izvanredno hvali zbog junaštva i napretka u svakoj grani obrazovanja. Jelačićev iskreni suradnik i prijatelj.

S P O M E N A R 9


Naš drugi bataljun bio je u počasnom špaliru na ustoličenju bana Jelačića pod zapovjedništvom svojega pukovnika (oberstara) Neustädtera zajedno s Petrovaradinskom pukovnijom.

General Neustädter trebao je s drugim bataljunom poći u Italiju, ali je zbog zapovijedi Jelačića čuvao most na Dravi. Taj bataljun istaknuo se u bitkama protiv Mađara i kod osvajanja Beča 28. listopada 1848. kad su oni prodrli u grad. Bili su uspješni i u bitci 5. ožujka kad su se uz Kargerovu brigadu uspješno povukli ispred Damjanitseve ofenzive.28

Dok je hrvatska vojna glavnina bila na Dravi, Jelačić je 16. srpnja došao u Brod i nastavio za Vinkovce i Vukovar (18. srpnja 1848.). Bio je to prvi dolazak jednoga hrvatskoga bana u Vinkovce i u ovaj dio Krajine.

U Vinkovcima je 16. srpnja primio predstavnike hrvatskih seljaka iz Berka, Srijemskih Čakovaca, Svinjarevaca i Tompojevaca koji su se požali-li na brojne Srbe koji su prešli Savu i koji traže da Srijem postane srpski.29 U Vinkovcima je Jelačić pustio iz zatvora predstavnike izaslanike Glavno-ga odbora – Dimitrija Orelja i Svetozara Miletića koji su došli tražiti vojnu pomoć. Prije toga general Karl Roth bio je protiv Glavnoga odbora, dao ih je zatvoriti.30

Ban je 18. srpnja 1848. došao u Vukovar, smirio suprotstavljene na-rodnjake i Srbe te mađarone i produžio za Mitrovicu. Prolazeći kroz Orolik dočekala ga je delegacija Srijemske županije, predstavnici Hrvata graničara iz Srijema koji su se žalili.

Ban je produžio do Petrovaradina, ali se general Hrabovski nije usu-dio uhititi ga, što jasno pokazuje koliko je Jelačić već tada imao jaku poza-dinu.31

Jelačić je ponovno bio u Brodskoj pukovniji 25. srpnja. Je li Jelačić tom prigodom tražio da se prvi vinkovački bataljun vrati iz Mantove, to ne znamo, ali se zna da se u kolovozu taj bataljun nije vratio iz Italije.32

Važno je napomenuti da je Jelačić u druge dvije slavonske pukovnije (Novogradiška i Petrovaradinska) imao znatno slabiju potporu. 28 Do Ozore, 25. 29 Gavrilović, str. 167., 210. 30 Potrebica, str. 41. 31 Do Ozore, str. 19., 25. 32 Do Ozore, str. 31.



Graničar, 1848. - 49. godine u propisanoj odori (suvremena litografija),

Josip Matasović, Do Ozore, Zagreb, 1919., str. 53.

S P O M E N A R 9


Zastava 7. brodske pukovnije izrađena 1859. Bijela svila svilovez. F. Wojtech, 1858., vel. 128 x 160 cm, duž. koplja 355 cm. Zastava je pačetvorinasta oblika izrađena od bijele svile s bordurom u obliku crno-srebrno-crveno-zlatno plamtećih trokuta.

Zastavu je darovao crkveni odbor župe Vinkovci uz odobrenje Biskupskog ordina-rijata u Đakovu 1937. godine. Zastava je bila restaurirana u Beču i izlagana na izložbi Das zeitalter Kaiser Franz Josephs von der Revolution zur gründerzeit, Schoss Grafenegg 1984.

Avers: u sredini zastavnoga polja vezeni heraldički prikaz Austrijskog Carstva; okrunjeni crni dvoglavi orao s dinastičkim štitom na psima koji je obrubljen ordenima; po krilima orla okrunjeni grbovi austrijskih krunskih zemalja.

Revers: u sredini zastavnoga polja ikonografski prikaz Bogorodice Immaculatte. Koplje spiralno obojeno crno-srebrno-crveno-zlatno. Vršak koplja nije sačuvan.



Jelačić je s vojskom prešao Dravu 11. rujna 1848. Pratila ga je brod-ska druga brigada koja je brojila 8.790 graničara i 52 konja. Među njima je bio i 2. bataljun Brodske graničarske pukovnije (1.313 graničara) kojim je zapovijedao kapetan Bogunović.

Na području 7. brodske pukovnije sada su, kao vojnički potencijal, jedino ostali stariji vojnici koji su bili u statusu domobrana pa čak i umirov-ljenika. Kako je Jelačiću trebalo još vojnika, general barun Karlo Roth, kao brigadir Brodske pukovnije, morao je i njih unovačiti. Formirana su tri bataljuna Brodske pukovnije. Bili su to neuvježbani graničari, slabo oboru-žani, bez prave vojničke odore, kojima je opskrba hranom i drugim potrep-štinama bila neredovita i slaba. Krenuli su krajem kolovoza na put ostavivši minimalan broj vojnika na području pukovnije. (O putu ove Rothove briga-de bit će govora na drugom mjestu.)

Jedan od uzroka poraza Rothove vojne bila je i slaba uvježbanost vojnika koju je ban Jelačić pokušao poboljšati jer se prema naredbi bana, od 17. kolovoza, moralo obvezno praznicima održavati vojne vježbe kako bi do 23. kolovoza sve bilo spremno.33 Vremenski je to bio prekratko.

Porazom generala baruna Karla Rotha 7. listopada kod Ozore bio je oslabljen vojni položaj Jelačića.

Zarobljeni graničari su razoružani, dok su časnici zadržali svoje sab-lje.

Sad u Vinkovcima nastade bojazan da će Mađari pokušati iz Osijeka prodrijeti na teritorij Brodske pukovnije. To je pak primoralo Vinkovčane da na Vuku pošalju četiri satnije i dva topa. Stariji gimnazijalci pod vod-stvom gimnazijskoga profesora Vaničeka na desnoj su obali Vuke iskopali šančeve kako bi se u slučaju napada moglo lakše odbijati napade.34

U Vinkovcima su svu krivicu za poraz optuživali generala baruna Karla Rotha. Mađari su uhitili glavnoga zapovjednika generala Rotha i generala Nikolu Filipovića. Bilo im je suđeno. Na sudu su Rotha zbog nje-gove starosti pomilovali, ali su zato generala Filipovića osudili na smrt, no ipak su ih pustili na slobodu.

Čim su Rothove poražene satnije prešle Dunav ili Dravu i vratile se na područje svoje pukovnije, bile su opet unovačene jer Brodska pukovnija 33 Stojanović, str. 75.-76. 34 Do Ozore, str. 56.

S P O M E N A R 9


nije imala drugih vojnika. To je izazvalo Mađare da zaustave vraćanje za-robljenih.35

Središte Vinkovaca. Glavni trg je već dobio današnji oblik. Na njemu postoje sve vojnograničarske institucije koje su bitne za događaje 1848. godine.36

Kažnjavanju pojedinaca se nije moglo izbjeći. Zbog toga je 9. stude-noga 1848. oko 60 serežana iz Zagrebačke županije došlo u Vinkovce radi strijeljanja.37 Ne zna se jesu li izvršena strijeljanja.

Zbog slabe opremljenosti naših satnija poslano je oružje i streljivo u Vinkovce za satnije koje su trebale poći u Italiju. Satnijama iz Garčina i Vrpolja podijeljeno je oružje, ali satnije nisu otišle u Italiju nego su se vra-tile u Mađarsku.

Navodno je poručeno gradiščkim graničarima da se vrate kući.38

35 Do Ozore, str. 58.-59. 36 Damir Filipović, Prostorno-povijesni razvoj i arhitektura Vinkovaca u drugoj polovici

19. st. Hrvatski ban Josip Šokčević, Zbornik radova, Zagreb-Vinkovci, str. 473 37 Bogdanov, str. 134.-135. Bogdanov tvrdi da je došlo 6.000 serežana. Brojka je očita ti-

skarska pogreška, vjerojatno se radi o 60 vojnika.



RATOVANJE U ITALIJI

Habsburgovci su u 1848. godini bili u veoma teškoj situaciji zbog nemira i revolucije po Njemačkoj, revolucije u Beču, Mađarskoj, u Italiji, gdje se istodobno vodio i rat jer su Talijani htjeli osvojiti sjevernu Italiju. Austrija je zbog revolucije izgubila Milan (Lombardija) i Veneciju (22. ožujka 1848.).

Car Ferdinand poslao je u Italiju generala Radetzkoga kako bi vratio izgubljene pokrajine. U njegovoj vojsci naši su krajišnici bili najbrojniji. Pod njegovim zapovjedništvom izvojevana je pobjeda kod Custozze (25. srpnja 1848.) kojom je Austrija ponovno zavladala Lombardijom i Veneci-jom. Nemirno razdoblje nastavlja se u Italiji, ali Radetzky pobjedom kod Novarre (23. ožujka 1849.) napokon uspostavlja prijašnje stanje.

Opremanje naših graničara i njihovo slanje u Italiju materijalno je oslabilo hrvatsko-slavonsku Krajinu, tako da je opala kvaliteta opremljeno-sti i uvježbanosti ostalih vojnih obveznika, a istodobno je to dovelo do nedostatka oružja i streljiva.39

Radetzky je neobično cijenio Jelačića za kojega je 1935. godine izja-vio: Ja se od Jelačića najboljem nadam, jer nikada nisam imao takova čas-nika.40 Znajući to ban, našavši se u toj teškoj situaciji, poslao je Radetzkom Ivana Kukuljevića Sakcinskoga te ga zamolio i dobio od njega 200.000 fo-rinti i 7.000 pušaka.41

Najelitnije krajiške postrojbe već su bile u Italiji, gdje su pod Radetz-kym ratovale protiv Talijana. Pod komandom Radetzkog bilo je 35 grani-čarskih bataljuna, što je bilo više od polovice njegove vojske.42

Tamo je otišao 1. bataljun koji je sudjelovao u izvojevanim pobjeda-ma.

38 Bogdanov, str. 134.-135. 39 Do Ozore, str. 13. 40 Rudolf Horvat, str. V. 41 Do Ozore, str. 25. 42 Neustädter, str. 366.

S P O M E N A R 9


Za ilustraciju raspoloženja krajišnika na talijanskom bojištu rječito govori ponašanje zapovjednika Petrovaradinske pukovnije koja se vraćala kući iz Italije (prije 13. srpnja). Nju je dočekao u Brodu general, koji je prenio poruku Hrabovskog, zapovjednika Petrovaradinske tvrđave, da se odmah vrate u Italiju, ali pukovnija je to odbila.43

Zahvaljujući kaplaru Iliji Ivaciću, rodom iz Bošnjaka, koji je služio u tom prvom bataljunu, možemo pratiti ratni put ovoga bataljuna, ali i svih ostalih graničarskih bataljuna koji su ratovali u Italiji. Ivacić nam je pišući svoje religiozne uratke i pišući pisma kući dao ratni put prvoga brodskoga bataljuna. Istina, ne od početka, već od početka kolovoza 1848., kad su bili 12. kolovoza u Legnagnu, pa 4. listopada u Salicsetu (Modena), 9. listopada 1948. u Modeni, 5. svibnja 1849. u Aleksandriji na Sardiniji, zatim boravak u Wallencsi, pa Trevisu (Venecija), 4. prosinca 1849. u Travisu, 20. siječ-nja 1850. u Coneglianu, 2. rujna 1849. u Bellũnu. Ratni put toga prvoga brodskoga bataljuna završio je 1851. godine. Povratak je išao smjerom Gorica – Ljubljana – Vilach – Bečko Novo Mjesto – Beč – Tabor – Prag – Brno – Bratislava – Budimpešta – Mohač i Aljmaš.44

Zahvaljujući ovim podatcima vidi se kako je prva brodska bojna bila na ratnom pohodu četiri godine, ratujući i marširajući, istina, imala je pre-daha, ali nije se vraćala kući, što je bio ogroman fizički napor koji su grani-čari morali izdržati. Taj njihov martirij najrječitije govori koliko su naši graničari bili u težem položaju u odnosu na ostale stanovnike Monarhije.

Te ratne operacije imale su i svoje žrtve pa je već koncem kolovoza 1848. u Hrvatskoj bila dodatna mobilizacija zbog popune bataljuna. To je imalo negativne posljedice jer je time bila umanjena brojčanost budućih novaka koji k tomu nisu bili ni dobro uvježbani za ratovanje.

43 Do Ozore, str. 21. 44 Cvelferija i Drenovci u prošlosti, priredili Vinko Juzbašić i Ivan Karaula, Državni arhiv u

Vukovaru, Vukovar, 2019., str. 185.-186.



REVOLUCIJA U MAĐARSKOJ

Mađari su bili nezadovoljni svojim položajem u Habsburškoj Monar-hiji pa su se također i oni pobunili 1848. godine. Ideje Francuske revolucije i Napoleonova vladavina bile su napredak koji europski monarsi nisu uspijevali zaustaviti. Vladari su nerado prihvaćali društvene promjene, ali materijalno ojačanu srednju klasu bilo je racionalnije smiriti ustupcima.

Habsburška Monarhija najsporije je popuštala. Istina, 1848. ukinuti su feudalni odnosi, odnosno kmetovi su dobili slobodu i oslobođeni su tlake, ali Austrija nije htjela dati veću neovisnost nenjemačkim narodima.

Kod Mađara je bio problem u tome što ono što su tražili od Austrije, nisu htjeli priznati i drugima.

Mađari su na svojem saboru (10. studenoga 1847.) tražili da se od-nosi između Hrvatske i Mađarske „ponovno urede“, što je moglo jedino značiti da se preurede na štetu Hrvatske. Tražili su zatim da Hrvatski sabor postane ovisan o Ugarskom saboru, da se Slavonija odijeli od Hrvatske i pripoji Mađarskoj. Vođa Mađara Lajoš Košut izjavio je: „Ja ne poznam hrvatskog naroda“. Nešto kasnije njegova izjava bila je: “Gdje je Hrvatska? Ne mogu je naći na karti.“ Takav stav morao je naravno izazvati reakciju cjelokupne hrvatske javnosti. Negiranje tih naroda značilo je da Mađari žele u potpunosti ostvariti asimilaciju.45

Ilirski pokret tridesetih godina 19. st. bio je nezaustavljiv proces bu-đenja hrvatske nacionalne svijesti. Sad, osim hrvatskoga plemstva, u poli-tičkim borbama za očuvanje hrvatske samosvojnosti nastupaju predstavnici hrvatskog građanstva i inteligencije. Kako se u zbivanjima 1948. rješavalo i pitanje niza gospodarskih odnosa, to je seljaštvo (kmetstvo je ukinuto), ali i graničari stali na stranu hrvatskoga plemstva, građanstva i inteligencije. Time je Jelačić imao uza se najveći dio stanovništva Hrvatske.

45 L. V. Südland, Južnoslavensko pitanje, MH, Zagreb, 1943., str. 226. i 249.

S P O M E N A R 9


HRVATI I JELAČIĆ U RATU S MAĐARIMA

Jelačić prelazi Dravu 11. rujna i nastavlja prodor prema Budimpešti koji je bio uspješan. Njegova vojska imala je 40.000 vojnika.

Već u tim prvim pokretima pokazalo se da dobrovoljački odredi nisu bili dovoljno sposobni za manevarske pokrete.

U bitkama kod Pakozda i Velencze (29. rujna 1848.) kapetan-časnik Bogunović istaknuo se svojom hrabrošću. Jelačić je uočio da mu 12.000 dobrovoljaca čine više problema nego što koristite te ih je pod zapovjedni-štvom generala Todorovića uputio natrag u Hrvatsku. Dobrovoljci su bili slabo naoružani, loše opremljeni, nedovoljno uvježbani i nedisciplinirani.

Neustädter, koji je pratio Jelačića, kasnije je zabilježio da su te do-brovoljačke jedinice više odgovarale gerilskom ratovanju.46

Bataljuni Novogradiške i Brodske pukovnije činili su desno krilo Je-lačićeve vojske. Bile su to jedinice generala Karla Rotha. Tri bataljuna, i još k tomu brojni dobrovoljci – rezervisti, činili su Rothov zbor zajedno s tri bataljuna iz Gradiške.47 Brodski pukovnijski 4. i 5. bataljun sastojao se od starijih graničara, neki su već imali status domobrana (stariji od 50 godi-na).48

46 Josip Horvat, str. 135.-136. 47 Ivan Ćosić Bukvin, Cvelferija 1848./49. (Dokumenti), Udruga povjesničara i baštinika

zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema – Slavonski Brod, Vrbanja, 210, str. 44.-45.

48 Do Ozore, str. 26.



ROTHOVA VOJNA I PORAZ KOD OZORE

Poslavši dobrovoljačke odrede u Hrvatsku, vojni položaj Jelačića još je više otežao nakon neuspjeha graničara 7. brodske pukovnije koje je vo-dio general Karlo Roth, koji se nisu uspjeli pridružiti Jelačićevoj glavnini, već su kapitulirali kod Stolnog Biograda (Székesfehérvára).

General Karlo Roth kao brigadir zapovijedao je s 3 brodska i 3 gra-diška bataljuna koji su trebali biti desno krilo Jelačićevu prvom vojnom zboru.

Već prije, 31. kolovoza, odmarširala je zadnja divizija 3. bataljuna. Zapovjednik tog bataljuna bio je kapetan Alojz Has. Taj bataljun bio je vojnički spreman kao i ostatak 4. bataljuna kojim je zapovijedao kapetan Georg von Agić, a petim bataljunom zapovijedao je poručnik Dimitrija Sklizović.49 Četvrti i peti bataljun bio je sastavljen od domobrana, odnosno od starijih vojnika.

Svi su krenuli, zajedno s gradiškim bataljunima, prema Osijeku. Bilo je tu oko 7.000 graničara. U Boboti ih je dočekao kurir iz osječke Tvrđe ko-ji ih je upozorio da ne mogu doći u Osijek jer oni podržavaju Hrabovskoga.

Zato je peti bataljun, koji se formirao u Vrpolju i Mikanovcima, kre-nuo 13. rujna za Đakovo i produžio do Gorjana kolima. Pošli su 14. rujna u Našice i 15. rujna stigli su u Orahovicu gdje ih je inspicirao general Roth.50 Od Đakova njima je zapovijedao kap. lietnant Dimitrija Sklizović.

Naši graničari bili su toliko „dobro“ opremljeni da nisu imali ni voj-ne zastave, već su se morali poslužiti starom zastavom koja se čuvala u vinkovačkoj crkvi. Topnički odred nije imao ni dovoljno konja. Trebala su četiri konja i troja kola. Situaciju oko vojne opreme spasili su donekle obrt-nici: kožar Johan Albrecht i trgovac Pero Georgević te srebrnar Anton Bell. Oni su još osigurali novac: kožar Johan Albrecht dao je 100 fl. i dao je no-vac za opremanje jednog konjanika, dok je Adolf Albrecht darovao kožne

49 Ivan Ćosić Bukvin, Cvelferija 1848./49. (Dokumenti), Udruga povjesničara i baštinika


50 Do Ozore, 38.

S P O M E N A R 9


Prijelaz preko Drave kod V

araždina, 11. rujna 1848. Kolorirana litografija, Franz Zadler, B

eč, 1850., iz serije K

riegsmom

ente aus dem ungarischen Feldzuge



Hrv

atsk

a vo

jska

pre

lazi

pre

ko M

ure,

14.

rujn

a 18

48.

S P O M E N A R 9


robe za nabojnjače (60 forinti). Svaka od 12 satnija morala je dati po dva konja za topove.

Rothova brigada zaobišla je Osijek i krenula u Viroviticu i nastavila dalje prema Kaniži gdje se trebala sjediniti s Jelačićevom glavninom negdje oko Stolnog Biograda (Székesfehérvára).51

Odlaskom bataljuna, vojnički gledano, područje cijele pukovnije na-šlo se u strateški teškoj situaciji budući da su u osječkoj Tvrđi neprijateljski raspoloženi, a na području Brodske pukovnije je ostalo malo vojno sposob-nih. No, kad se 2. rujna u Vinkovcima pojavio general major (GM) Schne-ckel von Trebersburg, zapovjednik brodske tvrđave, situacija se znatno popravila jer je on došao izjaviti da se i brodska tvrđa pridružuje Jelačiću. Tom izjavom stišali su se strahovi o mađarskim upadima.

Očito da je ban zaključio kako general Karlo Roth nije dovoljno spo-soban zapovijedati brigadom pa mu je stoga uputio generala i brigadira Nikolu Filipovića kao ispomoć. Filipović je odmah uočio da graničari nisu baš odjeveni u potpunosti. „Poderani, masni i otrcani klobuci, iznošene šu-bare, omanuti gunjci, nešto gaća bez pantalona, slabi opanci.“52 Opskrba je bila neredovita i loša, što je utjecalo na raspoloženje; premalo je časnika i podčasnika, a naoružanje je bilo neodgovarajuće i zastarjelo.

U 4. i 5. bataljunu graničari su bili oboružani kremenjačama, ptičari-cama, lovačkim puškama. Nije bilo uvježbavanja u gađanju. Bila je velika neujednačenost u vrstama ranaca, tako da je to utjecalo na kvalitetu održa-vanja zaliha, rublja i streljiva. Čak je dio 5. bataljuna morao posuditi od gradiških graničara puške. „Ovakova četa mogla je jedino u svezi s kako-vom urednom vojskom poslužiti u defenzivne svrhe.“53

Napokon je 19. rujna započeo prelazak Rothovih jedinica preko Dra-ve koji je trajao tri dana zbog malog broja splavi. Nakon dopuštenja uđe brigada u Pečuh 24. rujna. Zadnju banovu zapovijed dobio je Roth 27. ruj-na.54 Zapovijed je naređivala da se ova brigada ima sastati s Jelačićevom glavninom negdje oko Stolnog Biograda (Székesfehérvára).

51 Do Ozore, 35., 39. 52 Do Ozore, str. 36. 53 Do Ozore, str. 38 54 Do Ozore, str. 42.



Na putu – maršu vojska generala baruna Karla Rotha došla je do Ozore. Ovdje je došlo do sukoba, ali zbog nesposobnosti generala Rotha Mađari su uspjeli s 3.000 ljudi, 200 husara i 8 topova opkoliti i prisiliti na predaju Rothove graničare 7. listopada 1848., iako je naših graničara bilo: dvostruko više pješaka i 4 topa više.55 General Roth predao se kod Ozore s oko 7.000 graničara 15. listopada.56

Matasovićev opis generala baruna Karla Rotha, brigadira, vrlo je ne-gativan. „...Najdanput se rodi potreba za uzmicanjem, a da borbe nije bilo, i makar je jakost neprijateljeva bila sasvim nepoznata. Ali Rothovoj naravi i neprijaše drugo no omiljelo kunktatorstvo i neko vječito cjenkanje i poga-đanje... Očito smatraše čitav građanski rat prenagljenim... Možda bi se s Magjarom dalo pogađati? Ta sam Roth je ugarski Švabo...“57

Roth je sklopio osamnaestosatno primirje koje se pretvorilo u preda-ju iako su graničari bili još ratno raspoloženi. Bili su razoružani dok su čas-nicima ostavili sablje. Nakon nekoliko dana vrate se razoružani graničari u svoju pukovniju. Atmosfera je bila toliko pesimistička da se u Brodskoj pu-kovniji očekivao napad Mađara, ali o tome na drugom mjestu.

Ostavši bez Rothovih vojnika, još uvijek su glavninu Jelačićeve voj-ske činili graničari.

Jelačićev prodor prema Budimpešti bio je uspješan (28. listopada 1848.).

Zbog pogoršanja stanja kod Beča, Jelačić je morao ostaviti Budim i krenuti s vojskom na Beč.58 Nakon smirivanja situacije u Beču, glavnoza-povijedajući knez Windischgräz naredio je pokret prema Budimu (9./10. prosinca 1848.).

Pod Budimom je bilo oko 40.000 hrvatskih vojnika koji nisu imali vojnu opremu za napad, ali uz svestranu pomoć cijele Hrvatske uspjelo se za 6 tjedana potpunoma opremiti tu vojsku.59

Daljnje ratovanje u Mađarskoj Windischgräz, kao glavnozapovijeda-jući, organizirao je tako da je formirao tri vojna zbora (Armmee-Corps). 55 Do Ozore, str. 45., 50., 53. i 55. 56 Stojanović, str. 76. 57 Do Ozore, str. 47. 58 Josip Horvat, str. 136.-137. 59 Rudolf Horvat, str. 2.

S P O M E N A R 9


Predgrađe Landstrasse u Beču, 28. listopada 1848.

1. Antun Jelačić, četnik, 2. ban Jelačić


HRVATSKI SOKOL VINKOVCI 31 B

itka

kod

Parn

dorf

a, 1

6. p

rosi

nca

1848

. 1.

Nik

ola

Filip

ović

, čet

nik,

2. A

ntun

Jelačić,

čet

nik,

3. B

an J

elač

ić

S P O M E N A R 9


Jelačić je zapovijedao prvim vojnim zborom koji je imao protiv sebe dvostruko više neprijateljskih vojnika.60 On je vodio svoj prvi vojni zbor uz desnu obalu Dunava prema Budimu.

Opet je bio prvi čije su vojne jedinice ušle u Mađarsku. Mađarska se vojska, osjećajući se ugroženom, povlači. Bitke kod Parndorfa i Neudorfa bile su uspješne za Jelačića (16. prosinca 1848.), kao i dva dana kasnije, 18. prosinca 1848. kod grada Wieselburga.61 Za Jelačićevu pobjedu kod Bábol-ne (28. prosinca 1848.) smatra se da je bila najsurovija u cijelom tom rato-vanju. Slijedila je pobjeda kod Moóra pa kod Tetényja.62

Jelačićev prvi vojni zbor tijekom druge polovice 1848. služio je kao vojna potpora drugima, zato su on i njegovi časnici bili nezadovoljni što im Windischgräz nije dopuštao da krenu protiv Mađara.63

Ali kad je Košut u jesen 1848. naredio da Mađari krenu na jug, preko Drave, i kad je mađarski Mavro Perczel provalio u Hrvatsku i okupirao (17. listopada) Međimurje, Jelačić je krenuo s našima i 30. prosinca kod Moóra hametice ga porazio.64 Time je Međimurje bilo spašeno.

Ovim pobjedama Bečki dvor je zaključio da je dovoljno ojačao svoje pozicije te je 4. ožujka 1849. donio Oktroirani ustav koji je bio veliko razo-čaranje, ali su Hrvati nastavili ratovati jer su se još osjećali ugroženima od Mađara.

Windischgräz je napokon vratio sve graničarske bataljune pod Jelači-ćevu komandu, što se jedino može protumačiti činjenicom da su ti bataljuni bili vojno dobro izvježbani i da su to bili hrabri vojnici koje su svi zapo-vjednici nastojali dobiti kako bi si osigurali vojne uspjehe. Ujedno je preba-civanje naših graničarskih bataljuna trebalo oslabiti Jelačićevu vojnu snagu i utjecaj.

Novim napadom Mađara na Budim došlo je do žestokih okršaja u kojima je stradalo mnogo naših krajišnika, neslavonaca, čak njih 320.65

60 Rudolf Horvat, str. 5. 61 Rudolf Horvat, str. 32. i 33. 62 Rudolf Horvat, str. 46., 58. i 73. 63 Rudolf Horvat, str. 171.-173. 64 Rudolf Horvat, str. 299. 65 Rudolf Horvat, str. 343.



Opet su Hrvati izvukli „kraći“ kraj jer je u obranu Budima poslano najviše hrvatskih vojnika.66

Vraćanje graničarskih bataljuna Jelačiću bio je izgleda Windischgrä-zov pokušaj da ojača svoj zapovjednički položaj kad je osjetio da će doći do njegovog smjenjivanja. Zbog njegovog mlakoga komandiranja bude smijenjen Windischgräz, a zapovjedništvo je trebao preuzeti barun FZM Welden. Koliki je ugled uživao Jelačić vidi se i po tome što je on preuzeo zapovijedanje do Windischgräzove primopredaje vojnih ovlasti. Ujedno, Jelačić je dobio čast feldzeugmeistera (12. travnja 1849.).

Još prije, banova je namjera bila da prodre do Osijeka i da nastavi marš do Tise i Segedina, ali mu Windischgräz to nije odobrio. Novi zapo-vjednik Welden mu to odobri i ban s 12.000 naših graničara 19. travnja 1849. polazi za Osijek s ciljem da operativno djeluje niz Dravu i Dunav.67 Jelačić je do Osijeka stigao 26. travnja i time je učvrstio desni bok i otklo-nio opasnost od mađarskoga prodora u Bačku i Srijem.68 Prema Bogdano-vu, Mađari su ipak tijekom travnja 1849. ponovno zaposjeli Bačku i Ba-nat.69

Bana su u osječkoj Tvrđi dočekale dvije divizije 5. brodskoga bata-ljuna, a 2. brodski bataljun krenuo je također po naredbi bana u Osijek. Posljednja divizija 5. bataljuna dobila je također naredbu 3. svibnja da se priključi banu.

Usporedno s tim naredbama, ban Jelačić izdaje naredbu za regruta-ciju očekujući da će građanska Hrvatska i Slavonija dati novih 3.000 vojni-ka. Sve je to bila priprava za pokretanje novog marša protiv Mađara i za oslobađanje Bačke. Pojavila se velika opasnost za početak vojne akcije. Bila je to pojava kolere početkom svibnja 1849.

Odlazeći iz Osijeka 22. svibnja Jelačić je ostavio svojega prijatelja generala Neustädtera u Osijeku da mu štiti zaleđe. Dan ranije Mađari su zauzeli Budim i odmah su se u Baranji pojavili mađarski ustanici, ali je Neustädter odlučnom intervencijom ugušio tu pobunu.70

66 Rudolf Horvat, str. 345. 67 Rudolf Horvat, str. 334. 68 Rudolf Horvat, str. 355. 69 Bogdanov, str. 215. Datumski ovaj podatak je neuvjerljiv. 70 Rudolf Horvat, str. 360.-362.

S P O M E N A R 9


Bitka kod W

iesslburga, 18. prosinca 1848. 1. A

ntun Jelačić, četnik, 2. Ban Jelačić


HRVATSKI SOKOL VINKOVCI 35 B

itka

kod

Heg

yesa

, 14.

srp

nja

1849

. Ban

Jel

ačić

izda

je č

eti p

učko

g us

tank

a za

povi

jedi

. 1.

Ban

Jel

ačić

S P O M E N A R 9


Ban je sada imao 15.000 vojnika i 69 topova.71 Pred polazak na marš Jelačić je objavio svoj proglas u kojem je naja-

vio novo ratovanje, zahvalio se svojim vojnicima na hrabrosti i junaštvu. Između ostaloga, Jelačić navodi: Vi ste oni isti, koji ste toliko puta nepri-jatelju pokazali junačtvo Vaše, da se već naučio štovati vas. Vi ste oni isti, koji ste ga vidjeli bježati kod Švehata, Parendorfa, Mošonja i Altenburga, kod Gjura i Mora, kod Mediaša i Stolzenburga, te kod sv. Tomaša, Panče-va, Vršca i Melence.72

Jelačić je 22. svibnja došao u Vukovar koji je sad bio u rukama narodnjaka. Tu je izdao sve potrebne zapovijedi kako bi se uspješno branila Slavonija i Srijem od Vukovara do Petrovaradina.

Odatle je Jelačić krenuo u Rumu, nastavio do Zemuna i produžio do Slankamena, gdje je prešao u Bačku. Prije toga imao je susret i dogovor s patrijarhom Rajačićem.73

Brodski bataljun, kao sastavni dio brigade pukovnika Halavanje, su-djelovao je u uspješnom osvajanju Petrovaradina 4. lipnja 1849.74

Mađari su kod Vilova, Vezirca i Titela napali srpske vojne snage kojima su u pomoć došli lički krajišnici. Jelačić je 7. lipnja kod Kača opet izvojevao pobjedu.

Jelačić je 12. na 13. lipnja napao Novi Sad, uspio je ući u grad, ali su Mađari protunapadom iz Petrovaradina uspjeli istisnuti Jelačićeve snage iz Novoga Sada. Nešto kasnije Srbi su ušli u Novi Sad. Sad je Jelačić odlučio napasti Petrovaradinsku tvrđavu. Bila je opkoljena sa svih strana. Kako se dio mađarske vojske povukao, Jelačić ih je slijedio i na kraju je došlo do bitke kod Szent Tomaša (18. lipnja) koja je trajala 6 sati i u kojoj su konač-nu pobjedu izborila četiri graničarska bataljuna. Pobjedom kod Szent To-maša Jelačić je oslobodio cijelu Bačku „do Franjinoga prokopa na sjeveru“. Ratna sreća se okrenula kad su Mađari poslali na Jelačića veće vojne snage i kad je došlo do izdaje Jelačićevih napadačkih planova i stoga se morao s

71 Rudolf Horvat, str. 308. 72 Rudolf Horvat, str. 385. 73 Rudolf Horvat, str. 387. 74 Do Ozore, 26.



vojskom povući do Jarka (Rimskih šančeva).75 Poražen kod Hegyesa, Jela-čić je bio prinuđen da se povuče preko Dunava.

Svoje zapovjedništvo postavi u Rumi. Petrovaradin je opet bio opko-ljen. Tek je 31. srpnja krenuo u ofenzivu kad je kod Slankamena prešao Dunav. Budući da su se Mađari više koncentrirali uz Tisu, Jelačić je uspio osloboditi Bačku.76

Dobivši naredbu Jelačić je krenuo sa svojim jedinicama iz južnoga Banata k Temišvaru, gdje se 15. kolovoza sjedinio sa Haynauom.77 Tu je sa svojim četama dočekao mađarsku predaju.

ZBIVANJA U SRIJEMSKOJ ŽUPANIJI - VUKOVARU

Vukovar je još iz srednjega vijeka bio upravno sjedište županije. Zahtjev Mađara da bi sve županije morale slati svoje predstavnike u mađar-ski sabor, nije samo pokušaj uspostave mađarske prerogative, nego, s obzi-rom na njegov zemljopisni položaj, Vukovar je trebao poslužiti kao baza odakle se mogao širiti utjecaj dalje, osobito na područje Granice. Kako u Vukovaru nije bilo baš Mađara, oslonac su tražili u županijskim činovnici-ma, činovnicima na feudalnim posjedima, u vojsci među časnicima - Ni-jemcima i mađaronima. Naspram njih, Srbi su nastojali svim silama ostva-riti svoje zahtjeve o samostalnosti Vojvodine uključujući i Srijem. Hrvati pak, oni u Vukovaru, ali i oni na selima, vidjeli su u tome opasnost te su bili uz Jelačića. Tako složena situacija bit će uzrokom burnih preokreta, ali i opasnosti za graničarske Vinkovce, s obzirom da su u neposrednoj blizini.

Nakon što su Mađari podigli revoluciju, Srbi su pokušali kod njih postići da im dopuste formirati samostalnu Vojvodinu. U tim trenutcima Srbima nije bio potreban savez s Hrvatima, no, kad je mađarska skupština to odbila, Srbi su krenuli u rat protiv Mađara i tad su im trebali Hrvati. Isto tako, i Hrvatima su trebali Srbi da bi u savezu s njima lakše pobijedili Mađare. 75 Bogdanov, str. 232. 76 Rudolf Horvat, str. 391.-408. 77 Rudolf Horvat, str. 420.

S P O M E N A R 9


Istodobno je postojao veliki antagonizam između stavova Srba i Hrvata, jer Hrvati se nisu htjeli odreći Srijema. Činjenica da je objema stranama bio glavni problem protivljenje Mađara, to su Hrvati i Srbi ipak morali surađivati kako bi postigli svoj konačni cilj.

Pred 1848. o međunacionalnim pravima rasprava se vodila na župa-nijskim skupštinama Srijemske županije, poglavito kroz raspravu o upotre-bi narodnoga jezika i nacionalna prava.

Ukidanje kmetstva u ožujku 1848. u Srijemu, većinom kod Srba, shvaćeno je kao ukidanje svih dotadanjih obveza. Ujedno, formiranje Voj-vodine kao samostalnoga tijela u selima sa srpskim stanovništvom otvorilo je pitanje kamo ona pripadaju. Sela Srijemske županije: Trpinja, Bršadin, Bobota, Pačetin, Marinci, Ostrovo, Gaboš, Markušica i Vera te sela Dalj, Borovo i Belo Brdo iz Virovitičke županije početkom rujna postavljaju pitanje kamo oni pripadaju. Glavni odbor, kao glavno tijelo koje predstavlja Srbe, odgovorilo je da pripadaju Vojvodini. Osnivanje odbora i pododbora bio je u pravilu početak izdvajanja i zato je Brodska pukovnija to zapriječi-la na svome području Srijema.78

U Vukovaru su mađaroni bili u većini, u Šidu i Rumi većinu su imali narodnjaci, a Ilok je naginjao Vukovaru. To političko raspoloženje se mijenjalo kako se mijenjao odnos vojnih snaga.

Velika skupština u Vukovaru trebala je započeti 6. ožujka 1848. Za nju se spremala velika akcija. Pristalice Mađara spremale su se preuzeti vodstvo županije. Srbi su pak također htjeli preuzeti vodstvo. Kako bi se iz-bjeglo bilo kakvo nedemokratsko nasilje, major grof Schffgotsch, koji je sa svojom jedinicom bio „u vukovarskoj posadi“, na to je upozorio generala Hrabovskog u Petrovaradinu. Ovaj pak zamoli pukovnika Neustädtera da iz Vinkovaca urgira. No, i Jelačić je bio informiran pa i on isto to naređuje Neustädteru. Husar iz Vukovara 5. svibnja oko 17 sati dojahao je u Vinkov-ce i Neustädteru donio poruku kako pukovnik grof Castiglione sa svojim husarima neće moći izdržati pritisak naoružane „svjetine“ te moli pomoć. Neustädter bubnjarom podigne uzbunu i za sat vremena bio je spreman dru-gi bataljun pod vodstvom majora baruna Tkalčevića te divizion trećega ba-taljuna pod vodstvom kapetana Alojza Haasa s dva topa. Dolazak graničara s oduševljenjem su dočekali Srbi jer su znali da se sada mađaroni neće usu- 78 Gavrilović, str. 206.



diti pokušati preuzeti vlast. Na njihovo oduševljenje i traženje Neustädter je održao govor i pozvao ih da iznesu sve svoje žalbe i tužbe. Napokon je podžupan Zsitvay morao pročitati Jelačićeve proglase, pogotovo što se dio rodbine krajišnika poslanih u Vukovar samoinicijativno naoružao i došao u Vukovar da pomogne svojima ako ustreba.79

Bilo je nemira po selima, u Jarmini, Tordincima, Marincima, Nuštru, Trpinji, Markušici, Gabošu, Boboti, Klisi, Palači, Veri, Banovcima, Starom i Novom Vukovaru, Novaku, Šarengradu.80

Od travnja i u svibnju zaoštrili su se odnosi između Mađara i Srba. Srpski formirani logor u Šidu ugrožavao je Mađare u Vukovaru i nije im dopuštao bilo kakvu akciju, a ujedno je trebao biti i veza s Brodskom pu-kovnijom koja nije bila raspoložena za suradnju sa Srbima.81

U svibnju 1848. okupi se velik broj Mađara i njihovih pristalica u Vukovaru s ciljem da preuzmu vlast u Srijemskoj županiji. Kako bi onemo-gućio to preuzimanje vlasti, zapovjednik Brodske pukovnije general Karlo Roth pozove deset pješačkih satnija i satniju topništva u Vinkovce, među njima i 10. drenovačku. Osam satnija i topništvo povede u Vukovar, na što Srijemci dočekaju graničare i pridruže im se. Mađari i njihove pristalice bili su prinuđeni povući se pa je županija ostala u vlasti Jelačićevih pristalica.82

Pukovnija je tada zaposjela kordon između Vukovara i Iloka. Taj je potez bio konstruktivan i dopunjen je odlukom pukovnije da ne primi pod svoju komandu katolike iz Jamene i Morovića, iz Petrovaradinske pukovni-je, jer je u tim selima bilo Srba pa je trebalo stišavati sukobe između njih i katolika.83

Zauzimanje položaja na obali Dunava imalo je cilj da se onemogući prodor Mađara iz Bačke. Bila je to jedna od protumjera prema mađaronima koji su u Vukovaru podržavali zapovjednika tvrđave Petrovaradin, generala Hrabovskoga.

79 Neustädter, str. 338.-342.; Gavrilović, 129. 80 Gavrilović, str. 109., 111. 81 Gavrilović, str. 209.-210. 82 Stojanović, str. XXXIX. 83 Ivan Ćosić Bukvin, Cvelferija 1848./49. (Dokumenti), Udruga povjesničara i baštinika


S P O M E N A R 9


Da bi se stalo na kraj nemirima, županijska je skupština 30. svibnja smijenila podžupana Zsitvaya.84

Jelačić je bio upoznat sa situacijom i pokušao je pismom utjecati na smirivanje odnosa između Hrvata i Srba.85

Ljeto i jesen 1848. godine obilježeni su nepovoljnim odnosima izme-đu srpskoga pokreta i katolika u Srijemu.86

Naoružani Srbi, koji su se skupili u Sotinu 15. i 16. srpnja, imali su namjeru upasti u Vukovar. Neki Vukovarci sklonili su se u franjevački sa-mostan, a dio njih je otplovio preko Dunava u Adu. Dio oboružanih Vuko-varaca planirao je dočekati Srbe.87

Zbog tih nemira Jelačić je došao u Vinkovce 16. srpnja 1848. gdje je primio predstavnike hrvatskih seljaka iz Berka, Srijemskih Čakovaca, Svi-njarevaca i Tompojevaca koji su se požalili na brojne Srbe koji su prešli Savu i koji traže da Srijem postane srpski.

Nakon odlaska Jelačića iz Srijema (17. srpnja) opet su započela poli-tička previranja. Rajačić u pismu Jelačiću tvrdi kako štab Brodske pukov-nije podupire mađarone u Srijemu i navodi dalje argumente koji to ustvari negiraju. Da bi dokazao svoju iskrenost, Jelačić je iz Brodske pukovnije poslao dio 3. satnije koja je imala sjedište u Garčinu, dok su graničari bili iz Topolja. Oni su trebali pomoći vojnom logoru u Majdanu. Zašto su se gra-ničari iz Topolja pobunili, nema podataka. Njihov nemir „smirili su“ mo-bilizirani stanovnici Iriga i okolnih sela.88

Ban je 18. srpnja 1848. došao u Vukovar, smirio suprotstavljene na-rodnjake i Srbe te mađarone i produžio za Mitrovicu (19. srpnja).89 Prolaze-ći kroz Orolik dočekala ga je delegacija Srijemske županije, predstavnici Hrvata graničara iz Srijema, koji su se žalili na otimanja i nasilje. U Mitro-vici su Srbi dočekali bana s podozrenjem, a Hrvati su ga pozdravili očeku-

84 Gavrilović, str. 138. 85 Josip Matasović, Jelačićiana iz Vukovara, Narodne starine, separat, Zagreb, 1933., str. 3. 86 Gavrilović, str. 200. 87 Gavrilović, str. 173. Bilješka 39. 88 Gavrilović, str. 184.-185. 89 Filip Potrebica, Ban Josip Jelačić i narodni pokret tijekom ljeta 1848., Znanstveni skup

Hrvatska 1848.-1849., Zagreb, 2001., str. 177.; Gavrilović, str. 167.



jući da će ih spasiti od anarhije.90 Nemiri su izbijali i dalje, ali su graničari uspjeli smirivati situaciju.

Ban je produžio do Petrovaradina, ali se general Hrabovski, koji je prema mađarskoj naredbi bio nadređen Jelačiću, nije usudio uhititi ga, što jasno pokazuje koliko je Jelačić već tada imao jaku pozadinu.91

Istoga dana, dok je Jelačić bio u Vinkovcima, general baron Karl Roth javio je Hrabovskom o nasilju u Negoslavcima, Svinjarevcima, Pe-trovcima, Berku i pustari Grabovo te da uznemireni Srbi namjeravaju napa-sti Brodsku pukovniju i da će zbog toga u Vinkovcima osnovati nacionalnu gardu, a po satnijama će pojačati budnost, odnosno staviti ih u borbenu pri-pravnost (naoružati). Također javlja da su se dijelovi katoličke 9., 10. i 12. satnije Petrovaradinske pukovnije priključili Brodskoj pukovniji. Također javlja kako u Vinkovce bježe satnici iz Petrovaradinske pukovnije.

U svemu tome ugledni Vukovarci i grof Eltz traže od Rotha da poša-lje vojsku u grad jer prijeti kavga među Šokci i Vlasi.92

Nastali nemiri u Srijemu doveli su do toga, da kad se zapovjednik drugoga bataljuna Petrovaradinske pukovnije vratio iz Srbije i došao u Vin-kovce 21. srpnja, ondje je zatekao većinu oficira iz svoje regimente, koji su pobjegli iz Srijema i zatražili zaštitu mađarofilski nastrojene Brodske regi-mente.93 Prema povijesnim izvorima i povijesnoj literaturi ovaj zaključak da je Brodska regimenta/pukovnija mađarofilski nastojena ne stoji jer je za-povjednik Brodske regimente Neustädter u to vrijeme već naveliko podrža-vao Jelačića, ali to nije iskazivao javno.

Hrabovski je, kako bi ojačao promađarske snage, poslao iz Vukovara 3 eskadrona dragona nadvojvode Johana i divizion Zaninijeve pukovnije u Osijek.94 Time su bile oslabljene pozicije narodnjaka u Vukovaru.

Upravo zbog ovakve krizne situacije Jelačić je i došao u Vinkovce 16. srpnja, kako bi smirio situaciju. Srpski zahtjevi za izdvajanjem u Voj-vodinu bili su i u Jameni (Petrovaradinska pukovnija), zbog čega su tri brodske satnije bile postavljene prema Jameni.

90 Gavrilović, str. 167.-168. 91 Do Ozore, str. 19., 25. 92 Gavrilović, str. 173. 93 Gavrilović, str. 159. 94 Gavrilović, Srem, str. 194.

S P O M E N A R 9


U Vukovaru je došlo do sukoba između Hrvata i Srba (Vlaha) 15. srpnja 1848. Tad je krenulo 700 Srba iz donjega Srijema prema Vukovaru, usput plijeneći sve što stignu.95 Radi smirivanja situacije u srpnju 1848. iz Vinkovaca su došli graničari. Tada je iz županijskoga zatvora pobjeglo oko 50 zatvorenika, većinom pristalica Mađara, ali su graničari uz pomoć gra-đana većinu njih pohvatali.96

Županijska skupština, u kojoj su mađaroni imali prevlast, održana je (14.-15. kolovoza 1848.) na poziv mađarske vlade i generala Hrabovskoga. Ona je svrgnula Jelačića, izabrala svoje podžupane, ukinula prijeki sud i prihvatila da njezini zastupnici idu u mađarski sabor. No, Srbi na to pošalju svoje satnije pod vodstvom Joksima Novića u Vukovar, što je primoralo podžupana Zsitvaya da pošalje u Tvrđu (Osijek) generalu Joviću zahtjev za vojnu pomoć, no ovaj to odbije, čak nije dopustio da dođe nacionalna garda u Vukovar i sad nije bilo druge nego zatražiti pomoć od pukovnika Neu-städtera, ali to ovaj odlučno odbija. Tad je Tovarnik potpuno prešao na stranu Mađara pa je oko 3.000 srpskih seljaka iz okolice Šida krenulo na Tovarnik (20. kolovoza) i vratilo ga pod vlast narodnjaka.97 To isto učinili su i graničari iz Vinkovaca koji su došli u Vukovar (kolovoz 1848.) i uspo-stavili prevlast narodnjaka nad mađaronima.98

Kad je krajem kolovoza (24.) ponovno zaprijetila opasnost od mađar-skoga prodora preko Dunava u Srijem, Srbi su čuvali granicu od Iloka do Opatovca, a Brodska pukovnija od Sotina do Vukovara.99

U rujnu su se uskladili interesi vojvođanskih Srba i Hrvata s Jelači-ćem na čelu te Bečkoga dvora. Zato je Srijemska županija dala izjavu da se podčinjava vojvođanskoj upravi i time je uspostavljena suradnja.100 No, podozrenja jednih prema drugima i dalje su postojala.101

95 Ivan Balta, Slavonija i Srijem 1848. i 1849. godine. Hrvatsko-mađarski odnosi, (dalje

samo: Balta), Vinkovci, 2000., str. 46. 96 Gavrilović, str. 250., bilješka 106. 97 Gavrilović, str. 188., 189., 191. 98 Jasminka Najcer Sabljak – Đorđe Bošković, Likovna i rukopisna ostavština Ladislava

grofa Pejačevića iz Retfale i Rume, Scrinia Slavonica br. 18 (2018.), Sl. Brod, 2018., str. 144.

99 Gavrilović, str. 214. 100 Gavrilović, str. 229. 101 Gavrilović, str. 195., 196., 228.



Srpsko stanovništvo u Srijemskoj županiji nije bilo time zadovoljeno jer se nije ništa promijenilo u upravi Županije.102 Je li to bio uzrok pobune seljaka u Gabošu, Ostrovu i Marincima koji su opljačkali veleposjed Khue-na i Kotulinskog (veleposjed u Gabošu)?103

U takvoj situaciji, kad se svaki trenutak smjenjuju na upravnim pozi-cijama čas mađaroni, čas narodnjaci, a Srbi su čas samostalni, čas udruženi s narodnjacima, bilo je teško pravilno se postaviti i tako se osigurati. To se najbolje ocrtava u liku vukovarskoga grofa Huge Eltza. U početku je Hugo Eltz bio zapovjednik narodne straže u Vukovaru koja je bila promađarski orijentirana. Srpski seljaci nisu respektirali veleposjednike (feudalce) pa je grof Eltz, kao i drugi veleposjednici, morao paziti kad će i kako nastupati u izricanju svojih stavova koji su, naravno, išli za tim da se veleposjedi oču-vaju. Podozrenje prema njemu kao mađaronskom simpatizeru je ostalo.

Kad je krenuo sa srijemskim graničarima u Osijek, odnosno Tvrđu, i predao pismo njihovom zapovjedniku u kojem stoji da se on – zapovjednik sa svojom vojskom treba povući iz Donjega grada, to je protumačeno kao njegova suradnja s Mađarima. Uhitili su ga. Kad i kako je ubijen, postoje različite interpretacije. Prema jednoj verziji odmah je ubijen, prema drugoj je na putu za Vukovar uhićen u Trpinji i ubijen u Vukovaru 26. ili 27. listo-pada 1848.104

Da bi se smirila situacija, krajem 1848. u Vukovaru i Tovarniku osnovani su prijeki sudovi.105

102 Gavrilović, str. 231. 103 Gavrilović, str. 244. Nereda je bilo i drugdje, str. 246. 104 Gavrilović, str. 263.; Jasminka Najcer Sabljak – Đorđe Bošković, str. 148.-149. 105 Gavrilović, str. 255.

S P O M E N A R 9


ZBIVANJA U OSIJEKU

Osijek je u zbivanjima 1848. igrao značajnu ulogu. Za razliku od Vinkovaca, bio je u „civilnoj“ Hrvatskoj, tzv. provincijalu, i stoga je bio s Vinkovcima u veoma slabom kontaktu. No, u vremenima 1848., kad su se zaoštrili odnosi između Mađarske i Hrvatske, Mađarska je i te kako bila zainteresirana za događaje u Virovitičkoj županije, nastojeći ostvariti svoj utjecaj, gdje je Osijek bio središte.

Osijek je bio utoliko specifičan što je imao praktično tri cjeline: Gor-nji grad, Tvrđu i Donji grad. Nacionalno i politički (stranački) bili su razli-čitih opredjeljenja.

U Gornjem gradu prevlast su činili naklonjenici mađarskih ideja (Nijemci i Židovi), u Tvrđi su stalno bile stacionirane znatne vojne snage, a u Donjem gradu, koji je bio pretežito slavenski, prevagu su imali narod-njaci.

Čim je Jelačić bio predložen za bana, narodnjaci su htjeli imati svo-jega pristalicu za župana, Nijemci i Mađari svojega čovjeka, a u svemu tomu zapovjednik Tvrđe, general barun Josip Jović, proglasio se neutral-nim, što je pogodovalo Mađarima.

Do ljeta 1848. zapovjednik Tvrđe bio je general Nestor Benko, kad ga je umirovilo mađarsko ratno ministarstvo.106

Ovakva situacija predstavljala je opasnost za Požešku županiju, za područje Brodske pukovnije i područje Srijema. Kad je Jelačić boravio u Slavoniji nije se ni pojavio u Osijeku, što rječito govori o odnosu političkih snaga.

Smjene u prevlasti između narodnjaka i mađarskih pristalica bile su konstantne. U svibnju 1948. podžupan Szallopek, iako mađaron, pozvao je u pomoć Brodsku, Gradišku i Đurđevačku pukovniju kako bi uspio donijeti odluke koje su išle u prilog Jelačiću, a i njemu. Vojni angažman graničara pomogao je da je Virovitička županija prihvatila Jelačića i odlučila da će u

106 Neustädter, str. 269.



Hrvatski sabor poslati svoje zastupnike.107 Virovitička županija ostala je uz Jelačića do lipnja 1848., do njegova smjenjivanja. Tada je podžupan po-zvao dvije satnije iz Tvrđe pa su se narodnjaci morali povući (1. srpnja). Protumjere za povrat pozicije nisu uspjele jer Brodska pukovnija nije htjela izvršiti naredbu Jelačića, već je ostala na strani Hrabovskoga i nije pošla u Osijek.108

Zbog oslabljene svoje pozicije ban Jelačić uputio se u Slavoniju gdje je boravio od 13. do 24. srpnja 1848. Njegovim dolaskom položaj mu se znatno popravio jer su se Gradiška pukovnija (30. srpnja) i potom Brodska pukovnija (18. kolovoza) odrekle generala Hrabovskoga.

Posada u Tvrđi je 31. kolovoza 1848. izjavila da će biti neutralna u ratu Hrvata i Mađara. Onda je general Stevan barun Jović od Siegenberga 22. listopada dopustio grofu Kazimiru Batthyányju da uđe u Tvrđu s hon-vedskim bataljunom i 5 topova. Tako je Tvrđa prešla na stranu Mađara. Hrabovski je, kako bi ojačao promađarske snage u Osijeku, još poslao u Tvrđu iz Vukovara 3 eskadrona dragona nadvojvode Johana i divizion Za-ninijeve pukovnije.109 Tvrđa je ostala pod okupacijom do 14. veljače 1649.

Njima su se pridružili Nijemci iz Gornjega grada.110 Sad je zaprijetila opasnost od mađarskoga prodora do Vinkovaca. U

toj situaciji mađarski seljaci iz Korođa i Laslova počeli su upadati u Ko-privnu i Markušicu, pa su čak nekoliko graničara odveli u osječki zatvor.111

Donji grad pristajao je uz Hrvate i zbog toga su njegovi stanovnici bili proganjani i zatvarani.

Nakon pada Budima i Pešte Mađari su htjeli osigurati svoje desno krilo pa je u osječkoj Tvrđi bilo do 4.500 vojnika. Na istočnoj i zapadnoj strani Osijeka bile su smještene vojne jedinice kako bi zapriječile prodor Hrvata u Osijek.112

U studenom i prosincu 1848. vodile su se manje borbe oko Osijeka, ali je mađarska vojska suzbijena kod Sarvaša, a 19. prosinca 1848. potuče-

107 Balta, str. 42. 108 Balta, 43.-44.- 45. 109 Gavrilović, Srem, str.194. 110 Balta, 53. 111 Gavrilović, str. 262. 112 Rudolf Horvat, str. 126.-128.

S P O M E N A R 9


na je kod Čepina.113 Vojna promjena vidi se i u tome što je Brodska pukov-nija u rujnu 1848. imala svoj logor u Iloku. S njima su bili i Hrvati iz Srije-ma.114

Mađarskom okupacijom Tvrđe 22. listopada 1848. postojala je opas-nost da Mađari napadnu Vinkovce jer su bili sjedište Brodske pukovnije. 115 Nastade uzbuna u Vinkovcima. Stoga je pukovnija upozorila graničare da ako Mađari napadnu Krajinu, moraju biti spremni na „opći ustanak“.116 Profesor Vaniček je, u nastojanju da se barem malo olakša položaj odraslih muškaraca, s gimnazijalcima bio na iskopu rovova kod Nuštra na brežuljku ponad mosta na Vuki.117

Početkom studenoga iz Osijeka se povukla srpska satnija s približno 90 ljudi (pod zapovjedništvom Tome Jokića) i pri tome opljačkala vukovar-ski veleposjed. Kasnije su bili uključeni u obranu Dalja.118

Prema procjeni pukovnijskoga stožera u Vinkovcima, mogućnost mađarskoga upada u Krajinu mogla se zbiti u dva navrata, i tad je bio pro-glašen „obći ustanak“. Bilo je to 18. studenoga 1848. i 12. siječnja 1849.

U prvoj objavi dignute su satnije koje nisu stigle ni do Vinkovaca kad je povučena naredba, a u drugom slučaju satnije su prošle Markušicu i došle su do Hrastina i Dobsina, kad su povučene nazad.119

Od preostalih krajišnika formirane su četiri satnije i poslane su u Đakovo, a druge četiri satnije s dva topa poslane su u rovove pred mostom na Vuki. Defetizam koji je zavladao među stanovništvom utjecao je na ras-položenje dijela krajišnika, od kojih su neki pobjegli kućama, ali su vraćeni u satnije.

Hrvatski napad na mađaronski Osijek započeo je 29. siječnja u noći, istodobno na Gornji i Donji grad. Napad su izvele pretežito graničarske sat-nije.

113 Balta, str. 28; Gavrilović, Virovitička županija, str. 37. 114 Gavrilović, str. 259. 115 F. Potrebica, Brodska pukovnija u zbivanjima 1848. godine, Zlatna dolina, vol. 2(1996.),

br. 2., str. 38. 116 Stojanović, str. 76. 117 Josip Matasović, Iz prošlosti, str. 31. 118 Gavrilović, str. 252., 264. 119 Stojanović, str. 76.



Od Brodske pukovnije bila je tu 6. satnija 4. brodskoga bataljuna pod zapovjedništvom pukovnika Halavanje i sa 6 topova pod zapovjedništvom poručnika Oberdorfera. Sudjelovao je u osvajanju i 2. bataljun koji se po-sebno istaknuo u noći 30. na 31. siječnja 1849. Osijek je pao 30. siječnja 1849.120 U zauzeću Osijeka sudjelovala je i Drenovačka satnija na čelu sa satnikom Bogunovićem. Ona je prije toga bila u Vinkovcima spremna da ih brani ako napadnu Mađari iz osječke Tvrđe.121

U napadu na Osijek još su sudjelovali i petrovaradinski graničari i srijemska vojska pod zapovjedništvom majora Dragića. Tvrđa je bila opko-ljena. Preko Drave su bile hrvatske satnije tako da nije bilo nikakve moguć-nosti za bijeg ili spas. Tvrđa se predala 14. veljače 1849.122

120 Ivan Balta, str. 25. 121 Ivan Ćosić Bukvin, Cvelferija 1848./49. (Dokumenti), Udruga povjesničara i baštinika

zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema – Slavonski Brod, Vrbanja, 210, str. 50. 122 Rudolf Horvat, str. 132., 133. i 138.

S P O M E N A R 9


ZBROJIMO

Burna su bila događanja u Hrvatskoj 1848. Hrvatska se gospodarski preustrojavala (razvijala) i revolucije po Europi u neku su ruku pomogle Hrvatskoj da i ona krene brže u društvene i gospodarske promjene. Borba s Mađarima je po svome značenju bila od osobitoga nacionalnoga interesa, što je sva ostala zbivanja stavljalo u drugi plan. U kontekstu toga i naša razmatranja su morala biti ograničena.

Iz svega je vidljivo da je 75.000 stanovnika, koliko ih je živjelo na području 7. brodske pukovnije, tijekom 1848. godine živjelo veoma dina-mično i da je moralo doživjeti znatne promjene u strukturi stanovništva jer dati pet bataljuna graničara (i oko 10.000 graničara), za tadašnju strukturu gospodarstva bilo je veoma veliko breme. Dati toliko graničara i još ih opremiti značilo je veliko opterećenje. Ono što je ostalo živjeti na području pukovnije, bilo je u teškoj situaciji, trebalo je prehraniti i još k tome biti u narodnoj straži, trebalo je braniti područje pukovnije od upada iz Osijeka i prijetnji preko Dunava.

Područje pukovnije bilo je strateški važno jer onaj koji je njime vla-dao imao je poveznicu sa Srijemom i ostalom Hrvatskom. Okolnost da je na području pukovnije bilo pretežito katoličko stanovništvo imala je veliko značenje utoliko što je priklanjanje Jelačiću ili ne ovdje bilo puno jedno-stavnija dvojba. Onoga trenutka kad je ban Jelačić prihvatio narodna za-htijevanja s područja pukovnije, više nije bio upitan projelačićev stav. Tomu i takvom stavu treba zahvaliti generalu Josipu baronu Neustädteru, zapovjedniku pukovnije. General Karlo barun Roth, zapovjednik brigade (Gradiška i Brodska pukovnija), također je bio naklonjen banu Jelačiću, ali njegova (ne)sposobnost vojevanja umanjila je njegov značaj.

Kad su nastajali hrvatsko-srpski sporovi oko svojatanja Srijema, gra-ničari iz Petrovaradinske pukovnije gledali su na Vinkovce kao na svoje zadnje uporište. Isto je bilo i s Vukovarom koji je bio gospodarski razvije-niji, ali sa znatno manjim udjelom Hrvata u cehovima i upravnoj strukturi Srijemske županije. Narodnjaci u Vukovaru imali su jedino podršku u seli-ma i u vinkovačkoj pukovniji. Osijek je bio u posebnoj situaciji. Gornji



grad je bio njemački i naklonjen mađarskim zahtjevima, Donji grad je bio hrvatski, ali odluka na koju će stranu Osijek uvijek je ovisila o zapovjedni-ku Tvrđe koji je dugo bio, recimo, neutralan, što je išlo u prilog mađarskim interesima, a kad je prešao na mađarsku stranu, vinkovačka pukovnija našla se na udaru.

Ratujući po Europi, a 1848. u Italiji, i s Jelačićem pod Bečom i u Mađarskoj, pukovnija je stekla vojni renome i napasti Vinkovce bilo je veoma riskantno.

Ban Josip Jelačić, znajući postojanost vinkovačkih graničara, dolazio je rijetko u Vinkovce, a i kad je dolazio, znajući raspoloženje graničara, ovdje se kratko zaustavljao. Odavde je kretao prema Srijemu.

Tijekom 1848. godine hrvatsko-slavonska Vojna krajina je činila 1/35 vojne snage Monarhije, a davala je 1/3 cijeloga austrijskoga pješaš-tva.123 Ta trećina bila je impozantna vojna snaga. Jelačić je ratovao u Ma-đarskoj bez planiranoga svojeg desnoga krila koje je trebala činiti Rothova brigada, a ipak je stvorio toliki ugled da je bio zapovjednik prvoga krila na-pada, da je preuzeo zapovijedanje cijele vojne akcije odlaskom Windisch-gräza, a ostali zapovjednici stalno su tražili graničare jer su bili vojnici neobično hrabri i sposobni. Jelačićeva stalna pratnja bio je vinkovački drugi bataljun. Ostali bataljuni (od 3. do 5.) bili su također u Mađarskoj. Vinkov-čani su branili Vukovar, dunavsku obalu do Iloka i sudjelovali u slamanju otpora u osječkoj Tvrđi.

General Neustädter u svojoj ocjeni događanja u 1848. navodi: Najve-ći mir vladao je krajiškim pukovnijama u Brodu (Vinkovcima) i Gradiški, a najčasniji i najizravniji vojni duh nije iznevjeren niti i u jednom jedinom trenutku za vrijeme nemira 1848. i 1849.124

Borbe s Mađarima bile su teške. Brodska pukovnija je tijekom 1848. i 1849. imala 34 mrtva, 101 je nestao, ranjeno je 624 graničara.125 Malo je vjerojatno da je to iskaz za cijelu pukovniju, već će to prije biti podatak samo nekoga dijela pukovnije. To indirektno potvrđuje podatak da je prvi

123 Do Ozore, 16. 124 Josip barun Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848, 1. sv. - knj.

1-4, Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 80. 125 HDA, Ujedinjena generalkomanda, 1850., P 39-9, preuzeto iz: Damir Matasović, Vinkov-

ci u Vojnoj krajini, str. 95.-109., Vinkovci, Ogranak MH u Vinkovcima, Vinkovci, 2010.

S P O M E N A R 9


bataljun, koji je bio u Italiji, zatražio polovicom ljeta 1848. popunjavanje svojih redova. Prema drugom podatku, kod vinkovačkoga drugog bataljuna, prema jednom izvoru, svaki je šesti graničar izbačen iz stroja.126 Rudolf Horvat tvrdi da su naši hrvatsko-slavonski krajišnici imali do 17.000 pogi-nulih.127

Bez obzira na broj poginulih, ostaje činjenica da su graničari Brodske pukovnije bili veliki oslonac u borbi za hrvatsku samostalnost i da se tomu treba davati veća pozornost i odavati veća pažnja.

126 Stojanović, str. XLI. 127 Rudolf Horvat, str. 445.



II.

PRIČA O KAMENOM STOLU

Na vinkovačkom grbu, u njegovom donjem dijelu nalazi se prikaz kamenoga stola. Neupućenom vjerojatno nije poznato o čemu se radi. Za uvod u ovu temu, najkraće rečeno, radi se o kamenom stolu za kojim je ge-neral Josip barun Neustädter pozivao vinkovačke graničare da se pridruže banu Jelačiću u borbi protiv Mađara.

Postavlja se pitanje koliko u toj priči o kamenom stolu ima povijesne istine. Mato Medvedović, koji se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće intenziv-no bavio lokalnom poviješću, zabilježio je da je taj kameni stol bio pred generalom baronom Josipom Neustädterom kad je on 17. kolovoza 1848. pozivao vinkovačke graničare da se priključe banu Josipu Jelačiću u borbi protiv Mađara.

Podatak o pozivanju graničara zabilježio je Mijat Stojanović u svo-jim memoarima. On navodi kako su se toga 17. kolovoza 1848. skupili mnogi... starešinami krajiških obćinah i s mnogobrojnim narodom... kod štopa (danas Gradski muzej Vinkovci) pod trobojnimi narodnimi zastavami gdje im je odaslanik g. bana, g. general Neustädter održao govor i pozvao ih da se priključe banu.128

Postavlja se pitanje: Neustädter je održao govor, što još ne znači da je bilo i kamenoga stola? O tome sam nekoliko puta razgovarao s kolegom Danielom Petkovićem i složili smo se da nije mogao biti kameni stol, a ako je i bilo stola, bilo bi logično da je bio drveni. Na prikazu noge kamenoga stola uklesana je 1848. godina. Danas ne znamo kad je i tko dao isklesati kameni stol. Vjerojatno je tada dao uklesati i godinu 1848.

Brodska pukovnija dala je veliki doprinos pobjedi nad Mađarima, što je u kasnijim vremenima utjecalo na javno mnijenje i značaj toga doprinosa i postao je ponosom stanovnicima Vinkovaca.

128 Stojanović, str. 75.-76.

S P O M E N A R 9


Nakon što je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kralj Aleksandar Karađorđević 5. studenoga 1920. donio je odluku o proglašenju općine Vinkovci gradom. Budući da nova država nije imala svojega zako-na, to se morala poslužiti austrougarskim zakonom o ustroju gradskih opći-na iz 1895. godine koji je zahtijevao da gradska općina mora imati svoj grb, pa je trebalo pod hitno usvojiti grb grada Vinkovaca. Mladi grad po nastan-ku, od nekih desetak tisuća stanovnika, našao se pred dvojbom što staviti u grb kao simbol koji će predstavljati njegovo značenje i vrijednosti.129

Postavilo se pitanje tko bi to mogao predložiti. Netko od struke. Po-tencijalni kandidati bili su profesori s vinkovačke klasične gimnazije, netko od dvojice arheologa i sveučilišnih profesora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (Josip Brunšmid ili Viktor Hoffiller). Bila su i dva povjesničara, Josip Matasović, u to doba mladi doktor znanosti, i Stjepan Pavičić. Izbor je pao na posve drugu osobu, izbor je pao na Matu Medvedovića, tada za-poslenika Brodske imovne općine koji je u gradu bio poznat kao skupljač starina, koji je amaterski proučavao vinkovačku povijest, koji je bio aktivan u Pjevačkom i tamburaškom društvu Relković, koji je bio aktivan u Hrvat-skoj čitaonici i knjižnici i koji je još tada bio neobično aktivan kao član hrvatskih stranaka. Izgleda da je za izbor prevagnulo lokalno političko uvjerenje. Medvedović je napravio dva prijedloga.

U prvom prijedlogu, u donjem dijelu njegova prijedloga predstavljen je Bosut u koji se ulijeva Nevkoš. Na oranici je prikaz kamenoga stola koji je obavila vinova loza i na kojem je uklesana 1918. godina. Pogrešno je upisana 1918. godina, a trebala je biti 1848. U vinkovačkoj tradiciji postoji spomen o vinovoj lozi uz crkvu na Meraji prema kojoj je loza znak i krš-ćanstva, simbol neuništivost i spomen vinorodnih Borinaca. Slijedi na vrhu prikaz triju roda i sunce koje izlazi te godina 1921.

Njegov prvi prijedlog (1921.) nije mogao izdržati povijesnu i heral-dičku kritiku pa je Medvedović dao drugi prijedlog.

Polje grba razdijeljeno je u tri dijela.130 Vodoravna i deblja crta pred-stavlja Bosut, a okomita, tanja je Ervenica. Iznad grba je kruna koja simbo-lizira antičko razdoblje.

129 Prema popisu stanovnika iz 1910. godine grad je imao 9.220 stanovnika. 130 U heraldici strane se uzimaju kao u ogledalu, desno je lijevo, a lijevo je desno.



Prvi prijedlog Mate Medvedovića za grb grada Vinkovaca Drugi i konačni prijedlog Mate Medvedovića za grb grada Vinkovaca

S P O M E N A R 9


Na lijevom polju (u heraldici se to uzima kao desno) predstavljena su tri grozda, a na desnom polju (u heraldici se to uzima kao lijevo), pra-vokutniku, su tri klasa. Tri grozda podsjećaju na Borince, a tri klasa da je ovo žitorodni kraj. Ispod crte ko-jom je prikazan Bosut, u gornjem dijelu su tri rode koje simboliziraju močvarno područje. Te tri rode uzete su kao motiv jer na južnoj strani trga, na Meraji, na kući u Dugoj br. 71 ne-kad je bilo rodino gnijezdo koje se u tradiciji povezivalo ne samo s mo-čvarnim krajem, nego i s dugom tra-dicijom postojanja naselja. Ispod ro-da je prikaz kamenoga stola.

Taj drugi prijedlog je prihvaćen, s tim da su u konačnom oblikovanju morali sudjelovati ak. slikar Mirko Rački, dok je dr. Ivan Bojničić dao heraldičku prezentaciju, a dr. Isidor Kršnjavi dao je stručno obrazloženje značenja pojedinih motiva koji se nalaze na grbu.

U donjem dijelu ponavlja se prikaz kamenoga stola. Grb je od dana odobrenja, 26. siječnja 1923., ostao nepromijenjen do

1945., kad je “nestao”. Ponovno se “pojavio” 1967., samo sad je na spoju vodotokova bila ubačena petokraka zvijezda. Ona je ostala sve do demo-kratskih promjena, kad je izbačena i ostalo je ono staro, prijašnje rješenje.

Medvedović je, kako vidimo, u oba prijedloga inzistirao na motivu stola iz njemu opravdanih rodoljubnih vrijednosti. Možda je Medvedović dao isklesati taj stol, ali nemamo za to nikakve potvrde. Imamo jedino sa-čuvanu njegovu fotografiju gdje s dvojicom prijatelja stoji iza stola.

Ostaje pitanje izgleda vodoravne ploče. Ona je na originalu bila s do-nje strane ukošena. Na rubu je uža, a prema sredini se podebljava. Dimenzi-je ploče ne odgovaraju originalu što bi trebalo popraviti.

Prijedlog grba je Medvedović

stavio i u svoj Ex libris



Prihvaćeni grb s minimalnim "moderniziranjem"

predstave grozdova, klasova, roda i stola. Ovakav prikaz danas je u upotrebi.

Stol, prema prvoj – najstarijoj fotografiji stajao je u glavnom parku

nasuprot zgradi, danas sjedištu Crvenoga križa, gdje je bilo sjedište Grad-skoga poglavarstva. Kasnije je stol udaljen od ruba parka više prema unu-trašnjosti i bio je cijeli dok mu nije negdje osamdesetih godina pukla ploča. Iza 1991. godine je nestručno restauriran i postavljen na neuglednu lokaci-ju. Ostaje pitanje izgleda vodoravne ploče. Ona je u originalu s donje strane ukošena. Od ruba uža, a prema sredini se podebljava.

S obzirom na doprinos ljudi ovoga kraja, ali i grada Vinkovaca, na-cionalnoj povijesti, morali bismo se prema tom kamenom stolu odnositi s puno više poštovanja jer on je danas jedini javni spomenik koji govori o vojnim uspjesima i doprinosu prethodnih generacija blistavoj povijesti hrvatskoga naroda.

S P O M E N A R 9


Najstarija slika kamenoga stola, dvadesetih godina 20. st. Prvi slijeva je autor grba Mato Medvedović.

Druga lokacija kamenoga stola, 60-ih godina 20. st.



Treća lokacija kamenoga stola, prije početka obnove parka.

S P O M E N A R 9


Kameni stol prije obnove, čeka svoju novu lokaciju.

Naša izdanja:

• Zlatko Virc: Hrvatski sokol u sjeveroistočnoj Hrvatskoj, Privlačica Vinkovci (1998.);

• Josip Šokčević, hrvatski ban (više autora), sunakladnik Privlačica Vinkovci, Vinkovci (2002.);

• Željko Iveljić: Sportska gimnastika Vinkovaca u Slavoniji i Baranji 1961. - 2004., sunakladnik Privlačica Vinkovci (2005.);

• Željko Iveljić: Sto godina gimnastike u Vinkovcima, (nakladnik Pri-vlačica), Vinkovci (2007.);

• Željko Iveljić: Sportska arhitektura Vinkovaca (2009.); • Agneza Szabo: Ban Šokčević i njegovo doba (2011.); • Zbornik radova sa Znanstvenog skupa 200 godina od rođenja hrvat-

skog bana Josipa Šokčevića (više autora) (2011.); • Željko Iveljić: Tjelovježbene udruge istočne Hrvatske do 1929. godi-

ne (2012.); • Željko Iveljić: 110 godina Hrvatskoga sokola u Vinkovcima (katalog

izložbe, 2015.); • Zbomik i katalog izložbe Vinkovački kraj u Velikom ratu, sunaklad-

nik Državni arhiv u Vukovaru (2016.) Iskorak:

• Mira Kolar Dimitrijević, Sigismund Čajkovac (2017.); • Željko Iveljić, Tihomir Marojević, Zlatko Virc, Povijesno i športsko

društvo Hrvatski sokol Vinkovci od obnove 1992. (2018.) Spomenar:

• Ivo Fici (2007.); Zlatko Virc, Dr. Josip Fulanović (2008.); Prof. dr. Stojan Dimitrijević (2008.); Stjepan Prutki, Prvi vinkovački paromlin i vinkovačko mlinarstvo; Zlatko Virc, Ballingovi, Martin Balling (2013.); Draganovci - vinkovački korijeni (2014.); Josip Kozarac u Lipovljanima, reprint (2016.); Željko Iveljić, Sokolski dani Hrvatsko-ga sokola – Slavonija i Srijem (2016.)

Spomenar br. 9, srpanj 2019. Izdavač: Povijesno i športsko društvo "Hrvatski sokol" Vinkovci Za izdavača: Zlatko Virc Autor: Zlatko Virc Urednik: Tihomir Marojević Uredništvo: Zlatko Virc, Tihomir Marojević, Željko Iveljić i Maja Bukna Lektura: Maja Bukna Grafička priprema i tisak: Zebra, Vinkovci Naklada: 200 primjeraka

Documents

SPOMENAR Ban Virc SLOG - Hrvatski sokol Vinkovci … · ZLATKO VIRC Ban Jelačić i vinkovački grani- 1848.čari HRVATSKI SOKOL VINKOVCI 5 Josip Jelačić (Petrovaradin, 16. listopada