DRAMSKI MONOLOZI

7/18/2019 DRAMSKI MONOLOZI

http://slidepdf.com/reader/full/dramski-monolozi 1/16

DRAMSKI MONOLOZI

1. The unwanted (NEZELJEN), Walter Wykes

2. Dangerous Liaisons, Christopher Hampton

3. Hamlet, William Shakespeare

4. U posjeti kod gospodina Greena 1 , Jeff Baron

5. U posjeti kod gospodina Greena 2 , Jeff Baron6. Glengarry Glen Ross, David Mamet

7. Galeb, Anton Pavlovich Chekhov

8. Okovani Prometej, Eshil

9. Tko se boji Virginie Woolf, Edward Albee

10. Kralj Edip 1, Sofoklo

11. Kralj Edip 2, Sofoklo

12. Mletacki trgovac, William Shakespeare

13. Othello 1, William Shakespeare



16. Macbeth, William Shakespeare

17. Klasni neprijatelj 1, Nigel Williams

18. Klasni neprijatelj 2, Nigel Williams

19. Macka na vrucem limenom krovu, Tennessee Williams



The unwanted (NEZELJEN), Walter Wykes

DAN: Ostavila je poruku. Jesi znao to?

[Pauza.]

Ostavila je poruku da to radi za mene.

[Pauza.]

Za mene. Jer je znala da je više nisam htio. [Pauza.]

Ono što je strašno je da je to istina. Nisam je htio. Bio sam spreman da odem i ona je to

znala. Htio sam oprati ruke od cijele jebene stvari - naći neku normalnu curu i početi iz početka -nekoga tko ne igra igrice čitavo jebeno vrijeme - netko tko ne propituje svaki

moj motiv-nekoga od koga me ne hvata panika. Znaš, bilo je momenata kad me stvarno bilo strah da će me moţda ubiti. Moja ţena. Bo jao sam se da bi mogla otrovati mlijeko ili

me probosti mesarskim noţem usred noći. Boga mi. Bojao sam se ići na spavanje.

[Pauza.]

Ponekad, mislim da je jedini razlog zašto nije je jer je znala da će ovo boljeti više. Ovo ćeostati sa mnom.

[Pauza.]

Ako hoćeš da ideš -

[Pauza.]

Znam da sam trenutno malo mentalan.

[Pauza.]

Ja jednostavno ne ţelim razmišljati o tome. Stalno je vidim u toj lokvi krvi ... onako kakosam je našao ... s njenim zglobovima i ... to je sve bilo po njenoj spavaćici ... koju sam jojkupio za Boţić ... oči su joj bile sve staklenaste ... kao u filmovima ... kao mrtva riba ...kao mrtva jebena riba sa prerezanim venama, ali to je moja ţena, i stvarno je, i ne mogutu sliku izbaciti iz glave. Hoću da nestane. Hoću da nestane kao loš san, ali-

[Pauza.]

Još uvijek nije



Dangerous Liaisons, Christopher Hampton

VALMONT: Ne, ne, ti si mene optuţila i moraš mi dati priliku da se branim! E sada,neću zanijekati da sam bio svjestan tvoje ljepote. Ali stvar je u tome da ovo nemanikakve veze s tvojom ljepotom. Kako sam te više upoznavao shvatio sam da je ljepotatvoja najmanja vrlina. Fascinirala me tvoja dobrota. Ona me privukla. Nisam znao što sedogaĎa sa mnom. I tek kad sam počeo osijećati pravu, fizičku bol svaki put kad bi ti izišlaiz prostorije palo mi je na pamet: zaljubio sam se, prvi put u ţivotu. Znao sam da je beznadno, ali nije mi smetalo. I nije stvar u tome da te ţelim. Jedino što ţelim je da tezasluţim. Reci mi što da radim. Pokaţi mi kako da se ponašam. Uradit ću sve što kaţeš.

Hamlet, William Shakespeare

HAMLET: Bit ili ne bit - to je pitanje! Je l' dičnije sve strelice i metke silovite sudbine usrcu podnositi il zgrabit oruţje, oduprijet se i moru jada kraj učinit? Umrijet - usnut, ništaviše! I usnuvši dokončat srca bol i prirodnih još tisuć' potresa, što baština su tijelu. To je

kraj, da ţivo ga poţeliš: umrijeti i usnut! Usnut, pa i snivat moţda! Da, to je smetnja sva.Jer snovi, što u smrtnom tomu snu nas mogu snaći, zemaljske kada muke stresemo, da -

to je, što nam ruku ustavlja, i to je razlog, što je nevolja dugovječna. Jer tko bi inače podnosit htio svijeta bičeve i poruge i silu tlačitelja i rug i podsmjeh ljudi oholih i bol, štokini ljubav prezrenu i tromost pravde, naprasitost vlasti i prezir, što ga vr ijednost strpljiva

Od nevrijednika trpi - kada moţe da samim bodeţom svoj račun smiri?

I tko bi tovar nosio u znoju i stenjao pod teretom ţivota, kad ne bi volju mutio nam strahod nečeg poslije smrti, neka zemlja neotkrivena, kojoj nijedan sa granica se putnik ne

vraća, te volimo podnosit sva ta zla no pobjeći u nepoznata? Tako i savjest od nas

kukavice čini, te srčanosti boja prirodna izblijedi sva od tuţnog mozganja, a vaţne igoleme zamisli iz tijeka svoga zato izlaze i gube ime djela. - Tiho sad! Gle Ofelije lijepe.

- Draga nimfo, spomeni se u svojoj molitvi svih mojih grijeha.



U posjeti kod gospodina Greena 1 , Jeff Baron

ROSS: Diplomirao sam, dobio dobar posao u New Yorku i vratio se svojima.

Privremeno. To je bila njihova ideja. Navodno kako bih mogao nešto uštedjeti, ali…ustvari su ţeljeli da budem s njima. Nedostajao sam im. Jedne večeri sam izišao i upoznaotog momka, Paul-a. Pametan momak, zabavan…ţivio je u susjedstvu. Postali smo prijatelji, i nakon otprilike mjesec dana ili tako nešto, kaţe mi da je gay. U redu. On jegay. Ja nisam. Ništa strašno. Prolazi još jedan mjesec i on misli da se zaljubljuje u mene.Ja ne mogu ni zamisliti kako… (…)(Green gleda Rossa trenutak, a zatim mu daje znak danastavi.) I tako se Paul zaljubio u mene. I ja sam shvatio da ćemo vjerojatno morati prestati biti prijatelji. Nekoliko dana kasnije…dok sam kosio travu ispred kuće mojih

roditelja, počinjem misliti o Paulu…i odjednom, taj, ta…ne znam…taj val osjećaja me preplavljuje. Nedostaje mi. Stvarno mi nedostaje. Znate kako je to? Onako kako ste vi

osjećali prema gospoĎi Green onog dana ispred wc-a. (…)(Smiješi se.) Znam da niste bašsigurni. Ali bilo je baš tako. (Čajnik zviţdi. Ross isključi kuhalo i nalije vodu u šalice.)Zaljubio sam se. Bili smo najsretni ji dvadestdvogodišnjaci u cijelome gradu. (RossDonosi pladanj do gospodina Greena i vadi dvije vrećice čaja.) Svaki strah povezan stime što sam gay jednostavno je…nestao. Bilo je to kao da sam se prvi put u svomeţivotu…mogao opustiti. Bilo je to… (…)Bilo je prekrasno. Tako lagano, jednostavno.

Sve do tog subotnjeg jutra.

Sam sam u svojoj sobi, moja mama ulazi, sjeda do mene na krevet i kaţe, 'Ross…jeste ti iPaul…više nego prijatelji? (…)Znam. Nisam mogao vjerovati. Nisam bio spreman za tajrazgovor, ali ona je bila tu…i kako smo uvijek bili bliski…rekao sam –da. (…)Počela je plakati. Ja sam ponavljao: 'Mama, sve je u redu. Sretan sam. Stvarno sam sretan.

Upoznala si ga. Divan je dečko.'. Ali nije htjela slušati. I nikada o tome više nismo progovorili. Od tog je dana, kad god sam ja bio u blizini, ona je bila napadno vesela.

Kao…'Pravimo se da si još uvijek na Harwardu i da se ništa od ovoga nije desilo.' Bilo je jezivo. A tata je jednostavno prestao govoriti sa mnom. Totalno. Ne bi me ni pogledao.

(Gospodin Green trese glavom.) Gospodine Green, nitko se nikada nije tako ponašao prema meni. A to se dogaĎalo u mojoj vlastitoj kući. U kući mojih roditelja. Nisam znaošta da radim. Postao sam totalno opsjednut sobom. Ponašam li se kao gay? Govorim likao gay? Hodam li kao gay? Je li ova kravata gay? Moja misija u ţivotu je bila nikadareći ili uraditi nešto po čemu bi netko mogao čak i pomisliti da sam gay. Tako sam rekaoPaulu da me prestane zvati u ured. I nisam htio nigdje izaći s njim. Još uvijek sam ga

volio, i on je mene volio, ali…osjećao sam se tako…neugodno. Nisam znao šta da radim.Pa sam… završio s tim. I nikad ga više nisam vidio.



Nakon nekog vremena, počeo sam izlaziti sa ţenama zbog čega je moj otac počeorazgovarati sa mnom. Zbog toga a i zbog napredovanja i uspinjanja na poslovnoj ljestvici.

Izlazio sam s velikim brojem jako lijepih ţena koje bi se zaljubile u mene i koje nisumogle shvatiti zašto gradim oko sebe…taj zid. Šta sam im trebao reći? 'Ja sam gay. I

stvarno se jako trudim da to ne budem. I molim te, budi strpljiva dok provodim taj

eksperiment.' I konačno sam prestao izlaziti. (Nakon pauze.) Danas stalno čuješ 'gay ovo','gay ono' i mislim da je to ok, dosta se ljudi dobro nosi s time. Pa onda odem u neki gay

klub ili na neki gay dogaĎaj gdje ostanem u prosjeku otprilike šest sekundi. Toliko sam prestrašen. A znaš čega se bojim? Da ne sretnem nekoga tko bi mi se svidio. Šta ću onda?Reći roditeljima? Hoću li se ponašati prema njemu kao prema Paulu? I tako nisamdodirnuo ili poljubio nikoga četiri godine. Na neki način sam se i navikao. Mislio sam da jesam. Ali kada ste mi počeli pričati o vašem ţivotu s gospoĎom Green….kako ste bilisretni zajedno…i ono što ste rekli o dolasku kući u prazan stan… Nisam se navikao.

Mrzim to.

Galeb, Anton Pavlovich Chekhov

TREPLJEV (kidajući latice cvjeta) Voli - ne voli, voli - ne voli, voli - ne voli. (Smije se) Vidiš,moja me mati ne voli. Pa naravno. Ona je ţeljna ţivota, hoće da voli, da nosi svijetle bluze, a

meni je već dvadeset pet godina i ja je stalno podsjećam da više nije mlada. Kad mene nema, njoj je samo trideset dvije godine; kad sam ja pored nje, njoj je četrdeset tri - i zato me mrzi. Ona zna

takoĎer da ja ne priznajem kazalište. Ona voli kazalište, njoj se čini da ona tu sluţi čovječanstvu,svetoj umjetnosti, a po mom mišljenju suvremeno kazalište je - šablon, predrasuda. Kad se diţezavjesa i pri večernjoj svjetlosti, u sobi sa tri zida, ovi veliki talenti, svećenici svete umjetnosti, prikazuju kako ljudi jedu, piju, vole, hodaju, nose svoje kapute; kad se iz trivijalnih scena i fraza

trude da izvuku moral - mali moral, jednostavan, koristan u domaćem ţivotu; kad mi u hiljaduvarijacija iznose uvijek jedno te isto, jedno te isto, jedno te isto - onda ja bjeţim, bjeţim kao što je bjeţao Maupassant od Eiffelovog tornja koji mu je pritiskivao mozak svojom trivijalnošću. (…)

Potrebne su nove forme. Nove forme su potrebne, a ako ih nema - onda ništa ne treba. (Gleda nasat) Ja volim majku, jako je volim; ona vodi neuredan ţivot, vječito ugaĎa onom novelistu, njenose ime stalno povlači po novinama - i mene to zamara. A ponekad iz mene progovara egoizam

običnog smrtnika, doĎe mi ţao što je moja mati poznata glumica; onda mi se čini: da je onaobična ţena, ja bih bio sretniji.



Okovani Prometej, Eshil

PROMETEJ:

Dostojanstvena i oholosti puna je

Riječ tvoja, kako liči sluzi boţjemu Sad novi vladate, u dvoru visokom

Bez tuge mislite stolovat Kralja dva

Zar bijegom iz njeg bjeţat ja već ne vidjeh?

A trećeg ću vladara vidjet sadašnjeg, - Najgrdnije i najbrţe će pasti on

Pa čini l' ti se, da ja strepim i dršcem

Od novih bogova? Ne, ama ni zere!

Poţur' se natrag putem, kojim dojuri! Ta doznat nećeš ništa, što me pitaš ti (…)

Zar mjesi dijete, nijesi l' od njeg gluplji još, Od mene ako išta doznat nadaš se?

Ne, nema muke, nema sredstva, kojim će

Zeus mene nagnat, njemu da to otkrijem,

Dok okova, sramote te mi ne skine!

Pa stoga neka ţarke munje baca plam, Bjelokrilim nek snijegom, gromom svojijem

Do na dno zemlje uzmuti i trese sve,

Al' ništa od tog mene neće sklonit baš,

Da kaţem, tko će njega skinut s prijestola'

(…)

Te glase, koje mi ovaj sad kaza.

Ja zaista znadem, a nije sramota,

Od dušmana kad dušman zlo nekakvo trpi. Pa zato na mene nek oštra se strijela -

Ta ogn jena zmija ruši, i uzduh

Nek gromom se, virom vjetrova divljih

Sav trese! I s temelja vihor nek zemlju

U najdubljoj onoj drma dubini,

A valovlje morsko nek groznijem šumom

Sve putove zvijezda na nebu gore

Zatrpa, i crnom Tartaru na dno

Nek strovali Zeus-bog moje mi tijelo

U vrtlogu krute, grozne sudbine,

Al' dokraja mene ubiti neće!



Tko se boji Virginie Woolf , Edward Albee

GEORGE: (za barom, nepomičan) Kad sam još bio u gimnaziji, imao sam običaj da prijeodlaska kući na raspust, s nekoliko drugova idem u New York u jednu jazbinu u kojoj se točiodţin i slušao dţez. To je bilo u vrijeme prohibicije. Jednom se meĎu nama nalazio i jedan petnaestogodišnjak, mladić koji je nekoliko godina ranije slučajno ubio svoju majku iz puške.Sasvim slučajno, čak i bez ikakve podsvjesne motivacije, u to sam siguran, potpuno siguran. Te

večeri mladić je bio s nama. Svaki od nas je poručio neko piće, a kad je došao red na njega, on jerekao: ―Ja ću berdţin, molim, berdţin i vodu‖. Svi smo počeli da se smijemo... bio je plav i imao

je lice anĎela, i svi smo se smijali. I onda je još ljudi čulo i smijeh je jačao - sve više ljudi i sveviše smijeha, i nitko se nije smijao glasnije od nas, i nitko meĎu nama glasnije od mladića koji jeubio svoju majku. I uskoro, svi u jaz bini su znali zbog čega se smijemo, i svi su počeli danaručuju berdţin i da se smiju dok su ga naručivali. I uskoro, naravno, smijeh se stišao ali dugonije potpuno prestao jer bi uvijek za ovim ili onim stolom netko naručio berdţin i novi napadsmijeha bi počeo. Pili smo slobodno te noći, a uprava nam je kupila šampanjac. I naravno, patilismo sljedećeg dana, svaki od nas, nasamo, na svom vlaku, daleko od New Yorka, svaki od nas s pravim mamurlukom... ali to je, bez obzira, bio najveći dan moje... mladosti.(…)

Sljedećeg ljeta, vozio je auto. Vozačka dozvola mu je bila u dţepu, a otac je sjedio na sjedištu pored njega. Da ne bi zgazio bodljikavo prase, počeo je da krivuda i naletio pravo na drvo. Naravno, nije poginuo. A kad se osvijestio i bio potpuno van opasnosti, u bolnici su mu saopćili

da mu je otac poginuo. Tada je počeo da se smije, nije mogao da se zaustavi, sve dok mu nisudali injekciju u ruku. Onda se ošamutio i prestao da se smije. Kasnije su ga poslali u ludnicu. To je bilo pre trideset godina. Pričali su mi da u toku svih trideset godina nije izgovorio ni jednu jedinu riječ. Najtuţnije kod ljudi je... odnosno jedna od najtuţnijih stvari kod ljudi je način nakoji stare. Znate li kako to izgleda kod nenormalnih osoba? Mislim kod onih mirnih? Oni ne

stare. Odnosno, nije da ne stare na uobičajeni način. Ostaju nekako netaknuti.



Kralj Edip 1, Sofoklo

Da 'vako nijesam najbolje uradio,

To nit mi kazuj nit me svjetuj više sad! Ta ne znam, s kakvim bih ja očma gledajuć,

Kad u Had doĎem, oca mogo pogledat Ni kako mater jadnu; njima dvoma ja

Učinih, štono više nego vješala

Zasluţuje. Pa gledat djecu, roĎenu

Onako, kako rodila s', — zar pogled je

To za me ţeljen? Mojim očma nikada!

A ni grad, kule, sveti boţji kipovi — ! Njih ja se jadnik nad jadnike liših sam, A od svih, bar u Tebi, gle othranih se

Najsjanije! I svima sam zapovjedih,

Da bezboţnika gone, što po bozima

IziĎe proklet pa još k tome Lajev rod! Kad ja ovakvu svoju otkrih sramotu,

Zar bješe vas mi okom gledat u oko?

Ne, ni pošto! Pa da sam još i mogao

Začepit uši, vrelo sluhu, bijedni svoj Zacijelo lik bi do kraja zagradio,

Da budem slijep i sasvim gluh, jer slatko je,

Kad izvan svakog jada misli borave.

Ao, Kiterone, zašt' me primi? Što me ti, Kad uze, smjesta ne ubi, da nikada

Ne pokaţem se ljudma, otkle rodih se?

Oj Polibe i Korinte i toboţnji Vi očinski oj dvori stari, takvom me

Ljepotom, punom čemera, othraniste! Ta zao se i od zla roda naĎoh sad. Oj vi tri staze, sakrita oj dolino,

Oj šumo, klanče ti na onom tropuću, Mog oca krvi što se s ruku mojijeh

Vi napiste, zar mene još se sjećate, Što stvorih vama, što l' uradih opeta, Kad doĎoh ovamo? Oj brače, brače moj, Ti rodi mene, pa kad rodi, nanovo

Baš istu pusti klicu, na svijet iznese

I oce, braću, djecu, jedne krvi krv,

Pa vjerenice, ţene, majke — najveću

Rugobu, što se raĎa gdje meĎ ljudima!

Al' što ti radit nije lijepo, ne treba

Ni zborit. Bogova vam, brţe vrz'te me

Kud ili ubijete il' bacite u more,

Gdje nikada me više vidjet nećete!

Udostojite se taknut bijedna! Slušajte! Ne bojte se! Ta jade moje smrtnik ti

Ni jedan nije trpjet vrstan doli ja.



Kralj Edip 2, Sofoklo

Pa sretan bio! Radi toga puta tvog

Bog tebe bolje nego mene čuvao!

Oj djeco, gdje ste? Amo hod'te! DoĎite

Do ovih bratskih evo ruku mojijeh,

Što skriviše, te roĎenoga oca svog

Sad oči, nekad sjajne, 'vakve gledate! Bez znanja, djeco, i razabiranja se

Po onoj, što me rodi, stvorih ocem vam. I plačem vas — ta vidjet vas ne mogu ja

Kad pomislim na dalji, gorki ţivot vaš, Što morat ćete s ljudima proţivjet ga. U koje ćete društvo zaći graĎansko, Na koju l' svečanost, a kući nećete s' Sa suzam' vratit, slave se ne nagledav?

Pa kada do udaje poodrastete,

Tko naći će s', tko l', djeco, srca imat' će, Da takvu uzme sramotu, što zator će

I mojim roditeljima i vama bit.

A kojeg zla tu nije? Oca ubi si

Vaš otac, roditeljicu svoju obljubi, Od koje sam se rodi, pa iz istoga

On krila, iz kog sam iziĎe, primi vas. Da, tako će vas grdit. Tko će onda vas

Oţenit? Nema, djeco, tog, već očito

Bez djece ćete, neudate svenuti. Menekejev oj sine! Kad već osta im

Ti otac jedini — ta nas, što rodismo, Nas dvoga više nema ne daj, bez muţa

Da one, rod tvoj, klate s' ko prosjakinje,

I ne daj, jad da njihov bude, kolik moj

De smiluj se, kad 'vako mlade vidiš ih

A bez sveg doli onog, što ćeš dat im ti! Obreci, plemeniti, rukom takni me s'!

A vas bih, djeco, da ste uma zrela već, Ja mnogo putio, al' 'vako ţel'te si, Pošteno vijek da ţivite i boljeg se

Ţivota dostanete nego otac vaš!



Mletacki trgovac, William Shakespeare

ŠAJLOK Sinjor Antonio, Vi ste zbog mojih kamata i novca

Često, u mnogo navrata, na mene Vikali na Rialtu: spokojno sam

Slegao ja ramenima i to

Trpeo vazda, jer je pleme moje

Trpljenjem žigosano. Zvali ste me

Nekrstom, zvali psom krvoločnim, Jevrejski kaftan moj ste pljuvali,

A sve zbog toga što se svojim služim. Al' eto gde iziĎe da vam je

Potrebna sada moja pomoć: nuto; I sad vas evo k meni, pa velite:

"Para nam treba, Šajloče": ovakoVelite vi, baš vi što pljuvaste

Meni na bradu, što me ritaste

K'o što se tuĎe pašče s praga ritne: Para vam treba. Šta sad da vam kažem?

Zar da ne rečem: "Otkud para psu?

Gde može pašče davati na zajam

Tri tisuće cekina?", il' da nisko

Povijem leĎa, pa da ropskim glasom, Prepodobljeno, uzdržana daha, Prošapćem:

"Vi ste me, lepi moj gospodine,Pljuvali prošle srede, vi ste me

Toga i toga dana ritnuli,

A ne znam kada nazvali me psom;

Pa ded za ove ljubaznosti da vam

Tol'ko i tol'ko pozajmim"? (…)

Ja duševnost I želim baš da pokažem. Notaru

PoĎimo kakvom, i na obveznicu

Stav'te svoj pečat, a tek šale radi,

Za slučaj da mi tog i toga dana, Na tom i tome mestu ne biste

Vratili iznos ili iznose

Po ugovoru utvrĎehe, dajte

Da upišemo da sam vlastan ja

Po kile ravno lepog vašeg mesa

S vašega tela, gde je meni drago, K'o globu da odsečem i odnesem.



Othello 1, William Shakespeare

JAGO: Pa gde je taj što moţe da mi kaţe

da igram hulju? Kad je savet moj

iskren i častan, blizu pameti,i kad se putem tim zacelo moţe

da pridobije Crnac ponovo?

Jer ništa lakše no Dezdemonu, tom sklonu već, privoleti na svaku

ispravnu molbu; plodonosnom je

sazdana ona poput stihija

neobuzdanih. A i nikom lakše

no njoj da Crnca privoli na što,

pa ma to bilo i da se odreče

krštenja svog i sviju pečata

i svih simbola kojima se daje

za grehe razrešnica, jer je on

dušom za njenu ljubav tol'ko sputan

da moţe ona prema ćudi svojoj da tvori i da rastvara, da čini sve čem je sklona, prema tome već

kol'ko će Bogu, mlakome na delu, zabavni biti njeni prohtevi.

Pa tad po čemu da sam hulja ja

kad savetujem Kasiju taj put

što poklapa se s dobrom njegovim

i pravce njemu vodi? O, paklena

boţanstvenosti! Kada kusi ţele

na nekog grehe najcrnje da svale,

oni mu njih tad u boţanskom ruhu

prikaţu prvo, ko što ja sad činim; i dok se ova čestita budala

lepila bude uz Dezdemonu

ne bi li ona popravila zlo

koje ga snaĎe, i dok ona krepko

zalagala se bude za nj kod Crnca,

u njegov sluh ću kuţnu zarazu

sasuti: kako ona zato traţi povratak njegov da bi zasitila

poţudu plotsku, te ukol'ko većma bude se, dobra njegovoga radi,

upela ona, utoliko više

kopneće vera Crnčeva u nju. Tako ću ja obratiti u smolu

vrlinu njenu, a od sopstvene

dobrote n jene mreţu splesti da ih

polovi sve.




OTELO: Je li divna

hartija ta, ta knjiga čudesna

stvorena da se napiše na njoj "bludnica"? Šta je, veli, činila! Činila! O, ti uličarko! Kad bih

postupke tvoje samo imenovo,

zasulo bi se lice moje garom

kao kovaču, jer bi se u čaĎ

sprţio stid moj. Šta je činila! Od toga nebo skuplja nozdrve,

zbog toga mesec ţmuri, a i sam

razbludni vetar, koji ljubi sve

na šta naleti, boravi zbog toga

u lagumima podzemnim pritajen

da ne bi čuo. Šta je činila! Bestidna droljo! (…)

Niste drolja? Oprostite mi onda, molim vas;

ja mišljah da ste ona prepredena

mletačka prostitutka što u brak s Otelom stupi. Hej, vi, gospoĎo,

vi što kapidţik pakla čuvate obavljajući duţnost suprotnu

od one k oju sveti Petar vrši! (Ulazi Emilija.)

Jest, vi, vi, vi! Završili smo trku; evo za trud. Okren'te, molim, ključ

i dosluh naš sahran'te ko u grobu. (Ode)




Spavaonica u zamku. Dezdemona spava u postelji. Gori svetiljka. (Ulazi Otelo.)

OTELO: Uzrok je to, o, to je uzrok, dušo;

ne traţite mi, zvezde prečiste, da vam ga imenujem! To je uzrok.

Al' njenu krv ja neću proliti, nit' okrznuti koţu njenu, glatku

ko alabastar kakav vajani

i belju nego sneg. No druge nije:

umreti mora, il' će inače

i mnoge druge da obmanjuje.

Ugasiš sveću, ugasiš i drugu: ako li tebe, slugo plameni,

utulim, ja ti, kad se pokajem,

mogu da vratim svetlost preĎašnju; al' ako jednom ugasim tvoj plamen,

prirode vrsne uzoru majstorski,

ja ne znam gde bi oganj Prometejev

našo se taj da tebi svetlost vrati. Rastenje ruţi vratiti ne mogu

kada je jednom uzberem, pa ona

svenuti mora: daj da osetim,

dokle je još na ţbunu, miris njen. (Poljubi je.)

O, slatki daše! I PravosuĎe bi ubedio da mač svoj prelomi! Još jednom i još jednom. Budi takva

i mrtva, pa ću najpre tebe ja

ubiti, pa te voleti i dalje.

Jedanput još i više nikada: nikada nešto slatko ovoliko

nije toliko bilo zlokobno.

Ne mogu a da suze ne lijem,

al' to su suze grozne; pečal ta je

kao nebeska pečal: tuče samo

gde voleti JOJ valja.



Macbeth, William Shakespeare

MAKBET. Da se i svrši kad se izvrši, Dobro bi bilo da se to što pre

Izvrši onda. Kada bi ubistvo Sve posledice sabralo u rareţu, A ishodom i uspeh zakvačilo, Tako da sam taj udar bude sve

Čega je bilo, a i svemu kraj, Baš tu, na tome sprudu vremena,

Na tom plićaku njegovom — tad ţivot Pregoreo bih zagrobni. Al' nama

Vazda se ovde sudi već kod svakog

Slučaja takvog, pa se nauk krvav

Kojemu druge ucimo, tek primljen,

Vraća da kinji svog izumitelja:

Pravica ruke nepodmitljive

Sopstvenoj našoj usni prinosi Sadrţaj čaše zatrovane naše. Dvostruko jamstvo ima ovde on:

Ja sam mu, prvo, podanik i roĎak, A oboje se protivi tom činu; A potom, ja bih, k'o domaćin njegov, Valjalo da pred njegovim ubicom

Na domu svome vrata zabravim,

A ne da noţ na njega trţem sam. Sem toga, svoju vlast je tako krotko

Vršio Dankan taj i bio tako

U velikome pozivu svom čist, Da bi vrline njegove, k'o višnji AnĎeli, koji svak po jerihonsku

Trubu umesto jezika u svojim

Ustima ima, trubile do neba

Optuţbu protiv ovog nečuveno, Bezboţno grešnog njegovog smaknuća; A saţaljenje, kao kakvo nago, Tek roĎeno detešce, što je korak Pruţilo kroz oluju, il' k'o kakav

Heruvim koji na nevidljivim

Skorotečama jaše vazdušnim, U svačije bi oči pirilo

Jezivi ovaj čin, dok pljuskom suza

Ne bi taj vetar bio ugašen. Ja nemam druge ostruge da smer moj

Mamuza, osim svog vlastoljublja,

Koje, u sedlo htevši da se vine, Preskače sam taj smer i survava se

Na drugu stranu.



Klasni neprijatelj 1, Nigel Williams

COBRA: Nikad ja tebi ništa nisam ni reko, Pegla. Ko što nikad niko od nas nikome ništa negovori. Ali, ti si specijalan slučaj. Čak i kad smo bili napola prijatelji, ja ti nikada ništa nisamgovorio. A znaš li zašto?

(Pauza.)

Zato što ti ne mogu vjerovati. Ne mogu vjerovati da ćeš bilo šta uzeti onako ko što ti se kaţe.Zato što si opičen. Opičen. Znam te, Pegla. Kaţeš da mi pričamo plačljive priče, a ti fakat sve pretvoriš u plačljivu priču. Toliko toga propuštaš, jel' da? Zato što ništa ne razumiješ i nikadanisi razumio. Malo ti treba da se naljutiš. Ali to ti je to. I gotovo. Znaš šta ja mislim? Ja mislimda su s tobom nešto pogriješili kada su te plasirali na trţište. Znaš kako zvučiš? Ko naš frendBrzi.

(…) Ova lekcija bi mogla godinama trajati, ali ti bi začepio te tvoje jebene uši, je l tako? Mogo bi ti pričat o svijetlom pivu i o tamnom pivu i zašto je jedno bolje od drugog zato što ima drugiokus, i kako se dobro osjećaš kad ih piješ, ali ti to ne ţeliš znati. Je li tako? Ti jedino osjećaš bijes. To te jedino zanima. Kako ćeš steći to jebeno znanje kad si tako pun bijesa. Ha? Kako ćešse koncentrirati? To ti meni reci.

Sada ću ti reći o mom starom i mojoj staroj a to nije plačljiva priča i nemoj mi se ceriti dok je budem pričo. OK? Znaš zašto ih ja nikad nisam spomeno? Zato što nema puno toga da sespominje. Hoću reći, bili su slijepi kad su se upoznali. Jasno?

Ali to je prošlo. A moj stari i moja stara... Oni se vole. Upamti te riječi, Pegla, «oni se vole». Košto ja volim da pravim kolač od kruha i putera. Ko što Pegla radi s cvijećem. Volimo. Pokušajzapamtit tu riječ. A moj stari i moja stara se vole nekad poljubit. Je l' jasno? Je li to bolje od dvak retena koja leţe jedan pored drugog i bulje u plafon. Bolje je nego tvoja stara koja se skocka koza pasju večeru zato što stari kreten to traţi a tvoja stara voli i koju popit i zabavit se, čak i tamogdje su ulice prekrivaju govnima jer im je ponestalo z lata a ne šalju ti ni nastavnike danima idanima i danima, ali i to je ţivot! Bolje je i to nego biti od starta mrtav?

(…) Ja mislim da se sad uzalud trošiš, Pegla. Znaš ti to i sam. Fakat se trošiš jer, kad se svede nato šta ti radiš, to je samo smeće, smeće, smeće. Ti si jedan haos. Ne znaš ko su ti prijatelji. Znašli?



Macka na vrucem limenom krovu, Tennessee Williams

BRICK: (oslobađajući se oca) Ja sam zapanjen!... Govoriš tako... (odmakne se od oca) Zar neznaš šta ljudi misle o takvim stvarima. Sjećam se kada je na Mississippi univerzitetu bilo

otkriveno kako je jedan student pokušao da uradi nešto neprirodno... ne samo što smo ga prezreli, što smo ga se svi odrekli već smo mu zahtijevali da se gubi sa univerziteta i on je otišao.Daleko, daleko, sve do... (on ostaje bez daha) Sjeverne Afrike. Zašto se izuzetno drugarstvo,stvarno, stvarno, iskreno, iskreno drugarstvo izmeĎu dvojice ljudi ne moţe poštovati kao neštočisto i dostojno pri tome ne pomišljati... o nečem neprirodnom. (…) Skipper i ja smo gajili čedan odnos bili smo pravi drugovi, tako reći cijelog svog ţivota, svedok Maggie nije palo na pamet ovo o čemu ti sad govoriš. Normalno? Ne! Suviše je bilo rijetkoda bi bilo normalno, čist i iskren odnos izmeĎu dvojice ljudi suviše je rijetka stvar da bi bila

normalna.

(…) To je bio čist i čedan odnos, a to nije normalno! (Oni oboje neko vrijeme gledaju jedan

drugog. Napetost popušta i oni se oboje okreću kao da su umorni) De, da... teško je... govoriti...Onda, ništa. Zašto se Skipper slomio? Zašto ti? ( Brick ponovo pogleda u svog oca. On je u tom

trenutku već rješen, iako ni sam nije svjestan te svoje odluke, da svom ocu kaže da ovaj boluje od

raka. To je jedino što on može učiniti kako bi mu vratio milo za drago, u jednu stvar koju je teško

priznati, za drugu, istu takvu.) ( prijeteći) Dobro. Najzad ćemo imati taj iskreni razgovor kojitoliko ţeliš. (On odšepa natrag do bara sa pićem) Uh-huh! (Uzima led pomoću srebrne štipaljke

diveći se njenoj zaleđenoj ljepoti) Maggie smatra da smo Skipper i ja otišli u profesionalce i

nastavili da igramo ragbi po završetku studija zato što smo se plašili da odrastemo... (On prilaziuz bat svoje štake, i kao što je to Margaret činila kad počne sa svojim "recitativom", gleda u

mrak gledališta, privlačeći pažnju publike svojim ukočenim pogledom, slomljena, "tragično

elegantna" figura čovjeka koji prosto govori sve što zna o istini ) Zato što smo ţeljeli da i dalješaljemo jedan drugome one naše čuvene duge visoke lopte, koje je samo vrIJeme moglo dazaustavi.

(…) Mislim da se Maggie uvIJek osjećala zanemarenom zato što ona i ja nikad nismo mogli dase zbliţimo, osim koliko se dvoje ljudi zbliţi u krevetu. Zato je iskoristila prvu priliku da pritisne jadnog Skippera. Utuvila mu je u glavu prljavu ideju da ono što smo mi bili, on i ja, predstavlja,u stvari, isti slučaj kao i onaj sa Misisipi univerziteta. Jadni Skipper, otišao je u krevet sa Maggie

kako bi dokazao da to nije točno i kad mu to nije pošlo za rukom, on je povjerovao da je ono štoona tvrdi i pak istina! Nitko se tako brzo nije prihvatio pića i tako brzo umro... A sad, jesi lizadovoljan!

(…) Da, izostavio sam meĎugradski telefonski razgovor sa Skiperom, u kome mi je on upijanomstanju priznao sve, a ja sam samo spustio slušalicu. Bio je to posljednji razgovor u našem ţivotu.

Documents

DRAMSKI MONOLOZI