Doniranje organa i tkiva

Publikacija namijenjena bližnjima

Om organ- och vävnadsdonation – En skrift för närstående Översättning till bosniska

Artikelnr 2012-12-35

2

Doniranje Transplatacijom se oboljeli organi i tkiva zamjenjuju zdravim organima i tkivima neke druge osobe. Transplantirati se mogu organi kao što su: bubrezi, jetra, srce, pluća, gušterača i crijeva. Transplantirati se mogu i tkiva kao što su: koža, rožnjača, srčani zalisci i koštano tkivo. Transplantaciju čine mogućom ljudi koji žele donirati svoje organe i tkiva nakon svoje smrti.

Kakva je korist od doniranja? Procjenjuje se da je oko 800 osoba u Švedskoj toliko bolesno, da im je potrebna transplantacija jednog ili više organa. Većina od njih čeka na novi bubreg. Dijaliza je mnogima od njih, zahvaljujući stalnom usavršavanju njenih metoda, duže vremena alternativni tretman koji ih održava u životu, međutim, dugoročno gledano, jedino im transplantacija bubrega omogućava bolji život.

Bolesnicima koji čekaju na srce, pluća, jetru ili crijeva, ne stoje na raspola-ganju nikaki alternativni tretmani, tako da im je transplanticija jedina šansa za život. Velika je potreba za srčanim zaliscima, kako bismo maloj djeci s ozbiljnom srčanom manom mogli spasiti život. Određeni broj pacijenata koji boluje od teškog dijabetesa, mogao bi se oslobodititi doživotne ovisnosti od insulinskih injekcija, transplantacijom gušterače ili njezinih ćelija koje luče insulin. Pacijentima koji boluju od bolesti oka, može se transplantacijom rožnjače omogućiti bolji život.

Kada je doniranje organa moguće?

Najčešći uzrok smrti u Švedsko je prestanak rada srca. To izaziva prestanak dotoka krvi u mozak, pa zbog nedostatka kisika, već nakon nekoliko minuta nastupa totalni moždani udar. To znači da je smrt nastupila. Manji broj svih umrlih prethodno doživljava povredu mozga, što ima za posljedicu prestanak svih moždanih funkcija. To može biti posljedica obilnih krvarenja mozga ili povreda lobanje koje onda izazivaju otekline na mozgu. Naročito velike otekline uzrokuju prestanak protoka krvi kroz mozak, što, zbog nedostatka kisika, dovodi do totalnog moždanog udara. Ukoliko je bolesnik u datom trenutku priključen na respirator, srce može jedno ograničeno vrijeme ostale organe snabdijevati krvlju bogatom kisikom. Doniranje organa je moguće kada je neka osoba proglašena mrtvom zbog totalnog moždanog udara tokom respiratornog tretmana. Da bi bili podobni za transplantaciju, organi ne smiju duže vremena biti bez kisika. Samo nekoliko stotina osoba godišnje umire na takav način, što onda doniranje organa čini

3

mogućim. Broj stvarnih donora organa, iz raznih razloga, je još manji. Ovaj broj se zadnjih godina kretao oko nešto više od 180 osoba.

Kada je doniranje tkiva moguće?

Za razliku od doniranja organa, u većini smrtnih slučajeva moguće je doniranje tkiva. Tkiva, kao što su primjerice rožnjače i srčani zalisci, ne snabdjevaju se krvlju bogatom kisikom, pa su, u usporedbi sa organima, mogućnosti za njihovo doniranje, veće.

Kako se konstatuje smrt? Švedska, kao i većina drugih zemalja, koristi totalni moždani udar kao alternativni pojam za nastupanje smrti. To znači da se neka osoba smatra mrtvom u trenutku totalnog i bespovratnog prestanka svih moždanih funk-cija, uzrokovanog potpunim prestankom dotoka krvi u mozak. Da bi mogao biti potencijalni donor organa, nužno je da pacijent umre od totalnog moždanog udara i da je pri tome, na odjelu za intenzivnu njegu priključen na respirator. Pod pretpostavkom da je uzrok moždanog udara poznat, ljekar, nakon dva klinička neurološka pregleda u razmaku od najmanje dva sata, s potpunom sigurnošću postavlja dijagnoza totalni moždani udar. Ljekar pritom kontroliše odsustvo svig moždanih funkcija. Nakon što je utvrdio prestanak svih moždanih funkcija, ljekar pacijenta proglašava mrtvim. Rezultat neurološkog pregleda potrebno je ponekad potvrditi rendgenom krvnih sudova mozga uz upotrebu kontrastnog sredstva, takozvana cerebralna angiografija kranijalnih arterija.

Pripreme za operaciju u svrhu doniranja smiju trajati najviše 24 sata nakon utvrđivanja smrti, s izuzetkom postojanja naročito opravdanih razloga. Kod činjenice da je pacijent mrtav, dalje liječenje ne može biti alternativa doni-ranju organa. Ukoliko doniranje nije moguće, sve medicinske mjere se obustavljaju.

Čovjek se smatra mrtvim u trenutku definitivnog i bespovratnog prestanka dotoka krvi u mozak.

4

Šta prethodi odluci o potencijalnom doniranju? Dužnost je aktera zdravstvene zaštite da saznaju stav umrlog o doniranju organa i tkiva, pri čemu je posljednja izrečena volja umrlog uvijek relevantna. Nadležni ljekar i medicinska sestra, a ponekad i osoblje posebno obučeno u oblasti doniranja, pokrenuće po potrebi, u pogodnom trenutku, u razgovoru s bližnjima pitanje doniranja.

U tu svrhu vrše se provjere u registru donora organa, pokušava se saznati da li postoji donorska kartica i obavljaju razgovori s bližnjima. Kada preminuli ne izrekne svoju želju niti se na bilo koji drugi način može utvrditi da bi se doniranje protivilo volji umrlog, zakon polazi od pretpostavke da je umrli imao pozitivan stav prema doniranju (takozvana presumptivna saglasnost). Međutim, u ovakvim slučajevima, bližnji imaju pravo veta i mogu spriječiti doniranje. Registar donora dostupan je samo ograničenom broju osoba. To su koordinatori za pitanja transplantacije i doniranja organa i tkiva te ovlašteno osoblje Zavoda za sudsku medicinu (Rättsmedicinalverket) i Socijalno-zdravstvene uprave (Socialstyrelsen).

Postupak u predmetima doniranja Nakon što je u toku respiratornog tretmana neka osoba proglašena mrtvom, nastavlja se s medicinskim mjerama sve do početka operacije u svrhu doniranja, a sve to u cilju održavanja funkcije organa koji su predmet doni-ranja. Istovremeno se pokreće obimni posao radi utvrđenja postojanja saglasnosti za doniranje organa, nakon čega slijedi priprema podobnih primaoca i koordinacija svega u to uključenog zdravstvenog osoblja. Zahvat se preduzima uz dužno poštovanje prema preminulom, a sama operacija se uglavnom ne razlikuje od obične operacije. Donirane organe i tkiva preuzimaju hirurzi za transplantaciju. Ono što je kasnije vidljivo na tijelu donora jeste zašivena hiruška rana. Nakon operacije preminuli se na uobičajeni način dovodi u red, pa mu bližnji mogu odati posljednju poštu. Doniranjem se sahrana ne odugovlači niti se njime bližnjima uzrokuju dodatni troškovi.

5

Šta se dešava nakon doniranja? Uobičajeno je da se nakon smrtnog slučaja i doniranja, vremenom pojave određena razmišljanja. Bolničko osoblje stupa, stoga, u kontakt s bližnjima i informiše ih o transplantaciji te daje odgovore i na druga pitanja. Sasvim razumljivo, bližnji mogu kad god to požele kontaktirati bolnicu i dobiti odgovor na svoja pitanja.

Kontakt podaci aktuelnog zdravstvenog osoblja ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………… …………………………………………………………………………………

6

Nastanak totalnog moždanog udara

Mozak je smješten u lobanji koja predstavlja jedan zatvoreni prostor. Srce neprekidno pumpa krv bogatu kisikom u vratne arterije i dalje u lobanju i mozak. Mozak je veoma osjetljiv na nedostatak kisika. Već 4-5 minuta nakon prekida dotoka u mozak, dolazi do oštećenja moždanih ćelija. Upravo u ovom primjeru imamo slučaj uznapredovanog proširenja arterije.

Pacijenta iznenada pogađa teška glavobolja, mučnina i povraćanje, i gubi svijest. Na vrhu proširenog dijela arterije dolazi do napuknuća. Krv šiklja u mlazu ravno u mozak i direktno oštećuje moždano tkivo te se stvara velika krvna nakupina. Krvarenje i oštećenje moždanog tkiva izazivaju oteklinu na mozgu (slično udarcu u nogu i pojavi modrice ili otekline). Dok se ovo dešava raste pritisak u lobanji. Istovremeno s porastom pritiska u lobanji, raste krvni pritisak kako bi krv bogata kisikom doticala u oštećeni mozak. Međutim, povišeni pritisak u lobanji otežava srcu da šalje krv u lobanju. Pritisak u lobanji biva na kraju toliko visok, da srce više nema snage da pumpa krv u mozak. Krv doseže samo do baze lobanje, i tu je kraj. Mozak ostaje, dakle, bez kisika pa moždane ćelije odumiru. To znači da je došlo do takozvanog totalnog moždanog udara.

7

Transplatacijom se oboljeli organi i tkiva mogu zamijeniti zdravim organima i tkivima neke druge osobe. Transplatirati se mogu organi kao što su: bubrezi, jetra, srce, pluća, gušterača i crijeva. Transplatirati se mogu i tkiva kao što su: koža, rožnjača, srčani zalisci i koštano tkivo. Transplataciju čine mogućom ljudi koji žele donirati svoje organe i tkiva nakon svoje smrti. Socijalno-zdravstvena uprava je državni organ čiji je zadatak da se svima ravnopravno osigura dobra zdravstvena i socijalna zaštita i njega.