Dušan Martinović: CRNOGORSKI GENERALI U RUSKOJ VOJSCI

Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskušava crnogorsko nacionalno biće; ali, gdje god su išli, Crnogorci su postajali zaslužni građani i zauzimali istaknute položaje; Dušan Martinović u svojoj studiji piše o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviših vojnih vrhova.

Crnogorci koji su u doba Šćepana Malog otišli u Rusiju, uživali su status donskih kozaka

MIGRACIJE CRNOGORACA U RUSIJU

O migracijama Crnogoraca u XIX vijeku dr Đorđije - Đoko D. Pejović napisao je doktorsku disertaciju, u kojoj je, između ostalog, dosta obradio njihovo naseljavanje u Rusiji. Uskoro poslije prvih crnogorsko - ruskih kontakata (1711) i napada Ćuprilićevog na Crnu Goru, 1714, mitropolit Danilo Petrović - Njegoš se obratio ruskoj vladi da pruži pomoć postradalom crnogorskom narodu. Na taj zahtjev ruska vlada se odazvala početkom 1715. godine i izdala ukaz da će svima koji budu stupili u rusku vojnu službu dati, prema činu, zemlju u azovskoj i kijevskoj guberniji. Ovom prilikom nije, međutim, došlo do seobe, jer crnogorski glavari nijesu mogli ostaviti narod na milost sudbini. Kasnije je ruska vlada, poslije 1750, nastojala da i Crnogorce vrbuje radi naseljavanja južnih krajeva Rusije. U ljeto 1752. ruski kapetan Stevan Petrović išao je preko Osijeka u Crnu Goru "da sprovede jedan transport Crnogoraca za Rusiju". Smetnje u preseljenju Crnogoraca pravile su, međutim, mletačke i austrijske vlasti, primjenjujući represivne mjere u cilju paralisanja ovih migratornih kretanja. Stoga je mitropolit Vasilije Petrović molio ruski Senat da interveniše kod austrijskih vlasti da daju saglasnost crnogorskim porodicama da se preko njihove teritorije presele u Rusiju. Iako je crno-gorski mitropolit bio svjestan da će seljenjem, pogotovu mlađih ljudi, slabiti odbrambena moć Crne Gore, i dalje je pravio planove za, štaviše, masovnije kolonizovanje stanovništva iz siromašne i odasvud "pritusnute" spoljnim neprijateljima Crne Gore. Za relativno kratko vrijeme vladici Vasiliju uz pomoć glavara pošlo je za rukom da za odlazak u Rusiju pridobije oko 500 za oružje sposobnih ljudi, mada su nastojali da broj prijavljenih dobrovoljaca bude još toliki. Mitropolit Vasilije je 1750 - tih godina tražio od Rusije saglasnost da preseli cjelokupni crnogorski živalj u Rusiju, ali to nijesu dozvolile ruske vlasti. Odobren je prelazak samo za oko stotinjak porodica preko Slavonije i Banata. Trebalo je dosta napora, uz pomoć ruskih predstavnika, Pučkova i dr, da se organizuje prevoz iseljenika. Za prevoz iz Budve do Rijeke ili Trsta brodovlasnici su im tražili znatnije novčane iznose za transfer nego običnim putnicima. Uz to, Mlečani su podmićivali uticajne pojedince u cilju ometanja iseljeničkih grupacija. Od 1756. do 1759. godine Crnogorci su išli u Rusiju u pet grupa, preko Kijeva u Orenburg i Moskvu. U prvoj grupi je bilo 86 ljudi i žena i 13 - oro maloljetne djece (svega 99 lica); u drugoj 105 ljudi i žena i 56 - oro djece (ukupno 161); u trećoj 152 i 10 - oro djece (162); u četvrtoj 432 odraslih u 510 - oro djece (942) i u petoj 45 odraslih i 90 maloljetnih (135). Tako je za nepune četiri godine preseljeno 1499 lica. Ruska vlada je za njihovo preseljenje dala 42168 rubalja. Od 707 odraslih Crnogoraca, po svojoj želji, 688 je raspoređeno u Novu Serbiju, a 17 u Slavenoserbiju. (Za vrijeme preseljavanja 36 lica je umrlo.) Zbog malog broja

doseljenih Crnogoraca sposobnih za oružje, nije se mogao organizovati zasebni crnogorski puk, već je doseljene trebalo priključiti jedinicama ranije doseljenih Srba i Hrvata iz Austrije, zbog čega je kod većine zavladalo nezadovoljstvo pa su odbili da polože zakletvu i da prime rusko državljanstvo. Tridestak se 1759. vratilo preko Ljubljane u Crnu Goru. Od drugih je sa doseljenicima iz Srbije 1760. godine osnovan "novomirgorodski garnizon". Tako se završila prva seoba Crnogoraca u Rusiju u vrijeme Vasilija Petrovića - Njegoša. Kasnije, za vladavine Šćepana Malog, nema pomena da je bilo grupnih iseljavanja Crnogoraca u Rusiju. Bilo je samo individualnih. Pojedinci su stupali u rusku službu, od kojih su neki sticali grofovske titule i velika imanja u Harkovskom okrugu. Prema podacima dr Branka Pavićevića, tada su doseljenici iz Crne Gore bili privilegovani - imali su status donskih kozaka. Krajem XVIII vijeka jaki turski napadi na Crnu Goru (Mahmut - pašin pohod 1785) izazvali su strahovito teško stanje, a uz to zavladale su i gladne godine. Posebno su teške prilike bile u zemlji 1786 - 87. godine. Oko 200 trebjeških porodica, poslije neuspjelog napada na Nikšić (Onogošt), ostalo je bez krova nad glavom, "na ništa, bez ništa", izloženo turskim odmazdama. Privremeno su bili sklonjeni prvo u Donjoj, a potom u Gornjoj Morači, živeći pod vrlo teškim materijalnim uslovima i stalno ratujući sa Turcima.

Rusi su početkom 19. vijeka imali ideju da se Crnogorci kolektivno nasele u Besarabiji

Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskušava crnogorsko nacionalno biće; ali, gdje god su išli, Crnogorci su postajali zaslužni građani i zauzimali istaknute položaje; Dušan Martinović u svojoj studiji, koju je objavio podgorički CID, piše o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviših vojnih vrhova Prepiska o preseljenju Trebješana u Rusiju (vladika Petar Prvi, morački glavar Mina Lazarević i dr) trajala je deceniju i po, od 1788. do 1804. godine. Do iseljenja Trebješana došlo je tek oktobra 1804. Te godine su migrirale samo 22 porodice, sa preko 100 članova, i naselile se 1805. godine u Tiraspoljskom srezu. Svaka porodica je dobila po 150 desjatina zemlje i po 150 rubalja pomoći. Prema nekim podacima, sredinom 1805. godine ruskim brodom je pošla još jedna grupa od 50 porodica, sa oko 250 članova. Gospodar Crne Gore mitropolit Petar Prvi je u osvit XIX stoljeća imao više kontakata sa zvaničnicima Rusije, ističući potrebu za preseljenjem većeg broja crnogorskih porodica u tu zemlju. Štaviše, mislio je da bi valjalo preseliti cio narod u "jednorodnu" o čemu je 1813. pisao ruskom caru. Ta njegova zamisao, ipak, nije bila realna. S ruske strane, postojala je realnija ideja: da se "20000 do 25000 crnogorskih porodica, vrijednih zemljoradnika i stočara i dobrih ratnika, privrženih Rusiji" naseli u Besarabiji, dobijenoj Bukureškim mirovnim ugovorom, i na arealu između Dnjepra, Sitohe i Buga. I ova zamisao ostala je samo puka ideja. Sredinom 1815. godine 20 crnogorskih porodica, po utvrđenoj maršruti, otputovalo je brodom iz Kotora za Krim, a zatim 16 porodica sa 90 članova jednim engleskim brodom preko Carigrada za Odesu. Uskoro je Petar Prvi otpravio u Rusiju i 85 lica iz Humaca pored Cetinja. Krajem aprila i tokom maja 1817. godine tri lađe (grčko - ruska, austrijska i engleska) prevezle su crnogorske iseljenike iz Kotora do Crnog mora. Na prvoj lađi ukrcana su 303, na drugoj 200 i na trećoj 835 lica. Prema istraživanjima dr Đoka Pejovića, na

jednoj lađi otputovala su svega 192 (Bjelica 21, Cetinjana 131 i Njeguša 30), i to 94 muškarca i 98 odnosno 88 žena, a na drugoj 340 (iz Njeguša 24, Cetinja 14, Bjelica 123, Cuca 20 i Ćeklića 159, ili 188 m. i 152 ž) Tada su u Rusiju krenuli svi Donjokrajci iskraj Cetinja, osim 8 porodica. Pored ovih, pošla je i jedna porodica za koju je trebalo da Petar Prvi plati troškove prevoza. Putovanje do Carigrada trajalo je dva puna mjeseca, bez elementarnih uslova. Umjesto hljeba putnici su jeli pšenicu u zrnu; na brodu je vladala epidemija tifusa i dr, od koje su stradala 24 lica, najviše starci i djeca, i nakon što su umirali bacani su u more. Iz Carigrada su svi migranti vraćeni jer, navodno, nijesu imali urednu pasošku dokumentaciju. Tako su povratnici "zli i gori", poslije dugog lomatanja po Sredozemlju, vraćeni u matičnu luku, odakle su pošli. Povratnici su prije odlaska na neizvjesni put bili rasprodali sav svoj siromašni imetak - kuće i imanja, pa su po povratku od susjeda i povjerilaca tražili da im vrate imanja koja su im prodali za bagatelne cijene, zbog čega je dolazilo do svađa i pogoršavanja ionako u svakom pogledu teške situacije... Takav je bio epilog ove kolonističke crnogorske struje u Rusiju, pune dramatičnih i jezivih zbivanja sa tragičnim konsekvencama. Ova neuspjela seoba imala je i brojne druge posljedice i razočarenja. (Za migraciju u Rusiju je bilo još spremno oko 1000 lica iz Cuca i Bjelica; ovi su čekali da se prethodna grupa tamo naseli, pa da i oni krenu u "obećanu" zemlju). I narednih godina, do potkraj života, činio je pokušaje vladika Petar Prvi da jedan dio stanovnštva Crne Gore preseli u Rusiju. Obraćao se ruskom imperatoru i drugim ruskim velikodostojnicima i moćnicima da izađu u susret nasušnim potrebama preseljenja crnogorskih porodica. Ipak, njegovi su apeli ostali uzaludni. Petar II Petrović - Njegoš išao je stopama svog velikog prethodnika. I on je bio prinuđen da se obraća Rusiji, s molbom da omogući naseljenje većeg broja Crnogoraca na svojoj teritoriji. Početkom 1836. godine Njegoš je poslao ruskoj vladi memorandum o teškom stanju u kome se Crna Gora nalazi, ističući da 10000 stanovnika Katunske nahije ne može opstati i sačuvati biološku supstancu. Neki zemaljski glavari su predlagali Njegošu "da bar pola gladnog stanovništva Katunske nahije preseli u Rusiju ili neku drugu zemlju, da bi se ona druga polovina prehranila, dok su se drugi tome suprotstavljali, plašeći se da bi iseljenjem ovolikog broja ljudi, odbrana Crne Gore od čestih turskih napada bila znatno oslabljena. U izuzetno teškoj situaciji - materijalnoj, unutrašnje - i spoljnopolitičkoj - izgledalo je da jedino iseljavanjem stanovništva Crna Gora može skapulati.

Njegoš je nudio Moskvi da problem kavkaske granice riješi naseljavanjem Crnogoraca

Rusija nije imala dovoljno razumijevanja za ovaj egzistencijalni problem crnogorski. Po svemu sudeći, Crnogorci su i ovoga puta bili potrebniji Rusiji u Crnoj Gori nego u njoj samoj. Godine 1841. iz Kotora je bilo javljeno u Zadar da se u Crnoj Gori vrše pripreme za iseljenje u Rusiju do 1000 porodica na Kavkaz. Odista, Njegoš je nastojao da svoju zamisao "o preseljenju nekoliko hiljada žitelja" iz Crne Gore ostvari i 1844. godine, pa je tim povodom išao u Beč. Ali, do toga nije došlo. U drugoj polovini 1846. Njegoš je slao jednog svog delegata u Odesu i Vladikavkaz, knjazu Voroncovu, da mu izloži potrebu za naseljenjem većeg broja porodica iz Crne Gore duž granice prema kavkaskim plemenima koja su u to vrijeme zadavala veliku brigu Ruskoj carskoj vojsci. Do većih seoba crnogorskih porodica ni ovom prilikom nije došlo. Ovih godina moglo je, međutim, doći do odlaska pojedinaca u Rusiju,

blagodareći i zalaganju njihovih srodnika koji su već uspjeli da tamo steknu status inostranih dvorjana i da na taj način poprave svoj materijalni položaj (u Hersonu i drugdje). Tako su se nekolika Njegoševa pokušaja, preduzeta u krajnjoj nuždi, da većem broju porodica obezb-ijedi snošljiviji život, makar i u graničnim područjima Rusije, završila neuspjehom, slično pokušajima njegovog prethodnika. U toku kratkotrajne vladavine knjaza Danila Prvog bilo je samo nekoliko pokušaja useljavanja Crnogoraca u Rusiju. Prvi pokušaj se desio poslije prvog Omer-pašinog napada na Crnu Goru 1852 - 53. godine, koji je stanovništvu nanio ogromne materijalne štete. Ruski delegat Kovaljevski, posrednik za obustavu neprijateljstava, najviše nastradalim porodicama ponudio je da se presele u Rusiju, ali se na ovaj njegov poziv niko nije odazvao. Januara 1860. ruski imperator je potpisao odluku Komiteta četvorice ministara (unutrašnjih i spoljnih poslova, finansija i državnih imanja) o mogućnostima naseljenja do 100 crnogorskih porodica, koje su prethodno bile izrazile želju da se presele u Rusiju i koje su bile voljne da prime rusko državljanstvo. Bilo je planirano da se doseljenicima dade po 8 desjatina zemlje po muškoj glavi i to u jednom srezu, radi lakšeg upravljanja. Propisano je bilo da se doseljenici oslobode vojnih obaveza za šest godina a plaćanja poreza, naturalnih i novčanih dažbina za osam godina. Trebalo je da svaka porodica dobije po 35 rubalja i da državna blagajna snese i njihove putne troškove prilikom doseljenja, kao i da ih snabdije zemljoradničkim alatkama, zaprežnom stokom, sjemenom, namirnicama i ostalim što je potrebno za domaćinstvo. Da li je realizovana pomenuta odluka najviših ruskih vlasti - nije naučno utvrđeno! U drugoj polovini 1860. dato je odobrenje Marku Božoviću iz Njeguša i Savu i Nikoli Martinoviću iz Bajica, da se mogu naseliti s porodicama u Južnoj Rusiji, pod uslovima koji su bili dati u zaključku četvorice ministara. Neposredno po njihovom odlasku, u Rusiju su se preselile još dvije porodice sa 17 članova. Za buduće doseljenike iz Crne Gore određene su Hersonska, Jekatarinoslavska i Tavrička gubernija i južna strana Krimskog poluostrva. Dopuštalo se da doseljenici mogu dolaziti i u manjem broju, a ne isključivo u grupama od 25 - 30 porodica, kako je to bilo ranije propisano. Potreba za preseljavanjem većeg broja porodica u Rusiju bila je još veća naredne 1861. godine. Zbog velike gladi u Crnoj Gori nekoliko stotina porodica izrazilo je želju da se preseli u Rusiju. Od crnogorskog knjaza tražen je spisak porodica sa podacima o broju članova, polnoj strukturi i dr. Već 21. avgusta, 50 porodica imalo je knjaževu dozvolu za odlazak u Rusiju. Prema podacima dr Đoka Pejovića, bilo je iz Cuca 6 porodica, od kojih 3 sa 31 članom (samo 13 sposobnih za rad); iz Čeva 5, od kojih jedna sa 11 članova (samo 5 sposobnih za rad), a druga sa 8 članova (3 sposobna za rad), svega 11 porodica sa 50 članova (muških 29 i ženskih 21, mlađih od 10 godina 14, sposobnih za rad 21); iz Rovaca 5 porodica, od kojih 2 sa 19 članova (11 m, 8 ž, ispod 10 godina 6, za rad sposobnih 6); iz Crmnice - 9; iz Riječke nahije - 3, itd. Zanimljivo je navesti da je čitavo stanovništvo Pipera izrazilo spremnost da napušti svoja vjekovna ognjišta i da se preseli u Rusiju, što crnogorski suveren nije dopustio iz odbrambenih razloga. Ni ovom prilikom nije došlo do većeg preseljenja. Vođena je zvanična prepiska narednih godina; išle su i neke delegacije, ali konkretnog rješenja nije bilo.

Crnogorci su početkom 20. vijeka masovno radili kao pečalbari - od Krima do Sibira

Drugi Omer - pašin napad na Crnu Goru omeo je svaki dalji rad oko preseljavanja

porodica u Rusiju. Tek iduće godine novorosijski i besarabijski generalgubernatori odobrili su naseljavanje u ratu stradalog stanovištva. I pored privlačnih uslova nije se odazvao veći broj porodica iz Crne Gore; spominju se nekoliko Martinovića, neki Kusovac i jedan Vlahović iz Rovaca; zatim Anto Daković, Filip Đurašković, Stefan i Ilija Božović, Rade Radonjić iz Njeguša, tri Počeka iz Donjeg Kraja. Sem ovih, bilo je porodica iz pograničnih krajeva crnogorskih: Pobora, Grblja, Boke, Krivošija, Hercegovine i dr. Prema pasoškoj knjizi za godine 1866 - 1878. utvrđeno je da je u Rusiju pošlo 76 lica (28 Katunjana, od kojih samo 2 s porodicama, 20 Grahovljana, 8 Ceklinjana, od kojih 1 s porodicom i dr). Neposredno poslije "Veljeg rata" (1876 - 1878), iako je Crna Gora na Berlinskom kongresu (1878) stekla nezavisnost i dvostruko povećala svoju teritoriju, više porodica iz Crne gore je nastojalo da dobije zemlju u Rusiji i naseli je, pozivajući se na zasluge stečenu u borbi protiv Turaka. Tako je, na primjer, nekoliko porodica Martinovića, iz Bajica, i 17 porodica Ivanovića, iz Donjeg Kraja (sa 46 muških glava), tražilo po 50 desjatina zemlje. Pored ovih, išle su i druge ugledne porodice koje su se mogle pozvati na svoje plemićko porijeklo (Đuraškovići, Dakovići, Cerovići, Vojvodići i dr.). Ove porodice su tražile da ih nasele na jugu Rusije (Berđanski srez Tavričke gubernije, u Hersonskoj, Jekatarinoslavskoj i Besarabijskoj guberniji, na Kavkazu, Kubanu i dr), gdje su se ranije naselili njihovi rođaci i plemenici. Pa, ipak, za nekoliko godina poslije oslobodilačkih crnogorskih ratova broj iseljenika nije prelazio 30. Činjen je pokušaj da se osnuje crnogorska kolonija i tako se trajnije riješi pitanje crnogorskih doseljenika. No, u tome se nije uspjelo, jer su postojali sve manji izgledi da se u jednoj guberniji evropske Rusije naseli veći broj zemljoradničkih porodica. Prema proučavanju dr Đ.Pejovića, pasoške knjige pokazuju da dinamika crnogorskih doseljavanja u periodu 1882. - 1905. izgleda ovako: 1882 - 3 (2 iz Cuca i 1 iz Ceklina - u Baku i Batum); 1883. - 7, od kojih 1 s porodicom i 1 učenik; 1884 - 12 (7 Katunjana, 3 Grahovljanina i po 1 iz Banjana i Ceklina); 1885 - 3 (2 iz Bajica i 1 iz Ljubotinja); 1886 - 6 (4 iz Katunske nahije i po 1 iz Ceklina i Crmnice); 1887 - 7 (4 iz Katunske nahije, 2 iz Ceklina i 1 iz Nikšića); 1888. - 3; 1889 - 8 (4 Katunjana, 3 Drobnjaka i 1 Piper); 1890 - 12 (9 Katunjana, 2 Bajice i 1 Grahovljanin); 1891 - 6 Katunjana; 1892 - 5 (1 Katunjanin sa 6 članova porodice, ostali Piperi i đaci). Preko Carigrada su od 1897. do 1905. godine pošla su svega 43 iz raznih krajeva Crne Gore. U svemu su direktno iz Crne Gore, u razdoblju 1882 - 1892. godine, pošla 72 (svega 115). Sem povremenih migracionih kretanja Crnogoraca u Rusiju, manjeg ili većeg intenziteta, u grupama i pojedinačno, i pečalbari crnogorski, koji su najčešće odlazili "trbuhom za kruhom", najvećma u Carigrad, krajem XIX i početkom XX vijeka prelazili su, s vremena na vrijeme, pogotovu kada bi ostajali tamo bez posla, u susjedne ruske industrijsko - rudarske krajeve - Batum i njegova okolna mjesta, Kutaisi itd, prelazeći na Kuban, u Tiflis (Tbilisi), Vladikavkaz i razna druga kavkaska mjesta. U južnoruskim krajevima radili su činovnici - na građenju Batumske željeznice, željezničke pruge Ulunhanlu - persijska granica, Aleksandropolje - Jerevan i drugdje (u Dagestanu, Taškentu, Samarkandu, Novorosijsku i drugim mjestima srednjoazijskim u Rusiji). Rađe su se, međutim, odlučivali za rad u pristanišnim mjestima crnogorskim - u Odesi, Sevastopolju i drugim mjestima Krimskog poluostrva. Bilo ih je i u Rostovu na Donu, u Minitopolju; na izgradnji Sibirske željeznice. Poslije okončanja rusko - japanskog rata (1904 - 1905), u kojemu je učestvovalo više Crnogoraca, u Vladivostoku je radila veća grupa pečalbara iz Crne Gore (iz Zagoriča, Podgorice, Pipera, Cetinja i Bara). Imali su svoje društvo i radili su

na parobrodima. Bilo je i vlasnika imanja, na Škotostrvu i drugdje (iz Donjeg Kraja kod Cetinja, iz Ceklina, Građana, Bjelopavlića, Dobrljana i dr.). Radili su u Nikoljsku - Usurijskom, u zabajkalskoj oblasti. ŠKOLOVANJE CRNOGORACA U RUSIJI: Posebno je pitanje školovanja crnogorske mladeži u raznim srednjoškolskim i visokoškolskim ustanovama Rusije od prve polovine XVIII vijeka.

Vasilije je još 1758. poveo deset momaka iz viđenih porodica na školovanje u Rusiju

Rusija je bila upravo prva među evropskim državama u kojima su se školovali Crnogorci. U razdoblju 1848 - 1918. od ukupnog broja učenika i studenata koji su se iz Crne Gore školovali u inostranstvu, u Rusiji su se školovala 394, ili 13,07 odsto. Od toga broja u Rusiji se školovalo 235 srednjoškolaca ili 59,89 odsto, odnosno 8,49 odsto svih đaka srednjih škola na školovanju u inostranstvu. Crnogorska mladež pohađala je razne srednje škole u Rusiji: vojne škole, duhovne seminarije, gimnazije, trgovačke akademije, stručne i zanatske škole, razne tehničke, poljoprivredne, baštovanske i vinogradarske škole (pretežno na Krimu), radionice za izučavanje zanata raznih struka u Odesi, zatim vojne škole u Odesi, Tiflisu, Sankt Peterburgu, duhovne seminarije u Kijevu, Moskvi, Tiflisu i drugdje. Fakultete raznih profila studirali su i završavali Crnogorci u raznim univerzitetskim centrima Rusije, najviše u Kijevu, Moskvi i S. Peterburgu. Sem u pomenutim, školovali su se Crnogorci i u drugim ruskim gradskim aglomeracijama (Kišinjevu, Voronježu, Černigovu, Ljvovu, Rigi, Žitomiru, Jalti, Novgorodu, Vilnisu, Astrahanu, Hersonu, Harbinu, Kazanu, Tveru, Minsku, Poltavi, Harkovi, Tomsku i dr). Školovanje Crnogoraca u Rusiji mnogo je značilo za siromašnu Crnu Goru, koja nije imala redovnih građanskih škola sve do 1834. godine, kada je Petar Drugi Petrović Njegoš osnovao prvu državnu osnovnu školu u crnogorskoj prijestonici, na Cetinju. Dotle su manastirske škole (pri Cetinjskom i drugim crnogorskim manastirima) osposobljavale mladiće da znaju “čitati i pisati” i liturgijske knjige koristiti pri vršenju crkvenih obreda. Prvi srednjoškolski zavodi su podignuti tek 1869. godine (Bogoslovija i Djevojački institut “Carice Marije” na Cetinju). Doduše, na Crnogorskom primorju bilo je srednjih škola i mnogo ranije, ali su ovi krajevi bili pod tuđinskom vlašću, sve do 1880. odnosno 1918. godine. Uzalud su pokušavali crnogorski mitropoliti - duhovni i svjetovni vladari Crne Gore - da osnuju neophodne škole uz materijalnu pomoć Rusije (vladika Vasilije i Petar Prvi), pa su se, u nedostatku svojih škola, orijentisali na slanje mladića u “jednovjernu” - pravoslavnu Rusiju. Prvi je vladika Vasilije Petrović pokrenuo pitanje školovanja mladeži crnogorske, i to je bilo veoma važno pitanje u njegovim državno - prosvjetiteljskim planovima. Na drugom svom putovanju u Rusiju 1758. godine poveo je sa sobom, ovaj razboriti i dalekovodi crnogorski “gospodar”, grupu mladića radi školovanja. Bili su to poglavito sinovi glavara: Rade (Rafailo) Petrović, sinovac mitropolitov; Ivan i Vojin Petrović, njegovi rođaci; Savo Radonjić, Nikola i Simeon Plamenac, Mihailo Baranović, Ivan Vukotić, Gavrilo Radulović i Filip Šarović. U godinama 1762 - 66. upućeni su na školovanje još: Filip Petrović, Mihailo Borilović, Petar Radonjić, Mihailo Plamenac, Stjepan Bajramović, Tomo Marošević, Gavrilo Knežević, Marko Peričić, Rade Plamenac, Ivan Savić, Ivan Radonjić - Knežević, Petar Petrović. Prilikom trećeg putovanja u Rusiju, 1765, poveo je vladika Vasilije na školovanje u Sankt Peterburg rođaka Petra, kasnijeg mitropolita Petra Prvog. I Petar Prvi i Petar Drugi Njegoš nastaviće sa odašiljanjem u Rusiju mladića iz

istaknutijih porodica, koji su se odlikovali oštrinom uma, da bi se školovali o trošku ruske vlade. Kada je Petar Prvi došao na tron crnogorskog mitropolita, među prvima je poslao u Rusiju sinovca Đorđija Savova Petrovića, odredivši ga sebi za nasljednika. I Petar Drugi Petrović - Njegoš je 1838. poslao Đura Tomovog Davidovića na školovanje u Institut korpusa rudarskih inženjera, a 1841. godine sinovca Pavla, kojega je bio planirao za nasljednika (umro u Petrogradu 1842), i svog sestrića - Petra Perovića Cucu. Pred kraj svoga života, Njegoš je oktobra 1851. na školovanje u Rusiju poslao Danila, koga je odredio sebi za nasljednika, ali se on morao vratiti da preduzme vladarski prijesto zbog smrti Njegoševe! I docnije će se, napose u vrijeme vladavine knjaza - kralja Nikole Prvog, Crnogorci uveliko školovati u Rusiji, što traje do naših dana (redovno školovanje i razne specijalizacije na ruskim institutima i univerzitetima). I o školovanju Crnogoraca u inostranstvu u toku XIX i početkom XX vijeka napisana je jedna doktorska disertacija, u kojoj se podrobno govori i o školovanju crnogorske mladeži u Rusiji, o trošku ruske ili crnogorske vlade i samofinansiranjem.

Mnogi su zbog ruske zime odustajali od školovanja i vraćali se u Crnu Goru

U srednju slikarsku školu bili su upisani: Marko Đ. Vujović i Milena F. Đurašković. Poljoprivredne škole su učili: Marko I. Popović, Mitar L. Pejović, Nikola M. Vukosavović, Ivo M. Kaluđerović - Sarap i Lazar Kostić, dok su žensku školu učile Milica J. Petković i Jelena Vuković. Prema podacima dr M.Pejović, 42 učenika iz Crne Gore su po završetku srednje škole u Rusiji nastavili školovanje na nekom od univerziteta u Petrogradu, Moskvi i Kijevu, a bilo ih je i na drugim univerzitetima. Studije medicine iz Crne Gore je pohađao 51 student, od kojih navodimo: Mara Aćimović, Mihailo M. Babović, Radovan N. Delić, Mileva Đurašković, Gligorije J. Jovović, Novica P. Kovačević - Graovski, Milutin Velimirović, Miloš T. Vuković, Anto Mićunović Gvozdenović, Ilija T. Iličković, Jovan M. Kastratović, Jovan S. Kujačić, Savo L. Lazović, Milovan - Milutin L. Lopičić, Jovan Đ. Popović - Lipovac, Mitar Radulović, Petar M. Miljanić, Stevo Š. Ognjenović, Ilija I. Pejović, Vladimir Piletić, Tomica Spasojević i dr. Duhovne akademije (teološki fakultet) studiralo je u Rusiji 49 studenata iz Crne Gore, između ostalih: Dimitrije Anđušić, Dimitrije (Mitar) Z. Bakić, Gligorije V. Božović, Radosav V. Vešović, Radisav J. Vešović, Nikola A. Vukotić - Stijepović, Vladimir Ivanović, Filip Popović - Jabučanin, Mihailo Vujisić, Živko P. Dragović, Marko P. Dragović, Stanko S. Ivanović, Marko Knežević - Lipovac, Marko Leković, Nikola S. Ljubiša, Bogdan V. Obradović, Dimitrije Obradović, Lazar T. Perović, Lazo Đ. Popović, Filip L. Popović, Nikola Đ. Rolović, Varnava Rosić, Janko Spasojević, Novica Spasojević, Mardarije P. Uskoković, Marko P. Cemović, Miljan S. Šiljak i dr. Studije prava, pored ostalih, studirali su: Krsto R. Abramović, Radovan I. Bojić, Milutin V. Bracanović, Vukašin Vukašinović, Vidak Vuković, Stevan S. Klisić, Boško J. Ljumović, Miloš R. Marković, Milutin R. Marković, Ivan M. Mašanović, Đorđe - Đuro M. Mijušković, Milonja Mrdović, Novak M. Perović, Luka N. Pišteljić, Petar P. Plamenac, Niko I. Poček, Lazar R. Rašović, Jakov Stanojević, Vladimir M. Tomić, Krsto Todorović, Marko P. Cemović i dr. Studije filozofskog fakulteta, između ostalih, studirali su: Ilija M. Vučković, Pero Vučković, Dimitrije - Mitar Đurović, Ilija Z. Zorić, Doibroslav K. Jovanović, Milivoje Joksimović, Ivan Kastratović, Jovan M. Kastratović, Miraš P. Kićov-ić, Mirko M. Medenica, Petar S. Milić, Jovo Spasojević, Savo J. Spasojević, itd.

Politehničke nauke studirali su: Risto Đ. Bujišić, Uroš Bujišić, Mihailo M. Dragović, Jovan - Jovo P. Mašanović, Vasilije Piletić, Marko S. Plamenac, Milutin M. Radović, Gavro A. Cemović itd. U Petrogradu je studirao, pored pomenutih, još i Krsto N. Topalović (učenik Cetinjske gimanzije), a u Moskvi Savo L. Fatić. Od studenata koji su završili srednju školu u Rusiji, navode se i ova imena: Mara Aćimović, Milutin V. Bracanović, Tomica Bracanović, Vuko M. Karadžić, Boško J. Ljumović, Andrija Š. Marković, Nikola P. Petrović, Simeon Popović i Milovan T. Džaković. U knjizi dr M.D.Pejovića spominju se i imena učenika bez podataka o mjestu školovanja: Radovan Adžić, izvjesni Bakić i Backović (oba bez imena), Jevto B. Bešić, Petar Lj. Vojvodić, Savo Vukićević, Danilo Vuković, Jelena Vuković, Radovan Vuković, Marko Vujović, Ilija Vuksanović, Milo Vuksanović, Mihailo J. Golubović, Vuko M. Karadžić, Blažo M. Klisić, kao i dvojica bez imena - Vukanić i Vučinić. Od sveukupnog broja učenika, doktor Pejović za 22 đaka nije uspio da identifikuje koju su školu pohađali i mjesto školovanja, a za 44 koju su školu učili, iako je konstatovao godine njihovog školovanja. Crnogorsku omladinu su posebno privlačili unverzitetski centri: Sankt Peterburg, Moskva, Kijev, Kazan i Harkov. Peterburški i Moskovski univerzitet imali su i poseban uticaj na crnogorsku inteligenciju školovanu u Rusiji. Od 90 - tih godina XIX vijeka i u prvoj deceniji XX vijeka ruskom Ministarstvu narodne prosvjete obraćalo se za stipendije više od 15 učenika i studenata crnogorskih, koji su se školovali u Peterburgu; dok se iz sredstava Petrogradskog slavjanskog komiteta školovalo 5 pitomaca, crnogorskih podanika, na Vojnomedicinskoj akademiji. Treba reći da su mnogi učenici i studenti, posebno oni koji su se školovali u najsjevernijim gradovima, zbog oštrih klimatskih uslova koji im nijesu pogodovali, bili prinuđeni da napuste školovanje i vrate se u zavičaj ili nastave školovanje u nekoj drugoj državi; neki su oboljeli, a neki i umrli.

Mletački Senat angažovao je kapetana Marka Martinovića da obučava pitomce Petra Velikog

Ukratko, u drugoj polovini XIX vijeka dosta se crnogorske mladeži školovalo u ruskim srednjoškolskim zavodima, na višim i visokim školama (fakultetima). Većina je uspješno završila školovanje, ali su mnogi, štaviše najveći dio, za vazda ostali u mjestu školovanja, ili u nekom drugom kraju prostrane ruske zemlje. Manji dio onih koji su se po završetku škole vratili u domovinu zadržavao se u njoj, ali su mnogi odlazili u susjedne srpske i druge države da tamo stiču karijeru. Od 394 učenika i studenata, koliko ih se školovalo u Rusiji od sredine XIX vijeka do potkraj druge dekade XX vijeka, na visokim školama i fakultetima školovalo se 198 studenata, ili 17,15 odsto ukupnog broja studenata školovanih u inostranstvu odnosno 54,56 odsto ukupnog broja đaka školovanih u Rusiji. Najviše je đaka i studentske omladine bilo iz Stare Crne Gore - 224, zatim iz Sjeverne Crne Gore - 93, pa iz Boke Kotorske - 11. Prema podacima dr M. Pejovića, broj studenata po fakultetima i akademijama bio je sljedeći: medicinski fakultet - 51, teološki fakultet - 49, pravni fakultet - 39, filozofski fakultet - 13, tehnički fakultet (politehnika) - 7, vojna akademija - 6, poljoprivredni fakultet i likovna akademija po jedan, dok mu za 22 studenta nije pošlo za rukom da utvrdi šta su studirali. Kakva je bila dinamika školovanja po godinama najbolje pokazuju sljedeći cifarski pokazatelji:

- do kraja XIX vijeka broj srednjoškolaca iz Crne Gore nije prelazio 14 u toku godine, da bi početkom XX vijeka taj broj sukcesivno rastao, dostižući maksimum školske 1908/09. godine - 30, koliko ih je bilo školske 1910/11. godine; - broj studenata od 1862. do 1878. godine bio je, uglavnom, ujednačen i nije prelazio u prosjeku cifru 5, da bi krajem XIX vijeka dosegao do 14 studenata godišnje, a početkom narednog XX vijeka pokazuje tendenciju povećanja, tako da ih je školske 1913/14. bilo 24 iz Crne Gore. Oni koji su po povratku sa školovanja u Rusiji stupali u državnu službu u Crnoj Gori, radeći kao prosvjetnici, ljekari, pravnici i drugih profila stručnjaci - bili su u većini privrženici, najbolji tumači i misionari ruske kulture. Mnogi od njih su još u vrijeme školovanja u Rusiji prihvatali demokratske ideje i revolucionarna stremljenja prenoseći ih u svoju domovinu. Među onima koji su ostali u Rusiji, izvjestan broj je učestvovao u Oktobarskoj revoluciji (1917), dok je manji broj sudjelovao u kontrarevoluciji.

UČEŠĆE LJUDI IZ CRNE GORE U RUSKOJ MORNARICI I SUVOZEMNOJ VOJSCI: Boka Kotorska je od drevnih vremena imala razvijenu pomorsku tradiciju. Bokeljski nautičari i brodograditelji bili su poznati po svojim jedrenjacima još u srednjem vijeku. Superiorno su plovili po Sredozemlju i bavili se pomorskom trgovinom. Glas o spretnim i učenim bokeškim pomorcima dospio je i na ruski Dvor. Poznato je da je Petar Veliki osobito nastojao da unaprijedi mornaricu i brodogradnju svoje države. Slao je rusku mladež u pomorske zemlje Zapadne i Južne Evrope da izuče pomorsku nauku i zanate; 90 pitomaca je razaslao na izučavanje pomorstva i pomorske vještine, i to: 22 u Holandiju i 28 u Veneciju. I sam je putovao u Holandiju da se obuči pomorskoj vještini. Mletački Senat je angažovao kapetana Marka Martinovića (Perast, 1663 - 1716), kao u ono vrijeme dobrog poznavaoca nautike, matematike, hidrografije i brodogradnje, da obuči 17 ruskih pitomaca, kneževa i bojara, stavljajući mu na raspolaganje jedan školski brod u vlasništvu kapetana Iva Lazarevića, kako bi Martinovićevi vaspitanici stečena teoretska znanja i praktično primijenili. Poslije kursa predavanja održanog u svojoj privatnoj nautičkoj školi u Perastu 1697. godine, Marko Martinović je povjerene mu ruske pitomce vodio na školsko putovanje po Jadranu do italijanske luke Bari, i nazad. Drugo školsko putovanje obavljeno je ljeta 1698. godine, takođe po Jadranu. U Herceg Novom su sreli Petra Andrejeviča Tolstoja (1645 - 1729), koji je takođe bio u Veneciji na izučavanju vještina i kasnije postao ruski državnik i diplomata (od 1702. do 1714. ruski poslanik u Carigradu). Tolstoj i njegovi saputnici su doputovali u Perast, gdje su odsjeli kod raznih porodica. Tada se Petar Andrejevič upoznao sa Matijom Zmajevićem, kojem će docnije svojim preporukama kod ruskog cara dosta valjati. Napisao je politički i geografski osvrt "Sostojnie naroda tureckoga”, a vodio je i “Dnevnik”, koji je takođe objavljen kao vrlo zanimljiv dokument, utoliko značajniji što je riječ o prvom ruskom štampanom spisu o našim krajevima.

K. Petkovič: Nisu nam zapadne nauke prenosili samo Njemci i Holanđani, nego i Crnogorci!

Po završetku školovanja, kapetan Marko Martinović je svakom učeniku izdao odgovarajuće školsko uvjerenje, doveo ih u Veneciju, podnio izvještaj o rezultatima njihovog školovanja i predstavio svoje pitomce mletačkom Senatu, koji ga je obdario

doživotnom nagradom. O školovanju ruskih pomoraca u Perastu kod kapetana Marka Martinovića postoje dvije dragocjene slike od velike kulturno - istorijske vrijednosti za pomorsku tradiciju Boke Kotorske. Danas se slika u boji čuva u Pomorskom muzeju u Perastu. S njom u vezi, stoji zanimljiv zapis ruskog pisca K. Petkoviča, koji je posjetio Boku Kotorsku sredinom XIX vijeka i opisao sliku na zanimljiv način: "Slika ima za nas (Ruse - D.M.) pored istorijskog značaja još i tu važnost, što služi kao dokaz da su se zapadne nauke prenosile na rusko tlo za vrijeme Petra Velikog ne samo preko Njemaca i Holanđana, nego i preko naše braće Slovena koji su dali ne mali doprinos u tom pravcu. U IX vijeku Južni Sloveni prosvetili su nas hrišćanskom vjerom, kada su nam dali prve crkvene knjige i upućivali nam prve propovjednike, a u XVIII vijeku, potomci tih istih Slovena upućivali su Ruse u tajne nauke sa kojima su zapadne države došle do svoje moći i veličine". Učešće Bokelja u ruskoj mornarici počelo je veoma davno. Još u toku rusko - turskog rata 1769 - 1774. godine odazvali su se mnogi bokeljski pomorci na poziv carice Katarine Druge da učestvuju u borbi protiv Turaka. U ruskoj floti na Sredozemlju u navedenom ratu učestvovalo je pod komandom admirala Alekseja Orlova više "primorskih Slovena" iz Herceg Novog, Risna, Grblja, Paštrovića i dr. Na osnovu istraživanja većeg broja dokumenata Državnog arhiva u Kotoru koja je obavio istoričar akademik Slavko Mijušković, može se zaključiti da je učešće Bokelja u floti grofa Orlova, koja je četiri godine plovila i vršila razne borbene operacije po Sredozemlju, bilo brojno i konstantno. Podsjetiću samo na dva izvještaja nadintendanta Burovića mletačkom vanrednom providuru, koje komentariše Mijušković. U prvom izvještaju od 2. oktobra 1771. Burović kaže da je na jednom brodu bilo dvadeset i više Bokelja, koji su se vratili iz ruske sredozemne ratne flote, ali da ih je još znatno ostalo, dok u drugom izvještaju datiranom 25. januara 1772. godine javlja da je u Molunat, blizu Dubrovnika, stigla jedna polaka na kojoj se nalazilo 50 ljudi koji su bili u ruskoj floti, od kojih je 40 bilo iz Risna - a svega trojica sa područja Herceg Novog. I iz jednog arhivskog dokumenta od 13. maja 1773. godine saznajemo da je iz Risna bila spremna jedna četa ljudi za odlazak u rusku flotu. Među brojnim Bokeljima posebno se ističu imena: admirala Matije Zmajevića, tri admirala Vojnovića: Marka, Jovana i Aleksandra, o kojima će kasnije biti riječi; zatim Rišnjanina Petra Đaje Bjeladinovića, kapetana Palikuće, Jovana Bijelića, Jovana Kneževića i mnogih drugih. Pored ovih, u literaturi o našim pomorcima u Ruskoj vojsci pominje se više Vojnovića: Nikola, koji je u saradnji sa admiralom Ušakovim osvojio Ankonu u Italiji; kapetan Vladimir, koji je u borbi protiv Napoleonove vojske poginuo u bici kod Kulma (1813) i major Đorđe (Georgije), zatim: kapetan Miloš Antonijev Vojnović, kapetan Milan Nikolin Vojnović, potom, Jovo, Đorđe (Georgije), Ljubomir, Vladimir i Nikola - sva petorica kapetani iz porodice Vojnović na ruskim brodovima, kojima je Odesa bila matična luka. Sem tri generala Vukotića, o kojima će kasnije biti govora, ovdje ćemo spomenuti još trojicu u ruskoj službi: kapetana Stevana (Stjepana) Mihajlov(iča), cirkumnavigatora, koji je od 1823. do 1826. godine oplovio oko Zemljine kugle, i samim tim bio prvi južnoslovenski morepolovac koji je oplovio svijet; zatim Ivana Ivanov(iča), koji je učestvovao u bici kod Navarina, i kapetan - lajtnanta Ivana Mihajlov(iča). Plovili su pod ruskom zastavom mnogi naši odvažni Bokelji: korsari Joko i Ilija Crnogorčević, Špiro Pješivac, Simo Želalić, Marko Radimir, Mihailo Vučetić, Đorđe Stojković, Marko Pješivac, Božidar Cicović i mnogi drugi čija se imena ne znaju. Uz ove, pominju se imena brodograditelja i graditelja pomorskih ruskih luka (na primjer, Matija Melada iz Perasta, ili Ivan Feodoseevič Boci, svakako iz Boke, na šta

asocira i njegovo prezime, istakao se u olenjeckom brodogradilištu), zatim razni privrednici iz Risna, poznati po raznim komercijalnim i trgovačkim aktivnostima: Dimitrije Ljubibratić, braća Marko i Mitar Đurković, Nikola Popović, Drago Katurić, Vlado Kovačević i dr. Ili, iz Dobrote: Petar L. Tripković (vlasnik tri broda), braća Jozo i Tripo Ivanović i niz drugih.

Rusi bokeškoj mornarici duguju zahvalnost za brzi razvoj pomorsko-trgovačke privrede

Bilo je, dakako, pomoraca i trgovaca i iz ostalih oblasti Crnogorskog primorja - iz Hercegnovskog kraja, iz Grblja i Paštrovića... O tome svjedoče i istraživanja V.J. Grigoriča, profesora Odeskog univerziteta, koji na osnovu arhivskih podataka kaže između ostalog, da su ruskoj mornarici životni puls davale i razne porodice: Komnenića, Cočića, Ivanovića, Nakićenovića, Đuraševića, Želalića, Malovića, Ilića, Đuranovića, Markovića, Popovića, Mrše, Perovića, Kažanegra itd, čiji su brodovi pod ruskom zastavom vršili tešku i opasnu plovidbu na jugu Rusije. A koliko li je tek bilo kapetana i posada na brodovima čije zastave nijesu bile ruske - pita se prof. Grigorič, i dodaje da je istorija ruskih pomorsko - trgovačkih preduzeća na Crnom moru sačuvala uspomenu na: Marka Gojkovića, Špira Vojnovića, braću Mitrović, Seniće, braću Janković, Pavkoviće, Lazareviće, Miloviće, Vukasoviće, Supičiće itd. Prof. V.J. Grigorič zaključuje da Rusi "baš toj slovenskoj mornarici", tj. bokeškoj - duguju zahvalnost za brzi razvitak pomorsko - trgovačke privrede i vaskolikog privrednog života južne Rusije. Sa tla današnje Crne Gore u Ruskoj vojsci bilo je 30 admirala i generala (računajući tu i dvije počasne titule: feldmaršalsku crnogorskog suverena Nikole Prvog i general - majorsku prestolonasljednika Danila), što je, bez sumnje, jedinstveni primjer i svojevrstan fenomen u vojnoj istoriografiji da iz jedne male zemlje bude toliko visokih vojnih starješina u armiji jedne svjetske velesile, jednog populacijski tako ogromnog naroda. Poslije odsluživanja vojnog roka u Ruskoj vojci i odlaska "u rezervu" (penziju), admirali i generali našeg porijekla većinom su se povlačili na svoja velika i bogata imanja, koja su obično, pored plemstva i plemićkih titula, za ratne zasluge ponajviše u Južnoj Rusiji dobijali - i tamo su poput drugih ruskih plemića raskošno, "na ruski način" živjeli... Naučna istraživanja su pokazala da su se i admirali i generali sa tla Crne Gore u Ruskoj vojsci, kao i ostali naši sunarodnici naseljeni na teritoriji Rusije u naglim procesima etničkih i etnobioloških pretapanja kroz nekoliko generacija asimilovali, "utopili se" u etnikum "jednorodne jednovjerske" ruske sabraće. Dr Mita Kostić, saradnik Jovana Cvijića, u svojoj naučnoj raspravi: Srpska naselja u Rusiji: Nova Srbija i Slavenosrbija, prvi je prikazao u genetičkom razvoju s istorijsko - etnografskim pregledom pojedinih migracionih kretanja ove posljedice, navodeći imena mnogih onovremenih generala kojima se relativno brzo gubi trag. Iako su se naši emigranti osjećali etnički i nacionalno kao i njihovi sunarodnici u Crnoj Gori, njihovi potomci već u prvoj generaciji zaboravili su maternji jezik svojih predaka, pa im se docnije izgubio svaki trag. Stoga o mnogim generalima i admiralima, kao što će se vidjeti kada budemo o njima pojedinačno pisali, osim osnovnih personalija - nijesmo našli širih biografskih podatka, još manje o njihovom potomstvu. Pa, ipak, iskonska težnja naših sunarodnika da zapamte i ostave za potomstvo svoju genealogiju sa svojim što je moguće dubljim korijenima i većim istorijskim zaslugama, došla je do izražaja i kod "ruskih": Zorića, Vojinovića, Mirkovića, Ivelića i drugih, koji su se obraćali na odgovarajuće adrese u Rusiji za priznanje grofovskih

titula i sl. Neki su se generali, međutim, iz Ruske armije vraćali svojem zavičaju da tamo provedu zadnje dane života, da u krugu uže ili šire porodice zatvore životni krug i budu od njih ispraćeni na vječni počinak. Prema podacima dr Pera Šoća, u redovima carske Ruske vojske, pored redova i nižih činova, bili su i mnogi crnogorski oficiri, kao već pominjani general Jovan Popović - Lipovac, komandant divizije u armiji generala Ratka Dimitrijevića, sa dva sina (jedan kapetan, a drugi potporučnik); zatim, general Luka Gojnić, divizijar Crnogorske vojske. Šoć dalje nabraja poimenično, navodeći i druge neke ratne podatke o njima. To su: artiljerijski pukovnik Stevo I. Vukićević, odlikovan višim oficirskim odličjima, poginuo je, kao i njegov brat Filip, gardijski pješadijski poručnik. Filip je za junačke podvige po smrti odlikovan oficirskim Krstom sv. Đorđa - Kapetan Đuro M. Vukićević, tri puta ranjen, odlikovan višim oficirskim odličjima. - Njegov brat Blažo, poručnik, avijatičar, odlikovan. - Blažo I. Vukićević, onda kadet, dobrovoljac, arhitekta, ranjen, odlikovan vojničkim Krstom sv. Đorđa i medaljom.

Vjerovatno se nikada neće utvrditi tačan broj Crnogoraca koji su služili u ruskoj armiji

Poznato je hrabro držanje u borbama pukovnika Tomaša, sina vojvode Peka Pavlovića, koji je komandovao pukom, brigadom, pa 117. divizijom; ranjen pet puta, odlikovan svima ordenima sa mačevima koje može dobiti njegov čin, tako i oficirskim Krstom sv. Đorđa i zlatnim oružjem; krajem 1916. bio je predložen za čin đenerala. Bio je i sin mu Ilija, konjički kapetan, tri puta ranjen, odlikovan. Pukovnik Miloš Marković, odlikovan; vele da je poginuo pod Rigom. Pukovnik Đorđe B. Marković, nekoliko puta ranjen, odlikovan oficirskim Krstom sv. Đorđa. Pukovnik Mihailo Bakić, ranjen nekoliko puta, odlikovan, poginuo. Pukovnik Rako N. Kusovac, bio je u drugom gardijskom korpusu u trećem streljačkom puku cara Nikolaja; bio je ranjen; pored ostalih dobio je oficirski Krst sv. Đorđa. Pukovnik Milo Rolović, odlikovan i Krstom sv. Đorđa. Pukovnik Dimitrije Kontić, koji je bio u Gvozdenoj diviziji, bio je ranjen, odlikovan. Pukovnik Marko I. Špadijer, nekoliko puta ranjen, odlikovan i Krstom sv. Đorđa. Major Stevan J. Radović, teško ranjen, odlikovan. Pješadijski kapetan Luka R. Drecun bio je na frontu u Galiciji, u korpusu đenerala Kornilova. Prvi je sa četom ušao u varoš Galić, tada je bio ranjen. Kada je đeneral Kornilov bio zatvoren od boljševika, on ga je oslobodio i preveo na Don, gdje se formirala dobrovoljačka ruska armija Kornilova i đenerala Aleksijeva. U toj armiji Drecun je komandovao bataljonom. Dobio je odličja i Krst sv. Đorđa. Poginuo je prvi u jurišu, predvodeći svoju jedinicu, sa poklikom: Naprijed, ura, za Slovenstvo. Konjički kapetan Ljubo Nikolić, ranjen, dobio ordene sv. Vladimira, sv. Ane i sv. Stanislava sa mačevima. Pješadijski kapetan Pavle Kovačević imao je sedam rana, odlikovan. Artiljerijski poručnik Đoko I. Jovićević bio je ranjen, odlikovan. Poručnik Petar Lopušina, odlikovan. Artiljerijski poručnik Petar Kažanegra, ranjen, odlikovan. Artiljerijski poručnik Petar Nov. Kovačević, odlikovan, poginuo. Gardijski poručnik Aleksandar Vešović učestvovao u mnogim borbama, tako i u francuskoj Stranačkoj legiji; boljševici su mu glavu skinuli. Artiljerijski poručnik Rašo Medenica ranjen, odlikovan. Pješadijski potporučnik Marko Đ. Špadijer poginuo je u ruskoj diviziji koja je bila došla na Solunski front. U ruskoj vojsci učestvovalo je i pet sinova pok. Slava Đurkovića, bivšeg ađutanta kralja Nikole, sa činovima viših i nižih oficira. Svi su bili odlikovani, a jedan je dobio oficirski Krst sv. Đorđa. Sem ovih, učestvovali su u Ruskoj vojsci mnogi oficiri čija su imena vremenom pala u zaborav. Treba se posebno sjetiti sekund - majora Jovana Stefanova Baljevića, prvog doktora filozofije u

Crnogoraca i Srba iz sredine XVIII stoljeća, za kojega pretpostavljamo da je samozvani "crnogorski car" Šćepan Mali. O Baljeviću smo napisali i jednu monografsku publikaciju. Pored dr Anta Gvozdenovića i Jovana Popovića - Lipovca, učestvovali su u rusko - japanskom ratu 1904 - 1905. Aleksandar - Lekso V. Saičić, Jošo Stevov Ražnatović, Filip Mirov Radulović, Rade Lazov Zec, Stevo Nikov Jablan, Milan Ivov Rolović, Savo i Savić Savović, Rade Gardašević, Pero Đurov Dapčević, Stevan Lukin Ivanović, Filip - Sjero Markišin Plamenac, Marko Đurov Špadijer i Marko Ilijin Špadijer. Ovo su, nesumnjivo, samo neka imena crnogorskih boraca, učesnika u ruskoj armiji, jer do danas nije pouzdano istraženo, utvrđeno i statistički iskazano koliko ih je tamo bilo tokom minulih vjekova. Bilo ih je, dakako, mnogo više, neuporedivo više - i ubijeđeni smo da se taj broj ni približno nikada neće saznati! Nadamo se, međutim, da će se makar jedan broj naknadno identifikovati. Ovakav naš zaključak dovodimo u vezu i sa ličnim iskustvom - koliko smo imali muke da identifikujemo neke admirale i generale, između 30 njih koje obrađujemo između korica ove knjige. Za dvojicu Ivelića (Ivana-Ivelju i Simeona) nemamo podataka, dok su za nekoliko admirala i generala podaci nepotpuni i šturi, no, ipak vrlo dragocjeni, jer se na osnovu njih može dalje tragati za arhivalijama i drugim podacima koji govore direktno i indirektno o njima. U ruskoj vojsci i civilstvu bilo je, dakle, dosta školovanih Crnogoraca, ne samo Petrovića, nego i iz drugih uglednih porodica, crnogorske mladeži koja je nakon završetka škole u Rusiji tamo ostajala nalazeći tu i drugu domovinu, dokazujući se na raznim vojnim i civilnim dužnostima.

Šimun Mazarović zastupao je ruske interese u Persiji, a Petar M. Ljesar u Londonu i Pekingu

Svrha ovoga rada nije bila da se o njima istražuje - govori detaljnije i pojedinačno, što bi odista mogao da bude predmet posebnih istraživanja. Mi smo naveli samo neke od njih u cilju ilustrovanja teze da je u velikoj Rusiji armiji bilo dosta naših sunarodnika, među kojima i onih koji su dosegli najviše činove, pa je naša jedina pretenzija bila da ove potonje što je moguće svestranije naučno osvijetlimo. Moramo reći da je to bio veoma složen naučni zadatak! Dakle, u ruskoj službi bilo je mnogo ljudi porijeklom iz Crne Gore koji su se tamo školovali i nakon završetka škole ostajali da se bave raznim profesijama, kao na primjer: Tomo Mrvošević, Ivan Vukotić, Stevan Vučetić (Vukotić). Bilo je i nekoliko diplomata iz naših krajeva u carskoj Rusiji, i to: dr Šimun Mazarović, iz Perasta, koji je bio u diplomatskoj misiji Rusije u Persiji, zatim Petar Mihailov Ljesar, s Njeguša, ruski diplomata u Londonu i Pekingu. Pomenućemo i poznatog ruskog skulptora Evgenija Viktoroviča Vučetića (1908 - 1974), čiji su preci porijeklom iz Crne Gore, koji je uradio monumentalni spomenik "Mamajev kurgan" u Volgogradu, posvećen Staljingradskoj bici iz 1942. godine. Nikola Prvi Petrović - Njegoš (na ruskom - Nikolai, na našem jeziku tepajući Niko ili Nikica, pa otuda u zapadnoj literaturi se javlja i kao Nikita), crnogorski knjaz (1860 - 1910), pa kralj (1910 - 1918), sin je velikog vojvode Mirka Petrovića, 1820 - 1867 (starijeg brata knjaza Danila, 1851 - 1860) i vojvotkinje Stane, 1824 - 1895 (sestre vojvode Marka Dragova Martinovića, iz Bajica). Potonji je crnogorski suveren iz slavne dinastije Petrović - Njegoš koja je vladala Crnom Gorom 200 godina, od 1967. do 1918, s manjim prekidom od sedam godina (vladika Arsenije Plamenac). Nikola Mirkov je rođen na Njegušima, u selu Erakovićima, 25. septembra po starom kalendaru ili 7. oktobra po novom, 1841. godine. Pojavio se na svijetu u običnoj

seoskoj kući prizemljuši, na čijem je mjestu docnije podignut lijep Kraljevski dvorac, u neposrednoj blizini Njegoševe rodne kuće. Nikola Mirkov Petrović je ranu mladost proveo na Njegušima, čuvajući ovce po lovćenskim padinama. Več u šestoj godini, kako je zabilježio saksonski kralj Fridrih Avgust Drugi, "dobio je oružje u ruke". Tada se, u patrijarhalnoj njeguškoj sredini, sa živom epskom tradicijom i budnom nacionalnom sviješću, živjelo i disalo radničkim duhom, što je imalo velikog uticaja na vaspitanje mladog Nikole Mirkova i njegovo kasnije stvaralaštvo. Na porodičnom ognjištu slušao je narodna predanja o bojevima Crnogoraca s neprijateljima i njihovim junačkim podvizima, i epske pjesme uz zvuke gusala. Prvi učitelj mu je bio rođeni otac, proslavljeni "veliki vojvoda od Grahovca", i sam pjesnik, autor zbirke "Junački spomenik" (Cetinje, 1864). Uz tradicinalno vaspitanje, karakteristično za većinu onovremenih Crnogoraca, budući crnogorski knjaz se, prema nekim podacima, obreo na Cetinju oko 1848. godine, gdje je postao učenik Cetinjske škole. Prekidana čestim ratovima, ova škola jedva da je obezbjeđivala minimum znanja iz čitanja, pisanja, računa i crkvene istorije. To saznajemo i iz jedne zabilješke Nikole Prvog u njegovim "Memoarima", gdje je opisujući školovanje u Trstu, priznao da je tada bio "bez ikakve spreme u nauci, pravi sinčić nepitnijeh gora i planina". Nikola Mirkov se školovao u Trstu od 1852. godine. Pohađao je "Srpsku osnovnu školu Sv. Spiridona", u kojoj je učio dnevno "po nekoliko ura" kod italijanskog učitelja, a predavali su mu još i "repetitor, učitelj tancovanja, učitelj risovanja". Bio je odličan učenik. Nijedan đak nije znao bolje od njega geografiju i kosmografiju; za jedan dan mogao je da nauči po 50 riječi iz italijanskog i njemačkog jezika... Kada je početkom školske 1853. godine završio pomenutu četvororazrednu osnovnu školu, nastavio je njemačku protestantsku školu, takođe u Trstu. Poslije dvije i po godine školovanja u Trstu, Nikola Mirkov je dobio poziv strica knjaza Danila da se vrati na Cetinje. Stoga se, u proljeće 1854. godine, vratio u Crnu Goru. Poslije kraćeg boravka u crnogorskoj prijestonici, na intervenciju knjaza Danila Prvog, primljen je kao pitomac u čuveni Licej Luja Velikog u Parizu, u kojemu su se školovali mnogi velikani, kao što su bili: Volter, Robespjer, Molijer, Delakroa, Viktor Igo i drugi. U tom srednjoškolskom zavodu, jednom od najboljih u Francuza, ostao je tri školske godine 1856/57 - 59. i započeo četvrtu.

U istoriji ratovanja gotovo da ne postoji primjer uporediv sa podvigom na Vučjem dolu

I u narednoj deceniji bilo je oružanih sukoba sa Turskom. Knjaz Nikola je pomogao Prvi bokeški (Krivošijski) ustanak (1869) i Hercegovački ustanak (1875). Posebno se, međutim, istakao u crnogorskim oslbodilačkim ratovima 1876/78. godine protiv Turske imperije. U tom tzv. "Veljem ratu" pobijedilo je crnogorsko oružje i knjaz Nikola se proslavio kao hrabar i veliki vojskovođa. On je sa Crnogorcima 16. jula 1876. na Vučjem dolu izvojevao sjajnu pobjedu nad turskom vojskom pod komandom Juktar - paše. U slavnoj Vučedolskoj bici turska vojska je pretrpjela strašan poraz: na bojištu je ostalo oko 4000 mrtvih i ranjenih Turaka, među kojima su bila dva generala, dva pukovnika, osam komandanata bataljona i šezdeset drugih oficira; zaplijenjeno je mnoštvo ratnog materijala (svih 12 topova, 3000 pušaka, 21 zastava itd). Od Crnogoraca je poginulo svega 70 boraca, a bilo je i 118 ranjenih, što zvuči gotovo nevjerovatno. Poslije slavne Vučedolske bitke ređali su se pobjedonosni uspjesi crnogorskog oružja: 24. jula vođena je žestoka i uporna borba u Kučima - na Fundini i Medunu, zatim u Doljanima, u kojoj su Crnogorci do nogu potukli tursku vojsku; 27. avgusta 1877. godine oslobođen je utvrđeni grad Onogošt (Nikšić), poslije 47 -

dnevne opsade; od 6. do 14. juna 1877. izvojevana je pobjeda nad Sulejman-pašinom vojskom u Bjelopavlićima ("deset krvavih dana", kako je J.J. Zmaj ovu bitku u pjesmi nazvao!); od 2. novembra do 28. decembra 1877, poslije bezmalo dvomjesečne borbe - 10. januara 1878. zauzet je dobro utvrđeni grad Stari Bar, a desetak dana nakon toga - 20. januara 1878, crngorska vojska je osvojila i Ulcinj i sav primorski pojas do Bojane. U svim navedenim i nepomenutim borbama Crnogoraca protiv Osmanlija za vrijeme oslobodilačkih ratova 1876/78. godine proslavilo se crnogorsko oružje (izuzev u dva slučaja). Tokom dvogodišnjih ratova, crnogorska vojska, na čelu sa glavnokomandujućim Nikolom Prvim, vodila je 72 borbena okršaja, od kojih je prema ocjenama vojnih analitičara bilo 12 bitaka, 10 bojeva i 50 manjih ili većih borbenih okršaja. Obje strane su izgubile po trećinu svoje vojne sile: turska vojska je imala 103.500 mrtvih, ranjenih i zarobljenih vojnika i oficira (zaplijenjeno je 58000 pušaka, 132 topa, 2500 konja, 168 zastava), dok je crnogorska vojska imala 9482 poginula i ranjena borca, od kojih se 4000 ubrzo oporavilo i vratilo u svoje jedinice. U istoriji ratovanja gotovo da nije poznato da jedna vojska 12 puta slabija tako trijumfalno završi i pobijedi toliko nadmoćnijeg neprijatelja. Zbog ovih sjajnih pobjeda knjaz Nikola je dobio pjesnični naziv - sintagmu "car junaka" (vojvoda Simo Popović), dok je Crna Gora na Berlinskom kongresu (1878) i de jure dobila priznanje međunarodnog suvereniteta; priznata je i od onih velesila koje je dotle nijesu priznavale. Postala je 27. nezavisna država u Evropi. Teritorija joj je udvostručena dobijanjem onih krajeva koje je u pomenutom ratu oslobodila; dobila je gradove: Nikšić, Kolašin, Spuž, Podgoricu, Bar i Ulcinj, te teritorije Banjane, Kuče, Vasojeviće, Plav i Gusinje. Oko crnogorskog zaposjedanja Plava i Gusinja uslijedio je turski otpor. Na intervenciju velikih sila Porta je pristala da umjesto ova dva pogranična naselja - preda 1880. godine danas najjužniji crnogorski grad Ulcinj i njegovo primorje. Tada je površina Crne Gore, sa novooslobođenim krajevima, iznosila 9475 km2. Po završetku Berlinskog kongresa nastao je duži period mira, u kojemu je crnogorski suveren Nikola Prvi nastavio sa prosvjetno - kulturnim akcijama ranije započetim. Zapravo, poslije prvog svog oficijelnog boravka u Rusiji krajem 1868. i početkom 1869. godine, gdje je prijateljski primljen u prijestonici Sankt Peterburgu, nastavio je izuzetno važne reforme u državnoj upravi i poduhvate u osnivanju neophodnih ustanova. A prilikom dvorske audijencije ruski imperator Aleksandar Drugi prijateljski je primio mladog crnogorskog suverena, prihvatajući sve njegove zahtjeve za materijalnom pomoći. Bogato ga je obdario. Darovao mu je na rastanku sablju srpskog kralja Milutina. Znatnu novčanu pomoć koju je dobio u Rusiji knjaz Nikola je iskoristio za podizanje prvih srednjoškolskih zavoda u Crnoj Gori - Đevojačkog instituta "Carice Marije" i Bogoslovsko - Učiteljske škole na Cetinju 1869. godine. Godinu ranije osnovao je i poznatu Cetinjsku čitaonicu sa širokim spektrom djelovanja - pozorišnim i muzičkim repertoarom, sa matičnim funkcijama za čitavu crnogorsku državu.

Knjaz Nikola znao je šta treba činiti da bi se Crna Gora kulturno preporodila

Školske 1880/81. godine knjaz Nikola osnovao je Nižu gimnaziju na Cetinju, prvu državnu školu ovoga profila, koja je u jubilarnoj 1910. godini izvela prvu generaciju maturanata. Nikola Prvi je, naročito poslije oslobodilačkih ratova, znalački artikulisao svoje opredjeljenje za kulturno - prosvjetni i ekonomski napredak Crne Gore. Znao je šta mu valja činiti na kulturnom preporodu svoje države. Smišljeno je i sistematski radio na njenom svestranom napretku; osnivao joj je jednu po jednu nasušnu

nacionalnu ustanovu - teatar "Zetski dom" (1884 - 1888), Narodni muzej (1890); obnovio Državnu biblioteku (1893), formirao nacionalni arhiv (1895); inicirao pokretanje listova i časopisa, obezbjeđivao finansijska sredstva za njihovo izlaženje; starao se o nabavki štamparskih mašina i opremanju knjigovezačkih radionica, brinuo o unapređenju štamparsko - izdavačke djelatnosti. Uradio je dosta, štaviše mnogo, s obzirom na objektivne društveno - ekonomske mogućnosti. Stvarao je institucije koje će sakupljati, obrađivati, čuvati, njegovati crnogorsko kulturno nasljeđe, i biti snažan podsticaj za dalji kulturni progres, temelj i razvitak kulturnih dostignuća za vrijeme koje će tek doći. Inicirao je, moralno i materijalno pomagao pokretanje serijskih publikacija radi prezentiranja stvaralačkog opusa kreativnih snaga koje su sve više narastale u Crnoj Gori. U njegovom rezidencijalnom mjestu na Cetinju, na Dvoru, stvoren je plan za okupljanje šireg kruga naprednih intelektualaca, poznatih kulturnih i javnih radnika, poglavito Srba iz Vojvodine, Dalmacije, Like i Hercegovine i drugih krajeva u ono vrijeme pod austrougarskom i osmanskom okupacijom - tzv. izvanjaca, počevši od Jovana Pavlovića, Milana Kostića, Nićifora Dučića, Sima Popovića, Laze Kostića, Ilije Beare, Boža Novakovića, Steva Čuturila, Sima Matavulja, Jova Ljepave, Jovana Sundečića, Pera Bogišića, dr Luja Vojinovića, dr Đorđa Radića, dr Svetislava Simonovića, dr Kleantesa Teodoridesa i mnogih drugih, a bilo je, dakako, i stranaca (na primjer, Pavel Apolonović Rovinski, Sofija Petrovna Mertvgo, Fantišek Vimer, Robert Tolinger i dr). Svi su oni bili i brojni i vrlo značajni, i u većini odani Crnoj Gori, doprinoseći njenom svekolikom kulturno - prosvjetnom, zdravstvenom i društveno - ekonomskom prosperitetu. Knjaz Nikola ih je mudro raspoređivao na najodgovornije državne i društvene funkcije. Ukratko, uloga knjaza - kralja Nikole Prvog u stvaranju prosvjetnih i kulturnih institucija u Crnoj Gori, u pokretanju listova i časopisa i stvaranju Cetinjskog književnog kruga, u organizovanju veličanstvenih kulturno - prosvjetnih i nacionalnih manifestacija (npr. jubilej 400-godišnjice Crnojevića štamparije, prve na slovenskom jugu - 1893. godine, proslava 200-godišnjice vladajuće kuće Petrović Njegoš - 1896, proglašenje Crne Gore za Kraljevinu - 1910, proslava 100-godišnjice Njegoševog rođenja - 1913. itd). Za svoje duge vladavine crnogorski monarh je, tako reći, u svim oblastima društvene nadgradnje i materijalne baze činio značajne pomake. Vršio je reforme, pogotovo poslije teritorijalnog širenja crnogorske države. Nastavio je reforme u upravi i vojsci započete 70-tih godina XIX stoljeća. Umjesto Senata, koji je ukinuo 1879. godine, ustanovljeni su: Državni savjet, ministarstva i Veliki sud. Državni savjet su činili svi ministri i lica koja je imenovao suveren, i to je bila u neku ruku narodna skupština sa zakonodavnim funkcijama. U devetoj deceniji XIX vijeka inaugurisao je čuveni Opšti imovinski zakonik (1888), koji mu je izradio pravnik svjetskog glasa dr Valtazar Bogišić. Na osnovu Lučindanske proklamacije, kojom je 31. oktobra 1905. obavijestio crnogorski narod o namjeri donošenja ustava u Crnoj Gori, 27. novembra iste godine izabrana je Ustavotvorna skupština (od 76 poslanika), koja se sastala 19. decembra te godine i "izglasala" Oktroisani ustav, izgrađen na osnovu Namesničkog ustava Srbije iz 1869. godine. Tako je crnogorska država postala ustavna, ali ne i parlamentarna monarhija. Poslije sticanja međunarodnog suvereniteta i subjektiviteta 1878. godine, Crna Gora je svoje diplomatske poslove sa stranim državama morala obavljati po načelima međunarodnog prava, tim prije što joj je međunarodni status obezbijedio solidan autoritet ne samo kod susjednih država nego i kod velesila uopšte, koje su je gledale kao stablnu državu sa značajnim kredibilitetom na koju se mora računati i u međunarodnim relacijama.

Za 25 godina Nikola je po Crnoj Gori izgradio 540 km puteva i na njima oko 500 m mostova

Neke države su u početku, nakon Berlinskog kongresa obavljale diplomatske poslove sa Knjaževinom Crnom Gorom (od 1910. Kraljevinom) preko svojih diplomatskih predstavništava u Dubrovniku i Skadru - odakle su akreditovani poslanici, s vremena na vrijeme, dolazili u crnogorsku prijestonicu. Potom su kod privatnih vlasnika na Cetinju iznajmljivali kuće kao privremena staništa za svoja konzularna predstavništva. S kraja XIX i početkom XX vijeka u crnogorskoj prijestonici podignuto je ili pod kiriju iznajmljeno 12 objekata za diplomatska predstavništva evropskih i vanevropskih zemalja, u većini arhitektonski veoma dopadljivih i za cetinjske prilike, velelepnih. Prvo su u tu svrhu podigle zdanja: Austro - Ugarska (1899), Rusija (1903), Italija (1910), Francuska (1910) i Engleska (1912), dok su iznajmile privatne objekte: Turska (od 1886), Grčka (od 1881), Bugarska (1897), Srbija (od 1897), SAD (1905), Njemačka (od 1906) i Belgija (od 1910). Crnogorski suveren Nikola Prvi kao dobar političar i vješt diplomata znao je okupljati diplomatske predstavnike akreditovane na Cetinju, primati ih u audijencije i razgovarati sa njima ne samo o odnosima sa državama koji oni predstavljaju već i o drugim krupnim pitanjima svjetske politike i diplomatije. Da bi postigao što šire i jače političko - diplomatske veze, knjaz Nikola je više puta odlazio u inostranstvo u zvanične posjete Sankt Petersburgu (1868, 1882,1886, 1889, 1894, 1896, 1908, 1912), Beču (1865, 1869, 1873, 1912), Parizu (1867), Rimu (1873), Carigradu (1883, 1899), Beogradu (1896) i Londonu (1898). Svuda su ga uvažavali, lijepo dočekivali i darivali visokim poklonima. Kod crnogorskog naroda je Nikola Prvi bivao sve popularniji, sve više mu je rastao ugled i kult. I kod srpskog naroda u okruženju stekao je velike simpatije - gledali su u njega kao u spasioca. Znao je da pridobije i sveslovensko i šire evropsko javno mnjenje. Poudavao je pet kćerki za uticajne evropske kneževe i tako stekao prijateljstva na najznačajnijim evropskim dvorovima. Godine 1883. udao je kćerku Zorku za princa Petra Karađorđevića, kasnije kralja Srbije; 1889. godine Milicu za velikog ruskog kneza Petra Nikolajeviča Romanova; iste 1889. Anastasiju - Stanu za kneza Đorđa Maksimilijanoviča Romanovskog a drugi put, 1907, za velikog ruskog kneza Nikolaja Nikolajeviča Romanova; Jelenu 1896. za italijanskog prestolonasljednika princa od Napulja Viktora Emanuela, docnije kralja Italije, i Anu 1897. godine za sina hesenskog kneza Aleksandra - princa Franca - Jozefa od Batenberga, brata Aleksandra Batenberga koji se nalazio neko vrijeme na bugarskom prijestolu... Knjaževe kćerke bile su lijepe, inteligentne i obrazovane, pa su doprinosile ugledu Crne Gore na evropskim dvorovima; bile su, tako reći, pravi "ambasadori" crnogorski u evropskim diplomatskim krugovima u ono vrijeme kada mala i siromašna Crna Gora nije ni mogla obezbijediti odgovarajuća finansijska sredstva za osnivanje svojih diplomatskih predstavništava širom Evrope. Knjaza - kralja Nikolu su stoga nazivali "tastom Evrope". Knjaz i Gospodar Crne Gore, kako ga je uobičajeno zvao crnogorski narod, poslije Berlinskog kongresa i sticanja nezavisnosti njegove države, posebnu pažnju je poklanjao izgradnji saobraćajne infrastrukture i privrednom razvitku svoje zemlje. Prije njega Crna Gora je u saobraćajnom pogledu bila izolovana. Njegovi dinastički prethodnici su svjesno zanemarivali razvoj saobraćaja - da bi i na taj način onemogućili (lakše) prodiranje neprijateljskih vojnih ekspedicija. I to je bilo veoma značajno sa strateško - vojnog stanovišta da se lakše očuva sloboda i nezavisnost Crne Gore. U novim uslovima proširenja granica poslije 1878. godine i periodu mirnog

razvoja Crne Gore, prilike su se radikalno izmijenile. Za vrijeme vladavine knjaza - kralja Nikole, tokom 1879 - 1914, izgrađeno je u Crnoj Gori 540 km kolskih puteva i na njima oko 500 m mostova. Tada je, zapravo, crnogorska država izgradila prvi kolski put od Krsca, iznad Kotora, preko Njeguša - do Cetinja, i u nastavku preko Rijeke Crnojevića do Podgorice (1879 - 1884); zatim puteve: Podgorica - Plavnica (1885), Podgorica - Danilovgrad - Nikšić (1892), Čekanje - Čevo - Danilovgrad (1900), Cetinje - Lovćen (1905), Rijeka Crnojevića - Virpazar - Bar (1905), Nikšić - Grahovo (1905), Bar - Ulcinj (1906), Nikšić - Krnovo - Šavnik (1907), Podgorica - Mateševo - Kolašin (1908), Mateševo - Andrijevica (1907), Podgorica - Tuzi - albanska granica (dovršen 1917).

Ruski car nazvao je po knjazu Nikoli Prvom XV gvardijski streljački puk - Nikolajevski

Izgrađena je i prva željeznička linija Bar - Virpazar (1908). U isto vrijeme bilo je dvadesetak manjih i većih brodova raznih brodovlasnika koji su plovili Crnogorskim primorjem, Bojanom i Skadarskim jezerom. Unaprijeđen je saobraćaj po Skadarskom jezeru - desetak parobroda održava redovne saobraćajne veze između priobalnih naselja; na relaciji Rijeka Crnojevića - Skadar od 1871. godine vrši se prevoz diplomatske pošte, domaćih i stranih diplomata, protok robe i putnika. Godine 1870. uvedena je međunarodna telegrafska služba i uspostavljene prve telegrafske stanice u Crnoj Gori (na Cetinju, Rijeci Crnojevića, Orjoj Luci i Ostrogu, kasnije i u drugim varošima i gradovima crnogorskim). Crna Gora je pristupila 1875. godine Međunarodnom telegrafskom savezu. Telefonska služba uvedena je u Crnoj Gori 1889. godine, dok je međumjesni telefonski saobraćaj na liniji Cetinje - Rijeka Crnojevića - Podgorica uspostavljen 1895. godine. Prvu radio - telefonsku stanicu Crna Gora je dobila 3. avgusta 1904. na Volujici kod Bara i ona je korišćena za međunarodni radio - telefonski saobraćaj. Sklapanjem poštanske konvencije s Austro - Ugarskom maja 1871. godine i njenim stupanjem na snagu aprila 1873. uspostavljena je redovna poštanska služba Crne Gore sa inostranstvom. Razvitak saobraćaja i saobraćajne infrastrukture bila je pretpostavka razvitka poljoprivrede, industrije i ostalih privrednih djelatnosti, koje dobijaju značajne impulse u doba Nikole Prvog Petrovića. Sve više se poklanjala pažnja zanatima, trgovini, turizmu. Ukratko: Crna Gora je u vrijeme Nikole Prvog doživjela značajan uspon u svim sferama društveno - ekonomskog života, ali su njen ulazni privredni rast, i mogući prosperitet, presjekli događaji u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, u kojima je pretrpjela velika materijalna razaranja i ljudske gubitke... Kao što je prethodno istaknuto, crnogorski suveren Nikola Prvi bio je do potkraj života dobar političar i diplomata. On se, za razliku od strica Danila Prvog, koji se u politici bio orijentisao na Francusku, u spoljnoj politici preorijentisao na vjekovnu zaštitnicu Crne Gore - Rusiju. Knjaz Nikola je više puta bio u Rusiji i svaki put je bio izvanredno primljen. Već je rečeno da je prilikom prve zvanične posjete 1868/69. godine za vladavine Aleksandra Drugog dobio znatnu finansijsku pomoć za reorganizovanje unutrašnjeg života i sprovođenje reformi u Crnoj Gori. Slično se ponovilo i 1889. godine, kada je imperator Aleksandar Treći dao ime crnogorskog knjaza proslavljenom XV streljačkom gvardijskom puku - "Nikolajevski", i tom prilikom, u svečanoj zdravici, pored ostalog, kazao: "Pijem u zdravlje crnogorskog knjaza - jednog vjernog i iskrenog prijatelja Rusije!" Crnogorski knjaz mu je, između ostalog, u svojoj zdravici mudro odgovorio: "Sve što ima Crna Gora - može da zahvali blagorodnoj Rusiji!" Riječi moćnog ruskog cara upućene crnogorskom knjazu

bile su izuzetno značajne i ubrzo su se nadaleko čule. Dobile su veliki publicitet u listovima diljem Evrope, što je doprinijelo porastu autoriteta knjaza Nikole i povećanju ugleda Crne Gore. Prilikom proslave četrdesetogodišnjice svoje vladavine, 1900. godine, knjaz Nikola je dotadašnju titulu "visočanstva" vaspostavio na stepen "kraljevskog visočanstva", sa ciljem da svoju dinastiju podigne na veći stepen budući da se njegova porodica orodila sa pomenutim evropskim vladalačkim dvorovima. Sredinom 1910. godine knjaz Nikola je proglašen za kralja, a Crna Gora za kraljevinu. Prisustvovali su mnogi suvereni evropskih država i mnogobrojne delegacije evropskih velikih sila: Rusije, Italije, Francuske, Austro - Ugarske i Engleske, i mnoštvo naroda iz svih krajeva Crne Gore i susjednih zemalja. Kralj Nikola je pored uobičajenih čestitki dobio dragocjene poklone s evropskih dvorova. Posebno je kralja Nikolu obdario ruski imperator Nikolaj Drugi. Pored srdačnih čestitki i izražavanja osjećanja poštovanja, poklonio mu je jednu staru ikonu iz doba Romanovih i proizveo ga u najviše zvanje koje se dobijalo u ruskoj armiji - u čin general - feldmaršala. Povodom ovog imenovanja pisao je lično ruski car crnogorskom suverenu 14. avgusta 1910. godine. Maršalsko žezlo mu je na Cetinju zvanično u ime ruskog imperatora, uz najveću pompu i na najsvečaniji način, u raskošnoj sali novosagrađenog Vladinog doma, uz pratnju muzike ruskih mornara i crnogorske vojne muzike, predao Nikolaj Nikolajevič, najuticajnija ličnost u Rusiji poslije cara.

Na Nikolinom odru stajalo je feldmaršalsko žezlo - dar posljednjeg ruskog imperatora

U uniformi ruskog generala svojeručno carevo pismo i dragocjenu maršalsku palicu je primio kralj Nikola u prisustvu izaslanstva ruskog XV streljačkog puka i mnogobrojnih v-elikodostojnika, brojnih delegacija domaćih i stranih, raznih korporacija, kao i raznih predstavnika onovremenskih medija, što je sve bilo propraćeno muzikom, crnogorskom himnom, horskim pjevanjem, pozdravima i radosnim klicanjem, dok su napolju gruvale topovske salve i zvona zvonila sa mjesnih crkava. Crnogorski kralj je potom zahvalio darodavcu sljedećim riječima: "Vaše imperatorsko visočanstvo, radostan primam iz Vaših ruku žezlo feldmaršala hrabre ruske vojske. Odličje, koje je vrhunac vojničkog častoljublja - to odličje, ja držim da nije namijenjeno samo meni nego i mojim vitezovima - Crnogorcima. Ja ga s njima dijelim, jer smo ga zajedno zaslužili, uporno sljedujući slovenskoj misiji i tradicionalnoj zajednici s Rusijom. Ja i Crnogorci sa zahvalnošću primamo ovo carsko odličje iz Vaših ruku u krugu hrabrih ruskih pomoraca, oficira i vojnika, a u prisustvu mojih velikodostojnika i odlične deputacije slavnog petnaestoga puka kome imam čast biti šef". Kralj Nikola je osim pomenutih priznanja, bio nosilac i više visokih ruskih odlikovanja, između ostalih i Ordena Aleksandra Nevskog, koji je imao i mitropolit Petar Prvi. U balkanskim i Prvom svjetskom ratu Crna Gora i njen suveren nijesu imali sreće. Iako su u Prvom balkanskom ratu 1912/13. godine Crnogorci poslije mnogo žrtava zauzeli Skadar, morali su na zahtjev velesila da ga napuste i tako su im žrtve bile uzaludne. U Drugom balkanskom ratu 1913. godine Crna Gora je dobila dio Sandžaka i Metohije. A onda je uslijedio Prvi svjetski rat u kome je Crna Gora bila najveći gubitnik, iako se hrabro borila na lovćenskom i drinskom sektoru, napose u vrijeme mojkovačkih operacija 1915 - 1916. godine, tokom kojih je pružila herojsku zaštitu srpskoj vojsci koja je odstupala preko albanske golgote i albanskih pristaništa za Solun. Stari crnogorski kralj u kritičnim godinama Prvog svjetkog rata nije vukao

uvijek pametne poteze kao vrhovni komandant: za načelnika Štaba crnogorske vojske postavio je srpskog pukovnika Petra Pešića kojemu je još dao i serdarsku titulu, da bi on za uzvrat, po scenariju Nikole Pašića iz Beograda, doprinio svojim djelovanjem i savjetima da crnogorska vojska kapitulira i traži uslove mira od cara austrijskog, onda kada je kralj Petar Karađorđević odstupio sa ostatkom srpske vojske da se, sa saveznicima, pri kraju Prvog svjetskog rata prilikom solunskog proboja pobjedonosno vrati u Srbiju. Kralj Nikola je, međutim, sredinom januara 1916, slomljen i satrven godinama starosti, napustio Cetinje a potom i Podgoricu. Preko Albanije i Italije prešao je u Francusku, gdje je ostao u egzilu do kraja života. Živio je sa porodicom u jednoj veoma lijepoj vili u Neiju na rijeci Seni, sa svojom gardom i vladom. Odbio je abdikaciju koju je Srbija tražila od njega. U međuvremenu je na Podgoričkoj skupštini, održanoj 26. novembra 1918, Crna Gora na osnovu nelegitimnih odluka inkorporirana u državu Srbiju koja se ujedinila sa Hrvatskom i Slovenojim, stvorivši Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Viševjekovna crnogorska država je potrta, crnogorska nacija nepriznata. Na istoj skupštini svrgnut je kralj Nikola sa prijestola, što će reći da je detrinizirana dinastija Petrovića i sva joj imovina konfiskovana. U novokonstituisanoj državi Crna Gora se našla u sastavu novih administrativnih jedinica bez pomena njenog imena (Zetske oblasti, od 1929. godine Zetske banovine).

Knjaz - kralj Nikola Prvi bio je i kao književnik veoma poznat i plodan. Pisao je lirske i epske pjesme i drame u stihu, a ima i nekoliko proznih sastava. Poslije detronizacije kralj Nikola je ostao do smrti u emigraciji. Umro je 16. februara/1. marta 1921, u 80 - toj godini života u Kap Antibu, blizu Nice - na jugu Francuske. Na mrtvačkom odru posljednjeg crnogorskog kralja položena je bila sablja Nemanjića i brilijantsko maršalsko žezlo, dar i odlikovanje posljednjeg ruskog imperatora. Petog dana poslije smrti sahranjen je, po želji njegove kćerke kraljice Italije, u Ruskoj crkvi u San Remu, u Italiji. Dvije godine docnije, marta 1923. umrla je kraljica Milena i sahranjena pored svog supruga. Odlukom crnogorskih vlasti, zemni ostaci kraljevskog para su 1989. godine ekshumirani i preneseni na Cetinje, gdje su 1. oktobra te godine sahranjeni na veličanstven način u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.

Zmajevići su imali grb s amblemom zmaja što odgovara ulozi ove bokeške porodice

MATIJA - MATO ZMAJEVIĆ (Perast, 1680 - Tavrov, 1735) admiral. Zmajevići se ubrajaju u najznamenitije porodice Perasta i Boke Kotorske u cjelini. Dali su, pored brojnih pomoraca, i dvojicu visokih katoličkih prelata: Andriju Zmajevića, nadbiskupa barskog i primasa srpskog, i Vicka Zmajevića, arcibiskupa barskoga i nadbiskupa zadarskog, kao i jednog admirala ruske flote - Matiju - Mata Zmajevića. Potiču iz sela Vrbe, iz Njeguša. Doselili su se u Kotor ("na Mrlatovo, nedaleko od grada"), gdje su se pokatoličili ženeći se "latinkama") početkom XVI stoljeća, a vijek kasnije preselili se u Perast. O njihovom porijeklu s Njeguša bilježi i sam Andrija Zmajević u svojoj hronici - Ljetopisu crkvenom, pisanom narodnim jezikom. U ataru pomenutog njeguškog sela i dan - danas postoje toponimi: Zmajuša, Zmajevića krši, koji asociraju na Zmajeviće. Na ovo je prvi ukazao još početkom XX vijeka prof. Jovan Erdeljanović. Budući da su pripadali plemićkom rodu, Zmajevići su imali i svoj porodični grb, s amblemom krilatog zmaja, što bez sumnje odgovara mjestu i ulozi ove znamenite bokeške porodice, koja je iznjedrila više velikana - "zmajeva" duhom i djelotvornošću. Andrija Zmajević (Perast, 1628 - 1694), doktor teologije i filozofije,

istoričar, mecena i graditelj - bio je plodan pisac. Napisao je više djela, koja su ostala u rukopisu. I Vicko Zmajević (Perast, 1670 - Zadar, 1745) bio je doktor teologije i književnosti (bavio se poezijom). U doba Zmajevića Perast je po broju brodova i pomoraca, po svom brodogradilištu i čuvenoj pomorskoj školi Marka Martinovića, postao najvažnije središte bokeljskog pomorstva i bio na vrhuncu pomorsko - trgovačke moći. Stoga nije slučajno što je Venecija, u kojoj su se školovali bojari Petra Velikog, predložila ruskom imperatoru da angažuje u Perastu i kapetana Marka Martinovića, da ruske plemiće - njih 17 na broju - uzme za pitomce i obuči ih navigaciji i pomorskoj vještini. U to vrijeme je u Perastu stasavao i Matija Zmajević, sticao prva pomorska iskustva i poznanstva sa budućim ruskim mornarima, čemu blagodareći je postao istaknuti bokeški pomorac i ruski admiral epohe Petra Velikog. Matija Zmajević je rođen 6. januara 1680. godine u Perastu, u porodici kapetana Krsta (Krila, Kristifora) Zmajevića i Jelene Burovice. Otac mu je bio poznati pomorac i istaknuti junak u borbi protiv pirata na Jadranu i Sredozemlju. Matija je završio pomorsku školu u rodnom gradu, a vještinu navigatorstva savladao na brodu svoga oca. Upleten u zavjeru protiv mletačkog kapetana konta Vicka Bujovića, bio je prinuđen da napusti zavičajnu Boku, što je detaljno opisao pomorac, navigator i matematičar Marko Martinović u svojem spisu o Bujovićevom ubistvu. Mletačke vlasti su donijele odluku o progonstvu Matije Zmajevića. Osuđen je u Splitu 8. maja 1710. na smrt; tj. ukoliko bude uhvaćen da bude obješen. Za njim je raspisana potjernica: ucijenjen je bio na 4000 dukata. Čitava mu je imovina pokretna i nepokretna konfiskovana (veliki posjed, lijepa palata u Perastu sa zemljištem, Dražin rt i Lipice; zbirka bogatog oružja). Matija Zmajević je, međutim izbjegao u susjedni slobodni Dubrovnik. Poslije kraćeg boravka 1709. godine u Dubrovniku, otputovao je u Istanbul (Carigrad) da tamo potraži zaštitu i pomoć kod svog pobratima Petra Andrejeviča Tolstoja, onovremenskog ruskog konzula u Turskoj. Tolstoj se sa Zmajevićem upoznao još 1698. godine, kada je, po nalogu Petra Velikog, radi upoznavanja južnoslovenskih zemalja, bio njegov gost u Perastu. Matija Zmajević je u Carigradu ostao od 1709. do 1712. godine, gdje ga je ruski diplomatski predstavnik 1710. godine primio u službu sa činom kapetana. Neko vrijeme, usljed rusko - turskog rata 1711 - 1712. bio je, zajedno s Tolstojem u carigradskoj tamnici "Sedam kula". O uslovima života u Stambolu i o zatvorskim mukama pisao je Zmajević jednom svom rođaku. Po izlasku iz zatvora nakon rusko - turskog rata, Mato Zmajević po preporuci P. A Tolstoja odlazi preko Varadina u Karlove Vari (tada zvane Karsbad), radi upoznavanja s ruskim imperatorom, koji se tamo nalazio na liječenju i oporavku. Kao već vrsni poznavalac pomorstva, Petar Veliki je odmah uočio pomorske i ratničke sposobnosti Matije Zmajevića, podvrgao ga je ispitu iz nautike i vojne nauke; proizveo ga u čin kapetana I klase i uputio u Sankt Peterburg u rusku pomorsku službu.

Zmajević je 1714. zarobio kompletnu eskadru kontraadmirala švedske mornarice Ehrenšelda

O susretu sa Petrom Velikim i prvim utiscima pisao je Matija Zmajević svom bratu Vicku 3. novembra 1712. godine. U pismu on kaže: "Imao sam čast da poljubim cara u ruku i bio sam primljen veoma ljubazno. Napokon, trećeg tekućeg, bio sam pripušten na ispit kod samog vladara koji je bio vrlo vješt u ispitivanju; zadržao me je na tom ispitu, više od 2 sata, postavljajući mi vrlo teška pi-tanja da teža nije moglo, a posebno iz nautike i vojne struke. Najzad, na njegovo prijatno iznenađenje i na moju

čast, sve je srećno uspjelo pa sam poslije ispita upućen prvom ministru preuzvišenom g. Galošinu, koji me je uputio za flotu u Petrograd". Po dolasku u rusku prijestonicu stupio je u galernu flotu. Prvi mu je zadatak bio da uredi vlake za pomorske galerije u Finskoj, radi opreme zbog ratova sa Šveđanima, s kojima je ruski car ratovao još od 1700. gdoine. Pod komandom glavnog admirala grofa Fjodora Matvejeviča Apraksina (1661 - 1728), načelnika Admiraliteta, 1713. godine plovio je po fjordovima i ostrvima, komandujući pojedinim odredima galera i galija. Proizveden je u čin kapetana - komadora. Kao kapetan bojnog broda, Zmajević je 1714. godine uzeo učešća u Gangutskom ratu (prozvanom po finskom poluostrvu Gangutu), između ruske i švedske flote. Istakao se hrabrošću i vještinom komandovanja jednom galijom u pomorskoj bici kod Hankova; u fjordu Rilaksu opkolio je eskadru kontraadmirala švedske mornarice Ehrenšelda i tom prilikom zarobio cijeli švedski odred - šest protivničkih galija i jednu fregatu s kontraadmiralom, što mu je donijelo veliku reputaciju i slavu. Hroničar je, s tim u vezi, zabilježio izuzetan gest svemoćnog ruskog imper-atora Petra Velikog, koji je u oduševljenju sa "svoga boka" skinuo mač, koji je nosio u bitkama, i njome "opasao Mata Zmajevića". Zmajević je, uz to, za pokazani uspjeh u pomenutoj bici, dobio i Zlatnu medalju od 75 červonaca. Tokom 1715 - 1716. godine obavljao je vrlo uspješno razne povjerene mu zadatke u Finskom za-livu, zbog čega još više učvršćuje po-vjerenje ruskog cara. Sa svojim odr-edom galera, zajedno sa desantom gardijske vojske 1915. godine plovio je u Kopenhagen, Ravel, Rigu, Gaspal i Libavu. Krajem 1715. Matija Zmajević je dobio dozvolu za liječenje u Kenigzbergu (kasnijem Kalinjingradu), gdje se na liječenju i rehabilitaciji nalazio do poč-etka 1716. godine. Tih godina je Zmajević bio brižan i stoga što su mu mletačke vlasti bile konfiskovale pokretnu i nepokretnu imovinu. Da bi ga zaštitio, Petar Veliki se 30. aprila 1716. pismenim putem založio kod Sinjorije da oslobodi Zmajevića odgovornosti i vrati mu oduzetu imovinu. Intervenciju ruskog cara je prihvatio mletački dužd i svojim aktom od 28. novembra iste godine udovoljio carevoj molbi. Na proljeće 1716. ponovo je Zmajević sa svojim galerima upućen u Kopenhagen, a na jesen u Rostok, gdje je ostao do 1. jula 1917. godine. Tada je pod njegovom komandom bio 38 galija i dvije fregate. Godine 1718. Zmajevićeva flota patrolirala je od Ravela do Gangunta. Iste godine na svome je brodu vozio Petra Velikog za Abo, a docnije na Alandska ostrva. Zabilježeno je da je Zmajević u jednoj prilici spasao ruskog cara sigurne smrti. Tada se još snažnije produbljuje njihovo prijateljstvo, pa ga početkom naredne 1719. godine ruski imperator unapređuje u čin kontraadmirala (šautbenehta) i imenuje za glavnog inspektora galerne flote Baltika. Iste godine (1719) nanovo se istakao kao zapovjednik 143 broda i izvojevao odlučujuću pobjedu nad jačom i bolje naoružanom protivničkom eskadrom. Primijenio je taktičku vještinu, posluživši se ratnim lukavstvom. Iznenadio je neprijatelja tako što mu je s mnogo pokretljivijim brodovima zašao iza leđa i potukao ga. Zbog toga je Švedska bila prinuđena da potraži mir, koji je sklopljen 10. IX 1721. u Finskoj, čime je završen Sjeverni rat (1700 - 1721), koji je vođen za prevlast na Baltičkom moru. Tada je Rusija trijumfalno dobila Es-toniju, Litvaniju, veći dio Karelije s Viborgom i neka ostrva u Baltiku (Osel, Mon i Dago). Poslije ovih slavnih pobjeda nad švedskom flotom, Zmajević je 12. oktobra 1721. postao član Admiralitetskog kolegijuma, dobivši čin viceadmirala. Te godine mu je povjereno rukovođenje Brodogradilištem u Sankt - Peterburgu ("Sjevernoj Veneciji"), a naredne 1722. godine i vršenje dužnosti komandanta Ruske flote.

Zmajevića su osudili na smrt, pa abolirali i degradirali, pa opet postavili za komandira

Godine 1723. Matiji Zmajeviću je povjerena gradnja rječne flote na Donu. Dana 8. aprila te godine upućen je u Voronjež radi izgradnje desantnih brodova i galera. I tada je veoma uspješno rukovodio radom brodogradilišta za rječne ratne brodove u Tavrovu; prije roka je, februara 1724. godne, porinuo u vodu 40 novih brodova (galija i pramova). Godine 1725. imenovan je za komandanta Ruske ratne flote i Sanktpeterburške luke. Njegov povratak u S. Peterburg koindicira sa smrću velikog ruskog suverena i njemu je ukazana čast da u pogrebnoj povorci nosi krunu Romanovih kojom je Petar Veliki 1682. godine bio krunisan. Nakon smrti Petra I, Matija Zmajević je i dalje u milosti njegove nasljednice. Supruga Petra I carica Katarina Velika odlikuje Zmajevića 21. maja 1725. godine Ordenom Aleksandra Nevskog. Bio je on prvi stranac koji je dobio ovo odlikovanje. Dvije godine docnije (7. maja 1727) imenovala ga je carica admiralom, čime je dostigao najviši rang u Ruskoj mornarici. (Njegov Orden Aleksandra Nevskog se danas - kao izuzetan muzejski eksponat - čuva u Kotorskoj biskupiji. Ovo visoko odličje imali su još mitropolit Petar I Petrović - Njegoš i kralj Nikola I Petrović - Njegoš!) Iz Zmajevićevih pisama saznajemo da je 1727. godine Ruska mornarica, pod njegovom komandom, imala 17 velikih brodova linijske plovidbe, 145 galija, 30 brigantina i oko 400 manjih plovnih jedinica. Poslije smrti Katarine I, u vrijeme vladavine nepunoljetnog Petra II, imao je više neprilika i peripetija u službenom tretmanu. Učestvovao je u osnivanju flote u Astrahanu, na ušću Volge u Kaspijsko jezero. Od 1828. godine bio je komandant Tavrova. Kratko vrijeme prije postavljanja za guvernera naznačene oblasti, zbog dojave njegovih potčinjenih da je učinio neke finansijske malverzacije (koristio novac u nedozvoljene svrhe!), bio je predat sudu i osuđen na smrt. Presuda je protiv uglednog admirala izazvala ogromnu senzaciju u svim slojevima visokog ruskog društva i u Ruskoj vojsci. Evo kako je ruski istoričar A. V. Solovjev predstavio suđenje "jednom od najviđenijih ljudi" onovremene Rusije admiralu Matiji Zmajeviću, optuženom za krađu državne imovine. U decembru 1727. izdata je naredba cara Petra Drugog da se sudi Zmajeviću što je u svojoj upravi brodogradilišta i pristaništa, uzimao, pod vidom zajma, od ober oficira koji su bili određeni tamo na službu, državni materijal: i što je dao jednom inostranom skiperu, svom poznaniku, besplatno državne konopce, i što je, po njegovoj naredbi, major Posinkov lažno preradio spisak radnika kojima je trebalo isplatiti nadnice, a drugima izdavao plate koje im nijesu pripadale; i, napokon, što je Zmajević lično prisvojio nekih 300 do 400 rubalja koje mu nijesu pripadale. Uz to, optužnica ga je teretila što je veći dio ljudi iz svoje komande iskorišćavao za svoje lične poslove, a što je, uostalom, i sam priznao na sudu. Sud je osudio admirala Zmajevića za ove zloupotrebe, kao i njegovog saučesnika majora Posinkova, i to obojicu na smrt. Čitav slučaj vezan za uglednog admirala izazvao je ogromnu senzaciju u svim slojevima visokog ruskog društva i Ruske vojske. Ubrzo je, međutim, postupak aboliran zahvaljujući njegovom velikom prijatelju Savi Vladislaviću Raguzinskom, koji je pokušao da dokazuje da je on bio samo žrtva intriga njemu potčinjenih. Zmajević je, ipak, degradiran u čin viceadmirala a, zatim, određen za komandira Astrahanske luke, s tim što mu je naređeno da plati visoku kaznu od 4960 rubalja. Godine 1729. ponovo je u Tavrovu na funkciji komandanta luke, u upravo Admiraliteta, a potom je imenovan za guvernera Astrahanske oblasti na Kaspijskom jezeru, gdje se posvećuje tamošnjem polaganju temelja i unapređenju ruske flote, koja je poslije njegove smrti imala važnu ulogu u pripajanju južnih krajeva Rusije. Treba reći da je Zmajević, pored pomenutog, vršio i neke povjerljive diplomatske

misije. Kao pobornik glagoljice i slovenske liturgije bio je prožet dubokim slovenskim ojećanjem, što mu je bilo jedna od glavnih karakteristika mišljenja i djelovanja. Sagradio je u arsenalu u Sankt Peterburgu katoličku crkvu i namjestio sveštenika. Drugu je crkvu sagradio u Moskvi. Štitio je ruske katolike. Matija - Mato Zmajević je svoje vojničke i navigacione sposobnosti ugradio u temelje Ruske ratne flote.

Sanjao je Zmajević da se vrati u Perast ali ga je u tome spriječio Petar Veliki

Svoje široko zasnovano znanje i organizacioni smisao upotrijebio je nesebično u konstituisanju ruske flote, organizaciji raznih pomorskih djelatnosti i kao graditelj ratnih brodova raznih tipova - morskih i rječnih - i luka na Baltiku i Kaspijskom moru. Matija Zmajević je bio čvrsto emotivno vezan za svoj zavičaj - nostalgično opterećen njime. Tamo su mu živjeli supruga i tri kćerke, šira rodbina i brojni prijatelji. Pokušavao je dva puta da se vrati u rodni kraj, ali ga je Petar Veliki u tome osujetio, jer ga je mnogo cijenio. Matija je potkraj života napisao testament, u kojemu je pokazao izuzetnu pažnju i darežljivost prema svojoj užoj i široj porodici, prema rodnom gradu Perastu, prema rođacima i prijateljima. Iz njegovih pisama može se razabrati da je mnogo tugovao za svojim zavičajem. Stalno je gajio nadu da će se vratiti svojoj porodici i rodnoj Boki da tamo proživi posljednje godine života, u čemu ga je smrt spriječila. Prerano je napustio ovozemaljski život. Njegova se zvijezda ugasila u 55. godini starosnog doba! Matija Zmajević je umro za vladavine Ane Ivanovne 12/23. avgusta 1735. godine u Tavrovu, jednom od drevnih naselja nedaleko od Voronježa, na ušću istoimene rijeke u Don. Sahranjen je uz najveće vojne počasti u Moskvi, u rimo - katoličkoj crkvi sv. Ljudevita, koju je sam sagradio. Zadarski arcibiskup Vicko Zmajević prenio je zemne ostatke brata Matije u Zadar i sahranio ih u crkvi sv. Marije od zdravlja. Poslije smrt Zmajevićeve donio je Mate Karaman iz Moskve njegovom bratu Vicku, nadbiskupu zidarskom, njegov testament i tri zastave koje je Matija svojevremeno dobio kao trofeje za svoje zasluge u ruskoj mornarici. Jedna od tih zastava bila je od bijele svile s plavim "andrijevskim krstom", zastava ruske ratne mornarice, druga takođe od svile s ruskim orlom u sredini, a treća je bila švedska zastava. Prva od pomenutih zastava čuva se danas u Zavičajnom muzeju u Perastu, dok su druge dvije nastale za vrijeme Napoleonovih ratova u Boki Kotorskoj početkom osamnaestog vijeka. Testament admirala Zmjevića čuva se u Zadarskom arhivu. Peraštanin Matija - Mato Zmajević bio je prinuđen na egzil iz zavičaja zbog učešća u ubistvu konta Vicka Bujovića 1709. godine. Prvo se sklonio u susjedni Dubrovnik, pa u Carigrad kod tamošnjeg ruskog diplomate P.A. Tolstoja. Po Tolstojevoj preporuci primio ga je imperator Petar Veliki, podvrgao ga ispitu i nakon toga uputio u rusku mornaričku službu na Baltiku. U Rusiji je Zmajević ostvario blistavu karijeru. Kao odličan pomorac, posjedovao je izvanrednu energiju i znanje. Bio je, zajedno sa Petrom Velikim utemeljivač Baltičke ratne flote, pa zatim Kaspijske flotile. Veliki ruski organizator i reformator Petar Veliki ga je izuzetno cijenio i omogućio mu meteorski uzlet u pomorskoj vojničkoj karijeri: od 1718. godine, kada je imao čin "kapetana I ranga", avanzovao je 1719. do čina kontraadmirala, preko čina viceadmirala (1721) - do najvišeg čina u ruskoj mornarici - admirala, 1727. godine. Za svoje zasluge za života je dobijao i druga visoka priznanja i odlikovanja, a u svom zavičaju - i posthumno. Potkraj života doživio je tragičan udarac: osuđen je za krađu državne imovine i osuđen na smrt. Ipak je pomilovan, ali i degradiran. Na omanjem

trgu u Perastu nalazi se spomen - bista Matije Zmajevića, koju je Zavičajnom muzeju svojevremeno poklonio hrvatski vajar Vanja Radauš. Spomen - bista je otkrivena 28. februara 1966. godine. U crkvi na školju "Gospe od Škrpjela" nalazi se i portret admirala Matije Zmajevića, rad baroknog bokeškog slikara Tripa Kokolje; zatim, u Zavičajnom muzeju - diploma koju je car Petar Veliki dao Matiji Zmajeviću 1. maja 1714. godine. Tu je, takođe, i admiralov mač i ruska plavo - bijela ratna zastava koju je ruski imperator poklonio Zamjeviću za njegov admiralski brod za njegove velike zasluge koje je ovaj imao u borbi Rusije protiv Šveđana. Napokon, u Zavičajnom muzeju u Perastu se čuva i zlatno odlikovanje Matije Zmajevića koje mu je carica Katarina Prva dodijelila 1727. godine. U crkvi sv. Nikole u Perastu nalazio se Zmajevićev Orden Aleksandra Nevskog kojim ga je obdario takođe car Petar Veliki (od nedavno se čuva u Kotoru). IVAN MIHAILOV(IČ) PODGORIČANIN - GENERAL LAJTNANT (Podgorica, oko 1710 - Slobodsko, Ukrajina, 1779): U Ruskoj vojsci su bila dva generala Podgoričanina: Ivan Mihailov(ič) i Đorđe Petrov(ič) Podgoričanin.

Ivan Podgoričanin nije krio sreću dok je ljubio ruku carici, a ova mu je čestitala pukovnički čin

Mihailo Podgoričanin, žitelj stare Podgorice, imao je dva sina: Ivana, docnije general - lajtnanta u Ruskoj vojsci, oženjenog Varvarom Šidlovskom, i Petra koji je bio u braku sa plemićkinjom Petrović i imao dva sina - Đorđa (Geogrija), general - majora u carskoj armiji, i Ivana, i kćerku Anu, udatu za Ivana Vukotića. Ovdje će biti riječi o dvojici generala Podgoričanina. Generala Ivana Mihailova (Mihailoviča!) u sinovca mu Đorđa (Geogrija) Petrova (Petroviča!) pominju memoarista i general Simeon Stepanovič Piščević i putopisac iguman Gerasim Zelić, zatim neka istoriografska ruska djela i enciklopedijska izdanja, što će reći da su svojevremeno bili poznate i zaslužne ličnosti. Pominju se, uz to, i u našoj epskoj poeziji. Vremenom je, međutim, na njih pao veo zaborava i u njihovoj nekadašnjoj zavičajnoj sredini - Podgorici i Crnoj Gori, i u njihovoj drugoj domovini - Rusiji, pa, stoga, podsjećanje na njih ima određeni kulturno - istorijski značaj i naučnu važnost za proučavanje naše istorijske prošlosti. Ivan Podgoričanin početkom 1745. godine u činu lajtnanta moli za čin kapetana i traži dozvolu za vrbovanje u dobrovoljce razbojnika iz Slavonije. U proljeće 1746. godine na bojište u Šleziji odveo je 252 pješaka i konjanika, koji su počinili ekcese prilikom prolaska kroz Baranju. Odbio je, zatim, da bude pod komandom ritmastera Ivana Stankovića, koji ga je tužio Ratnom savjetu. Iste godine molio je ponovo za čin kapetana i za kompaniju u Beški ili u Banovcima. U ljeto 1758. molio je da pređe u rusku službu, a molbu je ponovio i potkraj te godine kad je imao čin majora kod slavonskih husara. U februaru 1757. godine, na intervenciju ruskog poslanika u Beču grofa Karla Kajzerlinga, Ivan Podgoričanin, major u austrijskoj vojsci pošao je za Rusiju i tamo u Ruskoj vojsci dotjerao do čina general - lajtnanta. General - major i pisac izvanrednih memoara Simeon Piščević, porijeklom iz Paštrovića, savremenik dvojice generala Podgoričanina, o kome je prethodno bilo govora, ostavio je nešto više podataka za rekonstrukciju njihove biografije, naročito biografije Ivana Mihailova. Simeon Piščević i Ivan Mihailov Podgoričanin bili su stari znanci još dok su služili u Ćesarskoj u istom puku. Po dolasku u Rusiju majora Ivana Podgoričanina Piščević je odveo kod vicekancelara grofa Voroncova radi daljeg dogovaranja o njegovom službovanju u Rusiji, i tom prilikom bio mu je tumač, "jer on nije znao ni riječi ruski,

a ni njemački nije znao bolje", bilježi Piščević. "Podgoričanin je, međutim, dobro smislio šta će grofu preko mene reći", kazuje Piščević. "Rekao je da je on vojnik, da je služio u ćesarskoj armiji i ratovao protiv Prusa, da je pozvan u Beč i da je iz samih usta njenog veličanstva carice austrijske, Marije Terezije, obaviješten da ga ruski dvor poziva u Rusiju. Ja sam, rekoh, ovamo došao po svom pristanku i molim da mi se to uvaži. U Ćesarskoj se znalo za mene i moju službu, ali ja sam smatrao za čast što mogu i ovdje poslužiti i ovdje pokazati usrdnost i vjernost svoju ruskom prijestolu. Ja se uzdajem u milost vaše svjetlosti i nadam se da me nećete ostaviti bez pomoći, nego da ćete me usrećiti i učiniti da budem predstavljen njenom veličanstvu carici i preporučiti me da prvenstveno želim da budem upućen u armiju". Grof Voroncov je uzeo pismo preporuke ruskog ministra u Beču grofa Karla Kajzerlinga i obećao da će referisati njenom veličanstvu carici o njemu. Poslije šest dana grof Voroncov je predstavio Ivana Podgoričanina carici Jelisaveti Petrovnoj. "On joj je poljubio ruku i bio toliko srećan da mu je ona odmah tu u sali, u Petegofu, čestitala pukovnički čin" - tako da je bez oklijevanja pošao na front u Prusku. Dat mu je novac za put i komanda nad bivšim Moldavskim husarskim pukom. Tokom 1759. godine pukovnika Ivana M. Podgoričanina angažovao je mitropolit Vasilije Petrović - Njegoš u "Crnogorskoj komisiji" za preseljenje i smještaj crnogorskih porodica u Rusiji. (Tada je istovremeno na ovim poslovima radio i major Stevan Petrović, po prezimenu stari Šarović iz Podgorice, koji je uz saglasnost crnogorskog mitropolita uzeo poznato prezime Petrovića). Ivan Podgoričanin je učestvovao u sedmogodišnjem ratu. Bio je u lakoj konjici generala Totlebena. Iduće 1760. godine, predstavljao je strah i trepet za Keslinski garnizon za vrijeme opasade i zauzeća tvrđave 18. maja.

Podgoričanin je zarobio puno Prusa, a posebno junaštvo pokazao je prilikom zauzeća Berlina

U septembru iste godine Ivan Podgoričanin se istakao pri zauzeću Berlina: "Svih dana stacioniranja pod Berlinom", isticao je Černišev, "Podgoričanin je bio hrabar u svim okršajima i zarobio je dosta pruskih vojnika; kod zauzeća prestonice pokazao je posebnu hrabrost". Za hrabrost pokazanu u Sedmogodišnjem ratu dobio je čin brigadira Moldavskog husarskog puka (22. septembra 1762). Kroz tri godine za revnosnu službu dobio je 1765. godine "na vječito raspolaganje" dva sela: Porhomovku sa 105 kuća i Giti sa 22 kuće, zajedno sa mlinovima i ribolovom, a uskoro, 16. maja 1766, dobio je i čin general - majora. Godine 1768. Ivan Podgoričanin je uzeo učešća u borbi sa poljskim konfederatima; sa jednim odredom konjice krenuo je da zauzme grad Staro - Konstantinov, ali je bio prinuđen da odstupi ispred jake odbrane. Kada je za to saznala carica Katarina Druga, pisala je Paninu: "Mislim da će nas general Podgoričanin izbaviti od briga, jer on ima i slave i hrabrosti, i vještine; šteta što nije uspio da zauzme Konstantinov, jer bi taj lovorov vijenac ukrasio njegovu sijedu glavu". Poljski kralj u aprilu 1768. godine odlikovao je Ivana Podgoričanina Ordenom sv. Stanislava. U maju iste godine Katarina II je ponovo pisala: "Mislim da će Podgoričanin savladati pobunjenike". I stvarno se uskoro desilo da je on razbio veliki odred koji je išao u pomoć gradu Berdičevo, koji je bila opsadirala Ruska vojska, i u junu - svi konfederati su bili razbijeni. Godine 1769. godine, Ivan Podgoričanin je dobio sertifikat od Mletačke Republike kojim je dokazao svoje grofovsko porijeklo i stoga mu je ukazom Senata od 6. jula 1769. priznata grofovska titula. Aprila te godine uputio je carici Katarini projekat vojnih operacija i mapu, a sam je želio da pođe u Crnu Goru koju je dobro poznavao i svuda u njoj boravio. "Prilikom predaje projekta

carici, rekao joj je: Naredi da budem načelnik ili redov - spreman sam na sve, samo da se borim protiv turskog iga koji prijeti mojim zemljacima". Carica je o tome pisala Alekseju Orlovu: "Što se tiče njegove usrdnosti, hrabrosti i vojne vještine - u to niko ne sumnja". Podgoričanin je, potom, poslat u rat s Turcima. Trećeg januara 1770. Ivan Podgoričanin je atakovao na rijeci Rimni na neprijatelje sa tri husarska puka (600 fojina): razbio je Turke i oteo im zastavu. Sljedećeg dana Turci su dobili pojačanje od oko 11000 vojnika i napali malobrojne ruske snage. Samo nevjerovatna i natčovječanska borba kavaljerije generala Ivana Podgoričanina natjerala ih je u bjekstvo. Ponovo se Podgoričanin istakao 18. januara 1770. u bici pod Brailom, kojom je prilikom na samom početku borbe odbio napad neprijateljske konjice, a zatim u bitkama pod Largom i Kugolom bio zadužen, od strane Rumjancova, da štiti transport sa tri husarska puka i čitav dan odbijao je napade Tatara. Saznavši za ovo, carica mu je predala reskript kojim je izrazila svoje zadovoljstvo i zahvalnost zbog toga što je skapulao u cjelosti transport sa hranom i razbio krimskog hana. Tridesetog novembra 1770. godine general Ivan Podgoričanin je podnio zahtjev za penzionisanje dok je još bio u gradu Jasu, motivišući to starošću i bolešću, posebno bolom u očima i promrzlošću koju je imao prethodne zime. Sem toga, kao razlog naveo je i ogromnu štetu koju je pretrpio zbog požara u kojem mu je izgorjela fabrika vina u njegovom selu Slobodsko, u Ukrajinskoj guberaciji, u koju je bio uložio čitav svoj kapital. Ostavka mu je uvažena 29. decembra 1770. godine. Umro je nepunu deceniju poslije penzionisanja 1779. godine. Simeon Piščević je o Ivanu Podgoričaninu ostavio dragocjene podatke u svojim sjećanjima. Vrlo dobro ga je poznavao još od vremena zajedničkog bavljenja u austrougarskoj vojsci - u Slavonskom husarskom puku. Tada je Ivan Podgoričanin bio kapetan a nešto docnije major, dok je Piščević bio poručnik. Ivanu Podgoričaninu je, kako kaže Piščević, sreća bila naklonjena da je odmah po dolasku u Rusiju dobio pukovnički čin. Kao dobar poznavalac Ivana Podgoričanina, Simeon Piščević o njegovim sposobnostima i osobenostima iznosi niz zanimljivih pojedinosti, koje ćemo ovdje navesti, budući da drugih vjerodostojnih podataka nema o njegovom fizičkom izgledu i njegovim karakterološkim osobinama, izuzev ratničkih. Piščević o Podgoričaninu kaže da je bio ogromna ljudina, simpatičan i na oko dobroćudan, kockar. Uspijevao je da u službu svoje karijere stavi sve što je moguće, i bez skrupula.

Podgoričanin je umio da stiče, ali nije bio tvrdica - kockao se i pritom gubio velike pare

Bio je toliko snalažljiv da je iz svoje jedinice u toku marša, kada je dobio naređenje o njenoj podjeli, iskoristio priliku da u otcijepljeni dio otpremi sve što u puku nije valjalo... Piščević je dosta izričit kada kaže da on: "Ničeg osobitog u sebi nije imao. Jedino što je njegova ogromna figura padala u oči. Inače, bio je pravi seljak i jedva je bio pismen. Ali, pored svega toga, u Rusiji ga je poslužila sreća. Sve mu je išlo na ruku i on je iz svega izvlačio korist, i to do kraja službe, sve do duboke svoje starosti. Stekao je počast i bogatstvo. Služio je dobro, ali ni prstom ne bi makao bez neke koristi. Umio je da stiče, ali, moram reći, ipak, nije bio tvrdica. Živio je lijepo. Imao je i dobrih osobina, i šteta što je sve podređivao interesu. I niko ne bi povjerovao da bi čovjek s takvim osobinama umio da gubi velike pare na kartama". Ivana Podgoričanina spominje i Gerasim Zelić, iguman manastira Krupe, u Dalmaciji,

koji je Rusiju dva puta pohodio (1774. i 1786). On spominje generala Ivana Podgo-ričanina i još dva - tri naša sunarodnika koji su blistave vojničke karijere u carkoj Rusiji ostvarili. Iguman je, zapravo, zapisao da je u Novomitrogradu, u Novoj Srbiji, upoznao "znatnu gospodu", među kojima: "Slavnoga Tekeliju, generala; generale Čorbu i Horvata iz Banata; grofa Ivan Podgoričanina iz Crne Gore, generala Piščevića iz Paštrovića, i kneza Antu Stratimirovića, generala iz Novoga Hercega, ot Boke Kotorske". Ivan Podgoričanin je primljen u ukrajinsko plemstvo, po kojem je osnovu 1800. godine tražio od cara Pavla Prvog da mu prizna plemićki grb i grofovsku titulu. Oba zahtjeva mu je ruski car pozitivno riješio. I dr Mita Kostić među Srbima oficirima i prostim vojnicima nekadašnje "Nove Srbije" i Slavenoserbije", među onima koji su se: "Popeli do najviših mjesta u ruskoj vojsci" navodi grofa Ivana Podgoričanina. Kao što je na početku rečeno, Ivan Podgoričanin se u Rusiji oženio plemićkinjom Varvarom Romanom Šilovski i sa njom je imao dva sina: Mihaila i Todora. Bračni par je bio hude sudbine: Mihailo je rano umro kao mladić (1810), a Todor kao ražalovani pukovnik poginuo u ratu s Francuzima 31. oktobra 1812. godine. Tako se porodična loza generala Ivana Podgoričanina ugasila. Slične sudbine je bio i general Đorđe (Georgije) Petrov Podgoričanin, koji takođe nije imao muških nasljednika pa je dobio dozvolu da porodično ime i grofovsku titulu preda svome sinovcu Jegoru Filipoviču Petroviču, potomsku drevnog grofovskog roda toga imena. Ivan Podgoričanin nije bio za života, i kasnije, nepoznat u užem zavičaju - Crnoj Gori. Opjevan je u više pjesama, koje je zabilježio Sima Milutinović - Sarajlija, protođakon Cetinjskog manastira Filip Radičević i drugi. Pjesnik i Njegošev učitelj Sima Milutinović je u svome djelu "Pjevanija crnogorska i hercegovačka sabrana Čubrom Čojkovićem Crnogorcem", izdatom u Budimu 1833, pa u Lajpcigu 1837. godine, objavio pjesmu "Ivo Podgorica", koju je zabilježio od slijepog guslara Gaša Rišnjanina, 1827. godine u Kotoru. Drugu varijantu ove pjesme zapisao je protađokon Filip Radičević od "nekon ustanika iz Lješkopolja, blizu Podgorice", koji se po ocu zvao Filip Andrin. Ovu pjesmu je Radičević ustupio Pavlu Apolonoviču Rovinskom i on je objavio pod naslovom "Ivo Podgorica i Mehmed Arapin" u svom djelu "Petar (Rade) Petrovič Njegoš vladika Crnogorski" (1830 - 1851) (S. Peterburg, 1889). Rovinski je uz pjesmu saopštio i prozno kazivanje o Ivanu Podgoričaninu. U navedenoj pjesmi narodni pjesnik naivno kazuje kako je navodno Ivo Podgorica, tj. Ivan Podgoričanin prihvatio poziv ruske carice da izađe na megdan turskom nasilniku Mehmedu Arapinu, koji je činio zulume u zemlji "Moskoviji" i došao do samog "Peterburga". Ivo Podgorica je nakon šezdeset dana stigao u Peterburg i izazvao na megdan silnika Mehmeda u trenutku kada "rusinska djevojka" umiva njegovo lice. U dvoboju je Ivo sabljom "dimišćijom" silnom Turčinu odrubio glavu i za nagradu od ruske carice dobio zlatnu kolajnu "da je junak nosi oko vrata". Očigledno, tvorac pjesme se oslanja ne samo na epsku sižejnu tradiciju već i stvarnu istoriju. Zapravo, prema predanju koje je zabilježio Pavel Apolonovič, stvarni razlozi zbog kojih je Ivan -Ivo, žitelj Podgorice, napustio svoju rodnu grudu bilo je ubistvo jednog Turčina.

Ruski car je Jovana Vukotića zbog junaštva nagradio unikatnom dragocjenom sabljom

Predanje o Ivu Podgorici kazuje da je ovaj podgorički građanin, dobrog stanja i s dobrim imenom, jednom u dane Uskrsa, pripremajući se za praznik, ušao kod nekog mesara Turčina i poručio za sebe dobar komad ovčjeg mesa da se omrsi i pošao u

crkvu. Kada se vratio, nije našao meso, već je ono bilo prodano drugome, nekom Turčinu. Ivo je počeo koriti mesara, a ovaj mu je uzvratio uvredom: "Krme od krmka!", vičući na njega: "Još se smiješ sa mnom nadmetati!" i udario ga rukom. "Ivo to ne moga da podnese: izvadi revolver i ubi Turčina." Pošto mu nije bilo više života u Podgorici, morao je bježati: preko Lješanske nahije dobjegao je u selo Dodoše (naspram Crnojevića Žabljaka), a odatle na Vir, zatim u Budvu, gdje se ukrcao u nekakvu lađu i otplovio za Rusiju. Tamo je stupio u vojnu službu, dobio od Katarine Druge odlikovanje i posjed u Hrvatskoj guberniji; dobio je i grofovsku titulu. Tako epska pjesma, u obje varijante, dočarava istinu o Ivanu - Ivu Podgoričaninu, što je i naučno verifikovano. Bio je odista grof i veleposjednik, i ruski general. Na pjesmu i legendu o Ivu Podgoričaninu 1982. godine skrenuo je pažnju naučne javnosti i Boris Nikolajevič Putilov.

PETAR MARKOV(IČ) VUKOTIĆ - VICEADMIRAL (Bratešić, Grbalj 1793 - 1863): Vukotići grbaljski potiču iz sela Bratešići. Iako je to mala srodnička grupa kuća, najviše dvije - tri, dala je nekoliko istaknutih visokih vojnih starješina u Ruskoj vojsci: kontraadmirala Nikolu Mihailova Vukotića, viceadmirala Petra Markova Vukotića i general - majora Platona Petrova Vukotića. pored njih, bili su i dva viša oficira: Stevan Mihailov Vukotić, kapetan - lajtnant i Ivan Mihailov Vukotić, takođe kapetan - lajtnant. Postojao je i navigacioni oficir Ivan Ivanov Vukotić. Grbaljski Vukotići, nesumnjivo, imaju dugu pomorsku tradiciju. Biće da su i ranije plovili na ruskim brodovima, bivali članovi njihovih posada i isticali se u pomorskoj službi. U tradiciji i pisanim izvorima, spominje se Jovan Vukotić, koji se istakao u crnogorsko - francuskom ratu 1806. godine, prvo u Boki i oko Konavala kod Dubrovnika, a zatim u borbama za jadranska ostrva - Korčulu i Brač. Korčula je bila dugo pod ruskom opsadom, prije no što su udružene crnogorsko - ruske vojne snage uspjele da protjeraju Napoleonovu armadu iz Primorja. Dok su veći ruski ratni brodovi prihvatili artiljerijski duel sa korčulanskim fortifikacionim baterijama, manje jedinice ruske ratne flotile bile su orijentisane na priobalni pojas. Na tom brodovlju se nalazio i Jovan Vukotić, sa drugim Bokeljima. Hroničar je zabilježio da je Vukotić prilikom osvajanja tvrđave bio u prvoj borbenoj liniji, i dok su sa morske strane odjekivale kanonade s udaljenih ruskih brodova, dosta udaljenih od obale, gledao je kad su uspaničeni Francuzi počeli da napuštaju borbene položaje. Dok su se još vodile žestoke borbe, a zbunjeni francuski vojnici se predavali neprijateljskim jedinicama, Jovan Vukotić je sa zastavom u ruci, i uz pratnju svojih sugrađana, dospio do najviše kule i na nju postavio ruski barjak. Nakon toga je Korčula pala u ruske i crnogorske ruke. Prema nekim podacima, tada je Vukotiću odato priznanje za neustrašivu hrabrost i ponuđen mu kapetanski čin i komanda nad borbenim trupama na jednom ruskom ratnom brodu eskadrile admirala Senjavina, s tim da ostane u ruskoj pomorskoj službi. Ponovo se u toj ulozi istakao prilikom zauzimanja ostrva Brača, kada je predvodio prvu invazionu grupu. Dakako, tom prilikom ga je pomagala ruska brodska artiljerija, napadajući ovo ostrvo sa svih strana. Vukotićeva jedinica, prva je međutim stupila na tle Brača. Za junačke podvige u osvajanju jadranskih ostrva saznao je i ruski imperator Aleksandar Prvi, pa je Vukotića nagradio unikatnom dragocjenom sabljom, sa ugraviranim pozlaćenim natpisom na ruskom jeziku: "Ovom sabljom nagrađujem barjaktara pomorske vojske Jovana Vukotića iz Grblja, za hrabrost kojom se odlikovao na Korčuli i Braču, u Petrogradu, 8. marta, 1807. god".

Po završetku crnogorsko - ruskih borbi sa Francuzima u Boki Kotorskoj i na Južnom Jadranu, sa Rusima je otišao i Jovan Vukotić. Ruska vlast mu je ponudila da na školovanje u Rusiju dovede i svoje sinove. Budući da mu sin nije još bio stasao za srednje i više škole, mudri Grbljanin je iskoristio rusku ponudu i pozvao u Rusiju dva sedamnaestogodišnja sinovca - Nikolu Mihailova i Petra, sina popa Marka Vukotića.

Petar Vukotić je nevelikim katerom "Sokol" razbio turski desantni brod, a drugi zarobio

Obojica su veoma uspješno prošli kroz seriozne testove selekcije i primljeni su za kadete u Pomorskom korpusu na Krimu. Zadovoljan uspješnim startovanjem svojih sinovaca u kadetskom korpusu, Jovan Vukotić je docnije - čim mu je sin Ivo navršio 16 godina - i njega doveo na školovanje u Rusiju, a sa njim i trećeg sinovca - Stevana Mihailova Vukotića, mlađeg brata Nikole Mihailova. I ova dvojica su se upisali u Kadetski korpus, koji su uspješno završili i postali ruski oficiri... Petar Markov Vukotić (ili Petar Markovič Vukotič, kako ga Rusi po očinstvu nazivaju) rođen je 1793. godine u Bratešićima. Sin je grbaljskog sveštenika - popa Marka Vukotića. Neki autori o njemu pišu kao o Vučetiću. Prvi je to učinio Gerasim Petranović, a pod uticajem ovoga Petar D. Šerović i Novak R. Miljanić... O Petru M. Vukotiću kao Petru M. Vučetiću, viceadmiralu Ruske vojske, prvi pomen u nas se javlja u zadarskom časopisu "Srpsko-dalmatinski magazin" za 1866. godinu, i to usputno, u opširnoj biografiji arhimandrita Dimitrija Perazića, iz pera Gerasima Petranovića. Evo fragmenta arhimandritove biografije u kojem se pominje narečeni Vučetić: "Kada je Perazić, koji je bio u srodstvu s ruskim generalom grofom Markom Ivelićem kao iguman manastira Reževića u Paštrovićima 1837. želio da se nakon poduljeg odsustva vrati u Boku i kada mu to, kao sumnjivome, austrijske policijske vlasti nijesu dozvolile, da je ozlojeđen radi zabrane povratka u svoj zavičaj zatražio pasoš za Rusiju. Pošto je dobio pasoš, Perazić je iz Dalmacije u septembru g. 1837. preko Carigrada stigao u Rusiju, gdje je izdržao propisni karanten u Ismailskom lazaretu, a zatim se prijavio tamošnjoj vlasti, koja mu je bila odredila jedan manastir, da u njemu boravi. Pošto nikako nije mogao da se snađe, zamolio je svog zemljaka, pukovnika - komandanta mjesta, Petra, sina pok. popa Marka Vučetića, rodom iz Grblja, da mu izdejstvuje dozvolu da bi mogao izaći iz manastira, što ovaj i učini. Kada je Petar prešao u pomorsku službu i postao viceadmiral, preporučio je Perazića mitropolitu Agangelu, koji je upravljao vojnim sveštenstvom, da mu kao svešteniku nađe odgovarajuće mjesto u floti. Mitropolit odredi igumana Dimitrija da služi u Crnomorskoj floti pod zapovjedništvom vice - admirala Vučetića. U toj je službi Perazić proveo dvije godine, a zatim je bio premješten kao duhovnik kopnene vojske s mjestom službe u tvrđavi Novorosijsk, gdje je ostao tri godine i pri odlasku dobio vrlo toplu i laskavu pohvalnicu od Novorosijske crkvene opštine. Kako je tekla oficirska karijera videadmirala Petra M. Vukotića vidi se iz sljedećeg pregleda. Stupio je u krimski pomorski Kadetski korpus 23. decembra 1810. sa navršenih sedamnaest godina, i završio ga juna 1813. godine kada je proizveden u čin gardemarina. Tri godine docnije - 18. februara 1816. unaprijeđen je u čin navigacionog oficira Crnomorske ratne flote. Na fregati "Spješni" krstario je s flotom u oblastima mingelskih ostrva. Narednih 1817 - 1818. godine na korveti "Abo" učestvovao je u pohodu na Suhumi u Gruziji. Kao disciplinovan i odvažan pomorac dokazao se mladi Petar Markovič od početka mornarske karijere, tako da je sticao redovno napredovanje u ruskoj pomorskoj službi. Od 1820. godine postaje zapovjednik trasportnog brda "Kit", kojim komanduje po Azovskom i Crnom moru.

Dana 22. aprila 1821. proizveden je u čin lajtnanta. Kao lajtnant od 1823. do 1824. godine na fregati "Evstafija" i na jahti "Utjeha" krstari po Crnom moru. Godine 1825. učestvuje u konvoju transporta "Zmeja" između luka Nikolajeva i Sevastopolja. Iduće 1826. godine komanduje katerom "Sokol", učestvujući i u konvoju trasportne flote od Nikolajeva do Suhum - kale. I narednih godina, 1827 - 1828, komanduje istim katerom, ploveći abhaskim obalama. Sve vrijeme se lajtnant Petar Vukotić pokazivao kao požrtvovan i umješan pomorac, pa je kao takav privlačio pažnju neposrednih starješina, koji su ga voljeli, cijenili i brinuli o njegovom napredovanju. Godine 1827. odlikovan je Ordenom sv. Ane III stepena. Godine 1828. opravdao je P. Vukotić povjerenje nadležnih novim podvizima. Nevelikim katerom "Sokolom" napao je dva turska broda sa desantnim trupama koje su plovile za Anapu, u Potkavkazju. Jedan brod je razbio, a drugi je zarobio. Za pokazanu sposobnost i hrabrost dobio je tom prilikom Orden sv. Đorđa IV reda i unaprijeđen u čin kapetan - lajtnanta. Poslije toga je na brodu "Pariz" u zvanju flag - oficira, pod komandom admirala Grejga, plovio s flotom u vodama Verne.

I pored brojnih slavnih djela viceadmiral Vukotić za ruske istoriografe - ne postoji!

Položaj flag - oficira je bio više počasno zvanje; dodjeljivano je, po pravilu, elitnim oficirima, koje su admirali uzimali za svoju pratnju i zaduživali za sastave, signalizaciju i dešifrovanja. Okretnom i fizički dopadljivom Vukotiću stizala su i druga priznanja. Tako je, na primjer, 1829. godine upućen kao krur iz Nikolajeva u Sankt - Peterburg da ruskom caru Nikolaju Prvom demonstrira modele brodova. Tada ga je ruski suveren nagradio brilijantskim prstenom. Bio je to naročiti znak pažnje i carevog priznanja oficiru Petru Vukotiću. To rijetko priznanje uručio mu je lično car Nikolaj, uz posebni dvorski ceromonijal. Po povratku u komandu Crnomorske flote dodijeljena mu je na komandu fregata " Erivan". Sljedeće 1830. godne zapovjednik je jedrenjaka "Poluks", tipa brig. Ovaj plovni objekt je služio poglavito za obuku štrumanskih kadeta i gardemarina po crnomorskim pristaništima. Za njegovog zapovjednika su postavljani stari i iskusni "morski vukovi", zaduženi za obuku i čuvanje života budućih "morjaka". Godine 1832. nalazimo Petra Vukotića kao zapovjednika korvete "Sizopolj". Te godine je krstario duž abhaskih obala. Godinu dana kasnije komanduje istom korvetom na potezu Sevastopolj - Bujukdere (Bosfor), odakle prevozi desantne trupe u Fedosiju. Za pomorske zasluge i besprekorno obavljanje povjerenih mu dužnosti te godine je dobio još jedno visoko odličje - Orden sv. Vladimira 4. stepena. Takođe je od turskog sultana nagrađen Zlatnom medaljom. Godine 1934. Petar Vukotić komanduje fregatom "Ana" u eskadri kontraadmirala Skalovskog, takođe po Crnom moru. Poslije dvije godine, 1936, ponovo je određen za zapovjednika fregate " Erivan", sada u eskadri kontraadmirala Avinova. Sredinom 1837. godine, 18. jula unaprijeđen je u čin kapetana II ranga i odlikovan Ordenom sv. Stanislava II stepena. Tokom 1837. i 1838. godine, P. Vukotić je kao komandant fregate "Enos" učestvovao u gušenju pobuna kod rijeke Soče, Tuapske i Šapsuho. Zatim je 1839. godine komandovao brodom "Tri jerarha" ploveći na relaciji od Nikolajeva do Sevastopolja. Šestog decembra 1839. dobio je čin kapetana I ranga, koji je po rangu predstavljao čin kapetana bojnog broda. Uskoro je početkom 1840. godine raspoređen na novu dužnost u eskadri kontraadmirala Stanjukovića; prevozi desantne trupe iz Fedosije na istočne obale crnomorske, da bi zaposjele mjesta pri rijekama Tuapse i Psezuape. I u periodu

1842 - 1849. godine komanduje istim brodom "Tri jerarha", a zatim brodom "Rostislav". Sve postavljene zadatke i dalje je uspješno obavljao. Stoga je 6. decembra 1842. dobio novo visoko priznanje. Tada je odlikovan Ordenom sv. Ane II stepena s mačevima. Uslijedilo je potom i avanzovanje. Šestog decembra 1849. godine proizveden je u čin kontraadmirala i određen za komandanta luke u Sevastopolju. Sredinom 1852. raspoređen je u IV flotsku diviziju. Za uspješne akcije i hrabrost pokazanu tokom 1853/54. godine na istočnim obalama Crnog mora, 10. februara 1854. nagrađen je Ordenom sv. Vladimira III stepena. Od 29. maja te godine prekomandovan je u Štab glavnog komandanta Crnomorske flote i crnomorskih luka. Njegove sposobnosti posebno su došle do izražaja u operacijama na moru za vrijeme Krimskog rata (1853/1854), u sastavu Četvrte divizije Crnomorske flote. Godine 1855. uslijedio je novi premještaj. Devetog juna te godine postavljen je u Štab glavnog komandanta petrogradske luke Kronštat i 30. avgusta proizveden u čin viceadmirala. Njegovo odsustvo se osjećalo u Crnomorskoj ratnoj flotili, pa je 30. jula 1856. godine vraćen na Krim; zbog narušenog zdravlja premješten je iz operativne u pozadinsku službu; imenovan je za načelnika crnomorskih flotnih ekipaža. Veliki napori u pomorskom životu koje je imao tokom uspješne vojničke karijere sukcesivno su ruinirali snažni organizam Petra Vukotića. Zaslužni morjak, viceadmiral Petar Vukotić dobio je 13. juna 1858 potonje visoko odlikovanje - Orden sv. Stanislava I stepena. Bilo je to tri godine prije odlaska u penziju. Zapravo, 21. marta 1861. preveden je u rezervu. Godinu kasnije - 25. juna 1862. napustio je Petar Mihailov Vukotić ovozemaljski život. I pored svih zasluga za rusku vojnu istoriju i ponosa za Grbalj i Crnu Goru što je iz njih ponikao, o viceadmiralu Petru Vukotiću, i njegovim rođacima, ni u ruskoj istoriografiji, pa čak ni u vojnoj endiklopedistici, nema pomena. I u našoj istoriografiji i leksikografiji su bili zanemareni više od jednog vijeka.

Špadijer je isticao da su njegovi preci "digli negda" iz Donjega Kraja na Cetinju za Rusiju

VASILIJE IVANOV ŠPADIJER, GENERAL - LAJTNANT (CETINJE, 1815 - VILNO, 1890): O Vasiliju Ivanovu Špadijeru, rođenom 26. aprila 1815. godine u Donjem Kraju kraj Cetinja, jednom od istaknutih generala u Ruskoj vojsci sa tla Crne Gore, veoma je malo pisano u našoj istoriografiji, leksikografiji, publicistici i žurnalistici. U ruskoj leksikografiji i periodičnim publikacijama pisano je poglavito povodom generalove smrti. Prije pojave naših priloga o Vasiliju Ivanovu Špadijeru, kod nas nepoznatom ruskom generalu artiljerije, koji je svoju vojničku karijeru započeo 1834. godine i imao mnoge visoke vojne funkcije avanzujući do generalskog čina u Rusiji, postoje samo uzgredni i šturi pomeni. Prvi pomen nalazimo u legendi jedne fotografije ruskog "Đeneralnog štaba" u Varšavi, koju je obznanio ilustrovani list za pouku i zabavu "Nemanja", koji je izlazio u Beču (1887 - 1888). U svesci br. 3 za mart 1888. godine objavljena je na 60. stranici ove revije pomenuta fotografija Generalštaba Ruske vojske, onda sa sjedištem u Varšavi, koji je činilo devet visokih vojnih starješina Carske Rusije, među kojima je i spomenuti general Špadijer (samo prezimenom). U kraćem prigodnom tekstu autora potpisanog inicijalnom "D", između ostalog, navodi se: "Među prisutnim đeneralima je najpoznatija ličnost upravitelj Poljske, đeneral od kavelerije grof Gurko, koji se za vrijeme rusko - turskog rata 1887. g. proslavio; prešao je u sred zime pored sviju prepreka dva puta preko Balkana. Gurko se rodio 1820. god; đeneral infanterije, baron Kridener, služi već 50 godina; njegova gvozdena priroda i tvrda volja poznati su u čitavoj ruskoj vojsci. Borio se u

svim novijim ratovima i to svuda sa uspjehom. I ostali đenerali sudjelovali su u posljednjem ratu u manjoj ili višoj mjeri". O njima, međutim, kao ni o generalu Špadijeru, nema ni riječi. Drugi spomen o generalu Vasiliju I. Špadijeru nalazimo u nedavno objavljenim memoarskim spisima mitropolita Mitrofana Bana. Prilikom povratka iz Sankt - Peterburga, gdje je bio radi hirotonisanja aprila 1885. godine (tada je proizveden za arhiepiskopa cetinjskog), u Varšavi se upoznao sa ruskim gubernatorom Poljske generalom Gurkom i sa dvanaest njegovih saradnika - generala, među kojima je bio i general Špadijer. Slučaj je htio, naime, da je prilikom Mitrofanovog boravka u gradu na Nevi, tada preminula knjeginjica Marija, kćerka crnogorskog suverena Nikole Prvog, pa je mitropolit preuzeo njene zemne ostatke iz Sankt - Peterburga radi transporta do Cetinja. Evo kako mitropolit Mitrofan Ban opisuje susret sa legendarnim generalom Gurkom: "U Varšavi, predusrio nas je gubernator Gurko. Ovo je onaj čuveni junak i vojskovođa iz potonjega, 1877. i 1878. god. protivu Turaka na Balkanu, rata. On nam predstavi 12 njegovih generala i mnogo drugih vojničkih i građanskih dostojanstvenika. Na čelu ove visoke gospode, sa mnogim sveštenstvom u odeždama, bijaše arhiepiskop varšavski Leontije. Poslije običnog pomena, koga učini g. Leontije sa sveštenstvom, g. gubernator Gurko predloži nam da šnjim izađemo iz vagona, govoreći: - Vi ćete, još malo, prijeći u tuđu zemlju (razumijeva Austriju), pa sam - veli - naredio da se, za pokojnicu i za Vas, opreme dva naročita naša vagona, pa oni da Vas povezu čak do na obalu morsku, kako se tamo, u tuđoj zemlji, ne bi patili prenošenjem iz jednoga vagona u drugi. Pošto se mitropolit crnogorski najljubaznije zahvalio generalu Gurku, prema kazivanju Mitrofana Bana: "Dvanajest vojnika, koji su sanduk pokojnice, iz jednog vagona u drugi, prenijeli, bijahu u crno (korotno) obučeni. Pošto je ovako paradno, pokojnica prenešena i vojničke joj počasti učinjene, onda njegovo prevashoditelstvo g. gubernator meni predloži da uđemo u novi, za mene određeni vagon. Ovaj vagon (kupe) tamo bijaše velik, kao najljepši salon. U njemu, s nama zajedno, uljegoše visokopreosvešteni arhijepiskop Leontije, gubernator g. Gurko i njegovih 12 generala. Vlak se pokrenu i poleće njegovom običnom brzinom i varšavska gospoda s nama zajedno pođe. Da nam učine veću počast, pratili su nas do izvjesne štacije". Među prisutnim generalima bio je i general Špadijer, sa kojim se mitropolit Mitrofan upoznao u kupeu voza. Isticao je kako su njegovi preci "digli negda, iz Crne Gore, iz sela Donjega Kraja na Cetinju u Rusiju", pri čemu nije precizirao vrijeme njihovog emigriranja.

Špadijer je na prsima nosio najveći crnogorski orden, kojim ga je 1868. odlikovao knjaz Nikola

Mitrofan Ban dodaje da je general Špadijer imao "na sebi prvi orden crnogorski - Zvijezdu sa lentom". Bio je to Danilov orden I stepena, koji je, prema kazivanju Špadijerovom, dobio od knjaza Nikole I Petrovića - Njegoša, prilikom njegove prve posjete ruskoj prijestonici krajem 1868. i početkom 1869. godine. Vasilije Špadijer je rođen 26. aprila 1815. godine u porodici Ivana Špadijera, crnogorskog barjaktara. Neizvjesno je kada mu se otac preselio u Rusiju. Prema nekim podacima, mitropolit Petar Prvi Petrović - Njegoš (1784 - 1830) povjeravao je Ivanu Špadijeru neke važne političko - diplomatske misije. Učestvovao je barjaktar Špadijer u borbi Crnogoraca protivu francuske vojske u Boki Kotorskoj (1806 - 1813). Nakon poraza Napoleonove vojske i ulaska austrougarskih trupa u Boku po dogovoru velesila, Ivan Špadijer je dopao austrijskog zatvora, zbog čega je Petar Prvi intervenisao kod austrijskih

okupacionih vlasti. Naime, u jednom pismu datiranom 6/18. juna 1814. godine, Petar Prvi se obraća austrijskom generalu Milutinoviću i, pored ostalog, kaže mu "da je Ivan Špadijer arestovan i mnogo ostalijeh", što je "gotovo cijeli narod dovelo u sumnju" (do revolta - primj. D.M.). Poslije ove Vladičine intervencije barjaktar Špadijer je ubrzo oslobođen iz austrijskog zatvora. U jednom drugom istorijskom izvoru se navodi: Petar Prvi je 17. septembra 1816. godine "poslao u Petrograd poznatoga Ivana Špadijera s pismima guverneru Miloradoviću, nadajući se da će mu ovaj pomoći da ostvari svoje ambiciozne planove o preseljenju 800 Crnogoraca u Rusiju". U drugoj deceniji XIX vijeka učestale su "gladne godine". Posebno su 1815. i 1817. godina bile nerodne zbog velikih suša. Zbog toga su, u krajnjoj nuždi i siromaštini, mnoge porodice spremne da idu "trbuhom za kruhom", da migriraju u bratsku, "jednorodnu i jednovjernu našu" Rusiju. Mitropolit Petar Prvi nerado se odlučivao na takve korake, svjestan da biološki i populaciono slabe malu Crnu Goru. Pa,ipak, poslao je svog sinovca vojvodu Stanka Petrovića da preda zamolnicu imperatoru Aleksandru Prvom. U tom pismu od 8. maja 1817. godine crnogorski vladika moli ruskog cara da se 800 crnogorskih podanika naseli u Hersonskoj guberniji. Po svemu sudeći, nije sačekan odgovor i odobrenje ruske strane, već se sredinom maja te godine na tri lađe (grčko - ruskoj, autrijskoj i engleskoj) ukrcalo u Kotoru nekoliko stotina porodica, među kojima su bili svi Donjokrajci osim osam porodica. Iz jednog izvještaja saznajemo da je putovanje trajalo oko 60 dana. Na putu su bili bez hljeba (jeli su pšenicu u zrnu), a mnogi su stradali od epidemije (24 ih je umrlo i bačeno u more, najviše staraca i djece). Početkom jula stigli su u Carigrad i tu su se duže zadržali, čekajući na povoljan vjetar na daljem putu za Odesu. Po svoj prilici, u Carigradu su ih sačekali vojvoda Stanko Stijepov Petrović i barjaktar Ivan Špadijer. Trebalo je da iseljenike preuzmu i dalje predvode do odredišta, gdje je bilo planirano da se nasele. U međuvremenu, izgleda, nije dobijena saglasnost ruskog Dvora, pa su na zauzimanje ruskog poslanika u Carigradu turske vlasti sve tri lađe vratile sa Bosfora, navodno, zbog nedovoljno pripremljene i ispravne pasoške dokumentacije. Tako su se sve crnogorske porodice "zli i gori", uz dosta izgubljenih od gladi i bolesti, morale vratiti u zavičaj. Prema jednom zapisu Donjokrajca Laza Savićeva Jabučanina, učesnika u zlosrećnom lomatanju do Carigrada i nazad, koji je obznanio Lazo Đ. Popović 1926. godine, a u kome potresno opisuje ovu neuspjelu i tragično okončanu "seobu", Stanko Petrović i Ivan Špadijer nijesu bili među povratnicima, već su ostali u Rusiji. Sudeći po citiranom pismu, Ivan Špadijer je ostao dužnikom "po 6 talijerah na svakojega roba", što će reći "po 6 talijera na 300 donjokrajskih duša, što su preseljenici dobili od Rusije kao pomoć, a vođe (Stanko Petrović i Ivan Špadijer - D.M.) zadržali za sebe, dok su ostalim crnogorskim plemenima platili. Iz jednog arhivskog dokumenta saznajemo da je barjaktar Ivan Špadijer, crnogorski građanin, primljen u rusko podaništvo 3. oktobra 1822. godine. Tragajući za podacima o generalu Vasiliju Špadijeru, "naše gore listu", uspjeli smo da identifikujemo pregršt interesantnih podataka i personalija objelodanjenih u ruskoj periodičnoj štampi, koji omogućavaju rekonstrukciju živopisa ove značajne ličnosti, porijeklom iz Donjeg Kraja, pokraj Cetinja.

Gvozdenović je u srednjoj školi samostalno naučio njemački a dijelom i francuski jezik

Povodom smrti ovog vojskovođe Ruske armije nekrologe je donijelo nekoliko onovremenih ruskih periodičnih publikacija: Ruskij invalid, Birževaja gazeta i Ruskij

kalendar. Deceniju kasnije će o generalu Vasiliju Špadijeru objaviti odrednicu i poznata enciklopedijska edicija Ruskij biografičeskij slovar. Vasilije Ivanov(ič) Špadijer bio je artiljerijski general u Ruskoj vojsci i načelnik artiljerije Varšavskog vojnog okruga. Sa navršenih 17 godina, 1. juna 1832. stupio je u plemićki puk, kasnije nazvan Konstantinovo artiljerijsko učilište (po velikom knezu Konstantinu Romanovu), koji je završio 18. decembra 1834. godine i proizveden u podoficira 8. baterije 18. artiljerijske brigade. Novembra 1837. godine proizveden je u čin potporučnika, a u junu 1841. godine dobio je čin poručnika. U kasnijim ratovima se istakao, posebno u Mađarskoj revoluciji 1848 - 1849. godine, tako da je februara 1850. godine unaprijeđen u čin kapetana. Na početku Krimskog rata 1854. godine Vasilije Špadijer se nalazio u sastavu jedinica koje su operativno djejstvovale na Dunavu, učestvujući u mnogim bitkama. Za hrabrost koju je pokazao u ovom ratu, 20. jula 1854. godine dobio je čin potpukovnika. Komandovao je 2. baterijom 16. artiljerijske brigade sve do septembra 1855. godine, kada su se ratne operacije prenijele s Dunava na Krimsko poluostrvo. Tamo se Špadijer istakao sa svojom baterijom u bici na Crnoj rijeci 4. avgusta 1855. godine. Za hrabrost i vještinu ratovanja pokazanu u toj bici dodijeljen mu je Orden sv. Ane II stepena s mačevima. Vasilije Špadijer je u septembru 1855. godine naimenovan za komandira 5. bataljona 17. artiljerijske brigade. Pri odbrani Sevastopolja Špadijer je učestvovao kao komandir 4. baterije 17. artiljerijske brigade. Osmog aprila 1862. godine proizveden je u čin pukovnika, da bi iduće godine, 1863, bio imenovan za komandira 27. artiljerijske brigade. Tom brigadom je komandovao punih 14 godina i za to vrijeme (u aprilu 1870. godine) avanzovao je do čina general - majora. Za ratne zasluge tih godina učinjen (učešće u bitkama kod rijeka Alme i Černe) - dobio je dva visoka odličja: Orden sv. Vladimira IV stepena s mačevima i Orden sv. Ane II stepena s mačevima. Početkom 1877. godine imenovan je za pomoćnika načelnika artiljerije Varšavskog vojnog okruga, da bi poslije dva mjeseca, marta 1877, postao načelnik 2. armijskog korpusa. Avgusta 1880. godine Vasilije Špadijer je dobio čin general - lajtnanta, a dvije godine docnije postavljen je za načelnika artiljerije 6. armijskog korpusa. Drugog aprila 1883. godine dobio je mjesto načelnika artiljerije čitavog Varšavskog vojnog okruga i na toj dužnosti je ostao pet godina. U međuvremenu su mu dodijeljeni ordeni: Bijelog orla, sv. Aleksanda Nevskog i sv. Vladimira II stepena. Vasilije Ivanov Špadijer je 29. maja 1888. unaprijeđen u čin generala artiljerije i uskoro zatim je penzionisan. Posljednje dvije godine života proživio je u Vilnu, na Pribaltiku, gdje mu se zatvorio životni krug 22. aprila 1890. godine.

ANTO M. GVOZDENOVIĆ - GENERAL - LAJTNANT (ĆEKLIĆI, 1854 - 1935): Od vremena uspostavljanja prvih crnogorsko - ruskih veza, u doba mitropolita Danila Petrovića Njegoša i imperatora Petra Velikog, početkom XVIII vijeka, Crna Gora i Boka dale su više znamenitih i zaslužnih vojskovođa ruskoj armiji. I dr Anto Gvozdenović je dospio do čina ruskog sanitetskog general - lajtnanta. Dr Anto Gvozdenović se rodio 14. januara 1854. godine u selu Vučji Do (Ćeklići, opština Cetinje), u poznatoj porodici koja je dala nekoliko istaknutih oficira, prosvjetnih, kulturnih i naučnih radnika. Otac mu Mićun (Mihailo) Dumeljin učestvovao je u odbrani Ostroga 1852 - 53. godine sa velikim vojvodom Mirkom Petrovićem Njegošem. Ubrzo poslije toga poginuo je, tako da je majka Mara, rođena Kaluđerović, vodila brigu o vaspitavanju i školovanju svog jedinca. Školovanje Anta Gvozdenovića, u zavisnosti od društveno - političkih prilika u kojima je stasavao, bilo

je u osnovi neredovno. Osnovno obrazovanje je stekao kod jednog privatnog učitelja u rodnim Ćeklićima. Onda se upisao u tek osnovanu Bogosloviju na Cetinju, otvorenu 18. septembra 1869. godine. Pripadao je prvoj generaciji cetinjskih srednjoškolaca u kojoj se isticao darovitošću. Bio je odličan učenik. Već u drugom razredu "naučio je od svoje volje i svojim trudom njemački i nešto francuski" - konstatuje Milan Kostić, rektor ovog najstarijeg srednjoškolskog zavoda u Crnoj Gori.

Gvozdenovićevi podvizi u Turkmeniji i Mandžuriji donijeli su mu slavu vrsnog ratnika - vojskovođe

Kao srednjoškolac, Anto Gvozdenović naučio je i italijanski jezik kod profesora Ilije Beare. Na zauzimanje M. Kostića kod crnogorskog knjaza Nikole Petrovića Njegoša, pri svršetku školske 1871/72. godine određena su četvorica učenika Bogoslovije da nastave školovanje u inostranstvu. Po završetku III, završenog razreda određena su trojica abiturijenata "da pođu u Rusiju u duhovnu akademiju" (Mitar Bakić, Marko Dragović i Jovan Nikolić). Četvrti kandidat - Anto Gvozdenović je, pak, po završetku II razreda određen za izučavanje medicinskih nauka. Po dolasku u Moskvu Gvozdenović je na fakultetu stekao lijep ugled. Studirao je medicinu kod čuvenog profesora dr Sergeja Petroviča Botkina. Anto je osvajao novu sredinu fizičkim izgledom, inteligencijom, obrazovanjem i poznavanjem jezika. Koliko je uvažavan među profesorima i studentima najrječitije govori i podatak da je nakon prve godine u studentskoj delegaciji "Imperatorskog Moskovskog univerziteta" učestvovao na svjetskim studentskim kongresima u Berlinu i Londonu. S jeseni 1875. godine, u jeku Hercegovačkog ustanka, u kome su Crnogorci aktivno učestvovali, A. Gvozdenović se vraća u Crnu Goru da sudjeluje u ovom oslobodilačkom ratu protiv Turaka. Njegov povratak koincidira sa dolaskom na Cetinje Vilijema Džejms Stilmana, dopisnika londonskog "Tajmsa", inače američkog diplomate, slikara i publiciste. Crnogorski suveren je Gvozdenovića odredio Stilmanu za pratioca i dragomana. On mu je bio "vođa i prevodilac" u početku u Krivošijama, Grahovu i Primorju, zatim kroz crnogorske varoši pod Turskom (Spuž, Podgorica) i u Skadru, ma koliko da je to bilo skopčano s rizikom i životnim opasnostima da u njemu Turci ne prepoznaju Crnogorca, iako mu je ruski pasoš obezbjeđivao izvjesni imunitet. Kasnije će Stilman u svojoj knjizi "Herzegovina and the Late Uprising" (London, 1877) sa pijetetom spominjati crnogorskog medicinara i isticati njegovu hrabrost i snalažljivost. Kada je Stilman u proljeće 1876. napustio crnogorsko i hercegovačko podneblje, Anto Gvozdenović se neko vrijeme priključuje Vučedolskoj četi i sastavu Cucko - Ćeklićkog bataljona koji je učestvovao u opsadi Nikšića. Učestvovao je u nekim okršajima protivu Turaka, i to su mu bila prva "ratna krštenja" koja će ga docnije kao aktivnog učesnika i sudionika voditi u šest ratova, od Plevne i Jedrena, kroz Turkmeniju do Port - Artura, na Dalekom istoku. Njegovi podvizi kod Geok - Tepe u Turkmeniji i Liao - Jenga u Mandžuriji obezbijediće mu slavu vrsnog ratnika - vojskovođe i donijeti mu priznanja. Zapravo, sredinom 1876. Gvozdenović iznova, po naređenju knjaza Nikole, putuje u Rusiju da nastavi studije. Ubrzo je, međutim, uslijedio novi prekid u njegovom redovnom studiranju. Razbuktao se rusko - turski rat (1877 - 1878), u kome su učestvovale i balkanske države: Crna Gora, Srbija i Rumunija. Gvozdenović je 12. jula 1877, kao dobrovoljac, od strane Ruskog društva Crvenog krsta upućen u Bugarsku. Učestvovao je u sanitetskim ekipama Ruske vojske koju je uspješno vodio

general Gurko, na bugarskim bojištima od Plevne do Filipopolja i Jedrena. Kada je rat okončan San - Stefanskim mirom (1878), Anto Gvozdenović je 3. septembra 1878, za zasluge, dobio visoka ratna odlikovanja, a pola godine docnije Glavni odbor Ruskog Crvenog krsta 13. marta 1879. dodijelio mu je svoje najviše priznanje. Anto Gvozdenovć je diplomirao 31. maja 1879. godine. Po završetku studija, ukazom cara Aleksandra II, od 21. avgusta 1879. postavljen je na dužnost "mlađeg ljekara" u Vojno - medicinskoj upravi Kavkaskog vojnog okruga. O motivima koji su ga naveli da se prihvati "ruske vojničke službe" i da se uključi u ahar - tekinsku ekspediciju, Gvozdenović je zabilježio: "Budući da sam ne davno ostavio univerzitetsku skamiju, cilj mi je bio, razumije se, da se prakticiram u hirurgiji; a s druge strane da vidim tu čudnovatu zemlju, o kojoj su tolike užase pričali, i u kojoj su nekolike ruske vojničke ekspedicije poginule i sa svijem uništene, ili rukom neprijatelja ili od prirodnijeh prepreka kao: vrućine, žeđi, gladi." Kratko vrijeme bio je na hirurškoj praksi u vojnoj bolnici u Tbilisiju. Tokom 1880. mijenjao je više formacijskih jedinica: februara 1880. bio je raspoređen u 163. Lenkoranski puk; zatim od 23. aprila do 12. decembra iste godine bio je odredni ljekar vojske Zakaspijske oblasti: prvo Dagestanskog puka, pa Poltavskog konjičkog puka.

Opustošio je "Casino" u Monte Karlu pa iznajmio cijeli voz da bi stigao na prozivku u Varšavu

U decembru, Gvozdenović je prekomandovan u Štab generala infanterije Mihaila Dimitrijeviča Skobeljeva (1843 - 1882), glavnokomandujućeg ekspedicionog korpusa koji je dobio specijalni zadatak da u Turkmenskoj 1880 - 1881. godine pokori borbeni srednjoazijski narod Ahar - Tekince. Glavne operacije su izvođene od sredine decembra 1880. do sredine januara 1881. Najvažnija fortifikacija Geok - Tepe je osvojena 12. januara 1881, poslije 22 dana opsade. Po taktički razrađenom i "matematički izračunatom" planu, napadale su jedinice Ruske vojske sa tri strane; s jugoistoka jedinice pukovnika Kzelkova, a s jugozapadne pukovnika Hajdarova. Gvozdenović je vodio bilješke o ratnim okršajima, opisivao sva važnija zbivanja, tako da je na osnovu njegove knjige prilično jednostavno rekonstruisati pojedinosti kako je osvojena čuvena tvrđava i kako je slomljen otpor Tekinaca u kojemu su ovi pretrpjeli velike gubitke - oko 8000 "računajući među njima ne mali broj đece i žena". U Skobeljevoj ekpsediciji dr Anto Gvozdenović se istakao primjernom hrabrošću i ratničkom vještinom - načinio je pravi podvig. U najkritičnijim trenucima za jedinice generala Skobeljeva, prilikom napada na pomenuto utvrđenje, poslije znatnih gubitaka ruskih vojnika i oficirskog kadra, budući da su poginula dva ljekara i a treći ranjen, Gvozdenović je postao štabni ljekar. Uz to, u borbama kod Geok - Tepe poginulo je ili ranjeno pet ordonansa - oficira, pa je na njega došao "red" da pokuša izvršenje prenošenja naređenja vrhovnog komandanta preko izuzetno topografski nepovoljnog terena (brisani prostor). Poslužila ga je ratna sreća, uspio je da "prenese naređenje", i u odsudnom času, kada je poginuo komandant bataljona, preuzeo je komandu i uspio sa svojim jedinicama na juriš da prvi upadne u teško osvojivu tvrđavu. Za taj podvig general Skobeljev unaprijedio je Gvozdenovića u čin majora i poklonio mu dragocjeni pancirni oklop. Na njegov predlog dobio je i visoka odlikovanja. Po završetku ahar - tekinske ekspedicije, general M. D. Skobeljev vratio se trijumfalno u Moskvu, gdje mu je priređen veličanstveni doček. Sa njim su, pored ostalih, bili i šef štaba novoproizvedeni general Kuropatkin i štabni ljekar Gvozdenović. Skobeljev je mnogo cijenio i volio Anta Gvozdenovića; uveo ga je u visoko moskovsko društvo, preko kojeg je on došao u kontakt i sa važnim političkim ličnostima ondašnje Moskve

i Petrograda. Skobeljev je ubrzo umro (1882), što je Gvozdenovića višestruko pogodilo zbog međusobno čvrsto uspostavljenih prijateljskih veza. Nakon toga, Konjički puk, u kome je Anto služio, premješten je iz Moskve u Mlavu, kod Varšave. To je bila nova prilika da se Gvozdenović upozna i s aristokratskim krugovima u Poljskoj, koji su ga takođe lijepo primili. U vrijeme godišnjih odmora dr Anto Gvozdenović je redovno odlazio "za granicom", kakve su bile i preporuke nadležnih vlasti. Najčešće ih je provodio u Francuskoj, pretežno u Parizu. Često je boravio na Azurnoj obali u Nici i drugim rekreativnim turističkim centrima. Za vrijeme jednog godišnjeg odmora iz radoznalosti se obreo u "Casino" u Monte Karlu; upustio se u kocku i tokom nekoliko dana igre na ruletu dobio basnoslovnu novčanu sumu. Pošto je u Parizu zakasnio na voz, da bi blagovremeno stigao na službu u Varšavu, gdje mu se nalazio garnizon, i izbjegao sankcije, bio je prinuđen da naruči vanrednu kompoziciju kod francuske željeznice. Kompozicija od jednog vagona s jednim jedinim putnikom - dr A. Gvozdenovićem - otpravljena je sa jedne stanice u blizini Pariza i stigla u predviđeno vrijeme da ne bi major Gvozdenović zakasnio na posao. Ovaj istiniti događaj vremenom je prerastao u legendu koja je dobijala i razne senzacionalne verzije. Navodno, i sam Gvozdenović je pričao da će to biti "jedina stvar koju će svijet zapamtiti" o njemu. Ovaj "događaj" za majora dr A. Gvozdenovića bio je, međutim, fatalan. Skrenuo ga je sa perspektivnog puta i vojničke karijere. U Petrogradu se nalazio u društvu velikih ruskih kneževa, carevih rođaka, koji su priređivali pompezne prijeme. Mnogi prijemi su priređivani u čast Gvozdenovića - junaka iz bitke za Geok - Tepe, a, uz to, i "junaka iz Monte Karla". Kocka je bila onda u modi kod petrogradskih aristokrata. Mada Gvozdenović nije znao hazardne igre, redovno je učestvovao u njima i, razumljivo, izgubio sav stečeni imetak. Ovo je uticalo na njegovu vojničku karijeru.

Bio je na čelu Ministarskog savjeta potonje crnogorske Kraljevske vlade u izbjeglištu

Prešao je iz vojne u poluvojnu službu u Petrogradu. Penzionisan je 1900. godine. Sredinom prve decenije XX vijeka imperijalistički interesi carske Rusije i Japana sukobili su se na Dalekom istoku. Izbio je rusko - japanski rat. Tada je dr Gvozdenović reaktiviran. Godine 1904. pozvao ga je general od infanterije Aleksej Nikolajevič Kuropatkin (1845 - 1925) da učestvuje u oružanom pohodu ruskih suvozemnih snaga na Mandžuriju. Stari ratnik je poziv svesrdno prihvatio. Prije odlaska primila ga je i i carica Marija Fjodorovna. U početku, još dok se rusko - japanski rat nije razbuktao, dr Gvozdenović je postavljen za šefa saniteta korpusa general - lajtnanta P.K. Renenkampfa (1854 - 1918), u Mandžuriji, ubrzo je prešao u Glavni štab vrhovnog komandanta generala Kuropatkina, ratnog druga iz ahal - tekinske ekspedicije. I u ovom ratu ponekad se nalazio na prvoj borbenoj liniji. Naročito se istakao u bici kod grada Liao - Janga, nedaleko od Mugdena. Tom prilikom je ranjen, kontuzovan i ostao je invalid. Dobio je čin general - lajtnanta. Po okončanju rata ponovo je penzionisan 1906. godine. General Anto Gvozdenović se na Cetinje vratio krajem 1911. godine u jeku priprema za Prvi balkanski rat. Učestvovao je u balkanskim ratovima kao ađutant i savjetnik kralja Nikole I. Uoči Prvog svjetskog rata, 1914, otputovao je u Pariz. Iako crnogorski državljanin i ruski general, postavljen je u francuskoj savezničkoj vojsci za pomoćnika šefa saniteta svih francuskih armija u Glavnom štabu, čije je sjedište bilo u Romijiu, nadomak Pariza. Na toj dužnosti ostaje do jeseni 1915. Krajem te godine ponovo se našao na Cetinju,

prihvatajući raniju dužnost u kraljevskoj rezidenciji. Početkom januara 1916. odlazi sa kraljem Nikolom u emigraciju u Francusku i igra značajnu ulogu u izbjegličkoj vladi. Prati kralja prilikom obilazaka savezničkih jedinica, susreta sa predsjednikom Republike Francuske Poenkareom i drugim visokim političkim i diplomatskim ličnostima, o čemu su savremenici, dr Pero Šoć i drugi, ostavili određena svjedočanstva. Sredinom 1918. dr Anto Gvozdenović postao je izvanredan poslanik i opunomoćeni ministar Kraljevine Crne Gore u Vašingtonu, nakon što mu je početkom jula vlada Sjedinjenih Američkih Država dala agreman. Uprkos ometanjima koja je činio Ljuba Mihailović, srpski poslanik u Vašingtonu, i pokušajima paralisanja njegovog rada od strane "Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje" na čelu s Andrijom Radovićem, Gvozdenović je na novoj dužnosti pokazao vrijedne rezultate. On je razvio živu aktivnost u SAD. Organizovao je tzv. Crnogorski dan u Vašingtonu, postavio je uglednog Amerikanca Vilijama Diksa za crnogorskog konzula u Njujorku, koji se ove funkcije primio upravo poslije konsultacije s američkim predsjednikom Vudro Vilsonom; povezivao se sa crnogorskim kolonijama. Na ovoj dužnosti Gvozdenović je ostao do 1919. godine. Na mirovnoj konferenciji u Versaju, kod Pariza, 1919. bio je određen za člana crnogorske delegacije. Delegaciji nije omogućeno da učestvuje u radu konferencije, ali je Gvozdenović ipak uspio da 6. marta 1919, izloži deklaraciju svoje vlade pred Savjetom desetorice, koji je primio i saslušao crnogorsku delegaciju na čelu sa Gvozdenovićem. Tri godine kasnije, na međunarodnoj Ekonomskoj konferenciji u Đenovi (1922) Gvozdenović je uspostavio prisne kontakte sa sovjetskim ministrom spoljnih poslova G.V. Čičerinom i ministrom - predsjednikom bugarske vlade A. Stambolijskim. Poslije smrti kralja Nikole (Kap de Antib, 1921), kraljica Milena, kao namjesnica "kraljevske vlasti", u ime Mihaila I, generala Gvozdenovića, izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, postavila je 23. oktobra 1922. za predsjednika Ministarskog savjeta potonje crnogorske vlade u izbjeglištu, i na toj funkciji je ostao do 1925, kada prestaje njena djelatnost. Dr Anto Gvozdenović se vratio u Jugoslaviju 1925, kada je penzionisan na osnovu starog crnogorskog zakona (sa malom penzijom!). Potom je živio neko vrijeme u Beogradu (do 1933), a onda se posljednji put vraća u rodni kraj gdje proživljava posljednje dvije godine pored svojih rođaka u Vučjem Dolu. (Nije zasnivao porodicu). Umro je u rodnom mjestu 2. septembra 1935. godine, gdje je sahranjen na seoskom groblju pored svojih predaka. Njegovu smrt su zabilježili mnogi listovi i časopisi. U posmrtnim slovima, nekrolozima dakle, isticani su životni put i zasluge ovog neobičnog Crnogorca.

U osobi generala Gvozdenovića stekle su se sve osobine čojstva, viteštva i gospodstva

Čini se, nije suvišno da donesemo jedan dio veoma zanimljivog a neobjavljenog nekrologa, koji je održao brigadni general i senator Petar Milov Martinović (Cetinje, 1881 - 1940), koji, između ostalog, ističe: "Da su sve vrline, sve osobine čojstva, viteštva i gospodstva bile našle u osobi general Anta svoje olikotvorenje". I da je dovoljno bilo spomenuti njegovo ime, pa da to izazove predstavu o idealnom tipu jednog savršenog kućića i "gospodina". Osvježavajući uspomenu na najvažnije detalje Gvozdenovićevog "svijetlog života i rada", Martinović svoj oproštajni govor završava riječima: "Živio je i radio kao čovjek, kao vitez, kao rijetki rodoljub, kao idealni drug

i prijatelj, kao savršeni džentlmen i gospodin, jednom riječju - kao primjer crnogorskog čojstva i junaštva". General dr Anto Gvozdenović za svoje vojničke zasluge u oslobodilačkim ratovima ugrožene domovine i njenih porobljenih susjeda i u Ruskoj vojsci dobio je veliki broj odlikovanja i drugih priznanja, među kojima treba spomenuti: crnogorska (Orden knjaza Danila Prvog - III i IV stepena); ruska (sv. Stanislava I i III stepena s mačevima, sv. Vladimira III i IV stepena s mačevima, sv. Ane III stepena) i persijska (Persijskog lava i Sunca III stepena). Uz to, bio je dobitnik ruskih medalja - bronzanih (na Andrijevskoj i Georgijevskoj lenti - uz uspomenu na rat 1877 - 1878), srebrne na Georgijevskoj lenti - za učešće u osvajanju tvrđave Geok - Tepe, na Aleksandrovskoj lenti - za sjećanje na Aleksandra Trećeg; i crnogorskih - srebrne, za hrabrost i bronzane, za učešće u oslobodilačkim ratovima 1875 - 1878. godine. Završavajući curriculum vitae dr Anta Gvozdenovića, umjesto zaključka treba reći: imao je nesvakidašnji životni put, osoben u vojničkoj karijeri, interesantan u političkom i diplomatskom, a nadasve u privatnom životu, koji je bio tako reći misteriozan, pa je i stoga ušao u legendu. General Anto Gvozdenović je značajan i po svom književno - publicističkom i prevodilačkom radu. Po tome će se spominjati u istoriji crnogorske književnosti. Napisao je "Kratke putne bilješke". Iz Krima u Turkmeniju - Srednja Azija i uspomene o đeneralu M. Skobeljevu i Aha - takinskoj ekspediciji, koje je prvobitno štampao u beogradskom časopisu "Otadžbina" (1882), a zatim, na insistiranje poznanika i prijatelja, preštampao u posebnu knjigu poslije gotovo pet decenija ( Beograd, 1929). Ovi zapisi o Gvozdenovićevim putovanjima; kako to na jednom mjestu lijepo reče književnik Čedo Vuković "izviru iz života koji je sam po sebi izuzetna avantura". I pored određenih zamjerki koje je svojevremeno davala stručna kritika, Gvozdenovićev putopis spada među najbolja putopisno - memoarska djela crnogorske književnosti. To je, svakako, i bio razlog da književnik i akademik Čedo Vuković učvrsti neke odlomke iz Gvozdenovićevih "Kratkih putnih bilježaka" (glave II i III) u antologijski izbor putopisno - memoarske literature Crne Gore koji je objavila titogradska izdavačka kuća "Pobjeda" u svojoj reprezentativnoj ediciji "Luča". Antologičar ističe da "putopisni djelovi Gvozdenovićeve knjige otkrivaju njegovo istančano osjećanje za prirodu i istorijske mijene čije tragove zapaža u krajevima i mjestima usputnim", i dodaje - "to je složeno osjećanje načitanog, radoznalog čovjeka, koji je i ljekar i maštar, koji se podaje prisjećanjima iz literature ali i ličnom, osobenom zanosu". Na kraju, Vuković zaključuje: "Iako učesnik osvajačkog pohoda, autor putopisa - kao ljekar i humanist - duboko doživljava i ono strahotno naličje vojevanja (ili, bolje rečeno, njegovo pravo lice), te u svojim zapisima stavlja na iste terazije heroiku i ljudsku patnju". Gvozdenović je bio čovjek širokog enciklopedijskog obrazovanja i visoke kulture. Bio je poliglota. Govorio je najglavnije evropske jezike: ruski, francuski, njemački, engleski, italijanski. Kao što je već istaknuto, bavio se i prevođenjem. Preveo je Stilmana "naročitog korespondenta" londonskog "Tajmsa", koji je, kao svjedok događaja i zbivanja na hercegovačkom ratištu 1876. godine "rasvijetlio pobjede i razloge, iznio ličnosti, opise ovog značajnog dijela istorije, nepristrasno, bez predrasuda i sa dubokim uživljavanjem u suštinu stvari i događaja i na taj način objektivno informisao englesku i svjetsku javnost.

Tvrdilo se čak, da je kazino u Monte Karlu kada ga je Gvozdenović ispraznio istakao crni barjak

Kvalitetu Stilmanove knjige doprinio je svakako i Gvozdenović, kao njegov pratilac i tumač, koji mu je pružao solidne informacije o svim pojedinostima. Jer, objektivno uzev, nijedan stranac ne bi mogao dovoljno spoznati stvarnost, bez obzira na jačinu i moć vlastitih opservacija, kada ne bi imao takvu saradnju. O životu i djelu generala Anta Gvozdenovića u nas je relativno malo pisano. To svjedoči i bibliografija koju dajemo u prilogu, pogotovo što u navedenoj literaturi ima i efemernih jedinica i sadržaja. Nije obuhvaćen ni pojedinim enciklopedijama i biografskim i leksikografskim izdanjima sve do drugog izdanja "Enciklopedije Jugoslavije". O njemu je, međutim, u inostranoj štampi više pisano. Zanimljivo je istaći da je Gvozdenović privukao pažnju dvojice muzičara. Italijanski muzičar Nikola Zepila komponovala je za klavir "Fantastične reminiscencije iz Monte Karla", u čast boravka u ovom ekskluzivnom mjestu tada majora Gvozdenovića. I ruski muzičar Glušvic sačinio je više kompozicija posvećenih generalu Antu Gvozdenoviću. U našoj žurnalistici, publicistici, pa i istoriografiji, o generalu Gvozdenovću nerijetko je pisano nerealno i sa pretjerivanjem, uz isticanje nekih njemu nesvojstvenih osobenosti i sa senzacionalističkim predstavljanjem nekih njegovih "poteza". Tako, na primjer, jedan njegov biograf, po obrazovanju istoričar - naglašavao je vezano za jednu uzgrednu kocka-rsku avanturu dr Anta Gvozdenovića da je on, navodno, jednom prilikom "ispraznio" kockarnicu Monte Karlo i da je nakon toga na kockarnici vijao crni barjak, što je, iako nonsens, ponavljano u novinama više puta. (Koliko nam je znano, jedino se u Crnoj Gori, i dijelom u Srbiji, u prošlosti crni barjak stavljao na iskopane kuće, tj. na domove koje su gubile jedince sinove!) Zar je moguće ovako pisati o jednom uglednom generalu, piscu i visokom intelektualcu! Predstavljati ga kao primitivnog bogataša koji eto ima toliko rubalja da njima kafu kuva! Valjda, pametni i inteligentni ljudi ne vjeruju ovakvim glupostima.

JOVAN POPOVIĆ LIPOVAC - GENERAL MAJOR (Građani, Cetinje, 1856 - Pariz, 1919): Jovan Popović - Lipovac je neobično zanimljiva ličnost s kraja XIX i početkom XX vijeka. Bio je izgnanik, pjesnik i putopisac, nadasve rodoljub i poznati ratnik, junak sa balkanskih i ruskih evro - azijskih ratišta. U životu posvećenom vojnoj karijeri avanzovao je do čina general - majora ruske vojske. U intelektualno - spisateljskom radu ostavio je traga u pjesništvu, proznom stvaralaštvu i naučnom opisu. Rođen je u Građanima 14. juna 1856. godine, nedaleko od Cetinja, u porodici Đura (Đoka) Popovića, koji je, kao okorjeli protivnik režima knjaza Danila Prvog Petrovića - Njegoša, bio prinuđen da napusti svoje pitomo parohijalno mjesto Građani i Crnu Goru 1857. godine i emigrira u Austriju, koja je držala Boku Kotorsku i Dalmaciju pod svojom vladavinom. Mijenjajući mjesto boravka od Kotora do Zadra i od Zagreba do Beograda, sobom je, normalno, vodio i svoju porodicu, dakako i sina Jovana, koji je za školovanje koristio privremena mjesta porodičnog boravka. Osnovnu školu je započeo u Kotoru a završio u Zadru; gimnaziju je počeo u Zagrebu a završio je u Beogradu. Po završetku srednje škole, studije je započeo na Moskovskom univerzietu, koje je na trećoj godini napustio radi učestvovanja u Hercegovačkom ustanku protiv Turaka 1875. godine. Naime, kada su se oglasile prve oslobodilačke puške u ovom ustanku, Jovan Popović - Lipovac je sakupio dobrovoljačku omladinsku četu i pohitao svojim sunarodnicima. Iako mlad ratnik, koji okušava ratnu sreću u jednom oslobodilačkom borbenom pokretu, istakao se u više bitaka i od početka zadobio slavu hrabrog ratnika. Godine 1876, kada je počeo "Velji rat", borio se protiv Osmanlija u redovima Crnogorske vojske. I tada je, kao dvadesetogodišnjak, u borbi Crnogoraca sa Turcima na Rogamima, blizu Podgorice,

pokazao izvanrednu ličnu hrabrost. Za pokazanu hrabrost dobio je Zlatnu Obilića medalju. Krajem 1877. i početkom 1878. godine stupio je u Rusku vojsku. Sjajne vrline ispoljio je Jovan Popović u tom rusko - turskom ratu, što je posebno došlo do izražaja na bugarskim poprištima oko Plevne. Kasnije je uzeo učešća u više bitaka na kavkaskom ratištu, u Erivanskom puku. Prilikom -napada na Avlijar, komandovao je tzv. lovcima, i sa njima prvi zauzeo avlijarsku tvrđavu i za to bio je odlikovan visokim ratnim Ordenom sv. Georgija IV stepena.

Pričalo se da je Lipovac odlikovan ordenom koji "u milion ruske armije" ne nosi nijedan oficir

Pod Deve - Bojnuom, sa svojim lovcima, oduzeo je od Turaka osam oruđa i 32 paketa municije. Tada je pobio ili zarobio kompletnu tursku posadu. I ovom prilikom je dobio visoko ratno odlikovanje - ratni Orden sv. Georgija I stepena. o podvizima Jovana Popovića - Lipovca, hroničar je u "Glasu Crnogorca" pisao: "Lipovac je u sve ratove bio komandir izgubljene djece. Pod Avlijar, prvi se popeo i posjekao turskog komandanta, zašto je dobio Krst sv. Đorđa IV sreda. Na Debojnu, 1878. godine oteo je osam topova i zarobio sve topnike, zašto je dobio Krst sv. Đorđa I stepena, br. 14, kojega ne nosi nijedan oficir u milion ruske armije". Navođenje ovog visokog odlikovanja i tvrđenje da ga nema "nijedan oficir u milion ruske armade" je, svakako, pretjerivanje. Zvuči krajnje nerealno i nema potvrdu u ruskoj istoriografiji... J. Popović - Lipovac se istakao kasnije prilikom zauzeća Erzeruma i bio unaprijeđen u viši čin grenadirske gvardije i nakon toga položio je ispit za oficira. Godine 1879/1880. uzeo je Jovan Lipovac učešća u Ahal - tekinskoj ekspediciji pod komandom generala Lomakina. I tada se istakao kao neustrašivi ratnik. Bio je prvi prilikom napada na Dengilj - Tepe 28. avgusta. Tada je na čelu lovaca, ispred 165 boraca, zauzeo važne strateške pozicije i omogućio ostalim jedinicama da uđu i ovladaju ovom jakom fortifikacijom. I tada je nagrađen visokim odlikovanjem - Ordenom sv. Vladimira IV stepena sa mačevima i lentom. Učesnik u toj ekspediciji V.A. Tuga - Mirza Baranovski pisao je u svojim uspomenama da su Popovićevi lovci, idući u napad, pjevajući ušli u naselje kavkaskih gorštaka. Po povratku iz Zakaspijskih krajeva, Jovan Popović - Lipovac je stupio u Nikolajevsko inženjerijsko učilište, ali je 1882. godine napustio rusku službu radi učešća u ustanku Bosne i Hercegovine protiv Austro - Ugarske Monarhije. Turska vlada ga je tada nagradila Ordenom Osmanlije II stepena, a austrougarska vlast osudila na smrt u odsustvu. Kada je ustanak ugušen, Popović se vratio u Crnu Goru, gdje se prihvatio dužnosti instruktora Crnogorske vojske i bio postavljen na funkciju ađutanta crnogorskog suverena Nikole I Petrovića - Njegoša. Na vijest o Bokeškom (Krivošijskom) ustanku 1882.godine, Jovan Popović je sakupio 17 crnogorskih dobrovoljaca - pečalbara u Bugarskoj, i sa njim požurio da pritekne u pomoć svojoj braći Krivošijanima. Srbijanske vlasti su ga, međutim, osujetile da blagovremeno stigne na bokeljsko - austrijsko ratište. Kod Ivanjice su ga, zapravo, uhapsile, i pošto je bio ruski pukovnik i državljanin, prognale u Bugarsku. Jovan Popović se nije mirio sa ovakvim ponašanjem srbijanskih vlasti, pa je ponovo pokušao da se domogne domovine. Ovoga puta je uspio da se prebaci u Crnu Goru, u kojoj je ostao od 1883. do 1898. godine. Knjaz Nikola ga je ljubazno primio i naimenovao za svog ađutanta i maršala Dvora na Cetinju. Godine 1890. dodijelio mu je najviši čin u Crnogorsku vojsci - čin brigadira.

Godine 1903. J. Popović - Lipovac ponovo stupa u rusku vojnu službu sa činom pukovnika gvardije na dužnost komandanta bataljona u grenadirskoj gvardiji. A kada je naredne godine, 1904, počeo rusko - japanski rat, Popović se obreo na ratištu Dalekog istoka, prethodno odbivši ponudu da bude zapovjednik jednog puka koji se nalazi u evropskom dijelu Rusije. U rusko - japanskom ratu bio je raspoređen u štab komandanta Mandžurske armije, za izvršavanje zadatka "od posebne važnosti i povjerenja". Poslije Tjurenčenske bitke privremeno je komandovao 22. istočnosibirskim pješadijskim pukom. Prilikom Vfangouske operacije, komandant Mandžurske armije, smatrajući Lipovca vještim ratnikom u planinskom ratovanju, stavio ga je na raspolaganje generalu Štakeljbergu, koji mu je povjerio da komanduje odstupnicom odreda generala Glaskoa. U jednom od žestokih okršaja Jovan Popović je ranjen u glavu, ali je, uprkos tome, ostao u borbenom stroju i spasao rusku artiljeriju. Omogućio je odstupnicu pomenutom odredu generala Glaskoa. Uzeo je, zatim, učešća 18.jula 1904. godine u bici kod Kangualina, kada su jedinice generala Zasuliča odstupile pred navalom mnogo jačeg neprijatelja. Jovan Popović - Lipovac se ponudio da povrati izgubljene položaje i izvršio je taj zadatak uz učešće 12 bataljona kojima je komandovao, izgubivši 930 vojnika i 63 oficira.

Lipovčeva odbrana ušla je u vojnu istoriju manje je poznato da je prevodio Ljermontova

Za pokazano junaštvo i zasluge, ovom prilikom je dobio Orden sv. Georgije IV stepena. Za vrijeme borbe na rijeci Šahe, J. Popović se nalazio pod komandom generala Štakeljberga. Budući da je 4. oktobra trebalo zauzeti jedan izuzetno važan strateški punkt, general Štakeljberg je izdao naređenje generalu Zasuliču da sastavi odred od dva bataljona i dvije lovačke čete, sa dva topa, i da izabere za komandanta tog novog odreda oficira "koji je spreman da umre", a da pri tom ne napusti određene pozicije. Izbor je pao na Jovana Popovića - Lipovca. Zasulič ga je odabrao ubijeđen da će on najbolje obaviti povjereni mu zadatak. I Lipovac je bez artiljerije čitavih desetak dana branio date pozicije protiv daleko nadmoćnijih Japanaca, koji su neprekidno napadali ruske jedinice. Izgubivši 472 od 640 vojnika, Jovan Popović je tek poslije naredbe pretpostavljenih starješina napustio pozicije za koje je bio zadužen da ih brani od invazije japanskih vojnika. Tim povodom general Kuropatkin je izjavio da će ta borba ući u vojnu istoriju kao primjer najupornije odbrane. U Mugdenskoj bici J. Popović - Lipovac je komandovao Caricinskim i Verhneudinskim pješadijskim pukom i jednom baterijom, sa kojima je branio Sjujatensku dolinu. Pored ranijeg Ordena sv. Georgija, ovom prilikom je dobio odličja - Orden sv. Ane II stepena sa mačevima i Orden sv. Vladimira III stepena sa mačevima. Uz to, unapređen je u čin general - majora i dobio je zlatno oružje. General Jovan Popović - Lipovac podnio je 1908. godine ostavku na aktivnu službu i otišao u zasluženu penziju. Za vrijeme balkanskih ratova 1912 - 1913. godine general J. Popović nalazio se u redovima Crnogorske vojske. Učestvovao je u opsadi Skadra. Kada je izbio Prvi svjetski rat, general Lipovac se po treći put obreo u Ruskoj armiji. Tada je ponovo reaktiviran. Komandovao je divizijom u borbi protiv Njemaca u Galiciji. I tada je imao više sjajnih pobjeda za vrijeme Beligradske operacije i docnije - pri prelasku VIII ruske armije preko rijeke Sane. Sve ratne zadatke je riješio uspješno na opšte zadovoljstvo i sa malim gubicima u ljudstvu. U vrijeme Oktobarske revolucije 1917. godine, general - major Popović - Lipovac je, zbog narušenog zdravlja, raspoređen za pomoćnika komandanta Petrogradskog

vojnog okruga, Kornilova, u Pr-ivremenom praviteljstvu Kerenskog. Ubrzo se, međutim, povukao na svoje bogato imanje na jugu Rusije, koje mu je ruski imperator podario na Krimu, od kojega je sticao visoki prihod (7000 - 8000 rubalja godišnje), što mu je omogućavalo da krajem XIX i početkom XX stoljeća raskošno živi i često putuje. O tome je njegov drug iz djetinjstva i prijatelj dr Lazo Tomanović na jednom mjestu slikovito kazao: "On je, od 12 mjeseci u godini deset provodio u Moskvi, Petrogradu i Parizu, a po dva u Građanima", u svom rodnom mjestu na Lipovčevom brijegu". Radi svake sigurnosti, uskoro je francuska vlada dala nalog svom generalu Ametu, komandantu francuske pomorske baze u Sevastopolju, na Crnom moru, da generala Jovana Popovića sa porodicom evakuiše u Pariz. Istaknuti i proslavljeni general Ruske i Crnogorske vojske Jovan Popović - Lipovac nije dugo proživio u francuskoj prijestonici. Umro je 17. avgusta 1919. godine u vojnoj bolnici Val de Grase, u gradu na Seni. Sahranjen je veličanstveno na groblju. U posmrtnoj povorci su bili članovi crnogorske kraljevske porodice i crnogorske vlade u egzilu, predstavnici diplo-matskog kora Francuske, Rusije i dr. Brojni francuski i engleski listovi donosili su poduže nekrološke izvještaje o proslavljenom generalu, o njegovom učešću i junaštvu i brojnim ratovima krajem XIX i početkom XX vijeka. Iza sebe je ostavio suprugu i dva sina. Za vrijeme boravka na Cetinju Jovan Popović - Lipovac aktivno je sudjelovao u kulturnom i javnom životu prijestonice Crne Gore. Bavio se književnošću i scenskom umjetnošću. Pisao je i objavljivao razne pjesme: ljubavne, patriotske, elegične, kao i balade, romanse, legende i junačke spjevove. Punio je stranice cetinjskih listova i časopisa: "Glasa Crnogorca", "Crnogorke" (Pavlovićeve), "Zete", "Nove Zete", "Luče", "Grlice" i dr. Oglašavao se i u periodici van Crne Gore, prije svega u srpskoj: "Preodnici", "Srpskoj zori", "Zastavi", "Javoru", "Trubi", "Istoku" i "Slovincu". Pojavljivao se i u ruskim periodičnim publikacijama ("Novoe vremja", "Živopisnoe obozrenie", "Vestinik Evropi"). Prevodio je Ljermontova i Mickijeviča.

Popovićevo književno djelo ostalo je bez dovoljno odjeka i recepcije u Crnoj Gori

Kao posebna izdanja izašlo mu je devet knjiga, računajući i ponovljena posthumna izdanja, od kojih su najznačajnije monografija istorijsko - etnografskog karaktera "Rusija i Crna Gora u vrijeme imperatora Petra Prvog" (na ruskom jeziku) i karakterološko - etnografska studija "Crnogorci i crnogorske žene" (objavljena takođe na ruskom jeziku). Međutim, Popovićeve knjige na ruskom jeziku ostale su bez dovoljno odjeka i recepcije u njegovom užem zavičaju - u crnogorskoj kulturološkoj matici. Godine 1997. njegova drama u stihovima "Herceg - Šćepan", koncipirana direktno po modelu "Balkanske carice" Nikole Prvog, pronađena je u rukopisu i obznanjena zahvaljujući prof.dr Slobodanu Kaleziću. I Lipovčeva knjiga "Crnogorci i crnogorske žene. Rusija i Crna Gora", nakon sto i više godina, uskoro će se pojaviti u prevodu (s ruskog) dr Draga Ćupića, sa Kalezićevom uvodnom studijom (izdavač podgorička izdavačka kuća CID). Ovom svojom knjigom, Jovan Popović - Lipovac se može svrstati i u naučne poslenike, iako prilikom njenog pisanja nije imao takve pretenzije. Glavna preokupacija mu je, svakako, bila da upozna rusku publiku sa panoramom rusko - crnogorskih odnosa tokom minulih vremena. Jovan Popović - Lipovac je bio plodan pjesnik. Za života je bio veoma cijenjen i popularan. Poznatije su mu pjesme: "Bosanski osvetnik", "Izdajica", "Manita majka", "Crnogorski barjaktar" i dr. Zbog njegove pjesme "Manita majka", obznanjene u 21.

broju "Crnogorke" za 1885. godinu, s antiaustrijskom sadržinom, naznačeni broj ovog književnog časopisa je zabranjen na austrougarskoj teritoriji, pa je uslijedilo objavljivanje pjesme "Čovjek" od Filipa Kovačevića. Jovan Popović - Lipovac se kao pjesnik počeo poodavno zaboravljati, i pored toga što su o njemu kao pjesniku svojevremeno izricani vrlo pozitivni sudovi, pa i laskave ocjene. Popovićeve pjesme su cijenili Jovan Jovanović Zmaj, dr Lazar Tomanović i dr Slobodan Kalezić kaže da je Lipovac po svom integralnom pjesničkom sklopu pripadao formaciji romantizma koji se pozno pojavio u Crnoj Gori, kao zakašnjeli, već demode književni pravac. U rijetkim fragmentima, prvenstveno u proznom izrazu i kritičkom promišljanju, kod Lipovca se, kaže Kalezić, ipak, osjeća izvjesna tendencija ka realizmu i simbolizmu. Ma koliko da njegovo pjesništvo nije moglo izdržati mjerila vremena, njegov životopis je dostojan spomena i poštovanja, dakako, i podsjećanja u istoriji crnogorske književnosti.

ANDRIJA S. BAKIĆ - GENERAL LAJTNANT (Zabrđe, Andrijevica, oko 1880 - Novonikolajevsk, 1922): Porodica Bakić iz Zabrđa kod Andrijevice dala je nekoliko značajnih ličnosti crnogorskoj diplomatskoj i političkoj istoriji. Najpoznatiji je, svakako, široj kulturnoj i naučnoj javnosti nekadašnji profesor Bogoslovsko - Učiteljske škole na Cetinju, kasnije diplomata crnogorski u Carigradu - Mitar Z. Bakić (1852 - 1903); zatim, Ljubomir A. Bakić (1877 - 1925), narodni poslanik i predsjednik Velikog suda na Cetinju, ministar pravde (u kabinetu serdara Janka Vukotića). Odskora se saznaje i za Andriju Stevanova Bakića, generala u Ruskoj vojsci, o kojemu se veoma malo zna u široj javnosti. I to što je o njemu pisano bilo je krajnje informativno, više šturo, proizvoljno i umnogome netačno. Prve podatke o generalu Andriji S. Bakiću, koliko nam je znano, donijela je beogradska "Politika" prije bezmalo pet decenija u širem novinskom tekstu objavljenom pod naslovom "Generalski sin", iz pera Živka Milića, svog saradnika iz Pekinga. Naime, novinar Milić je u razgovoru sa inženjerom Bakićem u Harbinu, u Kini, saznao o njegovom ocu Andriji Stepanoviču Bakiću - da je "poslije srpsko - turskog rata otišao u rusku vojnu akademiju i Prvi svetski rat ga je zatekao u činu pukovnika". Milić dalje bilježi, na osnovu kazivanja inž. Bakića, da je njegov otac Andrija "u Rusiji sreo zemljakinju Crnogorku Danić i njome se oženio. Postao je uskoro general u ruskoj vojsci i bio za vrijeme revolucije ubijen". Eto, to bi bila prva informacija u nas o generalu Andriji Stevanovom Bakiću i sve što se tiče njegovih personalija. Uslijedio je zatim identičan tekst o Andriji Bakiću jednog cetinjskog istoričara u dvjema knjigama pod bombastičnim naslovom Andrija Bakić proslavljeni general Ruske vojske, koji je tekst, nažalost, pun netačnosti i dezinformacija o ovom "naše gore listu", jer je, očigledno, pisan nenaučno (po sistemu: "čula, rekla, kazala"), a ne na bazi pisanih istorijskih izvora i objavljene literature.

Gotovo je nevjerovatno koliko je neistinitih tvrdnji izneseno o životu Andrije Bakića

Ubjedljivosti radi, navedene tvrdnje, zbog lakšeg uočavanja "vjerodostojnosti" podataka o Bakiću, navodimo najvažnije fragmente iz publikovanog rada narečenog istoričara, koji su u cjelosti izmišljeni: "Mitrov sinovac Andrija Stefanov Bakić (...) završio je (...) gimnaziju i studije u Beogradu. Po završenim studijama, Andriji nije odmah bio primljen u službu Ministarstva pravde na Cetinju, već njegov rođak Ljubo Bakić, koji je kasnije postao ministar pravde Crne Gore. Kada je Andriji rečeno da

malo sačeka sa poslom, to ga je do te mjere uvrijedilo i razljutilo, te se obratio Jevremu Bakiću, onovremenom okružnom kapetanu u Andrijvici, s molbom da on lično posreduje kod Mitra Bakića, tadašnjeg konzula u Carigradu, kako bi ga poslao u Rusiju. Jevrem to vrlo uradi, te od Mitra ubrzo stiže poziv da Andrija odmah krene k njemu u Carigrad... Bilo je to 1901. godine. Po unaprijed postignutom dogovoru i Mitrovoj preporuci, Andrija je upućen u Petrograd. Po dolasku u Petrograd, Andrija se odmah aktivirao u ruskoj vojsci, gdje je završio Višu vojnu akademiju, nakon čega je dobio čin pukovnika carske ruske vojske. (Sic!) Po izbijanju rusko-japanskog rata, 1904.godine, Andrija Bakić je, kao dobrovoljac, stigao na rusko - japansko ratište, gdje se istakao vještinom u komandovanju i ličnim junaštvom. Andrija je nezdrživo jurišao na neprijatelja, pa je tako jednom prilikom upao u neprijateljsku klopku. Ubrzo zatim stigao je glas da ja Andrija sa svojom jedinicom bio opkoljen i potpuno uništen. Tada se u Zabrđu, u kući oca Stefana, obavi velika žalba. Međutim, mjesec dana kasnije,stiže u Andrijevicu veseo glas, da se Andrijina jedinica uspjela probiti iz obruča, da je on živ i da je od ruskog cara Nikolaja II dobio na poklon zlatnu sablju. Tada je u bratstvu Bakića nastalo neopisivo veselje, a istovremeno i ponos na Andriju i njegovu hrabrost. Po završetku rusko-japanskog rata Andrija je, sada već kao general ruske vojske, postavljen za komandanta na Vladivostoku. Tamo se oženio Olgom, kćerkom ruskog generala Konstantinova, sa kojom je imao dva sina. U vojnoj hijerarhiji ruske vojske imao je stalan uspon. U vojnim časopisima, objavljivao je stručne radove iz vojne taktike i vojne etike. Kod potčinjenih je uživao veliki ugled. Za vrijeme oktobarske revolucije, 1917. godine, Andrija se stavio na stranu cara Nikolaja II, kojemu je ostao vjeran do smrti, pa je u završnici revolucije bio likvidiran". Gotovo je nevjerovatno koliko ovaj "naučno - publicistički" tekst sadrži neistina, izmišljotina, "nemaštovitih" konstrukcija o jednom čovjeku da bi se "rekonstruisala" njegova biografska skica. Prije svega, nije Andrija Bakić završio ni srednju školu u Beogradu, a kamoli fakultet! Samim tim nije se mogao ljutiti na crnogorsku vlast što "nije bio odmah primljen u službu Ministarstva pravde na Cetinju"! Ljubo Bakić je završio Pravni fakultet u Beogradu 1905. i ubrzo je postavljen za sekretara Velikog suda na Cetinju, a za ministra pravde je biran tek 25. aprila 1913, tako da priča pomenutog istoričara nema nikakve veze, kao što nema veze ni njegovo navođenje da je Andrija studirao Višu vojnu akademiju u Peterburgu iz koje je izašao kao pukovnik (ništa manje!) i nakon toga učestvovao u rusko -japanskom ratu "gdje se istakao vještinom u komandovanju i ličnim junaštvom"! Netačna je i tvrdnja da je izašao iz rusko - japanskog rata u činu generala i da je postavljen za komandanta na Dalekom istoku, sa sjedištem u Vladivostoku. Izmišljeno je da je likvidiran "u završnici Oktobarske revolucije"! Kako je tekla vojnička karijera i kakva je biografija Andrije S. Bakića najbolje se vidi iz podataka koje donosimo na osnovu provjerenih činjenica o ovoj zanimljivoj ličnosti. Autor ovih redaka, pišući o admiralima i generalima sa tla Crne Gore u Ruskoj vojsci, u jednom feljtonu u dnevniku "Pobjeda", prilikom spominjanja generala Bakića, izrazio je sumnju u vjerodostojnost podataka navedenih u citiranom članku, između ostalog, i o Bakićevoj saradnji u ruskoj periodičnoj štampi, jer o njemu u "Bibliografiji o Crnoj Gori na ruskom jeziku 1722 - 1989. godine" (CRNOGORSKA BIBLIOGRAFIJA. Tom IV - knj.2, Cetinje, 1992), nema ni pomena. I, s tim u vezi, konstatovao: "(...) preostaje potreba da se izvrše nužne provjere činjeničke fakture u (...) biografiji Andrije Bakića".

Andrija Bakić: Vojska Sveruske vlade, koja više ne postoji, može biti podređena

samo meni

Dosljedan u tome svom nastojanju, autor ove knjige je tragao po ruskim pisanim izvorima i došao do autentičnih biografskih podataka o generalu Bakiću, koje ću, pozivajući se na te izvore, vjerodostojno navoditi. Čitaocima i drugim korisnicima biće posve jasno šta je tačno u Bakićevoj biografiji od narečenog istoričara, a šta od podataka koje navodimo. Andrija Stepanovič (Stevanov) Bakić završio je osnovnu školu u Andrijevici, a šest razreda Srpske gimnazije "Kralja Aleksandra" u Beogradu. U školskoj dokumentaciji se vodio kao Srbin, iako se, greškom administracije, tu i tamo nacionalno određuje i kao Rus. Posumnjalo se da je gimnazijalac Andrija Bakić imao veze sa pokušajem atentata na eks - kralja Milana Obrenovića. Iako se to i faktički nije potvrdilo, srbijanske režimske vlasti "pokrenute s ciljem opšteg prestiža i opšte preventive", poslale su Bakića u Konstantinopolj (Carigrad), odakle se on prebacio na rusku obalu Crnog mora i 1900. godine postao mlađi "portupej - junker" (podoficir), a zatim polaznik Odeskog vojnog učilišta. Veoma je sporo napredovao - "ostao je vječiti feldvebel po intelektualnim vidicima i zadacima". Bio je, dakle, stariji podoficir u četi. Desetak godina po završetku Učilišta imao je niže činove u "vojnoj komerciji": kupovao je konje, vodio pekaru, nabavljao namirnice i stanove za vojsku, nabavljao stočnu hranu i trgovao kožama. Godine 1913. podnio je ostavku na vojnu itendanturu radi samostalnog obavljanja trgovačkih poslova. Jednu godinu u Mongoliji bio je član Rusko - mongolskog trgovinskog društva. I u Mongoliji je trgovao konjima i kožom životinja; lijepo se provodio i dobro zarađivao. A kada je počeo Prvi svjetski rat, ponovo je obukao "kicoški mundir", komandovao polučetom pa četom; zatim, bataljonom, pokazujući veliku hrabrost, za koju je dobio dva ordena. Često se deklarisao kao slovenofil. Iako je bio potpuno van politike, Andriji Bakiću je bilo poznato kakve sve političke stranke postoje u Rusiji. Cijenio ih je, međutim, naivno i nerealno. Kada je bjelogardejski admiral Kolčak postao vrhovni zapovjednik, obećao je svojoj kamarili da neće ići pogibeljnim putem stranačkih podjela. U Bakićevom krugu te riječi su cijenjene "kao kruna pameti i dalekovidosti". Poslije izbijanja Februarske revolucije (1917), Bakić se našao u rezervnim jedinicama Kerenskog i sav se posvetio najmilijem svom zanimanju - trgovini, ovoga puta u Gatčinu. Prema naredbi boljševičkog sovjeta vratio se u jedinice Crvene armije i preuzeo komandu 545. pješadijskog puka. Ali, u februaru 1818. godine, uoči bitke s Njemcima ispred Pskova, izdejstvovao je vizu preko Srpskog poslanstva za povratak u Srbiju. Obreo se, potom, u Samari. Samara je tih dana bila centar čeških legionara, koji su pripremali bjelo - češki ustanak. Bakić nije, dakle, otputovao u Srbiju, jer se u međuvremenu predomislio. I u Samari je nastavio trgovačke poslove. Trgovao je šećerom, turskom kafom, kerozinom (petrolejom). Drugog jula 1918. godine bjelogardejski general Lebedev naimenovao je A. Bakića za načelnika Druge Sizranske streljačke divizije i komadanta Sizranske grupe vojske admirala Kolčaka, sa činom pukovnika. Šesnaestog februara 1919. godine kozački general Bjelov ga je unaprijedio u čin general - majora. Tada je dobio 4. Orenburški korpus. Bio je pod komandom atamana sve kozačke vojske u Rusiji - generala Dutova. Neko vrijeme je boravio u Kini, opet pod komandom atamana Dutova. Poslije 25. januara 1921, kada je ubijen general Dutov u Sejdunu, Bakić je postao "samostalni kozak". Hroničar je zabilježio da je Andrija Bakić "vjerovao u svoju zvijezdu", gledao je visoko i bio je uvjeren da će njegovo ime ostati u istoriji. Šaljivdžije iz njetovog štaba su govorile da njihov

komandant, ipak, ne može da ima ulogu Napoleona, a ni monarha ruskog. Poslije ubistva Dutova, Bakić nije priznao ničiju vlast nad sobom, o čemu je i oficijelno saopštio u svojoj naredbi 3. marta 1921. godine: "Potčinjena mi vojska, kao vojska Sveruske vlade, na čelu sa admiralom Kolčakom, vlade koja više ne postoji, može biti podređena samo meni". Andrija Bakić je živio kao kulak. Za sobom je vukao živinu, svinje, krave: imao je bogatu konjušnicu, "paradnih" konja, raskošna kolica. Triput se ženio. Dok je Bakić boravio u Altajskom okrugu, njegova rezidencija se nalazila u gubernatorskom raskošnom dvorcu, u Šara - Sume.

Luku Gojnića su zvali "gvozdeni oficir"; brinuo je o vojsci a ova mu je uzvraćala povjerenjem

Godine 1921. Andrija Bakić je dobio čin general - lajtanta. Komandovao je IV Orenburškim armijskim korpusom u čijem je sastavu bilo do 10000 vojnika. U maju te godine na rijeku Emil došlo je iz Sovjetske Rusije takozvana "narodna divizija" pod komandom "esaula" Gnojeva i pukovnika Tokareva i prihvatila Bakićevu komandu. Ova divizija se sastojala od pobunjenika Išmiskog i Petropavlovskog rejona. Bakićeve bjelogradejske jedinice pružale su žilav otpor crvenoarmejcima nekoliko godina u Srednjoj Aziji i Mongoliji. Naposljetku je od 21. do 26. decembra poražen kod Honor Ulena od strane crvenoarmejskih jedinica pod komandom Kočetova. Tada je general Bakić izgubio oko 500 vojnika, ubijenih ili ranjenih; imao je mnogo zarobljenog i zaplijenjenog ratnog materijala. Ostatke demoralisanih Bakićevih jedinica proganjala je sovjetska vojska i one su utekle u Mongoliju, gdje ih je dočekala mongolska narodna revolucionarna armija na čelu sa Haton - Bator - Vanom. Uvidjevši bezizlaznost, Bakić je poslao mongolskom vojskovođi delegaciju radi pregovora o predaji. Hator - Bator - Van je prihvatio Bakićev predlog i njemu se predalo oko 700 vojnika na čelu sa generalom Bakićem, Stepanovim, Krahmanom i dr. Bilo je to početkom januara 1922. godine. Revolucionarni vojni savjet Sovjetske armije preuzeo je zarobljenike i organizovao suđenje Andriji Bakiću sa još 17 generala i pukovnika u prvoj dekadi juna 1922. godine, kada su svi oni osuđeni na smrt. Suđenje je obavljeno u Novonikolajevsku. I tu je, u Turkestanu, na "čengelama" crvenih, skončao bjelogardejski general - lajtnant Andrija Bakić.

LUKA GOJNIĆ - GENERAL MAJOR (Brčeli, Crmnica 1873 - Kotor, 1953): Gojnići su, prema nekim pretpostavkama, potomci starih Lužana čija je postojbina bila u dolini Zete i na prostoru Pješivaca, ali to nije naučno potvrđeno. Prema jednom predanju, potiču od kaznaca Dimitrija, brčeoskog vlastelina iz prve polovine XV vijeka, što je takođe neubjedljivo kazivanje i naučno nepotvrđeno, jer, po svoj prilici, ovaj nije imao ni poroda. O postanku prezimena Gojnić zabilježeno je predanje Ilije Hajdukovića s kraja XIX i početka XX vijeka, u kojemu se kaže da je postojao stari običaj da se svake godine nosi pet vjedara vina u crkvu Sv. Đurac na Stojaku. To urade Ranci (tako su se nekada zvali Gojnići), ali im Dupljani vino zamijene vodom. Druge godine pet brata Ranca sačekaju podvališe i sve ih pobiju, pa emigriraju u Istru. Otac pođe sa sinovima i zadrži se kod kneza u Mainama, kod Budve. Mainjani su mu dali djevojku Gojanu za ženu i po njoj je docnije prozvano bratstvo Gojnića. Po jednom drugom predanju, međutim, jedan od iseljenih sinova, po imenu Gojin, zadržao se neko vrijeme u Hercegovini i kasnije se vratio u rodni kraj, u Donje Brčele, i po njemu se prozvalo bratstvo Gojnići. Krsna slava im je Đurđevdan.

Crmničko bratstvo Gojnić dalo je crnogorskom društvu više istaknutih intelektualaca, rukovodećih ljudi i poznatih ličnosti, među kojima treba posebno istaći sinove Đura Gojnića: Labuda (1865 - 1916), sudiju Velikog suda na Cetinju i ministra unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore (u kabinetu Lazara Mijuškovića, pa zatim u koalicionoj vladi serdara Janka Vukotića), narodnog poslanika, i njegovog mlađeg brata Luku (1873 - 1953), crnogorskog divizijara, ruskog generala i francuskog akademika. Luka Gojnić, dvostruki general i akademik, vremenom je pao u zavičajni zaborav, svakako neopravdano. Spominje se tu i tamo u istoriografiji o Prvom balkanskom i Prvom svjetskom ratu, u kojima je uzeo učešća kao jedan od znamenitih crnogorskih vojskovođa, a u leksikografsko - enciklopedijskoj literaturi postoji samo jedna odrednica, u kojoj se navode njegovi sažeti biografski podaci (Vojna Enciklopedija, Beograd, 1972). Djeluje gotovo nevjerovatno da njegova smrt 1953. godine (umro i sahranjen u Kotoru) u onovremenskoj crnogorskoj i jugoslovenskoj štampi nije ni zabilježena. O tempora, o mores! Luka Gojnić je rođen u Brčelima 1873, a okončao život osam decenija kasnije. Tokom dugog života kao istaknuti vojskovođa ostavio je vidan trag u crnogorskoj vojnoj istoriji. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Crnoj Gori i Srbiji (u rodnim Brčelima, na Cetinju i u Beogradu). Po odobrenju ruskog imperatora Aleksandra III, godine 1894. primljen je u Vojno učilište u Odesi, iz kojega je izašao kao potporučnik Ruske vojske, i nakon godinu službovanja vratio se u Crnu Goru i dobio isti čin. U Crnogorskoj vojsci se istakao kao jedan od najspremnijih i najrevnosnijih oficira, čime je privukao pažnju pretpostavljenih, koji su mu povjerili značajne vojne misije i dodjeljivali postupno oficirske činove. Za vrijeme Prvog balkanskog rata u Crnogorskoj vojci, u godinama 1912. i 1913, bio je u činu komandira (majora) načelnik Štaba Primorskog odreda pod komandom divizijara Mitra Boškova Martinovića. Prilikom opsade Skadra, Luka Gojnić je komandovao kolonom Primorskog odreda, koja se 7. februara 1913. istakla u zauzimanju bušatskog položaja i u napadu na Brdicu 8 - 9. februara te godine. U najkritičnijim momentima za jedinice Primorskog odreda, divizijar Mitar Martinović povjeravao je Gojniću razne jedinice, kojima je vješto rukovodio i u smjelim napadima taktički i hrabro razbijao turske vojne utvrde i zauzimao strateški značajne položaje, za šta je dobijao više pohvala i javnih priznanja. Vojnici su ga zbog njegove brige o njima i lične hrabrosti nazivali, poput generala Radomira Vešovića, "gvozdenim oficirom". Gojnić se istakao u nizu borbenih okršaja u opsadi Skadra, u kojima je učestvovao u prvim borbenim redovima, uporedo sa svojim vojnicima, kojima je "vješto, oprezno i korisno davao dispozicije". Povodom borbe na Tarabošu, L. Gojnić je izjavio: "Borba je bila takva, da je veće junaštvo nemoguće ispoljiti".

Crnogorski studenti u Beogradu izazivali su 1915. defetizam u crnogorskim jedinicama

Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskušava crnogorsko nacionalno biće; ali, gdje god su išli, Crnogorci su postajali zaslužni građani i zauzimali istaknute položaje; Dušan Martinović u svojoj studiji, koju je objavio podgorički CID, piše o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviših vojnih vrhova U oktobru 1912. neposredno prije početka napada na Veliki Taraboš, komandir Luka Gojnić zamijenio je komandanta "odreda serdara Kusovca", a i 5. februara 1913. rukovodio je lijevom kolonom Primorskih trupa (ceklinsko - dobrskim i bjelogorskim

jedinicama) na Kukliju i Barbaluši. Kao komandant lijevokrilne grupe bataljona, s vodom brdskih krupovih topova i mitraljeskim odjeljenjem izveo je snažan napad na Brdicu. Zbog svih ovih, i drugih, uspješno izvedenih ratnih zadataka, u Prvom balkanskom ratu odlikovan je zlatnom Obilića medaljom; zadobio je povjerenje i postao omiljen i popularan vojskovođa. U Drugom balkanskom ratu bio je komandant Prve brigade Dečanskog odreda. I tada se oprobani i dokazani ratnik i vojni starješina Luka Gojnić pokazao u punoj svjetlosti, hrabar i sa maksimalnom brigom za povjerene mu jedinice. U tom ratu je ranjen, a kada je utihnulo oružje i položene "ratne sjekire" na kratko vrijeme Gojnić je unaprijeđen novembra 1913. godine u čin brigadira (tj. generala) i odlikovan kraljevskom Zvijezdom sa mačevima. Prvi svjetski rat zatekao je Luku Gojnića u Sandžaku, kao komandanta Pljevaljske divizije, koja je na njegovu inicijativu prešla 26. juna 1914. na austrougarsku teritoriju i s najvećim požrtvovanjem i ratnom umješnošću zauzela 2. avgusta neprijateljske položaje: Metaljku, Sjenokos, Čelebić i Viševinu, a Čajniče do 4. avgusta 1914. godine. Prema nekim podacima, Gojnićeve jedinice Crnogorske vojske privukle su na sebe znatnu neprijateljsku snagu od oko 40000 vojnika i na taj način učinile veliku uslugu susjednim srpskim trupama. Početkom 1915. godine naimenovan je Luka Gojnić za komandanta Vojnog stana u Podgorici, a kada je docnije formirana nova jedinica pod nazivom VII divizija, za njenog komandanta je imenovan upravo Luka Gojnić aprila 1915. godine. Ta divizija je bila sastavljena od regruta, većinom intelektualaca - đaka i studenata, koji su razvijali defetističko - destruktivne aktivnosti na čisto političkoj osnovi. Bili su to poglavito učenici i studenti koji su se školovali u Srbiji i bili vatrene pristalice bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, a protiv dinastije Petrović - Njegoš. U ovim jedinicama bilo je više nemira, koje je, navodno, izazvao brigadir Luka Gojnić, jer je "usmeno zabranio" pjevanje srpskih pjesama, raspravljanje o Srbiji i ujedinjenu. Osnovan je i Prijeki sud, koji je sprovodio istragu i primijenio sankcije prema kolovođama defetizma i nemira, pa su na taj način regruti smireni. Juna 1915. godine došlo je do pobune i u Spuškom i Piperskom bataljonu, pa je, stoga, crnogorski suveren i vrhovni komandant Crnogorske vojske Nikola I uputio Luku Gojnića, kao vještog i uglednog oficira, da smiri pobunjenike. Stavio mu je u zadatak da pročita Kraljevu poslanicu, kojom ih poziva na poslušnost u datim "sudbonosnim trenucima". Naznačeni bataljoni su, međutim, odbili da prime brigadira Gojnića, motivišući svoj gest vlastitom odlukom da se neće povinovati nijednom vojnom starješini ako kralj Nikola lično ne dođe među njih. Tek kada je Kralj opozvao svoju odluku o suspendovanju brigadira Milutina Vučinića, koja je i bila povod za bunt, i poslao ga među "pobunjenike". Spuški i Piperski bataljoni su se pokorili naređenju i pošli na front. Uskoro su se javile nove komplikacije: brigadir Vučinić nije htio da bude pod komandom komandanta Sandžačke vojske u svojstvu komandanta Drinske divizije, pa je smijenjen i na to mjesto postavljen je Luka Gojnić. A kada je formirana Sandžačka vojska i preduzeta ofanziva ka Sarajevu, Luka Gojnić je imenovan za komandanta Prve sandžačke divizije, sa kojom je u prvom borbenom naletu zauzeo Goražde, Rogaticu i Glasinac, sa najglavnijim položajima do blizu Sarajeva. Tada je dobio pisanu pohvalu od komandanta Sandžačke vojske divizijara serdara Janka Vukotića. Najteži i najznačajniji Gojnićev zadatak bio je kod Višegrada, kad je oktobra 1915. godine morao da zadrži prodiranje austrougarske vojne armade kroz Sandžak i osigura odstupnicu Srpskoj vojsci preko albanske golgote. Zapravo, za vrijeme povlačenja

srpske vojske, Gojnić je sa svojim jedinicama u borbama od 23. oktobra do 2. novembra kod Višegrada zadržao 62. austrougarsku diviziju u prodiranju prema Užicama i omogućio Užičkom odredu da se povlači prema Sjenici. Povodom tih veoma hrabrih i veoma uspješnih vojničkih suprotstavljanja daleko nadmoćnijim neprijateljskim snagama, i spašavanja srpskih jedinica, onovremeni načelnik Vrhovnog štaba Crnogorske vojske pukovnik Petar Pešić pohvalio je brigadira Gojnića pisanom porukom, u kojoj je kazao: "Za Višegrad i Javor bratski vam blagodarim. Srbija Vam neće ostati dužna i Srpstvo će Vam uvijek blagodariti". Tada je Luka Gojnić odlikovan Ordenom Danilova reda II stepena, na predlog generala Janka Vukotića, koji je tim povodom dobitniku uputio pismo ove sadržine: "Dragi Gospodine Gojniću! Tačno je da ste Vi na moj predlog još oktobra mjeseca 1915. godine odlikovani Ordenom Danila I drugim stepenom, i to: za Vaše hrabro držanje, umjesno i vrlo uspješno komandovanje Kosovskim odredom i svim onim djelovima Sandžačke vojske, koji su operisali po desnoj obali Lima (a koje sam u taktičkom pogledu bio ostavio pod Vašom komandom) kada je na Lučin - dan 18. oktobra na onom sektoru koji ste Vi sa pomenutim trupama branili, izvojevana sjajna i vrlo važna pobjeda nad brojno mnogo nadmoćnijim protivničkim trupama, koje se bjehu prebacile preko Drine kod Višegrada i poduzele nastupanje u cilju da zagroze boku i pozadini bratske i onda Crnoj Gori savezničke srpske vojske. Odlikovanje sam Vam saopštio odmah poslije one pobjede, dakle na položajima. Ovlašćujem Vas da se sa ovim pismom poslužite kad god bi Vam trebalo. Uz moje poštovanje primite i srdačan pozdrav. 18.jula 1915. god. u Sarajevu. Divizijski đeneral Janko Vukotić, komandant Bosanske divizijske oblasti".

Danilova težnja da stekne pobjednički oreol za zauzimanje Skadra bila je tragična za Crnu Goru

Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskušava crnogorsko nacionalno biće; ali, gdje god su išli, Crnogorci su postajali zaslužni građani i zauzimali istaknute položaje; Dušan Martinović u svojoj studiji, koju je objavio podgorički CID, piše o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviših vojnih vrhova Kralj Nikola je imao veliko povjerenje u Luku Gojnića. Svojevremeno ga je, u martu 1915, bio planirao za vojnog delegata kod Vrhovne komande Ruske vojske, ali je u posljednjem momentu odustao od te namjere i tu funkciju povjerio divizijaru Mitru B. Martinoviću. Od 10. do 17. januara brigadir Luka Gojnić je komandovao Lovćenskim odredom. Tada ga je, poput divizijara Mitra B. Martinovića određenog za komandanta Kotorskog odreda, tako reći u dvanaesti čas, Vrhovna komanda Crnogorske vojske imenovala za komandanta Lov-ćenskog odreda, umjesto dotadašnjeg komandanta princa Petra Petrovića - Njegoša, inače nesposobnog i neozbiljnog za ratovanje i rukovođenje povjerenim mu Lovćenskim odredom. Ali, nažalost, sve je bilo kasno. Tih dana je austrougarska artiljerija sa brodova i utvrđenja iz Boke Kotorske otvorila snažnu vatru na crnogorske pozicije. Usljed ozbiljne krize kod jedinica Lovćenskog odreda, vrhovni komandant Nikola Prvi naredio je brigadiru Gojniću, koji se nalazio u Danilovgradu, da sa rezervnim jedinicama odmah krene prema Lovćenu. Sve je to, međutim, bilo kasno. Austrougarska vojska je od 9. do 11. januara sa Cetinja su evakuisani Dvor, Vlada, Vrhovna komanda, diplomatski kor i, djelimično, državne institucije. Gojnić je, dva - tri dana prije kapitulacije Crne Gore i odlaska kralja Nikole u egzil,

unaprijeđen u čin divizijara. Kada su austrougarske trupe, poslije sloma Crnogorske vojske početkom 1916. godine zaposjele crnogorsku prijestonicu Cetinje i Crnu Goru, 21. januara napustili su Podgoricu generali: Luka Gojnić, Petar M. Martinović i Milo Matanović, sa još nekoliko oficira, i pošli u pravcu Skadra, odakle su sa hercegovačkim dobrovoljcima emigrirali u inostranstvo, da bi izbjegli interniranje i odmazdu od strane austrougarskog okupatora. Neko vrijeme su se pridružili Srpskoj vojsci na Krfu. Dok je boravio u emigraciji u toku Prvog svjetskog rata, Luka Gojnić je pokušao da Crnogorce (radnike) u Americi organizuje kao dobrovoljce za borbu protiv austrougarskog okupatora, radi oslobođenja svoje domovine, ali u tome nije uspio. Kratko vrijeme bio je na Solunskom frontu komandant jedne brigade Ruske vojske. Tada je, u stvari, dobio čin đenerala Ruske vojske. Po završetku I svjetskog rata i konstituisanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Luka Gojnić je odvažno i dostojanstveno odbio da primi pukovnički čin u Jugoslovenskoj vojsci, smatrajući da je time kao divizijar Crnogorske vojske i đeneral Ruske vojske degradiran i ponižen. (Nova državna tvorevina - SHS kraljevina priznala je jedino Janku Vukotiću i Mitru Martinoviću crnogorski vojni čin divizijara ili divizijskog đenerala!) Docnije je, istina, i divizijaru Luki Gojniću u Jugoslovenskoj vojsci priznat čin divizijskog đenerala, pa je u tom činu i penzionisan, iako prijevremeno, i u naponu vojničke karijere. Tako je i ovaj višestruki zaslužnik, poput mnogih Crnogoraca onoga vremena, u novoj državnoj zajednici ostao nenagrađen i materijalno neobezbijeđen za jedan, prema svom nivou, pristojniji život koji je bio zaslužio. Luka Gojnić je bio visokoobrazovan, inteligentan, elokventan i vrlo kulturan čovjek. Godine 1913. izabran je za člana francuske Academie Latine de sciences, arts et belles letres. Zapravo, Latinska akademija nauka, vještina i beletristike u Parizu izabrala ga je za svog redovnog člana 14. juna 1913. godine, "sa diplomom i znakom" koja mu je ispisana i uručena tek 1919. godine. (Nijesu nam poznati kriterijumi po kojima je L. Gojnić dobio to zvanje, jer, koliko nam je znano, nije se bavio pisanim stvaralštvom: nije pisao stručne i naučne radove; takve bibliografske jedinice nije registrovala "Crnogorska bibliografija 1494 - 1994. godine")

DANILO PETROVIĆ NJEGOŠ - GENERAL - MAJOR (Cetinje, 1871 - Beč, 1939): Kao što je istaknuto, prilikom jubilarnih svečanosti 1910. godine, kojom je prilikom Nikola Prvi krunisan za kralja a Crna Gora proglašena za kraljevinu, najvišim ukazom od 15. avgusta ruski imperator Nikolaj Drugi naimenovao je crnogorskog kralja za general - feldmaršala, a njegove sinove: prestolonasljednika Danila za general - majora, kraljevića Mirka za potpukovnika i princa Petra (Pera) - za poručnika carske Ruske vojske. Carski opunomoćenik veliki knez Nikolaj Nikolajevič Romanov, u ime ruskog imperatora, uručio je prestolonasljedniku Danilu najviše rusko odlikovanje Orden sv. Andrije Prvozvanog. Prvi sin i nasljednik kralja Nikole Prvog Danila - Aleksandar rođen je 1871. godine. Oženio se sa navršenih 28 godina devetnaestogodišnjom Jutom, kćerkom prestolonaslje-dnika Meklenburg - Strelica, koja je po prelasku u pravoslavlje dobila ime Milica. Kum na vjenčanju bio je ruski car Nikolaj Drugi (preko zastupnika velikog kneza Konstantina Konstantinoviča!). Prestolonasljednik Danilo nije imao ni talenta ni afiniteta za vladarski tron. Pokazivao je mnogo više sklonosti za slobodan i lagodan život, za putovanja i uživanja u raskošnom društvu po otmenim salonima evropskih metropola. Iako mu je otac bio veoma naklonjen, Danilo nije iskoristio preimućstva koja je imao po osnovu rođenja.

Poslije samoubistva komandanta Zetskog odreda Blaža Boškovića u Prvom balkanskom ratu 1912. godine, vrhovni komandant (kralj Nikola) ga je postavio na njegovo mjesto, što se pokazalo vojno - strateškim promašajem. Kao komandant Zetskog odreda, on je u sadejstvu sa brigadirom Mitrom Martinovićem, komandantom Primorskog odreda, imao dosta nesporazuma. Želja vrhovnog komandanta i njegova (prestolonasljednikova) težnja da njemu pripadne pobjednički oreol za zauzimanje Skadra, bila je katastrofalna za Crnu Goru. Zbog lošeg komandovanja, Crnogorska vojska je imala velike gubitke - a grad na Bojani je zauzet sa znatnim zakašnjenjem, što je učinilo da bude zauvijek izgubljen za Crnu Goru. Godine okupacije Crne Gore (1916 - 1918) prestolonasljednik Danilo proveo je u izbjeglištvu, politički potpuno pasivan - posve isključen iz političko - diplomatske djelatnosti crnogorskog Dvora i vlade u egzilu. Budući da nije imao muškog potomstva, odrekao se prava na crnogorsku krunu - u korist svog sinovca - knjaza Mihaila. Posljednje dane života boravio je u Beču, gdje je, izmučen dugom i neizlječivom bolešću, umro 1939. godine.

(Kraj)

Reagovanje dr Momčila D. Pejovića na tekst "Crnogorski generali u ruskoj vojsci"

Dr Momčilo Pejović, viši naučni saradnik, reaguje na tekst "Crnogorski generali u ruskoj vojsci" koji predstavlja izvode iz knjige akademika Dušana J. Martinovića "Generali iz Crne Gore u Ruskoj vojsci", "Cid", Podgorica, 2002.

Dio podataka o školovanju Crnogoraca u Rusiji preuzet je iz moje studije bez navođenja izvora

Bez ikakve namjere i želje da se glasnem u vašem cijenjenom dnevnom listu ili da poštovane čitaoce mojim oglašavanjem podsjetim na problematiku koju izučavam duži vremenski period iz istorije Crne Gore u XIX i XX vijeku, ujedno i Vas poštujući, prinuđen sam, ipak i prozvan, da reagujem na feljton koji objavljujete sa naslovom "Crnogorski generali u ruskoj vojsci" (odnosi se na nastavke od broja 4 - 8, od 6. januara do 10. januara 2003. godine) autora akademika Dušana J. Martinovića. Podaci u feljtonu br. 5 i 6 preuzeti su iz moje knjige, posebno spiskovi đaka - studenata, a bez citiranja autora i naziva knjige iz koje se koriste podaci od strane autora feljtona, već se prećutno preko toga prelazi. (Vidi poglavlje "Školovanje đaka - studenata u Rusiji", str. 57 - 75 i statističke tabele: I - br. 4; II - br. 9; V - br. 1a; VI - br. 6; VIII - br. 2a; i grafikon br. 2, u knjizi "Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, str. 1 - 673, autora dr Momčila D. Pejovića). Dakle, moje ragovanje se ovom prilikom isključivo i samo odnosi na dio teksta u datom feljtonu, koji je u tekstu naglašen većim slovima, naslovljen sa "Školovanje Crnogoraca u Rusiji", kojega prepoznajem kao svoj tekst pod tuđim imenom, jer se iz akademikovog teksta u brojevima 4, 5, 6, 7 i 8 ne može jasno odrediti ko je autor i izvor odakle je preuzet tekst na koji blagovremeno reagujem, a u kojem autor feljtona nema namjeru da ga "otkrije". Vjerovatno sa razlogom, koji je samo imenovanom

akademiku poznat!? Čudna neka naučna metodologija u prustupu i "citiranju" uvaženog akademika, koji iz nekoliko pokušaja, dosta "nevješto" i "neuspješno" daje upute čitaocima na imena autora, a bez naslova njihovog djela, ostavljajući ih i dalje bez mogućnosti da u tekstu feljtona mogu razlučiti ko je taj autor i naziv njegovog djela, a da istovremeno namjerava da (sa)čuva svoje "autorstvo" i na dio teksta o "Školovanju Crnogoraca u Rusiji". Akademikova deviza u navedenom feljtonu mogla bi se iskazati kao "Moje je samo moje, a tvoje je i moje, a sve ukupno je moje autorstvo". Podaci o autorima, bez navođenja njihovog naziva djela u feljtonu (vidi br. 5 feljtona, gdje se kaže da "je napisana jedna doktorska disertacija...", bez navođenja da je ne samo odbranjena nego i objavljena kao posebno izdanje), nijesu mi dali valjane razloge na osnovu kojih bih se mogao uvjeriti da je to nenamjerno učinjeno. A šta učiniti za čitaoce, koji se ne mogu nikako snaći i reći o kojemu se autoru radi i nazivu djela iz kojega se "citiraju" preuzeti i prisvojeni podaci, jer toga nema u tekstu feljtona (brojevi 6, 7 i 8.), sem da sam i iz tih razloga prinuđen da reagujem. Čitajući moj dio teksta morao sam se zapitati šta je htio akademik i koja mu je svrha sa "citiranjem" "autora" i "njegovih" podataka, ako se iz pročitanog ne može utvrditi šta je čije?! S nevjericom sam čitao tekst u navedenom feljtonu o školovanju Crnogoraca u Rusiji, a s druge strane sam bio zaprepašćen, krajnje neprijatno iznenađen i duboko uvrijeđen od strane autora feljtona da u tolikoj mjeri koristi moj tekst za navedenu temu, ne navodeći precizno i nijedanput puno ime i prezime, o kojem se autoru radi i nazivu djela iz kojega se gotovo "ad literam" preuzima - prisvaja tekst. Na taj način autor feljtona dovodi u zabludu poštovane čitaoce, a u velikoj mjeri i stručnu i naučnu javnost, ostavljajući ih tako da nagađaju o kojemu se autoru radi i čiji je tekst? Čitaoci ne mogu raspoznati o kojemu je autoru riječ, a stručna i naučna javnost je u dvojbi da li je tu riječ o stvarnom i jedinom autoru Dr Momčilu D. Pejoviću i njegovoj knjizi "Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, str.1 - 673, a koju akademik u svome feljtonu vješto zaobilazi i bez pardona debelo koristi, ignorišući da spomene puno ime i prezime i ostale neophodne podatke shodno pravilima citiranja naučnog rada. Postoji velika vjerovatnoća da se čitaoci zapitaju da li su u pitanju dva ili više autora sa istim prezimenom i prvim početnim slovom njihovog imena, a posebno iz razloga što ih akademik u feljtonu navodi kao dr M. Pejović, dr M. D. Pejović, dr M. Pejović (vidi brojeve 7 i 8.) tako da im ostaje da se sami snalaze ukoliko ih zanimaju potpuniji podaci o čemu se i o kome tu zapravo radi.

Akademik je dužan da štiti kako integritet teksta tako i onih ličnosti koje citira

Akademik se zadovoljava time što on određuje kriterije citiranja nečijeg naučnog rada, koje uveliko koristi, uzimajući uz to i pravo da vrednuje šta će kojem od autora dodijeliti (početno slovo imena i puno prezime, početna slova imena i imena roditelja - oca i puno prezime), a sve to opet s namjerom izostavljanja naslova knjige, praveći time još veću zbrku. Nejasno je i akademikovo "komponovanje" sa takvim načinom "citiranja"?! Čitajući navedeni feljton, reklo bi se da se akademik ne snalazi sa "citiranjem" onoga što koristi od drugog autora ili se ipak može reći da nastoji vješto izbjeći pravilan i utvrđen način metodologije rada u korišćenju tuđega teksta, da bi se stekao utisak da je i on dobrim dijelom autor i toga tuđeg teksta!? Pa kada stvari tako stoje onda slijedi jedini zaključak, da akademik objavljujući feljton ima namjeru da na perfidan i čak za čitaoce zbunjujući način citiranja omogući autorizaciju i dijela teksta, na što ragujem i stavljam do znanja čitaocima i stručnim i naučnim radnicima

da se ovdje radi, rečeno prostim narodskim i za svakoga razumljivim jezikom, o krađi rečenog teksta, ili, da budem u "stilu i duhu" sa današnjim "modernim" i u jeku tranzicije odomaćenim jezikom, da se radi o neovlašćenom prezimanju, prisvajanju i korišćenju tuđega teksta, što u ovim i ovakvim vremenima, kao da nikoga ne obavezuje i sa čime se ne preuzima ama baš nikakva odgovornost, pa ni ona lična i moralna ko drži do nje. Na greške, propuste i nejasnoće u navođenju podataka, koje se pojave prilikom objavljivanja feljtona, što je ovom prilikom slučaj, akademik je imao vremena i prostora, pravo i obavezu ličnu, moralnu i uz sve to i naučnu da reaguje, tako što će se ispraviti u prvom narednom broju nastavka feljtona ili ukazati na propuste redakcije. Akademik to nije učinio pa je i na taj način skrenuo "pažnju" na svoju "ozbiljnost" sa kojom prati ono što se objavljuje pod njegovim imenom i koliko mu je stalo do autora koje "citira" ili čije djelove teksta prisvaja. Dakle, izostala je pravovremena ispravka u nastavcima feljtona, pa svako naknadno i moguće ispravljanje ne može imati ono dejstvo kao kada se to moglo da se htjelo reagovati od strane akademika, a što je ujedno izazvalo opravdan revolt onih koji tu sebe prepoznaju. U svakom slučaju, akademik je bio dužan da zaštiti integritet teksta i onih ličnosti koje citira, u suprotnom svjesno preuzima rizik izlažući se oštroj kritici, a podliježe i odgovornosti u skladu sa zakonskim propisima o zaštiti autorskh prava i nanijetoj uvredi licu - autoru kojega netačno citira ili koristi u druge svrhe nanoseći uvredu imenu i naučnom djelu autora. Pa ni poslije desetog nastavka u feljtonu nema očekivanih ispravaka u akademikovom tekstu ili citatima, kako bi se tačno odredilo i utvrdilo o kojemu je autoru bilo riječi i nazivu njegovog djela, što se na osnovu toga može izvući zaključak da je autor feljtona u potpunosti saglasan sa namjerama i datim podacima u njemu! Takav akademikov kriterij u tom feljtonu nije zastupljen prema ostalim autorima od kojih koristi podatke ili nije u onoj mjeri i namjeri kao što je to sa mojim autorskim dijelom teksta, što je i to jedan od razloga za sumnju u njegove "naučne" kriterije citiranja. Dakle, ostavlja se "autoru" da se prepoznaje u tekstu, ali bez prava na autorstvo koje mu je uskraćeno od akademika. Za tako nešto nema opravdanja ili objašnjenja, pa ni prostora za odbranu, koja bi mogla uslijediti naknadno ili odmah poslije mojega reagovanja, od strane autora feljtona "Crnogorski generali u ruskoj vojsci". Takođe, nema mjesta bilo kakvom vidu opravdanja, sem izvinjenju, da se akademiku potkrala greška ili nečija omaška prilikom "citiranja". Jer, nastavci feljtona nijesu zainteresovali akademika ili pobudili njegovu ličnu i naučnu obavezujuću dozu opreznosti, koja je trebala biti prisutna, da bi objavljivanjem teksta mogao i morao izazvati reagovanje, ako ništa drugo a ono "citatima" kojima se služio, pa je bilo neophodno pravovoremeno učiniti ispravku na prihvatljiv i ispravan način.

Da akademik precizno saopšti ko je autor teksta "Školovanje Crnogoraca u Rusiji" i navede izvor

Očekivalo se od akademika da jasno i bez ustezanja ili kakvog ustručavanja navede puno ime i prezime i naziv djela iz kojega su korišćeni podaci onako kako se registruju u bibliografiji, a ostalo je nezapaženo u nastavcima feljtona i time ostavilo sumnju u "iskrene" namjere akademikove da se tekst "Školovanje Crnogoraca u Rusiji" može prepoznati kao djelo drugoga i pravoga autora. Minimalne ili bolje reći zanemarljive su nijanse između rečenog teksta u feljtonu i mojega teksta u knjizi ("Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", str. 57 - 75), kao na primjer - tamo gdje se u feljtonu citiraju imena i prezimena učenika i studenata, kod mene stoji

prvo prezime pa ime, a u tekstu nema čak ni takvih "izmjena", pa se čak i procenti u potpunosti slažu?! Takva slučajnost je apsolutno isključiva i zahtijevala je od akademika da čitoace ne drži u neizvjesnosti ko su autori i koji je naslov knjige iz koje se "citiraju" podaci. Tako nešto ne bi se moglo očekivati od bilo koga ko ima makar iole ambicije da se bavi naučnim radom ili objavljivanjem feljtona pa makar to bilo i za širu čitalačku publiku. E, pa, akademiče, neće moći tako olako da prođe vaš stručni i naučni "način" korišćenja i "citiranja" mojega teksta i vašega "otkrivanja" podataka u njemu, jer sam i suviše uložio vremena i rada istražujući po jugoslovenskim i posebno ruskim arhivama i bibliotekama podatke o Crnogorcima školovanim u Rusiji u XIX vijeku pa sve do kraja druge decenije XX vijeka, da Vam ih serviram i prepustim da ih tako zdušno koristite i posebno svojatate ili autorizujete. Taj i takav akademikov ironičan način "citiranja" s namjerom da se može izazvati pomisao da se to "podrazumijeva" na kojega je autora mislio, ako bi kojim slučajem autor i reagovao da mu posluži kao odbrana, a s krajnjim namjerama je da ostane nepoznato ko je autor i naziv djela. U matematičkim operacijama izraz - termin "podrazumijeva" ima svoju svrhu i koristi se, za razliku od istorijskog teksta koji takvu mogućnost krajnje rijetko ili baš nikako ne dozvoljava u naučnoj obradi, tumačenju i prezentiranju rezultata rada javnosti uopšte. Daleko sam i od pomisli da ovdje sugerišem ili dijelim savjete jednom akademiku, kako i na koji način je mogao izbjeći da ne dođe do ovoga reagovanja, ali sam smatrao da će njegov odnos prema autorima i njihovom citiranju biti u granicama korektnosti i konkretnosti, jasno i nedvosmisleno, a nije se tako desilo ili pristupalo, pa mi je time nanijeta i lična i naučna uvreda. Dakle, pred akademikom stoje dvije mogućnosti kao izbor za razrješenje enigme pred čitaocima, jer je meni sasvim jasno da se radi o akademikovom prisvajanju teksta u datom feljtonu, pa zato i očekivano reagujem ne dozvoljavajući bilo kome, pa ni akademiku, da to čini bez mojega znanja i pristanka. Prva je mogućnost da akademik saopšti ko je autor teksta "Školovanje Crnogoraca u Rusiji" i navede precizno izvor odakle je korišćen taj dio teksta. A, kao druga mogućnost ostaje ona koja dominira u datom feljtonu, i zbog koje reagujem (od broja 4 - 8 feljtona), da i dalje ignoriše naučne i metodološke pristupe, principe i pravila rada prilikom saopštavanja problematike ili podataka od drugih autora stručnoj, naučnoj i širokoj čitalačkoj javnosti, ostavljajući ih u nedoumici da razaberu o kojemu se autoru i čijem tekstu i nazivu djela u tome feljtonu radi. Na kraju, nadam se da akademik u novoj knjizi "Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci" nije imao ovakvu praksu citiranja mojega teksta, kao što je to učinjeno u navedenom feljtonu sa mojim tekstom "Školovanje Crnogoraca u Rusiji". U slučaju da ne uslijedi akademikov odgovor na ovo moje reagovanje tada ću to smatrati potpunom potvrdom njegovih namjera na koje sam reagovao, a sa kojima je on "objasnio" i informisao čitaoce sa nepotpunim imenom autora, a bez naziva knjige iz koje je preuzeo i prisvojio tekst u navedenom feljtonu.

(Kraj)

Reagovanje akademika Dušana J. Martinovića na tekst dr Momčila D. Pejovića

Akademik Dušan J. Martinović, autor knjige "Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci", odgovara na optužbe dr Momčila D. Pejovića da nije adekvatno tretirao njegov naučni rad.

Dr Pejović je izlio na mene toliko žuči da i ne zaslužuje citiranje njegovih optužbi

Nezavisni dnevnik "Vijesti" od 3. i 4. januara ove godine (s tim što slijedi nastavak!?) objavljuje feljton pod mojim imenom "Crnogorski generali u ruskoj vojsci", preuzimajući ga iz moje istoimene knjige koju je objavio podgorički "CID". Već je objavljeno preko 40 nastavaka. S tim u vezi, moram da iznesem svoje veliko iznenađenje - što je Redakcija pustila 13. februara "Reagovanje dr Momčila D. Pejovića na tekst feljtona "Crnogorski gnerali u ruskoj vojsci", u kojemu Pejović tvrdi da sam preuzeo tekst iz njegove knjige i ne citirajuću ga kao izvor i literaturu.

Moram da kažem da je to najobičnija insinuacija, kleveta i laž. Redakcija "Vijesti" prilikom objavljivanja feljtona brisala je fusnote, što uobičajeno rade novine kada se radi o naučnom tekstu, sa naučnim aparatom. Možda je Redakcija prilikom objavljivanja "Reagovanja..." M. D. Pejovića trebala imenovanog da uputi na moju knjigu, da provjeri odgovara li istini to što piše, kad već on nije toliko pismen i inteligentan da uporedi tekst koji sam napisao u knjizi i uvjeri se da li sam navodio izvore, pozivajući se na njegovu doktorsku disertaciju "Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000. M. D. Pejović u tom slučaju ne bi me grubo i beskrupulozno napadao, a sebe izložio riziku da dobije kvalifikativ lažova, jer bi vidio da u mojoj studiji na str. 25 - 27, dakle, na 3 stranice - citiram ga ni manje - ni više nego 7 puta! Mnogo je žuči M. D. Pejović izlio na mene da i ne zaslužuje citiranje njegovih optužbi na moju ličnost. Tvrdi da sam maliciozno izbjegao pominjanje njegovog punog imena i prezimena, da sam gotovo "ad literam" preuzimao - prisvajao njegov tekst, da sam "vješto zaobilazio i bez pardona debelo koristio" njegovo veliko djelo, da se "moja deviza u navedenom feljtonu može iskazati kao "Moje je samo moje, a tvoje je i moje, a sve ukupno je moje autorstvoŐ"; "čudna neka naučna metodologija u pristupu i citiranju..." Kakve li sve nebuloznosti i flagrantne neistine navodi Pejović, oslanjajući se na novinski feljton. Umjesto da je jadničak uzeo moju knjigu i vidio kakva je naučna metodologija i naučni aparat u njoj primijenjen. Onda, ne bi valjda ovoliko srljao, upao u zabludu, obmanjivao čitaoce, a mene eto predstavio pred licem janosti kao plagijatora. No, poznata je narodna izreka "U laži su kratke noge". Pođimo redom, navodeći fusnote prema mojoj studiji (str. 25 - 27), na osnovu kojih se vidi krajnje korektno citiranje podataka iz njegove knjige. Na str. 25. navodim: "I o školovanju Crnogoraca u inostranstvu u toku XIX i početkom XX vijeka napisana je jedna doktorska disertacija (pod fusnotom 40 stoji: Dr Momčilo D. Pejović: Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, 673 str). Nije li to puno ime i prezime Pejoviću? Dalje se konstatuje da se u toj disertaciji podrobno govori i o školovanju crnogorske mladeži u Rusiji, o trošku ruske ili crnogorske vlade i njenom samofinansiranju. Dalje se navodi: "Tokom druge polovine XIX vijeka upućivani su učenici iz Crne Gore na izučavanje zanata i pohađanje raznih srednjih škola. Godine 1860. dva crnogorska mladića su upućena na izučavanje ikonografije, a od 1870. godine nekoliko studenata je bilo na medicini i u Duhovnoj akademiji u Kijevu, Moskvi i Petrogradu. Te godine je crnogorski Senat uputio u Rusiju 11 mladića, od 12 do 16 godina, na izučavanje zanata, zajedno sa dvojicom učitelja, ali

blagodareći naklonosti ruskih prosvjetnih vlasti oni su se upisali u gimnaziju i bogosloviju, dok se učitelj Anđus upisao na Duhovnu aka-demiju a učitelj Knežević na Medicinski fakultet. U razdoblju 1868 - 1893. god. Petrogradski slovenski komitet stipendirao je 18 učenika iz Crne Gore na raznim ruskim učilištima (fusnota 42: Dr M. D. Pejović, navedeno djelo, str.62 - 63). Naredni podaci prema Pejovićevoj knjizi: "U vojnim školama su bili: Nikola Ž. Begović, Mihailo Bojović, Dušan B. Bošković, Radovan M. Vukotić, Blažo I. Vukićević - Sarap, Blažo M. Vukićević - Sarap, Đorđe D. Vukićević - Sarap, Đuro I. Vukićević, Đuro I. Vukićević - Sarap, Đuro M. Vukićević - Sarap, Mitar G. Vukićević, Stevo I. Vukićević - Sarap, Filip I. Vukićević - Sarap, Filip I. Vukićević - Sarap, Savo L. Vukčević, Stanko M. Vučković - Sarap, Vido Gazivoda, Jakov A. Daković, Đorđe Ž. Dragović, Savo Ivanišević, Lazar I. Kaženegra, Niko J. Markišić, Đuro Marković, Božo P. Martinović, Milo S. Matanović, Grujica Nikčević, Božo Novaković, Petar Perović - Cuca, Pavle P. Petrović, Đoko S. Popović, Jovan Đ. Popović - Lipovac, Stanko Radović, Milovan S. Saičić, Savo Stanišić, Lazar M. Cerović, Ilija S. Špadijer i dr.(fusnota 43: Dr M. D. Pejović, nav. djelo, str. 66). Slijedi, zatim, navođenje: "Duhovne akademije i seminarije pohađali su: Zarija Ž. Asanović, Radule T. Velašević, Mihailo J. Vešković, Marko Vrbica, Niko Vujanović, Stanko Vučković, Ivan Dragović, Dimitrije - Mitar P. Đurović, Luka I. Đurović, Milan Žarić, Vladimir Ivanović, Novica L. Ivović, Ilija T. Iličković, Marko Jovanović, Božo R. Jovanović, Ilija J. Kaluđerović, Milo Đ. Kapičić - Kapa, Tomaš B. Katanić, Milan M. Klisić, Dragutin L. Labović, Milutin L. Labović, Petar Lopušina, Milutin Marković, Mirko M. Medenica, Ivan S. Milić, Jakov S. Milić, Petar S. Milić, Ivo Pejović, Marko Petrović, Milan Petrović, Luka Pišteljić, Marko S. Plamenac, Mitar Plamenac, Filip Poček, Krsto P. Radulović, Ljubomir I. Radunović - Nikolić, Vojin Rakočević, Ivan Rakočević, Đukan Spasojević, Janko Spasojević, Savo J. Spasojević, Ilija Uskoković, Mardarije Uskoković, Pavle Filipović, Velimir Šoškić itd.(fusnota 67: Pejović, nav. djelo, str. 67).

Moj naučni opus sadrži 50 monografskih publikacija i oko 800 rasprava, članaka i priloga po periodici

Potom navodim prema Pejoviću: "Za razliku od vojnih i bogoslovskih škola, gimnazije u Rusiji je u naznačenom periodu pohađao znatno manji broj učenika iz Crne Gore, jer to nije bila srednja škola završnog karaktera. Završeni gimnazijalci su, po pravilu, bili unaprijed opredijeljeni da nastave školovanje na višim i visokim školama. Bili su to: Velimir D. Vojvodić, Mihailo S. Đonović, Simo Đurašković, Luka P. Iličković, Dimitrije P. Jovićević, Vaso M. Jovović, Jovan Kaluđerović, Jovan - Jovo P. Mašanović, Petar P. Orahovac, Marko I. Popović, Dušan M. Radović, Savo Radonjić, Marko S. Stanković i dr.(fusnota, Pejovićeva knjiga, str. 6 . Prema podacima dr M. Pejovića, 42 učenika iz Crne Gore su po završetku srednje škole u Rusiji nastavili školovanje na nekom od univerziteta u Petrogradu, Moskvi i Kijevu, a bilo ih je i na drugim univerzitetima. Studije medicine iz Crne Gore je pohađao 51 student, od kojih navodimo: Mara Aćimović, Mihailo M. Babović, Radovan N. Delić, Mileva Đurašković, Gligorije J. Jovović, Novica P. Kovačević - Graovski, Milutin Velimirović, Miloš T. Vukotić, Anto Mićunov Gvozdenović, Ilija T. Iličković, Jovan M. Kastratović, Jovan S. Kujačić, Savo L. Lazović, Milovan - Milutin L. Lopičić, Jovan Đ. Popović - Lipovac, Mitar Radulović, Petar M. Miljanić, Stevo Š. Ognjenović, Ilija I. Pejović, Vladimir Piletić, Tomica Spasojević i dr. Duhovne akademije (teološki fakultet) studiralo je u Rusiji 49 studenata iz Crne Gore,

između ostalih: Dimitrije Anđus, Dimitrije (Mitar) Z. Bakić, Gligorije V. Božović, Radosav V. Vešović, Radisav J. Vešović, Nikola A. Vukotić - Stijepović, Vladimir Ivanović, Filip Popović - Jabučanin, Mihailo Vujisić, Živko P. Dragović, Marko P. Dragović, Stanko S. Ivanović, Marko Knežević - Lipovac, Marko Leković, Nikola S. Ljubiša, Bogdan V. Obradović, Dimitrije Obradović, Lazar T. Perović, Lazo Đ. Popović, Filip L. Popović, Nikola Đ. Rolović, Varnava Rosić, Janko Spasojević, Novica Spasojević, Mardarije P. Uskoković, Marko P. Cemović, Miljan S. Šiljak i dr. Studije prava, pored ostalih, studirali su: Krsto R. Abramović, Radovan I. Bojić, Milutin V. Bracanović, Vukašin Vukašinović, Vidak Vuković, Stevan S. Klisić, Boško J. LJumović, Miloš R. Mark-ović, Milutin R. Marković, Ivan M. Mašanović, Đorđe - Đuro M. Mijušković, Milonja Mrdović, Novak M. Perović, Luka N. Pišteljić, Petar P. Plamenac, Niko I. Poček, Lazar R. Rašović, Jakov Stanojević, Vladimir M. Tomić, Krsto Todorović, Marko P. Cemović i dr. Studije filozofskog fakulteta, između ostalih, studirali su: Ilija M. Vučković, Pero Vučković, Dimitrije - Mitar Đurović, Ilija Z. Zorić, Dobroslav K. Jovanović, Milivoje Joksimović, Ivan Kastratović, Jovan M. Kastratović, Miraš P. Kićović, Mirko M. Medenica, Petar S. Milić, Jovo Spasojević, Savo J. Spasojević, itd. Politehničke nauke studirali su: Risto Đ. Bujišić, Uroš Bujišić, Mihailo M. Dragović, Jovan - Jovo P. Mašanović, Vasilije Piletić, Marko S. Plamenac, Milutin M. Radović, Gavro A. Cemović itd. U Petrogradu je studirao, pored pomenutih, još i Krsto N. Topalović (učenik Cetinjske gimnazije), a u Moskvi Savo L. Fatić. Od studenata koji su završili srednju školu u Rusiji, navode se i ova imena: Mara Aćimović, Milutin V. Bracanović, Tomica Bracanović, Vuko M. Karadžić, Boško J. LJumović, Andrija Š. Marković, Nikola P. Petrović, Simeon Popović i Milovan T. Džaković. U knjizi dr M. D. Pejovića spominju se i imena učenika bez podataka o mjestu školovanja: Radovan Adžić, izvjesni Bakić i Backović (oba bez imena), Jevto B. Bešić, Petar Lj. Vojvodić, Savo Vukićević, Danilo Vuković, Jelena Vuković, Radovan Vuković, Marko Vujović, Ilija Vuksanović, Milo Vuksanović, Mihailo J. Golubović, Vuko M. Karadžić, Blažo M. Klisić, kao i dvojica bez imena - Vukanić (?) i Vučinić (?). Od sveukupnog broja učenika, doktor Pejović za 22 đaka nije uspio da identifikuje koju su školu pohađali i mjesto školovanja, a za 44 koju su školu učili, iako je konstatovao godine njihovog školovanja?! (fusnota 46: Pejovićeva knjiga, str. 69). Prema podacima dr M. Pejovića, broj studenata po fakultetima i akademijama je bio sljedeći: medicinski fakultet - 51, teološki fakultet - 49, pravni fakultet - 39, filozofski fakultet - 13, tehnički fakultet (politehnika) - 7, vojna akademija - 6, poljoprivredni fakultet i likovna akademija po jedan, dok mu za 22 studenta nije pošlo za rukom da utvrdi šta su studirali! (fusnota 47: Pejovićeva knjiga, str. 71). Eto, dragi čitaoci, kada pročitate moj odgovor na "Regovanje..." skribomana Pejovića, anonimusa u istorijskoj nauci, biće vam jasno, sasvim jasno, kakvi su njegovi argumenti i koliko on neprovjereno, izmišljeno piše oslanjajući se isključivo na novinsko štivo, umjesto da je otvorio moju knjigu i vidio što tamo piše. Moj naučni opus iznosi bezmalo 50 monografskih publikacija i oko 800 rasprava, članaka i priloga publikovanih u periodici na raznim jezicima i njime se bavilo preko 200 naučnika, akademika, profesora, doktora nauka - pri čemu su uvijek isticali naučnu savjesnost, čistotu u korišćenju literature i izvora.

Možda se ljuti zbog toga što nisam prihvatio da budem recenzent za njegovo

stručno zvanje?

Sada se, međutim, nađe jedan moj slabašni učenik, istoričar vrlo skromnog naučnog potencijala i neznatnih referenci, optužujući me za nešto što nije istina. Možda se on ljuti što nedavno nijesam prihvatio molbu Istorijskog instituta da budem recenzent za njegovo stručno zvanje koje sada ima. "Reagovanje..." je, nesumnjivo, dio iskompleksiranosti njemu svojstvene.

Ne mogu, na kraju, da ne postavim pitanje nije li se M. D. Pejović oglasio da javnost zna da je i on napisao i objavio knjigu o kojoj se malo zna. Valjda će sada shvatiti dotični doktor istorijskih nauka da sam ga ja dovoljno pominjao: na tri stranice sedam puta. Nije li, možda, očekivao da mu i fotografiju objavim. Drugi nastavak Pejovićevog konfuznog teksta "Akademik je dužan da štiti integritet teksta tako i onih ličnosti koje citira", pročitao sam dva puta i moram iskreno priznati nijesam shvatio, a duboko sam uvjeren da ni on kao autor nije znao što piše. Znajući njegovu akribičnost nijesam ni očekivao od njega takve rečenice "da riječima bude usko, a mislima široko", ali sam pretpostavljao da će mu neko pomoći to što piše da bude normalno stilizovano i "umiveno", razumljivo za svakoga, a ne nerauzumljivo do krajnosti. Doduše, na jednom mjestu pominje da sam trebao ukazati na propuste Redakcije. I to je od njega umjesno. Redakcija je odista učinila propust kada je pustila njegov tekst da nije dala objašnjenje da je eliminisala naučni aparat iz feljtona, što je inače praksa svih novina, i da mu posavjetuje da uzme u ruke knjigu i vidi radi li se o plagijatu ili krađi kako to kaže smjelo moj vrli kritičar. Ako dođe do epiloga na sudu čitava ova stvar i vještačenja - izgubiće M. D. Pejović parnicu. Pitam se, međutim, javno da li se sa takvim čovjekom i stručnjakom vrijedi pojaviti pred licem pravde. Sjutrašnji (treći) nastavak (a možda će ih biti i više, što zavisi od savjesti Redakcije?) ne čekam da ga pročitam pa tek onda da dam odgovor na kompletno "reagovanje" M. Dušanova Pejovića, jer mi je posve jasno da on ništa pametno i korektno i ne može reći s obzirom na dosadašnje fragmente njegovog najnovijeg "naučnog rada" obznanjenog u dnevniku "Vijesti". Kada bih se malo pozabavio njegovim naučnim radom, što zasad nemam namjeru, imao bih dosta primjedaba, ali to neću činiti. Jedino bih mu savjetovao da unese malo više razuma i savjesti čak i u ovakve paskvile. Na kraju, riječ - dvije o njegovoj doktorskoj disertaciji, koja sadrži nesumnjivo dosta dragocjene faktografije, zbog koje me nepromišljeno napada. Mnogo je u njoj ostalo nedorečenosti, mnogo površnosti i dezinformacija. Nemam namjeru da se podrobnije bavim tim pitanjem, tim prije što je moj odgovor tematski i prostorno ograničen. Moglo bi se shvatiti da je on i odmazda. Pa, ipak, navešću nekoliko podataka koji govore o nivou njegove naučnosti i dubini istraženosti u njegovoj knjizi.Ovoga puta ću se zadržati na trojici zaslužnih Miljanića: dr Petra, prof. dr Nikolu - Nika i prof. dr Pavla, budući da sam se svima trojicom opsežnije bavio u mojim "Portretima VI" (Cetinje, 1997) i "Portretima VII" (Cetinje, 2000). Za dr Petra, dr medicinskih nauka, čuvenog hirurga i upravnika "Danilove bolnice" na Cetinju - nestora crnogorske medicine, na nekoliko mjesta u svojoj knjizi navodi (str. 71, 93, 349) potpuno neprecizne, nepotpune podatke, a mogao ih je veoma provjerene koristiti iz njegovog portreta koji sam ja dao. Isto i za njegovog sina prof. dr Pavla (str. 370) navodi pogrešne podatke da je studirao "na Visokoj tehničkoj školi" u Parizu 1907 - 1911. godine". Ovaj poznati profesor Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu i Titogradu, zapravo je završio Ecole speciale de mecanique et dČElektricite (1914) u Parizu i diplomirao u istom gradu na Seni Ecole superieure d`Elektricite (1916), na najvišoj

onovremenoj školi tog ranga, ravnoj današnjim postdiplomskim studijama. Mogao je M. D. P. ove podatke uzeti iz mojih Portreta VII, str.136 - 137. Isto tako i za drugog sina dr Petra Miljanića - prof. dr Nika Miljanića, čuvenog hirurga i humanistu, člana Francuske hirurške akademije nauka, predsjednika ZAVNO - a i CASNO - a, daje dezinformacije kako je navodno iz Francuske "prešao u drugu državu", tj. u Švajcarsku da nastavi školovanje. Štaviše, na jednom mjestu Pejović konstatuje da je dr Niko Miljanić među onima za koje "nijesmo mogli saznati koji je fakultet studirao u Parizu" (str. 270), dok na str. 291. bilježi da se "Miljanić upisao na studije medicine u Ženevi", što uopše nije tačno. Mogao se M. D. P. postarati da pročita portret dr Nika Miljanića u mojoj knjizi Portreti VII (str. 85 - 108), pa da izbjegne ovakve dezinformacije. Ovih nekoliko podataka navodim samo kao ilustraciju koliko je dr Pejović temeljit istraživač i pouzdan "naučnik". Znam da se sa ovom vrstom "naučnika", sklonim izmišljanju, podmetanju, služenju sitnim udarcima, ne isplati polemisati, jer njima to daje "duhovnu hranu" i energiju za sitne obračune. Stoga ja ubuduće sa dr M. D. Pejovićem nemam namjeru da polemišem. Završiću jednom mudrom arapskom poslovicom, koja glasi: "Psi laju a karavan prolazi."

(Kraj)

 

ŠTO MU JE JOŠ PREOSTALO OSIM DA SE KITI TUĐIM PERJEM I TO OD ONIH KOJE NAZIVA „ANONIMUSIMA“ (1) Dr Momčilo D. Pejović: Reagovanje na tekst akademika Dušana J. Martinovića, Vijesti, Podgorica, 05. i 06. mart 2003. godine, str. 27. godine, br. 1, 2.

Viši naučni saradnik Momčilo D. Pejović povodom teksta akademika Dušana J. Martinovića koji je u „Vijestima“, na ovoj strani, objavljen u tri nastavka, 20-22. februara 2003.

Obraćam Vam se sa molbom i pozivam na Zakon o štampi i informisanju da objavite moj odgovor na reagovanje akademika Dušana J. Martinovića. Ovim odgovorom moje reagovanje prestaje, sem u jednom slučaju da akademik opozove svoj potpis sa feljtona. Akademikov dugo očekivani odgovor je uslijedio u stilu i duhu njegovog feljtona i devize „Svi su krivi za njegovo objavljivanje, a on jado nije imao pojma o tome“! Biće da mu ga je neko podmetnuo, a feljton je išao u nastavcima gotovo mjesec i po dana!? Autor feljtona ne odustaje da ubjeđuje poštovane čitaoce da je riječ o knjizi, a feljton se ne „pika“ jer mu služi samo za honorar i „naučni opus“. Akademik u odbrani poteže knjigu „anonimusa u istorijskoj nauci“, a riječ je o feljtonu u kojemu se ne zna o kojoj je knjizi riječ! Pa ako akademik ima takvu „naučnu savjesnost“ i posjeduje „čistotu u korišćenju literature i izvora“ šta će njemu podaci od „anonimusa“!? Drugim riječima zašto prisvaja podatke u feljtonu i plasira ih poštovanim čitaocima, sem da je u pitanju namjera da omalovaži autora i njegovo djelo pa je sa tih razloga u feljtonu izostavio puno ime i prezime i naslov knjige! Sa kojim dokazima iz feljtona izlazi akademik u javnost i ubjeđuje sve nas u svoju „naučnu savjesnost, čistotu u korišćenju literature i izvora“! Pokušajte akademiče da to shvatite, napregnite svoje moždane vijuge ako već nijesu zakrečene, da je riječ o

feljtonu. Vi ste kao akademik napravili potpuni promašaj ili bolje rečeno svjesno pravite otklon i navrćete vodu na svoju vodenicu praveći sebi odstupnicu, a bezuspješno to činite, akademiče, jer činjenice u feljtonu su neoboriv dokaz protiv Vas i vaše „skribomanije“. Feljton je sa vašim imenom i prezimenom ili ga se odrecite ili mi se izvinite! Što je (pre)ostalo jadnom akademiku do njegovog jadnog (re)agovanja u cilju (od)brane da i dalje radi ono što je radio i do sada, da se kiti tuđim perjem i to od onih koje naziva „anonimus“?! Zapitajte se, akademiče, da li je „naučni opus“ u obimu kakvim ste naveli sastavljen kao navedeni feljton, posebno kao onaj dio na koji sam reagovao, pa ćete vidjeti onda da to i nije neka cifra „kućnog proizvodstva i radinosti“ koja ne bi mogla biti od Vas nadmašena!? Nijeste valjda akademiče, ljubomorni na „anonimusa“ i „njegovo veliko djelo“ koje ste u feljtonu uz „naučnu savjesnost“ bez citiranja poharali onako drsko i s ciljem omalovažavanja imena i djela autora, kojega tek sada i s koliko volje citirate u vašem jadnom (re)agovanju!? Sada ste se u potpunosti otkrili, akademiče, pa su vaše namjere ogoljene. Vi ne možete a da ne iskoristite svoje reagovanje, prije svega, da istaknete svoj „naučni opus“ imajući namjeru da zasjenite ukupnu javnost, a zaboravljate samo jednu nespornu činjenicu da u tom „opusu“ nemate podatke o Crnogorcima školovanim u Rusiji već ste morali da ih prisvajate od „anonimusa“! Razaberite se, jer vam je sve palo u vodu ili je vaša pljeva isplivala po njoj! Da li ste svjesni gdje ste zaglibili! Reagovao sam na prisvajanje mojega teksta od strane akademika u navedenom feljtonu i to je bez diskusije sasvim jasno i dokazano u mojem reagovanju koje nijeste pokušali osporiti, već skrećete pažnju na „novu“ knjigu „veliko djelo“ „Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci“! U jadnom (re)agovanju služite se uvredama, a zatim citatima iz knjige „anonimusa“, u stilu i duhu jednog akademika Dušana J. Martinovića. (D)rznuo se akademik kolko je dug i širok, fizički i umno po širini ali ne i visini, pa je bujicu pogrdnih i uvredljivih riječi usmjerio na ličnost i djelo dr Momčila D. Pejovića, samo ne i na činjenice koje su date u feljtonu. Ja o feljtonu, a akademik o knjizi. Ko li je tu „anonimus“, a ko „akademik“, vajni akademiče!? Moje reagovanje se odnosi na ono što je objavljeno u feljtonu, a akademik traži da se njegove puste želje ispune onako kako je to zamislio i „podrazumijevao“! Ni po koju cijenu, ni za živu glavu neće akademik da potraži dokaze u feljtonu i time završi pisaniju, koju će vjerovatno unijeti u još jednu bibliografsku jedinicu i povećati obim „stvaralaštva“ za nekoliko stranica „novinskog štiva“! Furiozni početak njegovog jadnog (re)agovanja i (od)brane sa gomilom bljuvotina njemu svojstvenim ide u nastavcima, sa upornim ubjeđivanjem da to „njegovo djelo“ nije pročitano kao „njegovo veliko djelo“, a sve u cilju da čitaoce zasjeni, a omalovaži onoga koji se usudio da reaguje i otkrije njegove namjere na jedan njemu ne „toliko pismen“ i „inteligentan“ način.

MORA SE PRIZNATI DA VAM JE RESAVSKA ŠKOLA TEMELJNI PRISTUP I PRINCIP VAŠE NAUČNE OBRADE I „NOVIH“ PODATAKA ( 2 )

Akademik zapjenušano, po ko zna koji put, juriša i dokazuje da je u „njegovom velikom djelu“ citirao M. D. Pejovića „ni manje - ni više nego 7 puta“! Da li je akademik toliko obnevidio od bijesa, ili je njegov um toliko (po)mućen da ne uočava razliku onoga na što ja reagujem!? Sasvim je sigurno jedno, da akademik u bijesu, kada su otkrivene njegove namjere u feljtonu, što je jasno naznačeno u mojem reagovanju gdje se kaže: „...moje reagovanje se ...isključivo i samo odnosi na dio teksta u datom feljtonu ...br. 4, 5, 6, 7 i 8“, nastoji da takvu činjenicu zanemari i

previdi u interesu svoje odbrane i pružanja odstupnice citirajući „novu“ knjigu. Akademik hoće da mene i čitaoce primora da pročitamo „njegovo veliko djelo“ podrazumijevajući da je odgovornost njegova time „spašena“, a šta će sa feljtonom koji je, valjda, uz njegovu saglasnost u nastavcima dugo izlazio!? Akademiče u obavezi ste da pred javnošću priznate da ste u feljtonu pokušali prisvojiti podatke iz moje knjige i od toga se ne možete spasiti, bez obzira što će Vam „žuč“ pući u dovijanju i „objašnjavanju“, jer su vaše namjere razotkrivene mojim reagovanjem, pa puna krivica pada na Vas, vašu ličnost i naučnu kvalifikaciju i reputaciju, koju sami kaljate „rizikujući“ da dobijete „kvalifikativ lažova“. Čitajte ako nijeste slijepi, napregnite um i razaberite što sam u svome reagovanju rekao i na šta sam se pozvao i tražite odgovor! Ja sam reagovao na vaš feljton i tu je početak i kraj svake priče. Bili ste u obavezi da blagovremeno reagujete kod „Urednika“, a Vi ste to lagodno odbacili sve do mojega reagovanja, pa u nedostatku dokaza sada se branite „krivicom“ drugih ili knjigom „anonimusa“. Moje reagovanje Vam je stavilo do znanja da se ne možete kititi tuđim perjem, već da sa vašim potpisom snosite punu odgovornost za ono što objavljujete. Nijesu Vam valjda gazili po stomaku!? Dakle, dajte odgovor na ono o čemu je riječ u feljtonu, a o knjizi i njenom „velikom djeli“ nekom drugom prilikom! Činjenice pred kojima se nalazite u feljtonu su neoborive, pa vašu devizu nijeste uspjeli da sprovedete u djelo i do kraja, jer ste na vrijeme od moje strane otkriveni. Da nijesam reagovao Vi bi bili zadovoljni! Bili ste drski u otimanju teksta, a krajnje niski u izrazima i uvredama, pa se može konstatovati da je to bio akademikov posljednji poj u jadnom (re)agovanju! Uvredama se ne osporavaju činjenice koje Vas terete u feljtonu uz potpis sa vaše strane. Teško da se akademiče Vi ikada možete izdići iznad onoga što ste napisali u vašem (re)agovanju, jer je to bio vaš krajnji domet. Mora se priznati da Vam je resavska škola temeljni pristup i princip vaše naučne obrade i „novih“ podataka što i nije sporno, sa samo jednom „falinkom“ u svemu tome, a to je da nepotpuno citirate autora i bez naziva njegove knjige iz koje resavicom zapljuskujete javnost. Kada već hvalisavo spomenuste, što od Vas (ni)je (ne)očekivano, svoj „naučni opus“, daleko i od pomisli da se njime bavim, jer bi to bilo veliko gubljenje vremena, reći ću samo da nije Vaš „naučni opus“ toliko interesantan za javnost uopšte, koliko je veoma zanimljiv za rubriku „Vjerovali ili ne“, pa se mogu pronaći i takvi podaci iz kojih proizilazi da je najmlađi ikada upisani student još uvijek bio u kolijevci i naravno poslije redovnih studija sa nepunih pet-šest godina diplomirao!!! Provjerite akademiče svoje djelo - „Portreti VII“, Cetinje 2000, str. 238. Takva je vaša „ozbiljnost“ i „naučna savjesnost...“!? Da li ste se u javnosti od toga ogradili? Skromnost je vrlina tako ste nas u školi učili, a „jedan vaš slabašni učenik“ zapamtio!!! Tačno je da ste bili profesor u srednjoj školi, kao i što je tačno da ste akademik koji citira „anonimusa“ i „slabašnog učenika“, a u feljtonu hoćete da ga pokradete (vidi feljton br. 4, 5, 6, 7 i 8). Šta je sa Vama akademiče!? Akademiče, ne tražite spas u izricanju uvreda i vrijeđanju moje ličnosti i djela, jer time dokazujete Vaš moralni pad. Biće Vam uzaludna rabota i uvrede kojima me obasipate, ako ne navedete barem jedno mjesto iz feljtona u kojemu me citirate kao autora i sa nazivom moje knjige, pa će kvalifikativ lažova pripasti i ostati Vama ako to ne dokažete!

DUŠAN J. MARTINOVIĆ: „GENERALI IZ CRNE GORE U RUSKOJ VOJSCI”; CID

Tragom dokumenata

Knjiga „Generali iz Crne Gore u Ruskoj vojsci” predstavlja još jedno značajno djelo akademika Dušana J. Martinovića, u izdanju renomiranog CID-a, koja je nedavno predstavljena javnosti. Akademik Martinović nas je ovom knjigom podsjetio na istaknute crnogorske admirale i generale koji su svoje sposobnosti i nadarenosti potvrđivali u svojoj drugoj domovini - „majci Rusiji” i postigli najviše činove u vojnoj hijerarhiji, pritom ne zaboravljajući svoju rodnu zemlju. Sa tla Crne Gore u njenim današnjim granicama, bilo je u velikoj ruskoj armiji 30 admirala i generala što, po riječima autora, redstavlja svojevrstan fenomen u vojnoj istoriji uopšte - da iz jedne teritorijalno i po broju stanovnika male države ima toliko visokih vojnih dostojanstvenika u velesili kao što je to Rusija.

Obrađujući ovu temu iz veoma bogate riznice odnosa Crne Gore i Rusije, autor je knjigu podijelio u četiri poglavlja. U prvom dijelu obrađuje rusko-crnogorske odnose, odnosno stvaranje vojničkih naselja u južnoj Rusiji, govori o prvim našim generalima, migracijama i školovanju Crnogoraca u ovoj zemlji, kao i njihovom učešću u mornarici i vojsci. U drugom segmentu govoreći o generalima i admiralima iz Crne Gore, autor je najprije predstavio državničku ličnost knjaza i kralja Nikole I Petrovića Njegoša koji je njegovao ranije stečene dobre odnose ove dvije zemlje, te admirale Matiju Zmajevića i Marka Vojnovića, generale Simeona Piščevića, Marka Ivelića, dr Anta Gvozdenovića, Jovana Popovića-Lipovca, Iveliće iz Boke... U nastavku ove studije, u poglavlju naslovljenom „Hrestomanija”, autor hronološkim slijedom daje pregled nekoliko najglavnijih štampanih tekstova (gramata, pisama, testamenata, izvještaja) na ruskom i našem jeziku, od kojih su mnoga i ranije publikovana ali danas predstavljaju bibliografsku rijetkost te stoga nijesu dovoljno dostupna široj naučnoj i kulturnoj javnosti.

Knjiga akademika Martinovića, inače bogato ilustrovana portretima njenih sudionika, heraldikom i drugim motivima, predstavlja mukotrpno naučno sabiranje rasute građe, arhivskih i istorijskih podataka, sistematizovanih u ovom djelu koje osvjetljava znamenite crnogorske ličnosti u ruskoj i našoj istoriji, ali i nezamjenjiv podsticaj drugim istraživačima nekih nedovoljno rasvijetljenih istorijskih ličnosti ili tema, načetih među koricama ovog vrijednog izdanja.

T. Vukadinović

Šta je najznačajniji crnogorski etnolog rekao o porijeklu   Crnogoraca

Posted on septembar 4, 2013 by crnogorskapitanja

Crnogorski etnolog dr Špiro Kulišić (1908 – 1989) prvi je utvrdio kako još od najstarijih vizantijskijeh izvora i kasnije nema pomena o tome kako Srbi ili Hrvati naseljavaju područje u 11. stoljeću oformljene Duklje, prve crnogorske države. Evo nekih od zaključaka iz njegove knjige O etnogenezi Crnogoraca:

Kada se, barem donekle, sumiraju dosadašnja istraživanja, kao istoriografska i arheološka, i osobito etnološka i jezička, sve izrazitije nameće se zaključak

da je etničku osnovu crnogorskog naroda sačinjavao veoma stari sloj slovenskog stanovništva, još od vremena doseljavanja. Ovo staro slovensko stanovništvo, kao što je bilo i u drugih južnoslovenskih naroda, postepeno je asimilovalo ostatke zatečenog starinačkog stanovništva svoje teritorije, od kojega je ujedno naslijedilo izvjesne uticaje u načinu života, u fizičkom tipu, u jeziku i kulturi. Kada se podrobnije razmotre rezultati starijih i savremenih istraživanja u Crnoj Gori, postaje sve jasnije da crnogorski narod predstavlja poseban etnos, različit donekle od drugih južnoslovenskih naroda, naravno, uz brojne srodnosti sa njima. Ove osobenosti crnogorskog naroda mogu se pratiti u fizičkom tipu, u jeziku, u tradicionalnoj kulturi, osobito u starijoj društvnoj organizaciji i u nizu specifičnih običaja, društvenih i vjerskih, na koje je još Vuk Karadžić ukazivao, a zatim i niz drugih istraživača.

U vizantijskim izvorima XI vijeka Dukljani su iskazani kao zaseban etnos, jasno odvojen i od Hrvata i od Srba. I kasniji podaci o crnogorskim plemenima, koje sadrže dubrovački i kotorski izvori XIV-XVI vijeka, ne označavaju stanovništvo Crne Gore ni kao srpsko ni kao hrvatsko. Isto se moze pratiti i u turskim izvorima.

Dr Vojislav Nikčević (Cetinje 1994. godine):   Predgovor

Prošlo je blizu petnaest godina od pojave studije O etnogenezi Crnogoraca Špira Kulišića u izdanju titogradske “Pobjede” 1980. godine, jednog od najpoznatijih jugoslovenskih etnologa iz poslijeratnog vremena. Iako nevelika po obimu (svega 100 strana), ta je studija po izlasku iz pečatnje, kao nijedna druga knjiga u Crnoj Gori poslije drugog svjetskog rata, u “naučnoj” i političkoj javnosti izazvala do tada neviđenu buru. To je presudno uticalo na to da je ona još tada prosto razgrabljena, odmah rasprodata, da je u knjižarama nema već duže vremena. A interes za nju je trajan zbog aktuelnosti crnogorskoga narodnosnog i nacionalnoga samoodređenja, koje u vidu pitanja stalno i uporno pokreću brojni negatori Crnogoraca kao samosvojnog naroda i nacije. Međutim, i oni su sami svjesni da takvoj njihovoj raboti Kulišićeva knjiga predstavlja veliku prepreku, koju nikako ne mogu da uklone s puta, pa bi najviše željeli da se o njoj šuti, da pane u zaborav. Zato je potražnja za njom kod onijeh što žele da se izvorno obavijeste o suštini problema utoliko veća i razlog za njezino drugo izdanje opravdaniji. Ona je i sada tražena i vrlo potrebna.Svojevremena pojava knjige O etnogenezi Crnogoraca Špira Kulišića, u stvari, značila je naučni i politički izazov u tolikoj mjeri da su uloženi ogromni napori od strane onovremene vlasti i stručne kritike kako bi se ona jednostavno ubila, njezina nepobitna saznanja o samobitnosti Crnogoraca kao naroda i nacije posve potrla, uzaptila. Budući da spadam u veoma mali krug od svega nekolicine naučnijeh radnika sto su je od početka branili, da sam u njezinu odbranu još ranije napisao tri članka u kojima sam na širokoj podlozi analitičko-kritički govorio o njezinijem visokim naučnijem dometima i rezultatima (ali i o nekijem nedostacima što se ponajviše odnose na karakter novovjeke crnogorske plemenske organizacije i na crnogorski jezik), ovdje prvjenstveno namjeravam da pružim odgovor na pitanje zašto je Kulišićeva knjiga tako nemilosrdno dočekana, koji su osnovni motivi i razlozi postojali za to da se ona u “naučnim” i političkim krugovima oglasi za pravu jeres. Na to pitanje danas je moguće dati odgovor jerbo je već stvorena određena, neophodna vremenska distanca, od

njezine pojave do sada nakupila se i produbila nova znanja o Crnoj Gori i Crnogorcima koja omogućuju da se s te vremenske distance još jednom provjere Kulišićeve glavne postavke o etnogenezi (istoriogenezi ili etnopovijesti) samonikloga crnogorskog naroda i suverene crnogorske nacije. A potonjijeh godina dogodile su se i krupne društveno – političke promjene, s istorijske pozornice otišle su one političke snage što su organizovale hajku na Kulišićevu studiju, pa samim tijem i njihovi puleni, brojni poslušnici iz redova “naučnika” ostali bez podrške i zaštite. Nema više ko da ih pokrene na novu harangu. Sve to bitno doprinosi da se sada i o toj problematici može slobodnije prozboriti.Već je tu skoro Drago Nikolić, ugledni crnogorski književnik i publicista, uvjerljivo i argumentovano spornu knjigu Kulišića rehabilitovao u tekstu kojim je dokazao da ta knjiga, kojoj se sudilo na “naučnom skupu” prije dvanaest godina u Marksističkom centru Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, nije bila opasna za nauku, niti pak za stvaralačke slobode, nego za “naučni skup” autoritet vlasti i za nadolazeći talas velikosrpstva. Po njemu, taj “naučni skup”, na kojemu je bačena na nju anatema, nije dao pun rezultat u osudi zbog oponentnog istupanja grupe crnogorskih intelektualaca, koji nijesu podržali ni partijski stav ni “agresivnu nacioargumentaciju naciozvanica”, što su poznije razbili SFR Jugoslaviju. Pošto su u Nikolićevu članku valjano izanalizirani svi politički motivi i razlozi koji su stajali u osnovi napada na Kulišićevu studiju, ostaje da još ukažem i na glavne teze od kojijeh su u sferi tadašnje nazovi nauke pošli režimski “naučnici”, aktivirani i na nju nahuškani razni epigoni i trabanti onovremene vladajuće politike u tretiranju te studije kao nepoćudne jeresi. Za to su do skoro dobijali državne nagrade.Kulišićeva radnja dočekana je kao jeretička knjiga stoga što je samobitnost Crnogoraca pojmila i interpretirala u duhu i u skladu s usamljenijem disidentskim pogledima malobrojnijeh crnogorskih naučnika koji su poslije 1968. godine u istoriografiji, lingvistici, filologiji, etnologiji, istoriji književnosti i u ostalijem društvenim naukama sve više polazili od ispravno postavljene teze o tome da oni po svojemu etničkome porijeklu nijesu nikakvi “Srbi” već autohtoni istorijski narod, duboko ukorijenjen u ranu dukljansku i zetsku srednjovjekovnu prošlost i novovjeka nacija, postepeno formirana još od kraja XV vijeka u procesu kontinuirane pionirske “borbe neprestane” kao građanske revolucije i najznačajnijega njezinog konstituensa. A zvanično stanovište u tijem disciplinama i u politici temeljilo se na postavkama iz članka O crnogorskom nacionalnom pitanju Milovana Đilasa (objavljenom u “Borbi” 1. maja 1945. godine) i potom prihvaćenome od strane vlasti kao oficijelnom. U tome članku izričito stoji: “Srbi i Crnogorci su jednog (srpskog) narodnog porijekla, jednog korijena, ali je razvitak u nacije, razvitak nacionalne svijesti, išao različitim putevima”. Iz činjenice, da su Srbi i Crnogorci jednog porijekla, građanski teoretičari i sitnoburžoaski političari, koji ne shvataju suštinu nacionalnog pitanja i zakone formiranja nacija, izvukli su zaključak o jednoj naciji, zaključak koji je ustvari bio ideološka osnova i opravdanje hegemonizma. Dogmatski polazeći od Staljinove premise o tome da nacije nastaju tek s pojavom kapitalizma, Đilas smatra da su Crnogorci sve do kraja XIX stoljeća predstavljali samo etničku grupu srpskog naroda i da su se od Berlinskog kongresa (1878) u procesu nastupanja kapitalističkijeh društvenih odnosa oformili u nacionalnu individualnost. To je Đilasovo gledište postalo zakon.Obje Đilasove navedene postavke, prva o navodnome “srpskom” etničkome porijeklu Crnogoraca i druga o kraju XIX vijeka kao o tobože donjoj

vremenskoj granici od kada se samooblikuju kao nacija, pogriješne su. Prva zato što se narodi ne određuju na bazi podrijekla, svojega niti pak bilo čijeg, nego na temelju zajedničkoga interesa što populacije različitoga, miješanog etničkog sastava, sjedinjuje u individualizovani socijalni kolektiv. Naprotiv, takav kolektiv u slučaju svakoga naroda, pa i Crnogoraca, odnosno njihovijeh prijethodnika Dukljana/Zećana, mogao je nastati tek onda kada je bilo razoreno njihovo ranije zajedničko slovensko rodovsko – plemensko podrijeklo, kada su se s preobrazbom kolektivne svojine u privatno vlasništvo raspale doseljene slovenske rodovsko – plemenske društvene strukture i kao takve postale otvorene za orođavanje ženidbenijem vezama s pripadnicima inorodnih etnikuma u vrijeme njihova imovinskoga raslojavanja, klasnog dijeljenja. A druga Đilasova postavka je neodrživa usljed toga što postanak i razvoj crnogorske nacije dovodi u vezu s pojavom kapitalizma kao jedinijem izvorom što je iznjedrio ekonomski najrazvijenije evropske nacije, kao što su engleska, njemačka, francuska i druge. Đilas nije uočio da svaki narod, pa samim tijem i crnogorski, od kraja poznoga srednjeg vijeka, tj. U novome vijeku, kada feudalizam postupno prerasta u kapitalizam, ima vlastiti put prerastanja u naciju kao najviši oblik dotadašnjeg života i razvitka. Kako maloprije napisah, crnogorska nacija je konstituisana u odbrambenoj i oslobodilačkoj borbi crnogorskoga naroda a ne u procesu rađanja kapitalizma. Nikako nije mogla nastati iz posebnosti nekoga tuđeg naroda.Uostalom, i sam je Milovan Đilas docnije opovrgao svoje postavke o crnogorskoj naciji. To je uradio u knjizi o Njegošu kad je konstatovao da se ideja o Crnogorcima kao posebnoj naciji prvi put javila u prvome svjetskom ratu, kao pokušaj da se dubljijem nacionalnim razlozima opravda održavanje dinastije Petrović i posebne države. Ponikla u kamarili, teza o Crnogorcima kao posebnoj naciji – nastavlja Đilas – javlja se i jača docnije, poslije ujedinjenja sa Srbijom 1918. godine – kao izraz negodovanja narodnijeh, seljačkih masa s novijem stanjem. Prihvatili su je poznije i komunisti radi slabljenja hegemonije Beograda i vezivanja za neugašenu tradiciju crnogorske državnosti. I oni su, dakako, praktične potrebe i svoje posebne interese pravdali idealnijem – u konkretnom slučaju takozvanim naučnijem dokazima, koji su tada izgledali utoliko pouzdaniji što su mogli da se smjeste u kalupe Staljinovijeh – i ne samo njegovih, teorija o nacijama kao isključivom proizvodu kapitalizma, mada se ne može sporiti da on konačno daje etničkijem i teritorijalno povezanim grupama državni nacionalni oblik. Prihvativši tezu da je nacija proizvod kapitalizma, kao da nije samoj sebe ničim prethodila, nije bilo teško od Crnogoraca napraviti naciju, budući se kapitalizam u njih razvijao i kasnije i sporije nego u Srbiji, a negodovanje zbog centralizma i hegemonizma i još gorijeh zala dobijalo crnogorski oblik – drukčije nije moglo biti s obzirom na razlike u mentalitetu, u socijalnoj strukturi i državnoj tradiciji. “Baš sam ja, ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi – varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost (M.Đilas)”. Dakle, Crnogorci ne postoje kao narod i nacija.Prije svega, čitavom izloženom argumentacijom Kulišićeve knjige nedvosmisleno pobija pokazane Đilasove djelimično kontradiktorne teze o (ne)postojanju crnogorskog naroda i crnogorske nacije. One su zasnovane na nepoznavanju dublje dukljanske (zetske) crnogorske etničke i nacionalne prošlosti i, naročito,

etimologija, podrijekla i značenja etnonima Dukljani, Zećani i Crnogorci, s jedne, te Rašana i Srba, s druge strane. Bez detaljnog uvida u to, nipošto se ne mogu donositi valjani zaključci o etnogenezi Crnogoraca kao naroda i nacije. Kad bi Đilas dovoljno bio obaviješten o svijem tim pitanjima, da imenu s/e/rbi ne pridaje etničko značenje još od vremena “grijeha” Adama i Eve, ne bi pisao da Crnogorci ne postoje kao narod i nacija. Protiv takvoga njegova zaključka govori ne samo Kulišićeva dragocjena studija već i određeni pisani izvori što datiraju još od sredine X vijeka. Ovom prilikom ukazujem samo na Stefana Zanovića koji već u drugoj polovini XVIII stoljeća verifikuje ne samo postojanje crnogorskog naroda nego čak i termina crnogorska nacija. To čini u pismu Savi Petroviću iz Postdama 7. jula 1766. godine sljedećim riječima:

”Vaša Pravoslavna Svetost dobro znade zašto su Crnogorci od strane evropskih naroda nazivani varvarima. Samo zato što je to narod častan, sa iskrenim srcem, pa ga smatraju naivnim. Ja mnogo računam na svoju sposobnost da se kontrolišem i radije ću se zadovoljiti da čitavi ostatak života provedem kao siromah, i da umrem kao siromah, nego da moje bliznje napadam sa skrivenom zlobom ili da kaska uz jednu lukavu i laskavu mladež. Ja se divim obrazovanom svijetu ali poštujem dio moga časnoga naroda. Ja bih želio da sam bogatiji i da uživam u pomaganju siromaha, svoje braće….Po ovome moram Vašoj Pravoslavnoj Svetosti reći da sam u Berlinu čekao NJ.C.Vis. Velikog ruskog kneza Pavla Petrovića, da mu preporučim zasluge slavne hrabre crnogorske nacije i svoju ličnost“.

Dokumenata ovakve ili slične sadržine ima još dosta.Čudno je da Milovan Đilas i mnogobrojni njegovi istomišljenici krajem XX vijeka ne znaju ono što je kristalno jasno bilo Stefanu Zanoviću u drugoj polovini XVIII stoljeća! Neshvatljivo je kako se ne zapitaše: otkuda Crnogorci mogu biti “srpskoga” narodnosnog podrijekla u prednemanjićkom periodu, kad pojam s/e/rbi nema etničko već socijalno-staleško značenje i kad Raška nije bila država niti pak njezini stanovnici Rašani formiran narod, a Dukljani još od sredine IX vijeka imaju nominalno vazalnu i od 1043. godine od Vizantije priznatu nezavisnu kneževinu, odnosno od 1077. godine i od strane Rima potvrđenu kraljevinu? Isto tako, zašto se ne zapitaše: kako Srbi mogu imati naciju kada su bili turska raja u tečaju novoga vijeka, a trajno slobodni Crnogorci iz tzv. Podlovćenskog dijela svoje države ne mogu biti nacija u tome periodu? Čime se ako ne državom dokazuje postojanje naroda?Kad se uzme u obzir da je cjelokupni poslijeratni naučni život iz montenegrine čak sve do dana današnjeg široko utemeljen na Đilasovoj rasističkoj, biogenetskoj ili etnogenetskoj teoriji o tome da Crnogorci vode podrijeklo iz “srpskog” naroda, nije nikakvo čudo što su revnosni zastupnici te teorije izvršili kamenovanje Kulišićeve knjige. Svojijem interdisciplinarnim pristupom u obradi samosvojnosti Crnogoraca kao naroda i nacije, ona im je zadala smrtne udarce, njihovu poluvjekovnu “naučnu” građevinu srušila kao kulu od karata. Očevidno se pokazalo i dokazalo da nije Đilasova teorija nanijela ogromne štete, “zarobila sebe u tuđina”, zakočila nas ukupni ravitak, svojijem apsurdnim, stupidnijem sadržajem sputala niti ukrotila svijest. Čovjek čudu ne može da se načudi kako se slijepo i bezrezervno toj teoriji moglo vjerovati, i još uvijek joj se vjeruje, pogotovo kad se ima na umu da je ona bez ikakve analogije bilo đe na kugli zemaljskoj, u bilo kojemu drugome narodu. Stoga će biti potrebno uložiti

ogromni obrazovni napor da se oslobodimo od njezinijeh pogubnih posljedica, da se izvrši revizija sveukupnijeh znanja iz oblasti montenegrine kako bi se svijest poslijeratnih generacija oslobodila iz vlastitog zatočeništva.I da zaključim. Vrijeme kao “majstorsko rešeto” od gotovo petnaest godina potvrdilo je da je Kulišićeva knjiga O etnogenezi Crnogoraca u svijem pitanjima etnološke, istoriografske i jezikoslovne naravi koja se tiču samobitnosti crnogorskog naroda i njegova nacionalnoga individualiteta izuzetno naučno djelo. Kao nijedna knjiga prije nje u Crnoj Gori, te je sadržaje verifikovala na najteži mogući način, na opštemu sudu, u dobronamjernoj i neuporedivo više u nedobronamjernoj analitičko-kritičkoj provjeri svakoga njezinog detalja, u minucioznijem i još više malicioznijem raspravama o njoj, najčešće pamfletskoga i kritizerskog karaktera. Ona predstavlja najrječitiji dokaz o tome da se svako vrijedno djelo samo najbolje brani, da mu ni Scile ni Haridbe ne mogu ništa kad je postavljeno na čvrstoj naučnoj podumijenti. I kad sam nakon skoro deceniju i po ponovo pažljivo iščitao Kulišićevu studiju poradi toga da u njoj pronađem nešto s čime se ne slažem, da u njoj sada bilo što ispravim osim korekcija što sam ih izvršio u mojijem ranijim radovima o njoj, sa zadovoljstvom mogu da konstatujem kako mi se za to nije pružila nikakva šansa, čak ni poslije mojijeh znatno obogaćenih i produbljenijeh znanja o Crnoj Gori i Crnogorcima u cijeloj istorijskoj retrospektivi od njezina izlaska do danas. A to su onda za nju najveći komplimenti. Zato s radošću očekujem njezino drugo izdanje. Ona će u crnogorskoj intelektualnoj povijesti ostati zapamćena kao jedan od stubova – temeljača na kojima počiva naše postojanje, kao vrelo saznanja iz kojega će buduće generacije stalno učiti o tome ko smo, što smo i kojim putem smo stigli do sebe.

Dr Vojislav Nikčević (Cetinje 1994. godine)

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

O nekim proučavanjima etnogeneze crnogorskog   naroda

Posted on фебруар 18, 2011 by Alberto Fortis

Naša starija, građanska nauka većinom je smatrala Crnogorce Srbima, što je osobito bilo izraženo u srpskoj istoriografiji, etnologiji i antropogeografiji. I poneki hrvatski istoričar označio je stare Dukljane Srbima (F. Šišić), dok su neki pokušavali Dukljane, spomenuti u vizantijskim izvorima XI vijeka, odrediti kao Hrvate (Lj. Hauptman). A u stvari, u vizantijskim izvorima XI vijeka Dukljani su iskazani kao zaseban etnos, jasno odvojen i od Hrvata i od Srba. I kasniji podaci o crnogorskim plemenima, koje sadrže dubrovački i kotorski izvori XIV-XVI vijeka, ne označavaju stanovništvo Crne Gore ni kao srpsko ni kao hrvatsko. Isto se može pratiti i u turskim izvorima koje su objavili i obradili naši istoričari (B. Đurđev, H. Šabanović, N. Filipović).

I u starijim etnološkim i antropogeografskim djelima Crnogorci su obično označavani kao Srbi. Jovan Erdeljanović, koji je kao školovan etnolog sistematski proučavao crnogorska plemena i etničke probleme u Crnoj Gori, dosljedno je Crnogorce iskazivao kao Srbe. U svom radu Etničko srodstvo Bokelja i Crnogoraca f1 Erdeljanović je zaključio da Bokelji sa Crnogorcima čine

jednu cjelinu i da “spadaju u istu etničku grupu srpskoga naroda”. Prema tome, Crnogorci bi predstavljali samo jednu etničku grupu srpskoga naroda. U jednom sintetičkom radu Erdeljanović je Crnogorce iskazao kao dinarske Srbe,f2 a u jednom filološkom radu kao Stare Srbe Zećane.f3 I u svojim monografijama o pojedinim crnogorskim plemenima, kao i Cvijić,f4 Crnogorce je takođe dosljedno iskazivao kao Srbe, a crnogorska plemena kao srpska. Međutim, u svom radu o Kučima zapao je u neposrednu kontradikciju kada je ustanovio da albanski Kuči zovu “Srbina”, zapravo Crnogorca, Skja, Škja i “nikako drukče”. A kako je utvrdio lingvista Petar Skok, albanska riječ shqa, pl. shqe, u značenju Sloven, potiče od vulgarno-latinskog sclavus iz balkanskog latiniteta. U studiji Postanak plemena Pipera Erdeljanović navodi ugovor sa Mlečanima iz 1455. godine, u kojem stanovništvo Gornje Zete, sela i plemena potpisanih u tom ugovoru, traži od Mlečana da im sveštenstvo bude pravoslavno. A na početku XVII vijeka, kako dalje navodi Erdeljanović, u poznatom opisu skadarskog sandžaka Marijan Bolica spominje Pipere kao pleme “srpske” ili “grčke” vjere, dakle pravoslavne. Osim toga, kaže Erdeljanović, Boličino označavanje vjere kao “srpske” ili “grčke” daje oslonca da se tadašnji Piperi označe kao Srbi.f5 A u stvari, navedeni podatak tek posredno “daje oslonca” za pretpostavku, jer se samom vjerskom pripadnošću, kako je i Erdeljanoviću bilo dobro poznato, ne može određivati narodnost, etnička pripadnost.

U slične pretpostavke, sa istim protivrječnostima, upuštao se i Milan Šuflaj (Šufflay), koji je u svom radu Srbi i Arbanasi, veoma ograničeno i metodološki slabo, pretežno razmatrao etničke odnose između Crnogoraca i Albanaca. Kao tipičan odnos crnogorsko-albanske simbioze Šuflaj navodi primjer plemena Kuči, za koje se 1610. godine veli da mu je “polovica pravoslavna, a polovica latinska” (questi Dalmatini et Cucci la meta di quali e scismatica e l’altra latina), a godine 1614. zabilježeno je “Chuzzi Albanesi del rito romano”. Danas je to pleme srpsko, zaključuje na kraju Šuflaj, iako malo dalje i sam primjećuje kako su već Rešetar i Jagić pokazali da su od XII pa do preko XVI vijeka, od Drave pa sve do Zete, postojali široki pojasevi u kojima nije bilo u običaju ni hrvatsko ni srpsko ime, već opšti etnički naziv “slovenski”.f6

I kada se, barem donekle, sumiraju dosadašnja istraživanja, kao istoriografska i arheološka, i osobito etnološka i jezička, sve izrazitije nameće se zaključak da je etničku osnovu crnogorskog naroda sačinjavao veoma stari sloj slovenskog stanovništva, još od vremena doseljavanja. Ovo staro slovensko stanovništvo, kao što je bilo i u drugih južnoslovenskih naroda, postepeno je asimilovalo ostatke zatečenog starinačkog stanovništva svoje teritorije, od kojega je ujedno naslijedilo izvjesne uticaje u načinu života, u fizičkom tipu, u jeziku i kulturi. Kada se podrobnije razmotre rezultati starijih i savremenih istraživanja u Crnoj Gori, postaje sve jasnije da crnogorski narod predstavlja poseban etnos, različit donekle od drugih južnoslovenskih naroda, naravno, uz brojne srodnosti sa njima. Ove osobenosti crnogorskog naroda mogu se pratiti u fizičkom tipu, u jeziku, u tradicionalnoj kulturi, osobito u starijoj društvnoj organizaciji i u nizu specifičnih običaja, društvenih i vjerskih, na koje je još Vuk Karadžić ukazivao, a zatim i niz drugih istraživača.

U daljem formiranju crnogorskog etnosa odlučujuću ulogu imali su brojni doseljenici u vrijeme turskog perioda, ali već sada treba naglasiti da je ogromna

većina tih doseljenika bila crnogorskog porijekla i da se u stvari pretežno radilo o lokalnim seobama. A to je znatno olakšavalo izjednačavanje stanovništva u pojedinim plemenima, pri čemu su crnogorski starosjedioci u svakom plemenu najčešće asimilovali doseljenike, koji su obično primili i slavu starinačkih bratstava. Stoga i pored izvjesnih nijansi u pojedinim plemenskim govorima, u cjelini se obrazovao poseban zetski dijalekat, sa kojim se podudara i niz drugih socijalnih i kulturnih elemenata što karakterišu crnogorski narod. U dosadašnjim antropološkim, etnološkim, jezičkim i drugim ispitivanjima ove osobenosti već su utvrđene u životu i kulturi crnogorskog naroda. Zadatak je savremene nauke da ih istorijski objasni i sintetički obradi, kako bi se dobila potpunija slika o etničkoj strukturi crnogorskog naroda i svih njegovih osobenosti. Moja je namjera bila jedino da kritički prikažem rezultate i metodologiju nekih istraživanja i da ih bar donekle upotpunim i na osnovi mojih dosadašnjih proučavanja ovih problema.

Објављено под Uncategorized | 1 коментар

Šta kažu istorijski   izvori

Posted on фебруар 18, 2011 by Alberto Fortis

Prije svega može se primijetiti da najstariji izvori ne sadrže takve podatke iz kojih bi se mogli sagledati objektivni kriteriji za određivanje etničkog karaktera i etničke pripadnosti pojedinih grupa stanovništva ili cijelih naroda, jer oni obično navode samo gola etnička imena. A ovo je i dalo mogućnost za različita, pa i sasvim subjektivistička tumačenja pojedinih podataka. Priliku za razna nagađanja pružili su već podaci prvog izvora De administrando imperio (O upravljanju državom) Konstantina Porfirogenita (X vijek), gdje se u glavi 32, među oblastima koje je Heraklije dao Srbima ne spominje Duklja. Neki naučnici iz toga zaključuju da Porfirogenit nije raspolagao nikakvom tradicijom da je Duklja bila srpska oblast.f7 Poslije više od sto godina, u posljednjoj četvrtini XI vijeka, vizantijski pisac Jovan Skilica piše kako su vođe bugarskog ustanka pozvale u pomoć “Mihajla tadašnjeg vladara spomenutih Hrvata, koji je stolovao u Kotoru i Papratni i imao mnogo zemlje pod sobom”. Ovaj im je poslao svoga sina Bodina zajedno sa savjetnikom Petrilom, ali kako je ustanak na kraju bio ugušen, Vizantinci zarobiše Bodina zajedno sa “onim koji bijaše kod Hrvata prvi do Petrila”.f8 Iz toga što Skilica ujedno navodi kako “narod Srba, koje takođe zovu i Hrvatima, iziđe da pokori Bugare” – neki su naučnici zaključili da je Skilici naziv Hrvati u stvari sinonim za Srbe.f9 Ne prihvatajući ovo objašnjenje, Ljudmil Hauptman pretpostavlja da su “u Mihajlovoj državi dvjema historijskim pokrajinama odgovarala i dva vodeća plemena, t.j. u Raškoj Srbi, a u Duklji Hrvati”. Svoju pretpostavku Hauptman zasniva i na kazivanju Nikifora Brijenija, zeta i saradnika Aleksija Komnena, sina vojskovođe koji je prodro u Mihajlovu Duklju. Brijenije, naime saopštava:

I “Hrvati i Dukljani, opet odmetnuvši se (1073. god.), pustošahu čitav Ilirik” (Drački temat, po Šišiću).

II “Kad Hrvati i Dukljani pustošahu Ilirik”, Brijenijev otac skupi vojsku po naređenju cara Mihajla VII, te je povede “na Dukljane i Hrvate”.

Hauptman, koji izvorno navodi ova vizantijska saopštenja iz XI vijeka, pretpostavlja da se radi o pleonazmu i smatra da Brijenije “označuje iste ljude jedanput geografski, drugi put plemenski, ili drugim riječima, da su Dukljani zapravo Hrvati“.f10

Odbacujući, sasvim opravdano, ovakvo Hauptmanovo tumačenje navedenih izvora, Relja Novaković primjećuje da je to “zaista krupno i složeno pitanje, pa je teško reći da li je Hauptman ovde u pravu ili ne, ali je svakako neprihvatljivo njegovo tumačenje kazivanja Nikifora Brijenija…”f11 Pozivajući se na iste vizantijske izvore i Ferdo Šišić ocjenjuje kao sasvim prirodno što hrvatsko ime “dolazi do izražaja i u Ljetopisu Popa Dukljanina (odnosno u njegovu izvoru), kao domaćega pisca. I upravo činjenica, što je u Gornjoj Dalmaciji (barem u XI i XII veku) bilo ljudi hrvatskog imena, objašnjava izričaj Crvena Hrvatska (Croatia Rubea)”. Ali, to ne znači, kako dalje zaključuje Šišić, da je Crvena Hrvatska bila “sastavna čest države hrvatske, pa čak ni to da se ovde radi o etničkim Hrvatima u onom smislu kao u Hrvatskoj, gde je to ime bilo ne samo nacionalno nego i političko (državno). To znači samo toliko da je među Srbima Dukljanima bila izvjesna skupina naroda, koja se zvala Hrvati…”f12 Petar Skok naziv predjela Crmnica – Crvnica, upravo “crvena zemlja”, objašnjava kao “crnogorski kraj koji se lat. zove Croatia rubea u Dukljaninovoj Kronici”.f13

Ako, međutim, prihvatimo navedeno Šišićevo objašnjenje kao mogućno i vjerovatno, ipak se mora primijetiti da je Šišić, bez ikakvog oslonca u vizantijskim izvorima X i XI vijeka, Dukljane toga vremena označio kao Srbe. Pa i u kasnijim titulama srpskih vladara dosljedno se razlikuje pomorska zemlja od srpske zemlje (Raške), a u vrijeme Stefana Prvovjenčanog i njegovog sina Stefana Radoslava, kralj se iskazivao kao vladar cijele Srbije i Duklje.f14

Izričite podatke da su Duklju naselili Srbi Konstantin Porfirogenit ne donosi, konstatuje i Jovan Kovačević, koji uzima u obzir  tu mogućnost da je Porfirogenit, u nastojanju da izbjegne ponavljanje, “ovu konstataciju za Duklju ispustio, ali bi to bilo domišljanje koje ne prelazi vrijednost pretpostavke”, kako uviđa i sam Kovačević.f15 On dalje navodi kazivanje Skilice Kedrina (1073. god.) da je “narod Srbi, koji takođe zovu i Hrvatima”, pokorio Bugarsku, čime pokazuje da ne razlikuje Srbe od Hrvata. Skiličin podatak da su Vizantinci “uhvatili onog koji je kod Hrvata poslije Petrila po redu” u vezi je sa izjednačavanjem Srba i Hrvata, te se ne može tumačiti kao da je Petrilo bio vođa nastanjenih Hrvata u Duklji, zaključuje Kovačević. I Skiličin glosator, episkop devolski Mihajlo (oko 1118. god.), kako dalje navodi Kovačević, držeći se djela Skilice – Kedrina koje komentariše, – izjednačava Srbe i Hrvate na taj način to navodi da je kralj Mihajlo, “Tadašnji vladar ovih koji su se zvali Hrvati”, stolovao u Kotoru i u Papratni.f16

Po tome što su neki vizantijski izvori izjednačavali Srbe i Hrvate, Kovačević isključuje mogućnost da su Hrvati živjeli u Duklji, iz čega bi zatim implicite slijedilo da su to bili Srbi, u vizantijskim izvorima označeni kao Hrvati. Ali, u svemu tome ipak je bitno da ovi izvori dosljedno u Duklji razlikuju Hrvate i Dukljane, pa ako bi pod Hrvatima trebalo podrazumijevati Srbe, kako to nastoji Kovačević, i u tom slučaju ispada sasvim jasno da Dukljani nisu Srbi, kao što po izvorima nijesu bili ni Hrvati. A zatim, nije nimalo jasno zašto bi vizantijski

izvori uporno i dosljedno Srbe u Duklji označavali kao Hrvate, pa stoga ostaje jedino prihvatljivo navedeno Šišićevo objašnjenje. Međutim, u kazivanju Nićifora Brijenija (1073. god.) da su se “Hrvati i Dukljani odmetnuli i pustošili čitav Ilirik”, Kovačević nalazi Hrvate (ne Srbe), s tim što se, po njegovom mišljenju, jedino može razumjeti da su Hrvati pod kraljem Petrom Krešimirom učestvovali u ovim borbama, a ne da su pomenuti Hrvati stanovali u Duklji.f17 U stvari, navedeni izvor ničim ne ukazuje na Hrvate pod Petrom Krešimirom ni na njegovo vojevanje, već ponovo i dosljedno navodi zajedno Hrvate i Dukljane, koji su, kako misli Šišić, pustošili Drački temat.f18

Kako dalje navodi Kovačević, treći vizantijski izvor Istorija Nikite Honijata (umro poslije 1210), opisujući Nemanjina osvajanja, kaže: “… poče osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom”. Isto mjesto, kaže Kovačević, ima i hroničar XIII – XIV vijeka Teodor Skutariota, pa iz bilješke oba pisca, ističe Kovačević, treba razumjeti ono što kažu – da je Nemanja počeo da osvaja Hrvatsku i da sebi osigurava vlast nad Kotorom, a ne da je Kotor u Hrvatskoj, tj. da se Duklja nazivala Hrvatskom.f19 Svi navedeni podaci iz vizantijskih izvora, od Skilice do Honijata, kako na kraju zaključuje Kovačević, nemaju izričite podatke o Crvenoj Hrvatskoj kao Barski rodoslov. Nasuprot tome, Teodosije, kada govori o Stevanu Prvovjenčanom, izričito kaže da on “vladaše svim srpskim zemljama koje se zovu: Dioklitija, Dalmacija, Travunija, približujući se na istoku Iliriji, a na zapadu pripadajući rimskoj oblasti”.f20 Međutim, treba naglastiti da navedena formulacija ukazuje na političku vlast, a ne otkriva etničke strukture. Osim toga, ona se odnosi na kasniji period, jer je Stevan Prvovjenčani vladao od 1196. do 1228. godine. Pa i u njegovo vrijeme kralj je označavan kao vladar cijele Srbije i Duklje, koju izvori stalno navode kao zasebnu oblast.f21

Treći vizantijski pisac Nikola Akominat (1150-1210), kako piše Šišić, govoreći o Stefanu Nemanji i njegovu djelovanju između 1160. i 1173. god., kaže za nj: “Ne znajući pravu meru, poče osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom”. Kako izvor direktno povezuje Hrvatsku sa gradom Kotorom, Šišić zaključuje da sva tri odlična i obrazovana vizantijska pisca poznaju hrvatsko ime u Gornjoj Dalmaciji, “verovatno baš u Duklji”. A i sam Kovačević, doduše samo u napomeni, takođe primjećuje da “jedino osnovanu formulaciju cijelog problema i njegovu analizu daje Šišić”, ali je, na žalost, nigdje ne navodi.f22

Kovačević dalje navodi sva ona mjesta iz Barskog rodoslova (Ljetopis Popa Dukljanina) gdje se Gornja Dalmacija, Prevalis i Crvena Hrvatska izjednačuju, uz primjedbu da ima geografskog neslaganja između glave IX i glave XXVII, koje se vjerovatno odnose na događaje iz IX vijeka.f23 Dukljanin u IX glavi svog Ljetopisa jasno odvaja Srbiju, u slivu rijeka koje se ulijevaju u Dunav, od Primorja čije rijeke teku prema moru (secundum cursum aquarum, quae a montanis fluunt et intrant in mare contra meridianam plagam, Maritima vocavit; aquas vero, quae a montanis fluunt contra septentrionalem plagam et intrant in magnum flumen Donavi, vocavit Sumbra. Kod Orbinija – Surbia).f24 Ljetopis navodi i to da su učesnici sabora kralja Svetopeleka govorili “koliko latinskim toliko i slovenskim jezikom” (omnes congregati, tam latina, quam et sclavonica lingua, qui loquebantur).f25 Ljetopis nam ujedno daje i podatak o etničkom imenu “Slovena” u Duklji, koje povezuje sa imenom Gota, kako su “vizantijskki

pisci uzeli identifikovati Gete (odnosno per consequens Gote)”, kako primjećuje Šišić.f26 A pokušaj da se i ovaj Dukljaninov termin “Sloveni” objasni etnički kao “Srbi” nema nikakvog osnova, jer već i po Konstantinu Porfirogenitu, pripadali su Hrvati, Srbi, Dukljani “Slavinijama”, a u XI vijeku, u papskim listinama, u donjoitalijanskim hronikama i u izvještajima o prvom krstaškom ratu vladar dukljanskog primorja naziva se Sclavorum rex.f27 Stoga nije nimalo jasno po čemu Kovačević zaključuje da su Srbi naseljavali teritoriju poznije dukljanske države, kad i sam ranije ističe kako “Izričiti podatak da su Duklju naselili Srbi, Konstantin Porfirogenit ne donosi”,f28 kao što ga u stvari ne daje ni jedan drugi izvor.

Već Sam spomenuo Erdeljanovićevu primjedbu da su kučki Albanci Crnogoraca zvali Skja, Škja – u značenju Sloven, izvedeno od lat. Sclavus. Navodeći zatim neke slovenske riječi koje su albanski Kuči primili od starog slovenskog stanovništva (brek, ljuk, mogila, ograja), Erdeljanović je zaključio da su “preci kučkih Arbanasa morali najprije doći u dodir sa plemenima drukčijeg slovenskog govora i drukčijeg imena… A ta su plemena mogla biti od onih Slovena koji su pre Srba prodrli na Balkan pa i u zetske krajeve“f29 (moje podvlačenje).

Kotorski gradski statuti XIV vijeka, kako i Šuflaj primjećuje, tačno razlikuju sjevernije Hrvate od Slovena (Sclavi), koji izmiješani sa Vlasima i Albancima stanuju u blizini grada.f30 Ukazujući dalje na čakavske elemente u albanskom jeziku, koji potiču iz čakavskih primorskih govora, Šuflaj zaključuje da je “u mješovitoj slovenskoj dukljanskoj zoni, pod srpskom političkom vlašću, bilo elemenata jednakih onima sjevernije hrvatske sfere”.f31 I jireček je zaključio da su stanovnici Duklje bili “jako izmiješani, sa mnogim ostacima starijeg stanovništva, Arbanasa i Romana, među novim slovenskim naseljem“f32 (moje podvlačenje). Prema svemu tome, na osnovi podataka koje nam pružaju istorijski izvori, može se zaključiti da su u Duklji XI i XII vijeka, pored jedne skupine Hrvata, glavnu etničku masu sačinjavali Dukljani, zapravo stariji sloj slovenskog stanovništva, izmiješan sa ostacima manje ili više poromanjenih balkanskih starinaca.

Izvjesne podatke, izravne i posredne, o etničkom sastavu srednjovjekovnog stanovništva Crne Gore u cjelini pružaju i kotorski izvori od 1326. do 1526. godine, koje je obradio Risto Kovijanić. Zanimljivo je da se u tim izvorima spominju samo četiri katuna: katun Kalođurđa Crnojeva 1331. godine, katun Ćeklića 1431. godine, sa katunarom Pavlom Milijevićem-Marojevićem i stočarom Radoslavom Ikovićem, čija su bratstva poznata kao starosjedilačka, zatim katun Baločana u Komanima 1431. godine, sa stočarom Radojkom Budetićem, i katun Malonšića u Zagarču 1526. godine, odakle se kazuje Petar Bošković. Po imenima i prezimenima njihovih stanovnika Kovijanić opravdano ocjenjuje da u to vrijeme nijedan od navedenih katuna nije bio vlaški (romanski), ali neka imena ipak ukazuju na raniju balkansko-slovensku simbiozu (Kalođurđa, Baločan, Malonši). Kovijanić pretpostavlja da je bilo znatno više katuna koji se u kotorskim izvorima ne spominju, jer se stanovnici kazuju “iz seoskih naselja i plemena, a ne iz naselja katunskih”. A iz toga, sa mnogo razloga, on ujedno zaključuje da crnogorska plemena Katunske nahije “nijesu izrasla iz katuna, nego iz seoskih naselja”,f33 u stvari iz bratstava koja su u tim selima živjela.

Ni katun Bostur na Lovćenu, nesumnjivo starobalkanskog porijekla, po mišljenju Kovijanića, nije više bio vlaški u prvoj polovini XIV vijeka.f34 Međutim i ovdje, kao i u nekim drugim naseljima, imena njihovih stanovnika veoma jasno otkrivaju izmiješanost starobalkanskog i slovenskog življa. Tako se u navedenom katunu, pored Bogoja spominju i stočari vlaškog porijekla Gostiša i Dimitrije, sinovi Bardonje.f35 Zanimljivo je da se u ovim izvorima, pored starješine katuna, posebno navode i stočari. Među stanovnicima malog lovćenskog sela Žanjeva Dola spominju se 1326. godine Gin (Đino) i Pavle Grupšići. Ime Bardonje i Gina ukazuje na vlaško, odnosno albansko porijeklo, “ali ona su mogla preći, putem ženidbe i miješanja, u porodicu slavenskog porijekla”, kako pretpostavlja Kovijanić.f36 U svakom slučaju izvori otkrivaju, u prvoj polovini XIV vijeka, još uvijek sasvim vidnu simbiozu balkanskog i slovenskog stanovništva u pojedinim naseljima, osobito brdskim, stočarskim.

Kako ocjenjuje Kovijanić, kotorski bi izvori potvrđivali narodno predanje iz plemena Ćeklića o starincima Baculima, koje je zabilježio Erdeljanović. Krajem XIV vijeka u jednom dokumentu navodi se Bacel Boanović, možda rodonačelnik bratstva, svakako romanskog porijekla, kako misli i Kovijanić.f37 Pored Bacela Boanovića i Kosana Ozrinića, u dokumentu se navodi Kusić Manović i još šest lica, svi sa slovenskim prezimenima na “ić”, ali koji se još uvijek iskazuju kao Vlasi: Nos … Vlaci.f38 Iz svega toga takođe se vidi da se ovo stanovništvo, krajem XIV vijeka već poslovljeno, razvilo putem slovensko-romanske simbioze, kako izravno pokazuju neka još uvijek vlaška imena, kao Bacul, zatim Bacel Boanović, vjerovatno od Boan, možda i Petan. U Staroj Crnoj Gori nalaze se zemlje Boanje, Boane, u Bjelopavlićima staro naselje Boan koje Šobajić pogrešno objašnjava kao izraz za oznaku idola (bovan, balvan). Ovdje se još ubrajaju i toponimi Manov do i Manovo ždrijelo u Bajicama, koje je još Erdeljanović dovodio u vezu sa tračkim imenom Manius, albanskim Mani i sa dalmatsko-romanskim imenom Manno.f39 Spominjući lokalitete Botun ispod Durmitora i Bovan u Drobnjaku, jezičar Jovo Vuković ističe da svi nazivi sa ovakvim fonetskim i sufiksalno-tvorbenim oblikom mogu biti samo romanizmi, uobličeni u izgovoru poromanjenih starosjedilaca.f40

Na osnovi analize imena Vlaha u srednjovjekovnim izvorima Petar Skok je pretpostavio da su balkanski Vlasi preuzeli slovenski onomastički sistem, jer u izvorima preovlađuju imena koja pokazuju “ne samo slovenska kompozita, nego i sufikse -an, -oje, -ilo“. Zatim bi slijedila slovenska imena tipa Rad, Braik, Neg, koja su Vlasi oblikovali prema svojim imenima Bun, Bukur, i najzad poneko romansko ime koje se javlja u osnovi prezimena sa nastavkom ić, ović, kao Bun – Bunišić, Žur – Žurović.f41 Ovdje očito spadaju i navedena prezimena Boanović, Manović. Skok dalje ističe da jedino imena tipa Rad i Radul “dozvoljavaju pouzdan zaključak da su Vlasi onoga vremena dvojezičan narod (bilingues), jer se samo ovako mogu razumjeti ove hibridne pojave”.f42 Međutim, hibridnost slovensko-vlaških i vlaško-slovenskih imena u izvorima srednjeg vijeka ujedno ukazuje i na hibridne, miješane brakove, na ženidbene veze između vlaškog i slovenskog stanovništva, što je dosljedno izraženo i u svadbenim običajima cjelokupnog našeg dinarskog stanovništva. Ovi običaji u stvari predstavljaju veoma stari spoj starobalkanskih (aromunskih ili albanskih) i slovenskih običaja, sa nizom arhaičnih elemenata, u kojima je balkanska komponenta vrlo izrazita, u mnogome i dominantna.f43 A sve to ukazuje na veoma stari i dugotrajni

proces etničke simbioze i asimilacije na osnovi rodovskih odnosa, često na osnovi dualno-rodovske egzogamije i putem egzorilokalnog braka. Pa i slovenska imena koja su Vlasi oblikovali prema svojim imenima (Rad, Braik, Neg), kao i romanska imena koja su Sloveni oblikovali svojim nastavcima, osobito ona od milja (hipokoristika) – najprije su mogla dobijati djeca iz mješovitih brakova. Na toj osnovi najprirodnije se mogao razvijati i bilingvizam u pojedinim vlaško-slovenskim grupama stanovništva.

Još je Jireček primijetio da su u dubrovačkim izvorima neslovenska imena Vlaha sasvim izuzetna, pa navodi svega tri imena, od kojih je jedno tek po formaciji vlaško (Radul).f44 A iz toga se jasno vidi da su hercegovački Vlasi u XIV i XV vijeku bili već poslovenjeni, uz poneke ostatke starobalkanskog stanovništva. Tako se u jednom izvoru iz druge polovine XV vijeka, među Donjim Vlasima, koji su živjeli u okolini Ljubinja, Stoca i Bileće, spominju bratstva Burmazi, Goduni, Boljuni, čija imena očito ukazuju na njihovo prvobitno neslovensko porijeklo (Burmazi – bur mad – vir magnus). Inače, iz većeg broja ličnih imena ovih Vlaha vidi se da su vlaška imena veoma rijetka, iz čega Bogumil Hrabak s pravom zaključuje da su ovi Vlasi rano poslovenjeni.f45 Skok primjećuje da i od Vlaha Cetinske krajine, koji se spominju u izvorima, ni jedan ne nosi rumunsko ime, pa iz toga zaključuje da su ovi Vlasi već sasvim poslovenjeni,f46 iako to po nekim vijestima, kako će se dalje vidjeti, možemo zaključiti tek za kraj XVI i za XVII i XVIII vijek, barem za cetinske Vlahe. Ali, u cjelini može se konstatovati da srazmjerno mali broj romanskih, uopšte balkanskih ili balkansko-slovenskih imena u odnosu na slovenska imena, počev od XIV vijeka, ukazuje na završni proces poslovenjivanja vlaškog stanovništva u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, pa prema tome i u Crnoj Gori.

Na osnovi nekoliko podataka iz Dubrovačkog arhiva Skok ocjenjuje da je na zemljištu Žabljaka i Stoca “i u obližnjim krajevima u Crnoj Gori, u XV vijeku, postojala posebna oblast koja se zvala Donji Vlasi, Vlachi inferiores. On iz toga dalje zaključuje da su se negdje morali nalaziti i Gornji Vlasi, koji se ne spominju u izvorima, pa zatim pretpostavlja da se Gornjim Vlasima može smatrati oblast zvana Stari Vlah. Nije, međutim, isključeno ni to, dodaje na kraju Skok, da se ti Gornji Vlasi imaju tražiti u današnjoj Katunskoj nahiji u Crnoj Gori.f47 Na današnju Katunsku nahiju, kako je mislio Erdeljanović, odnosi se nesumnjivo i onaj spomen iz 1435. godine: “catunos Cernagore“, dvaput i “catunni Cernagore“. U tome nas naročito utvrđuje Bolica koji prvi dio Crne Gore zove imenom Cathoni i u njemu nabraja ona sela i plemena koja i sad spadaju u današnju Katunsku nahiju. Erdeljanović je pretpostavio da su još balkanski starosjedioci mogli ovaj predio nazvati imenom Katuni. Slijedeći Miklošića, opštu riječ katun kod svih balkanskih naroda on je izvodio od riječi cantone.f48 Međutim, savremeni lingvisti odbacuju ovu etimologiju i usvajaju Joklovo objašnjenje riječi katun prema alb. katund-i, u značenju “Gebiet, Dorf, Stadt“.f49 Kako zaključuje savremeni albanolog Idriz Ajeti, osnova riječi katun potiče od albanskog tun/d/, sa prvobitnim značenjem: “kretanje koje, kada se ima u vidu karakter nesedentarnog stočarstva, nalazi svoje puno opravdanje”.f50 A Jovan Erdeljanović primjećuje kako su po cijeloj Katunskoj nahiji u narodu očuvane brojne uspomene i tragovi od katunovanja negdašnjih Vlaha i starih Zećana.f51 U srednjovjekovnim izvorima riječ katun pretežno je označavala stočarsko

naselje, a zatim i takva naselja čije se stanovništvo, na primjer u Paštrovićima, bavilo i voćarstvom i povrtarstvom.f52

U kotorskim izvorima naziv Vlah ima dosljedno etničko značenje, jer se uvijek piše velikim slovom (Nos Vlaci, cum Vlachis, dictorum Vlacorum), kao i etnički nazivi Turci (Quod si Turci) ili Sloven – Schiavo (capo Thomasio Schiavo).f53 U jednom dokumentu iz 1436. godine navodi se “slovenski pisar” u primorju Kalođurđe (Stephano Caloiurgii canzelario sclavo).f54 I kada se u jednom dokumentu iz 1526. godine navodi vjerska pripadnost nekog Petra Boškovića iz Zete, kaže se samo da je turski podanik i da je druge vjere, ne katoličke. Petar Boschovich de Zenta… Qui est subditus de Turci et de aliena fide, non catolicha).f55 Tek 1614. godine, kako navodi i Kovijanić, Bolica je zapisao da Grahovo ima 90 kuća, i to 20 turskih, dok su ostale “hrišćanske srpskog obreda” (de christiani di rito servo).f56 Dakle tek na početku XVII vijeka Bolica označava vjeroispovijest kao “srpski obred”, što ne znači ujedno i srpsku narodnost.f57 Vidjeli smo da se u opisu skadarskog sandžaka Piperi označavaju kao pleme “srpske” ili “grčke vjere”, što i po mišljenju Erdeljanovića tek “daje oslonca” za pretpostavku, ali ne dokazuje srpsku narodnost. Pored toga što se u kotorskim izvorima, koje je obradio Kovijanić, ne spominju ni Srbi ni Hrvati, već uz Turke i Slovene, najčešće Vlasi, veoma je značajno da se 1396. godine stanovnici Ćeklića sami iskazuju kao “Vlasi”. U tom dokumentu oni izjavljuju: “Nos Nichola Grubsich, Cusich Manovich, Bacel Voanovich. Glava Hosrichnich, Vochotta Tolich, Vithoye Popovich, Petan Priboyevich, Biladin Vladoyevich, Vlaci”.f58

Pitanje je zašto se ovi već slovenski stanovnici Crne Gore, krajem XIV vijeka, sami iskazuju kao Vlasi. Ima samo jedan odgovor: zato što su sami sebe tako zvali. Humanista Tubero, u isto vrijeme (1490-1522), veli za bosanske Vlahe da su oni Nomades Illyrici, quos Valachos vulgo dicunt.f59 Za Tubera je očito naziv Vlasi narodski, Što znači da ih je narod tako zvao, odnosno da su i sami sebe tako nazivali. I Alberto Fortis u svom “Putu po Dalmaciji”, još krajem XVIII vijeka (1774. god.) piše kako dalmatinski Zagorci sami sebe, svojim jezikom, zovu imenom Vlasi, dok su im naziv Morlaci dali gradski stanovnici Dalmacije. Fortis ovo stanovništvo bez imalo kolebanja, izričito označava kao slovensko, a njegov jezik naziva “ilirskim” i “morlačkim”, a na jednom mjestu “bosanskim”. Inače dalmatinske Zagorce Fortis jedino razlikuje kao pripadnike rimske ili grčke crkve.f60 Ovdje, dakle, naziv Vlasi ne označava ljude određenog zanimanja, srednjovjekovne stočare, kiridžije i vojnike. Zagorci su u Fortisovo vrijeme potpuno nastanjeni, bave se zemljoradnjom, stočarstvom i domaćim zanatima (krojačkim, lončarskim), “izvanredno uspijevaju u trgovini”, a potkraj XVII vijeka dobro su služili i kao grenadiri u mletačkoj vojsci.f61 A da se ovo stanovništvo razvilo u simbiozi sa romanskim življem, vidi se iz saopštenja mletačkog geografa Domenika Negrija koji kaže da su se Zagorci oko 1500. godine još uvijek zvali Romani i da su govorili nekim iskvarenim latinskim govorom.f62 Kako smo vidjeli, Skok je već primijetio da od cetinskih Vlaha, koji se spominju u izvorima, ni jedan ne nosi rumunsko ime. A kako ih Fortis i Lovrić krajem XVIII vijeka sasvim opravdano smatraju Slovenima,f63 vidi se da je u vremenu od XVI pa do kraja XVIII vijeka vlaško stanovništvo Cetinske župe već poslovljeno.

U primorskim izvorima Vlasi se spominju “u planinama kod Kotora i Dubrovnika”, posebno u vojsci Nikole Altomanovića i Stevana Crnojevića.f64 Međutim, sudeći po kotorskim izvorima, poromanjeno brđansko stanovništvo Crne Gore bilo je veoma rano poslovljeno, već u XIV vijeku. A kako smo vidjeli iz analize imena koja se navode u kotorskim izvorima XIV do XVI vijeka, crnogorsko stanovništvo, koje izvori označavaju kao vlaško, očito se razvilo iz simbioze balkanskog i starog slovenskog stanovništva. Stoga, i kada se naziv Vlah javlja uz slovenska imena i prezimena, on više ne označava romansku narodnost, već samo odgovara navedenoj etničkoj formaciji, zbog koje su se ovi brđanski stanovnici Crne Gore i sami iskazivali kao Vlasi. I toponimi romanskog porijekla u Crnoj Gori pokazuju, prije svega, da je autohtono stanovništvo ovih krajeva pripadalo krugu dalmatsko-romanskih govora, iz čega se takođe vidi da je slovenska asimilacija ovog stanovništva otpočela veoma rano, svakako prije mogućnog doseljavanja kasnijih vlaških i albanskih grupa u ove krajeve. To potvrđuje i paralelna pojava starih slovenskih toponima i naziva (drezga, gvozd, Crmnica – crvena zemlja, Pješivci – od pleš, “ćelavost”) koji se javljaju neposredno uz toponime i etnonime balkanskog porijekla.f65 A navedeni proces etničkog formiranja ovog stanovništva potvrđuju i tragovi slovensko-romanskog bilingvizma u zetskim govorima.f66

Da je poslovenjivanje romanskog stanovništva u ovim krajevima, u toku XV i XVI vijeka, uglavnom bilo već završeno, pokazuju i turski izvori ovog vremena. Prema izvorima s kraja XV i XVI vijeka, koje je obradio Hazim Šabanović, više vlaških nahija sa svojim džematima i primićurima, nalazilo se na prostoru između Drine, Tare, Ibra, sa kadilukom Stari Vlah (od XVI vijeka).f67 U Crnoj Gori, pored nahije Nikšić, 1477. godine navodi se i nahija Zeta – Bjelopavlići, sa četiri džemata Vlaha, koji su, kako je u nauci već pretpostavljeno, najvjerovatnije bili katuni. Iste godine nahija Gornja Morača imala je svega jedan džemat Vlaha na čelu sa vojvodom čije se ime ne navodi. Nahija Donja Morača sastojala se od dva džemata Vlaha. Da se već radilo o slovenskom stanovništvu, pokazuje i naziv “vojvoda” za starješinu katuna, što još neposrednije potvrđuju imena vojvoda. Tako se u Počiteljskoj nahiji 1477. godine navodi džemat vojvode Radivoja, a u nahiji Burmazi, sa neslovenskim imenom, na čelu prvog džemata bio je Obrad, sin Tvrtkov. U nahiji Uskopje, sa gradom Susidom, 1516. godine, na čelu prvog džemata bio je vojvoda Vojin, a na čelu drugog knez Nikola, sin Vladislavov.f68 Stoga, i kada je riječ o naseljavanju ovih hercegovačkih Vlaha u nekim crnogorskim predjelima, o čemu govore neki naši istoričari, mora se ponovo naglasiti da je ovo stočarsko stanovništvo u XV i XVI vijeku bilo već sasvim poslovenjeno.

Prema analizi Nedima Filipovića, turski defter iz 1455. godine pokazuje da se Vlasi u Sjenici “pretežno bave stočarstvom i da se nalaze u ranijoj fazi prelaska na zemljoradnju”.f69 Po defteru iz 1468/9. godine, vlaška je “grupacija” u Hercegovini brojila 4616 kuća i 998 neoženjenih, a sastojala se “iz patrijarhalnih porodica. Svaka porodica, kuća jeste rentna jedinica”.f70 Međutim, za razliku od srpskih srednjovjekovnih izvora, iz ovih se podataka ne može sagledati struktura ovih kuća. Ne vidi se u kolikoj su mjeri zadružne ili inokosne (otac sa sinovima), ni da li su “patrijarhalne”, kako ih zamišlja Filipović, ili su “bratinske”, bratske zadruge, koje su, prema srpskim srednjovjekovnim izvorima, bile veoma brojne u katunima Srbije, gdje su predstavljale glavni tip

zadruge, pored manjeg broja inokosnih kuća. Kako pokazuju srpski izvori, u katunskim je zadružnim kućama starješina obično bio jedan od starije braće, i pored živog oca ili djeda. Uz brata starješinu navode se njegova braća sa djecom i zetovi, u stvari domazeti.f71

Nije jasan ni podatak da je, pored 4616 kuća, u hercegovačkoj vlaškoj grupaciji bilo 998 neoženjenih, jer se ne vidi iz kojeg se razloga oni izdvajaju ni kako se oporezuju. A osim toga, vrlo je teško zamisliti toliki broj neoženjenih u toj seoskoj sredini, prema poznatom načinu života, običajima i shvatanjima narodnim u našoj dinarskoj oblasti.f72 Prema srpskim izvorima, u srednjovjekovnim se katunima ne navodi kategorija neoženjenih, a iz cijele strukture katunskih zadruga vidi se da su braća oženjena, dok se uz njih često navode i domazeti u korelaciji sa svojim šurama, odnosno šure sa zetovima.

Zanimljivo je da se u spomenutom defteru (1468/9), “zbog globalnog registriranja, ne spominju veliki džemati”, iako su oni postojali – kako misli Nedim Filipović – kao “društveno-ekonomski oblici organizacije vlaha”.f73 Međutim, ne vidi se kakva je bila ta organizacija, dok iz deftera skopskog krajišta, od 1455. godine, doznajemo da su starješine, odnosno ratnici vilajeta Nikšića dobijali timare. Filipović pretpostavlja da su u toj grupi od 8 timara možda svi timarnici bili “vlasi” (po njegovom pisanju). Među njima Stepan, sin Nikšića, i Herak sin Vladice sigurno su “vlasi”, zaključuje Filipović,f74 ali mora se naglasiti da su ovi Vlasi već poslovenjeni , sa vlaškim tragom u formaciji imena Herak, prema Skokovoj analizi vlaških imena. Filipović dalje spominje “starješine stočarsko-katunskih skupina”,f75 ali se pri tome ne vidi kakve su u stvari bile te skupine, kakva je bila njihova skupina i organizacija. Međutim, u defteru iz 1477. godine može se i razabrati “proces raspadanja nekih katuna i katunskih zajednica i njihova glad za zemljom”, primjećuje Filipović.f76 On na jednom mjestu određenije objašnjava “katunsku organizaciju” kao “rod”,f77 a iz podataka o jednom džematu jasno izbija njegova bratska struktura. Tu se, naime, kaže: “Starješina petog džemata je Stepan sin Ivana. Džemat ima, sa starješinom džemata, 12 kuća i 3 neoženjena. Među starješinama kuća dolaze na čelu Stepanov brat Vladislav”.f78 Mislim da se ovo podudara u stvari sa načinom popisa zadruga u srpskim izvorima i da izražava bratsku strukturu zadruga u katunima. Ime Vlađ, po Skokovoj analizi, otkriva svoju vlašku formaciju, kao što imena Radul, Milun, zatim ime starješine Lavenda sin Bogdana i Stanoje sin Lavende,f79 očito ukazuju na mišljenje sa romanskim življem. Pri pregledu katunskih grupacija pada u oči, konstatuje Filipović, da vodeće starješine tih grupacija potječu zi najvećih katuna ili se starješinstvom svojih sinova i drugih najbližih srodnika oslanjaju na jedan ili više krupnih katuna.f80 A zatim on govori o starješinama “pojedinih značajnijih grupa katuna koji su sačinjavali bratstveničke cjeline”.f81 Iz svega ovoga vidi se da su i pod turskom vlašću, u hercegovačkim katunima živjela bratstva, i da je veće bratstvo moglo imati više katuna, kako su pokazali i dubrovački izvori (na primjer, 4 katuna Burmaza).

U defteru iz 1477. godine navode se Vlasi Rudina, sa 44 katuna i 1451 kućom, 189 neoženjenih i jednom udovicom. Pa zašto bi se ova udovica zasebno iskazivala kada ona ne bi imala svoju kuću? Zatim se navode Donji Vlasi, pa Vlasi Pive, imenom Banje, Vlasi Komarnice, Drobnjaci koji su toj nahiji dali

drugo ime, pa Vlasi nahije Krička, pored ostalih. A kao manje grupacije Filipović dalje navodi Vlahe nahije Zeta ili Bjelopavlići sa 4 katuna i 149 kuća, Vlasi nahije Kukanj sa 6 katuna i 178 kuća, Vlasi Zupci sa 1 katunom i 108 kuća, Vlasi nahije Mataruge sa 3 katuna i 68 kuća, Vlasi Gornje Morače sa jednim katunom i 52 kuće, itd.f82 Ovi kao i dalji podaci takođe pokazuju da se crnogorska plemena nijesu razvila iz feudalnih nahija na onaj način kako su to pretpostavili neki istoričari. Kako naglašava Filipović, iz podataka se vidi da su u oblasti Donjih Vlaha stradale zemlje župskih seljaka,koje su u izvorima označene kao “srpske zemlje” ili “srpska staništa”,f83 čime je podvučena i etnička diferencija, a ne samo društveno-ekonomska. Neka od ovih “srpskih” sela, u župi Onogošte, uništio je Ivan Crnojević, vjerovatno 1476. godine.f84

Da bi ovo stočarsko stanovništvo označilo isključivo kao staleško, neki naši istoričari pišu ga malim slovom kao “vlah”, “vlasi”, gubeći iz vida etničke procese u formiranju ovog stanovništva. Njegove staleške i veoma zatvorene grupacije bitno su uticale na simbiozu i na etničko formiranje ovog balkansko-slovenskog stanovništva. Ono se razvilo u posebne formacije, u kojima je negdje ranije (Crna Gora i Hercegovina), negdje kasnije (Cetinska krajina) preovladao slovenski elemenat, kako pokazuju i primorski i turski izvori. Analiza njegovih svadbenih i drugih običaja, rodovskih odnosa i struktura, otkrila je vjernu sliku ove balkansko-slovenske simbioze i asimilacije.f85

Turski izvori koji sadrže imena naselja takođe pokazuju da je ovo stanovništva još krajem XV vijeka većim dijelom poslovenjeno, iako se negdje srijeću i balkanska, većinom albanska imena naselja, ali sa slovenskom završnom formacijom. Prema defteru iz 1497. godine, i u nahiji Hota zabilježena su slovenska imena naselja, kao što su Tihomir, Pobrežani, Božani, Ljubicite.f86 U nahiji Kuči navedena su imena katuna sa slovenskom formacijom, kao Pavlovići, Petrovići, Lješovići, Banjovići, pored albanskih imena katuna: Bitidosi, Bankeći, Koći ili selo Radun sa slovensko-vlaškom kombinacijom.f87 U istom defteru (1497), u Piperima su zabilježena sela sa slovenskim imenima: Luška župa, Drezga, od praslovenske riječi drezga u značenju “šuma”, zatim Zavala, Hrasnica, Bjelice, Duga, Brestica, Rječica. Pored ovih slovenskih imena, zabilježena su i neka balkanska ili slovensko-balkanska imena sela: Strčalići, po Erdeljanoviću od alb. stral, stera, zatim Bušati – bucsan i sa pridjevom bucsit “volgestopft”, kako misli Skok, pa Radušev Do,f88 opet sa slovensko-vlaškom kombinacijom. Istu sliku pruža i popis iz 1485. godine, gdje se navodi i selo Rogame koje se u popisima iz 1497. i 1570, ne spominje. Kako primjećuje Đurđev, ovo nije usamljen slučaj da se lokaliteti, koji su u ovom defteru upisani i koji sada postoje, ne spominju u popisima od 1497. i 1570. godine.f89

Česti toponimi Rogame, Rogamdo, Rogamovdo u Piperima, brdo i vis Rogam u Kučima, albansko selo Rogami jugoistočno od Skadra, pa visoravan Rogame, pasište albanskih plemena Šalja i Kastrnića na jugoistočnoj strani Prokletija, kako je još Erdeljanović ocijenio, ostali su “od ilirskih ili vlaških starosedelaca”.f90 Ovi se toponimi mogu dovoditi u vezu sa albanskim me/r/rogªŠ, grčko roga, srlat. roga, u značenju “Lohn, Sold”. U navedenim albanskim riječima Skok nalazi dalmatsko-romanski ostatak, koji se javlja kao  postverbal od  rogare,  možda u daljem značenju “iznajmljenih pasišta.f91 Analiza neslovenskih toponima, koje je zabiljezio Erdeljanović, u cjelini je

pokazala da većina potiče iz kruga dalmatsko-romanskih dijalekata, iz čega se može zaključiti da je ove tragove ostavio stariji sloj autohtonog ilirsko-romanskog stanovnistva, iz vremena prije mogućnog doseljavanja humskih Vlaha koji su u XV vijeku već bili poslovenjeni. A to bi potvrđivali i prastari slovenski toponimi tipa Drezga ili Luška župa.f92

U popisu iz 1570. godine spominju se uglavnom ista naselja u Piperima koja su i ranije navedena, a koja je i Erdeljanović zabilježio prilikom svojih ispitivanja. Kako je dalje utvrdio Đurđev, u Kučima su navedena ista sela kao i u popisu iz 1497. godine, gdje su većinom označena kao katuni. U istom popisu iz 1570. godine navedena su samo imena sela u Bjelopavlićima, od kojih su neka i sada poznata.f93 Stoga, navedeni podaci dovode u sumnju tvrdnju nekih etnologa, u prvom redu Erdeljanovića, o jačem doseljavanju sa strane u oblast crnogorskih plemena u toku XVI vijeka, koje je navodno iz temelja izmijenilo etnički sastav stanovništva Crne Gore i Brda.f94

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

O “srpskim” plemenima prije države   Nemanjića

Posted on фебруар 18, 2011 by Alberto Fortis

Već u naslovu svog sintetičkog rada Neke crte u formiranju plemena kod dinarskih Srba i zatim dosljedno u cijelom radu Erdeljanović Crnogorce iskazuje kao Srbe, a crnogorska plemena kao srpska. On ujedno ističe da su ova plemena veoma stara i da predstavljaju “produženje starog srpskog plemenskog života pre nemanjićske države”. Dinarska se plemena spominju već u izvorima 13. ili 14. vijeka, a sama priroda zemljišta, po njegovom mišljenju, uticala je da se očuvaju ovi stari oblici društvenog života.f95 Međutim, vidjeli smo kako je na osnovi nekih arhaičnih slovenskih riječi u albanskom jeziku sam Erdeljanović, na drugom mjestu, zaključio da su preci albanskih Kuča najprije morali doći u dodir sa plemenima “drukčijeg slovenskog govora i drukčijeg imena”, koja su prije Srba prešla na Balkan, “pa i u zetske krajeve”.

Erdeljanović naporedo navodi i crnogorski naziv komun, u značenju “plemenska zajednica”, zapravo plemenski pašnjaci. A već sam ovaj naziv, koji u stvari potiče od latinskog pridjeva communis, “zajednički”, neposredno ukazuje na staru balkansku ustanovu zajedničkog plemenskog zemljišta i ujedno otkriva veze Slovena sa starijim balkanskim stanovništvom, i to kako u obrazovanju rodovsko-plemenskih struktura, tako i u etničkom stapanju stanovništva.f96 Ista ustanova zajedničkih plemenskih pašnjaka kod Albanaca je označavana starim, izvornim izrazom kojri, kujri, koji Valentini objašnjava od latinske riječi curia (jedna desetina tribusa i njeno zajedničko zemljište), i ujedno pretpostavlja da ova tradicija “zajedničkih posjeda” dosiže do rimskih kurija, koje su kao opštine postojale u Iliriku za vrijeme rimske vlasti.f97 A poznato je da je Plinije ilirska bratstva takođe označavao kao decuriae.f98 Erdeljanović se nije upitao ni otkuda se i najuža društvena zajednica u crnogorskim plemenima, u Staroj Crnoj Gori, u Piperima, u Kučima, nazivala familija, famelja.f99 Ovaj je naziv postojao u balkanskom latinitetu (familia, ae), pa se javlja u rumunskom i u albanskom jeziku.f100 U Staroj Crnoj Gori Erdeljanović je zabilježio za oznaku porodice i

termin kastriga,f101 koji potiče od grčko-latinske riječi cathedra, sa metatezom r, a kod nas se javlja kao posuđenica iz dalmatsko-romanskog jezika.f102 A ovakvi nazivi za porodicu najneposrednije ukazuju na “porodično” miješanje, na miješane brakove između starog slovenskog življa i balkanskih starinaca. I crnogorski nazivi dim, ognjište, osobito oganj, za porodicu, prvobitno zadružnu, po mišljenju lingviste Ivana Popovića, izvedeni su kao kalkovi prema značenju albanske riječi vatre,f103 koja nije samo albanska, već je uopšte balkanska “pastirska riječ, koju su i u hrv. srp. mogli raširiti srednjovjekovni Vlasi (Jokl)”.f104 A sve to pouzdano pokazuje da je i u najintimnijim porama društvenog života u Crnoj Gori veoma rano moralo doći do saživljavanja balkanskog i slovenskog stanovništva.

Dokaz o velikoj starini nekih plemena Erdeljanović nalazi i u njihovim neslovenskim imenima kao što su Kriči, Mataguži, Mataruge, Bukumiri, koja su nesumnjivo “nasleđena od starih plemena ilirsko-romanskih starosedelaca Vlaha i Arbanasa”.f105 Međutim, nije vjerovatno da su imena Bratonožića i Paštrovića direktno naslijeđena od balkanskih starinaca, kako je to mislio Erdeljanović.f106 Naravno, iz toga ne slijedi da u ovim plemenima nije bilo miješanja sa balkanskim starincima. Naprotiv, vlaška završna formacija (njeg) slovenskog imena Bratonjeg u Svetostefanskoj hrisovulji f107 neposredno održava vlaško-slovensku simbiozu. Isto se može reći i za Paštroviće ili Paštrojeviće, iako njihovo ime ne potiče od pastores, kako je mislio Ivan Božić, već od praslovenskog pridjeva pastr (šaren), koji se kao prezime javlja i u Svetostefanskoj hrisovulji, a nalazi se i u čakavskom govoru.f108

Kao dalji dokaz o velikoj starini i o srpskom porijeklu većine crnogorskih plemena Erdeljanović navodi živu tradiciju o plemenskoj rteritoriji i o plemenskom imenu, a na osnovi predanja o fiktivnom plemenskom pretku.f109 Mislim da bi ipak tačnije bilo reći o “legendarnom” pretku. Međutim, tradicija o plemenskoj oblasti ne može dokazivati starost plemena, a još manje njihovo srpsko porijeklo, jer i sam Erdeljanović priznaje da plemenska teritorija nije bila “nepromenjiva” i da se može govoriti o njenoj relativnoj starosti. Konfiguracija zemljišta mogla je pogodovati obrazovanju nekih plemena, ali tek kao sekundarni činilac, jer ima primjera koji pokazuju da je do formiranja plemena dolazilo uprkos veoma nepovoljnim geografskim prilikama, kao što je slučaj plemenske cjeline Boljevića i Godinja u Staroj Crnoj Gori, iako je Godinje “tako reći odsečeno od Boljevića”,f110 ili slučaj plemena Dupilo čije su oblasti odvojene Fučkom Gorom (Vučka).f111

Pored činjenice da se plemenska imena javljaju već u izvorima XIII i XIV vijeka, po mišljenju Erdeljanovića, njihovu bi starinu potvrđivala i predanja o fiktivnim precima pojedinih plemena, koja “nesumnjivo imaju u svom jezgru prastare elemente”. Tu on u prvom redu navodi “poznato i osobito rasprostranjeno predanje o petorici braće – Ozru. Pipu, Vasu, Krasu i Hotu, od kojih bi vodila poreklo plemena Ozrinići, Piperi, Vasojevići, Krasnići i Hoti – poslednja dva najpre srpska, pa docnije poarbanašena”.f112 A u stvari, plemensko ime Hoti dovodim se u vezu sa rumunskom riječi hot – razbojnik (sing. načinjen prema pluralu), koja se sa članom javlja u karpatsko-ukrajinskom imenu plemena Huculi, takođe vlaškog porijekla. Vlaško ime Hotul navodi se i u “hrisovulji cara Dušana”, a kao toponim Otulje zabilježeno je u “okrugu vranjanskom”.f113

Prema tome, može se samo govoriti o starom balkanskom izvoru ovih predanja, koja ukazuju i na balkanski supstrat u formiranju navedenih plemena i na daleko etničko miješanje Slovena sa balkanskim starincima. O miješanju i o međusobnom srodstvu albanskih i crnogorskih plemena bila je očuvana živa tradicija još u vrijeme vojvode Marka Miljanova koji je o tome pisao: pleme Beriško “se s Kučima blizika drže … Druga plemena arbanačka blizu Skadra, Kastrati i Šabljani, i oni su neka blizika sa Kučima … Naode se po krvi blizika: pleme Ocko u Arbaniju, plemena Čevsko i Pipersko u Crnu Goru i Brda. Klimenti u Arbaniju i Ceklinjani u Crnu Goru na ‘ode se blizika, ali s manje izjašnjenja, no Oti s Čevjanima i Piperima, jer se o ovijema jasnije zna”.f114 Slika koju nam pruža Marko Miljanov otkriva takvu izmiješanost i srodničku povezanost spomenutih plemena, da nije mogućno na osnovi imena legendarnih predaka, osnivača pojedinih plemena, izvoditi zaključke o njihovom prvobitnom etničkom karakteru i porijeklu. Ni činjenica “što su mnoga plemenska imena jasno izvedena od srpskih ličnih muških imena (Vasojevići od Vasoje, Piperi od Piper, Bjelopavlići do Bijeli Pavle, Ozrinići od Ozre itd.)”, ne može svjedočiti o srpskom porijeklu ovih plemena, kako je to Erdeljanović mislio.f115 Kako ćemo dalje vidjeti, plemensko ime Piperi nije srpskog porijekla, već balkanskog (Pipo, od Filipos, lat. Philipus), a ime Bijeli Pavle načinjeno je prema albanskom uzoru. Po jednom albanskom predanju, Leka Dukađin je imao sina Nikolu od kojega potiču Miriditi i Šaljani, i sina Bijelog Pavla od kojega vode porijeklo Bjelopavlići i Gašani. I sami Bjelopavlići pričaju da su Bijeli Pavle i Gaš (Gavrilo) bili braća, sinovi Leke Dukađina, a isto predanje imaju i Gaši. U “Zemljišniku skadarskom”, iz 1416. godine, među albanskim imenima nalazi se i Pali Bard. Kako primjećuje Šobajić, kod Albanaca se uz imena često upotrebljava atribut bard – bijeli, pa je prema tome Pali Bard – Bijeli Pavle. I u jednom mletačkom izvoru iz XVII vijeka spominju se Bjelopavlići pod imenom Palabardi (Palabardhi). Iako su neka bratstva u Bjelopavlićima, po predanju, starinom iz “latinskog Dukađina”, zbog njihove pravoslavne vjere, koja je očito kasnije primljena, Šobajić ih je smatrao Srbima.f116

Erdeljanović je potpuno prihvatio i narodno predanje “da je svaki od tih predaka, od kojih se dovodi plemensko ime, morao biti nekakva znatnija ličnost: župan, vojvoda, knez ili uopšte velikaš, čiji se rod (ili bratstvo) toliko razgranao i raširio, da je dao ime velikom predelu”. Na taj je način usvojio i mišljenje Rovinskog da ime Bjelopavlića potiče od Pavlimira koji je u IX vijeku vladao kao župan, dok je njegov unuk živio u Onogoštu i vladao Zetom.f117 Šobajić je, sasvim opravdano, odbacio ovo neosnovano mišljenje. Uz to, Erdeljanović nije dovoljno ocjenio značaj predanja da su ovi istaknuti preci mahom doseljenici, došljaci koji tek ženidbom u novoj sredini, u novom bratstvu stiču ugled kao zetovi znatnijih ljudi u bratstvu i u plemenu. U tom pogledu osobito je karakteristično kazivanje o Bijelom Pavlu kao doseljeniku koji je došao među Lužane i tu postao “sluga njihovog bana”. Pošto su ga ponižavali i nazivali skitnicom, izmišljen je kasnije dolazak “svete kraljice” koja otkriva njegovo “glasito poreklo” i tako mu omogućava uspon, zavadivši ujedno Lužane.f118 U ovom predanju jasno je izražen nepovoljan položaj doseljenika u odnosu prema starincima koji su imali povoljniju ekonomsku i društvenu poziciju. Ovakav odnos dosljedno odražavaju i mnoga druga predanja. U predanjima o postanku nekih crnogorskih plemena, kako ističe Vešović, njihov se predak “ženi obično ćerkom susjednog ili mjesnog vojvode starijeg plemena. Vaso uzima kćer

vojvode starih Pipera, Lale Drekalov kćer bratonožićkog vojvode, Bijeli Pavle kćer starih Lužana itd”. Po predanju, Vaso je sa Čeva došao u staro pleme Pipere “kod onamošnjeg poglavice i oženio se njegovom ćerkom Maricom…”f119Da bi se popravio položaj i naglasio ugled doseljenika u novoj sredini, ispredane su priče o doseljenim velikašima ili o njihovoj ženidbi sa kćerima uglednih starinaca. Tako je, po jednom kazivanju, u Bratonožiće dobjegao i unuk Stevana Grgurova Brankovića, koji je sa drugom ženom, u novoj sredini, dobio sina Brata. Kako dalje kaže predanje, starija se braća raziđu na razne strane, a od Brata vode porijeklo Bratonožići.f120

I već spomenuta predanja o petorici braće osnivačima plemena (Pipo, Ozro, Vaso, Kraso, Oto) slažu se u tome da su ova braća bila doseljenici koji su se poženili u starinačkim bratstvima, odnosno plemenima. Kazivanja o ugzorilokalnom braku ovih doseljenika, legendarnih osnivača plemena, dosljedno prati tradicija da je osnivač plemena bio najmlađi brat. Zapravo, svako pleme smatra da je baš njegov osnivač bio najmlađi brat. A to ukazuje na uporni trag minorata, obavezno primijenjivanog prilikom podjele crnogorske i albanske zadruge, kada je po pravilu najmlađi brat dobijao dom i okućnicu, pa je i majka sa njim ostajala.f121 Tako je, po predanju, Pipo (Piperi) bio najmlađi brat od kojega su “današnji Piperi”. I dok je Pipo ostao u Piperima, ostala su se braća razišla. Hoti vode porijeklo od Ota, takođe petog, kako se vjeruje, najmlađeg brata, koji se nastanio preko Cijevne, dok su se starija četiri brata razišla na razne strane.f122 Prema predanju, i Brato, predak Bratonožića, bio je takođe peti, zapravo najmlađi brat. Kako kaže predanje, Brato je ostao kod kuće i od njega se razrode današnja bratstva, koja su po njemu i dobila ime Bratonožići. Starija se braća raziđu i od njih su postali Vasojevići, Oti, Piperi i Ozrinići.f123 U Bratonožićima se dalje pripovijeda kako su doseljenika Vasa prihvatili njihovi stari i naselili ga na svom zemljištu.f124 I jedno predanje o porijeklu Ozrinića veoma jasno povezuje minorat sa ugzorilokalnim brakom. Po tom predanju, braća Vaso, Kraso, Oto i Ozro, a po nekima i Pipo, doselili su se iz Hercegovine na Kčevo. Tu im se nije dopalo, pa su krenuli dalje prema istoku. Ozro nije mogao dalje putovati, jer je bio hrom, “te se ustavi kod nekakva bogata čovjeka, čijom kćeri se oženi”.f125 Po jednom predanju, i rodonačelnik Klimenata kao mlad čobanin služio je kod nekog bogatog stočara u Trijepču, tu se oženio njegovom hromom kćerkom i tako osnovao pleme Klimenti.f126 U ovim predanjima hromost se dosljedno ističe kao motiv za opravdanje ugzorilokalnog braka. I po jednom predanju iz Drobnjaka, hroma sestra Žiža nije mogla bježati sa svojom braćom, pa je uzela za muža nekog Iliju iz Kuča, koji je primio i njenu slavu, tako da je ona postala osnivač novog bratstva Žižića.f127 A ovaj motiv napuštene sestre koja je povrijedila nogu, pa nije mogla bježati s braćom, nalazimo i u jednom mitu sa Trobrijandskih ostrva u Melaneziji, gdje je očuvana i materinska porodica.f128 U ovim predanjima jasno se razabiru veoma bitni i veoma dosljedni elementi arhaičnih, predpatrijarhalnih rodovskih odnosa, sa ugzorilokalnim brakom (domazetstvom) i minoratom. A vidjećemo kako je ugzorilokalni brak i u relativno kasnijim periodima imao veoma značajnu ulogu u formiranju pojedinih bratstava, i posebno u procesu etničkog saživljavanja i asimilacije doseljenika.

Ni predanja o petorici braće, osnivačima plemena, nijesu tek slučajna, jer u stvari odražavaju veoma stare rodovske odnose i strukture. Po mitovskoj

genealogiji, i pet velikih porodičnih grupa u Kačena (Katchins, u Burmi) potiču od petorice braće. Bratstvo je inače u narodu svedeno samo na zajedničko ime, koje se prenosi po muškoj liniji, ali, po mišljenju Levi Strosa (LÒvi-Strauss), pet osnovnih porodičnih grupa kod Kačena odražava prvobitnu strukturu arhaične rodovske organizacije. I kod Kačena je najmlađi sin nasljeđivao zemlju i staru porodičnu kuću, dok su ostala braća odlazila.f129 U Irskoj je takođe nasljednik bio peti sin, a po Heredotovom kazivanju, i kod starih Skita najmlađi je sin ostajao kod kuće, i to kod majke.f130 Levi Stros pri tome konstatuje da se tragovi ovih arhaičnih rodovskih odnosa mogu pratiti od sibirsko-burmanske osovine pa do zapadne Evrope, gdje se javlja “afirmacija ženskih prava, tako tipičnih u germanskim i keltskim institucijama”,f131 a možemo slobodno reći i u slovenskim institucijamaf132 i u posebnoj balkansko-slovenskoj tradiciji.[1]Š1Ć Evel Gasparini ističe sistem ženidbenih veza između pet egzogamnih rodova u selu Sokirnici kod karpatskih Ukrajinaca, gdje je prvi rod, koji je udavao djevojke u drugom rodu, uzimao djevojke u petom rodu, zatvarajući na taj način krug razmjene. Kako navodi Gasparini, Heine Gelderen ovakve odnose određuje kao sistem “asimetrične egzogamije”,f134 dok ga Levi Stros definiše kao opštu razmjenu, l’Õchange gÕnÕralisÕ.f135 Međutim, kazivanja o postanku pet crnogorskih i albanskih plemena, sa tragom navedenog sistema, očito su sekundarna, prilagođena određenoj situaciji. Stoga, ova predanja ne mogu služiti kao dokaz precizno određene starine pojedinih plemena, ali neki njihovi bitni elementi, kao što su ugzorilokalni brak, minorat i odraz asimetrične egzogamije, svakako potiču iz jedne arhaične rodovske organizacije.

Pored toga, Erdeljanović je zatekao i brojne primjere simetrične ili dualne egzogamije među crnogorskim bratstvima i osobito između crnogorskih i albanskih bratstava. On je ujedno zabilježio i jasne tragove dualne strukture u mnogim crnogorskim plemenima, koji bez sumnje upućuju na dualnu rodovsku egzogamiju. Pored novijih bratstava koja vode porijeklo od jednog pretka i granaju se od jedne porodice, Erdeljanović je u Crnoj Gori zatekao i mnoga složena bratstva koja su se razvila spajanjem starijeg i novijeg, zapravo doseljenog stanovništva. U Kučima je, kako primjećuje Erdeljanović, staro bratstvo obično predstavljalo ostatak starijeg stanovništva, a “novo je bratstvo bilo većinom od ljudi skoro doseljenih i neznatnih”, štotakođe ukazuje na odlučujući uticaj starinaca u procesima asimilacije stanovništva. Erdeljanović kaže da su se ovi doseljenici pribijali uz neko starije bratstvo, a zatim sa njim “tesno srodili, spojili u jedno bratstvo”. Obično je doseljeno bratstvo primalo ime i slavu starijeg bratstva, a ujedno su doseljenici sticali pravo da se koriste katunima i pašnjacima starijeg bratstva. Ako su doseljenici sticali ekonomska prava, a gubili svoje ime i svoju slavu, onda ovupojavu možemo shvatiti samo na taj način ako pretpostavimo da su barem u početku preovladavali izvjesni oblici ugzorilokalnog braka (možda samo u bratstvu, a ne u kući) i materinske filijacije. I Erdeljanović je pretpostavio da su se složena bratstva razvila na taj način, jer na jednom mjestu kaže: “…ali mi se čini da su i njihovi preci na isti način poprimali slave starih bratstava, među koje su se naselili ili u čije su kuće možda ženidbom ušli”. On ujedno navodi i nekoliko albanskih bratstava u Kučima čiji su preci, po predanju, bili crnogorski doseljenici, obično bjegunci zbog krvne osvete.f136

U osnovi ovih složenih bratstava nalazimo u stvari pojavu dualne rodovske organizacije, sa dualnom egzogamijom barem u početku. “To se zbraćivanje – kako kaže Erdeljanović – obično počne međusobnim ženidbama”. On je naveo i nekoliko primjera dualne egzogamije (komplementarne endogamije) između pojedinih crnogorskih i albanskih bratstava,f137 iz kojih se jasno vidi da je komplementarna endogamija između dva bratstva različitog porijekla, crnogorskog i albanskog, bila presudna i u procesu etničke asimilacije, bilo u jednom ili u drugom pravcu, zavisno i od etničke sredine u kojoj je do stapanja dolazilo. I u albanskom rodovsko-plemenskom društvu bila je veoma uobičajena dualna egzogamija, osobito između dva egzogamna plemena. Po jednom izvještaju, Kastrati su se ženili djevojkama iz plemena Hota, a Hoti djevojkama iz plemena Kastrata. Većina djevojaka iz jednog plemena udaje se u drugom plemenu, i ova razmjena traje vijekovima. Kćer obično udaju u onom plemenu iz kojeg potiče majka.f138

Već ovi elementi arhaičnijih rodovskih odnosa, koji su u izvornim oblicima sačuvali u albanskom rodovsko – plemenskom društvu, pokazuju da se ne može govoriti o čisto “srpskim” plemenima u periodu koji je prethodio stvaranju srednjovjekovne srpske države. Izmiješanost romanskih i slovenskih mjesnih imena u predjelima oko Zete i Morače, kako je sam Erdeljanović zaključio, neosporno svjedoči da je romanski živalj vrlo rano živio u neposrednom susjedstvu, što je moralo “dosta rano dovesti do njihova zbližavanja i mešanja”.f139 Erdeljanović je štaviše postavio pretpostavio da neka složena romansko-slovenska imena ukazuju i na mogućnu dvojezičnost u ranijem periodu.f140 Na žalost, nemamo neposrednih podataka o prirodi i oblicima rodovskih odnosa i formacija iz tog najstarijeg vremena, ali po crnogorsko – albanskim rodovskim odnosima možemo s mnogo razloga pretpostaviti da su u osnovi slični bili i romansko-slovenski odnosi. Sudeći po rezultatima arheoloških, jezičkih, istoriografskih i etnoloških istraživanja, starija plemena u oblasti Crne Gore, iz vremena prije osnivanja srpske države, mogla su biti samo manja, generička plemena, koja su u početku predstavljala spoj balkansko-romanskog i slovenskog življa. Pored brojnih toponima, to potvrđuju i uporni tragovi ugzorilokalnog braka, avankulata, dualne egzogamije i uopšte dualne strukture, kao i neke crte u crnogorskim govorima. U svakom slučaju, crnogorska rodovsko-plemenska organizacija u mnogim bitnim crtama i oblicima razlikuje se od poznatih rodovskih struktura i rodovske tradicije drugih slovenskih naroda, dok je, s druge strane, u mnogim bitnim elementima i oblicima veoma bliska rodovskim oblicima i odnosima kod balkanskih starinaca. Ovo se osobito može pratiti u ženidbenim i svadbenim običajima, u ponečem istovjetnom sa kavkaskim i jermenskim običajima, koji u cjelini nesumnjivo reflektuju najarhaičnije balkansko-slovenske rodovske odnose.f141

U tom pogledu veoma je značajno da se sa nekim neslovenskim osobinama središnjih južnoslovenskih govora podudaraju oblici i suština cijelih sistema svadbenih običaja koji na isti način, kao i neke jezičke crte, odstupaju od slovenskog tipa. Na isti način, kako je to Brozović utvrdio za “neslavenski udio” u središnjim hrvatsko-srpskim dijalektima,f142 možemo reći da su i preslovenski elementi u svadbenim običajima dinarskog stanovništva ne samo brojni i veoma stari, već i sasvim harmonično utkani u sisteme svadbenih običaja u kontinentalnoj dinarskoj oblasti. Neki specifični i sigurno veoma arhaični

svadbeni običaji u oblasti zetskih govora, koji ujedno odražavaju i arhaične rodovske odnose, podudaraju se sa kavkaskim i jermenskim, a neki i sa albanskim običajima. A ovi svadbeni običaji u cjelini, i posebno oni koji se javljaju kao relikti, veoma dosljedno odražavaju kako arhaično rodovske, tako i na njima zasnovane etničke odnose između Slovena i balkanskih starinaca.f143 Stoga se i ne može govoriti o “srpskim plemenima” Crne Gore iz vremena do osnivanja države Nemanjića, već jedino o balkansko-slovenskim odnosima i na toj gentilnoj osnovi formiranim slovenskim etničkim strukturama.

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

O novom formiranju   plemena

Posted on фебруар 18, 2011 by Alberto Fortis

Erdeljanović je ukazao da su u vrijeme turskih osvajanja neka plemena napustila zemlje u ravnicama i u riječnim dolinama, i da su se povukla u “unutrašnjost plemenskog sedišta, u visoke i teško pristupačne predele”. U tom periodu, kako dalje izlaže Erdeljanović, izvršeno je “novo formiranje” plemena, izazvano doseljavanjem stanovništva iz “ostalih srpskih zemalja”. Ti su se doseljenici, kako misli Erdeljanović, velikom većinom jako množili, pa su ubrzo narasli u velika i jaka bratstva. Doseljenička su bratstva, kako kaže Erdeljanović, pokazivala “uvek veću energiju nego stara”, jer su ovi doseljenici, navodno, “po svojoj prirodi vrlo energični elementi”, pa su stoga i uspjeli da istisnu mnoge stare rodove i porodice i da se na njihovu zemljištu nasele. Osim toga, nastavlja Erdeljanović, među doseljeničkim bratstvima, u svakom plemenu ima po jedno ili dva koja vode svoje porijeklo od kakve znatne ličnosti, a neka čak dovode sebe u srodstvo sa starim srpskim vladarskim dinastijama.f144

Ova romantična slika cijelog procesa zasnovana je na biološko-mehaničkom shvatanju o “energičnim elementima” koji su se jako namnožili, potisnuli starije stanovništvo i obrazovali nova plemena. I Jovan Cvijić je usvojio navedenu tezu o starim srpskim plemenima “iz doba naseljavanja”, koja su se u klonitim oblastima održala zbog geografskog položaja, a modifikovala se pod uticajem istorijskih događaja. Zatim i on izlaže koncepciju o novom formiranju plemena, koja su pojačana ili proširena mnogobrojnim uskocima, i “što su se manja plemena utopila u veća”,f145 opet mehanički, kvantitativno, gubeći iz vida i ljudske i rodovske odnose. U svakom plemenu, kaže Cvijić, ima po nekoliko starih, srodnih rodova koji čine plemensko jezgro. Oko ovog jezgra grupisali su se novi doseljenici sasvim drukčijeg porijekla, obrazujući bratstvo, i ostaci starih plemena. Novi su doseljenici porijeklom iz susjednih oblasti, poglavito iz Metohije, sa Kosova, iz Hercegovine, od Sjenice, iz Bosne i moravske Srbije. I na kraju Cvijić zaključuje da su više “aglomeracijom nego srodstvom stvorena ova plemena”.f146 Međutim Cvijić upada i u neposrednu protivrječnost kada kaže da su doseljenici obrazovali bratstva, dok na perthodnoj strani ističe kako su “ovi morali ući u jedno bratstvo, uzeti slavu i prilagoditi se plemenskim navikama”.f147 A iz toga slijedi da su većinom doseljavali pojedinci i da su se nova bratstva razvila u krilu starih bratstava, u najtješnjoj ljudskoj, ekonomskoj i uopšte društvenoj vezi sa starijim stanovništvom.

Na isti način i Erdeljanović je, čak i u svojim detaljnim ispitivanjima, često prilazio pojavama i procesima sasvim nedijalektički, tako da je dolazio i do potpuno protivrječnih zaključaka. On je u svoje vrijeme primijetio da među susjednim plemenima “nema jačih dijalekatskih razlika”, iako svako pleme ima “ipak manje posebne, većinom fonetske i leksičke odlike koje su naročito u središnjim delovima plemena jače izražene”.f148 Pa kako se može objasniti da se, pored brojnih i tako energičnih doseljenika iz raznih krajeva, održao zetski dijalekat i kako su se dijalekatske odlike najbolje očuvale u “središnjim delovima plemena”, kada su “nova i jaka doseljenička bratstva zahvatala sva naselja po središtu plemenske oblasti, a stara i slaba bratstva su većinom potisnuta po njenim ivicama?”f149

Iako nam nije objasnio zašto nova i jaka doseljenička bratstva “obično usvajaju i starog plemenskog sveca za svoje krsno ime”,f150 vidi se da je to bio jedan od prvih uslova za asimilaciju doseljenika, koja je najreljefnije i najdoslednije izražena u plemenskim govorima jedinstvenog zetskog dijalekta. Pavle Ivić konstatuje kako akcenatsko pomjeranje, od samog početka, nije imalo istu izoglosu sa jekavskom zamjenom jata. Po strani je ostala Zeta, gdje je i poluglasnik ostao nezamijenjen.f151 Proučavajući dijalekte Stare Crne Gore i susjednih krajeva, Radosa Bošković je utvrdio da se izoglose podudaraju sa plemenskom granicom i da podjela u nahije i bratstva nije znatnije uticala na obrazovanje dijalekata. Rijetke su jače dijalekatske razlike unutar plemena, ali unutar jedne nahije srijeću se ponekad znatnije dijalekatske razlike.f152 Iz ovih tako značajnih konstatacija prije svega se vidi da je starije crnogorsko stanovništvo asimilovalo doseljenike, tako da su u svakom plemenu preovladale opšte i neke u njemu specifične jezičke crte zetskog dijalekta. Iz navedenog ujedno postaje sasvim jasno koliko je neodrživa tvrdnja nekih istoričara da su u Crnoj Gori nahije prerasle u plemena, i da je “u drugoj polovini XV veka jedan talas katunske organizacije preplavio dotadašnju seosku organizaciju”.f153 Iz formiranja crnogorskih govora veoma se jasno vidi koliko je neosnovana i teza o prilivu “svježijeg vlaškog etničkog elementa” u oblast crnogorskih plemena.f154 U toj oblasti, uprkos tako mehanički shvaćenom množenju i širenju “energičnih” i “svježijih” doseljenika, navodno drukčijeg govora, drukčijeg etničkog karaktera i drukčije društvene organizacije (katuni), ne samo da se održao zetski dijalekat, već je njegov areal, kako ističe Pavle Ivić, postao i “vrlo živo migraciono žarište”, sa osnovnim pravcem ka sjeveroistoku.f155

U svom radu Stara Crna Gora Erdeljanović podvlači kako “više od tri petine njeguških porodica” potiče od doseljenika iz Bosne i Hercegovine.f156 Pa kako je onda u Njegušima očuvan zetski govor? Na isti način on kaže da u Cucama na doseljenike iz Hercegovine otpada “više od tri petine svih današnjih Cuca”.f157 Kako se onda može objasniti da je u Cucama, što i sam Erdeljanović priznaje, narodni govor “zadržao sve glavnije osobine zetskog dijalekta”?f158 On misli da su ga doseljenici morali primiti zbog toga što je svekoliko staro stanovništvo govorilo tim dijalektom. Ali to “svekoliko”, po njegovom računu, iznosi svega dvije petine. Pa na kakav su to način “energični” doseljenici preuzimali prevlast u plemenu i bitno uticali na njegovo dalje formiranje, kad su ujedno i nužno primali zetski dijalekat? O kakvom se odnosu i o kakvim procesima tu radi?

Iako je sukcesivno doseljavanje svakako olakšavalo asimilaciju, po samim Erdeljanovićevim podacima može se zaključiti da su većinom doseljavali pojedinci, koji su se tek u novoj sredini ženili. Na taj su način njihovi potomci govorili materinskim, zetskim govorom. Prema tome, više od tri petine Cuca predstavljali bi potomke hercegovačkih doseljenika i starih Cuca, a ne hercegovačke doseljenike, kako je to Erdeljanović zaključio. Presudni uticaj starijeg stanovništva u obrazovanju novih društvenih i etničkih formacija, i njegova asimilatorska snaga, društvena i kulturna, izražena je i u tome što su brojni doseljenici preuzimali slavu starinačkog stanovništva. Sam Erdeljanović navodi toliko tipičnih primjera preuzimanja slave od starijeg stanovništva, da se iz toga može sagledati zakonitost opšteg procesa. Može se pouzdano utvrditi, kaže Erdeljanović, da su preci Martinovića, Samardžića, Bandića i Đuričkovića, kad su se bili nastanili u Cetinjskom Polju, uskoro promijenili krsno ime. Zašto su to učinili ne zna se, kaže Erdeljanović, ali odmah zatim opravdano pretpostavlja “da je na njih u tom smislu uticalo kakvo starinačko bratstvo, uz koje su se bili u prvo vreme pribili (kao što to vrlo često biva sa doseljenicima)”.f159

I sva bratstva očinićska (Očinići),koja su porijeklom od doseljenika, primila su slavu i preslavu starijeg stanovništva (izuzevši najnovije doseljenike). Pouzdan dokaz ovog procesa, kako navodi i sam Erdeljanović, je i preslava današnjih Ugnjana – opet Petrovdan – “jer je najverovatniji način, na koji je ona postala, u tome, što su potomci onoga Vreljanina (ili možda još on lično) primili krsno ime starih Ugnjana, a svoje dotadašnje krsno ime pretvorili u preslavu koja je posle primljena za opštu preslavu svih Ugnjana”. Prema tome, kako zaključuje Erdeljanović, kad se onaj Vreljanin Vlastelinović naselio u blizini tadašnjeg sela Ugana, lako je moglo doći do toga da njegovi potomci utonu među starije stanovništvo.f160 A šta znači “utonu”, o kakvim se odnosima i procesima radi? Po nizu primjera može se zaključiti da su se pojedini doseljenici ženili u novoj sredini i tako postajali članovi ženinog bratstva, čiju su i slavu preuzimali. Tako je treći sin Ivana Borojevića, Ušur ili Vušur otišao u Tomiće, u Bjelicama, i od njega su tamošnja bratstva Vušurovići i Ivanovići. “Oni su promenili krsno ime, te sad slave Petrov dan a Đurđevdan su zadržali kao preslavu”.f161 Svi Bojkovići sad slave Jovanjdan zimnji, a prislužba im je proljetni Nikolj-dan (9. maja), “kojeg su primili od cuckih starinaca”.f162

Kako se može zaključiti iz brojnih predanja, u crnogorskim plemenima bio je redovno običaj da doseljenici promijene slavu, da oni i njihovi potomci prime slavu ženinog, odnosno majčinog bratstva, dakle slavu svojih ujaka. U većini slučajeva ne navodi se razlog za promjenu slave, ali se barem iz nekih predanja ipak može pratiti kako je tekao ovaj proces. Tako, na primjer, Mirovići na Ugnima i na Vrelima pamte svog pretka Mira koji je uzeo odivu od Kapa (starog uganjskog bratstva) “te je njihovim potomcima pripao četvrti dio od sve njihne dionice, a primili su od Kapa i njihovu slavu…”f163 Dakle, zajedno sa zemljom obavezno se nasljeđuje i slava. Na isti način je i predak Zečeva u Donjem Kraju dobjegao iz Pobora na Katune donjokrajskih Ivanovića “i posle se od njih oženio i pribio uz njih, pa primio i njihovu slavu, Đurđevdan, koju slave i njegovi potomci”. Da su njegovi potomci dobili i zemlju u ujčevini, vidi se po tome što su kasnije Zečevi od te zemlje “mogli i prodavati”.f164 Kako se može iz predanja može razabrati, mnogobrojna nova bratstva nastala su od potomaka doseljenika

koji su ulazili u ženino bratstvo i primali slavu njenog bratstva. Njihovi sinovi već su sticali ekonomska prava u ujčevini, u prvom redu pravo na pašnjake. Na taj način, zametak novog bratstva razvijao se u krilu materinske srodničke grupe. A čim bi se potomci doseljenika i žena iz starinačkog bratstva namnožili, osnivali su novo bratstvo. Pored slave starinačkog bratstva, koju su primali doseljenici i njihovi potomci, uticaj starijeg stanovništva ogleda se i u tome što ponekad nijesu ni pamtili imena prvih doseljenika,f165 pa se često kao osnivači bratstva navode njihovi sinovi ili unuci. Bratstva su se obično i prezivala po njihovom ličnom imenu. A ovi nam procesi objašnjavaju kako su se, pored svih doseljavanja, u crnogorskim plemenima, osobito u njihovim centralnim dijelovima, formirali i održavali govori zetskog dijalekta. Iz svega toga se jasno vidi da se i etnička struktura ovih plemena i njihova plemenska formacija razvijala pod snažnim uticajem starinačkog stanovništva.

Kada se pobliže razmotre podaci o doseljavanju stanovništva i o etničkim procesima u crnogorskim plemenima, ubrzo postaje jasno da slika o doseljavanju “energičnih” doseljenika iz “ostalih srpskih zemalja” i o njihovom izuzetnom uticaju u društvenom i etničkom obrazovanju crnogorskih plemena nije ni vjerna ni tako romantična kako je prikazao Erdeljanović u svom sintetičkom radu “Neke crte u formiranju plemena…” Tako je Andrija Jovićević utvrdio da od ukupnog broja stanovnika u Zeti i Lješkopolju (1867 domova, prema podacima objavljenim 1926. godine) 26,5% potiče iz Albanije, 14% iz Katunske nahije, 11,5% iz Lješanske nahije, 10% iz Stare Srbije, 9,05% iz Kuča, 8% iz Pipera, 4% iz bjelopavlića, 3% iz Crmnice i 1,2% iz Hercegovine. Ako uzmemo Staru Crnu Goru (Katunsku, Riječku, Crmničku i Lješansku nahiju) kao cjelinu – kako zaključuje Jovićević – onda naselja iz Crne Gore “stoje na prvom mjestu, jer ona broje 674 kuće, a to je 36% svega zetskog stanovništva”.[2]Š2Ć Od ukupnog broja domova, kako dalje navodi Jovićević, na starince otpada 1661 dom, a na mlađe stanovništvo 215 domova. Iz toga Jovićević izvodi krajnji zaključak da je zetsko stanovništvo u većini staro, jer “starija naselja iznose 85%, a mlađa samo 15%”. Pa i od tog mlađeg stanovništva iz Lješanske nahije potiče 85 domova, iz Pipera 32, iz Riječke nahije 28, iz Crmnice 15, iz Bratonožića 12 domova, iz Bjelopavlića 1 dom. I poslije “oslobođenja Zete”, kako računa Jovićević, iz Lješanske nahije potiče 40% mlađeg stanovništva, iz Kuče 17,67%, iz Pipera 14,8%, iz Riječke nahije 13%, iz Crmnice 7%, iz Bratonožića 5,5%.f167

Iz ovih podataka proizilazi da je najmanje doseljenika bilo iz Hercegovine (svega 1,2%), zatim da većina doseljenika potiče iz Stare Crne Gore i Brda, ili susjednih krajeva Crne Gore, a to znači da je bilo crnogorskog porijekla. Po ocjeni Jovićevića, stanovništvo iz Stare Srbije bilo bi “najranije” doseljeno, ali on ujedno pretpostavlja da su “okolna brda služila kao etapa u kretanju” ovog stanovništva, iz čega bi slijedilo da je već ranije bilo asimilovano. Znatan broj doseljenika vodi porijeklo iz Albanije, iz plemena Kastrata, Gruda, Klimenata, Hota, ukupno 26,5%.f168 Već iz navedenih podataka o naseljavanju stanovništva postaje sasvim jasno kako je u Zeti i Lješkopolju sačuvan zetski govor, jer se vidi da većina doseljenika potiče iz oblasti ovog dijalekta. Ali, Jovićević nam je dao i veoma značajne podatke o načinu doseljavanja stanovništva. Prije svega on primjećuje da Zećani “ne znaju vreme doseljavanja svojih predaka”, ali pretpostavlja da je “najjače i najveće doseljavanje” bilo u

XVI i XVII vijeku. Od uzroka naseljavanja on na prvom mjestu ističe siromaštinu “koja je vladala u krševima oko Zetskog Polja, i usled koje se često javljala glad”. Kao drugi uzrok Jovićević navodi da je u doba najveće nesigurnosti po svim plemenima bilo mnogo krvavih svađa i ubistava, pa su mnogi dolazili kao bjegunci “od krvi”.f169

Jovićević nam je pružio i dragocjena obavještenja i dragocjena obavještenja o načinu, intenzitetu i obimu naseljavanja. “Ne priča se – kaže Jovićević – ni da je došlo od nekuda ovamo čitavo selo, pleme, bratstvo… Dakle, useljavanje se vršilo pojedinačno i povremeno”.f170 Kako će se vidjeti iz daljih analiza, pojedinačno i povremeno, sukcesivno doseljavanje predstavlja osnovni i kontinuirani način, skoro pravilo, po kojem se odvijalo doseljavanje stanovništva u Crnoj Gori. I nema sumnje da je u najvećoj mjeri baš ovo pojedinačno i povremeno doseljavanje bitno olakšavalo asimilaciju doseljenika, jer ujedno saznajemo da je bilo dosta doseljenika koji su “odmah napustili staru slavu i primili slavu većine u selu”. Ovu pojavu Jovićević objašnjava ekonomskim razlozima ili pak razlogom “prirođavanja”.f171 Kao prirođavanje možemo razumjeti samo jedno: da su se ti pojedinačni doseljenici u novom bratstvu ženili i tako primali slavu ženinog bratstva. Na to ukazuju i takvi slučajevi “da potomstvo od dva brata, koje živi u istom selu, slavi dve posebne krsne slave”,f172 što pokazuje da su se dva brata rodonačelnika oženila u dva različita bratstva. Na taj su način doseljenici rješavali pitanje svog društvenog i ekonomskog položaja u novoj sredini, jer su adoptirani putem ugzorilokalnog braka postajali članovi užeg ili šireg bratstva.

Na isti način i Šobajić nam prikazuje odnose starinaca i doseljenika u Bjelopavlićima. Kako saopštava Šobajić, malobrojni doseljenici u početku su bili zavisni od starinaca. Za doseljenog pretka, od kojeg se namnožilo veliko potomstvo, oni sami pričaju da je bio sluga kod nekog viđenog starinca.f173 U ovu tradiciju spada predanje o doseljeniku Bijelom Pavlu koji je “bio sluga kod starih Lužana” i tamo se oženio.f174 Srazmjerno noviji doseljenici raznog su porijekla, najviše iz plemena Katunske nahije, a po vremenu doseljavanja ima vrlo starih doseljenika, iz XVII, XVI, pa i XV stoljeća, kako misli Šobajić. On navodi doseljenike s Čeva prije 300 godina, iz Kuča pred više od 300 godina, s Grahova prije deset pasova, od Kolašina prije trinaest pasova, iz Riječke nahije prije 200 godina.f175 I Šobajić kaže da su uskoci, većinom zbog krvne zavade, tražili utočište u novom plemenu. Bratstvo u koje je uskok došao davalo mu je dio u svojoj komuni, a često ga je vezivalo uza se “dajući mu devojku iz svoje sredine”.f176 U stvari, djevojka je njega uzimala, kako se to u Crnoj Gori često i govorilo.f177 I sam Šobajić Šobajić navodi kako su mnogi doseljenici došli kao domazeti i kako su oni “najjače vezani za bratstvo u koje su došli”.f178 Novija bratstva, koja su se razvijala od potomaka doseljenika i starinaca, već u drugoj generaciji iz drugih bratstava, (jer je to obavezno zahtijevala rodovska egzogamija) – potiskivala su ponekad starinačka bratstva.f179 Uopšte, kako ističe Šobajić, bratstva porijeklom od starijih doseljenika brojno su jača, ali rijetko je neko bratstvo prelazilo 50 domova, dok su bratstva od novijih doseljenika još manja, svega nekoliko kuća.f180 Iako su ti noviji doseljenici sačinjavali u cjelini prilično jaku grupu, “ipak oni nisu imali onoliko značaja i maha u plemenu koliko svojim brojem i snagom predstavljaju”. Šobajić ove odnose objašnjava time što su novija bratstva rasturena po plemenu i nijesu se

nikad grupisala i zajednički istupala, “kako su to činili potomci Bijelog Pavla, koje je spajalo krvno srodstvo”.f181

Iz navedenih podataka vidi se, prije svega, da je i doseljeno stanovništvo u plemenu Bjelopavlićima većinom poticalo iz raznih, pretežno susjednih krajeva Crne Gore, dakle, da je etnički bilo crnogorsko, uz određenu albansku komponentu, u skladu i sa predanjem o “dukađinskom” porijeklu Bijelog Pavla. Prema tome, plemensko i etničko formiranje plemena odvijalo se u simbiozi najstarijih doseljenika i starih Lužana, iz koje se razvilo jako plemensko jezgro. Šobajićeva istraživanja pokazuju da su se i kasnije u Bjelopavliće doseljavali pojedinci, najčešće putem ugzorilokalnog braka. U svim tim odnosima i procesima može se pratiti odlučujući uticaj starijeg stanovništva u društvenom i etničkom formiranju plemena. A to je posebno izraženo u arhaičnim osobinama njihovog govora, koji Bošković određuje kao poseban govorni tip, zajedno sa govorom susjednih Pješivaca.f182

I u Pješivcima kao najstarije stanovnike tradicija navodi Špane, i zatim Lužane koji su, po tragovima naselja, stanovali u nižim predjelima, dok su im više strane, osobito u Gornjim Pješivcima, služile za ispašu.f183 Poslije Kosova, kako po predanjima ocjenjuje Šobajić, počeli su uskoci sa raznih strana dolaziti u Pješivce. Ali, i on sam primjećuje da se uskoci, od kojih su se razvila bratstva u Pješivcima, nijesu svi u isto vrijeme doselili, a zatim da su se doseljavali pojedinci.f184 Dakle, i ovdje je slijedilo sukcesivno i pojedinačno doseljavanje, kako se vidi iz predanja koja je zabilježio Šobajić. Ovi su se pojedinci u novoj sredini obično ženili, a njihovi su potomci morali, zbog egzogamije, sklapati brakove sa starincima ili sa miješanim stanovništvom iz drugih bratstava. Tek na taj način moglo se uvećavati novo stanovništvo, porijeklom od doseljenika i starinaca. Ali, prema predanju, nijesu se ni oni “jednako namnožavali”. Najviše se namnožilo potomstvo od jednog uskoka, od kojeg vode porijeklo skoro sva srodna bratstva u Gornjim Pješivcima.f185 Po predanju, njihov predak Bogdan došao je u Pješivce iz plemena Gruda. Od njegovog brata Grujice namnožilo se albansko pleme Grude s kojima se “Gornji Pješivci i sada svoje i rođakaju”.f186 Zanimljivo je i predanje da je Bogdan imao vanbračnog sina Gostoja,f187 jer se na neki način Bogdan morao ženiti u nekom starinačkom bratstvu. Jedino na taj način može se shvatiti kako je staro crnogorsko stanovništvo asimilovalo doseljenike albanskog porijekla.

I predanja o porijeklu glavnih bratstava u Donjim Pješivcima govore o ugzorilokalnom braku. Tako je predak Rosandića došao “u najam” kod lužanskog bana Vuka i uzeo njegovu kćer Rosnu za ženu. A u stvari uzela je ona njega, pa su se njihovi potomci i prozvali Rosandići.f188 K njima je, bježeći od krvi, doselio i neki pop “od Radulovića iz Bašinog sela u Cucama”, od kojeg potiču Radulovići. Predanje kaže da su popu dali peti dio imanja, što je moglo uslijediti samo ženidbom u starinačkom bratstvu. Na isti način doselio se i popov brat.f189 Dalje se spominju pojedini doseljenici, jedan iz Banjana koji se takođe oženio u Pješivcima, zatim Marko Britvić koji je navodno zarobio jednu djevojku i njome se oženio. Poslije njegove pogibije, njegova žena Ćerana upravljala je selom deset godina. Marijan Bolica 1614. godine navodi Marka Britvića kao glavara sela Britvića (Brajkovića) sa 50 domova i 120 vojnika.f190 Pojedini doseljenici potiču iz Kuča, iz Njeguša (Zalazi), iz Lješanske nahije,f191

dakle iz Crne Gore i Brda. Međutim, Šobajić je primijetio da je govor Pješivaca “pravilniji i čistiji nego kod Starornogoraca, oni ne izgovaraju kao Čevljani, na primjer: šnaha, šnijeg, žnaš itd.” I po toj su osobini Pješivci bliži Hercegovcima, zaključuje Šobajić.f192 I Radosav Rotković ukazuje na izvjesne razlike u govorima Bjelopavlića i Pješivaca čiji je govor bliži hercegovačkom tipu.f193

U Pješivcima, kao i u nekim drugim crnogorskim plemenima, jasno je izražena dualna plemenska struktura, što predstavlja trag arhaične rodovske strukture (Gornji i Donji Pješivci, Gornji i Donji Vasojevići, Gornji i Donji Bratonožići itd.). Veoma je arhaično i plemensko ime Pješivci, koje potiče od praslovenske riječi pleš – ćelavost, odnosno od pridjeva plješiv (XV vijek) u značenju “go, ćelav”. Šobajić ime Pješivci pravilno dovodi u vezu sa oronimom Plješivica u Hrvatskoj, glavicom Pješivac u Kučima, brdom Pješivac u Katunskoj nahiji,f194 što pokazuje da su imenom Pješivci označavani stanovnici karsnih, golih brda – “Golobrđani”.f195 Pri tome je veoma značajno da su i predanja o starim Španjima svježija u Pješivcima nego u Bjelopavlićima, “češće su strine koje zovu španjskim, kao kućišta, groblja i dr.” I za poneko staro bratstvo u Pješivcima govori se da su od Španja.f196 Prema svemu tome, u jednom ranijem radu izložio sam mišljenje da se u imenu Pješivci očuvalo značenje imena starih Špana, od starogrčkog spanios u značenju – rijedak, go, suprotno od gust, kojim su Grci iz jadranskih emporija mogli označavati ilirske stanovnike golih, karsnih brda – “Golobrđane”.f197

U Pješivcima mogu se pratiti kontinuirani etnički procesi koji počinju slovenskom asimilacijom starog ilirsko-romanskog stanovništva, čiji se trag direktno očuvao i u imenima Špani – Pješivci. Ovaj se proces nastavlja asimilacijom miješanog balkansko-slovenskog stanovništva srednjovjekovne Luške župe, zvanog Lužani. Šobajić je računao da u Pješivcima od Lužana vodi porijeklo svega 5% stanovništva,f198 ali tu može biti riječ samo o ostacima, jer se osnovna masa Lužana izmiješala sa relativno kasnijim doseljenicima i sa njima obrazovala novi sloj crnogorskog stanovništva. Završni etnički proces izražen je sukcesivnim doseljavanjem pojedinačnih uskoka, većinom iz susjednih krajeva Crne Gore, koji su se u plemenu ženili i asimilovali, tako da njihovi potomci predstavljaju relativno noviji etnički sloj. Uz albansku komponentu, na koju bi ukazivalo i srodstvo sa albanskim Gašima, neke jezičke crte upućuju i na uticaj stanovništva hercegovačkog govora. Ali u cjelini, vidi se da je izvršena asimilacija srazmjerno novijih doseljenika, što je najbolje izraženo u posebnom govornom tipu Bjelopavlića i Pješivaca, kako ga je odredio lingvista Radosav Bošković.f199

Oslanjajući se na Etimologijski rječnik Petra Skoka mogao sam konstatovati da većina preslovenskih toponima u Piperima potiče iz kruga dalmatsko-romanskih govora, iz čega se može zaključiti da ovi toponimi i etnonimi (Mataruge i sl.) potiču od indigenih ilirsko-romanskih stanovnika ovih krajeva. Dalje je veoma značajno da se uz balkanske (romanske ili mediteranske, rjeđe albanske) toponime naporedo javljaju i neki veoma stari, praslovenski nazivi (Drezga, gvozd), jer to svjedoči o veoma starom miješanju balkanskog i slovenskog stanovništva.f200 Kako se iz ovoga može zaključiti, i prvobitno jezgro starih Pipera obrazovalo se od ove mješavine balkanskog i starog slovenskog stanovništva. I samo ime Piperi, kako sam već ukazao, nije južnoslovensko, kako

je mislio Erdeljanović, već potiče od grčkog Filipos, lat. Philipus, reduplikacijom izvedeno od milja kao Pipo,f201 u obliku Piper, Piperi svakako neslovenskog porijekla. Pored starih Pipera, kao drugu znatniju etničku komponentu u formaciji plemena Pipera, Erdeljanović navodi, “do pre tri i po ili četiri stoleća”, – Lužane, i zatim treću, najmanju skupinu Mugoše. I Jireček i Erdeljanović ocijenili su osnovno Mugoše kao stanovnike vlaškog porijekla, a Erdeljanović, na osnovi predanja, govori i o dobrim odnosima Mugoša i Lužana, i o njihovim uzajamnim ženidbama.f202 A to bi ponovo dokazivalo da je dualna egzogamija bila veoma značajan činilac u rodovskim odnosima i u etničkom izjednačavanju ovog starijeg stanovništva. Međutim, Erdeljanović je Lužane označio kao “Srbe”, iako za takvu ocjenu nije bilo nikakvog osnova.f203 Narodna predanja Lužane ponekad određuju kao savremenike starih Špana ili pak Mataruga, Macura i Mataguža, koji su se i fizičkim tipom razlikovali od ostalog slovenskog stanovništva.f204 Toponimi u predjelu Crncima, glavnom sjedištu Lužana u oblasti plemena Pipera, kao što su Kapeš (caput, capitis – vrh, glavica), Mrgan (margo, inis – rub, međa), Kopilje (kopil, balkanska riječ), Cipitori (cippus – nadgrobni kamen), svjedoče o znatnijoj romanskoj komponeneti u etničkom sastavu Lužana, odnosno o miješanju slovenskog stanovništva sa romanskim starincima.f205 Šobajić je ocijenio da su se među Lužanima u Bjelopavlićima dugo održavale grupe preslovenskog stanovništva, a u cjelini je konstatovao da se Lužani “i sada po tipu razlikuju od drugih plemenika”.f206 Iz svega toga vidi se da su Lužani još u ranom srednjem vijeku (XII v.) predstavljali balkansko-slovensku mješavinu, etnički još nedovoljno izjednačenu i formiranu, pa su stoga i zadržali teritorijalno ime po LUškoj župi, u kojoj su prvobitno živjeli (Dukljaninov Ljetopis, XII vijek). Ovo bi potvrđivala i njihova kasnija povezanost sa grupom Mugoša, a na njihovo složeno, balkansko-slovensko porijeklo ukazuje i odnos mlađeg crnogorskog stanovništva prema njima.f207

Iz toga što kasnija predanja redovno govore samo o “plemenu Piperima”, kako ga u XVII vijeku navodi i Bolica, Erdeljanović je zaključio da je u XVI vijeku izvršena neka znatna promjena u odnosima spomenuti tri grupe. Glavni uzrok ove promjene Erdeljanović nalazi u jačanju i širenju grupe doseljenika iz bratonožićkog Lutova.f208 Međutim, i sam je Erdeljanović konstatovao da se radilo o povremenom i pojedinačnom doseljavanju. Ti su doseljenici, kaže Erdeljanović, “kao pojedine porodice ili samo kao pojedinci podolazili u Pipere jedni po drugim, počevši od sredine šesnaestog veka ili nešto ranije pa u toku dva-tri pasa ljudi”. On ujedno ističe da broj ovih doseljenika prvobitno nije bio velik, da je došlo “desetak doseljenika, koje samih koje s porodicama iz Lutova; došla su trojica iz Pješivaca i još sve po jedna porodica iz Bratonožića, iz Zagarača, iz Nikšićske župe, iz Bjelopavlića i iz Kuča, a za dve se ne zna odakle su”. Iako su doseljenici u početku bili malobrojni, oni su se u toku vremena toliko namnožili, da su u Erdeljanovićevo vrijeme njihove porodice (ukupno 507) sačinjavale “više nego polovinu od svekolikog broja piperskih porodica”.f209 Međutim, ovoliki porast mogao je uslijediti tek miješanjem malog broja doseljenika sa starincima, na što je neminovno upućivala i rodovska egzogamija. A zatim, ono što prvo pada u oči i što je bitno za pitanje etničkog razvitka i etničke strukture, to je činjenica da svi doseljenici odreda potiču iz drugih crnogorskih plemena, da predstavljaju etnički crnogorsko stanovništvo. A povremeno doseljavanje malobrojnih porodica i osobito pojedinaca pokazuje da je doseljavanje vršeno u rodovskim odnosima i da je bilo regulisano rodovsko-

plemenskim običajima. Ali, to ujedno obara glavnu Erdeljanovićevu tezu o silnom doseljavanju sa strane i o korjenitoj izmjeni etničke strukture plemena. Međutim, pored svih navedenih podataka, Erdeljanović naglašava kako se i u Piperima potvrdila činjenica, kao i u drugim plemenima (Drobnjacima, Kučima, Bratonožićima), da je sa novim doseljenicima “od dobroga soja unešeno u stara plemena mnogo nove snage i življe, svežije krvi”.f210 I pored sve moguće stilske metafore, ovakav zaključak u suštini ističe biološke činioce, u skladu sa Cvijićevim shvatanjima, kao odlučujuće u formiranju plemena i u etničkom razvitku stanovništva, iako nije nimalo jasno zašto bi doseljenici iz susjednih plemena unosili “svežiju krv”.

Kao drugi značajan činilac u formiranju novih, moćnih bratstava Erdeljanović ističe njihov geografski položaj, jer su nova naselja zahvatila središte piperske oblasti, dok su stara bratstva piperska i lužanska sva izvan središta i po ivicama.f211 A na drugom mjestu on naročito naglašava da su naselja u oblasti plemena Pipera “uvek zauzimala ista ili gotovo ista mesta, dakle da je plemensko sedište imalo u glavnom iste granice od vrlo davnašnjih vremena”.f212 I kad imamo u vidu srazmjerno mali broj doseljenika, zatim i činjenicu da su povremeno doseljavale pojedinačne porodice čiji su se barema kasnije odrasli članovi, kao i pretežno doseljeni pojedinci, nužno ženili u nekom starinačkom bratstvu, onda je prirodno tim putem moralo doći do asimilacije doseljenika, odnosno njihovih potomaka. Prema tome, nova su se bratstva razvila od potomaka doseljenika i starinaca, pa su na taj način nova bratstva i mogla zadržati središnje dijelove plemena. Da je asimilacija doseljenika bila najjača u središtu plemena, potpuno potvrđuje okolnost da su u središnjim dijelovima plemena najbolje očuvane i specifične, arhaične crte narodnog govora. Kako je utvrdio Radosav Bošković, jezičke izoglose uglavnom se podudaraju sa plemenskom granicom, a unutar plemena rijetke su razlike u narodnom govoru. Na taj način on je odredio i poseban govorni tip u Kučama i Piperima.f213

Za rekonstrukciju ovih odnosa i procesa, čiju dijalektičnost nije do kraja sagledao, Erdeljanović nam je dao dovoljno podataka. Pored zbližavanja Mugoša i Lužana “uzajamnim ženidbama”, on navodi i zbližavanja Lužana iz Crnaca sa Piperima. Iz njegovih izlaganja vidi se da je bilo i slučajeva da se među Lužanima naseli poneko iz Pipera, a spominje se i neka odivaJanja po kojoj su se prozvali Janjići.f214 Po tome prije bi se moglo zaključiti da se radilo o ugzorilokalnom braku, jer se navodi kako su njeni sinovi preoteli i kneštvo u Crncima. U svojim završnim razmatranjima Erdeljanović primjećuje kako je ekonomska borba izazvala sukobe među bratstvima oko zemljišta, pa zatim ističe kako su ove prilike izazvale i stavranje osobitog društvenog oblika – združenih ili složenih bratstava, koja inače nijesu među sobom u krvnom srodstvu. “To se zbraćivanje obično počne međusobnim ženidbama, pa se posle još utvrdi i jasnije obeleži time, što slabije bratstvo uzme krsno ime jačega i što se pišu u zajedničkoj čitulji, pa se i kopaju u istim grobovima.”f215 Sasvim prirodno, ovo je zbraćivanje najprije počinjalo komplementarnom endogamijom (dualnom egzogamijom) između članova dva nesrodna bratstva, ali se iz Erdeljanovićevih podataka ujedno vidi da je jače bratstvo bilo starinačko i da je nametalo svoju slavu i davalo svoje groblje. Zapravo, komplementarna endogamija između članova dva bratstva postepeno je dovodila do takvog orođavanja, da bračne veze među članovima ovih bratstava više nijesu bile

mogućne, pa se konačno obrazovalo jedno egzogamno bratstvo, sa istom (starinačkom) slavom i sa zajedničkim (starinačkim) grobljem. Tim putem tekla je i asimilacija stanovništva i tako se stvaralo etničko izjednačavanje u plemenu. Na taj način može se jedino i shvatiti Erdeljanovićev krajnji zaključak da su, “pre tri i po stoleća i više”, doseljenici iz bratonoškog Lutova morali da se “pribijaju uz starija bratstva”, i to, “baš u središtu plemena”, gdje su se razvili u “jaku grupu od srodnih bratstava”.f216 Po svemu što je Erdeljanović izložio očito je da se doselio mali broj doseljenika iz Lutova, “desetak koje samih koje s porodicama”,f217 i da su se ovi doseljenici, odnosno njihovi potomci, morali ženiti (udavati) u središnjim, starinačkim bratstvima u koja su se doselili. Prema tome, tek od zajedničkih potomaka doseljenika i starinaca mogla su se razviti jaka središnja bratstva. I samo na taj način može se govoriti o “novom formiranju plemena“. I tek na toj osnovi mogla je biti izvršena promjena “i u etničkom sastavu plemena i u njegovu obimu i u ekonomskim prilikama”.f218 A iz svega toga postaje očigledno da su u tim procesima crnogorski starinci u Piperima morali izvršiti bitan uticaj na zajedničke potomke, što se posebno ogleda u govornom tipu i u zajedničkoj slavi.

I u svom djelu Kuči Erdeljanović je podrobno obradio “čista” bratstva i “složena” bratstva, koja se razlikuju po svom postanku, a dijelom i po svojoj strukturi. Za razliku od složenog bratstva, čisto bratstvo “vodi sasvim pouzdano svoje poreklo od zajedničkog pretka, t.j. grananjem od jedne porodice”. Njihove porodice znaju i održavaju srodničke veze i predanja o zajedničkom pretku. Sve porodice jednog bratstva slave isto krsno ime.f219 U Kučima su čista bratstva, kako tvrdi Erdeljanović, “gotovo sva od onih silnih doseljenika, koji se posle naglo namnožiše i razviše, te pritesniše ili sasvim istisnuše mnoga slabija brastva”.f220 Erdeljanović je u svoje vrijeme zatekao takva razgranata bratstva, ali je pitanje da li su se doseljavale cijele porodice ili pojedinci koji su se u novoj sredini ženili, kako smo vidjeli i u drugim plemenima. Pa i u slučaju doseljavanja cijelih porodica, njihovi su se članovi morali uzimati sa starincima zbog opšteg pravila rodovske egzogamije. Prema tome, i ovdje se stanovništvo moralo obrazovati stapanjem starijeg i doseljenog življa. Ovaj je proces mnogo vidniji u postanku složenih bratstava. Složena su bratstva nastajala na taj način što se “navek sjedinjavalo po jedno staro i jedno novo brastvo”.f221 Iz Erdeljanovićevih analiza veoma se jasno vidi da se radilo o stapanju starinačkog i doseljenog življa, pri čemu su starinci imali odlučujući uticaj u procesu izjednačavanja i asimilacije stanovništva. Staro je bratstvo, kaže Erdeljanović, bilo “većinom neznatan ostatak nekog starijeg stanovništva, koji je ipak imao velikog ugleda zbog svoje starine, stečenih prava i možda imućnosti, a novo je brastvo bilo većinom od ljudi skoro doseljenih i neznatnih”. Prilikom ovog spajanja redovno je mlađe bratstvo “primalo ime i slavu starijeg brastva”.f222 A sve to pokazuje da je starinačko stanovništvo, makar i malobrojno, svojim ugledom, svojom ekonomskom i uopšte društvenom pozicijom imalo povoljniji položaj u procesu asimilacije doseljenika. Ako su doseljenici sticali imovinska prava, u prvom redu pravo na katune, a gubili svoje ime i svoju slavu, onda ovu pojavu možemo shvatiti samo na taj način ako pretpostavimo da su u početku prevladavali izvjesni oblici ugzorilokalnog braka. I sam je Erdeljanović pretpostavio da su složena bratstva nastala tim putem. Vrlo su nam jasan primjer za ovakvo spajanje, kaže Erdeljanović, današnji Bakečevići na Kosoru, koji su sastavljeni od starih, pravih Bakečevića i nović Banjovića koji sada čine

dvije trećine od tog udruženog bratstva.f223 A da se tu radilo o staroj balkanskoj tradiciji, pokazuje i Erdeljanovićeva primjedba da je kod kučkih Albanaca većina današnjih bratstava složena.f224

Za crnogorska bratstva Berovjana i Perića zna se da su promijenili slavu, iz čega Erdeljanović zaključuje da se radilo o stapanju “novih došljaka sa starim, zatečenim brastvima”.f225 Za Kostroviće i Nikeziće on takođe pretpostavlja da su “njihovi preci na isti način poprimili slavu starih brastava, među koje su se naselili ili u čije su kuće možda ženidbom ušli”.f226 Karakterističan primjer komplementarne endogamije između crnogorskih i albanskih bratstava predstavlja odnos Stijelovića i albanskih Nuculovića, koji su se zajedno i preselili u Koće, gdje su konačno i Stijelovići postali Albanci. Sličan je slučaj jedne grupe crnogorskih porodica koje su se doselile u Koće. Članovi ovih porodica su sa albanskim Marima, “blizu kojih su se u Koćima naselili, bili dugo vremena u ženidbenim odnosima i na taj način sa njima blisko srodili i poarbanasili, pa kao što to vrlo često biva (osobito kod Arbanasa) prešli i u njihova brastva”.f227 Erdeljanović zatim u Kučima navodi nekoliko albanskih bratstava čiji su preci, po predanju, bili crnogorski doseljenici, obično bjegunci od krvi.f228 I vojvoda Drekale, osnivač najmoćnije grupe kučkih bratstava bio je albanskog porijekla, ali oženjen Crnogorkom, a njegov sin Lale oženio se “ćerju ili sestrom bratonoškog vojvode Peja Stanojeva”.f229

Poneka albanska riječ i poveći broj ličnih i mjesnih imena u Kučima, po mišljenju Erdeljanovića, “ima se pripisati nešto vrlo čestim odnosima s Arbanasima ali mnogo više ženidbama sa Arbanaskinjama”. Kuči sami vele, kaže Erdeljanović, da su “arbanaškim osobnim imenima i ponekim mesnim nazivima najviše uzrok arbanaške neveste”.f230 Iz toga se vidi da je, pored čestog ugzorilokalnog braka, asimilacija vršena i mješovitim virilokalnim brakovima. Po nazivima nekih starih naselja i po nekim drugim topografskim imenima Erdeljanović je pretpostavio da je osobito na jugu kučke oblasti “moglo biti samo malo ostataka od starosedelaca”.f231 Na isti način on je ocijenio da je i poneko staro bratstvo u Kučima “poreklom od vlaških starosedelaca”.f232 Međutim, kad se obuhvate u cjelini, navedeni podaci pokazuju da je u etničkom formiranju crnogorskog stanovništva kučke oblasti presudnu ulogu imalo starinačko slovensko stanovništvo koje je najprije asimilovalo ostatke vlaškog i jedan dio albanskog življa, a zatim i kasnije doseljenike koji većinom potiču iz drugih dijelova Crne Gore. Pored jezičkih crta koje izdvajaju kučki govor zajedno sa piperskim u poseban tip,f233 ovo najbolje potvrđuje niz specifičnih i veoma arhaičnih običaja, osobito svadbenih i božićnih, odnosno novogodišnjih.f234

Erdeljanović je usvojio pretpostavku Rovinskog da su stari Kuči i stari Bratonožići bili jednog porijekla i da su prvobitno sačinjavali jedno pleme, čiji se jedan dio preselio preko Male Rijeke. Tome u prilog Erdeljanović navodi i činjenicu da su Kuči, kao i Bratonožići, “od vajkada slavili sv. Nikolu”.f235 I za običaje u Bratonožićima Erdeljanović ističe da su, osim neznatnih pojedinosti, “sasvim jednaki s onima u Kuča”.f236 Inače, Erdeljanović je smatrao da je plemensko ime Bratonožići vlaškog (romanskog) porijekla i da je, prema tome, i prvobitno plemensko jezgro bilo vlaško, koje su navodno doseljeni “Srbi” poslovenili. U starim srpskim listinama nalazimo poveći broj imena od korjena

Brat, pa među njima i Bratonjeg. Ta imena nosili su Vlasi, pastiri romanskog porijekla, konstatuje Erdeljanović: “To nam daje razloga verovati da je i muško ime Bratonog, od kojega je moralo postati prezime Bratonožići, bilo ime nekog Vlaha. Taj je Vlah bio predak pastirskog bratstva koje je imalo svoje katune u oblasti današnjih Bratonožića i koje se po njemu prozvalo Bratonožići”.f237 U stvari, srpski srednjovjekovni izvori, sa malim izuzetkom, iskazuju mahom slovenska imena Vlaha, tako da o njihovom romanskom etničkom karaktetu u to vrijeme ne može biti govora. Tu se radilo o slovenskom stočarskom stanovništvu koje se etnički formiralo u simbiozi sa ostacima romanskih Vlaha, u vrijeme kada ih spomenici navode, već sasvim poslovenjenih. I samo ime Bratonjeg, spomenuto u XIV vijeku, i pored mogućne krajnje vlaške formacije (njeg-nog), pripada “dvočlanom staroslovenskom tipu”, kao i Bratimir (XIII v.), Bratislav (XIV v.), Bratoljub (XIV v.), Bratomil (XIII v.), kako ga objašnjava Petar Skok.f238 Stoga je i sasvim razumljivo što i većina imena starih bratonoških bratstava ima slovenski oblik i što su imena sela i ostali toponimi s malim izuzetkom slovenski (“srpski”, kako kaže Erdeljanović). Pa prema svemu tome, nije bilo potrebe da se pretpostavi kako su se u bratonošku oblast “rano počeli naseljavati Srbi”, koji su asimilovali bratonoške Vlahe.f239

Erdeljanović ističe da se plemensko ime Bratonožići prvi put javlja sredinom XV vijeka, zapravo u poznatom ugovoru sa Mlečanima iz 1455. god., a pod imenom Branovichi,f240 što nije sasvim pouzdano. Kako saopštava Branislav Đurđev, Bratonožići su upisani u turski defter 1570. godine, ali treba obratiti pažnju, primjećuje Đurđev, da u Skadarskom zemljišniku iz 1416. godine ima mnogo naseljenika iz zetskih katuna. U selu Capenico (Kupelnik) upisani su Marco Bratonese i Marco Bratonesso, što Đurđev opravdano ocjenjuje kao prvi, iako posredni spomen Bratonožića. On je u pravu i kada smatra da Erdeljanovićevo “vlaško brastvo” u Bratonožićima nijesu sačinjavali romanski Vlasi. Ali, nema nikakvog razloga ni opravdanog osnova da se Erdeljanovićevo objašnjenje o razvitku plemena Bratonožića od “vlaškog brastva” shvati u značenju “vlaškog katuna” kao rodovske organizacije, kako to Đurđev insistira.f241 Sela po Bratonožićima, kao i u drugim crnogorskim plemenima, “većinom su naseljena od brastava, dakle čine srodničke brastvene celine”. Mnoga od tih sela i ne zovu se drukčije nego po prezimenu svoga bratstva, konstatuje Erdeljanović.f242

Pored starog predanja o Bratu, doseljeniku i najmlađem bratu (minorat), od kojega su se razvila bratstva prozvana Bratonožići, o formiranju plemena na osnovi rodovskih odnosa neposredno svjedoči i njegova dosljedna dualna struktura. Tako crnogorski mitropolit Vasilije, u jednom pismu iz 1753. godine, saopštava kako se Bratonožići dijele “na dva plemena”, sa jednim vojvodom. Erdeljanović je pravilno ocijenio da je nazivom “dva plemena” mitropolit označio “dva glavna bratonoška brastva, pošto se u običnom govoru ne samo brastva, nego i manji rodovi često nazivaju plemenima”. I u vrijeme njegovih ispitivanja (1910-1911) pleme su sačinjavali “Donji Bratonožići ili Bratonožići u užem smislu i Gornji Bratonožići ili Brskut”. I danas su, kaže Erdeljanović, u Bratonožićima dva velika bratstva, jedno su Bratovi potomci, a drugo Lutovci.f243 Stoga moramo pretpostaviti da je između bratonoških bratstava, podijeljenih u dvije veće grupe, moralo biti pojava dualne egzogamije, kao i u drugim crnogorskim plemenima. A iz cjelokupnog Erdeljanovićevog izlaganja o plemenu Bratonožića, i na osnovi istorijskih izvora i toponima, može se zaključiti

da je i etničko formiranje stanovništva teklo na isti način kao i u drugim crnogorskim plemenima. Osnovni sloj sačinjavalo je starije slovensko stanovništvo u simbiozi sa balkanskim starincima koji su još u ranijem srednjem vijeku (XIV v.) uglavnom bili već poslovenjeni. Ovaj stariji sloj asimilovao je i kasnije doseljenike, kako pokazuje zajednička slava Bratonožića (sv. Nikola) i zajednička prislužba “Bratova potomstva, kao i ostalih Bratonožića” (sv. Petka).f244

I u Vasojevićima, kao i u drugim crnogorskim plemenima, bila su očuvana predanja o starom, preslovenskom stanovništvu (Španji, Macure, Latini, Bukumiri), kojemu su pripisivali neka “groblja, crkvine i kakve ostatke rasturenih zidova”. Ali, kako primjećuje Vešović, sasvim su rijetki tuđi nazivi ili kakva imena koja bi ukazivala na staro stanovništvo, kao što je to slučaj po Kučima i Zeti.f245 U Donjim Vasojevićima, u selu Lušcu postoje nekolike porodice s prezimenom Bukumiri, porijeklom iz Bratonožića. Naselje Cecuni, koje spominje Bolica 1614. godine, svojim imenom upućuje na vlaški trag, a isto tako imena sela Bastasi i Kaludra.f246 Po Skokovom objašnjenju, riječ bastah – nosač, postala je u Dubrovniku od srednjolatinskog bastasius, pl. bastasi,f247 dok je ime Koludra, grčkog porijekla, prvobitno označavalo kaluđericu, a u naš jezik je prešlo preko dalmatsko-romanskog govora.f248 Iz toga se vidi da je i ovdje rano moralo doći do asimilacije i potiskivanja ostataka preslovenskog stanovništva, iako možda manje vidno nego u nekim drugim crnogorskim plemenima. Ali, to ne znači da je etničko formiranje plemena Vasojevića bilo manje složeno. Naprotiv, može se reći da se ovo veliko pleme razvilo od više balkansko-slovenskih (Lužani) i slovenskih grupa razne starine i različitog porijekla. Kako je i Cvijić konstatovao, “najmnogobrojnije pleme, Vasojevići, je vrlo složenog porekla. Staro plemensko jezgro, nastanjeno u Lijevoj Rijeci, pojačano je sjeničkim uskocima. Osvajanjem su proširili svoju teritoriju i asimilovali stare Lužane, zatim arhaične stanovništvo Lima Srbljake koji su se bavili zemljoradnjom, i najzad Šekularce, nastanjene u dolini jedne Limove pritoke”.f249

Stara predanja o petorici braće navode da je Vaso sa Čeva (gdje je ostao Ozro) došao u Pipere kod onamošnjeg poglavice i tu se oženio njegovom kćerkom Marom.f250 Ovdje se ponavlja predanje o ugzorilokalnom braku, a zatim se govori o Vasovom dolasku “sa zetskih strana” i o njegova tri sina od čijih se potomaka razvilo pleme.f251 Pored glavnih bratstava, podijeljenih u tri grupe, koja iskazuju porijeklo od rodonačelnika Vasa Vasojevića, ima rodova koji su “starosjedioci ili doseljenici iz drugih plemena”.f252 O dualnoj strukturi plemena svjedoči podjela na Gornje i Donje Vasojeviće, koji se razlikuju i po sastavu stanovništva, ali većina doseljenika potiče iz Pipera, Kuča, Bratonožića, iz Ceklina, Bajica, Morače, dakle, mahom iz oblasti crnogorskih plemena.f253 I ovdje se navode slučajevi kada se doseljenik ili njegov sin ženi u starinačkom bratstvu ili se nabrajaju bratstva koja su s pravim Vasojevićima vezana “srođavanjem”,f254 što opet ukazuje na domazetstvo i na dualnu egzogamiju. Šekularci su većinom starinci, kako ocjenjuje Vešović.f255 Ako pak riječ sekular u našem jeziku potiče od latinskog pridjeva saecularis – “stoljetni”, kako misli Skok,f256 a latinska riječ saeculum znači i “pokoljenje, naraštaj”,f257 onda možemo pretpostaviti da je naziv Šekularci izvorno označavao slovenske starince u čijem se imenu ogleda miješanje sa romanskim življem.

Naziv Ašani, koji je označavao stanovnike zemljoradničkih sela, izvodi se od riječi (h)as koju Skok objašnjava kao balkanski turcizam arapskog porijekla (hass) “iz oblasti turske feudalne administracije”.f258 Vešović joj pobliže određuje značenje “državna zemlja” i smatra da je has označavao posjed naročite vrste, sa nekim privilegijama za njegove stanovnike.f259 Ime Srbljaci takođe bi označavalo ove stanovnike zemljoradničkih sela, a poticalo bi od starosrpskog imena Srblje. U naslovu srpskih vladara piše “kralj Srbljem”, a car Dušan 1348. godine kaže: spisasmo imena metohijama po Srbljah i po Romaniji (Mon. serb. 140).f260 U Hercegovini, naprotiv, imenom Srbljaci označavani su planinski stočari.f261 Međutim, i vasojevićka bratstva iz grupe Ašana ili Srbljaka takođe pokazuju svoje porijeklo iz Ceklina, iz Kuča, iz Bratonožića i Lutova, iz Bjelopavlića, Pipera i Rovaca, iz Morače, Drobnjaka, Njeguša i Ozrinića.f262 Kako saopštava Vešović, gotovo sva ova bratstva kazuju svoju starinu iz pojedinih plemena Crne Gore i Brda. Inače je, po Vešoviću, i među Ašanima ili Srbljacima gotovo nemoguće izdvojiti starince i doseljenike, pa izgleda da su se crnogorski doseljenici, od prije dva tri vijeka, srodili sa zaostalim starinačkim porodicama.f263

Slična zapažanja o ovim odnosima i procesima izoložio je i Milisav Lutovac u svom referatu na skupu u Titogradu (23. XI. 1978). Kako navodi Lutovac, Vasojevići su mnoga doseljenička bratstva iz raznih krajeva nazivali Srbljacima ili Ašanima, od imena Has, kako je za vrijeme Turaka nazivana oblast stare Budimljanske župe. I sve docnije naseljenike, bilo iz koje oblasti, Vasojevići su ubrajali u Srbljake. Kako zaključuje Lutovac, naziv Srbljaci naslijeđen je od starog polimskog stanovništva koje nije bilo organizovano kao pleme, već je nosilo samo opšti naziv Srblji. Pod tim nazivom, iako heterogenog porijekla, sastavljeni od starinaca i raznih doseljenih bratstava iz Brda i Crne Gore, grupišu se radi protivteže Vasojevića. Ove dvije grupe, kako na kraju zaključuje Lutovac, nijesu se splemenile, “ali su se putem razgranatih rodbinskih veza potpuno izjednačile”.f264 Stoga je pitanje da li su se i ovdje doseljavala cijela bratstva ili pretežno pojedinci ili pojedine porodice, kako je bilo i u drugim plemenima.

Gledano u cjelini, i u etničkom sastavu Vasojevića mogu se utvrditi neki osnovni procesi, kao i u drugim crnogorskim plemenima. I ovdje je stariji sloj slovenskog stanovništva asimilovao ili potisnuo ostatke balkanskih starinaca. U donjem dijelu plemena, posebno u imenima Srbljaci i Ašani, sačuvan je trag starijeg, zemljoradničkog stanovništva, ali brojni podaci svjedoče da i mnogi kasniji doseljenici u plemenu mahom potiču iz raznih krajeva Crne Gore i Brda, i da su se oni srodili sa zatečenim starincima. Prema tome, i stanovništvo Vasojevića, svojim porijeklom, i po svom etničkom karakteru je crnogorsko, što se posebno ispoljava u nizu karakterističnih običaja. To pokazuje i prvi pisani pomen Vasojevića pored Pipera u jednom dubrovačkom izvoru iz 1444. godine, “kada još nisu sedeli na gornjem Limu, nego kod tvrđave Meduna”, u današnjoj oblasti Kuča, kako ističe Jireček.f265

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

Završna   razmatranja

Posted on фебруар 18, 2011 by Alberto Fortis

U jednom ranijem radu ukazao sam da mnogi stariji toponimi u oblasti crnogorskih plemena, osobito u Piperima gdje su najbolje istraženi, potiču iz kruga dalmatsko-romanskih govora.f266 Ovo se može pratiti i u nekim drugim izrazima romanskog porijekla, kao što su: komun, komunica, turma (1312. god.), mandra, famelja, kastriga (porodica). I za rodovsku strukturu tako indikativna roječ pãs, u izuzetnom značenju “koljeno u rodu”, zapravo stepen srodstva, gradus (on je jedan pãs njemu bliži), kako je Vuk objašnjava,f267 nije izvedena prema albanskoj riječi brõz (pojas, generacija), kako je mislio Ivan Popović.f268 Njeno porijeklo treba tražiti u latinskoj riječi passus, us, od pandere “razapeti, pružati, pružati se”, a u značenju gradus, stepen,f269 pa prema tome i mjera za generacijski stepen srodstva. I u Skokovom Etimologijskom rječniku riječ pãs je objašnjena kao mjera (korak, sežanj).f270 A kako je zaključio Pavle Ivić, u crnogorskim se govorima uopšte osjećaju tragovi intenzivnog dodira i miješanja slovesnkog stanovništva sa romanskim i albanskim. Nerazlikovanje silazne i uzlazne intonacije u zetskim govorima Ivić, štaviše objašnjava kao posljedicu bilingvizma.f271 Međutim, može se primijetiti da su u crnogorskim govorima neke romanske riječi naslijeđene, usvojene, saobrazno društvenoj i uopšte životnoj simbiozi, za razliku od albanskih riječi od kojih su neki naši izrazi preuzimali samo njihovo specifično značenje (kalkovi).f272 A to ukazuje i na nešto drukčije etničke veze i u stvari otkriva neposrednu, ali i veoma staru romansku komponentu u etnogenezi crnogorskog stanovništva. O veoma staroj etničkoj simbiozi romanskog i slovenskog življa u oblasti Crne Gore svjedoči i činjenica da se neposredno uz balkanske toponime (romanske, rjeđe albanske) javljaju stari slovenski nazivi, kao Drezga, Gvozd, Pješivci (od pleš-calvities), Crmnica – “Crvena zemlja”, od sveslovenskog pridjeva praslovenskog doba črmen – crven. A iz svega toga može se zaključiti da je navedene romanske izraze i brojne toponime ostavio stariji, indigeni sloj ilirsko-romanskog stanovništva, iz vremena prije mogućnog doseljavanja drugih balkanskih, pa i humskih Vlaha koji su, po dosadašnjim ispitivanjima, u XV vijeku bili već poslovenjeni. Stoga je bio u pravu rumunski naučnik Silviu Dragomir kada je primijetio da Erdeljanović nije dokazao rumunsko porijeklo balkanskih toponima u Piperima,f273 jer ovi toponimi, kako sam već ukazao, većinom potiču iz kruga dalmatsko-romanskih, a ne dakoromanskih govora.

Na ove stare, prvobitne odnose između indigenih stanovnika i Slovena u oblasti Crne Gore upućuju i narodna predanja koja redovno kao najstarije stanovnike ove oblasti označavaju Špane ili Španje, pa i najstarija napuštena groblja, kućišta i gradine zovu “španjskim” ili “iz španjskog doba”. Kao ostatke ovih Špana predanja iskazuju Mataruge, Kriče, Macure, Mataguže, Bukumire i Malonšiće. Neki su naučnici tragali za narodom Špana, kojima u antičkim izvorima nema traga, a drugi su, polazeći od srednjogrčkom, sekundarnog pridjeva spanos – ćosav, označavali Špane kao ćosave ljude, pa su ih čak dovodili u vezu sa Avarima (Kovačević). Međutim, prema starogrčkom atributu spanios, u prvobitnom značenju “rijedak, rijetko”, suprotno od “gust”, pretpostavio sam da je naziv Spanio-Spani, kao opšti apelativ u početku označavao ilirske starosjedioce golih, karsnih brda kao “golobrđane”. Naravno, ovaj opšti naziv za ilirsko stanovništvo golih brda mogli su dati jedino stanovnici grčkih emporija na obali južnog jadrana. A kako su i predanja o Španjima, po Šobajićevoj ocjeni,

svježija u Pješivcima, gdje su češće i starine koje zovu “španjskim” i gdje se čak i za poneko bratstvo (Šulende) govorilo da potiče od Špana, može se sa prilično osnova pretpostaviti da je značenje grčke riječi Spanioi kasnije pretočeno u staru slovensku riječ Pješivci – Golobrđani.f274 Još je Šobajić f275 uputio na stari slovenski pridjev plješiv – go, ćelav, izveden od praslovenske riječi pleš – calvities, koji označava brojne oronime tipa Plješevica i odgovara “romanskim, fr. Caumont, Chaumont, tal. Monte calvo, kod nas Golo brdo“, kako ističe Petar Skok.f276 I jedna glavica u selu Kupuscima, u Kučima, zove se Pješivac, a u Katunskoj nahiji postoji brdo Pješivac.f277 Zbog svega navedenog mislim da ime Španji, Špani treba shvatiti kao grčko opšte ime za ilirske Golobrđane, čije je značenje kasnije preuzeto i sačuvano u starom slovenskom imenu Pješivci.

Neka narodna predanja iskazuju Lužane kao savremenike Špana, još više kao savremenike Mataruga, Macura, Mataguža, a po nekim predanjima Lužani bi predstavljali sloj starijeg balkanskog stanovništva koji je slijedio poslije Špana. Stoga, i pored slovenskog imena Lužani, koje je prvobitno označavalo stanovnike srednjovjekovne Luške župe (XII v., Lusca jupania), ostaje otvoreno pitanje kakvog je etničkog karaktera bilo ovo stanovništvo. Erdeljanović i Šobajić su bez ikakvog osnova zaključili da su Lužani bili staro srpsko stanovništvo oko donje Zete, koje se namnožilo i raširilo po okolnim planinskim predjelima. Erdeljanović je i kamene gomile, zapuštena stara groblja “od Lužana” i tragove suhomeđnih kuća proglasio za ostatke srpskog stanovništva. Na isti način on je i topografska imena Mrgani, Kopilje, Kapeš u lužanskom predjelu Crncima, u Piperima, označio kao “čisto srpska”, dok je novija jezička analiza pouzdano utvrdila ilirsko-tračko porijeklo riječi kopil i romansko porijeklo riječi mrgin, mrganj, možda i Kapeš, ali svakako toponima Cipitori u jednom lužanskom selu u Piperima.f278 A sve to otkriva trajniju simbiozu autohtonog balkanskog i starog slovenskog življa, koji je i naslijedio navedene toponime.

Iako je Lužane, kao i Erdeljanović, bez ikakvog osnova u izvorima ili predanjima, označio kao najstarije Srbe “koji su došli onamo sigurno još u vrijeme invazije”, Šobajić je ipak ocijenio da je to “srpsko pleme” u sebe primilo “dobar deo nesrpskog življa, kojeg je onde zateklo”. A što su kasniji doseljenici (uskoci) prezirali ostatke Lužana, to Šobajić objašnjava rasno-biološkim argumentom, navodeći kako su “došljaci osetili u Lužanima vonj tuđe krvi”.

Dakle, jesu Srbi, ali sa dosta tuđe krvi. Lužani se i sada po tipu razlikuju od drugih plemenika, ističe Šobajić, manje su razvijeni, male oble glave, crnomanjasti, govore potmulo.f279 A po svemu tome može se zaključiti da su Lužani, još u ranom srednjem vijeku, predstavljali balkansko-slovensku mješavinu, etnički i jezički još nedovoljno izjednačenu i formiranu, pa su i zadržali teritorijalno ime po župi u kojoj su prvobitno živjeli. Tragovi starih naselja i toponimi, zatim i spomen u kasnijim izvorima (XIV i XV vijek) starih Mataguža, kao i najnovija iskopavanja u njihovom kraju (selo Gostilj, lokalitet Velje Ledine), koja je vršio Đuro Basler,f280 takođe potvrđuju Jirečekov zaključak da su stanovnici Duklje u ranom srednjem vijeku bili “jako izmiješani sa mnogim ostacima starijeg stanovništva”.f281 Ovo staro balkansko-slovensko stanovništvo vizantijski pisci XI vijeka dosljedno su nazivali opštim imenom Dukljani.

Konstantin Porfirogenit, u 32. glavi svog djela De administrando imperio, među oblastima koje je car Heraklije dao Srbima ne spominje Duklju. A u posljednjoj četvrtini XI vijeka nekoliko vizantijskih pisaca navodi u Duklji samo Hrvate i Dukljane. Polazeći od ovih izvora, Ferdo Šišić smatra kao sasvim prirodno što hrvatsko ime dolazi do izražaja i u Ljetopisu Popa Dukljanina (odnosno u njegovu izvoru), kao domaćega pisca. Ali to znači samo toliko, zaključuje Šišić, da je među Srbima Dukljanima bila izvjesna skupina naroda koja se zvala Hrvati. Međutim, mora se primijetiti da je Šišić, bez ikakvog pozivanja na bilo koji izvor, Dukljane označio kao Srbe, iako je dobro poznato da se i u titulama srpskih vladara dosljedno razlikuje pomorska zemlja od srpske zemlje. Jovan Kovačević ukazuje da su neki vizantijski izvori zamjenjivali Srbe i Hrvate, pa stoga isključuje mogućnost da su Hrvati živjeli u Duklji, iz čega bi slijedilo da su to bili Srbi. Ali, u svemu tome ipak je bitno da vizantijski izvori XI vijeka dosljedno u Duklji razlikuju Hrvate i Dukljane, pa ako bi pod imenom Hrvata trebalo shvatiti Srbe, kako to nastoji Kovačević, i u tom slučaju, po navedenim izvorima, ostaje sasvim jasno da Dukljani nijesu bili Srbi, kao što nijesu ni Hrvati, jer su uvijek zasebno navedeni kao Dukljani. A zatim nije nimalo jasno zašto bi vizantijski izvori baš u Duklji uporno i dosljedno Srbe označavali kao Hrvate čije rano prisustvo u primorskim krajevima Crne Gore potvrđuju i čakavski elementi u albanskom jeziku.

Dukljanin u IX glavi svog Ljetopisa jasno odvaja Srbiju, u slivu rijeka koje se ulijevaju u Dunav, od Primorja čije rijeke teku prema moru. Ljetopis navodi kako su učesnici sabora kralja Svetopeleka govorili “koliko latinskim, toliko i slovenskim jezikom”, a daje i podatak o Slovenima u Duklji, koje povezuje sa imenom Gota, kako su “vizantijski pisci uzeli identifikovati Gete (odnosno per consequens Gote)”, kako to objašnjava Šišić. A pokušaj da se i pod ovim nazivima podrazumijevaju “Srbi” nema nikakvog osnova, jer su već po Konstantinu Porfirogenitu, i Hrvati i Srbi i Dukljani pripadali “Slavinijama”. A u XI vijeku, u papskim listinama, u donjoitalijanskim hronikama i u izvještajima o drugom krstaškom ratu, vladar dukljanskog primorja naziva se Sclavorum rex.

Još početkom ovog vijeka Erdeljanović je primijetio da kučki Albanci “Srbina”, u stvari Crnogorca zovu Skja, Škja (od Sclavus) “i nikako drukče”. Navodeći zatim neke arhaične slovenske riječi koje su albanski Kuči primili od starog slovenskog stanovništva, Erdeljanović je zaključio da su “preci kučkih Arbanasa morali najpre doći u dodir sa plemenima drukčeg slovenskog govora i drulčijeg imena… A ta su plemena mogla biti od onih Slovena koji su pre Srba prodrli na Balkan pa i u zetske krajeve”. Prema svemu tome, na osnovi podataka koje pružaju istorijski izvori ranog srednjeg vijeka, može se zaključiti da je u Duklji XI i XII vijeka živjela jedna skupina Hrvata, pored osnovne mase Dukljana koji su u to vrijeme predstavljali stariji sloj slovenskog stanovništva, izmiješan sa ostacima više ili manje poromanjenih balkanskih starinaca.

I podaci dubrovačkih i osobito kotorskih izvora daju neke bitne elemente iz kojih se mogu sagledati barem osnovne konture etničkog razvitka crnogorskog naroda u periodu od XIV do XVI vijeka. Imena nekih katuna otkrivaju prvobitnu vlašku komponentu, ali se odmah mora naglasiti da u kotorskim izvorima, kako je primijetio Kovijanić, u navedenom periodu samo četiri katuna mogu se smatrati porijeklom vlaška, sa izmiješanim vlaškim i pretežno slovenskim

imenima katunara. Ova izmiješanost vlaških (ilirsko-romanskih), rjeđe albanskih i pretežno slovenskih i poslovenjenih imena katuna i njihovih stanovnika pokazuje kako je tekla etnička formacija ovog stanovništva sa dominantnim procesom slovenske asimilacije. Podaci kotorskih izvora ujedno svjedoče da se u cjelini ovo pretežno stočarsko stanovništvo Crne Gore, kako to pokazuju i brojni toponimi, prvobitno razvilo asimilacijom balkanskih starinaca. Stoga su ovi brđani i zadržali opšte ime Vlasi i u vremenu kada je slovenska asimilacija već bila gotovo sasvim završena. A prema tome je i sasvim razumljivo što u kotorskim izvorima naziv Vlah ima jasno i dosljedno etničko značenje, redovno se piše velikim slovom, kao i Turčin i Sloven (Turco, Schiavo), iako nesumnjivo već označava slovensko stanovništvo. To potvrđuje i činjenica da se u kotorskim izvorima ne spominju ni Srbi ni Hrvati, već uz Turke i jednom Slovene, najčešće se navode Vlasi. A jedan izvor s kraja XIV vijeka pokazuje neposredno da su se oni sami iskazivali kao Vlasi (Nos… Vlaci), iako već pretežno sa slovenskim ili poslovenjenim imenima.

Paralelnu pojavu zapazio je i Alberto Fortis u sjevernoj Dalmaciji. Još krajem XVIII vijeka Fortis ne spominje u dalmatinskoj Zagori ni Hrvate ni Srbe, već samo Vlahe, istočne ili zapadne crkve. Međutim, Fortis ujedno naglašava da oni sami sebe zovu Vlasima, iako ih on, kao i Lovrić, bez imalo kolebanja smatra Slovenima. Fortis nam je ostavio još jedno dragocjeno obavještenje u kojem kaže da su ovim Vlasima (Zagorcima) naziv Morlaci dali gradski stanovnici Dalmacije. A iz svega toga vidi se da ni kotorski pisari nijesu imali drugog razloga da ove stanovnike Crne Gore bilježe kao Vlahe, izvan toga što su ovi brđani sami sebe tako zvali. Osim toga, moramo imati u vidu da je u dokumentima, koji sadrže poslovne ugovore, prije svega bilo potrebno utvrditi identitet ugovornika, što znači da su nazivom Vlah, pisanim velikim slovom, ugovornici etnički i zatim lokalno određivani. Zbog svega toga sasvim je pogrešno mehaničko, nedijalektičko odvajanje etničkog i staleškog značenja naziva Vlah, Vlasi u srednjovjekovnim izvorima, jer se očito radilo o primarno stočarskom stanovništvu koje se i etnički razvilo u simbiozi sa balkanskim starincima.

Da je poslovenjivanje starijeg balkanskog življa u Crnoj Gori, u toku XV vijeka, uglavnom ili barem u većoj mjeri bilo već završeno, pokazuju i turski izvori toga vremena koji navode niz vlaških starješina sa slovenskim imenima. Stoga, i kada se govori o naseljavanju hercegovačkih Vlaha u nekim crnogorskim predjelima, mora se naglasiti da je ovo stočarsko stanovništvo u XV i XVI vijeku već bilo poslovenjeno. Samo rijetka imena, kao Lavenda, ili slovenska imena sa vlaškom formacijom tipa Radul, Milun, ukazuju na trag romanskih Vlaha. Kako je primijetio Nedim Filipović, nahije Zeta ili Bjelopavlići, Donja Morača, Gornja Morača, Nikšići, znatno su manje od mnogih hercegovačkih nahija, što takođe pokazuje da se crnogorska plemena nijesu razvila iz feudalnih nahija. Turski izvori, koji sadrže imena naselja u Hotitima, Kučima, Piperima, takođe pokazuju da je ovo stanovništvo već krajem XV vijeka znatnim dijelom poslovenjeno. Ali, pored slovenskih, nekad i veoma starih imena naselja, javljaju se i starobalkanska, osobito albanska imena naselja, što ukazuje i na znatnije miješanje slovenskog i albanskog življa u Crnoj Gori krajem XV vijeka. U turskom popisu iz 1570. godine, u Piperima se spominju uglavnom ista naselja koja su i ranije navedena, a koja je i Erdeljanović zabilježio prilikom svojih

ispitivanja. A kako je dalje utvrdio Branislav Đurđev, i u Kučima su navedena ista sela kao i u popisu iz 1497. godine, gdje su većinom označena kao katuni. U popisu iz 1570. godine navedena su imena sela u Bjelopavlićima, od kojih su mnoga i sada poznata. Stoga, ovi podaci pretežno dovode u sumnju tezu o nekom jačem doseljavanju sa strane u oblast crnogorskih plemena u toku XVI vijeka, koje je navodno iz temelja izmijenilo etnički sastav stanovništva Crne Gore.

O veoma starom kontinuitetu stanovništva govore i arhaična predanja o petorici braće, legendarnim osnovačima nekih crnogorskih i albanskih plemena, u kojima su očuvani dosljedni tragovi minorata i ugzorilokalnog braka. Predanja se slažu u tome da su braća bila doseljenici koji su se priženili u starinačkim bratstvima, a svako pleme smatra da je njegov osnivač bio najmlađi brat. Ova predanja u cjelini odražavaju veoma stare rodovske odnose i strukture, čiji se tragovi mogu pratiti od Sibira i Burme do zapadne Evrope, gdje se javljaju u germanskim i keltskim institucijama. Veoma izraziti tragovi ovakvih rodovskih odnosa zatečeni su i kod Slovena, a kako vidimo, dosljedno su izraženi u crnogorskim i albanskim predanjima, što bi, zajedno sa nekim drugim elementima, upućivalo na staru balkansku tradiciju.

U crnogorskim plemenima Erdeljanović je zatekao brojne primjere dualne (komplementarne) egzogamije među crnogorskim i zatim crnogorsko-albanskim bratstvima, a isto tako i veoma jasne tragove dualne strukture u mnogim crnogorskim plemenima (Gornji i Donji Pješivci, Gornji i Donji Bratonožići, Gornji i Donji Vasojevići, Gornji i Donji Ceklin, itd.). Pored bratstava koja vode porijeklo od jednog pretka ili grananjem od jedne porodice, Erdeljanović je u Crnoj Gori zatekao i mnoga složena bratstva koja su se razvila spajanjem starijeg i doseljenog crnogorskog stanovništva koje je primalo ime i slavu starijeg bratstva. Iz toga se vidi da su, barem u početku, prevladavale izvjesne forme ugzorilokalnog braka (u kući ili samo u ženinom selu), a zajedno s tim i materinska filijacija, osobito avunkulat, što je, i pored osnivanja novih bratstava sa očinskom linijom srodstva, ipak ubrzalo asimilaciju doseljenika. U cjelini, crnogorska rodovsko-plemenska organizacija, i po vremenu kada se razvija i po nekim bitnim crtama i oblicima, razlikuje se od poznatih rodovskih struktura i rodovske tradicije drugih slovenskih naroda. S druge strane, u nekim bitnim elementima i specifičnim oblicima i nazivima veoma je bliska rodovskim strukturama i rodovskoj terminologiji balkanskih starinaca. Izmiješanost romanskih i slovenskih mjesnih naziva u predjelima oko Zete i Morače, kako je sam Erdeljanović zaključio, neosporno svjedoči da je romanski i slovenski živalj vrlo rano živio u neposrednom susjedstvu, što je moralo “dosta rano dovesti do njihova zbližavanja i mešanja”. On je pretpostavio na osnovi složenih romansko-slovenskih imena i mogućnu dvojezičnost u ranijem periodu, kako su i po drugim tragovima ocijenili i neki lingvisti (P. Ivić). A sve to pokazuje da su starija plemena u oblasti Crne Gore, iz vremena prije osnivanja srednjovjekovne srpske države, mogla biti samo manja, generički složena plemena, zapravo bratstva, koja su u početku predstavljala spoj balkanskog i starog slovenskog stanovništva. Kako je u nauci utvrđeno, još od Račkog i Klajića, sličan se proces odvijao i u predjelima gdje će se kasnije razviti hrvatska srednjovjekovna država. Stoga se ne može govoriti o “srpskim plemenima” Crne Gore u vremenu do osnivanja države Nemanjića, kako je to uradio Erdeljanović, već jedino o balkansko-slovenskim plemenskim i etničkim strukturama.

U vrijeme turskih osvajanja, kako je zaključio Erdeljanović, došlo je do novog formiranja crnogorskih plemena doseljavanjem stanovništva iz “ostalih srpskih zemalja”. Doseljenička su bratstva, kaže dalje Erdeljanović, pokazivala “uvek veću energiju nego stara”, pa su stoga i uspjela da istisnu mnoge stare rodove i porodice, i da se na njihovom zemljištu nasele. Međutim, sam je Erdeljanović primijetio da među susjednim plemenima “nema jačih dijalekatskih razlika”, iako svako pleme ima “ipak manje posebne, većinom fonetske i leksičke odlike, koje su naročito u središnjim delovima plemena jače izražene”. Stoga se mora postaviti jedno pitanje: Kako se može objasniti da se, pored tih brojnih i tako energičnih doseljenika “iz ostalih srpskih zemalja”, očuvao zetski dijalekat, i zatim, kako su se njegove dijalekatske odlike najbolje očuvale u “središnjim delovima plemena”, kada su “nova i jaka doseljenička bratstva zahvatala sva naselja po središtu plemenske oblasti”? I najzad, zašto ta nova i jaka doseljenička bratstva “obično usvajaju starog plemenskog sveca za svoje krsno ime”?

Kako se vidi iz brojnih predanja, koja navode Erdeljanović i drugi ispitivači, mnogobrojna nova bratstva prvobitno su nastala od doseljenika koji su ulazili u ženino bratstvo i primali njegovu slavu. Zapravo, bratstva su se razvijala od sinova i unuka ovih prvih doseljenika i žena iz starinačkih bratstava. Sinovi i unuci doseljenika već su govorili materinskim dijalektom, pa su se na taj način održavali govori zetskog dijalekta, osobito u središnjim dijelovima plemena, gdje je, po Erdeljanoviću, i doseljavanje bilo najjače. Detaljna ispitivanja u crnogorskim plemenima pokazala su da se i etnički razvitak ovih plemena, kao i njihova društvena struktura, odvijao pod jakim uticajem starinačkog crnogorskog stanovništva, koje je kulturno i jezički asimilovalo doseljenike. A ova je asimilacija bila veoma olakšana i ubrzana i time što je ogromna većina doseljenika poticala iz susjednih crnogorskih plemena. Lingvista Radosav Bošković je utvrdio da se jezičke izoglose podudaraju sa plemenskom granicom, i zatim, da podjela u nahije i bratstva nije znatnije uticala na obrazovanje govora. Proces etničkog izjednačavanja pod uticajem starinaca u svakom plemenu potvrđuju i rijetke “jače dijalekatske razlike unutar plemena”, dok se unutar nahije sreću i znatnije dijalekatske razlike. Ovim se proces asimilacije doseljenika unutar svakog plemena, iz čega se ujedno vidi koliko je neosnovana teza da su u Crnoj Gori nahije prerasle u plemena, kao i tvrdnja da je u drugoj polovini XV vijeka “jedan talas katunske organizacije preplavio dotadašnju seosku organizaciju”, koji bi ujedno značio i navodni priliv “svježijeg vlaškog etničkog elementa”, u oblast crnogorskih plemena.

Veoma živi etnički odnosi sa Albancima još nijesu dovoljno ni sistematski proučeni. Ali, kako je još Jireček primijetio, padaju uoči albanska mjesna imena u unutrašnjosti Crne Gore gdje se ne govori albanski, na primjer Šindđon u Crnojevića Rijeci, Progonovići i Goljemade (gulae magnae), već od 1444. godine, u Lješanskoj nahiji.f282 Među Vlasima albanska imena javljaju se kao u srpskim, tako i u primorskim izvorima.f283 I u turskim izvorima XV vijeka zabilježena su imena katuna ili drugih sela, kao što su Bankeći, Koći, u Kučima ili Stačalići, Bušati, Rogame u Piperima, koja je i Erdeljanović zatekao. Albanske uticaje u crnogorskoj stočarskoj i rodovskoj terminologiji detaljno je obradio Ivan Popović koji zaključuje da se radilo o simbiozi etničkog i jezičkog karaktera. Po njegovoj ocjeni, albanski je uticaj osobito pojačan poslije pada

naših srednjovjekovnih država, u vrijeme rodovsko-plemenskog života kada je albanski jezik izvršio znatan uticaj na značenje nekih naših riječi i na formiranje odgovarajućih izraza, stočarskih i rodovskih.f284 Posredovanjem albanskog jezika u crnogorske govore i uopšte u naše balkanske dijalekte ušli su i neki stariji termini tračko-ilirskog pa i mediteranskog porijekla, kao što su vatra, katun, čuka, balega.f285 Međutim, gledano u cjelini, i po narodnim predanjima, u nekim crnogorskim plemenima izvršena je slovenska asimilacija manjih albanskih skupina, pri čemu su značajnu ulogu imali ugzorilokalni brak i dualna (komplementarna) egzogamija između pojedinih crnogorskih i albanskih bratstava i porodica.

Na kraju možemo zaključiti da u etnogenezi crnogorskog naroda osnovni sloj predstavlja staro slovensko stanovništvo, još iz vremena doseljavanja, koje vizantijski izvori XI vijeka nazivaju Dukljanima. Ovo slovensko stanovništvo postepeno je izvršilo asimilaciju balkanskih starinaca, pretežno dalmatsko-romanskog govora, kako pokazuju mnogi naslijeđeni toponimi i neke usvojene romanske riječi. Sudeći po jezičkoj građi, u manjoj mjeri asimilovani su i neki dijelovi albanskih starinaca. U vrijeme turskih osvajanja i opadanja naših balkanskih feudalnih država, dolazi do oživljavanja rodovsko plemenskih formacija i njihovih ustanova u Crnoj Gori i u susjednim dijelovima Hercegovine i Albanije. U Crnoj Gori i Brdima, iz različitih uzroka, a najviše iz ekonomskih razloga ili zbog krvne osvete, mnogi pojedinci, pa i cijele porodice, prisiljeni su da traže utočište u novoj sredini. Ali moramo imati u vidu da je, izuzev nasilnog doseljavanja cijelih bratstava, pojedinačno i mirno doseljavanje bilo strogo regulisano rodovskim odnosima i običajima, tako da su najčešće ovi doseljenici, putem ugzorilokalnog braka, ulazili u ženino bratstvo. Po opštem pravilu, doseljenici su primali slavu starinačkog bratstva, a ujedno su oni i njihovi potomci sticali ekonomska prava u bratstvu i njegovom komunu. Potomstvo ovih doseljenika i starinaca obrazovalo je nova bratstva, sa očinskom linijom srodstva, koja su ne rijetko potiskivala ostatke starinačkih bratstava. Međutim, u procesima etničkog razvitka ovog stanovništva od bitnog je značaja da je ogromna većina doseljenika poticala obično iz susjednih crnogorskih plemena, što je znatno olakšavalo asimilaciju stanovništva u svakom plemenu, a ujedno je uticalo i na izvjesno izjednačavanje cjelokupnog stanovništva Crne Gore. Kako se većinom radilo o lokalnim seobama, to znači da su doseljenici pretežno bili crnogorskog porijekla. Njihovu asimilaciju izvršio je starinački sloj crnogorskog stanovništva u svakom plemenu, što je najreljefnije izraženo u narodnom govoru svakog plemena. Stoga, etnička osnova i etnički karakter stanovništva Crne Gore ni u turskom periodu nijesu znatnije izmijenjeni. Ono je ostalo etnički crnogorsko, što je veoma vidno izraženo u opštim osobinama zetskih govora i u nekim specifičnim narodnim običajima. I kao što crnogorska kulturna tradicija ima značajnih paralela sa kavkaskim kulturama, tako je i crnogorski antropološki lik, po nekim crtama, blizak kavkaskom tipu.f286 Osim toga, u nauci je već konstatovano da većina Crnogoraca predstavlja mješavinu dinarskog i praistorijskog Borreby tipa, krupnog tijela, krupne glave i širokog lica.f287 A sve to ukazuje na duboke etničke i kulturne korjene crnogorskog naroda, koji svojim antropološkim likom, jezikom, svojim ustanovama, svojom tradicionalnom kulturom predstavlja posebnu balkansko-slovensku etničku sintezu.

Na daleke etničke veze sa prastarim balkanskim stanovništvom crnogorske teritorije neposredno ukazuju kompleksne podudarnosti u životu i kulturi Crnogoraca i nekih kavkaskih naroda. Poneke podudarnosti javljaju se i u materijalnoj kulturi (u nekim dijelovima nošnje, u nekim elementima oraćih sprava, u stočarskoj tradiciji), i u narodnoj umjetnosti (crnogorsko oro i lezgijska igra lekuri). Ali, najdosljednije podudarnosti mogu se pratiti u rodovsko-zadržnoj organizaciji i u narodnim običajima.f288

Kavkaska rodovska zajednica, koja se u starijoj ruskoj literaturi naziva rod ili familija, po svojoj strukturi i po svom razvitku tačno odgovara crnogorskom bratstvu. Njeno jedinstvo izraženo je u zajedničkom imenu, u predanju o zajedničkim precima, u zajedničkoj teritoriji čiji su neki djelovi predstavljali kolektivnu bratstvenu svojinu, kao i crnogorski bratstveni komun. Po svom osnovnom uređenju, starija kavkaska i jermenska zadruga istovjetna je sa crnogorskom zadrugom, kako se može pratiti u pitanjima svojine, podjele rada, potrošnje, upravljanja zadrugom, u diobi zadruge i u nasljednim pravima njenih članova.f289

Osobite podudarnosti izražene su u cijelom kompleksu svadbenih običaja. Kao i po crnogorskim običajima, tako je i kod nekih kavkaskih naroda (Abhasci, Osetini) glavna uloga u svatovima pripadala momkovim i nevjestinim ujacima.f290 Kao i po zetskim običajima, u kavkaskog plemena Anda postojali su posebni momkovi i posebni nevjestini svatovi koji su prilikom susreta, kao i u nekim krajevima Crne Gore, izvodili fiktivnu bitku.f291 Na isti način kao što je to bio običaj u nekim crnogorskim plemenima, tako je i kod Osetina isprošena djevojka morala izbjegavati susrete sa mladoženjinim srodnicima.f292 I osobiti kavkaski običaj da prilikom svadbe mladu provode kod nekog momkovog srodnika, gdje boravi u zasebnoj sobi, odgovara crnogorskom običaju da se za nevjestu i djevere spremi posebna zajednička soba, a gdje nije bilo takve odaje, za nevjestu i djevera ogradio bi se makar “jedan ugao, koji je zavješen prostiračima”. U nas je običaj bio utoliko bolje očuvan što je nevjesta, makar i simbolično, morala u toj odaji ili pregradi noćiti sa djeverom ili rjeđe sa momkovim ujakom (Paštrovići).f293 Kod kavkaskih naroda bio je čest običaj da se svadba obavi dugo vremena poslije vjeridbe.f294 I u Crnoj Gori, po starijem običaju, rok za svadbu odgađao se od jedne pa do više godina poslije vjeridbe (Kuči, Vasojevići, Zeta i Lješkopolje).f295 U kavkaskih Osetina izvjesno vrijeme poslije vjenčanja žena se vraćala u svoj rod, gdje je ostajala jednu do dvije godine.f296 U Crnoj Gori nevjesta je tom prilikom ostajala u svom rodu 10-15 dana, a ponegdje i dva do četiri mjeseca. Zanimljivo je i to da se nevjesta vraćala muževljevom domu u pratnji svojih djevera.f297

Kao što je bio običaj u Crnoj Gori, tako se i na Kavkazu čečenski supruzi, pred drugima, nikada nijesu nazivali po imenu, a vjerenici pred drugima nijesu smjeli ni razgovarati.f298 Tako i u Crnoj Gori mladi čovjek i njegova žena,kako ističe Vuk Karadžić, nijesu smjeli razgovarati u prisustvu drugih.f299 U Kuča i drugdje i muž u njegova mlada nijesu smjeli javno razgovarati i po sedam godina, a nazivati se pred drugima po imenu nijesu smjeli ni u starijim godinama.f300 Kod Jermena, prilikom svadbe, kum je iznad glava mladenaca držao isukan mač i nož, dok su mladenci ispijali vino iz zajedničke čaše.f301 Ovaj nas običaj podsjeća na običaj “dobre molitve” u Paštrovićima.f302 Kod

Jermena momkovi su svatovi davali nevjestinoj majci naknadu kao “cijenu za grudi”, kao što su u istoj prilici, u Vasojevićima i Kučima majci nevjestinoj davali “majčin groš”.f303

Zanimljive i tipične podudarnosti sa kavkaskom tradicijom mogu se naći i u nekim pogrebnim ili podušnim običajima. Običaj naricanja nad pokojnikovim haljinama, tako izrazit u Crnoj Gori, poznat je i kod kavkaskih Kartvela i Abhazaca gdje su odijelo postavljeno za naricanje nazivali i posebnim imenom – anšjan.f304 U Crnoj Gori su tom prilikom mrtvacu i perčin odsijecali i prišivali ga za njegovu kapu.f305 I u kultu predaka takođe se javljaju po svojoj suštini podudarne predstave i slični običaji. U osetinskoj zadruzi molili su duha zaštitnika da im podari rodnu godinu, kao što se to radilo i po nekim crnogorskim slavskim običajima. Kod Karačajaca bile su sačuvane predstave o kućnom pokrovitelju – “kućnom domaćinu”, naravno, mitskom, ili o “knjeginji” kuće u čijem je liku sadržan ostatak kulta ženskih predaka, još iz matrijarhalnog roda.f306

Izuzetne podudarnosti mogu se pratiti i u nekim božićnim, odnosno novogodišnjim običajima, gdje u prvom redu spada osobiti crnogorski običaj individualnih badnjaka. Kod Gruzina o Novoj Godini, svaki muški član kuće dolazi spolja noseći granu kojom će podjariti vatru, pa kad iskre polete, zaželi toliko krava, ovaca, pšenice. Kod Inguša je na isti način, poslije domaćina, svaki muškarac iz kuće nalagao svoju granu, a dvije su ostavljali za polaznika.f307 U Staroj Crnoj Gori i nekim mjestima Boke, kao i na Kavkazu, bio je običaj da se “redovno seče onoliko badnjaka koliko je muških u kući, pa i više”. Na isti način kao i kod nekih kavkaskih naroda, u Staroj Crnoj Gori i Boki polaženik “ne samo da stiče k vatri zaostale pridavke od badnjaka, nego i sam unosi u kuću jedan badnjak, badnjačića koji ga čeka pred kućom, i njime džara po vatri da poleti što više varnica i tom prilikom izgovara želju da bude toliko ovaca, koza, sreće i blagoslova itd., koliko je varnica”.f308 U Kučima, kad polože badnjak, dodaju još “po nekoliko badnjačića i cjepanica, jer po običaju valja svaki muškarac u kući da bar po jedan badnjak imade”.f309 Međutim, u Kučima je zabilježen još arhaičniji običaj ženskih individualnih badnjaka. O Novoj godini koja se “ovamo zove Mali Božić ili Ženski Božić, nabere se po toliko badnjačića, zvanih badnjarice, koliko je ženskih u kući, te se uveče meću na oganj, a za večeru se zgotovi kaša s raznim sjemjenjem”.f310 I obavezno spremanje kaše sa raznim sjemenjem, zapravo panspermije, u ovom ženskom obredu takođe ukazuje na prvobitno i veoma daleko porijeklo običaja iz agrarno-matrijarhalne kulture sa ženskom motičkom zemljoradnjom. A to bi potvrđivao i običaj da na Badnje veče u Kučima domaćica “kvocajući kao kvočka pred ostalim ukućanima učini po koji obrt oko ognja, radi napretka u familiji”.f311 Kako je zabilježio Vuk Karadžić, u Crnoj Gori je na Badnje veče domaćica obredno prosipala slamu.f312

Mošinski ističe izvanrednu podudarnost jednog osetinskog mita sa crnogorskom tradicijom. Po osetinskom mitu, jednom godišnje duše mjesnih vrača i čarobnjaka jašu prema granici Kabardije i vode teški boj sa duhovima i božanstvima Kabardinaca. Po crnogorskom mitu, koji je zabilježio Rovinski, velika vojska duhova predaka započinje boj sa sličnom vojskom iz prekomorskih zemalja, da bi svojoj domovini obezbijedila plodnost i obilje.f313

Sve navedene i tako tipične kavkasko-crnogorske podudarnosti nesumnjivo otkrivaju staru balkansku tradiciju i ujedno ukazuju na primarne balkansko-slovenske etničke i kulturne veze. Razmatrajući etničke odnose između Ilira i prvih slovenskih doseljenika, arheolog Alojz Benac opravdano zaključuje da je, bez ikakve sumnje, među njima moralo doći do izvjesnog miješanja, jer nije slučajno pokopavanje slovenskih mrtvaca u ilirske tumule i nastanjivanje ilirskih gradina.f314 U oblasti crnogorskih plemena Erdeljanović je utvrdio izvjestan kontinuitet sahranjivanja i ukazao da se na više mjesta “jasno vidi neki bliži odnos” između ovih tumula i starih grobalja i crkvina.f315 Pri tome moramo imati u vidu da su se ovi rani procesi etničkog saživljavanja nužno morali odvijati u rodovskim odnosima, pa su se u rodovsko groblje (tumul) sahranjivali i udajom ili ženidbom (domazeti) adoptirani članovi roda. Erdeljanović je u crnogorskim plemenima utvrdio da se zajedničko sahranjivanje po rodovima još svuda drži (svaki rod ima po jedan kraj ili dio groblja) i da je sahranjivanje po bratstvima “u ranije vreme bio opšti običaj”.f316

Ovi procesi etničkog miješanja i asimilacije starijeg stanovništva balkanskog i slovenskog stanovništva ostavili su vidnog traga u jeziku balkanskih Slovena. Lingvisti su davno utvrdili preindoevropski etnički i jezički supstrat, koji se nekada protezao od Kavkaza do Balkana i Pirineja, i koji je ostavio znatnih tragova u balkanskoj toponimiji, zatim u tračkom, ilirskom i albanskom jeziku.f317 Od manje više poromanjenog tračko-ilirskog stanovništva neke specifične jezičke osobine primili su i jezici balkanskih Slovena. Tako se u timočko-šopskom govoru i u makedonskom jeziku, kao opšta osobina njihova, ističu postpozitivni član, gubitak infinitiva i nekih padeža, a ova posljednja pojava djelimično se javlja i u zetskim govorima.f318

Značajne uticaje supstrata Dalibor Brozović je utvrdio u razvitku svih središnjih hrvatsko-srpskih dijalekata. Kako ističe Brozović, “omjer slavenskih i neslavenskih crta u gramatičkom sustavu središnjih hrvatsko-srpskih dijalekata sasvim je netipičan u slavenskom svijetu: neslavenski je udio veoma visok, gotovo sav je vrlo star, izuzetno je dobro apsorbiran i harmonično je raspoređen na sve dijelove strukture”. Brozović je dalje konstatovao isto tako značajnu činjenicu da “neslavenski karakter primaju one sfere jezične strukture u kojima je slavenski tip osobito specifičan”, što jasno ukazuje da se radi o uticaju preslovenskog supstrata.f319 A za proučavanje ovih prvobitnih etničkih odnosa prvorazredni značaj ima i činjenica da se sa ovakvim rasporedom i sa ovakvom strukturom neslovenskih jezičkih osobina u središnjim govorima, podudara raspored cijelih sistema svadbenih običaja koji svojim oblikom i svojom suštinom, na isti način kao i jezičke crte, odstupaju od slovenskog tipa. I na isti način kako je to Brozović utvrdio za “neslavenski udio” u središnjim hrvatsko-srpskim dijalektima, može se reći da su i balkanski, preslovenski elementi u svadbenim običajima, osobito u kontinentalnoj dinarskoj oblasti, ne samo veoma brojni i veoma stari, već i sasvim harmonično utkani u sisteme svadbenih običaja ove oblasti. A od presudnog je značaja da ovi svadbeni običaji u cjelini, i osobito oni koji se javljaju kao relikti, veoma dosljedno odražavaju rodovske odnose i strukture u kojima se i vršila slovenska asimilacija starijeg balkanskog stanovništva.f320

Tim putem, još u ranom srednjem vijeku, obrazovana je etnička osnova crnogorskog naroda južnoslovenske grane, sa njegovim starim slovenskim i preslovenskim naslijeđem, koje se razvilo u procesima etničkog prožimanja. Stoga je sasvim neumjesno i nedijalektički postavljeno pitanje, i na nekim naučnimm skupovima, da li su Crnogorci Sloveni ili nešto drugo, kao što bi nenaučno bilo i pitanje da li su, na primjer, Francuzi Romani ili Gali, odnosno da li su Rusi Sloveni ili Skiti koji su imali znatnog udjela u etničkoj osnovi ruskog naroda. Crnogorski narod je slovenski narod, koji se razvio putem prožimanja sa balkanskim starincima u procesima slovenske asimilacije. U sličnim procesima formirani su svi savremeni narodi Evrope,f321 i osobito slovenski balkanski narodi.f322

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

Fusnote

Posted on фебруар 18, 2011 by Alberto Fortis

1     Glas SAN XCVI, Beograd 1920.2     J. Erdeljanović, Neke crte u formiranju plemena kod dinarskih Srba, Glasnik Geografskog društva, Beograd 1920, V.3     Isti, Stari Srbi Zećani i njihov govor, Belićev Zbornik, Beograd 1937.4     J. Cvijić, Balkansko Poluostrvo, Beograd 1931, II, 31 i d., 61.5     J. Erdeljanović, Postanak plemena Pipera, SEZ XVII, 311-312.6     M. Šufllay, Srbi i Arbanasi, Beograd 1925, 76, 109.7     Lj. Hauptmann, Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovništva dubrovačkog zaleđa, Rešetarov zbornik, Dubrovnik 1931, 21-22.8     N. d., 22.9     N. Radojčić, Kako su nazivali Srbe i Hrvate vizantijski istorici?, Glasnik Skopskog naučnog društva, Skoplje 1926, II, 2 i d.10    Lj. Hauptmann, n. d., 22-23. Po njegovoj ocjeni, ovo bi se podudaralo i sa kazivanjem popa Dukljanina koji, pišući negdje između 1160. i 1180. godine, zove “Gornju Dalmaciju od Duvna do Drača (Crvenom) Hrvatskom.11    R. Novaković, Odakle su Srbi došli na Balkansko poluostrvo, Beograd 1977, 298.12    F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd-Zagreb 1928, 170-172.13    P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I, 276. U daljem navođenju: ER.14    K. Jireček, Istorija Srba, Beograd 1923, III, 4.15    J. Kovačević, Istorija Crne Gore, Titograd 1969, I, 298. Kovačević takođe izvorno navodi kazivanje vizantijskih pisaca.16    N. d., 199.17    N. d., 300.18    F. Šišić, n. d., 170.19    J. Kovačević, n. d., 300.20    N. d., 300.21    K. Jireček, Istorija Srba, Beograd 1923, III, 4.22    J. Kovačević, n. d., 299.23    N. d., 299.24    I. Crnčić, Popa Dukljanina Ljetopis, Kraljevica 1874, 17. F. Šišić, n. d., 305-

306. J. Kovačević, n. d., 314.25    I. Crnčić, n. d., 14-15.26    F. Šišić, n. d., 118.27    K. Jireček, n. d., III, 2.28    J. Kovačević, n. d., 298, 299, 302.29    J. Erdeljanović, Kuči, SEZ VIII, 263-264. O tome je više pisao H. Barić, Istorija arbanaškog jezika, Sarajevo 1959, 44-49.30    M. Šufflay, n. d., 109.31    N. d., 109, 111. Za čakavske elemente poziva se na H. Barića, Arhiv za arbanašku starinu, I, 205.32    K. Jireček, Istorija, Beograd 1922, I, 83.33    R. Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV – XVI vijek), I, Cetinje 1963, 238-239.34    N. d., 239.35    N. d., 239.36    N. d., 239.37    N. d., 188.38    N. d., 188-189.39    N. d., 189-190, i tamo navedena literatura.40    J. Vuković, Ogledi tumačenja naših toponimskih naziva, God. ANU, Sarajevo 1978, XVII, 168.41    P. Skok, Češka knjiga o vlaškom pravu, GZM, Sarajevo 1918, 307-309.42    N. d., 309.43    Š. Kulišić, Tragovi arhaične rodovske organizacije i pitanje balkansko-slovenske simbioze, Beograd 1963, 84-94. Isti, Balkanski supstrat u dinarskoj rodovskoj organizaciji, Godišnjak ANU, Sarajevo 1976, XIII, 361-365.44    K. Jireček, Vlasi i Mavrovlasi u dubrovačkim spomenicima. Zbornik K. Jirečeka, Beograd 1959, I, 198-199.45    B. Hrabak, O hercegovačkim vlaškim katunima, GZM, Sarajevo 1956. K. Jireček, Istorija Srba, Beograd 1923, III, 40.46    P. Skok, Iz rumunske literature o balkanskim Vlasima, Glasnik Skopskog naučnog društva, Skoplje 1928, III, 294.47    P. Skok, Češka knjiga o vlaškom pravu, GZM, Sarajevo 1918, 305 i nap. 2.48    J. Erdeljanović, Stara Crna Gora, SEZ XXXIX, 94-95.49    P. Skok, ER, II, 64. N. Jokl, Indogermanische Forschungen XXXIII.50    I. Ajeti, Prilog proučavanju davnašnjih arbanasko-južnoslovenskih jezičkih odnosa, Godišnjak ANU, Sarajevo 1973, XI, 207-208. Upor. I. Popović, Radovi, Naučno društvo BiH, Sarajevo 1954, II, 75-81.51    J. Erdeljanović, SEZ XXXIX, 97.52    Š. Kulišić, Arhaično bratstvo u Crnoj Gori i Hercegovini, GZM, Sarajevo 1957, 171-172. Isti, O potrebi dijalektičkog proučavanja našeg dinarskog rodovskog društva, Praksa, Titograd 1978, br. 6, 42-47.53    R. Kovijanić, n. d., I, 189. Pomeni crnogorskih plemena, II, Titograd 1974, str. 60.54    N. d., II, 209.55    N. d., I, 67.56    N. d., II, 152.57    J. Erdeljanović, Postanak plemena Pipera, SEZ XVII, 311-312.58    R. Kovijanić, n. d., I, 188-189.59    P. Skok, Iz rumunske literature o balkanskim Vlasima, 298.

60    Š. Kulišić, Iz Putopisa Alberta Fortisa, GZM, Sarajevo 1958, 77, 83.61    N. d., 82.62    P. Skok, n. d., 198. K. Jireček, Ist. Srba, Beograd 1923, III, 41.63    “Morlaci, kao što svatko zna, govore slavenskim jezikom”. I. Lovrić, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata A. Fortisa, Zagreb 1948, 62, 63. Original na italijanskom jeziku objavljen je u Veneciji 1776. godine.64    K. Jireček, n. d., III, 41. P. Skok, n. d., 294.65     Š. Kulišić, Nekoliki tragovi balkanskog supstrata u etnogenezi stanovništva Crne Gore i Hercegovine, GZM, Sarajevo 1979.66    P. Ivić, Dijalektologija, Novi Sad 1956, 157.67    H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Naučno društvo BiH, Sarajevo 1959, X, passim.68    N. d., 152, 157, 159.69    N. Filipović, Vlasi i uspostava timarskog sistema u Hercegovini, God. ANU BiH, Sarajevo 1974, XII, 132.70    N. d., 132.71    S. Novaković, Selo, Beograd 1943, 163-176. Š. Kulišić, O postanku slovenske zadruge, Bilten Instituta za proučavanje folklora, Sarajevo 1955, III, 43-55. M. S. Filipović, Struktura i organizacija srednjovjekovnog katuna, Simpozijum o srednjovjekovnom katunu, Naučno društvo BiH, posebna izdanja, Sarajevo 1963, II, 65-69. Š. Kulišić, Tragovi arhaične rodovske organizacije, 16-21. Isti. O potrebi dijalektičnog proučavanja našeg dinarskog rodov. društva, 46 do 49.72    T. R. Đorđević, Naš narodni život, Beograd 1930, II, 1-19.73    N. Filipović, n. d., 132.74    N. d., 135.75    N. d., 138-139.76    N. d., 145.77    N. d., 146.78    N. d., 148.79    N. d., 148-149.80    N. d., 156.81    N. d., 158.82    N. d., 158-159.83    N. d., 161.84    N. d., 161.85    Š. Kulišić, Tragovi arhaične rodovske organizacije. Isti, Balkanski supstrat u dinarskoj rodovskoj organizaciji.86    B. Đurđev, Iz istorije Crne Gore, brdskih i malisorskih plemena, Radovi, Naučno društvo BiH, Sarajevo 1954, II, 173.87    N. d., 174-175.88    N. d., 175-178. J. Erdeljanović, SEZ XVII, 331. P. Skok, ER, I, 434, drezga; 244, bucsan.89    B. Đurđev, n. d., 198 i nap. 171.90    J. Erdeljanović, SEZ XVII, 327-329.91    P. Skok, ER, III, 153, rogadija.92    Š. Kulišić, Nekoliki tragovi balkanskog supstrata u etnogenezi stanovništva Crne Gore i Hercegovine, GZM, 1979.93    B. Đurđev, n. d., 199-200.94    Isto tako otpada i teza da je u drugoj polovini XV vijeka jedan talas katunske organizacije preplavio dotadašnju seosku organizaciju, da su katuni

“isekli seosku organizaciju” (B. Đurđev, n. d., 183-192, 200-207), i da su se crnogorska plemena razvila “teritorijalizacijom katuna i stapanjem katuna i sela u župi” (V. Čubranović, Postanak plemena Kuča, Zbornik Filozofksog fakulteta, Beograd 1963, VII-I, 315 i d.). Nikada i ničim nije objašnjeno kako je teklo to navodno stapanje katuna i sela. Uporedi moj rad “O potrebi dijalektičkog proučavanja našeg dinarskog rodovskog društva”, Praksa, Titograd 1978, br. 6.95    J. Erdeljanović, Neke crte u formiranju plemena kod dinarskih Srba, 73.96    N. d., 69. Kuči, SEZ VIII, 227. “Reč  Komun… bez sumnje nasleđe od negdašnjih pastira vlaških”, P. Skok, ER, II, 136, komun.97    G. Valentini, la famiglia nel diritto tradizionale albanese, Annali lateranensi, IX, 1945, str. 112-113. M. Divković, Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb 1900, curia.98    K. Jireček, Istorija Srba, Beograd 1922, I, 13.99    J. Erdeljanović, SEZ XVII, 287; SEZ XXXIX, 120. S. Dučić, SEZ XLVIII, 237.100   P. Skok, ER, I, 504-505.101   J. Erdeljanović, Stara Crna Gora, SEZ XXXIX, 120.102   P. Skok, ER, II, 63, katrida.103   I. Popović, Neki gentilni i njima srodni termini kod Crnogoraca i Arbanasa, Radovi, Naučno društvo BiH, Sarajevo 1954, II.104   P. Skok, ER, III, 569.105   J. Erdeljanović, Neke crte, 74.106   N. d., 74.107   Spomenik SAN, IV.108   P. Skok, ER, II, 617, pastrva.109   J. Erdeljanović, Neke crte, 74.110   Isti, SEZ XXXIX, 202.111   N. d., 191.112   J. Erdeljanović, Neke crte, 74.113   P. Skok, Iz rumunske literature o balkanskim Vlasima, 301.114   M. Miljanov, Sabrana djela, Titograd 1967, knj. 2, 80.115   J. Erdeljanović, Neke crte, 74.116   P. Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci, SEZ XXVII, 246-247.117   J. Erdeljanović, Neke crte, 74.118   P. Šobajić, n. d., 204.119   R. V. Vešović, Pleme Vasojevići, Sarajevo 1935, 100 i nap. I.120   J. Erdeljanović, Bratonožići, SEZ XII, 494.121   V. Bogišić, Zbornik, 337. A. Jovićević, Malisija, SEZ XXVII, 80. S. Isljami, Semejnaja občina Albancev, Sov. Etnografija, Moskva 1952, 125. Š. Kulišić, O postanku slovenske zadruge. G. Valentini, La famiglia nel diritto tradizionale albanese, 144.122   J. Erdeljanović, Postanak plemena Pipera, SEZ XVII, 324-326. Isti, Kuči, SEZ VIII, 146.123   J. Erdeljanović, Bratonožići, SEZ XII, 494.124   N. d., 461.125   B. Lalević – I. Protić, Vasojevići, SEZ V, 536.126   R. V. Vešović, n. d., 100 i nap. I.127   A. Luburić, Drobnjaci, Beograd 1930, 217-218.128   B. Malinovski, Sesso e repressione sessuale tra i selvaggi, Torino 1950, 128.129   C. LÒvi Strauss, Les structures ÕlÕmentaires de la parentÕ, Paris 1949, 301.130   N. d., 585-586. Herodot, Istorija, IV, 5, 10, Subotica 1966.

131   C. LÒvi Strauss, n. d., 586.132   E. Gasparini, Il matriarcato slavo, Firenze 1973.133   Š. Kulišić, Tragovi arhaične rodovske organizacije, Beograd 1963. Isti, Tragovi arhaične porodice u svadbenim običajima Crne Gore i Boke Kotorske, GZM, Sarajevo 1956. Isti, Matrilokalni brak i materinska filijacija u narodnim običajima Bosne, Hercegovine i Dalmacije, GZM, Sarajevo 1958. i 1959.134   E. Gasparini, n. d., 322-323.135   C. LÒvi Strauss, n. d., 586.136   J. Erdeljanović, Kuči, SEZ VIII, 130, 134, 149, 196, 205-206. Isti, Postanak plemena Pipera, SEZ XVII, 475. Š. Kulišić, Arhaično bratstvo u Crnoj Gori i Hercegovini, GZM, Sarajevo, 1957, 163-167.137   J. Erdeljanović, SEZ VIII, 130, 134, 149.138   N. d., 323.139   J. Erdeljanović, SEZ XVII, 403.140   N. d., 402.141   Š. Kulišić, Tragovi arhaične rodovske organizacije i pitanje balkansko-slovenske simbioze.142   D. Brozović, Doseljenje Slavena i njihovi dodiri sa starosjediocima u svjetlu lingvistike, Posebna izdanja ANU BiH, Sarajevo 1969, XII, 136.143   Š. Kulišić, n. d., posebno str. 84-94. Isti, Balkanski supstrat u dinarskoj rodovskoj organizaciji, Godišnjak ANU, Sarajevo, XIII.144   J. Erdeljanović, Neke crte u formiranju plemena, 77-78.145   J. Cvijić, Balkansko Poluostrvo, Beograd 1931, II, 52.146   N. d., 53.147   N. d., 52.148   J. Erdeljanović, n. d., 69.149   N. d., 79.150   N. d., 72, 79.151   P. Ivić, Dijalektologija, Novi Sad 1956, 142.152   R. Bošković, Odabrani članci i rasprave, Titograd 1978, 23-31, posebno 29.153   B. Đurđev, Radovi Naučnog društva BiH, Sarajevo 1954, II, 205.154   I. Božić, Istorija Crne Gore, Titograd 1970, II, t. 2, 350.155   P. Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1971, 66.156   J. Erdeljanović, Stara Crna Gora, SEZ XXXIX, 484.157   N. d., 748.158   N. d., 716.159   N. d., 321.160   N. d., 291.161   N. d., 301.162   N. d., 311.163   N. d., 226.164   N. d., 327.165   N. d., 546.166   A. Jovićević, Zeta i Lješkopolje, SEZ XXXIX, 500.167   N. d., 500.168   N. d., 500.169   N. d., 502.170   N. d., 501.171   N. d., 504.172   N. d., 504.

173   P. Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci, SEZ XXVII, 204.174   N. d., 266.175   N. d., 270.176   N. d., 270.177   J. Erdeljanović, Kuči, SEZ VIII, 278-279. P. Rovinski, Černogorja, Sanktpeterburg 1897, II, dio 2, 300.178   P. Šobajić, n. d., 270.179   N. d., 204.180   N. d., 270.181   N. d., 270-271.182   R. Bošković, n. d., 25.183   P. Šobajić, n. d., 301.184   N. d., 308.185   N. d., 308.186   N. d., 308.187   N. d., 309.188   N. d., 313.189   N. d., 313.190   N. d., 315.191   N. d., 317.192   N. d., 333.193   R. Bošković, n. d., 28-29.194   P. Šobajić, n. d., 320.195   P. Skok, ER, II, 684, pliša.196   P. Šobajić, n. d., 300.197   Š. Kulišić, Nekoliki tragovi balkanskog supstrata u etnogenezi stanovništva Crne Gore i Hercegovine.198   P. Šobajić, n. d., 302.199   R. Bošković, n. d., 25.200   Š. Kulišić, n. d.201   P. Skok, ER, I, 697, Hvilip.202   J. Erdeljanović, Postanak plemena Pipera, SEZ XVII, 417, 436-445. K. Jireček, Istorija Srba,Beograd 1923, III, 59, nap. 6.203   J. Erdeljanović, n. d., 418 i d., 444. Isti, Bratonožići, SEZ XII, 481-483.204   P. Šobajić, n. d., 202-203.205   Š. Kulišić, Nekoliki tragovi balkanskog supstrata.206   P. Šobajić, n. d., 203.207   J. Erdeljanović, SEZ XVII, 418.208   N. d., 460.209   N. d., 459-460.210   N. d., 465.211   N. d., 465.212   N. d., 473.213   R. Bošković, n. d., 25, 29.214   J. Erdeljanović, n. d., 463.215   N. d., 475.216   N. d., 476.217   N. d., 459.218   N. d., 458, 471.219   J. Erdeljanović, Kuči, SEZ VIII, 203-204.

220   N. d., 205.221   N. d., 205.222   N. d., 205.223   N. d., 205-206.224   N. d., 206.225   N. d., 129-130.226   N. d., 130.227   N. d., 149.228   N. d., 134, 144, 145.229   N. d., 140.230   N. d., 264-265.231   N. d., 160.232   N. d., 161.233   R. Bošković, n. d., 25-29.234   J. Erdeljanović, SEZ VIII, 273-279. S. Dučić, Život i običaji plemena Kuča, SEZ XLVIII, a u više mojih radova izvršio sam analizu nekih društvenih i nekih vjerskih običaja iz plemena Kuča i iz drugih krajeva Crne Gore.235   J. Erdeljanović, n. d., 167.236   J. Erdeljanović, Bratonožići, SEZ XII, 526.237   N. d., 487-488.238   P. Skok, ER, I, 200.239   J. Erdeljanović, n. d., 490.240   N. d., 463, 487. Ljubić, Listine X, 68.241   B. Đurđev, Radovi Naučnog društva BiH, Sarajevo 1954, II, 187 i nap. 93.242   J. Erdeljanović, Bratonožići, SEZ XII, 457.243   N. d., 452, 458, 459.244   N. d., 491, 507-508.245   R. V. Vešović, Pleme Vasojevići, Sarajevo 1935, 115.246   N. d., 115-116, 139, 163, 168.247   P. Skok, ER, I, 117.248   N. d., II, 129.249   J. Cvijić, Balkansko Poluostrvo, Beograd 1931, II, 53.250   R. V. Vešović, n. d., 100.251   N. d., 101.252   N. d., 233.253   N. d., 234, 237, 239, 240.254   N. d., 235, 237.255   N. d., 242.256   P. Skok, ER, III, 217.257   M. Divković, Latinsko-hrvatski rječnik, saeculum.258   P. Skok, ER, I, 658.259   R. V. Vešović, n. d., 154-155.260   Od starog plurala Srblje načinjen je analogijom singular Srbalj, Srbljak. P. Skok, ER, III, 115.261   J. Dedijer, Hercegovina, SEZ XII, 174.262   R. V. Vešović, n. d., 246-253.263   N. d., 245.264   M. Lutovac, Pleme, splemenjavanje i rasplemenjavanje u Gornjem Polimlju i nekim drugim oblastima Stare Raške, 2. Isti, Srbljaci u Gornjem Polimlju, GEM, Beograd 1935, 8-15.

265   K. Jireček, Istorija Srba, Beograd 1922, I, 99; III, 54. Vasoeuichi, qui stant apud Medonum.266   Š. Kulišić, Nekoliki tragovi balkanskog supstrata u etnogenezi stanovništva Crne Gore i Hercegovine.267   V. St. Karadžić, Srpski rječnik, pãs.268   I. Popović, n. d., 61-62.269   M. Divković, n. d., passus.270   P. Skok, ER, II, 610-611.271   P. Ivić, Dijalektologija, 157.272   I. Popović, n. d., 58 i d.273   P. Skok, Iz rumunske literature o balkanskim Vlasima, 304.274   Š. Kulišić, n. d.275   P. Šobajić, n. d., 320.276   P. Skok, ER, II, pliša.277   J. Erdeljanović, SEZ VIII, 96. P. Šobajić, n. d., 320.278   P. Skok, ER, II, 147-148, kopil; 407-408, mergin. Cippus – nadgrobni klesani kamen. M. Divković, n. d., cippus.279   P. Šobajić, n. d., 203.280   M. Garašanin, Istorija Crne Gore, I, 136-139.281   K. Jireček, Istorija Srba, 1922, I, 83.282   N. d., III, 40.283   P. Skok, Iz rumunske literature o balkanskim Vlasima, 294.284   I. Popović, n. d.285   I. Ajeti, Prilog proučavanju davnašnjih arbanasko-južnoslovenskih jezičkih odnosa, Godišnjak ANU BiH, Sarajevo 1973, XI, 203-215.286   Š. Kulišić, Neke kavkasko-balkanske kulturne podudarnosti, Godišnjak IV ANU BiH, Sarajevo 1966, IV, 117-145, posebno 143.287   M. R. Sauter, Les races de l’Europe, Paris 1952, 230-231. R. Biasutti, Razze e popoli della terra, Torino 1959, II, 29-31.288   Š. Kulišić, Neke kavkasko-balkanske kulturne podudarnosti, Godišnjak ANU BiH IV, Sarajevo 1966.289   M. O. Kosven, Očerki po etnografiji Kavkaza, Sov. etnografija, Moskva 1946, br. 2, 107-126.290 Narodi Kavkaza, Moskva 1960, I, 236. M. O. Kosven, Avunkulat, Sov. etnografija, Moskva 1948, br. I, 32. M. Kovalenskij, Sovremenie običaji i drevni zakon, Moskva 1886, I, 310.291   A. Byhan, La civilisation caucasienne, Paris 1936, 191-192. Š. Kulišić, Tragovi arhaične porodice u svadbenim običajima Crne Gore, GZM, Sarajevo 1956, 220, sa navedenim izvorima.292   Narodi Kavkaza, I, 330. S. Dučić, Život i običaji plemena Kuča, SEZ XLVIII, 218. B. Lalević – I. Protić, Vasojevići, SEZ V, 555.293   M. O. Kosven, Očerki po etnografiji Kavkaza, 135-142. Š. Kulišić, n. d., 229-233.294   M. O. Kosven, n. d., 127-133.295   Š. Kulišić, n. d., 214-216.296   M. O. Kosven, n. d., 127-130.297   Š. Kulišić, n. d., 217-218.298 Narodi Kavkaza, I, 369. A. Byhan, n. d., 113. M. O. Kosven, n. d., 128.299   V. St. Karadžić, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd, 1922, 96.300   J. Erdeljanović, SEZ VIII, 280-281.

301   S. D. Lisician, Kavkaskij sbornik I, 239.302   V. St. Karadžić, n. d., 86-88.303 Narodi Kavkaza, II, Moskva 1962, 527. Kavkaskij sbornik, I, 235-240.304   A. Byhan, n. d., 117, 120. Kavkaskij sbornik I, Moskva 1955, 96-98.305   V. M. G. Medaković, Život i običaji Crnogoraca, Novi sad, 1860, 57.306   Š. Kulišić, Neke kavkasko-balkanske kulturne podudarnosti, 133-134.307   K. Moszynski, Znaczenie etnografiji Kaukazu dla badan etnologicznych na Balkanach, Lud Slowianski III, Krakow 1932, B, 104.308   J. Erdeljanović, Etničko srodstvo Bokelja i Crnogoraca, Glas SAN, XCVI, 30-31.309   S. Dučić, SEZ XLVIII, 237.310   N. d., 239.311   N. d., 237.312   V. St. Karadžić, n. d., 104.313   K. Moszynski, n. d., 119.314   A. Benac, Neke karakteristične pojave na zapadnom Balkanu, Beograd 1964, 53.315   J. Erdeljanović, SEZ XVII, 406-408.316   Isti, Glasnik Geograf. društva, Beograd 1920, V, 71.317   H. Barić, Istorija arbanaškog jezika, Sarajevo 1959, 33-36.318   J. Erdeljanović, Što su Srbi, Hrvati i Slovenci, Jubilarni zbornik života i rada SHS, I, Beograd 1928, 18-19. Isti, Nekoliko etničkih problema kod Južnih Slovena, Zbornik radova posvećen J. Cvijiću, Beograd 1924, 363-373. P. Ivić, Dijalektologija, Novi Sad 1956, 108, 117, 157, 163.319   D. Brozović, Doseljenje Slavena i njihovi dodiri sa starosjediocima u svjetlu lingvističkih istraživanja, Posebna izdanja ANU BiH, XII, Sarajevo 1969, 136 i d.320   Š. Kulišić, Balkanski supstrat u dinarskoj rodovskoj organizaciji, God. ANU BiH XIII, Sarajevo 1976, 361-365.321   G. Devoto, Origini indoeuropee, Firenze 1962. Devoto ističe da je nemoguće utvrditi statičku sliku indoevropskog svijeta, koji se sukobljava sa novim ambijentima, bilo u mediteranskoj oblasti, bilo u Indiji ili čak na preindoevropskom sjeveru.322   J. Erdeljanović, Nekoliko etničkih problema kod Južnih Slovena. Isti, Makedonski Srbi, Beograd 1925. Š. Kulišić, O nekim problemima etničkog razvitka našeg dinarskog stanovništva i njegovih odnosa sa balkanskim starincima. God. ANU BiH, Sarajevo 1967, V, 191, 212.

Božićna pobunaSkoči na: orijentacija, traži

Božićna pobunaSukob: Kraljevina Crna Gora

Vrijeme 1918., prosinac

LokacijaCetinje, Nikšić, Danilovgrad, Podgorica

IshodSukobljene strane

Kraljevina Crna Gora Kraljevina Srbija

Zapovjednici

Krsto PopovićDragutin

MilutinovićVojne snage

oko 4.000-5.000 oko 8.000-10.000Gubici

29 mrtvih, nepoznat broj ranjenih

16 mrtvih, 63 ranjena

Božićna pobuna, organizirana uoči pravoslavnoga Božića 1918. (u siječnju 1919. po Gregorijanskom kalendaru), uvod je u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije njihove domovine na koncu Prvog svjetskog rata i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.

Unatoč činjenici da je zamišljena na širokoj osnovi, Božićna pobuna nije, za crnogorske ustanike, dala očekivane rezultate. No, oružani otpor Srbima i njihovim pristašama u Crnoj Gori, potrajao je različitim intezitetom do 1929. godine. Oružani sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, prvi su i - u vrijeme njihova trajanja - jedini primjer masovnoga oružanoga otpora velikosrpskoj politici u Kraljevini SHS.

Sadržaj

1 Povijesni kontekst 2 Komitski pokret 3 Reokupacija

o 3.1 Izvješće o unižavanju Crkve i naroda 4 Zahtjevi i uhićenja 5 Koncentriranje 6 Borbe 7 Mrtvi i ranjeni 8 Apel Nikole I. 9 Epilog

o 9.1 Dokumenti o teroru 10 Spomenica Božićne pobune 11 Borci Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore

o 11.1 Zapovjedni lanac Crnogorske kraljevske vojske u Italiji 12 Ubojstva posljednjih komita 13 Zanimljivost 14 Spomenik 15 Vidi 16 Izvori 17 Vanjske poveznice

Povijesni kontekst

Crnogorska vojska uoči Prvog svjetskog rata

Početkom 1916. Kraljevina Crna Gora, saveznica sila Antante, pred snažnim naletom združenih austrougarsko-njemčkih trupa je potpisala kapitulaciju. Prijelomni događaj je, paradoksalno, bila pobjeda Crnogorske vojske za pravoslavni Božić 1916. na Mojkovcu, kojom je osigurano evakuiranje Srpske vojske za Albaniju i dalje na Solunski front.[1].

U vrijeme Mojkovačke bitke, austrougarske trupe su, na južnoj fronti, izvršile prodor u prijestolnicu Cetinje, a potom i u Podgoricu, te nastavile ofenzivu ka Skadru. Time je odsječena odstupnica glavnini Crnogorske vojske za evakuiranje na Solunski front. Pogrešnom grupiranju Crnogorske vojske u tim odsudnim trenutcima doprinio je Petar Pešić, pukovnik Srpske vojske, koji je imao dužnost načelnika Glavnoga stožera Crnogorske vojske.

Monarh Nikola I. Petrović je, s dijelom crnogorske kraljevske vlade, uoči kapitualcije, napustio domovinu i uputio se preko Italije u Francusku.

Kraljevina Crna Gora je okupirana. No, poput drugih saveznica Antante pod okupacijom čiji su se monarsi i vlade našli u egzilu (Kraljevina Belgija, Kraljevina Srbija), tako je i crnogorski monarh Nikola I. s vladom nastavio održavati legitimitet Kraljevine Crne Gore. Pri crnogorskom Dvoru u egzilu su i nakon formalnog kraja Prvog svjetskog rata bili ostali delegirani inozemni veleposlanici.

Komitski pokret

Radomir Vešović, general

Savo Raspopović, komitski vojvoda

Kraljevina Crna Gora je, po međunarodnom ratnom pravu, ostala u statusu zaraćene strane. Veliki dio crnogorskih časnika, te drugih uglednika, bio je po okupaciji od 1916. interniran u logore u Austriji i Madžarskoj. Represalije su povećane kada se general Radomir Vešović, crnogorski ministar obrane, nakon ubojstva austrijskoga časnika, odmetnuo u šumu. Njegov primjer su slijedili brojni drugi Crnogorci koji su dobili naziv - komiti. Najveći broj poznatijih crnogorskih komita produžiće oružanu borbu i nakon što je Kraljevina Srbija listopada 1918. reokupirala Kraljevinu Crnu Goru (komiti Savo Raspopović, Todor Dulović, Milutin Bašović, itd.).

Podrobniji članak o temi: Crnogorski komiti

Reokupacija

Crnogorske komitske postrojbe su početkom listopada 1918. uz mjestimične borbe oslobodile od austrougarske vojske u povlačenju najveći dio teritorija i mjesta Kraljevine Crne Gore. No, načelnik srpskog Glavnog stožera, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, iz Peći (Kosovo) da hitno krenu k Crnoj Gori i reokupiraju je [2].

Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat [3]. Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori [4].

Crnogorske komite su od strane srpskih vojnih vlasti pozvane da polože oružje. Napetost je rasla[5] , jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I. i da se Kraljevina Crna Gora restauira i/ili, u drugoj inačici, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom. U studenom 1918. je organizirana, financirana i srpskim vojnim prisustvom osigurana nelegitimna Podgorička skupština na kojoj je proglašeno "bezuslovno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji".

Elitni crnogorski časnici i narodni uglednici najvećeg ranga, njih nekoliko stotina pod prisegom Nikoli I. i vjerni Kraljevini Crnoj Gori, nakon Podgoričke skupštine su pristizali iz raspuštenih austrougarskih logora. Oni su, skupa s najvećim brojem crnogorskih komita, uz pomoć eks-ministra Jovana Plamenca, započeli s pripremama oružanog ustanka radi izbacivanja Srba iz Crne Gore. Uoči Božićne pobune, Plamenac u jednom pismu izvješćuje svoje suradnike o ciljevima borbe (citat izvorno):

„Naša je deviza: Vaspostava Crne Gore sa svim njenim suverenim atributima, pa sljedstveno tome i narodno samoopredjeljenje prema postojećem crnogorskom Ustavu i parlamentarnim principima.“ (―)

[6]

Izvješće o unižavanju Crkve i naroda

Stranica iz knjige "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića", poglavlje "a. Zločini prema pojedincima u namjeri da unize ugled crkve i države"

Crnogorski časnici i uglednici Milisav Nikolić, poslanik i biv. potpredsjednik N. Skupštine, Krsto Popović, komandir, Nikodim Janjušević, monah - nastojnik manastira Župa nikšićka. Vasko Marojević, biv. plemenski kapetan, Pero Vuković, komandir, Novica Radović, pričuvni inžinjerski komandir, Nikola Kašćelan, komandir, Dimitrije Nikolić, biv. sudac, Andrija Dragutinović, komandir, Radojica Nikčević, kapetan i Mašan Borozan, kapetan, podnijeli su 21. srpnja 1920. izvješće crnogorskoj kraljevskoj vladi u egzilu o srpskom teroru u njihovoj oblasti[7], koji obuhvaća i događaje uoči Božićne pobune (cit. kao u izvorniku):

„Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja - patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno

grobove. To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i topnički poručnik Tunguz.“ (―)

[8]

Zahtjevi i uhićenja

Milutin Vučinić, crnogorski general

Pobuna je planirana bez znanja i odobrenja Nikole I. koji je o njoj informiran naknadno.

Dan pubune je bio planiran za 21. prosinac 1918. godine. Koncentrirano je oko 4.000-5.000 slabo naoružanih no ratovanju vičnih Crnogoraca. Dva dana uoči pobune, ustanici su informirali francuskoga generala Pola Venela, nominalno šefa svih savezničkih trupa u Crnoj Gori koji je boravio u Kotoru, o svojim zahtjevima. U osnovi isti zahtjevi su ponovljeni francuskom generalu i 22. prosinca 1918., kada su borbe započele, a formulirao ih je vojni vođa Krsto Popović.

U njima je istaknuto kako je tzv. Podgorička skupština sazvana protivno ustavnim odredbama Kraljevine Crne Gore, što je osnovni razlog da se „digne opći pokret i ustanak u Crnoj Gori“. Zatraženo je:

Poništenje odluka tzv, Podgoričke skupštine; Restauriranje Kraljevine Crne Gore; Evakuiranje srpskih trupa s crnogorskoga teritorija; Provedba općih i slobodnih izbora na kojima je jedino moguće utvrditi način

unutarnje uprave i formi budućega ujedinjanja.

Srpske trupe su, doznavši za planove ustanika, otpočele s uhićenjima. Kod Podgorice je uhićen general Milutin Vučinić, kao i oko 120 drugih crnogorskih časnika i uglednika.

Koncentriranje

Sinkroniziranom operacijom 21. prosinca 1918. su blokirane najvažnije komunikacije i opkoljeni važniji crnogorski gradovi: Cetinje, Nikšić, Danilovgrad, Virpazar, Rijeka Crnojevića, zatim Kolašin (područje plemena Rovca), te djelomično i Podgorica (gradovi na Crnogorskom primorju su bili pod ne-srpskom savezničkom okupacijom).[9]

Krsto Popović, zapovjednik glavnine crnogorskih postrojbi u Božićnoj pobuni Sektor Podgorica-Danilovgrad: U pripremama Božićne pobune na ovom

sektoru učešće su uzeli: eks-ministar Savo Vuletić, časnici Andrija Raičević, Pero Vuković, Božina Bašović, Marko Šušović, Blažo Vukašinović, Tomaš Grujović, Panto Savović, Radovan Savović, Pero Vukovićem, Petar Savović, Stevan Radović, Blažo Marković, itd. Unatoč uhićenju generala Vučinića (zadužen za ovaj sektor), te uhićenja desetine njegovih najbližih suradnika, blokirana je naznačenog datuma komunikacija Podgorica-Danilovgrad-Nikšić. Bojnici (crnog. - komandiri) Stevan i Bogdan Radović su je presjekli kod Spuške glavice a kapetan Mato Raičević zaposjeo je dominantnu kotu Velje brdo nad Podgoricom. Ukupno je na ovom sektoru bilo oko 500 crnogorskih ustanika.

Sektor Nikšić: Grad Nikšić je opkoljen, a crnogorske postrojbe su na tom odsjeku pripremili i predvodili vojvode Đuro i Marko Petrović, bojnik Šćepan Mijušković, eks ministar Marko Đukanović, komita Milisav Nikolić, bojnik Đuro Jovović, časnici Dragiša i Antonije Bojović, Vasko Marojević, Živko Nikčević, svećenik Nikodim Janjušević,itd. Ukupno je na ovom dijelu fronte bilo oko 1.000 crnogorskih ustanika.

Sektor Virpazar: Ovaj sektor je imao stratešku važnost zbog Željezničke pruge Bar-Virpazar. Blokiran je naznačenog datuma a ustanike su predvodili Jovan Plamenac, bojnik Petar Lekić, satnici Đikan Vukmanović, Milo Leković, Marko Vučeraković, Risto Hajduković, Petar Vuleković, itd. Ukupno je kod Virpazara bilo oko 400 crnogorskih ustanika.

Sektor Rijeka Crnojevića: Na tom je sektoru bili bitno presjeći komunikaciju Cetinje-Podgorica i Cetinje-Virpazar. Zapovjedali su crnogorski serdar Jokov Jovićević, bojnik Đuro Šoć, satnik Jovan Vujović, itd. Ukupno oko 600 crnogorskih ustanika.

Sektor Rovca: Ustanici su u području Rovaca preuzeli potpunu kontrolu i zadržali je nakon slamanja Božićne pobune. Tijekom 1919. formira se i Rovačka republika koju će srpske trupe, uz masovne represalije, do 1920.

uništiti. Zapovjednik u Božićnoj pobuni u Rovcima je bio bojnik Ivan Bulatović a snage su brojale oko 400 crnogorskih ustanika.

Sektor Cetinje: U crnogorskoj prijestolnici, Cetinju, gdje je nezadovoljtvo srpskom okupacijom bilo najjače (zbog čega u njemu i nije održana prisajediniteljska, tzv. Podgorička skupština), rješavala se sudbina Božićne pobune. Zapovijedao je Krsto Popović, sa Štabom crnogorskih ustanika (njihov službeni naziv naznačen u sačuvanoj arhivi) u selu Bajice pokraj Cetinja. Njegovi najbliži suradnici na Cetinju su bili bojnik Petar Gvozdenović, bojnik Petar Lompar, Milo Martinović, satnici Đuro Drašković, Dušan Vuković, Andrija Dragutinović, Niko Kašćelan, Đuro Kapa, Marko Martinović, Ilija Bećir, itd. Oko Cetinja je bilo koncentrirano oko 2.000 crnogorskih ustanika.

Borbe

Naslovnica talijanskog nedjeljnika “La tribuna illustrata” u br. od 30. ožujka – 6. travnja 1919. godine pod naslovom “Combattimento presso Podgoritza tra insorti montenegrini e l’ esercito serbo” - “Borbe kod Podgorice između crnogorskih pobunjenika i srpske vojske”

Do kulminacije oružane borbe je došlo 24. prosinca 1918. i potrajala je narednih nekoliko dana. Najžešće je bilo kod Cetinja, gdje je Srpskom vojskom i postrojbom njihovih naoružanih pristaša Crnogoraca, opskrbljenim topništvom i mitraljezima, zapovijedao general Dragutin Milutinović. Ustanici predvođeni generalom (u to vrijeme s činom kapetana) Krstom Popovićem u nekoliko su navrata pokušali slomiti otpor srpskih trupa unutar Cetinja. No, na Cetinje je, u najkritičnijem trenutku bitke, pristigao iz Kotora francuski general Venel. On je od crnogorskih ustanika zatražio deblokadu komunikacije Kotor-Cetinje te trenutnu obustavu borbi i polaganje oružja.

Ustanici se, suočeni s opcijom da francuske postrojbe oružano podrže Srbe, odlučuju povući se s položaja, kako kod Cetinja, tako i na drugim sektorima. Dijelom se evakuiraju u Italiju, gdje je formirana nova crnogorska vojska, a dijelom se odmeću u komite.

Podrobniji članak o temi: Crnogorska vojska 1919.-1921.

Mrtvi i ranjeni

Srpske trupe i njihove crnogorske pristaše su imale u Božiićnoj pobuni 16 poginulih i 63 ranjena;

Crnogorske ustaničke trupe su u Božićnoj pobuni imale 29 poginulih i nepoznat broj ranjenih.

Apel Nikole I.

Nikola I. Petrović

Nikola I. je, na inicijativu predsjednika SAD, uputio 22. siječnja 1919. apel Crnogorcima u kojima ih je pozvao da ostanu mirni i da čekaju rasplet međunarodnih pregovora o sudbini Kraljevine Crne Gore tijekom Versajske mirovne konferencije. Apel Nikole I. glasi (citat izvorno):

"Mome dragom narodu!

Preklinjem Vas da ostanete s mirom na vašim domovima i da se ne protivite oružanom rukom trupama, koje hoće da prigrabe vlast u našo zemlji.Ja sam dobio najviše garancije od predstavnika savezničkih zemalja, da će u skorom vremenu biti pružena crnogorskom narodu zgodna prilika da se slobodno izjasni o političkoj formi svoje buduće vlade.Što se mene tiče, ja ću se sa zadovoljstvom prikloniti toj odluci.

Nikola I., s. r.". [10]

Epilog

Podrobniji članak o temi: Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića (knjiga)

Božićnom pobunom je skrenuta međunarodna pozornost na slučaj Kraljevine Crne Gore koja, premda saveznica Atante, na koncu Prvog svjetskog rata ostaje bez svoje neovisnosti i/ili prava da odlučuje o svojoj sudbini. Također, Božićnom pobunom je otvoren proces daljnjeg oružanog konfrontiranja u Crnoj Gori. Borbe su potrajale sve do 1929. godine.

Podrobniji članak o temi: Komiti

Tijela 1923. kod Nikšića ubijenih crnogorskih komita: P. Zvicera, R. Bigovića, M. Raspopovića, M. Bašovića, S. Raspopovića

Šćepan Mijušković, bojnik, zvjerski mučen i ubijen 1924. kod Nikšića

Crnogorski komiti masakrirani 1924. kod Nikšića: B. Vučić, I. Lakićević, M. Miljanić

Broj ubijenih, ranjenih, uhićenih, osuđenih i interniranih crnogorskih domoljuba dostigao je brojku od 5.000, dok je veliki broj domova i matrijalnih dobara uništen.[11]

Dokumenti o teroru

Naslovnica knjige "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića : Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori"

Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića : Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori je knjiga koju je Vlada Kraljevine Crne Gore u egzilu tiskala u Rimu 1921. godine.

Publicirani dokumenti u njoj su izvješća iz Crne Gore, o akcijama srpskih okupacionih trupa prema crnogorskom stanovništvu, a koji su, tih godina prezentirani i međunarodnoj javnosti.

Knjiga se sastoji iz sljedećih poglavlja (naslovi kao u izvorniku):

I. RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI O ZLOČINIMA SRBIJANACA U CRNOJ GORI, PODNESEN OD STRANE VOĐA CRNOGORSKIH USTANIKA. Opšti pogled na "sistem" terora koji su Srbijanci uveli nad čitavim stanovništvom Crne Gore. Zločini prema pojedincima. a. Zločini prema pojedincima u namjeri da unize ugled crkve i države. b. Zločini prema ženama i djeci. v. Zločini protivu mirnog naroda. g. Zločini protivu ustašima (mrtvima i ranjenima)

II. RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI MILIJE RAKOČEVIĆA, POTPORUČNIKA CRNOGORSKE VOJSKE, O ZLOČINIMA SRBIJANSKE VOJSKE PREMA NJEGOVOJ PORODICI I NJEGOVIM ROĐACIMA

III. ZLOČINI I NASILJA SRBIJANACA SAMO NAD JEDNOM CRNOGORSKOM PORODICOM

Spomenica Božićne pobune

Spomenica Božićne pobune

Spomenica Božićne pobune je odličje ustanovljeno 1920. godine u povodu sjećanja na Božićnu pobunu.

Podrobniji članak o temi: Crnogorska odličja do 1921.

Spomenica se sastoji dva zlatna mača koso ukrštena obavijena su lovorovim vijencem, na licu tekst

21.XII 1918.

- dan izbijanja Božićne pobune (po Julijanskom kalendaru).

Na naličju je tekst:

Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Izrađena je u seriji od 2.000 komada.

Spomenicu Božićne pobune je crnogorska kraljevska vlada u egzilu je podijelila crnogorskim časnicima i komitama koji su se borili protiv srpske aneksije Kraljevine Crne Gore.

Borci Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore

Savo Raspopović, komitski vojvoda

Nikola Petanović, crnogorski publicist

Anto Gvozdenović, general

Dr. Sekula Drljević, političar i publicist

Za Pravo, Čast i Slobodu je općenito slogan pod kojim su Crnogorci od 1918. vodili oružanu, diplomatsku i političku borbu za obnovu crnogorske države. Sa tim je sloganom i otpočela oružana Božićna pobuna.

Poznatiji vojni, diplomatski i politički borci Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore do 1941. su bili (abecedni red):

Mihailo Adžić, Milutin Bašović, Ivan Bulatović, Radoš i Drago Bulatović, Sekula Drljević, Todor Dulović, Savo Čelebić, Anto Gvozdenović, Mihailo Ivanović, Ilija Lakićević, Savić Marković Štedimlija, Milivoje Matović, Šćepan Mijušković, Nikola Petanović, Milo Petrović, Božo Petrović, Jovan Plamenac, Krsto Popović, Vladimir Popović, Novica Radović, Milan Rakočević, Savo Raspopović, Pero Šoć, Radomir Vešović, Marko Vučeraković, Milutin Vučinić, Savo Vuletić, Petar Zvicer...

Zapovjedni lanac Crnogorske kraljevske vojske u Italiji

Podrobniji članak o temi: Crnogorska vojska 1919.-1921.

Glavni stožer Crnogorske vojske[12]

Načelnik brigadir Andrija Raičević, Alaj-barjaktar major Marko Popović, zapovjednik Narodne garde (vojna policija) major Dušan Vuković, ađutant major Ibro Bulatović, ordonans časnici: poručnik Svetozar Plamenac, poručnik Veljko Petrović, poručnik Pero Đukanović, potporučnik Andrija Vučinić, potporučnik Dušan Krivokapić.

Sastav Stožera

Načelnik opće-vojnog odjeljenja major Božo Marković, Načelnik operativnog odjeljenja stožera major Krsto Popović, Načelnik artijerije i svih ubojnih sredstava major Milan Kraljević (pomoćnik kapetan Filip Živanović), Načelnik vojno-sudskog odjeljenja major Mihailo Plamenac, Načelnik prometa major Krsto Martinović (pomoćnici: za brzojav i poštu kapetan Marko Kusovac, za inženjeriju kapetan Šaleta Ivanović), Načelnik promidžbe rezervni časnik Novica Radović, Načelnik press-biroa r. časnik Savo Petrović (pomoćnik r.časnik Labud Tatar), Glavni skrbnik r.časnik Stanko Marković (pomoćnici r.časnik Marko Matanović, r.časnik Luka Pekić, glavni tajnik r.časnik Milo Lekić), Načelnik Administrativnoga odjeljenja r.časnik Dragutin Radović (pomoćnici r.časnik Savo Nikač i r.časnik Lazo Leković), kapelan pop Ilija Kapičić.

Časnici Crnogorske kraljevske vojske, Italija 1920.

Crnogorski vojnici u Gaeti

3. bataljun Crnogorske kraljevske vojske u egzilu

Prvi bataljon, zapovjednik major Pero Vuković, barjaktar kapetan Ivan Plamenac

1.pješačka četa, zapovjednik major Stevo Vučinić

2.pješačka četa. zapovjednik major Risto Hajduković 3.pješačka četa, zapovjednik major Radovan Savović 4.topnička baterija, zapovjednik major Blažo Marićević

Drugi bataljon, zapovjednik major Blagota Martinović, barjaktar major Milo Pavlović, ađutant poručnik Stevan Đurišić

1.pješačka četa, zapovjednik major Jovan Vuković 2.pješačka četa, zapovjednik major Andrija Dragutinović 3.pješačka četa, zapovjednik Mihailo Bulatović 4.mitraljeska četa, zapovjednik major Niko Kašćelan 5.mitraljeska četa, zapovjednik major Blažo Vukašinović

Treći bataljon, zapovjednik major Stevan Pavlović, barjaktar kapetan Boško Golubović, ađutant potporučnik Pavle Drecun

1.pješačka četa, zapovjednik major Đukan Vukmanović 2.pješačka leta, zapovjednik major Dušan Vuković 3.pješačka četa, zapovjednik major Luka Jovanović 4.topnička baterija, zapovjednik major Milo Petranović 5.mitraljeska četa, zapovjednik major Tomaš Grujović

Četvrti bataljon, zapovjednik major Vlado Zimonjić, barjaktar kapetan Mirko Tepavčević, ađutant poručnik Krsto Nikaljević

1.pješačka četa, zapovjednik major Danilo Radović 2.pješačka četa, zapovjednik potporučnik Mihailo Boljanović 3.pješačka četa, zapovjednik major Joko Popović 4.topnička baterija, zapovjednik Filip Živanović 5.mitraljeska četa, zapovjednik kapetan Novica Abramović

Na raspolaganju Glavnom stožeru Crnogorske vojske kolovoza 1920. bili su časnici: major Petar Gvozdenović, major Simo Čukić, major Petar M. Lekić, major Milo Martinović, major Petar V. Lekić, major Vojin Lazović, major Đuro Ivović, major Stevo Pavlović, major Joko Martinović.

Ubojstva posljednjih komita

Naslov i dio članka srbijanskog lista "Politika" o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, objavljen 13. ožujka 1929., str. 8.

Radoš i Drago Bulatović, rođena braća, posljednji su crnogorski komiti, ubijeni 8. ožujka 1929. godine.

Drago i Radoš komitovali su neprekidno od 1917. godine, najprije protiv austro-ugarske a od 1918. i protiv srpske okupacije Kraljevine Crne Gore.

Djelatno područje im je bio planinski teritorij između Kolašina i Nikšića. Braća Bulatović su odbijala pozive za predaju u zamjenu za amnestiju. Ucjenjeni su od strane vlasti Kraljevine SHS na 100.000 dinara.[13]

Ubijeni su u selu Ravni, pokraj Manastira Morača, nakon što su u opkoljeni kući dva dana pružali očajnički otpor postrojbi žandarmerije.

Zanimljivost

Kadar iz filma "Voskrsenja ne biva bez smrti"

Podrobniji članak o temi: Voskrsenja ne biva bez smrti (1922.)U talijansko-crnogorskoj produkciji je 1922. snimljen nijemi film Voskrsenja ne biva bez smrti, koji je za cilj imao animirati svjetsko mnijenje u pokušaju spriječavanja nestanaka Kraljevine Crne Gore s povijesne karte njezinim nasilnim priključenjem Kraljevini SHS. Film u epilogu prikazuje situaciju u Crnoj Gori 1918. kroz oružni otpor crnogorskog naroda prisajedinjenju Kraljevini SHS i scene Božićne pobune. Završava simboličnom apoteozom slobodnoj i nezavisnoj Crnoj Gori.

Spomenik

Otkrivanje Spomenika Božićnog ustanka, 21. svibnja 2009.

U povodu 90. obljetnice od Božićne pobune, a prigodom proslave Dana nezavisnosti Crne Gore, 21. svibnja 2009. je u Bajicama kraj Cetinja, gdje se 1919. nalazio glavni stožer crnogorskih ustanika, otkriveno spomen obilježje - obelisk.

Skupu su nazočili najistaknutiji crnogorski državni rukovodioci a govor je održao Milo Đukanović.[14]

Vidi

E viva Montenegro!

Izvori

1. ↑ O crnogorskoj tragediji u Mojkovačkoj bitki

 

2. ↑ Naredba srpskog generala Mišića od 19. studenog 1918. da se silom uguši svako agitiranje za restauriranje Kraljevine Crne Gore

 

3. ↑ Srpska okupacijska naredba o zavođenju policijskog sata (23. listopada 1918. godine)

 

4. ↑ Prof. dr Gavro PERAZIĆ: OKUPACIJA CRNE GORE NAKON PODGORIČKE SKUPŠTINE (1918-1919. GODINE) SA STANOVIŠTA MEĐUNARODNOG PRAVA

 

5. ↑ Iz memoara srpskog generala Dragutina Milutinovića

 

6. ↑ Neke činjenice o Božićnoj pobuni

 

7. ↑ Njihovo izvješće je tiskano u knjizi Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića (Rim, 1921.). U poglavlju 3.a. Zločini prema pojedincima u namjeri da unize ugled crkve i države

8. ↑ Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića , poglavlje a. Zločini prema pojedincima u mjeri da unize ugled crkve i države , Rim, 1921.

 

9. ↑ Neke činjenice o Božićnoj pobuni

 

10. ↑ Neke činjenice o Božićnoj pobuni

 

11. ↑ "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića" (službeno izvješće Vlade Kraljevine Crne Gore o zvjerstvima srpskim okupacijskih trupa u Crnoj Gori)

 

12. ↑ Napomena: činovi i ostale vojne nominacije su dati u originalu13. ↑ O pogibiji braće Bulatović

 

14. ↑ Govor crnogorskog premijera Mila Đukanovića

Marijan Miljić: MOJKOVAČKA BITKA - CRNOGORSKA TROJA

To je bila posljednja bitka samostalne crnogorske drzave, labudova pjesma crnogorske slave i zanosa, iskreno i fanaticno pregnuce spasavanja onesposobljene saveznicke srpske vojske i ocajnicki pokusaj samospasavanja, bitka iz ocaja i inata, bitka za vojnicku cast i ljudsko dostojanstvo. To je bio najvisi domet crnogorskog vitestva i najveci izraz crnogorskog donkihotizma. Samoubilacki pokusaj odbrane sopstvenog opstanka, naroda i drzave

Crnogorska Troja

U ISTORIJI crnogorskog ratovanja i za slobodu „borbe neprestane", Mojkovackoj bici po mnogo cemu pripada posebno mjesto. Sudbinski urezana u svijest naroda ona sve vise biva legenda, a sve manje istorija, izmedju mita i stvarnosti, a njeni vitezovi, crnogorski mucenici, s trnovim vijencem u oreolu slave.

Istina, u nekoliko drzavnih formi, kroz koje je Crna Gora prosla, ta bitka je bila na neki nacin prokazana i precutana, cak i u drzavi za koju je zrtvovana crnogorska vojska - Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, sve do 1940. godine kada je obiljezena u organizaciji Sokolskog saveza. Kasnije je podignut spomenik, ali sfinga te bitke i danas uzima danak, ne samo po mojkovackim gorama, nego i u nauci i u umjetnosti. U politici se postavlja „pitanje vlasnistva" nad tim istorijskim dogadjajima. A, sfinga se nece maci sve dok se o njoj ne kaze cijela istina. Do tada cemo dijeliti i otimati kosti nasih predaka koji su u njoj ucestvovali.

Istina, u potonje vrijeme Mojkovacka bitka je bila ne samo povod za svecarsko obiljezavanje jubileja, nego i predmet naucne i umjetnicke obrade. Osim narodnog eposa i narodnih pjesama i darovitih guslara, njome su se bavili naucnici na nekoliko naucnih skupova, sa kojih su objavljeni znacajni zbornici radova. Takodje, u drugoj polovini zavrsnog vijeka milenijuma, koji je minuo, objavljena su i neka vrijedna knjizevna djela koja su, prije istoricara, nanovo ukazala na znacaj, velicinu i tragicnost mojkovacke epopeje (R. Becirovic, M. Lalic, C. Sijaric, M. Đilas, Lj. Anđelić i J. Brković itd.). Uz to, ona je bila motivacija i nekih likovnih stvaralaca.

Istoriografija je zadugo izbjegavala da se na kriticki, analiticko-sinteticki nacin pozabavi ovom temom. Pa, ipak, ova delikatna tema je otvorena izmedju dva svjetska rata. Kasnije je bila vise predmet uzgredne naucne obrade ili u okviru sirih istorijskih pregleda toga perioda.

Tek u posljednje vrijeme ovaj dogadjaj je dozivio cjelovitu istoriografsku, monografsku obradu. U tumacenju toka i sustine istorijskih dogadjaja uopste i toga posebno postignuti su znacajni rezultati i akumulirana su zamasna saznanja. Takodje, sakupljena je ne mala gradja i drugi istorijski izvori, mada su, zna se, neki zauvijek propali. Sklopljena je, ipak, realna i utemeljena slika o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu i ucescu Crne Gore u ratnim operacijama na strani saveznika, utvrdjen je doprinos Crne Gore i crnogorske vojske opstoj pobjedi covjecanstva nad silama koje su htjele da ga pokore, ali i neshvatljiv odnos saveznika prema svojoj iskrenoj saveznici, narocito Srbiji, prema sudbini crnogorske drzave, naroda, vojske i dinastije.

Mojkovacka bitka je velika i tuzna pobjeda crnogorskog oruzja, morala i patriotizma, cojstva i junastva, ali i tragicne ironije sudbine.

Ona predstavlja i svojevrstan paradoks da je, ipak, slavna bitka ne samo pobjeda nego i poraz - da je pobjeda bila uzaludna. To je bila posljednja bitka samostalne crnogorske drzave, labudova pjesma crnogorske slave i zanosa, iskreno i fanaticno pregnuce spasavanja onesposobljene saveznicke srpske vojske i ocajnicki pokusaj samospasavanja, bitka iz ocaja i inata, bitka za vojnicku cast i ljudsko dostojanstvo. To je bio najvisi domet crnogorskog vitestva i najveci izraz crnogorskog donkihotizma. Samoubilacki pokusaj odbrane sopstvenog opstanka, naroda i drzave.

Dajuci posljednju odstupnicu, ne samo srpskoj vojsci, nego i svojoj ukupnoj povijesti, u surovim zimskim uslovima, uz uzasnu oskudicu i stradanja, crnogorska vojska ni slutila nije da je njena sudbina vec ranije rijesena, da je, kao izraz zahvalnosti,

ostavljena sama, izdana i osramocena, prepustena svojoj zlehudoj sudbini i slomu, potpunom unistenju. Za nju, pobjednicku vojsku, bio je spremljen put poraza i sramote. Srpski politicki i vojni vrh, zajedno sa saveznicima, iza ledja, osudili su Crnu Goru na propast i kapitulaciju, da bi je kao opasnog rivala u projektovanom ujedinjenju eliminisali, podmuklo i cinicno.

Nauka je morala i konacno je rekla pravu istinu. Sa ove distance se jasno vidi kako se Mojkovac - crnogorski Termopilski klanac, pretvarao i pretvorio u crnogorsku troju - pobjeda u istorijski poraz i nestanak.

Ni crnogorski suveren, ni drzava, ni vojska, ni narod, nijesu mogli, zaslijepljeni zabludama i iluzijama, da osjete i vide ko, kad i kako im je unio drvenog trojanskog konja i u njemu zavjerenike sa Petrom Pesicem na celu, inace nacelnikom Crnogorske vrhovne komande. To je jedinstven slucaj da sef vrhovne vojne komande i dvije trecine njenog sastava budu strani drzavljani. Takva naivnost i bezrezervno povjerenje, preskupo su se osvetili ne samo crnogorskom suverenu Nikoli Prvom Petrovicu Njegosu, nego i njegovoj drzavi, vojsci i narodu. To je i njega i njegovu zemlju odvelo na put stradanja, cije se posljedice osjecaju sve do danas.

U nauci se postavlja pitanje odgovornosti i krivice za ono sto se desilo s Crnom Gorom, za najvece ponizenje u istoriji Crne Gore i njenog vjekovima „naoruzanog naroda". Uzroci crnogorske propasti pocetkom 1916. godine su brojni i razliciti, spoljasnji i unutrasnji, ali je sustina u opsesivnoj zelji Nikole Pasica i nastojanjima srpske vlade da uniste Crnu Goru kao samostalnu drzavu, da im u politickim igrama i kombinacijama, kao suparnik, ne bi stvarala probleme. Nestanak Crne Gore kao drzave bio je jedan od bitnih uslova za buduce ujedinjenje.

Osim spoljnog faktora, prije svega saveznika, cak i Rusije, koji su se zahvaljujuci uzasnoj srpskoj propagandi i raznim intrigama okrenuli protiv Crne Gore, srpske vlade regenta Aleksandra, Nikole Pasica i njegovih oficira u Crnogorskoj vrhovnoj komandi, najvecu odgovornost ipak snose crnogorski kralj Nikola, Skupstina, vlada, predsjednik vlade i ministar vojni, a posljednjih dana i nacelnik Crnogorske vrhovne komande, serdar divizijar Janko Vukotic i general Radomir Vesovic, kao ministar vojni, cija krivica je nesumnjiva u potonjim danima za vojni poraz i opsti slom koji nijesu nista konkretno preduzeli da spasu zemlju i vojsku od propasti.

Priroda ovoga teksta i ogranicenost prostora ne dozvoljavaju podrobnije bavljenje svim segmentima i aspektima ove slozene i delikatne teme iz novije crnogorske istorije. O toj drami „porazenih pobjednika" do sada je najcjelovitije, a bogami i najhrabrije, progovorio dr Aleksandar Drašković u svojoj monografiji „Mojkovačka bitka".

Inace, sama Mojkovacka bitka predstavlja samo zavrsnu fazu i potonji cin operativnih dejstava Crnogorske vojske u Sandzaku i tromjesecnih krvavih borbi koju je ona vodila protiv po svemu nadmocnijeg neprijatelja, osim po borbenom moralu. Stiteci svoje sjeverne granice, Crnogorska vojska je na ogromnom prostoru od Visegrada do Albanije bila jedina zastitnica srpskih trupa u povlacenju. U toj crnogorskoj tzv. Sandzackoj vojsci bilo je dvije trecine ukupnog sastava. Tako su voljom Crnogorske vrhovne komande, kojom su upravljali srpski oficiri, crnogorske jedinice bile razvucene na frontu dugom oko 500 kilometara. Nimalo slucajno i nepromisljeno.

Postavljajuci smisao odbrane Mojkovackih vrata, nakon prolaska glavnine srpskih trupa koje su se povlacile prema Albaniji, u nauci preovladava misljenje da tu bitku Crnogorci nijesu mogli izbjeci! Nju je nametnula austrougarska vojska koja je spremila opsezan konacni napad na sve crnogorske frontove (lovcenski, hercegovacki, sandzacki). Zato, zavrsni cin ove jedinstvene operacije nije bitka samo za spas srpske vojske nego i za spas sopstvenog obraza u beznadeznom polozaju u koji je crnogorsku vojsku stavila Vrhovna komanda koja joj je spremila opsti slom.

Lovcenski front je namjerno oslabljen, bez potrebnih odbrambenih priprema. Na njemu je bilo rasporedjeno oko 8.500 boraca, a na cijelom sandzackom frontu preko 30.000.

Mojkovacki pravac je bio uporisna tacka na tom frontu. Zato se iz strategijskih razloga morala dati odsudna bitka. Na mojkovacka vrata nasrnule su austrougarske snage, tzv. grupa generala Rajnela, ukupne jacine oko 14.000 vojnika.

Docekujuci brojnijeg i nadmocnijeg neprijatelja na mojkovackim polozajima, pod komandom serdara divizijara Janka Vukotica, proslavile su se Kolasinska brigada, bataljoni Uskocki i Drobnjacki, dva regrutska bataljona, Prva sandzacka divizija, Bjelopoljska brigada i Vasojevicki odred. Zavrsni cin Mojkovacke bitke odigrao se u bozicne dane 6. i 7. januara 1916. godine.

Kroz velika iskusenja, fanaticno, skoro samoubilacki, jurisali su Crnogorci na mocnog neprijatelja i pobijedili ga, uprkos velikim gubicima. Ali, pobjeda je bila uzaludna posto je opsti poraz vec ranije bio pripremljen. U opstoj konfuziji, ocaju, beznadju, posto su srpski oficiri ostavili Crnu Goru, Janko Vukotic je preuzeo komandu nad cijelom vojskom. Za cetiri dana, koliko mu je preostalo bilo do sloma nije nista mogao da ucini da spasi svoju vojsku povlacenjem prema Skadru. Kralj, kao hipnotisan i omadjijan, cinio je sve po planu srpskih oficira i odstupio sa predsjednikom vlade prema Italiji.

Zasto je tako postupio, (ne)istoricari isticu brojne razloge i vajkaju se „sta bi bilo da nije bilo" ili sipaju gorcinu i ijed na staroga kralja koji je nesumnjivo najodgovorniji za zlehudu sudbinu svoje drzave, vojske i naroda, ali ne i jedini. U vrtlogu stvaranja novoga poretka medju velikim silama, bratskoj zavjeri i izdaji - nije umio da se snadje.

Nepobijedjena crnogorska vojska dozivjela je najtezi poraz u istoriji Crne Gore, narod je ostao i bez drzave, i bez kralja, i bez imena crnogorskog.

Tako se crnogorska vojska, posljednji put u istoriji, pod svojim imenom, oduzila svima, a njoj niko. Sacuvala je obraz, ali ne i drzavu - a obraz je, kaze narod, iznad svega.

Neizbjezni poraz je stigao. Sudbina vojske je bila odlucena ali ne i naroda.

Stari kralj je mogao samo da jeca nad srusenim drzavnim zdanjem Crne Gore, kao stari Prijam nad Trojom, a Janko Vukotic kao rimski vojskovodja Marije, nad razvalinama Kartagine.

Medjutim, napustenoj i opustosenoj Crnoj Gori Duh Vremena je pomalo nedoknadjivao i nadoknadjuje ono sto je nezasluzeno izgubila...

Priznanje od neprijatelja

Samo je neprijatelj priznao crnogorski vojnicki i moralni podvig na Mojkovcu. Ucesnik Mojkovacke bitke, austrougarski pukovnik Rihter, ostavio je dragocjen spomen o tome, navodeci da „hrabrost crnogorskog vojnika nema premca u istoriji ratova".

Bilo je dana kada su pojedini polozaji po nekoliko puta prelazili iz ruke u ruku. Tu ste mogli vidjeti crnogorskog vojnika koji goloruk nalijece na bajonete protivnika. Ta malobrojna, primitivno naoruzana crnogorska vojska, danima je zadrzavala na mojkovackom terenu daleko brojniju, moderno naoruzanu austrougarsku vojsku i odstupila je tek onda kada je svaku stopu zemljista zalila svojom i neprijateljskom krvlju i kada je svaki metar bojista pokriven svojim i neprijateljskim lesevima, svjedocio je austrougarski pukovnik.

Prof. dr Gavro PERAZIĆ: OKUPACIJA CRNE GORE NAKON PODGORIČKE SKUPŠTINE (1918-1919. GODINE) SA STANOVIŠTA MEĐUNARODNOG PRAVA

Nakon neustavnog rušenja Kraljevine Crne Gore, na Podgoričkoj skupštini, 1918. godine, Crnu Goru su zaposjele strane trupe. O statusu tih jedinica Gavro Perazić je, u časopisu Istorijski zapisi, objavio članak «Međunarodnopravna osnova mandata savezničkih oružanih snaga na teritoriji Crne Gore 1918-1919. godine», koji prenosimo

Kralj moli saveznike da Srbija ne okupira Crnu Goru

1. – Na sjednici Vrhovnog ratnog savjeta savezničkih i udruženih sila u Versaju, 2. novembra 1918. godine, odlučeno je da Crnu Goru posjednu francuske, engleske, italijanske, američke i srpske trupe. Sve te vojne formacije stavljene su pod vlast Vrhovnog ratnog savjeta. To potvrđuje i predsjednik Francuske Republike u pismu kralju Nikoli, gdje kaže da su sve vojne snage saveznika, uključiv i komandanta Istočne armije, generala Franše Deperea, stavljene pod vlast Ratnog savjeta velikih sila. Prema tome, hijerarhijska vojna linija (lanac komandovanja) se protezala: Vrhovni ratni savjet – Komanda Istočne armije – Komanda srpske vojske. Komanda je formirana za Crnu Goru i Kotor, zamišljena kao privremena, neposredno je bila stavljena pod vlast Glavnog komandanta za istok F. Deperea, i njome je komandovao francuski general.

AUTONOMIJA U KOMANDOVANJU

Međutim, srpskoj komandi je bila, ipak, ostavljena izvjesna autonomija u komandovanju sopstvenim detašmanom koji je nastupao pravcem Metohija – Crna Gora. No, u krajnjem Vrhovna komanda savezničkih snaga je imala nad njom vojničku nadležnost.

Inače, kralj Nikola i nejska vlada bili su uporni u zahtjevu da, ako treba Crnu Goru da okupiraju saveznici, da to budu Francusko-britanske, ili italijanske trupe, a da se to onemogući srpskim trupama. 2. – Skladno opštem planu za protjerivanje i savlađivanje neprijatelja na balkanskom ratištu, a na temelju odluka Vrhovnog ratnog savjeta, vojni i pomorski predstavnici (maršal Daglas Hag, Peršing i Peten) skicirali su nacrte primirja 7. oktobra 1918. godine, kojima je odlučeno pod tačkom 5: ''Srbija, Crna Gora i Albanija biće evakuisane kao gore navedene'' (radi se o evakuaciji Francuske, Belgije, Luksemburga i Italije). Klemanso je javio telegramom Depereu 10. novembra 1918. godine da su savezničke grupe namijenjene za operacije u Crnoj Gori stavljene pod njegovu komandu i da srpske trupe čine dio tih snaga, kao i italijanske, te je umjesno izbjeći kontakt između njih što je moguće više. Inače, Pjaćetini (italijanski general) saopštio je Franše Depereu da je dobio od svoje vlade nalog da prihvati princip mješovite operacije u Skadru, pod uslovom da se okupacija Crne Gore rezerviše za Italiju, što je poslije ocijenjeno kao neka konfuzija. Inače, komanda italijanskih snaga je dobila uputstvo da se komanda nad Kotorom ne može dozvoliti srpskom oficiru. Formiranje srpskog detašmana uslijedilo je na osnovu Instrukcije glavnog komandanta savezničkih armija, od 18. oktobra i na osnovu toga srpska komanda je izdala svoju naredbu za komandanta skadarskih trupa. Srpski oficir za vezu pri Vrhovnoj komandi savezničkih vojski Marinković izvještava Glavnog komandanta savezničkih armija da je za komandanta skadarskih trupa imenovan pukovnik Milutinović i da su u sastavu ovih jedinica II jugoslovenski puk, tri brdske baterije, ljudi pod komandom Koste Pećanca, kasnije Ohridski detašman, a poslat je i dovoljan broj oficira, činovnika i crnogorskih vojnika.

DOBROVOLJCI IZ "SRPSKIH ZEMALJA"

Od strane Francuza je u ovaj detašman ušlo: 58. lovački bataljon, dvije brdske baterije, konjički eskadron. Dakle, otprilike 3.800 srpskih vojnika, 850 konja, 12 brdskih topova, dok je Francuza bilo 1.500 ljudi, 618 konja i osam brdskih topova. Mada to nije važno sa stanovišta međunarodnog prava, jer je to bila vojna formacija srpske vojske, neki pisci ukazuju da su kadrovski sastav ovih snaga činili dobrovoljci iz Bosne i Hercegovine, Slavonije, Hrvatske, Damacije i Vojvodine, među kojima je bio mali broj Srbijanaca. Budući da je ovaj odred srpske armije formiran 23. oktobra 1918. godine i da je već 24. oktobra preduzeo marš za Crnu Goru, on je najprije stigao na crnogorsko ratište. Italijani su već 5. novembra stigli, dok će se američki bataljon iskrcati 20. novembra. Naime, još prije nego su austrougarske jedinice napustile Crnu Goru, Živojinović navodi da je italijanska vlada donijela odluku, na poziv Compagnia di Antivari, radi zaštite njenih objekata, da pošalje svoje trupe, i početkom novembra 1918. godine italijanske snage počele su da se iskrcavaju na pojedinim mjestima, ali su već tada srpske trupe i komiti bili posjeli unutrašnjost Crne Gore. I ako je, kako stoji u dokumentaciji, čak i dislokacija savezničkih snaga bila određena na Vrhovnom ratnom savjetu, ipak se u literaturi zapaža njihova povremena predislokacija, vjerovatno iz raznih razloga: snabdijevanja, nemira tu i tamo ili poznate Božićne pobune, komunikacijskih razloga i sl. Kako je 13. novembra 1918. godine izvijestio pukovnik Furtu (Foutrou) generala Deperea, savezničke čete su bile raspoređene: po jedna u Nikšiću i Rijeci Crnojevića i četiri u Podgorici, a na Cetinju je bila komanda i 6. četa. Dimo Vujović navodi da je 6. januara 1919. godine, znači u

periodu Božićne pobune, raspored bio sljedeći: italijanske jedinice u Baru, Viru, Kotoru, Ulcinju; francuske u Cetinju, Baru Viru, Nikšiću, Kotoru Zeleniki; engleske u Viru; američke na Cetinju i pravcem Podgorice, Kotoru i Zeleniki. Neosporno je da je italijanskih jedinica bilo najviše i da su one posljednje napustile Crnu Goru.

O USLOVIMA OKUPACIJE NAKNADNO

U posebnoj instrukciji, koju je Franš Depere uputio 21. oktobra 1918. godine, ukazuje se da pokrivanje lijevog boka od srpske armije na maršu ka sjeverozapadu i zahtijeva da oslobođenje Crne Gore bude vođeno u skladu sa oslobođenjem Srbije. U instrukciji se dalje podvlači da će glavna akcija biti uperena od strane srpskih snaga kojima će biti pridodate neke francuske jedinice. Uz to, ova akcija, po i instrukciji, treba da omogući dizanje naroda protiv invazora, a srpskom komandantu će pripasti dužnost da to organizuje da bi se tako kompenzirala slabost regularnih jedinica, usljed teškoća u komunikaciji. Pri tome, sekundarna se akcija predviđala ka Skadru i Baru od Ohridskog detašmana, a uslovi ove okupacije i operacije biće regulisani kasnije. U odnosu na Crnu Goru srpskoj armiji se stavlja u dužnost da organizuje mješoviti detašman koji će ovu misiju obaviti. Sva obavještenja biće osigurana za ovu akciju, a ustanak će biti i podizat u mjeri napredovanja ovog detašmana. Određuje se i francuski sastav koji je stavljen pod komandu vojvode Mišića za potrebu u Crnoj Gori (58. lovački bataljon, dvije baterije i konjički eskadron). Uporedo se vojvoda Mišić moli da dostavi što prije plan akcije, sastav, određivanje misije, mjere za ustanak i sl. Navedene činjenice o konstituisanju i sastavu ove ekspedicije kojima će se uskoro pridružiti i jedinice iz svih vojnih sastava velikih savezničkih sila na teritoriji Crne Gore nesumnjivo ukazuje na karakter međusaveznički i mnogonacionalni ove vojske upućene u Crnu Goru, čije su snage u tom pogledu imanentno morale imati jedinstven i međunarodnopravni status. Dalji zaključak se isto tako mora izvesit u tom smislu; iako se radilo o nacionalnoj teritoriji Crne Gore, te analogno nad tom ekspedicijom koja je oslobađala Crnu Goru imao komandu jedan srpski komandant (II puk), on tu komandu nije posjedovao u interesu i za račun svoje države ili bilo koje u sklopu savezništva, već za račun i interese svih saveznika zajednički i jedinstveno. To je morala biti osnovna pretpostavka sa stanovišta međunarodnog prava.

Okupator nijesu bile samo srpske jedinice

3. – U sljedećoj poruci glavnog komandanta savezničkih snaga vojvodi Mišiću 24. oktobra, Franše Depere ukazuje da je glavna misija ovih trupa da oslobode Crnu Goru i pokriju lijevo krilo savezničkih armija i da zato treba da se nazovu drugačije (crnogorska jadranska kolona ili sl), što ostavja da Mišić sam odredi, jer je njihova akcija na Skadar sekundarna. Akcija ovih snaga na Podgoricu i Kotor, kombinovna sa ustankom naroda, jeste glavna; inače, ova ka Skadru i Baru biće komandovana od pukovnika Furtoa (Fourtau), u kom cilju se stavlja privremeno na raspolaganje srpskom komandantu. Kad Skadar padne, saglasno sporazumu savezničkih vlada njega će okupirati francusko - britanske i italijanske trupe, pod komandom pukovnika Furtoa.

BORBENI ZADATAK SRPSKE VOJSKE

Ovu vojno - operativnu instrukciju vojvoda Mišić razrađuje u Uputstvu komandantu

skadarskih trupa u kojoj naznačava: da se brzom akcijom iz Metohije što prije protjeraju svi neprijateljski dijelovi koji bi se još nalazili u Crnoj Gori i da se ovlada, na prvom mjestu, Skadrom; nadalje,da se prikupe crnogorski obveznici i da se od njih formiraju jedinice koje će produžiti čišćenje cjelokupne crnogorske teritorije od neprijatelja. Ovaj dio dispozitiva Uputstva, koji u suštini predstavlja borbenu zapovijest, upravo konkretizuje opštu Instrukciju glavnog komandanta savezničkih armija za istok i predstavljaju borbeni zadatak srpske vojske u Crnoj Gori. U tom dijelu dispozitiva srpski odred ispunjava saveznički dio borbenog zadatka na ovom sektoru balkanskog ratišta. Prema tome, iz dispozicije Uputstva (Instrukcije) Franše Deperea koju izdaje Srpskoj vrhovnoj komandi, kao i iz Uputstva za komandanta Skadarskih trupa koje je izdala Srpska vrhovna komanda za ovu ekspediciju, u prve dvije tačke, koje su od kapitalnog značajna u zadatku ovih oružanih snaga, ogleda se osnovna namjena ove vojske, sa stanovišta ratnih zadataka savezničke vojske: protjerati neprijatelje iz Crne Gore i organizovati nove jedinice na teritoriji Crne Gore da bi produžile svoje gonjene neprijatelja. Instrukcija Franše Deperea, dakle, ne prelazi granicu ratne namjene ove vojske, ona ne daje nikakvo uputstvo u pogledu organizacije vlasti i održavanje poretka na oslobođenoj teritoriji, što neće biti slučaj sa Uputstvom vojvode Mišića srpskom detašmanu, o čemu ćemo nešto poslije govoriti. Boravak ovih trupa, posebno srpskih, na teritoriji Crne Gore u istoriografiji se često naziva okupacija Crne Gore od strane srpske vojske – kao da sa ovom području nijesu bile u trupe svih savezničkih snaga u Crnoj Gori u tom periodu.

JE LI OKUPACIJA – OKUPACIJA?

Mi nemamo namjeru detaljno iznositi čitavu lepezu raznih teoretskih shvatanja o raznim vrstama okupacije (ratna, mješovita, mirna itd.) kojima se veoma mnogo bavila doktrina međunarodnog prava toga doba, ali se potpuno slažemo sa shvatanjem znamenitog autora Bustamenta kad kaže da su pisci mahom uzimali apstrakciju koncepcije, smatrajući je kao opštu na osnovu gramatičkog smisla riječi okupacija. No, naravno i u našem slučaju, u vojnim komunikacijama često se nalazi izraz okupacija koji se identifikuje sa posjedanjem teritorije od neprijatelja zauzete, pri čemu se ne vodi računa o tome da li je ona pod njegovim suverenitetom, ili je neprijatelj posjeduje po nekom drugom osnovu (sam je okupirao od svog neprijatelja, uzeo pod zakup, ili kao servitut, ali je pod međunarodnim mandatom i sl.). U tom pogledu nema spora u međunarodnom pravu o karakteru te teritorije, i to kako u međunarodno pozitivnim normama tako i nacionalnim. Centralni pravni tekst u tom pogledu bio je tada, a i danas je, Haški pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu od 1907. godine, koji dobar dio posvećuje (III) problemu vlasti na neprijateljskoj teritoriji, gdje u članu 43 kaže: ''Teritorija se smatra okupiranom kad se stvarno nalazi pod vlašću neprijateljske vojske', kao i da je okupitor dužan da obezbijedi ''javni red i sigurnost''. Oksfordski priručnik od 1880. godine ukazuje: ''Područje se smatra okupiranim kada je država kojoj ono pripada usljed provale neprijateljskih trupa stvarno prestala da ondje vrši redovitu vlast i kada neprijateljski osvajač jedini ondje može da održava red. Granica u kojima se ta činjenica zbila određuje opseg i trajanje okupacije''. Podsjetimo još i na Ratna pravila Knjaževine Srbije po međunarodnom pravu od 1877. godine, koja u paragrafu 71. ukazuje da ''kad jedna stranka zauzme teritoriju

svog protivnika (na primjer varoš, grad, ili cijelu oblast) onda se na tom zauzetom dijelu neprijateljskog zemljišta prekida suverenska vlast dotadašnje vlade i na njeno mjesto stoji vojnička vlast one ratne sile koja je oblast zauzela''.

(NE)PRIJATELJSKA TERITORIJA

Dakle, iz iznijetih tekstova je jasna doktrina da ratna okupacija (ocupatio bellica) kao predmet mora imati neprijateljsku teritoriju koja je vojničkom silom zauzeta od njenog suverena, a čak ne ni preoteta silom od drugog okupatora. Prema tome, osnovna pretpostavka – predmet okupacije ne postoji u slučaju posjedanja crnogorske teritorije od strane savezničkih vojski 1918. godine. Otuda se postavlja pitanje da li je pravni status crnogorske teritorije dozvoljavao ulazak u Crnu Goru savezničkih vojski, uključiv naravno i srpske vojske, bez znanja i odobrenja njenog suverena. Po sebi se razumije da je teritorija Crne Gore i dalje ostala ratište po međunarodnom pravu, iako je 1916. godine prestala da bude vojište – aktivna ratna zona. Ona je ulaskom Crne Gore u rat to postala, kao i teritorija svake zaraćene strane – centralnih sila i udruženih i savezničkih. To znači da se bilo kad na toj teritoriji opet može otvoriti vojište, gdje se aktivne operacije opet odvijaju. Potpisujući separatan ugovor – kapitulaciju, Crna Gora nije izašla iz ratnog stanja, niti je prestala da bude članica ratnog saveza. Ratno stanje kao međunarodno - pravna institucija počinje objavom rata ili prostim početkom ratnih operacija, a završava se stupanjem na snagu mirovnog ugovora, ili na neki drugi način okončanja ratnog stanja – jednostranim deklaracijama bivših zaraćenih strana. Ratno stanje između Crne Gore i Austro - Ugarske je počelo 6. avgusta, a između Srbije i Austro - Ugarske 28. jula 1914. godine. Time nastupa novi međunarodno-pravni odnos – prekid diplomatskih odnosa, trgovine i sl. Vremenski trajanje toga stanja može da bude nejasno. Ali, ima raznih situacija, kao na primjer da ratno stanje stupi na snagu i da se vojske ne sukobe, čak ni tokom čitavog rata.

U STATUSU ZARAĆENE STRANE

Ima i takvih situacija da vojska jedne ratujuće strane okonča aktivne vojne operacije ugovorom o primirju ili kapitulacijom, kao što ima i situacija da se tokom rata samo povremeno i za kratko vrijeme sukobe zaraćene vojske, a ratno stanje se produžava. Pravilo je da se u ratovima vojnih koalicija zajednički i počinje i okončava ratno stanje. Ali, to pravilo ima i izuzetaka, te mogu i da potpišu separatne ugovore sa neprijateljem (Bugarska i Italija u drugom svjetskom ratu), u kojima se obavezuju da pristupe suprotnoj ratnoj koaliciji – dakle, da preko noći, takoreći, mijenjaju svoj pravni položaj, od saveznice postanu neprijateljske države. Ako se ostane samo na tom ugovoru (primirju, ili kapitulaciji, ili prostoj obustavi vatre) koji ima za cilj da okonča privremeno, ili za duže vrijeme efektivne ratne operacije, a ne potpiše se mirovni ugovor kojim se definitivno okončava ratno stanje, ta država ostaje u statusu zaraćene strane kao što je bila na samom početku rata.

Crna Gora je oslobođena prije dolaska srpske vojske

U našem slučaju pravno je interesantno utvrditi da su crnogorski faktori zaista tražili i očekivali potpis mirovnog ugovora s Austro-Ugarskom, ali druga strana nije uvažila punomoćje crnogorskih delegata za takav sudbonosni i veoma značajni dokumenat,

koji podliježe strogoj ocjeni međunarodnog prava. Usljed toga, budući da je vlada izbjegla i instalirala se u jednoj savezničkoj zemlji, ona je manifestovala i dalje saveznički karakter do kraja rata. Samim tim činom, ona je manifestovala i ubjeđenje da ostaje i dalje suveren svoje države, u nadi da će se opet povratiti da nastavi svoju dužnost kao predstavnik suvereniteta crnogorske države.

CRNA GORA BEZ VOJSKE

Ali, nesumnjivo, pozicije i vlada i oružanih snaga dviju saveznica, Crne Gore i Srbije, i pravno i vojno-strategijski bile su različite. Naime, posjedajući Crnu Goru okupator ne stiče suverenitet, niti je nasljednik u pravu suverena, jer je okupacija jedno faktičko i privremeno stanje. I Srbija je bila u istom položaju okupacije kao i Crna Gora, s tom razlikom što je ostala aktivna zaraćena strana, ne potpisujući nikakve obaveze o predaji oružja i apstinenciji od daljih borbi. Takođe, i njena vlada je izbjegla na tuđu državnu teritoriju, čekajući opšti momenat savezničkih akcija da se vrati u otadžbinu. Razlika je i u tome što se Crna Gora samim potpisom kapitulacije obavezala da su za nju ratne operacije s Austro-Ugarskom okončane, ali ne i ratno stanje. Crna Gora nije imala svoje vojske, kao Srbija, da bi je ta vojska oslobodila, kad nastupi promjena strategijskih okolnosti. Podjednako, crnogorska i srpska teritorija su pune tri godine bile neaktivna ratišta, isključena iz vojišne zone, te su se mogle u bilo koje vrijeme rata reaktivirati, bilo sopstvenim trupama (ako ih ima), ili vojskom saveznika. Otuda je pitanje ovlašćenja za ulazak trupa strane države – saveznika na crnogorsku teritoriju u ovakvim prilikama, bez znanja ili odobrenja nejske vlade bespredmetno, jer zakonita vlada u Neji, iako priznata od saveznika, nije imala ni pravne ni vojne mogućnosti da aktivira ratište na sopstvenoj državnoj teritoriji, koje je bilo kapitalno za okončanje rata na balkanskom ratištu. Zato ona to nije mogla spriječiti svojim saveznicima. Potpisivanjem kapitulacije crnogorska vlada je sebe obavezala na prestanak otpora, ali nije obavezala i svoje saveznike. Oni su imali slobodu akcije i na njenoj teritoriji, jer je i ona ulazila u jedinstveno ratište saveznika. Jer, gdje se god nalazile trupe neprijatelja na ratištu, sem ako se radi o neutralnoj zemlji ili nekoj teritoriji pod specijalnim statusom neutralizovane zone, ili demilitarizovane zone – koje, inače, ne mogu ući u ratište – suprotna strana je ovlašćena da ih uništava i likvidira. Crna Gora samim činom kapitulacije nije prešla u neutralni status. Ako bi joj neprijatelj dozvolio da putem mirovnog ugovora dobije neutralni status – o čemu je bilo pregovora svojedobno, kad se na crnogorskom dvoru razmišljalo kakve uslove da ponude Austrijancima za obustavu vatre – i ako bi joj takav status priznale druge države, a neprijatelj povukao svoje okupacione trupe sa njene teritorije, onda se na njenoj teritoriji ne bi mogle odvijati vojne operacije, niti bi čak i savezničke snage mogle ući na njenu teritoriju radi ratnih operacija.

BOJKOTOVAN KRALj – SAVEZNIK

Za svoje operacije preko crnogorske teritorije, saveznici nijesu našli za potrebno ni da konsultuju nejsku vladu, niti je ona imala udjela u planiranju ovih ratnih operacija za oslobađanje Balkana i njene sopstvene teritorije. Prema tome, saveznici su imali pravo da odaberu odgovarajuće pravce nastupanja, sredstva i jedinice koje će najuspješnije obaviti zadatak pobjede neprijatelja i na crnogorskom ratištu. Otuda je zahtjev kralja Nikole (koji smo ranije naveli) za izuzeće srpskih trupa u akciji zauzimanja Crne Gore

i njenog posjedanja bio pravno nelogičan. 4. – Pri ulasku u Crnu Goru jedinice II jugoslovenskog puka su naišle na masovni ustanak oslobodilačkih snaga (koji su se formirale u bataljone) i na komitski pokret (koji je bio prisutan tokom cijelog rata na teritoriji Crne Gore, a pri kraju samog rata dobio i veoma masovne razmjere). Naravno, ove vojne formacije stavila je pod svoju komandu Komanda II jugoslovenskog puka, budući da mu je u borbenoj zapovijesti za ekspediciju u Crnoj Gori bilo naloženo ''da prikupi crnogorske obveznike'' i od njih stvori jedinice za dalju borbu. U uputstvu vojvode Mišića ovi se borci nazivaju ''obveznici'' dok se u Instrukciji Franše Deperea kaže ''podizanje naroda, ustanak naroda'' /le soulevement de la population contre l' enevahisseur/ . Pojam obveznik u stvarnosti, gledano sa stanovišta međunarodnog prava, ne bi se mogao prihvatiti, jer komandant jedne strane vojske ne može biti ovlašćen da obaveže drugog državljanina na službu radi odbrane, čak ni svoje sopstvene zemlje. Oni su se, zaista, podigli dobrovoljno, iz patriotskih pobuda i prije dolaska srpskih jedinica oslobodili skoro cijelu Crnu Goru. Okončavši borbe, poslije oslobođenja Podgorice, komandant srpskog detašmana ih je raspustio svojom naredbom od 12. novembra 1918. godine. Ove vojne formacije, samonikle na teritoriji Crne Gore, ne izvode svoj status iz statusa crnogorske vojske koja je 1916. godine kapitulirala. Budući da su stavljene pod Komandu II jugoslovenskog puka, na dobrovoljan način ustale i toj se jedinici priključile, svoj pravni status izvode iz statusa jedinice koja je njima komandovala i za njih odgovarala. Takav stav je međunarodno pravo zauzelo još na početku ovog vijeka. Naime, još je Institut za međunarodno pravo, na svojem zasjedanju u Firenci 29. septembra 1908. godine, u Rezoluciji tada usvojenoj utvrdio da takve /strane/ jedinice imaju isti pravni položaj kao vojska u čijem se sastavu bore. Ovo, naravno, pod uslovom da nijesu digle pušku protiv sopstvene države.

KO JE MOBILISAO CRNOGORCE?

Inače, nije bilo uobičajeno, sem izuzetno, da se stranoj državi, pa i saveznici u jednom ratu, omogućava da mobiliše vojnike druge države za svoje vojske. Ako se radi o dobrovoljcima, to je već druga pravna situacija i to je zakonita radnja od strane države kad ih prima u svoje redove. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, postojali su, doduše, ugovori između Velike Britanije, Francuske, Rusije, SAD, Italije i Grčke o uzajamnom pravu mobilizacije savezničkih državljana, ako se nalaze na tlu neke savezničke države. Ali, to su ugovorni odnosi, inače nema opšteg pravila takvog sadržaja. Po okončanju ovog zadatka koji je imao terenski određen okvir /teritorija Crne Gore/, svim trupama na balkanskom ratištu predstojao je zadatak daljeg gonjenja neprijatelja i njegovog prisiljavanja na kapitulaciju. U tom cilju, stigavši na tri rijeke /Sava, Dunav i Drina/, bilo je nužno za sve armije na Balkanu utvrditi dalje zadatke, pa naravno i srpskoj armiji. Zato je Franše Depere izdao zapovijest za prelazak preko rijeke i oslobađanja teritorije pod Austro-Ugarskom. Na osnovu toga i na molbe mnogih mjesnih organa /vijeća i odbora/ na teritoriji Austro-Ugarske, Vrhovna komanda srpskih trupa je komandama armija i Jadranskih trupa izdala zapovijest za prebacivanje na tlo Austro-Ugarske.

Okupator Crnu Goru ugurao u ''veliku srpsku zajednicu''

5. – Uputno je zapaziti činjenicu da je već 1. decembra 1918. godine proglašeno

formiranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, u koju su ušle pored dvije samostalne države /Srbija i Crna Gora/ i djelovi pod Austro-Ugarskom: Hrvatska, Slovenija i Vojvodina i dr. Vezano za ovu činjenicu, koja se i očekivala, treba ukazati i na politički dio sadržaja Uputstva za srpske trupe koje im je izdala njihova vlastita komanda. Naime, u tom uputstvu se detaljno razrađuju zadaci crnogorskim oficirima, činovnicima i vojnicima koji će pod rukovodstvom Crnogorskog odbora za ujedinjenje raditi na vojno-političkim pitanjima i tako pomoći procesu ujedinjenja Srbije i Crne Gore ''inicijativom i dobrom voljom samih stanovnika Crne Gore bez ikakve presije od strane naših trupa''.

«OBAZRIVOST» PREMA CRNOGORCIMA

U posebnoj tački ovog Uputstva /tač. 3/ propisan je u detalje postupak obazrivosti prema Crnogorcima, čak i prema eventualno nekim vojnim jedinicama ako bi se ubacile sa strane ili se na licu mjesta regrutovale. Čak i ako bi naišli na vatru, zabranjuje se po svaku cijenu promijeniti oružje, već odmah izvijestiti Vrhovnu komandu ako organi samih Crnogoraca ne mogu naći rješenje. Uzgred, napomenimo da i ta obzirnost govori o okupaciji, jer bi okupator imao pravo da i silom slomi takav otpor, da bi zasnovao red i poredak za koji on odgovara po međunarodnom pravu. Posebno je značajno u tom cilju navesti instrukciju političke prirode u kojoj stoji namjera da se Crnogorci uvjere da ''mi nijesmo došli da vladamo Crnom Gorom'' već da je uvedemo u ''veliku srpsku zajednicu'' za koju je naš narod vjekovima težio. Imajući u vidu datum izdavanja ovog uputstva, razumljivo je što se Komanda srpskih trupa tako obazrivo odnosi prema Crnoj Gori, jer je to još uvijek tuđa država, jednaka međunarodnopravna ličnost kao i njihova država, te moraju poštovati suverenitet i običaje domaće teritorije. Zato Uputstvo još uvijek i odiše shvatanjem da se ova vojska neće miješati u unutrašnje procese Crne Gore, мada se izražava njihova ujediniteljska ideja za koju će, ako zatreba, poslužiti kao garant onim snagama koje budu na toj liniji. No, dok se za ovo vrijeme još očigledno može zapaziti da te ture imaju neku ulogu u tom pogledu, od datuma ujedinjenja u državu SHS njihova pretpostavljena komanda izdaje izričitije naredbe da zaštite procese koji su u toku i koji su na liniji očuvanja ujedinjene države. Prema tome, iako je ovaj kontigent vojske u nečemu imao specijalni položaj i autonomnost, što kontigenti drugih država nijesu, te iako mu je isključena mogućnost da upotrijebi ''silu i presiju'' u obavljanju funkcije kako je to stajalo u Uputstvu, ipak je bio garant u krajnjem procesu ujedinjenja i obezbjeđenju poretka koji su ujediniteljske snage uspostavljale.

PRVOG DECEMBRA NESTALA CRNA GORA

6. – Sa stanovišta međunarodnog prava nije sporno da je 1. decembra formirana nova međunarodnopravna jedinka i da je tada nestalo dvije jedinke kao samostalne države – Srbije i Crne Gore. Naravno, taj datum označava i datum transformacije mandata i statusa ovog srpskog kontigenta. On više nije kontigent srpske armije niti izvodi status iz države Kraljevine Srbije, niti je pak na teritoriji druge države već je na teritoriji svoje sopstvene. Ovo i pored činjenice da državu SHS nijesu još bile priznale druge države (to će doći vrlo kasno). Stvar je drugih da li će nas priznati ili ne, a naša je stvar hoćemo li

zajedno živjeti kad će to odlučiti. Uostalom, i međunarodno pravo, i ako je kasnije došlo izričito priznanje, nikad nije sporilo da država SHS postoji od 1. decembra 1918. godine i da od tog datuma teku sve pravne posljedice stvaranja države SHS. No, pravni problem je i u tome da li od tog datuma, 1. decembra, ovaj kontigent mijenja svoju misiju – mandat, jer smo vidjeli da je promijenio status po međunarodnom pravu, te da li je njegov mandat koji je imao i pred svijetom još ima u kontradikciji sa nestankom njegove države i promjenom pripadnosti novoj državi njegovih vojnika. Sasvim je na mjestu ovo pitanje. Jer, da je slučajno njegova država prije 1. decembra tražila njegovo angažovanje u unutrašnjim procesima, onda bi njegov međunarodni mandat nestao, pošto takvog zadatka nema u dispoziciji međunarodne komande, već naprotiv: poštovati slobodu i pravo Crnogoraca da sami uređuju svoje odnose u državi.

OBEZBJEĐIVALI RED I POREDAK

Sve dok se situacija na crnogorskoj teritoriji bude razvijala normalnim tokovima, gdje nije bilo presije ni sile ni od jedne strane, ove trupe su mogle da budu predstavnici međunarodnih foruma kao sve ostale, odnosno da tu misiju smatraju kao prevalentnu. Ali, u slučaju primjene sile od strane raznih faktora koji su htjeli da te tokove silom preokrenu, kao razne pobune – božićna i sl. – one su zakonito mogle da posluže novoj državi radi uspostave mira i reda. Štaviše, i drugi kontigenti su im u tome mogli zakonito pomoći, jer svaka vojska kad ima takvu misiju mora da obezbijedi red i poredak na teritoriji na kojoj vrši svoju službu. Na žalost, to nije bio slučaj s italijanskim kontigentom, koji je bio glavni uzročnik tog meteža, pobune, te se, samim tim, kao međunarodni organ isključio iz tog mandata.

Slavko MilićZAGONETNA TAJNA CRKVE U RESNI

 

 

 

Slavko Milić

 

Bilješka o autoru:

Milić Slavko iz Nikšića. Srednju školu završio u Sremskoj Kamenici, Filozofski fakultet uNikšiću i magistarske studije u Podgorici (FDES).Rodjen 03.09.1977 godine u Nikšiću, živi i radi u Nikšiću, objavioviše stručnih tekstova iz oblasti državne uprave,kriminalistike, bezbjednosti saobraćaja,  ljudskih prava i sl.

 

 

Zagonetna tajna crkve u Resni

Crkva u Resni

„.... И Милића црква у Бјелице,  Још кроза њу вире пушкарницe,  Ту погибе осам Орловићa,  Од крваве сабље Ћуприлића...  „ Gorski presto“

 

       Dužnost svih nas je da činimo sve da ne bude uzludan rad onih koji su čitav svoj život predano radili za svoj narod. Skoro da nema vremena o kojima naši preci nijesu ostavili svoja svjedočanstva. Spontano osjećajući prave vrijednosti i mudrosti životnog iskustva u najraznovrsnijim životnim situacijama neprolaznosti. Na Cetinju su se teško mogli sačuvati stari dokumenti. Oni su stradali za vrijeme turskih osvajanja Cetinja i paljenja Cetinjskog manastira u kojem su čuvani. Uništavani su u toku prvog i drugog svjetskog rata, u požarima, poplavama, pri selidbi, kradeni su i razvlačeni. Često je ljudska nemarnost ’kriva što smo danas lišeni mnogih dragocjenih dokumenata. Tako je uništavana naša kulturno – istorijska baština. 

       O porijeklu loze Milića relativno se malo zna. Kao što se veliki broj uglednijih crnogorskih porodica tokom vremena doselio u Crnu Goru, tako je i porodica Milić,

prema predanjama se nastanila u Katunskoj nahiji i direktni su potomci Orlovića Pavla koji potiče iz Soko grada.  U deftru 1520 i 1523. godine nalaze se neki medju prvim podacima o bratstvenicima Milića.   Bratstvenici porodice Milića podigli su  u Dubu u Bjelicama pored Hrama Sv. Jovana, Sv. Georgija u Predišu, Sv. Paraskeve u Tomćima i Mikulićima i Crkvu Uspenja Bogorodice u Resni u srcu Katunske Nahije u Crnoj Gori.

       Katunska nahija nalazi se na zapadnoj strani Crne Gore i zauzima dosta veliki prostor Cetinjske opštine. Sa sjevera graniči se Nikšićkom nahijom, dok sa istoka Brdskom, Lješanskom i Riječkom, sa juga Lješanskom i Riječkom nahijom i Bokom Kotorskom  a sa zapada Bokom Kotorskom i Hercegovinom. Bjelice se kao teritorija prvi put pominju 1430. godine. Taj podatak naveo je Konstantin Jirček (“de zenta Bielize”). U isto vrijeme pominju se i u kotorskim spomenicima, 1431. godine (Bielice). U turskom defteru iz 1521. godine vode se kao selo sa 80 kuća i četiri zaseoka (Lješev Stup, Prediš, Resna i Slatković).  Po nekim starim predanjima, prvi stanovnici  Bjelica doselili su se iz okoline Gacka, iz mjesta Čarađe, pa se i porijeklo nekih bjeličkih bratstava vezuje za njih.

       Crkva i njena istorijska, kulturna vrijednost izuzetno je velika. Bratstvenici Milića koji su podigli ovu crkvu ponosni su na svoju crkvu i njen istorijat. Crkva Uspenja Bogorodice, Resna, Bjelice nastala je u XVI – XVII vijeku. Ima dugu istoriju kao i mnogi hramovi u Crnoj Gori, ali ova Crkva ima nešto ne obično što široj javnosti je nepoznanica u cjelosti.

       U samom srcu Katunske Nahije na raskrsnici puteva koji vode za Čevo,  Cuce i Cetinje nalazi se na kamenom uzvišenju  tamošnji hram posvećen Uspenju bogorodice, presvijetli hram obzidan kamenom, koji vjekovima ponosno stoji kao božji dar crnogorskom narodu i našoj Crkvi.  Ova Crkva je značajan dar izgradjivanju crnogorskog naroda. Kao pravoslavna Crkva ima snagu autoriteta i svjedok je mnogih društvenih procesa i tokova. Praznik Velike Gospojine – Uspenja, sva bratstva u Bjelicama proslavljaju kao svoju prislužbu.

       Ispred Crkve Uspenja Bogorodice sahranjeni su vojvoda Vukan, i devetorica braće Milića koji su 1714. godine poginuli ispred ove Crkve braneći se sedam dana bez prestanka od turske vojske i njihovog vojskovodje Numan-paše Ćuprilića. Tom prilikom ubili su 72. barjaktara turske vojske ali ih je izdala „džebana“, nakon čega je prestala vatra iz puškarnica na obodima Crkve, pa su turski vojnici  uspjeli da provale oltar  Crkve i da ih na kukavički način ubiju.  Inače, 1712. godine Ahmet-paša prodire do Cetinja i ruši Cetinjski manastir. Poslije ove najezde, 1714. godine došla je druga, pod vodstvom Numan-paše Ćuprilića, vezira i guvernera Bosne, posljednjeg iz te moćne loze koja je četiri generacije davala nejveće državnike i ratnike Turske od Sulejmana II. Od svih brojnih pohoda turske vojske na Crnu Goru, Ćuprilićev je bio najstrašniji. Crna Gora je "opljačkana, najveći dio Katunske nahije opustošen, a Ozrinići, Zaljuti, Cuce, Bjelice, Ćeklići i Njeguši popaljeni i sravnjeni sa zemljom."

       Na zidovima od te 1714. godine obasutim vojvodskom krvlju i danas se sa malo više pažnje mogu primijetiti ostaci  krvi kao svjedoci duge borbe za Crnu Goru  i njenu svijetlu istoriju.  Sa  spoljašnje strane crkve nalaze  se otvori u kamenu koji su  služili kao „puškarnice“ slični onima koji se nalaze na vjekovnim tvrdjavama i

zidinama gradskih utvrdjenja. Ovi i danas živi svjedoci govore o životu toga vremana i spoju hrabrosti, vjere i borbe za slobodu.

       Ispred već sada obnovljenih zidina groblja na ulazu u  crkveni hram sahranjen je i protojerej Djordje Milić.

       Na raspoloživim kartama Crne Gore veoma često se može naći Dub, Rježna (Resna) a neke od njih su: Karta Krivošija Boke Kotorske i crnogorsko – hercegovačke oblasti iz 1882. godine, B III a 19-2 „Monteneg-herzegovinische Grenzgebeiet, Kurt Hussert, Predjeli Crne Gore, Gotha: Justus Perthes, 1894, Topografska karta Boke Kotorske i Crne Gore iz 1785, prema crtežu Ludovica Furlanettoa (Wien, Kriegsarchiv BIXa 463).

       Crnogorski narod i narod narod Katunske nahije bio je vrhovni temelj slobodarskom duhu naših naroda kroz istoriju.

       Crkva Uspenja bogorodice sada obzidana je klesanim kamenom kao salivanim pločama kojima je pokrivena krovna i oltarska konstrukcija . Iznad ulaznih vrata nalazi se crkveno zvono . Crkva je od strane države proglašena kao kulturno istorijski spomenik Crne Gore.

Na ulazu crkvu stoji natpis :

„Pohod Ćuprilić vezira s vojskom na Crnu Goru 1714 godine junaci se tad gledaju kada na vrat muke dodju najslavnije tad umrije naš Milija vojvodau crkvi se zatvoriti zovne braću dašnjimpodju grob je krasan kaže crkva spomenik će bit slobada braniše se sedam danah devet bratah bez prestana sedamdeset i dva više barjaktara što ubiše oko crkvena sve starne dok ih izda džebana turcioltar provališe so oltara ih sve pobiše“.  

                                                   NJEGOŠ

 

       Takodje, veoma važni dogadjaj za tadašnju, ali i današnju  Crnu Goru i malo mjesto u Katunskoj Nahiji, ali najviše za prijestonicu Cetinje, odigrao se početkom decembra 1756. godine, kada su Crngorci odnijeli pobjedu nad brojnom turskom vojskom bosanskog vezira Camil Ahmet – paše, u selu Prediš, u mjestu Bjelice, nadomak Cetinja. U tadašnjem krvavom sukobu stradali su mnogi bratstvenici. Ono što takodje od skromne istorijske gradje treba pomenuti je stradanje vojvode Tomaša Milića koji je  stradao sa svojih dvadeset godina starosti  u sukobu sa turskom vojskom u mjestu Šobajići u pohodu Sulejmana paše.  Slobodu su mnogi naši preci gradili na junaštvu, znali kako reče veliki revolucionar Veljko Vlahović da "Nositi neprekidno u sebi Crnu Goru znači i dar i prokletstvo“. Kako je to i zapisano u „Pravdi“ objavljenoj  -18.03.1933 godine, „1913 godine na Skadarskom Utvrdjenju

Taraboš u vrijeme Balkansko-Turskog rata u istoriji Crne Gore poznatom kao "drugi juriš", prvi je bio 27-29. januara 1913 godine, poginuo je crnogorski oficir Gorčin M Milić na utvrdjenju Taraboša gdje je oko 8.000 boraca crnogorske Vojske ((Katunska, Riječka i Crmnička brigada) borilo se sa oko 20. starih topova, tada je posjećanja radi Austrija i Njemačka predlagali stvaranje samostalne Albanske Države, kojoj je po svaku cijenu trebao da pripadne Skadar, Austrijska diplomatija je trazila od Crne Gore ustupanje Lovćena Albaniji u zamjenu za Skadar. Komandant Primorskog odreda Mitar Martinović, tadašnji ministar Vojni, angazovao je napad dobrovoljno od svih bataljona, komandovanje streljačkim bataljonom povjereno je Niku Turovom Martinoviću a za komandira čete dobrovoljno je postavljen Gorčin Markov Milić iz Čevsko- Bjeličkog bataljona kojem se obratio Niko Martinović riječima: " Nemoj Miliću sjutra pokoriti(obrukati) svoje stare, misleći na ratne zasluge kuće Milića (...) ...piše "Pravda".  "Junaka je lako prekoriti pa on odgovori " Ili će moja sablja sjutra biti na vrhu Taraboša ili ću poginuti" - tako je bilo u pokušaju da dopre do zidina i vrha Taraboša poginuo je junak kuće Milića sa sabljom u ruci čvrsto je držeći, pa je pronadjen 23. dana kasnije 10.04.1913 godine kako zgučen leži izrešetan mitraljeskim rafalom u zidinama Tarabosa...

       Kako je to i kroz istoriju bilo, smrti se najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost – ipak kako to reče jedan mudri crnogorac iz Crmnice,  čovjek dva puta umire prvi put onda kada umre biološki a drugi onda kada ga ljudi zaborave, ako je zaista tako ovi junaci živjeće sve dok živi Crna Gora i njena sloboda.Svjestan činjenice,  da postoji mnogo toga što bi trebalo reći i što nije rečeno a bilo bi korisno kroz manji broj veoma kratkih indikatora, želio sam ne znajući sa koliko uspjeha napisati  jedan dio onoga što je vezano za bratstvo Milića i staru Crkvu Milića u Resni.

Novak Adžić: BOŽIĆNI USTANAK CRNOGORSKOG NARODA 1919. GODINE POD VOĐSTVOM KOMANDIRA KRSTA ZRNOVA POPOVIĆA

Božićni ustanak crnogorskog naroda, podignut 6. januara 1919. po novom, ili 24. decembra 1918. godine, po starom kalendaru, dakle, na Badnje veče, imao je za cilj da se ponište odluke tzv. Podgoričke skupštine, od 26. novembra 1918. godine o nelegalnom i nelegitimnom prisajedinjenju Crne Gore Srbiji; da se Crna Gora oslobodi faktičke vojne okupacije srpske vojske; da se odbrani i afirmiše crnogorska državna nezavisnost i da Crna Gora kao punopravan i ravnopravan državno-pravni subjekt stupi u jugoslovensku konfederaciju

 

Pobuna protiv neustavnog prisajedinjenja Srbiji

 

Crnogorski januarski ustanak 1919. godine želio je skrenuti pažnju međunarodne javnosti i velikih sila uoči i tokom zasjedanja Versajske mirovne konferencije na crnogorsko pitanje, odnosno, htio je ukazati na to da crnogorski narod ne prihvata provedenu i nasilnim putem proklamovanu aneksiju Crne Gore od strane Srbije.

Raspoloženje da Crna Gora stupi u novu jugoslovensku državu kao ravnopravan član i partner imalo je većinsku podršku kod crnogorskog naroda, ali ono nije moglo biti plebiscitarno iskazano, jer je sila pobijedila pravo i pravdu, zapravo, crnogorska državotvornost je izgubila rat zbog premoći okupacione oružane sile Kraljevine Srbije i spoljnjeg faktora, odnosno, velikih sila, dominantno Francuske, ali indirektno i drugih saveznika, koji su prepustili Crnu Goru na milost i nemilost beogradskom osvajaču. U pismu crnogorskom komandiru Petru Gvozdenoviću (jednom od glavnih organizatora i učesnika Božićnog ustanka crnogorskog naroda na području Katunske nahije i Cetinja i bratu od strica generala dr Anta Gvozdenovića, crnogorskog izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u SAD – Vašingtonu i potonjeg premijera crnogorske Vlade u egzilu), neformalni politički vođa Božićnjeg ustanka (koji je bio član Cetinjskog ustaničkog odbora, ali ne i njegov primus) i kasniji crnogorski premijer u egzilu Jovan Simonov Plamenac, je 31. (18.) decembra naveo suštinu političke i ustaničke borbe crnogorskih »zelenaša«, rojalista i indipendista, koji su po slomu ustanka nastavili sa komitskom, gerilskom i emigrantskom borbom »ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE«. Naime, u tom pismu Jovan S. Plamenac navodi: »Naša je deviza: Vaspostava Crne Gore sa svim njenim suverenim atributima, pa sljedstveno tome i narodno samoopredjeljenje prema postojećem crnogorskom Ustavu i parlamentarnim principima«, kako je u svome Dnevniku zabilježio, u suštini, stvarni vođa, vojni zapovjednik ustaničkih snaga u Božićnjem ustanku, kapetan, potom, komandir Krsto Zrnov Popović. To je bila suštinska parola crnogorskih ustanika (čiji je plotun iz njihovih pušaka zagrmio 24. XII 1918/6. I 1919. godine na okupacione trupe i domaće izrode u njihovoj službi) koji su se borili s pokličem »Za pravo, čast i slobodu Crne Gore«. Dakle, u vrijeme stvaranja Kraljevine SHS crnogorski Dvor, Vlada i njihove brojne pristalice u Crnoj Gori zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (konfederacije) i tražili su vaspostavljanje Crne Gore kao države, kao i garantovanje i primjena prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno-pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima. Kad je postalo očigledno da od takvog jugoslovenkog ujedinjenja nema ništa, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti, gerilci i crnogorski emigranti borili su se političkim i diplomatskim, ali i oružanim sredstvima za nezavisnu Crnu Goru. To su oni u jednom ustaničkom, komitskom proglasu iz 1919. godine, iz šume, eksplicitno poručili: “Mi se borimo za slobodu i nezavisnost Crne Gore i od ove borbe jedino nas smrt rastaviti može”. Brojni su i kontradiktorni podaci koji govore o broju crnogorskih ustanika, koji su učestvovali u Božićnjem ustanku. Najpouzdanija je brojka od oko 5.000 ljudi. Zapadni i Istočni sektor ustaničkih snaga, koji je opsadirao Cetinje i koji su stuplio u borbu, brojao je oko 2.000 ljudi (pod komandom komandira Krsta Zrnova Popovića) snage koje su opsadirale Rijeku Crnojevića brojale su oko 600 ljudi, (pod komandom komandira Đura Šoća) snage koje su opsadirale Virpazar oko 400 ljudi,(pod komandom ministra Jovana S. Plamenca) na prostoru Podgorice i okoline bilo je oko 300 Pipera i 200 Lješkopoljaca i Bjelopavlića (ukupno oko 500) kojima je komandovao general Milutin Vučinić, na prostiru Nikšića mobilisano je više od 1.000 ustanika pod komandom braće vojvode Boža i Đura Petrovića, od kojih je značajan dio stupio u borbu pod komandom Đura Jovovića i Milisava Nikolića; na prostoru Rovaca bilo je oko 400 ustanika pod komandom kapetana Ivana Bulatovića. Dakle,

ukupno ustaničke snage su brojale oko 5.000 ljudi, od kojih u borbu nijesu stupale 6. januara 1919. godine snage pod komandom Milutina Vučinića, Jovana Plamenca, Đura Šoća, dok su u borbu stupile snage iz Katunske nahije, dijela Riječke i Lješanske nahije i dijelom ustaničke snage sa prostora Nikšića. U jednom pismu koje je upućeno sa Njeguša 1. decembra 1918. godine kapetanu Đuru Draškoviću sa Čeva i kapetanu Dušanu Stankovu Vukoviću iz Prediša (Bjelice) stoji da su ustanici odložili podizanje ustanka za određeno vrijeme »dokle vojvoda Đuro Petrović i brigadir Vučinić provedu organizaciju u svojim mjestima«, kaže se, između ostalog, u tome aktu. Na Cetinje je potom dolazio i vojvoda Božo Petrović i razgovarao sa vođama zelenaša iz Cetinja o podizanju ustanka. Uoči izbijanja ustanka, poslije 23. decembra 1918. godine, ostali kod svojih kuća vojvoda Božo Petrović i vojvoda Đuro Petrović i Marko Petrović, kao i Marko Đukanović i odmah su uhapšeni. Oni se, zajedno sa brigadirom Đurom Jovovićem, Milisavom Nikolićem, Živkom Nikčevićem, Dragišom i Antonijem Bojovićem, Vaskom Marojevićem, Vukom Krivokapićem, Matom Todorovićem, Ilijom Damjanovićem, Kostom Radovićem, Stevanom Pavlovićem, Jošom Jovovićem i drugima tretiraju kao organizatori Božićnjeg ustanka na prostoru Nikšića i okoline. Pošto su braća Petrovići i ministar Marko Đukanović pohapšeni prije izbijanja ustanka, sa ustaničkim snagama poveli su oružanu borbu Milisav (Misja) Nikolić, brigadir Đuro Jovović, braća Dragiša i Antonije Bojović, Vasko Marojević, Živko Nikčević, Nikodim Janjušević i brojni drugi. Poslije sloma ustanka, brigadir Đuro Jovović je emigrirao u Italiju i bio jedan od komandanata crnogorske izbjegličke vojske u Gaeti, dok su ostali pomenuti, kao i brojni drugi ostali u šumi i kao komite nastavili gerilsku oslobodilačku borbu. Vojvode Božo i Đuro Petrović i njihov treći brat Marko Petrović putovali su na brojne sastanke i zborove koji su održavani u cilju organizovanja, pripreme i izvođenja narodnog ustanka. U Podgorici su se sastali i vijećali sa generalom Milutinom Vučinićem, ministrom Savom Vuletićem, oficirima Perom Tujovim Vukovićem, Petrom Savovićem, Stevanom Radovićem, Stankom Markovićem, Blažom Markovićem i drugima. U Lješkopolju se vojvoda Đuro Petrović sastao i dogovarao sa brigadirom crnogorske vojske Andrijom Raičevićem. U Riječkoj nahiji susreo se i ragovarao sa inspiratorima ustanka serdarom Jokom Jovićevićem, komandirom Đurom Šoćem i kapetanom Jovanom Belovim Vujovićem. Na Cetinju je postojala namjera da se sretnu i dogovore oko pitanja vezanih za ustaničku akciju sa Jovanom S. Plamencem, bivšim crnogorskim ministrom i duhovnim vođom ustanka, Ristom Popovićem, takođe bivšim ministrom, Mišom i Jovom Popovićem, komandirom Petrom Lomparom i drugima. Kralj Nikola je iz progonstva, iz Neja, na Seni kod Pariza, preko svog ministra koji je boravio u Italiji, u Rimu i Brindiziju, Mila Vujovića održavao vezu sa vojvodom Božom Petrovićem. Vojvoda Đuro Petrović se, prema nekim izvorima, u određenom momentu, pokolebao i to 31. XII 1918. godine, obustavivši saradnju sa ustanicima. Ostao je u svojoj kući, dok su vojvoda Božo Petrović i ministar Marko Đukanović trebali sa svojim snagama da zauzmu Nikšić, odnosno, da ga oslobode od okupatorskih snaga, kako navode određeni izvori. Ustanički prvaci iz nikšićkog kraja su pozvali ustaničku vojsku na okup 23. decembra 1918. godine po starom kalendaru. Dva pisma o tome svjedoče. U pismu kojeg su potpisali Đuro Jovović i Milisav Nikolić u Nikšiću 21. XII 1918. godine kaže se: »Poznata vam je naša namjera te Vam činimo na znanje. Što imate vojske da s njom dođete na Glibavac (Ćemenci) u osvit neđelje. Tu ćete naći našu vojsku, to jest

bataljon Trebješki. Uzmite tajina za tri dana. Pozdravljamo: Đuro Jovović i Milisav Nikolić«.

 

Brojni crnogorski uglednici predvodnici ustanka

 

Već 21. decembra 1918. godine (po starom kalendaru) oko Nikšića se bila okupila ustanička vojska, ali grad još nije bio potpuno opkoljen. Srpska vojska, bjelaši, četnici i žandarmerija posjeli su određne položaje i izrazili gotovost na borbu sa ustanicima. No, do sukoba nije došlo ni 22. decembra. Crnogorski ustanici su 23. decembra držali Cetinje i Nikšić u opsadi. U ovim gradovima nalazile su se najveće mase ustanika i tu je došlo i do najžešćih oružanih borbi u kojima je poginulo na desetine, sa jedne i druge strane. Oružana borba oko Nikšića počela je 23. decembra, oko tri sata popodne i trajala je i čitav sjutrašnji Badnji dan. Ustanici su bili znatno brojniji, ali srpska vojska i bjelaši u gradu zadržali su svoje pozicije. Predveče su u Nikšić na strani srpske vojske i bjelaša prispjeli u pomoć bjelopavlićki i grahovski bjelaši, čime su antiustaničke snage bile značajno pojačane. Kad su saznali za to, ustanici su počeli da se povlače i postepeno razilaze svojim domovine. Tokom oružanog pokušaja zauzimanja Nikšića, 23. decembra, kod svojih kuća su ostali (nijesu uzeli učešće u borbi) vojvode Božo i Đuro Petrović i ministar Marko Đukanović, koji su važili za vođe ustanika. Vojvode Petrovići i ministar Đukanović su, ipak, odmah uhapšeni, a u šumi su, sa dijelom ustanika, borbu nastavili komandir/brigadir Đuro Jovović i narodni poslanik Milisav Nikolić. U prepisci prilikom organizovanja i izbijanja Božićnog ustanka 24. decembra 1918. (6. januara 1919), kao organizatore ustanka na prostoru Nikšića i okoline navode se i vojvode braća Petrović, kao i Marko Petrović. U jednom pismu stoji kako je Božo Petrović pošao za Nikšić, »gdje su već sedam ustaničkih bataljona«. U povjerljivom pismu popa Steva Drecuna, poslatog sa Ljubotinja 18. decembra 1918. mitropolitu Mitrofanu Banu, o pripremama za izvođenje ustanka, piše i ovo: »Glavni vođe poketa su: Jovan Plamenac, vojvoda Đuro Petrović i Milutin Vučinić. Većina naroda izgleda da je nezadovoljna sa odlukom Podgoričke skupštine, zato što je Crna Gora pripojena Srbiji, a nije kao zasebna jedinica ušla u Jugoslovensku zajednicu. Kako čujem većina naroda po svim plemenima pridobivena je za pokret«. Ovo pismo mitropolit Mitrofan Ban dostavio je komandantu okupacionih Jadranskih trupa generalu Dragutinu Milutinoviću, u njegovom štabu na Cetinju, u zgradi bivše Austro-Ugarske legacije. Vojvoda Božo Petrović, vojvoda Đuro Petrović, Marko Petrović i bivši ministar Marko Đukanović uhapšeni su 6. januara 1919. godine i sprovedeni u podgorički zatvor “Jusovača”. Službeni organ Kraljevine Crne Gore u egzilu “Glas Crnogorca”, Nej na Seni kod Pariza, br. 81 od 29. decembra 1919 / 5. januara 1920. godine, na 3. strani objavljuje “Spisak Crnogoraca, koje su srbijanske vlasti u Crnoj Gori odmah u početku zatvorile u ‘Jusovači’, podgoričkoj tamnici”, na kojem su imena 153 crnogorske civilne i uniformisane ličnosti, koji su bili politički zatvorenici. U vezi organizovanja ustanka vojvoda Božo Petrović održavao je vezu sa kraljem Nikolom i ostvarivao prepisku sa crnogorskom Vladom u izgnanstvu, posebno sa

njenim ministrom u Rimu, Milom M. Vujovićem. Nikola Tomanov Zec, o hapšenju vojvode Boža Petrovića, u svojim memoarima »Zelenaši«, navodi i ovo: »Prilikom sprovođenja vojvode Boža Petrovića iz nikšićkog u podgorički zatvor, na Bogetićima rekao mu je Marko Savićević: ''Kako bi bilo, vojvodo, da te pojašem do Podgorice?'' Do ovog jahanja nije došlo, ali je tačno da mu je Savićević oduzeo skupocjeni štap, koga je stari vojvoda decenijama nosio i koji mu je za ovu priliku bio vrlo potreban«. U knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića«, Rim, 1921, piše i ovo: »Osim zatvorenih Crnogoraca ima i jedan broj interniranih, većinom prvaka, među kojima su: vojvoda Božo Petrović, bivši Predsjednik Ministarskog savjeta, Mihailo Popović, član Državnog savjeta u penziji, Stevo Tatar, član Glavne državne kontrole, Špiro Popović, Direktor pošta i telegrafa, Marko Petrović su internirani u Sarajevu (Bosna). U decembru 1918. godine, od strane srpskih vlasti, maltretirani su tri brata: Vojvoda Božo Petrović (70 godina), bivši predsjednik Ministarstva, general Đuro Petrović (69 godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici. Poslije skoro godinu, vojvoda Božo i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sada se nalaze internirani u Sarajevu (Bosna). General Petrović se nalazi još u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu još do danas nije dobio”. U svrhu ispitivanja stanja u Crnoj Gori, pored ostalih, u Crnu Goru je 1919. godine stigao, kao predstavnik SAD, američki oficir i specijalni savjetnik za vojna pitanja predsjednika SAD Vudroa Vilsona major Čarls Velington Furlong, kasniji univerzitetski profesor. Furlong je, inače, bio član američke delegacije na Konferenciji mira, u Versaju 1919. i vojni agent. Imao je obavezu da o situaciji u Crnoj Gori, u svojstvu šefa američke misije, na osnovu istraživanja, sačini i podnese izvještaj. Furlong je bio u Crnoj Gori od 6. februara do 2. marta 1919. godine. On je 12. februara 1919. godine u Jusuf-pašinom zatvoru, podgoričkoj tamnici »Jusovača«, razgovarao i sa vojvodom Božom Petrovićem. Preliminarni izvještaj majora Furlonga datiran je 11. marta 1919. godine. U tom izvještaju Furlong piše da mu je vojvoda Božo Petrović rekao i ovo: »Ja sam Kraljev rođak i služio sam svoju zemlju 40 godina - kao najbliži saradnik kralja Nikole i Prinčeva i bio ugledna ličnost u Crnoj Gori. Sadašnja vlast je odgovorna što sam ja u zatvoru. Crna Gora je uvijek bila slobodna zemlja i kao takva priznata od Evrope. Predsjednik Vilson je kazao da svim malim zemljama, uključujući i Belgiju, Crnu Goru i Srbiju, treba dati samostalnost. Svi su se Crnogorci nadali da će savezničke snage biti poslane ovđe da održavaju red i svi smo se nadali autonomiji. Mi želimo da izaberemo naš sopstveni Parlament i neka sudbinu Crne Gore odluči njen narod... Umjesto Crnogoraca ovđe su došli Srbi i donijeli mnogo novca. Dva-tri čovjeka su nazvali sebe Parlamentom i uredili da se u njemu nađu jedino ljudi koji imaju iste ideje kao i oni. Taj prvi komitet sačinjavali su dva Srbina i jedan Crnogorac: Petar Kosović, Svetozar Tomić i Janko Spasojević. Članovi bivše crnogorske Vlade nijesu bili uključeni ni u komitet ni u parlament... Naše pristalice većinom se nalaze u staroj Crnoj Gori. Mislim da ih ima više nego što sam spreman da kažem. Svako u Crnoj Gori smatra da su izbori bili nelegalni i suprotni zakonu zemlje i da je volja naroda falsifikovana. Srpski zvaničnici i izaslanici, koje su oni izabrali, anektirali su i okupirali Crnu Goru. Nema mogućnosti da bilo ko nešto učini, ali ima mnogo ljudi u planinama koji ne priznaju sadašnju

vladu... Mi želimo konfederalnu Jugoslaviju, ali ništa se ne može uraditi dok Crnu Goru ne okupiraju Savzničke trupe Engleske, Amerike i Francuske. Mi ne želimo ni Srbe ni Italijane. Onda bi mogli da izrazimo svoje poglede slobodno. Partiju koja ima ovdje moć čine boljševici i ona ne može zavesti red u zemlji. Oni su svi Srbi i dozvoljavaju svaku vrstu samovolje. Zemlja je siromašna i oni dozvoljavaju pljačku i otimanje. Njihovi ljudi mogu uzeti što god žele od seljaka. Mogu ubiti koga god žele i neće ih niko pozvati na odgovornost pred zakonom«.

 

Odbacuju utapanje u Srbiju i traže slobodne izbore

 

U jednom pismu crogorskog oficira i ustanika Todora Borozana upućenog 1918. Jovanu S. Plamencu, uoči izbijanja Božićnog ustanka, navodi se da su srpske okupacione vlasti 18. decembra 1918. godine u 11 sati uveče, uhapsile i utamničile komandira Petra Lompara i bivšeg crnogorskog ministra Rista Popovića. Komandant srpskih “Jadranskih trupa” koje su okupirale Crnu Goru, general Dragutin Milutinović je, 2. januara 1919, sa Cetinja, O. broj 875, u izvještaju Komandantu II armije o događajima koji se odnose na Božićni ustanak, zapisao i ovo: “Kad sam 17. decembra pr. g. dobio prve vesti o tome, da se u Crnoj Gori sprema oružani pokret protiv ujedinjenja sa Srbijom, pozvao sam k sebi ljude, koji su mi označavani kao vođi, i iz razgovora, koji sam 18. decembra pr. g. vodio u mome štabu sa g. Ristom Popovićem - jednim od Jabučana - biv. ministrom, i g. Petrom Lomparom, komandirom, dobio sam utisak, da je komplot potpuno organizovan i da je njegovo izvršenje pitanje najkraćeg vremena. Taj utisak pretvorio se u uverenje, kad su sva moja naprezanja u toku 18 i 19. dec. pr. g. da dođem u ličan dodir sa g. g. Jovanom Plamencem, takođe bivšim ministrom i g. Jovom Popovićem, biv. diplomatskim činovnikom, koji su se takođe označavali kao vođe ovog oružanog pokreta, ostala uzaludna. Na osnovu toga sam savetovao izvršnom Narodnom Odboru da stavi pod jači policijski nadzor g. Rista Popovića i Petra Lompara, i da preduzme traganje i eventualno hapšenje g. Plamenca i Jova Popovića”. U svojim bilješkama Milutinović navodi i da ga je oficir crnogorske vojske s Njeguša i ustanik Ilija Bećir, kada je on, 3. januara 1919, otišao na razgovor u ustanički Štab u Bajice, ispratio ovim riječima: “Ili Vi Srbijanci napolje iz Crne Gore, ili će krv teći gospodine generale: drugog izlaza nema i ne može biti!” Srpske okupacione vlasti, uveče 18. decembra 1918. godine, uhapsile su Rista Popovića i Petra Lompara, dok je Jovo Popović izbjegao za Kotor, a Jovan S. Plamenac sklonio se na Ljubotinj u Riječkoj nahiji, odakle je 31. decembra 1918. godine poslao uputstva ustaničkim oficirima da ustanak treba da počne 3. januara 1919. Sam Plamenac nije uzeo aktivno učešće u oružanim borbama, iako je slovio kao duhovni vođ Božićnjeg ustanka. On je i sačinio plan ustaničkih akcija, prema kojemu je odredio sebe kao komandanta ustaničkih trupa iz Crmnice, koje su, u sadejstvu sa ustaničkim snagama iz Riječke nahije (Ljubotinjana), trebalo da krenu prema Cetinju. Međutim, Plamenac je emigrirao prije nego su počeli da pucaju ustanički plotuni. Duhovni vođa ustanka pošao je za San Đovani di Medua u vrijeme kad je Božićni ustanak izbio, a potom se na poziv kralja Nikole prebacio u Brindizi u Italiji i potom

otišao za Neji, na Seni, kod Pariza, gdje je bilo sjedište crnogorskog kralja Nikole u egzilu i Vlade crnogorske. Na osnovu Plamenčevog ustaničkog plana je bilo predviđeno da: vojvoda general Đuro Petrović sa ustaničkim trupama zauzme Nikšić, odakle će preko Čeva i Cuca marširati sa ustanicima iz Njeguša na Cetinje; da general Milutin Vučinić na čelu ustaničkih trupa iz Pipera, Lješkopolja i Zete napadne i zauzme Podgoricu i prolazeći preko Lješanske nahije pođe na Cetinje i da se njegove trupe sastanu sa trupama vojvode Đura Petrovića između Katunske i Lješanske nahije. Međutim, ustaničke akcije dogodile su se drugačije od plana kojeg je sačinio Jovan S. Plamenac. Kad se vratio iz zarobljeništva u Crnu Goru, Krsto Zrnov Popović je postao vojnički vođa Božićnog ustanka. Iz Katunske nahije, pored Krsta Popovića, Jova Popovića - Jabučanina, Rista Popovića - Jabučanina, ustaničke vođe bili su i: komandiri Petar Lompar, Šćepan Mijušković, Milo Martinović, Petar Gvozdenović, Joko Martinović, kapetani: Đuro Drašković, Dušan Vuković, Andrija Dragutinović, Đuro Kapa, Krsto Vujović, Niko Kašćelan, Đuro Kapa, Marko Z. Popović, Blagota Martinović, Ilija Bećir, poručnik Janko Pešikan, Jovan Nikolić i drugi. Iz Riječke nahije, Kosijerima, Đinovićima i Bokovljanima, komandovali su kapetani Vukale Rajković i Todor Borozan, koji su sa svojim četama 3. januara 1919. godine posjeli prostor iznad Cetinja, iznad Crne grede, konkretno brdo Zavala sa okolinom, gdje su i vođene tokom 6. i 7. januara oružane borbe. Komandanti ustaničkih snaga iz Lješanske nahije bili su kapetan Savo Filipov Čelebić i kapetan Pero Đurišić. Ustaničnim snagama iz Riječke nahije, Ljubotinja i Rijeke Crnojevića i okoline komandovali su komandir Đuro Šoć, serdar Joko Jovićević i kapatan Jovan Belov Vujović. Iz Crmnice ustaničkim trupama komandovao je Jovan S. Plamenac, a kao istaknuti ustanički prvaci bili su tu komandir Petar Lekić, kapetani Đikan Vukmanović, Milo Savov Leković, Marko Vučeraković, Risto Hajduković, Petar Vuleković i drugi. U jednom pismu koje je upućeno sa Njeguša 1. decembra 1918. godine kapetanu Đuru Draškoviću sa Čeva i kapetanu Dušanu Vukoviću iz Prediša (Bjelice) stoji da su crnogorski ustanici odložili podizanje ustanka za određeno vrijeme »dokle vojvoda Đuro Petrović i brigadir Vučinić provedu organizaciju u svojim mjestima«. Komandir Petar Gvozdenović je 18. decembra izvijestio Jovana S. Plamenca o pripremama ustanka u Katunskoj nahiji ovim riječima: “Na osnovu vašeg programa mi, Katunjani, bićemo gotovi u petak 21. t. mj. Molim vas donosiocu ovoga da date tačne podatke o vašoj preduzimljivosti s te strane”. Svoje političke ciljeve i zahtjeve Štab crnogorskih ustanika, koji se u Bajicama kod Cetinja nalazio pod komandom Krsta Z. Popovića, izložio je i u aktu sljedeće sadržine: “Skupština održana u Podgorici u dane 11. i 13. mjeseca novembra 1918. godine, sazvana je protiv ustavnih odredaba naše zemlje, a najviše protiv volje apsolutne većine crnogorskog naroda, što je dalo povoda da se - protiv skupštinske odluke kojoj ste Vi izvršni organi - digne opšti pokret i ustanak u Crnoj Gori. Već su prošla dva dana, da se prijestonica Cetinje nalazi u opsadi od strane nekoliko hiljada ustaških četa, koje sa nestrpljenjem očekuju da čim prije uljegnu u prijestonicu Cetinju, te svojim ulaskom uspostave stanje koje dostojno odgovara crnogorskom imenu i budućoj državi Jugoslaviji. Da bi se izbjeglo prolijevanje bratske krvi, koja ako poteče istorija neće pamtiti, potpisati Ustanički odbor našao je za shodno da Izvršnom odboru uputi izražaj volje crnogorskog naroda u sljedećem: I – Mi smo svi složni da Crna Gora uđe punopravno sa ostalim pokrajinama u jednu

Jugoslovensku državu, bez ikakvih unutrašnjih političkih granica, a oblik vladavine ostavljamo da punopravno riješi redovno izabrana skupština svih jugoslovena – Konstituanta - čemu ćemo se srdačno pokoriti. II – Mi tražimo da prethodno jedan narodni sud pronađe krivce za sve događaje koji su bacili ljagu na naše oružje i da tek onda, čista vedra čela pristupimo velikoj jugoslovensloj zajednici, za koju su i najstariji naši preci najvjerniji zatočnici bili. III – Tražimo anuliranje odluka Podgoričke skupštine i nove slobodne izbore za Crnu Goru, čiji će izaslanici punovažno rješavati sve naše sadašnje domaće poslove, te privremeno predstavlajti Crnu Goru iznutra i izvana. Za izvršenje rada po ovom programu, ustaničke trupe sjutra, 23. ovog mjeseca, umarširaće u prijestonicu Cetinje i radi uspostavljanja budućeg reda zaposjesti će sva nadleštva, u koju svrhu s naše strane bit će očuvan najbolji red, te sa ovim preko vas opominjemo vojsku koja se sada nalazi u Cetinje da sa svoje strane ne bi izazivala prolijevanje bratske krvi - u kojem slućaju smatrali bi se odgovornim članovi toga Odbora, a mi sa svoje strane dajemo časnu riječ da će kako život tako i imovina svakom biti zagarantovani, sem u slučaju da budemo napadnuti. Bajice, 22. decembar 1918. godine. U ime Ustaničkog odbora, kapetan Krsto Popović, s. r.“.

 

Ustanici traže da srpske trupe napuste Crnu Goru

 

Memorandum je, 22. decembra 1918. godine, iz Bajica, u ime Ustaničkog odbora, poslao kapetan Krsto Popović Komandi Jadranskih trupa i tzv. Izvršnom odboru - Cetinje, te komandantu savezničkih trupa u Kotoru, generalu Polu Venelu. Memorandum i ustaničke zahtjeve, sa uputstvima za vođenje pregovora, odnijeli su i predali u štab srpskog generala Dragutina Milutinovića crnogorski oficiri Đuro Drašković i Mirko Grujičić. U odgovoru, general Milutinović je (23. XII) naveo, pored ostalog, da će sa svojim »trupama i ostalim naoružanim Crnogorcima održavati red, i nikakve naoružane trupe ne mogu ulaziti u varoš - grad Cetinje, a da ne sretnu naoužani otpor sa naše strane«. Potom je crnogorskim ustanicima poručio da će »na svaku i najmanju demonstraciju, odgovoriti topom i mitraljezom«. General Milutinović poslao je time Krstu Popoviću jasan signal da će pružiti otpor crnogorskim ustanicima, ukoliko budu krenuli na Cetinje. Bila je to uvertira u početak krvavih obračuna. Na jednom sastanku dijela organizatora ustanka, na Bokovu, 13/26/ XII 1918. odlučeno je da se pozovu srpske trupe da do 20. XII 1918/ 2. januara 1919. napuste Crnu Goru, a ako to ne učine da će ih Crnogorci silom protjerati. Tada je dogovoreno i da ustanici osvanu oko Cetinja i opsadiraju ga 21. XII 1918/ 3. I 1919. godine. Raspored trupa bio je ovakav: Katunjani su bili određeni da posjednu i drže sektor od Đinova Brda, do Donjeg Kraja, Lješnjani i dio Riječana (Ceklinjani, Dobrljani, Kosijeri, Bokovljani i Đinovići) da zauzmu prostor od Donjeg Kraja, do Kabla, a Ljubotinjani i Crmničani od Kabla, do Đinova Brda. Riječani i Crmničani imali su zadatak da Cetinje opkole i da zauzmu pozicije oko njega sa mitraljezima i topovima, pošto prethodno oslobode Vir pazar i Rijeku Crnojevića. Položaje oko Cetinja zaposjeli su crnogorski ustanici 21. XII 1918/3. I 1919. godine.

Toga dana prikupljane su i koncentrisane snage. Već 24. XII 1918/ 4. I 1919. Oko Cetinja su došle ustaničke snage iz Komana, na čelu sa kapetanom Blagotom Martinovićem i poručnicima Begovićem i Radonjićem, kao i Zagarčani predvođeni kapetanom Lukom Stamatovićem i poručnikom Mirkom Grujičićem. Prispjeli su i Lješnjani sa kapetanom Perom Đurišićem i potporučnikom Brnovićem. Krsto Popović, kao komandant ustanika, napravio je sljedeći raspored: Cetinjani (Konadžije i Bajice) bili su pod komandom kapetana Đura Kape i oni su posjeli prostor od Đinova Brda do iza Orlova Krša. Njeguši i Ćeklići bili su na lijevoj strani od njih i nalazili su se pod komandom Ilije Bećira. Čevljani koji su opsadirali Cetinje bili su pod komandom kapetana Đura Draškovića, a Cuce pod zapoviješću poručnika Janka Pešikana. Ustaničke snage iz Bjelica koje su brojale dvije čete bile su pod komandom poručnika Dušana Vukovića i Krsta Vujovića i one su zauzele prostor iznad Donjeg Kraja. Na Njegušima su ostale ne mnogo brojne ustančke snage pod komandom poručnika Nika Kašćelana i Vlada Vrbice. Sve ove ustaničke snage predstavljale su Zapadni sektor. Njihov komandant bio je kapetan Đuro Drašković. Istočni sektor ustaničkih snaga, koji je obuhvatao prostor od Donjeg Kraja do Belvedera, bio je: prostor od Donjeg Kraja Lješnjani pod komandom kapetana Sava Čelebića, Komani pod komandom kapetana Blagote Martinovića, kao i četa Bokovljana, Kosijera i Đinovića, koja se do Belvedera nalazila, a koja je bila pod komandom kapetana Vukala Rajkovića i poručnika Todora Borozana. Komandant Istočnog sektora bio je kapetan Pero Đurišić. Prostor od Belvedera do Donjeg Kraja ostao je neposjednut od ustaničkih snaga. Njega je po planu trebalo da zauzmu Ljubotinjani i Crmničani pošto prijethodno posjednu Virpazar i Rijeku Crnojevića. Komandant Štaba ustaničkih snaga kapetan Krsto Popović smjestio se sa svojim štabom kod Barutane, u Bajicama. Komandant srpske vojske, general Dragutin Milutinović, bio je riješen da upotrijebi oružje, da razbije opsadu grada i po svaku cijenu zaustavi ulazak ustanika u Cetinje. Stupio je u kontakt sa vođama ustanika u Bajicama, koje su od njega tražili da napusti Crnu Goru. Krsto Popović rekao je generalu Milutinoviću da razgovara sa Jovanom Plamencem, koji je trebao biti, po ranijem dogovoru, na Kablu. Međutim, Popoviću i ustanicima je saopšteno da su bjelaši zauzeli taj prostor i da tamo nema Plamenca. Kako nije znao gdje se Plamenac nalazi, Krsto je poslao trojicu svojih ljudi da ga nađu i stupe u kontakt s njim. Ali, Plamenca nijesu našli. Tada je Krsto Popović, faktički, preuzeo ulogu vrhovnog komandanta ustaničkih snaga i ponašao se i kao vojni i kao politički lider. Napisao je pismo generalu Milutinoviću u kojemu je naveo ustaničke zahtjeve, koje su rano izjutra 23. XII 1918./5. januara 1919. u štab srpskih trupa odnijeli ustanički oficiri kapetan Drašković i poručnik Grujičić. O razgovoru sa Draškovićem i Grujičićem, general Milutinović, u svojim Zabilješkama, piše i ovo: »U oružanu akciju nijesam verovao sve do 23. decembra 1918. godine. Ovoga dana u 6 časova ujutru došla su sa pismom dva izaslanika od pobunjeničkih oficira, kapetan Đuro Drašković i poručnik Grujičić. Odmah siđoh u moju kancelariju, gde me oba crnogorska oficira očekivahu u prisustvu kapetana prve klase g. Nikolajevića i rezervnog potporučnika Simića (student tehnike). Bio sam raspoložen i odmah se pozdravim sa svom četvoricom i obrnuh se g. Draškoviću i rekoh mu, šaleći se: »Pa vi, prekjuče, gospodine Draškoviću, čekaste mene kao da sam Hamza kapetan, a vi Mićunović Vuk«. Drašković pri govoru sa mom ustajaše, a ja mu davah znak da sedne i govori. Između

ostalog žaljaše mi se da ga je pri povratku iz interniranja rđavo presreo u Rogatici naš artiljerijski major Božidar Jevtić, da mu je u ime Srbije ovaj srbijanski major rekao da Crnogorska artiljerijska pravila više ništa ne valjaju, i da on Jevtić, a s njime i svi Srbi, više vole Bugare nego Crnogorce. Ovo je Jevtić možda i rekao, jer sam ga znao iz moga službovanja u Debru (1915), kada bijah komandant Albanskih trupa, kojom je prilikom zaista podneo neke raporte, žaleći se nešto protivu serdara Janka Vukotića, pod čijom je komandom bio neko vreme. Odmah odgovorih Draškoviću da je on kao inteligentan čovjek morao uvideti, da to govori Jevtić u ime svoje, a ne u ime Srbije«. Oficiri Drašković i Grujičić su kopiju ustaničkih zahtjeva predali generalu Milutinoviću. U tom aktu traži se da se srpska vojska mirno ponaša i da se ne miješa u unutrašnje stvari Crnogoraca. Međutim, te zahtjeve je general Milutinović u razgovoru sa Draškovićem i Grujičem odbio. Okupatorske srpske trupe, pod komandom Dragutina Militinovića, srpski žandarmi, bjelaši i bjelaška omladina, pod komandom Steva Vukotića i Marka Dakovića, mobilisali su se na Cetinju za borbu u cilju sprečavanja ustaničke akcije. Ustanička akcija bila je i prije toga otkrivena. Pop Stevo Drecun je ranije predao pismo mitropolitu Mitrofanu Banu o ustaničkim planovima i zamišljenim akcijama, a ovaj ga uručio generalu Milutinoviću. Nakon toga, počela su hapšenja vođa ustanka na Cetinju, Podgorici i Nikšiću. Na udaru su se našli svi zelenaši, njihove pristalice i sva druga »sumnjiva lica«. U zatvoru su se ubrzo našli: Milutin Vučinić, Andrija Raičević, Božo Petrović, Đuro Petrović, Risto Popović, Petar Lompar i brojni drugi crnogorski uglednici i patriote. Stvari su počele krajnje nepovoljno da se odvijaju u odnosu na ustaničke planove. Dobro naoružane, brojnije i daleko opremljenije okupatorske srpske snage i njihovi pomagači, domaći renegati, 21. XII 1918. / 3. I 1919. godine, zauzeli su položaje na Orlovom Kršu, grebenima iznad Medovine i Vojne radionice, zatim ispod italijanskog Poslanstva do Donjeg Kraja, a potom i na brdima iznad Vojnog Stana, Bolice, te na Crnoj Gredi, Kablu i povrh Granice. Utvrdili su svoje položaje i iskopali rovove. Po naredbi vojvode Stepe Stepanovića na Cetinje je stiglo pojačenje iz Tivta, u jačini od 2000 pušaka sa municijom za potrebe srpske vojske, žandarmerije i bjelaša.

 

Nepovoljan tok događaja po crnogorske ustanike

 

Ustanički vođa Krsto Popović je iz Bajica 24. XII 1918. dao uputstva za postupanje ustaničkih snaga u Riječkoj nahiji koje su bile pod komandom komandira Đura Šoća. U pismu Šoću Krsto Zrnov poručuje: »Dragi Đuro, Te neprijatelje držite u škripac. Ako se i sjutra produži ovamo borba bilo bi dobro kad biste poslali ma koliko vojnika da napadnu u pravcu depozita. Očekuju se međunarodne trupe. Od svih ovamo pozdrav, osobito od Krsta Popovića«. Na skupu nekolicine organizatora Ustanka, na Bokovu, 13/26/ XII 1918. godine, kojem nijesu prisustvovali ni Krsto Popović ni Jovan Plamenac (ali su o njegovom radu bili obaviješteni i tražena je njihova saglasnost) odlučeno je da se pozovu srpske trupe da do 20. XII 1918/ 2. januara 1919. godine napuste Crnu Goru, a ako to ne učine da će ih Crnogorci silom protjerati. Dogovoreno je i da crnogorski ustanici osvanu oko Cetinja i da ga opsadiraju 21. XII 1918/3. I 1919. godine.

Komandant ustanika Krsto Popović smjestio se sa svojim štabom kod Barutane, u Bajicama. Sa sobom je imao 180 vojnika (100 koji su pripadali Zapadnom sektoru, i 80 sa prostora Istočne kolone). Štab Krsta Popovića sačinjavali su ljudi iz raznih crnogorskih plemena. U njemu su bili narodni poslanik Savo Krivokapić, četiri komandira, četiri kapetana i dva sekretara koji u bili tumači za francuski, italijanski i engleski jezik (jedan od njih bio je Ilija Martinović). Broj ustaninika koji su zauzeli položaje oko Cetinja nije precizno utvrđen. Više izvora pominje jačinu ustaničkih snaga, ali se nijedan od njih ne slaže u procjenama brojnosti. Krsto Popović u svome dnevniku tvrdi da je Istočna kolona brojala 730 vojnika. On pominje i brojku od 180 vojnika koji su bili rezerva i koji su se nalazili u Bajicama, u njegovom Štabu. U dnevniku on ne daje podatke o brojnosti Zapadnog sektora, koji je, prema raspoloživim izvorima, bio brojniji u ljudstvu od Istočnog sektora. Jedan od učesnika tih dramatičnih zbivanja, bjelaš Vukašin Božović, u svom dnevniku navodi da je oko Cetinja bilo između 1.500 i 2.000 ustanika. A francuski general Pol Venel navodi da ih je bilo oko 1.000-1.500. Drugi izvori govore da je bilo od 3-5 hiljada. A neki izvori u propagandne svrhe predimenzionirali su broj ustaničkih snaga. Kada se zbroje snage ustanika, koji su uzeli učešće u borbi i onih koji su mobilisani, a nijesu uzeli učešće u sukobima sa prostora Katunske, Riječke, Lješanske, Crmničke nahije, okoline Podgorice, Nikšića i Rovaca dolazimo do brojke oko 5.000 ustanika. Međutim, moglo bi se tvrditi da je aktivno učešće u oružanim sukobima tokom januarskog ustanka crnogorskog naroda 1919. godine uzelo nešto više od 2.000 ustanika. Glavni organizator Božićnog ustanka na prostoru Riječke nahije bio je komandir Đuro Šoć. Pored njega, u vodeće organizatore ustanka spadaju kapetan Jovan Belov Vujović i serdar Joko Jovićević. Održavao je prepisku i komunikaciju sa ustaničkim vođama Jovanom S. Plamencem, serdarom Jokom Jovićevićem, Jovanom B. Vujovićem, Ristom Hajdukovićem i drugima. Jovan Plamenac mu je 15. i 16. XII 1918. godine izdao upustva i naredbe o rasporedu trupa i o planu akcija koje treba preduzeti za zauzimanje Rijeke Crnojevića. U Dubovi, selu u kojemu je živio Đuro Šoć, susreo se, u noći između 19. i 20. XII 1918. godine, sa Plamencom, sa kojim se dogovarao o planu akcija. On je Vujoviću davao sugestije i uputstva iz Dubove 17. XII 1918. godine oko opsadiranja i oslobađanja Rijeke Crnojevića. Prepiska o stanju među ustaničkim prvacima i o planu akcije, vođena između Đura Šoća i Jovana Vujovića, odvijala se intenzivno 18. i 19. XII 1918. godine. On je 19. XII 1918. davao uputstva o vojnim akcijama kao i obavještenja o vojničkim ustaničkim stažama na Debeljaku (iznad Kosijera). Barjaktar Pero Vučković sa Prekornice pisao je 19. XII 1918. godine Đuru Šoću o prikupljanju grupe od 20 Prekorničana i njihovoj spremnosti na borbu u ustaničkom taboru. Ustaničke snage pod komandom Šoća i Vujovića 20. XII 1919. godine okupile su se oko Rijeke Crnojevića, opkolile je i držale u opsadnom stanju. Kako je naredio Šoć, snage kojima je komandovao Vujović imale su zadatak da posjednu položaje od Dvorca do blizu Košćela. Ustaničke snage pod komandom Blaža Pejovića trebalo je da budu na njegovom desnom krilu i da ovladaju novim mostom. Prema planu nešto dalje od Pejovićevih snaga trebalo je da se nalazi Pero Đurašković koji je iznad novog mosta i Jovanovog brijega trebao da ima snažnije straže. Ljubotinjani su jednim dijelom bili raspoređeni na Košćelama, a glavnina je Ljubotinjana trebala da bude iznad Riječkog Grada, a na samom Riječkom Gradu jedna jaka izvidnica i pregovarači. Ali, u ustaničkim snagama iz Riječke nahije pod komandom Šoća i Vujovića od samog početka akcije osjećao se izvjesni pasivizam,

kolebljivost i neodlučnost, odnosno, kod određenog ne malog broja oficira i vojnika koji su pripadali ustaničkom taboru nije postojalo raspoloženje i energičnost za oružanu borbu. Uprkos tome, uslijedila je ustanička opsada Rijeke Crnojevića. Ustaničke snage imale su oko 600 ljudi. Vujović i Šoć su sa svojim snagama opsadirali Rijeku Crnojevića u noći 20 i 21. XII 1918. godine sa dvije strane, u pravcima prema Cetinju i Podgorici. Jedan od glavnih bjelaških vođa u Riječkoj nahiji, pristalica srpske okupacije i uništenja crnogorske državne nezavisnosti brigadir Niko Pejanović je, 21. XII 1918. godine, poslao pismo Jovanu B. Vujoviću i njegovom društvu i tražio je od njih da odustanu od napada, ustaničke akcije, na Rijeku Crnojevića. Međutim, ustaničke snage pod komandom Đura Šoća i Jovana Vujovića nijesu se odazvale tom pozivu nego su pristupile opsadi Rijeku Crnojevića. Brigadir Đuro Šoć je, kao komandant ustaničkih snaga, ili kako se potpisuje »komandant sektora ustaške vojske« u pismu sreskom načelniku – Čista Strana, 21. XII 1918. godine, ističući političke stavove i ciljeve ustanika, kao i postavljajući zahtjeve i uslove, napisao i sljedeće: »Od nazad dva mjeseca prodata je naša mila Crna Gora za Judine srebrenjake, kupili su je oni za čiju smo slobodu toliko naše krvi prolili i koji su kao komordžije u tuđinskoj vojsci dolazili da vojuju protiv naše slobode i našega svetog barjaka. To se nasilje nije moglo podnositi, jer su nas ti novi Gospodari priđe nego su sjeli na stolicu, počeli šamarati i kandžijati i to baš u vašoj varoši. Čaša žučnosti protiv tih nasilnika prelivena je. Stoga jutros ustalo je 35.000 organizovanih Crnogoraca da odbrane svoja prava i vaspostave Crnu Goru u svima svojim suverenim pravima, a na nečelu ustavno-parlamentarnih principa crnogorskih. Nama je u dio palo da blokiramo vašu varoš te stoga vas pozivamo da od Vaše vojne posade pošljete tri taoca kod naših izvidnica na Riječki grad u roku od jedan sat kao znak da protv nas nećete upotrebljavati oružje. Naravno, činovništvo, žandarmerija i vojništvo vaše, koje ne bude diglo ruku protiv naših vojnika, ono će ostati na svoja mjesta, jer mi ne idemo nikoga da uzurpiramo, nego samo tražimo da uskrsnemo naša pogažena prava i podigmemo naš sveti barjak – oko kojega su i vaši preci dosta svoje krvi prolili. Stoga Vas pozivamo, kao brata Crnogorca, da naš zahtjev ispunite i tijem pretečete prolijevanju bratske krvi, koju bi uzalud prolijevali, jer biste ipak morali podleći ovolikoj sili pošto vas opkoljava 600 vojnika a do doveče biće i 1500, jer dolaze k nama i Crmničani koji su još sinoć Vir očistili od nasilnika. Dozvolite li, ipak, da se krv prolijeva, ista neka pane na Vas i na Vašu đecu«. Šoć je slično pismo poslao istoga dana i predsjedniku opštine varoši Rijeka, u kojemu, takođe, govori o izdaji i prodaji Crne Gore od strane ovdašnjih Juda. U tome pismu on navodi i ovo: »Naš sveti barjak pogažen je, naše tradicije i svetinje za koje smo se 600 godina borili, su sve porušene«. U tome pismu on ističe ustaničke zahtjeve i poziva protivnike da se uzdrže od prolijevanja krvi.

 

Prvi neuspjesi ustanika i nagovještaji kraha

 

Brigadir Đuro Šoć je sa crnogorskim oružanim snagama pokušao oslobađanje Rijeke Crnojevića i okolnih mjesta. Sa ustanicima je opsadirao Rijeku 19. i 20. decembra

1918. godine. Pod njegovom komandom bilo je oko 800 ljudi. O situaciji oko Rijeke Crnojevića, o pregovorima koje su ustanički predstavnici vodili sa srpskim vlastima i bjelaškim licima u njihovoj službi, kao i o jačini okupatorskih oružanih snaga, pisali su Đuru Šoću, sa Šinđona, 22. XII 1918. godine, komandir S. Jovićević i kapetan Jovan B. Vujović. O rasporedu crnogorskih ustanika iz Boguta i Prekornice prema Cetinju Šoću pišu Niko Vučković i Pavle Drecun 25. XII 1918. Prilikom opsade Rijeke Crnojevića Šoć je, u ime ustaničkih snaga, tražio od komande mjesta da se srpske i jugoslovenske trupe protjeraju iz Rijeke, da im se ona preda u ruke i da se na Rijeci istakne crnogorski krstaš barjak. Ali, ti njegovi zahtjevi nijesu zadovoljeni, pa je opsada Rijeke uslijedila. No, ostala je bez uspjeha, pa ni oslobađanje Rijeke Crnojevića nije uspjelo. Srpska vojska i domaći bjelaški odredi, pod komandom brigadira Nika Pejanovića i drugih bjelaških vođa razbili su blokadu Rijeke, pa su ustaničke snage primorane da se povuku i razbježe. Jovan B. Vujović je emigrirao u inostranstvo, a serdar Joko Jovićević je uhapšen i zatvoren. Treba reći i da je, pošto se ta ustanička akcija završila porazom, postignut sporazum između ustaničkih pregovarača sa Ljubotinja i komande mjesta Rijeka, čiji je komandant bio Petar Isakov, po kome su se ustaničke vođe predale vlastima, a ustanici - vojnici razišli svojim kućama. Bilo je to 27. XII 1918. Vlasti su 28. XII 1918. godine uhapsile brigadira Đura Šoća i utamničile ga. Potom je Šoć robijao u podgoričkom zatvoru »Jusovača« više od dvije godine, sve do 1921. godine. Na prostoru Rijeke Crnojevića i okoline, srpska vojska i bjelaši predvođeni brigadirom Nikom Pejanovićem, brigadirom Đuzom Đuraškovićem, komandirom Markom Đuraškovićem i kapetanom Markom Radunovićem odnijeli su i pregovačku pobjedu. Ustanici su se povukli bez borbe, potisnuti jačinom bjelaških snaga iz Lješanske nahije i okoline Podgorice. Rijekom Crnojevića sasvim su ovladali srpska vojska i bjelaši. Razbijeni ustanici su se morali povući, a Jovan Vujović je bio prinuđen da spas traži u emigraciji. Najprije za San Đovani di Medua, a odatle u Italiju... Ustanički vođa Krsto Zrnov Popović u svom dnevniku navodi da su se crnogorski oficiri iz Katunske nahije okupili na Milušinom Počivalu 17.(30) XII 1918. godine na tajnom sastanku, radi dogovora o načinu izvršenja naređenja i zadataka koje je bio postavio Jovan S. Plamenac. Na tom sastanku bilo je 12 crnogorskih oficira. Posebno je bilo riječi o tome kada i na koji način treba da zauzmu položaje oko Cetinja, odnosno kako da se rasporede ustaničke jedinice. Tada je, uz ostalo, odlučeno da jedna četa ustanika ostane na Njegušima, da zaustavi i blokira napad i kretanje srpskih trupa iz Kotora, potom da u Cuce ostane nekoliko vojnika koji bi motrili na Grahovljane, a Čevljani su imali zadatak da kod Sušice paze na Bjelopavliće. Naime, u cilju slamanja ustanika, iz Kotora su 21. XII 1918/ 3. I 1919. godine, po nalogu komandanta tamošnjih srpskih okupacionih snaga, pukovnika Dušana Simovića, upućen je bataljon Drugog jugoslovenskog puka, pod komandom majora Antonovića. Takođe je donijeta odluka da se pod prismotrom ustanika drži crnogorski divizijar Janko Vukotić, koji je bio njihov politički protvnik, a koji se nalazio kod svoje kuće, na Čevu. Odlučeno je i da se sa Cetinjem prekine svaka vrsta saobraćaja, kao i da se svakome zabrani ulazak u grad, do daljnjeg. Jedna od odluka bila je i da se u Pipere, kod đenerala Milutina Vučinića, pošalje kapetan Abramović, a poručnik Andrija Dragutinović kod Jovana Plamenca, oba sa zadatkom da Vučinića i Plamenca informišu da će Katunjani 21. XII 1918/3. I 1919. godine biti na utvrđenim položajima oko Cetinja, kao i o drugim dogovorenim detaljima. Međutim, stvari su krenule stranputicom. Izaslanici ustanika, Abramović i

Dragutinović, vratili su se 19. XII 1918/1. I 1919. godine. Abramović je saopštio da su vlasti u Podgorici već uhapsile đenerala Vučinića, dok se, s druge strane, Jovan Plamenac bio sklonio u Ljubotinj, poslije bjekstva od okupatorske vojske sa Cetinja. On je, naime, prethodno odbio da se sastane sa srpskim generalom Milutinovićem, u štabu Jadranskih trupa. Jedan od aktivnih učesnika u ustaničkoj akciji i vrlo značajna ličnost zelenačkog pokreta, raniji crnogorski diplomata i pristalica kralja Nikole, Jovo Popović Jabučanin je 18(31) XII 1918. godine, sa Cetinja izbjegao za Kotor, đe je sa Italijanima održavao vezu i od njih tražio određenu pomoć i podršku i obavijestio ih o pripremama ustanka u Crnoj Gori. Članovi Cetinjskog odbora ustanka, Petar Lompar i Risto Popović istoga dana su uhapšeni od strane srpske vojske. Politički vođ ustanka Jovan S. Plamenac sa Lubotinja je preko poručnika Dragutinovića 18(31) XII 1918. godine ustanicima iz Katunske nahije poslao određene naredbe vojničke i političke prirode. Napisao je Plamenac pismo komandiru Blažu Vrbici, kojim ga je postavio za šefa štaba ustaničkih trupa, a za njegovog zamjenika odredio Krsta Popovića. Plamenac je u istome pismu saopštio da akcije na oslobođenju Cetinja treba da počnu 21. XII 1918. /3. I 1919. godine. Poslao je i pismo bratu od strica generala Anta Gvozdenovića komandiru Petru Gvozdenoviću u kojemu navodi da je komandira Blaža Vrbicu postavio da šefa štaba ustaničkih trupa, i da će operacije prema Cetinju krenuti kada je dogovoreno i da će on sa svojima doći. Ovo Krsto Popović navodi u svom Dnevniku. Međutim, Blažo Vrbica je odbio da se prihvati onoga što ga je Plamenac postavio, sa motivacijom da ne želi da se proliva bratska krv i da se vodi bratoubilačka borba. Kako je Blažo Vrbica odbio Plamenčevo naimenovanje, to je komandovanje ustaničkim snagama, odnosno, položaj šefa štaba ustaničkih trupa preuzeo kapetan Krsto Popović, koji je ranijom Plamenčevom naredbom bio postavljen za Vrbičinog zamjenika. Crnogorski ustanici iz Katunske nahije su 20. XII 1918. |2. I 1919| godine krenuli prema Cetinju i postepeno zauzimali određene pozicije, prema ranijem dogovoru. Njihovu kontrolu, međutim, uspio je 2. januara da izbjegne serdar Janko Vukotić i da iz kućnog pritvora sa Čeva neopaženo pođe na Cetinje i tamo se stavi pod zaštitu srpskih okupacionih trupa. Položaje oko Cetinja crnogorski ustanici su zaposjeli 21. XII 1918/3. I 1919. godine. Međutim, ispostavilo se da se se događaji odvijali više nego nepovoljno po ustanike. Tako se rasplet oko Rijeke Crnojevića odigrao brzo i bez borbi. Rijekom su, naime, ovladali srpska vojska i bjelaši, pa je plan za zauzimanje Rijeke i produžavanje za Cetinje propao. Potom je, umjesto ustanika - koji su se razilazili kućama, odbjegli u šumu ili su pohapšeni - u Cetinje krenulo oko 500 bjelaša. Isto tako, ni ustaničke snage, koje su se pripremale za borbu oko Virpazara 22. XII 1918/ 4. I 1919. godine, nijesu uspjele. I tu je ustanička akcija sasječena. Tako je Božićni ustanak, na startu, bio osuđen na propast. Slom ustanika na Rijeci i oko Virpazara bio je težak udarac ustaničkim trupama oko Cetinja, jer je prostor oko crnogorske prijestonice, koji su trebali zauzeti Crmničani i Ljubotinjani, ostao nepokriven ustanicima.

 

Neuspješni pregovori i nagovještaj oružanih sukoba

 

Komandant okupacionih srpskih snaga general Dragutin Milutinović je, u razgovoru sa kapetanom Đurom Draškovićem i poručnikom Grujičem, odbio ustaničke zahtjeve. Tražio je da u štabu srpskih trupa pod njegovom komandom bude 4-6 ustaničkih oficira, koje bi on tretirao kao svoje, a koji bi imali zadatak da mu ukažu na sve dotadašnje propuste i promašaje policijskih vlasti i obećao je da će ih pozvati na odgovornost i primjereno kaznati krivce i da će se pobrinuti da se više ne čine nikakve nepravilnosti. Obećao je i da će ustaničke zahtjeve dostaviti svojim pretpostavljenim, a da je njeogov zadatak da čuva »red i mir« i da će na eventualni pokušaj ulaska ustanika u Cetinje oni biti oružjem dočekani. U pismu Krstu Popoviću general Milutinović je istoga dana te svoje stavove i pismeno saopštio, kao odgovor na ustaničko pismo i program. Kapetan Drašković i poručnik Grujičić su, nakon razgovora sa Milutinovićem, vodili pregovore sa predstavnicima Izvršnog narodnog odbora u vezi sa ustaničkim zahtjevima, ali je Izvršni narodni odbor te zahtjeve, takođe odbio. Sve u svemu, pokušaj Krsta Popovića da se pregovorima dođe do rješenja bio je bez ikakvog pozitivnog rezultata. Crnogorske ustaničke snage, koje su opkolile Cetinje 21. decembra 1918. odnosno 3. januara 1919. godine, pokidale su telefonske i telegrafske veze Cetinja sa ostalim mjestima, ali toga dana nijesu preduzele vojničku akciju. Istoga dana došlo je do uspostavljanja određenih kontakata između ustanika i okupacionih vlasti sa ciljem izbjegavanja oružanog sukoba i pokušaja mirnog rješenja problema. Do tih kontakta sa pobunjenicima došlo je incijativom srpskih vlasti i predstavnika tzv. Izvršnog narodnog odbora. U cilju pregovora sa strane Jadranskih trupa i Izvršnog narodnog odbora upućeni su u Bajice kao pregovarači kod ustaničkog tabora brigadiri Milutin Vukotić i Jovo Bećir, koji su od njih tražili da odustanu od ustaničke akcije, ali ti pregovori su propali, jer ustanična strana je te njihove zahtjeve kategorički odbila. Potom je general Dragutin Milutinović, sa jednim srpskim oficirom u ustanički štab u Bajicama, radi pregovora, poslao divizijara Janka Vukotića, crnogorskog serdara i bivšeg ministra vojnog, koji je već prihvatio i složio se sa aneksijom i okupacijom Crne Gore i bio bjelaški pristalica. Njegov uticaj na ustanike nije bio nikakav. Oni su mu, ogorčeni na njega što nije ostao lojalan kralju Nikoli i odbrani državne nezavisnosti Crne Gore, javno demonstrirali da je nepoželjan za pregovarača. Kod sebe su ga, zato, ustanici prisilno zadržali i vrijeđali, a srpskog oficira koji je sa njim došao pustili da se vrati na Cetinje. Ostala je priča, za koju, doduše, nema pisanog pokrića, da su ga u jednoj pojati (štali) svezali i u jaslama mu dali sijeno da jede, a da je Krsto Popović, ne znajući da su mu to učinili, došao i naredio im da ga oslobode rekavši: »Bio mi je pretpostavljeni na Mojkovcu, stoga ga pustite, neka ide novim gospodarima i neka mu služi na obraz mu što sada radi«. Sve u svemu, serdar Janko je ostao pod stražom kod ustanika sve do njihovog povlačenja, kada je divizijar Vukotić, neopažen od ustanika, pošao u srpsku komandu na Cetinju. Od pregovora, dakle, nije bilo ništa, pa se očekivao početak oružanih sukoba. Krsto Popović, ipak, još nije odustajao od pokušaja iznalaženja mirnog rješenja. Preko serdara Janka Vukotića, kojega su ustanici jedno vrijeme držali u kućnom pritvoru, u Bajicama, pokušao je da se iznađe miroljubivo rješenje. Krsto je tražio od Vukotića da napiše jedno pismo vojvodi Stepi Stepanoviću i generalu Milutinoviću sa prijedlozima da dozvole ustanicima da uđu u grad. Divizijar Vukotić je to učinio i napisao pismo i

pozvao vojvodu Steva Vukotića da dođe na razgovore sa njim u Bajice, što je ovaj i učinio. Razgovorima Steva i Janka Vukotića prisustvovao je Krsto Popović, ali i pored učinjenih molbi od Jankove strane, Stevo Vukotić je ostao nepopustljiv i svi ustanički zahtjevi su od njega odbijeni. Janko Vukotić je poslao pismo i generalu Milutinoviću, u kojemu je tražio da učine sve da se »bratska krv ne prolijeva«. Predlagao je kao moguće rješenje spora da general Milutinović zaposjedne sa vojskom prostor oko njegove Komande, vojvoda Stevo Vukotić prostor između Bolnice, Zetskog doma i Vojnog stana, a da ustaničke snage, zaposjednu preostali dio prijestonice. General Milutinović je, međutim, odbio Vukotićeve predloge i odgovorio mu u pisanoj formi, saopštivši mu da će se namjeri ustanika da uđu u grad žestoko oružjem suprotstaviti. Takođe, rekao mu je da je ustaničke zahtjeve dostavio Vrhovnoj komandi i Vladi Kraljevstva SHS u Beogradu. Dakle, vrlo intenzivni pregovori, vođeni 5. januara 1919. godine, oko nastojanja da se izbjegne oružani sukob, zbog nepopustljviosti obje strane u sporu, završili su bezuspješno. Kompriims dvije u svemu sučeljene strane nije bilo moguće postići i sve je tada govorilo da će uskoro morati da »progovori« oružje. Kad je Krsto Popović konačno shvatio da od postizanja mirnog sporazuma sa okupacionom srpskom vojskom i bjelašima, koji su bili grupisani na Cetinju, neće biti ništa, zajedno sa ostalim ustaničkim prvacima stupio je u kontakt sa savezničkim trupama, stacioniranim u Boki Kotorskoj. Popović je, zapravo, čvrsto bio riješen da pokuša da izdejstvuje savezničku intervenciju koja bi, kako se smatralo, bila lukrativna, korisna za Crnu Goru. U tom cilju Krsto je, 5. januara 1919. godine, u Kotor poslao kapetana B. Marićevića i sekretara - tumača ustaničkog Štaba Iliju J. Martinovića sa zadatkom da informišu saveznike o ustanku koji je organizovan na prostoru cijele Crne Gore. Na prilazima Cetinju Krsto Zrnov i ostali ustanički oficiri, koji su bili pod njegovom komandom, imali su katunske, riječke i lješanske oružane formacije. Njihovu vjernost poniženoj domovini i prognanom gospodaru, faktički zatočenom u Francuskoj, tih dana opsade okupacionih posada i utvrđenja, lomila je i cetinjska studen i tanki brašnjenici, kao i slabo naoružanje i municija, spram dobro opremljenih i udomljenih okupacionih trupa i domaćih renegata u njihovoj službi. Kod ustanika pod komandom Krsta Popovića postojala je i svojevrsna zebnja zbog činjenice da u očekivanim sukobima treba da se puca u svoje potuđene sunarodnike, kao i dojučerašnje saveznike, zbog kojih je, doduše, crnogorska vojska doživjela propast u I svjetskom ratu. No, sve te muke i iskušenja, ubrzo će “prekratiti” teror nad narodom i ponižavanje crnogorskih vrijednosti, čemu su se oni namjeravali i oružjem oduprijeti.

 

Plamenca uzaludno očekivali ustanici oko Cetinja

 

Šta je, u međuvremenu, radio politički vođ ustanka i zapovjenik trupa iz Crmnice, Jovan S. Plamenac? On je, naime, 21. decembra (3. januara), sa snagama koje su brojale 400 ljudi, bio opkolio je Virpazar, ali do borbe nije došlo. U Virpazaru je, pod komandom Jagoša Draškovića, toga dana bilo oko 350 okupatorskih vojnika. Poručnik Drašković je bio spreman da se suprotstavi ustanicima, ali Plamenac nije bio

odlučan da napadne, već je pozvao Draškovića na pregovore. Oni su izvjesne kontakte imali i dan ranije, kada je Drašković rekao Plamencu da raspusti svoje ustaničke snage i saopštio mu da slobodno može otići na Cetinje. Plamenac je tražio od Draškovića da primi i proslijedi dalje njegovu političku peticiju i da se ona uruči francuskom i engleskom komandantu u Virpazaru, a poslije toga bi on (Plamenac) otputovao u inostranstvo. Plamenac je, takođe, zahtijevao da mu Komanda Jadranskih trupa odnosno general Milutinović, pismeno garantuju da se njemu i njegovim ljudima neće ništa dogoditi. Milutinović je telefonom Draškoviću prenio obavezu da Plamenac može slobodno doći na Cetinje i da ljudi pod njegovom komandom neće biti proganjani. U noći 20 i 21. decembra 1918/ 2. i 3. januara 1919. Drašković se vratio da to saopšti Plamencu, ali njega nije našao na ugovorenom mjestu. Dan kasnije, 3. januara 1919. godine (po novom kalendaru) u popodnevnim časovima Plamenac je obnovio razgovore sa Draškovićem i susrio se sa njim, kao i sa jednim od vođa crmničke bjelaške omladine, dr Blažom Lekićem. Drašković je Plamencu predao pismo koje je napisao po ovlašćenju i odobrenju Komande Jadranskih trupa i generala Milutinovića.

Plamenac je Draškoviću kao odgovor dostavio svoje pismo, ove sadržine: “Primio sam upućeno mi pismo od strane gospodina Draškovića, a izdato mi po nalogu gospodina generala Milutinovića, komandanta Jadranskih trupa, koje akceptiram u pogledu održanja reda i mira sa strane mojih ljudi, koje otpuštam kući preporučivši im da ne bi ništa učinjeli, što bi moglo doći do nereda i prolivanja krvi”. Nakon toga, u noći između 3. i 4. januara Plamenac se povukao u rodne Boljeviće i raspustio dio ustaničkih snaga pod svojom komandom. Već 4. januara ustanički pokret na prostoru Virpazara je likvidiran. Toga dana bjelaši su bili u pripravnosti, jer nijesu imali povjerenje u obećanje Jovana Plamenca da će raspustiti svoje ljude i otići na Cetinje. Na Virpazaru napetost se zaoštravala nakon dolaska iz Skadra Andrije Jagoševa Radovića i njegovog govora na Viru, koji je bio radikalan i koji je vrijeđao osjećaje Crmničana. Iako je prethodno bio raspustio ustaničke snage pod svojom komandom, Jovan Plamenac je zbog govora Andrije Radovića ponovo prikupio oko 70 ljudi. Komandant Virpazara, Drašković, saznavši za ponovnu mobilizaciju koju je učinio Plamenac, sa 150 ljudi, noću 4/5 januara, otišao je u Boljeviće, đe se Plamenac nalazio. Plamenac ga nije sačekao nego je sa svojim ljudima otišao prema albanskoj granici. Formacije Draškovića gonile su Plamenca i ljude pod njegovom komandom sve dok ih nijesu odbacile preko granice, u pravcu Skadra. Na taj način pokušaj opsade Virpazara i podizanje ustanka na prostoru Crmnice, pod komandom Jovana S. Plamenca, potpuno je propao. Tako Krsto Popović nije mogao računati da će im se u akciji oslobađanja Cetinja pridružiti Plamenac sa svojim snagama. Umjesto u pravcu Cetinja, kako je bilo planirano, Plamenac je otišao za Skadar i dalje za San Đovani di Medua. Uz to, Popoviću je poručnik Vlado Vrbica telefonom javio sa Njeguša da sa vojskom na Krstac stiže srpski major Antonović. Krsto je na to poručio: »Stavite do znanja majoru Antonoviću da ako produži pokret da će biti dočekan ognjem iz pušaka«. Potom je naredio poručniku Niku Kašćelanu da se sa ljudstvom kojim raspolaže krene i da se pridruži poručniku Vrbici. Istodobno je u Njegušima, zbog pojačanja ustaničkih snaga, poslao 40 Cuca, pod komandom poručnika Roganovića. Popović je 22. XII 1918. (4. I 1919) dobio izvještaj da je srpski major Antonović i pored toga što je obećao da neće produžiti kretanje sa svojim formacijama prekršio

riječ i noću produžio dalje od Njeguša. Krsto je u odgovoru svojim snagama kako da postupe bio eksplicitan i kategoričan. Izdao je naređenje ove sadržine: »Po cijenu života ne dozvolite mu da nastavi prema Bukovici i Lovćenu«. Okupacioni srpski oficir, potpukovnik Grgur Ristić, stigavši na Cetinje, pošto je prethodno obmanuo francuskog generala Pola Venela o brojnom sastavu i cilju kretanja srpskih trupa u pravcu Njeguša i Cetinja, izdao je naređenje komandantu srpskog bataljona iz sastava II jugoslovenskog puka, majoru Antonoviću, »da bez oklevanja i pregovaranja odmah nagrne vojskom i artiljerijom, ako se ustaši ne raziđu i ne oslobode put«. Oružani konflikt nije izbio ni 4. januara 1919. godine, iako je ratna atmosfera bila na vrhuncu. Ustaničke snage pod komandom Krsta Popovića su 4. januara 1919. dobile pojačanja od nekoliko stotina vojnika sa prosora Lješanske nahije, Komana i Zagarača. Oni su raspoređeni na položajima istočno od Cetinja. Pokušaji srpske vojske i bjelaša, koji su bili van Cetinja, da prodru na Cetinje i probiju obruč ustanika tog dana nije uspio. Ustanici nijesu dozvolili pored toga ni da prođu žandarmerijske patrole koje su bile krenule u pravcu sela u okolini Cetinja - Kosijerima i Jabuke. Ustanici su i jednima i drugima ultimativno rekli da ih neće pustiti bez borbe. Na prostoru Njeguša ustaničke pozicije bile su znatno uzdrmane i ugrožene tokom 5. januara 1919. godine. Bjelaške snage sa Grahova od 300 osoba pod komandom kapetana Spasoja Bulajića, stavili su se na raspolaganje srpskom majoru Antonoviću i njegovim formacijama. Krsto Popović je, suočen sa tom opasnošću naredio poručniku Vladu Vrbici da “do posljednjega brane dalje prodiranje jedinica majora Antonovića”. Ali, uprkos naredbama Krsta Popovića situacija je, sa stanovišta aspiracija ustaničkog štaba, na Njegušima bila itekako pogoršana. Ustanici sa Njeguša dozvolili su da prođe sa vojnim formacijama za Cetinje srpski potpukovnik Grgur Ristić. Njega su ustanici u Bajicama zadržali, ali su ga, na koncu, ipak, pustili da uđe u Cetinje. U Cetinje je, 5. januara 1919. godine, od pravca Rijeke Crnojevića uspjelo da uđe preko 500 bjelaša, koji su ranije krenuli od Podogrice i koji su, pošto je propao ustanak na području Rijeke Crnojevića, nesmetano mogli da se kreću prema Cetinju. To je značajno pomoglo utvđivanju i jačanju pozicija okupatorskih srpskih trupa. Sve to je učinilo da crnogorske ustaničke snage nijesu pružile valjan otpor, jer to, realno, nijesu ni mogle. Kad se uzme u obzir brojčano i u naoružanju znatno premoćnije vojne snage pod komandom Dragutina Milutinovića u odnosu na crnogorske ustanike, očekivanja i nada u uspjeh ustanka svedena je bila na minimum. Više je bila, takoreći, stvar fantastike, nego li realnosti. Ali, ustanicima nije bilo povratka nazad. Nakon što je propao ustanički plan oko zauzimanja Rijeke Crnojevića i produžavanja za Cetinje, preostale ustaničke snage oko Cetinja pretrpjele su nenadoknadiv udarac. Ni ustaničke snage koje su preduzele akciju oko Virpazara 22. XII 1918/ 4. I 1919. godine nijesu uspjele. Vijest da su bjelaši prodri do Cetinja iz pravca Podgorice, Krsto Zrnov je primio u ustaničkom štabu i bio je njome razumljivo pogođen. Ali, ni to ga nije demotivisalo da odustane od ustaničkih akcija. Dodatno je bio pogođen činjenicom da od najavljivanih vojničkih aktivnosti od strane Jovana S. Plamenca nema ništa. Krstovi kuriri koju su tražili Plamenca vratili su se i saopštili mu loše vijesti da, naime, Plamencu nijesu mogli “ući u trag”.

Prvi oružani obračuni i pogibija Đura Draškovića

 

Emisari Krsta Popovića su u Kotoru, od mjerodavnih faktora, tražili da savezničke trupe posjednu Cetinje. To je urađeno u očekivanju da bi se na taj način pokušale istisnuti srpske trupe i bjelaši koji su držali vlast u crnogorskoj prijestonici. Crnogorski poklisari u Kotoru saopštili su spremnost ustaničkih snaga da će u tom slučaju postupati po upustvima i biti pod zapovijestima komandnata savezničkih trupa za Boku Kotorsku i Crnu Goru francuskog generala Pola Venela. Sa njim su dvojica crnogorskih ustaničkih predstavnika i zastupnika tada i vodili razgovore. Krsto Popović je, kao stvarni vođa ustanka, pored političke akcije, 5. januara 1919. godine, preduzeo i određene mjere koje su imale vojnički karakter. Naime, srpske snage i bjelaši nastojali su da iz Cetinja pođu u pravcu Rijeke Crnojevića. Njihov komandant je stupio u vezu sa ustanicima i susreo se sa kapetanom Savom Čelebićem, jednim od vođa ustanka. Čelebić je jasno i odlučno odbio zahtjev da im se dozvoli prolaz za Rijeku Crnojevića i ponovnom uspostavljanju telefonskih linija. Čelebić je, pored toga, kako se navodi u izvještaju komande Jadranskih trupa, obr. 746, od 23. XII 1918. godine postavio “uslove da odmah Srbijanci napuste Crnu Goru i da im se vlast preda u ruke”. Svi pokušaji Krsta Zrnova da se dogovorom sa komandom okupacionih snaga nađe mirno rješenje i ne proliva bratska krv bili su bez uspjeha. Zato će do oružanog obračuna doći na Badnji dan, 6. januara 1919. godine. Tada je jedan od komandanata, kapetan Đuro Drašković, sa nedovoljno jakim ustaničkim snagama, pokušao nemoguće - da izmijeni već izvjesnu zlu sudbinu Kraljevine Crne Gore. Iako malobrojni i slabo naoružani, ustanici su krenuli ka Cetinju, u cilju njegovog oslobađanja. Srpska vojska i bjelaši, međutim, već su bili spremni za otpor i složno su otvorili žestoku vatru na ustanike. Prvo je do oružanih sukoba došlo na sektoru Orlova krša, u osam sati izjutra i trajale su čitav dan. Srpska vojska i bjelaši koristili su i artiljeriju. Već u početku sukoba na zapadnom sektoru poginuo je kapetan Drašković, jedan od glavnih ustaničkih vođa. Stradao je u nastojanju da se sačuva crnogorski barjak, koji je ulaskom srpske vojske u Crnu Goru oskrnavljen od strane domaćih renegata (bjelaša). Naime, 1918. godine stara crnogorska zastava, sa dvoglavim orlom, oskrnavljena je 1918. kada su je domaći izrodi, u službi srpske okupacione vlasti, skinuli sa cetinjskog Dvora i brutalno gazili na njoj izvezene inicijale crnogorskog suverena. To je okupacionom srpskom generalu Milutinoviću rekao kapetan Drašković, saopštivši mu da su to uradili crnogorski potuđenici, a to je Milutinović naveo u svojim memoarima. Tu zastavu, inače, u vrijeme okupacije, Austro-Ugarska soldateska je ostavila nedirnutom. General Milutinović, u svojim Zabilješkama (Arhiv SAN 11441/11443, 1-8.) o tom sramnom činu bjelaša je zapiaso: »Komandir Đuro Drašković i ovi kod Belvedera rekoše mi da je crnogorsku zastavu poštedela i Austrija, a da je s našim dolaskom skinuta sa Dvorca na Cetinju i da ju je neko uprljao i to gde je ime kralja Nikole izvezeno. Upitam da nije ko to od nas izvršio. Rekoše mi da su to Crnogorci izvršili. Pored toga, oficiri u Bajicama pokazaše mi i na samovolju policijske vlasti u Danilovom Gradu, gde su kaznili na 10 dana zatvora jednog mladića, što je rekao da je Crnogorac, a nije kazao da je Srbin; i kod Belvedera jedan od pobunjenih oficira reče mi, da je 10 dana kažnjen što je nosio medalju kralju Nikole«. Kapetan Đuro Drašković, crnogorski junak i patriota, bio je, dakle, jedna od prvih žrtava u Božićnom ustanku. Ubijen je prilikom juriša ustanika na okupacione trupe,

na zapadnom sektoru, iznad Cetinja. Kako je zapisao istaknuti bjelaš, Jovan Ćetković, koji je učestvovao u gušenju Ustanka na području Cetinja, u svojoj knjizi »Ujedinitelji Crne Gore i Srbije«, Dubrovnik 1940, situacija na zapadnom frontu oko Cetinja (iznad Škrke i Bogdanova Kraja) bila je najteža. »Protivnika mnogo, ovdje je najjača njina snaga, a imaju jake zaklone. Naše puške i mitraljezi ne mogu da ih dignu iz ovih klisura, bombe smo već sve utrošili, artiljerije za ovaj front nemamo. Blješkaju sablje protivničkih oficira, a poneki se prkosno ukaže i razdere koliko ga grlo nosi. Na desnom našem krilu tako se ukaza jednom, prkosno, izazivački, na nepunih 100 koraka pred našima sa isukanom sabljom protivnički vođa Kapeten Đuro Drašković i podviknu:- »Kralj Nikola jaše vranca, a kralj Petar na magarca«. Jedan naš omladinac zgodno ga uze na nišan i obori ga jednim metkom. Drašković pade mrtav« - zapisao je Ćetković. Kapetan Drašković poginuo je dostojanstveno se boreći »za pravo, čast i slobodu Crne Gore«, pjevajući jednu crnogorsku rojalističku i patriotsku pjesmu, noseći crnogorski slavni krstaš barjak u jednoj, a sablju u drugoj ruci. Prema nekim izvorima, Drašković je, pri izdisaju, uputio teške riječi na račun političkog vođe ustanka Jovana Plamenca, koji je, umjesto da sa svojim snagama učestvuje na frontu protiv okupacionih trupa, bez opaljenog metka, pobjegao u inostranstvo. Prema iskazu ljudi koji su prisustvovali momentu njegove smrti, kapetan Drašković je izgovorio: »Plamenče, Plamenče, kuća ti se iskopala, što me izdade!« Nikola Tomanov Zec u svojim Memorima o tim sukobima piše i ovo: »Zelenaši su sa svoje strane činili sve da do krvi ne dođe. Oni su čak i poslije Vukotićevog dolaska u Bajice preduzeli još jedan put što se moglo u prilog mirnog rješenja. Po prethodnom dogovoru i pristanku bjelaša poslali su kapetana Đura Draškovića kao pregovarača. U času kada se Drašković slobodno i sa povjerenjem približavao bjelaškoj strani (iznad Bogdanovga Kraja) sa bjelaške strane ispaljen je na njega plotun i Drašković je pao mrtav. To je bio povod za otvaranje žestoke vatre sa obije strane, koju niko više nije mogao spriječiti«. Pored premoći okupatorske sile, njihovog oružja, bjelaških snaga itd. Krstu Zrnovom Popoviću i njegovim ustaničkim snagama teško je pala činjenica hapšenja i odustajanja značajnog dijela vođa ustanka od oružane akcije, kao i bjekstvo Jovana Plamenca, odmah poslije sloma opsade Rijeke Crnojevića, te oskudica u oružju, opremi, hrani i nedostatak bilo kakve pomoći, koja bi mogla makar nagovijestiti eventualni uspjeh i ostvarenje ciljeva ustaničkih akcija. Kada je na samom početku sukoba na zapadnom sektroru kod Cetinja poginuo komandir Đuro Drašković, jedan od vodećih ustaničkih vođa, to je veoma teško odjeknulo među ustanicima. Ali, uprkos tome oni su svoje pozicije na Zapadnom sektoru uspjeli da zadrže. Na zapadnom sektoru vodila se žetoka borba između zaraćenih strana, a ona je počela da jenjava tek oko dva sata popodne, zbog toga što je tada na Cetinje stigao francuski general Pol Venel, koji se angažovao posrednički radi prekida neprijateljskih dejstava. General Venel se iz Kotora za Cetinje uputio 6. januara 1919. godine. Na putu prema Cetinju sastao se sa srpskim majorom Antonovićem i preporučio mu da se njegove jedinice ne upuštaju u borbu, što je ovaj i prihvatio. Na putu za Cetinje, prvo na Bukovici, pa onda i u Bajicama, general Pol Venel se zaustavio i razgovarao sa ustanicima, koji su mu saopštili uzroke i razloge svojega nezadovoljstva i predstavili mu svoje konkretne zahtjeve. General Venel je od ustanika tražio da se dozvoli slobodan prolaz na putu Kotor - Cetinje, te da se uspostave telefonsko-telegrafske komunikacione veze, kao i da dođe do prekida vatre.

 

Neuspjeh misije Pola Venela

 

U vrijeme dok je pregovarao sa ustaničkim sngama u Bajicama, general Pol Venel je u Komandu Jadranskih trupa, kod generala Dragutina Milutinovića, uputio svoga odronans-oficira i tumača, koji je tražio od ovoga da se prekinu neprijateljstva i na taj način da se omoguće pregovori između zaraćenih strana u cilju obustavljanja oružane borbe. Ovo je značajno, ali ne i potpuno, uticalo, na prekid borbe. General Venel je stigao na Cetinje i angažovao se da se obustave oružane akcije sa obje strane. Radi toga se sastao i razgovarao sa generalom Milutinovićem i predstavnicima Izvšnog narodnog odbora. Oni su generalu Venelu izričito saopštili da neće da pregovaraju sa ustanicima i da nepopustljivo traže da oni predaju oružje i municiju, a da se ustaničke vođe uhapse i da im se sudi. General Venel je preko svojih izaslanka pregovarao sa ustanicima u Bajicama. Oni su od Krsta Popovića tražili da zajedno sa ostalim vođama dođu na Cetinje radi pregovora, ali su oni to odbili, jer su znali da im srpska vojska i bjelaši spremaju zamku, da ih uhapse ili pobiju, a da ih general Venel ne bi mogao, sve i da hoće, zaštitii. Izaslanik generala Venela je potom ponovo odlazio u ustanički Štab, na zahtjev generala Milutinovića, koji je od ustanika zahtijevao da se oslobode zarobljeni srpski oficiri i da im se vrati zaplijenjen materijal. Ustanički Štab je izašao u susret tim zahtjevima, pa je Venelov izaslanik došao u Bajice, u ustanički Štab, ponovo na insistiranje generala Milutinovića, koji je tražio da se proširi neutralna zona, s obećanjem da srpska vojska i bjelaši neće pomjerati svoje položaje. U pitanju je, međutim, bila prevara, jer kad su ustanici prihvatili taj prijedlog i kada su se povukli na nove položaje, srpska vojska i bjelaši su to maksimalno iskoristili i zloupotrijebivši povjerenje, odnosno prekršivši dogovor, zaposijedali nove položaje. Uzaludna su zbog toga bili protesti generala Venela kod Milutinovića koji je, vještim manevrom, pod izgovorom da to ne čine njegove snage, već dobrovoljci, skinuo odgovornost sa sebe, iako je on bio za to glavni inspirator i nalogodavac. Nekadašnji maršal Cetinjskog Dvora Slavo Ramadanović, kojega su srpske vlasti bile ranije uhapsile, pušten je iz zatvora radi toga da sa Venelovim izaslanikom ode u ustanički Štab i da od ustanika traži da odustanu od daljih akcija, da se raziđu, te da se nanovo uspostave telefonsko-telegrafske veze sa Cetinjem. Zauzvrat, ako to prihvate, general Venel im je obećao da ih niko neće pozivati na odgovornost i proganjati ih za dotadašnje držanje. Ramadanović je u tom smislu razgovarao u Bajicama sa ustaničkim vođama, a oni su, pored ostalog, zahtijevali da im se garantuje da ih protivnici neće proganjati, ukoliko prihvate postavljene zahtjeve. Ali, uprkos svemu, oružani konflkti nijesu prekinuti 6. januara 1919. godine, već je borba trajala čitav dan. Rezultat oružanog sukoba 6. januara 1919. godine na Cetinju i okolini, sa stanovišta žrtava bio je sljedeći: srpska vojska i bjelaši imali su 44 ranjena i poginula, a samo među zarobljenim ustanicima bilo je 54 ranjenika. Prema službenim podacima koje je iznijela Komanda Jadranskih trupa 25. XII 1918. godine (po st. kal.) do završetka borbi oko Cetinja bjelaške snage imale su 16 mrtvih i 63 ranjena vojnika i oficira. Kada se sumiraju učinci borbi za oslobođenje Cetinja ustanici su, u suštini, doživjeli poraz.

Božićni ustanak, dakle,i na Cetinju, i u čitavoj Crnoj Gori pretrpio je poraz, iako se ustanici hrabro borili. Za taj poraz mnogobrojni, su faktori, unutrašnji i spoljni, Ipak, čine se odlučujućim nadmoćnost jedne i nemoć druge strane, ali i kolebanje i neodlučnost, sklonost pregovaranju sa strane ustanika. Oko Cetinja oružane borbe su vođene i u noći između 6. i 7. januara kao i tokom čitavog sjutrašnjeg dana. Tada su, posebno na jugoistočnom sektoru, srpske snage i bjelaši, pod komandom Nika Pejanovića, primorale ustanike na odstupanje, usljed nedostatka municije i hrane. Mnogi ustanici su se toga dana razišli sa položaja, neki su se predali vlastima, a mnogi otišli svojim kućama. Tako je u ustaničkom taboru nastupilo pravo rasulo. Dio ustanka je na zapadnom sektoru nastavio borbu, ali su i oni uskoro bili prinuđeni na povlačenje, uz Lovćen i put Kotor - Cetinje. General Milutinović je nastavio sa artiljerijskom paljbom na ustaničke položaje i sa prodiranjem njegovih trupa i bjelaša. Uzalud je general Venel intervenisao da Milutinović zaustavi dalju akciju. Venel je poslao ponovo svoga emisara kod ustanika, tražeći od njih da prekinu vatru, a oni su ukazali da ih je druga strana prevarila. Saopštili su Venelovom poklisaru-tumaču Selekoviću da dok su ustanici poštovali prijedloge generala Venela, dotle su ih srpske trupe i bjelaši potpuno ignorisali i nastavili sa svojim prodiranjem. Tada su rekli da će se, ipak, povući pod sve brojnijom najezdom neprijatelja. Kada se vraćao u Kotor sa Cetinja 7. I 1919. godine general Venel se sa ustanicima susreo i razgovarao dva puta - iznad Bajica i na Čekanju. Tada ih je pozvao da oslobode put Cetinje - Kotor, da ponovo uspostave telefonsko-telegrafske linije, da polože oružje i da idu svojim kućama. Sa generalom Venelom ustanici su tada razmijenili veoma žučne riječi, nijesu bili prema Venelu nimalo blagonakloni, već su mu decidirano saopštili da su prevareni i zato nijesu uvažili njegove zahtjeve. Zbog neuspjelih pregovora i neprijatne atmosfere koja je bila tokom njih, general Venel je bio ljut i u takvom neraspoloženju rastao se sa ustanicima i otišao za Kotor. General Venel je 6. janura 1919. godine izdao naredbu da se obustavi pokret francuskih i italijanskih snaga, koje su se bile uputuile od Kotora prema Cetinju. On je kad se vraćao u Kotor 7. i 1919. godine na Duboviku, iznad Cetinja, zaustavio jednu francusku četu koja je bila u vezi sa obje sukobljene strane. Komandir te čete bio je poručnik Mira koji je radio na prekidu neprijateljstva. On je isto uradio i kad je zaustavio kod Njeguša jednu četu Italijana. General Venel je 7. januara stigao u Kotor. Po dolasku u Kotor preduzeo je akciju da se oslobode svi srpski i crnogorski oficiri koji su bili u zarobljeništvu, te da se učini slobodnim put Cetinje - Kotor i omogući normalan telefonsko-telegrafski saobraćaj. Ultimativno je tražio da se to učini u roku od 48 sati, a ako se to ne uradi intervenisaće radi izvršenja njegove naredbe savezničke trupe. U svojoj naredbi on je naveo da se ustanici vrate svojim domovima, da neće biti progonjeni i uzrupirani ako budu mirni i ako polože oružje i da mogu njemu dostavljati svoje žalbe, a on će ih proslijediti svojim nadređenim. Kad se vratio u Kotor general Venel je podnio izvještaj komandantu savezničke vojske generalu Franše D' Epereu o događajima na Cetinju 6. i 7. januara, kao i o svojoj neuspješnoj posredničkoj ulozi. Komanda ustanika je tih dana stupila u kontakt sa jednim italijanskim marinskim oficirom. On je razgovarao sa vođama ustanka i obećao im da će saveznzička vojska ući u Crnu Goru. To je, kako Krsto Popović piše u svome dnevniku, dijelom okrijepilio i oveselilo ustanike. Ustanici su i pored poražavajuće situacije za njih u kojoj su tada bili, sve pokušavali da pronađu saveznika za svoje planove. Tih dana je i jedan američki kapetan došao na Krstac i tražio da se sretne sa

Popovićem i da razgovara sa njim. Ali, Krsto Zrnov, kao komandant, nije mogao napustiti borbeni položaj, već je kao svog izaslanika poslao narodnog poslanika Sava Krivokapića i komandire Petra Gvozdenovića i Boža Bećira, članove Ustaničkog Odbora. Oni su u ime Krsta Popovića i ustaničkog Odbora iznijeli sljedeće zahtjeve: 1) Da se obustave neprijateljstva; 2) Da savezničke trupe posjednu Crnu Goru do uspostave njene legalne vlasti; 3) Da srbijanske trupe napuste Crnu Goru; 4) Da se general Milutinović stavi pod sud zbog zločina učnjenih u Crnoj Gori i 5) Da se svi pohapšeni puste iz zatvora. (Ove ustaničke zahtjeve Krsto Popović navodi u svom dnevniku.) Ponašanjem generala Venela Krsto Popović i ostali ustanici bili su nezadovoljni. Oni su tokom 7. januara u Kotor poslali Iliju Martinovića sa zadatkom da zamoli savezničke snage i njihovu komandu da intervenišu i da im saopšti da je dolazak na Cetinje generala Venela, ustvari, bio akt protv ustanika, a u korist njihovih neprijatelja. Ali, sve to nije ništa izmijenilo u pogledu sudbine crnogorskog ustanka.

 

Krah ustanka – nastavak patnje i stradanja rodoljuba

 

Glavni organizatori ustanka na području Podgorice, pored đenerala Milutina M. Vučinića, bili su brigadir Andrija Raičević, major Pero Vuković i kapetan Božina Bašović, poručnici Marko Šušović, Blažo Vukašinović, Tomaš Grujović, Panto Savović, Radovan Savović i drugi oficiri i činovnici. Ustanički pokret je najprije organizovan u Piperima. Ustanici iz okoline Podgorice su presjekli put Podgorica – Danilovgrad, na Vranićkim Njivama. Sve je, međutim, poremećeno hapšenjem đenerala Vučinića. Uoči samog izbijanja ustanka, naime, neposredno pred početak oružanih sukoba, uhapšeni su đeneral Milutin Vučinić, brigadir Andrija Raičević, komandiri Stanko Marković, Miloš Vučinić i još nekolicina crnogorskih oficira i činovnika. To se desilo u noći između 19. i 20. decembra 1918. godine (po starom kalendaru) prilikom zasijedanja na Veljem Brdu. Provedeni su potom u podgorički zatvor »Jusovača«. Do njihovog hapšenja je, inače, došlo nakon što ih je izdao jedan od učesnika tog zbora. Opsada Podgorice potom nije uspjela, iako su određene akcije, poput zauzimanja Spuške glavice, preduzimale snage predvođene komandirima iz Martinića Stevanom i Bogićem Radovićem i grupe na Veljem brdu kod Podgorice, sa kapetanom Matom Raičevićem, na čelu, kao i određene snage u Piperima, na Vranićkim njivama. Međutim, te ustaničke snage nijesu ni približno bile dovoljne da bi mogle zauzeti Podgoricu. Ipak, đeneral Vučinić i grupa od 19 crnogorskih prvaka i rodoljuba uspjela je da pobjegne iz »Jusovače«, i to zajedno sa stražarima koji su ih čuvali. Vlasti su, naime, namjeravale da ih sjutradan strijeljaju, ali to se nije dogodilo zahvaljujući komandiru straže, Savu Burzanu, inače »zelenašu«, pristalici kralja Nikole, koji je bio odlučan da te crnogorske uglednike spasi smrti i oslobodi ih. Tako je samoinicijativom i hrabrošću Burzana (koji je, potom, pošao sa njima) ta grupa zatočenika, iste noći, preko Ćemovskog polja i Gruda, domogla se obale Skadarskog jezera i uz pomoć tamošnjih Malisora čunovima se prebacila u Albaniju, a potom, preko San Đovani di Medua, na italijansko tlo, pa u Gaetu, gdje su bile stacionirane crnogorske jedinice kraljevske vojske. Toj grupi crnogorskih bjegunaca na Ćemovskom polju priključio se

i komandir Blažo Marković i s njima krenuo na izgnanički, patnički put. Ustanak u podgoričkom kraju je likvidiran 21. decembra 1918. godine po starom kalendaru, bez oružane borbe. Tada je od zarobljenih ustanika oduzeto šest mitraljeza i nekoliko pušaka... Inače, srpske trupe i bjelaši gonili su oko Cetinja razbijene ustanike ustanike do 14. januara, kada su borbe prestale, jer se najveći broj ustanika vratio svojim domovima, a značajan dio izbjegao za Bar i Boku Kotorsku, gdje su tražili zaštitu Italijana. Neki od ustanika tražili su zaštitu od Amerikanaca, prijavili se njima, a ovi su ih iskoristili tako što su ih primorali da rade na iskrcavanju njihovih brodova. Savezničke snage, pak, većinu crnogorskih oficira vratili su na Cetinje. Tako je i jedna ustanička grupa od oko 300 ljudi, koja je bila pod komandom komandira Đura Kape, vraćena u prijestonicu. Komandant ustanika Krsto Popović nije htio da se preda, već je, kao sam piše u svome dnevniku, 29. decembra 1918. odnosno 11. januara 1919. godine uspio da stigne u Boku Kotorsku, gdje se sjutradan povezao se sa italijanskim trupama i sastao se generalom Karboneom. To je, u stvari, označili i definitivno gušenje Božićnjeg ustanka. Popović je, potom, sa mogim ustanicima emigrirao za San Đovani di Medua, a odatle se prebacio u Italiju. No, Krsto se opet vratio u Crnu Goru da diže novi ustanak protiv okupatora. Tako je pod vođstvom Krsta Popovića 12. jula 1919. buknuo Petrovdanski ustanak za oslobođenje Crne Gore od velikosrpskog jarma i terora. No, na istočnom sektoru ustaničke snage su odmah doživjele poraz. Akcija srpske vojske i bjelaša razbila je njihove redove i ovladala njihovim položajima, a ustanici su počeli da se povlače u neredu, u pravcu Bokova i Kosijera. Krsto Popović u svom dnevniku navodi da se ustanička četa Bjelica, pod komandom Krsta Vujovića, povukla sa ostatkom snaga sa istočkog sektora, bez opaljenog metka. Povlačenje bez borbe imala je i ustanička četa kojom je komandovao Dušan Vuković, nakon što ih je opkolila Donjokrajska četa bjelaša. Popović je poslao Vukoviću u pomoć 20 vojnika i tek tada je ona uspjela da se izvuče iz opsade. Načelnik podgoričkog okruga je 1. marta 1919. dostavio službeni dopis, u kojemu se veli da je dobio inforomacije da “odbjegli odmetnici u Boku imaju organizovati teroristički komitet, predsjednik kojega bi imao biti biv. kapetan Krsto Popović iz Cuca, a glavni vođa toga komiteta je biv. knjaz Petar, koji im je stavio u izgled obilata novčana sredstva”. U tome aktu tvrdi se da je cilj toga komiteta da se komiti - sami ili preko svojih pristalica u Crnoj Gori - obračunavaju, odnosno, poubijaju sve viđenije pristalice “ujedinjenja”... Valja ukazati i da je poslije izbijanja Božićnog ustanka kralj Nikola, na intervenciju saveznika, prevashodno američkog predsjednika Vilsona (koji je kod kralja Nikole poslao svog ličnog sekretara, majora Kloza) uputio poruku crnogorskom narodu. Mesaž kralja Nikole crnogorskom narodu od 22. januara 1919. donijet je na inicijativu predsjednika Vilsona. Taj Nikolin mesaž, kojim je Versajska konfrencija nastojala da izdejstvuje da kralj Nikola doprinese da crnogorski narod obustavi oružanu borbu, poslat je u Crnu Goru, ali on nikada nije saopšten narodu. Evo njegove sadržine: »Mome dragom narodu! Preklinjem Vas da ostanete s mirom na vašim domovima i da se ne protivite oružanom rukom trupama, koje hoće da prigrabe vlast u našo zemlji. Ja sam dobio najviše garancije od predstavnika savezničkih zemalja, da će u skorom vremenu biti pružena crnogorskom narodu zgodna prilika da se slobodno izjasni o političkoj formi svoje buduće vlade. Što se mene tiče, ja ću se sa zadovoljstvom prikloniti toj odluci –

Nikola, s. r.«. Navedeni mesaž kralja Nikole stigao je u Crnu Goru kad je Božićni ustanak bio ugušen. Konferencija mira u Parizu odobrila je 8. (21) januara 1919. da se ta poruka pošalje u Crnu Goru, a ona je upućena u nju dan kasnije, dakle, 9. (22) januara. Ali, ta poruka nikada nije uručena vojvodi Božu Petroviću, jer su ga okupacione vlasti već bile uhapsile i utamničile u podgoričkom zatvoru »Jusovača«. Ta poruka kralja Nikole došla je na adresu načelnika vrhovne komade vojvode Živojina Mišića, koji je istu 13/26. januara 1919. dostavio generalu Dragutinu Milutinoviću, komandantu okupacionih srpskih trupa u Crnoj Gori. Tu poruku primio je i francuski general Pol Venel, koji ju je adaktirao kao bespredmetnu, tako da ona nije sopštena narodu. Međutim, ta poruka, čak i da su za nju znale ustaničke vođe, ne bi bitnije uticala na crnogorske ustanike, jer su oni i nekoliko narednih godina nastavili gerilsku oslobodilačku borbu (komitskog karaktera), u mnogim krajevima Crne Gore. Te grupne i pojedinačne akcije patriota koji su se odmetnuli u šume i komitovali, odvijale su se pod neviđenim represalijama od strane srpskih okupacionih trupa. Borbe su vođene »ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE« u uvjerenju da one moraju, kad-tad, dati rezultate. Nažalost, do toga tada nije moglo doći. No, iako je Božićni ustanak ugušen u krvi, mora mu se priznati “očinstvo” za sve mučne godine borbe “za čast, pravo i slobodu Crne Gore” koje su se potom dogodile i u kojima se, мada očajnički, dokazivala i potvrđivala u krvi crnogorska državotovorna i nacionalana svijest i posebnost.

Mijat Šuković:PODGORIČKA SKUPŠTINA

Crnogorski narod i njegova kultura još trpe posljedice Podgoričke skupštine

Podgorička skupština 1918 - čiji je zvanični naziv: Velika narodna skupština - ustanovljena suprotno tada važećem Ustavu države Crne Gore i njenom pravnom poretku - dana 26. novembra 1918. godine (13. novembra po starom kalendaru) donijela je Odluku kojom je: ukinuta država Crna Gora, njena teritorija unitaristički sjedinjena (pripojena) teritoriji države Srbije i njen narod inkorporiran u srpski! Ukinuta je država, u vrijeme donošenja Odluke suverena, međunarodno priznata koja je imala Ustav, vladaoca, Narodnu skupštinu, kao ustavotvorni i zakonodavni organ, Vladu, pravni poredak. Kod čijeg suverena su Srbija i sve tadašnje savezničke velike sile imale svoja diplomatska predstavništva. Crnogorski narod koji je Odlukom inkorporiran, uključen u srpski narod, pridodat njemu, vjekovima je bio samostalan istorijski činilac i subjekt. Odlukom određeno, postalo je realnost odmah nakon njenog donošenja i trajalo je 23 godine, kada su u tokovima Narodnooslobodilačke borbe protiv njemačko - italijanske okupacije 1941-1945. godine stvoreni uslovi za vaspostavu crnogorske državnosti, sa državnim statusom federalne jedinice u okviru šestočlane jugoslovenske federacije. Izvršni narodni odbor ustanovljen od Podgoričke skupštine 27. novembra preuzeo je svu vlast na teritoriji Crne Gore. Zadatke vlasti utvrdio je u svom operativno - radnom programu u devet tačaka, obznanjenom sljedećeg dana. Među njima istaknuto mjesto ima i zadatak - “sprovođenje u zemlji Odluke Velike narodne skupštine o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom pod kraljem Petrom I Karađorđevićem”. U Proglasu narodu od

1. decembra poručuje Crnogorcima da je Odluka Podgoričke skupštine “tvrda kao stijena, koja se može dirnuti ili napasti samo preko krvi” i da će otpasti i “crnogorstvo” i “šumadijstvo” (podvučeno u tekstu iz koga se preuzima - M. Š.) Dakle, crnogorstvo je isto što i šumadijstvo! Narednih dana i mjeseci, uz podršku srpske vojske, oružjem, krvlju i brojnim bezobzirnostima i zločinstvima, obezbijeđeno je pokoravanje Odluci građana Crne Gore koji su se protivili njenom izvršenju. Desubjektiviziranu Crnu Goru, Srbija je, kao svoj sastavni dio, 1. decembra uključila u sastav tog dana stvorene države jugoslovenskih naroda i zemalja - u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao dio Srbije u jugoslovenskoj državi je do njenog raspada 1941. godine. Višeslojna je sadržina i suština Podgoričke skupštine i Odluke koju je ona donijela. Ne iscrpljuje se ni u njima samim za sebe. Ni samo u njihovoj relaciji sa pravima i interesima naroda Crne Gore. Bitan dio njene suštine jeste i odnos vlasti i vojne sile države Srbije prema državi Crnoj Gori, kao suverenoj i međunarodno priznatoj, i prema pravu crnogorskog naroda na samobitnost, njegovom pravu da sam, bez presije druge države, odlučuje o svojoj državi i o sebi. Vrednovanje njihove slojevite sadržine i implikacija, kao i vrednovanje sadržine drugih slojevitih istorijskih zbivanja, odluka i procesa, zahtijeva primjenu višedimenzionalnih i složenih skala vrijednosti - pravnih, političkih, kulturnih, moralnih. Odluka Podgoričke skupštine svojom sadržinom generirala je dugoročne procese. Crnogorska državnost, crnogorski narod i njegova kultura i sada, poslije osam decenija, trpe štetne posljedice njenog donošenja i izvršenja. Postala je simbol koji opominje na savjest. Iz jednog razloga njene donosioce, protagoniste i pristalice, iz drugog razloga one koji nevoljno trpe njene štetne posljedice. Poslije njenog donošenja i izvršenja ništa u srpsko-crnogorskim odnosima nije bilo isto kao do tada. Zaoštrena je i produbljena suprotstavljenost srpskih i crnogorskih državotvornih orijentacija i djelovanja, iako po intenzitetu i širini oscilatorno ispoljavanih u pojedinim vremenskim periodima. Zbivanja i događaji uzročno - posljedično vezani za ukidanje crnogorske države, u samom su vrhu liste ondašnjih evropskih događanja.

Odluke Podgoričke skupštine pokrenule su raskole i bratoubilaštvo u Crnoj Gori

Količina i kvalitet ukupnosti činjenica koje određuju sadržinu, suštinu i smisao Podgoričke skupštine i Odluke koju je donijela, njihovog dejstva i značenja, bez obzira na potpuno oprečna vrednovanja njihova, po svom objektivnom značaju, spadaju u red krucijalnih istorijskih događanja i odlučivanja. Istorijska su vododjelnica poslije koje u životu Crne Gore i u srpsko-crnogorskim odnosima ništa nije ostalo kao do nje. Tako je bez obzira ko je koliko svjestan uticaja njihovog u životu, od politike, državotvornosti, ekonomije, kulture, organizacije crkve kao vjerske institucije. Potvrđuju da veliki događaji kao i “veliki ljudi utiru put istoriji i kad idu stranputicom” (Karlajl). Potpuno su oprečne i međusobno isključive ocjene o ustanovljenju Podgoričke skupštine i Odluke koju je ona donijela. Jedan set ocjena čine ocjene da su: legalne i legitimne, “ostvarenje vjekovnih težnji i volje crnogorskog naroda”, progresivne, revolucionarne, kultna vrijednost, istorijski vrijedni doprinos stvaranju jugoslovenske države; da je takvo njihovo ocjenjivanje potvrda patriotizma. Stvoren je i ideološki koncept usmjeren na to da se učvrsti svijest o istorijskoj pravednosti, progresivnosti Podgoričke skupštine 1918. i Odluke koju je

donijela. Drugi set ocjena čine ocjene da su Podgorička skupština i Odluka koju je donijela: nelegalne, nelegitimne, političko nasilje vlasti Srbije nad Crnom Gorom i crnogorskim narodom; suprotne stvarnim interesima i crnogorskog i srpskog naroda, uništitelji istorijskih crnogorskih tekovina i vrijednosti; suprotne istorijsko-kulturnoj kultivisanosti i civilizacijskim političkim vrijednostima; implicirale raskole i gotovo jednu deceniju brato-ubilaštvo u Crnoj Gori, sa refleksima sve do sada; doprinijeli nestabilnosti jugoslovenske države stvorene 1918. U savremenim raspravama o državnopravnom obliku zajedništva države Srbije i države Crne Gore funkcionalizuju se oba značenja seta ocjena o Podgoričkoj skupštini 1918. i Odluci koju je ona donijela. Koriste se kao “argument ili kontraargument u sadašnjim svakodnevnim sučeljavanjima i dilemama”. Prvi set ocjena se upotrebljava za dokazivanje istorijskog i pravno-političkog utemeljenja inicijativa, predloga i upornog insistiranja da se ustanovi unitarna država na srpsko - crnogorskim prostorima. Bez regionalizma ili sa regionalizmom usklađenim predsjednikom, jednim parlamentom, jednom vladom. Govori se: tako je “definitivno riješila” i “za sva vremena zapečatila Podgorička skupština”. To stanovište zastupao je i na njemu insistirao pretežan dio poslanika - učesnika u raspravi na zasjedanju Narodne skupštine Srbije, održanom 26. aprila 1992. godine, na kojem je razmatran i utvrđivan tekst Ustava Savezne Republike Jugoslavije. Insistirano je na stavu da je “Podgorička skupština jednom za svagda riješila sjedinjenje Crne Gore Srbiji”. U drugoj raspravi na tom zasjedanju niko nije ni upozorio, pa ni predsjednik Skupštine, makar samo na potrebu provjere istinitosti tog stanovišta. Na tom stanovištu je utemeljeno, na tom zasjedanju naglašeno iskazano protivljenje ustavnom ustanovljenju federativnog oblika države Srbije i Crne Gore i traženje da se ustanovi jedinstvena, unitarna država. Obavještenje da Skupština Crne Gore odlučno odbija unitarnu državu i da insistiranje na tome vodi odvajanju Srbije i Crne Gore, većinu poslanika je “privoljela” da glasa za usvajanje predloženog teksta Ustava Savezne Republike Jugoslavije.

Vitni Voren: Utvrditi fakte da se ne desi da balkanska laž prođe kao istina

Druga ocjena upotrebljava se za dokazivanje da Podgorička skupština i Odluka koju je ona donijela nemaju vrijednost koja bi ih činila valjanim polazištem ili elementom polazišta za određivanje oblika državnog zajedništva Srbije i Crne Gore. Da je Odluka Podgoričke skupštine protivpravna i zato državno-pravno ništavna, da je obnavljanjem posebnih država Crne Gore i Srbije u procesima 1941. do 1945. godine Odluka državno - pravno poništena; da je suština Odluke unitaristička, te da je zalaganje da se saglasno njoj oblikuje zajedništvo država Srbije i Crne Gore, objektivno, zalaganje protiv njihovog demokratskog zajedništva. Zalaganje koje ruši uzajamno povjerenje, a time i temelje zajedništva. Ova dva seta stanovišta ne postoje samo u literaturi. I sada, gotovo jedan vijek od ustanovljenja Podgoričke skupštine 1918. i Odluke koju je donijela, u realnom svakodnevnom životu uzimaju se kao polazište, kao argument i protivargument za izgrađivanje odnosa države Crne Gore i države Srbije. I uvijek kada se pomenu, zatreperi razum i usplamte emocije. Jedan su od osnova formiranja mišljenja i opredjeljenja o srpsko-crnogorskim odnosima u sadašnjosti. Jednim dijelom su rezultat različitog znanja o činjenicama. Dijelom i selekcije izvora i činjenica zavisno od želja. Ali su i rezultat sudara različitih polazišta i razlika u magistralnom prikazivanju i objašnjenju istorije Crne Gore u prvoj i drugoj deceniji XX vijeka. Jednog koji daje apsolutni primat politici vrha države Srbije nad pravima i legitimnim

interesima države Crne Gore, i drugoj koje odbacuje taj pristup (što se kasnije obrađuje u posebnom poglavlju). Budući da su o njihovoj sadržini i naročito značenju konstituisana dva suprotstavljena stanovišta, da se oba upotrebljavaju u životu, javljaju se kao faktor koji je prepreka uspostavljanju skladnih bratskih odnosa između Srbije i Crne Gore, srpskog i crnogorskog naroda. Faktor su podgrijavanja nacionalizma, koji neće biti iskorijenjen sve dok se afirmiše stanovište, na bilo koji način, da je Podgorička skupština “za svagda riješila sjedinjenje Crne Gore Srbiji”. To je štetilo i srpskom narodu ne manje nego crnogorskom. U njima se, dakle, ukrštaju prošlosti, sadašnjosti i izbor puta za budućnost. Konstatovano - što će potvrditi činjenice koje se identifikuju u tekstu koji slijedi - čini veoma aktuelnim i značajnim da se naučnim metodom utvrđuju činjenice i na njima temelje činjenično - ocjenska stanovišta kojima se kazuje kako je “uistinu bilo”, kakve su implikacije i istorijsko značenje Podgoričke skupštine 1918. i Odluke koju je donijela. Ne radi toga da bi se navodnim ili nenavodnim “greškama bivših generacija dokazivala prava savremenih” (što je površno imputiranje, ako nije nerazumijevanje), nego radi doprinosa da se utvrdi naučna istina o njima. Jer, samo istina otvara vidike. I onome kome je neprijatna. Utvrđenje istine o njima obaveza je naučna i ljudska. Da se ne dogodi “da balkanska laž prođe kao istina”, čime bi se “potkopala sopstvena sloboda” - kako je povodom zbivanja sa Crnom Gorom 1918. godine napisao istaknuti američki publicista Vitni Voren u kratkom predgovoru svoje knjige Crna Gora - zločin Mirovne konferencije. Da nasilje ne bude tretirano kao vrijednost. Da se provjeri koliku težinu ima ocjena znamenitog Gledstona, izgovorena u Domu lordova Parlamenta Velike Britanije koja glasi “Crna Gora ne bi mogla biti tretirana gore, da se borila na strani centralnih sila” a koje je Aleks Divajn izabrao kao moto svoje knjige Enigma Crna Gora, izdate u Londonu 1920. Obaveza je tim veća što je u utvrđenju istine o njima, u suštini, utvrđenje značajnog dijela istine o Crnoj Gori, njenoj sudbini i državnosti, njenim istorijskim i civilizacijskim pravima, o crnogorskom narodu i njegovoj samobitnosti, o nelegalnom i nelegitimnom odnosu iskazanom prema njima - a ne samo o jednom istorijskom dešavanju prije osam decenija.

Francuska uvjerava Nikolu I: Nećemo dozvoliti Srbiji da okupira Crnu Goru

ISTORIJSKO-SITUACIONI OKVIR: Činjenično-procesne odrednice istorijske sitacije u vrijeme ustanovljenja Podgoričke skupštine i donošenja njene Odluke, najbitnije za temu ovoga rada, jesu: 1. Završni mjesec ratnih dejstava Prvog svjetskog rata; krah i raspad Austro-Ugarske imperije; odvajanje od nje teritorija Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, oslobođenje Srbije i Crne Gore od Austro-Ugarske okupacije. 2. Velike sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu neposredno su pred započinjanjem Mirovne konferencije organizovane za donošenje odluka kojima će se preurediti državno organizovanje na jugoslovenskom i evropskom prostoru, saglasno rezultatima rata i zamislima iskazanim u čuvenom i istorijski poznatom govoru u 14 tačaka Vudro Vilsona od 21. januara 1918. godine. Zamislima koje su sve velike sile i njihovi saveznici usvojili kao osnovu za mir i rješavanje međudržavnih problema. Zamislima kojima je projektovano obezbjeđenje restauracije Crne Gore kao i Srbije, Belgije i Rumunije, što je označeno “kao uslov za mir”. Zamislima koje je javno deklarisala svaka od tri velike sile - SAD, Velika Britanija i Francuska. O zamislima o restauraciji Crne Gore Vilson je izričito obavijestio i kralja Nikolu telegramom od 4. jula 1918. godine. U njemu je iskazan stav “da će konačnom

pobjedom, koja će doći biti zagarantovani i prihvaćeni integritet i prava Crne Gore”. Predsjednik Komisije za spoljne poslove u Senatu SAD, Henri Lodž, u svom govoru o mirovnim uslovima u vrijeme otvaranja Mirovne konferencije, potvrdio je to izjavom: “Pomenute garancije sadrže restauraciju Belgije, povratak Alzasa i Lorene Francuskoj, stvaranje jugoslovenske države i nezavisne države koju čine Čeho-Slovaci, bezbjednost Grčke, konstituisanje Albanije i Crne Gore i restauracija Rumunije”. Premijer Velike Britanije, u izjavi od 20. januara 1918. taj stav kazao je obavezujućom izjavom: “Belgija, Srbija i Crna Gora moraju biti restauirane i ponovo uspostavljene”. A Lojd Džordž je 7. novembra 1917. godine izjavio: “Dan restauracije Belgije, Srbije i Crne Gore takođe će biti dan slobode za cijeli svijet”. Mirovni uslovi koje je, sa odobrenjem od parlamenta, 5. juna 1917. godine obznanila Vlada Francuske, utvrđuju da će se obezbijediti “Restauracija Belgije, Srbije i Crne Gore, sa nadoknadom na koju imaju pravo”. 22. oktobra 1918. Vlada Francuske, putem svog poslanika Delaroš-Varnea kod kralja Nikole, saopštava kralju Nikoli da Francuska preuzima obavezu da savezničke trupe, uključujući srpske, koje uđu u Crnu Goru poštuju njen suverenitet i da će sva naređenja koja budu izdavana od te vojske “biti davana u ime Njegovog veličanstva kralja Crne Gore, kao što predviđa Ustav Crne Gore”. Pismom tadašnjeg ministra inostranih poslova Francuske Pišona od 4. novembra (21. oktobra po starom kalendaru) Vlada Francuske dala je i obećanje: “...što se tiče mira u Vašoj zemlji, ne može biti bolje garancije no što su naređenja, izdana Vrhovnom komandantu Istočne armije” ... “Možete biti uvjereni da vojska pod komandom generala Franše D’ Eperea neće ništa propustiti da učini samo da se u Vašoj zemlji održi red, kao i to da će ta vojska sa rešpektom poštovati ustavne vlasti i slobodu naroda crnogorskog”. Pismom tadašnjeg predsjednika Francuske Poenkarea od 24. novembra upućenom kralju Nikoli, Francuska u svoje ime i u ime svih savezničkih sila potvrđuje da će “savezničke trupe koje zaposijedaju Crnu Goru (računajući tu i srpske trupe)” poštovati suverenitet Crne Gore i njene ustavne institucije. Garancija je iskazana rečenicom: “Što se tiče francuskih trupa, kojima je naređeno da privremeno zaposjednu zemlju Vaše Kraljevine, one će rešpektovati utvrđenje ustanove, održavati red, i biće na ruci stanovništvu u cilju uspostavljanja normalnoga života koji je bio duboko potresen za vrijeme neprijateljske okupacije”. U novembru mjesecu 1918. godine, na ukazivanje Vlade Crne Gore da Srbija namjerava da okupira Crnu Goru i da izvrši njenu nasilnu aneksiju, Vlada Francuske, u ime saveznika, dala je suverenu države Crne Gore, kralju Nikoli Petroviću, specijalno obećanje da to neće biti dozvoljeno.

I pored toga što ju je Srbija pripojila Crna Gora je za saveznike bila suverena

Vrhovni savjet Mirovne konferencije odlukom br. 50, od 13. januara 1919. utvrdio je pravo Crne Gore da na Mirovnoj konferenciji bude predstavljena sa jednim delegatom, čime je implicitno potvrđeno postojanje Crne Gore kao suverene države, iako su već bili proglašeni i prisajedinjenje Crne Gore Srbiji i stvaranje države jugoslovenskih naroda i zemalja. Vrhovni savjet Mirovne konferencije 22. januara obećao je “crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o političkoj formi svoje buduće uprave” kada se za to ukaže “dobra prilika”. 3.”Austroguarski Jugosloveni”, kako su tada označavani svi jugoslovenski narodi koji su do tada živjeli u okviru Austro-Ugarske, 6. oktobra (23. septembra po starom kalendaru) 1918. godine stvaraju Nezavisnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba, sa sjedištem u Zagrebu. Srbija je priznaje kao državu 26. oktobra /8. novembra. Ona

ustanovljava Narodno vijeće, kao najvišu vlast u državi i predstavnika države. Vijeće obrazuje “pokrajinske vlade u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Vojvodini”. Narodno vijeće 19. oktobra usvaja i objavljuje proglas kojim obznanjuje odluku za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. U Ženevi 9. novembra (27. oktobra po starom kalendaru) predstavnici vlade Srbije i Narodnog vijeća iz Zagreba potpisuju sporazum, nazvan Ženevska deklaracija, o stvaranju nove države “ujedinjenih Srba, Hrvata i Slovenaca”, koja obuhvata Kraljevinu Srbiju i “Austrougarske Jugoslovene”. Izraženo je očekivanje da se i Crna Gora “pridruži toj državi”, ali je “ostavljeno da sama reši hoće li se pridružiti”. Na sjednici održanoj u Zagrebu 24. oktobra po starom, odnosno 11. novembra po novom kalendaru, Narodno vijeće bira delegaciju od 28 članova “s punovlašću da s predstavnicima Srbije i Crne Gore bezodvlačno provede organizaciju jugoslovenske države”. U odluci nalog je delegaciji da se “provede organizacija” zajedničke države, i to “bezodvlačno”, a ne da se dalje razgovara da li ili ne da se ustanovi. Narodna skupština u Novom Sadu 25. novembra, donijela je odluku o prisajedinjenu Srbiji. Dakle, sve prije donošenja Odluke Podgoričke skupštine. Suveren Crne Gore kralj Nikola svojom poznatom izjavom od 1. jula 1918, čija je sadržina ponovljena u takođe poznatoj Proklamaciji Jugoslovenima, od 7. oktobra, objavljenoj u zvaničnom listu Glas Crnogorca broj 56, 8 (21) oktobra, u kojoj je istakao da je izdaje “u ime Crne Gore” - dakle prije ustanovljenja Podgoričke skupštine - iskazao je opredjeljenje i gotovost da Crna Gora stupi u jugoslovensku zajednicu “koja mora biti suverena nad svim ostalim”, dodajući da “oblik vladavine” ima riješiti narodno predstavništvo svih. U Proklamaciji se kaže i sljedeće: “Braćo, sa najvećim zanosom, radošću i oduševljenjem danas izjavljujem da želim, a uvjeren sam da istu želju ima sav moj vjerni narod u Crnoj Gori, da naša mila Crna Gora bude sastavni dio Jugoslavije, da časno uđe u jugoslovensku zajednicu, kao što je časno i do kraja ratovala i stvarala. Takođe je bilo opštepoznato i raspoloženje naroda Crne Gore i da se realizuje jugoslovenska ideja i da Crna Gora bude u državi koja se stvori na toj ideji. Na svim jugoslovenskim prostorima dominiralo je stanovište da je ostvarenje jugoslovenske ideje progresivan pravac. Objektivne okolnosti su zaista i činile progresivnim demokratskim putem ostvarenja te ideje. Dakle, prije nego je ustanovljena Podgorička skupština, svi jugoslovenski narodi i zemlje opredijelili su se za stvaranje zajedničke države jugoslovenskih naroda i zemalja i da stupe u tu državu. Uključujući i Crnu Goru. Prije toga započeo je i finalni rad da se utvrdi organizacija te države. 4. Velike sile takođe djeluju da se stvori jedna država na jugoslovenskom prostoru. Pri tome, ne određuju način njenog stvaranja, niti njen državnopravni oblik i karakter. Zalažu se za jednu državu, a da njeni stvaraoci utvrde način njenih stvaranja, oblik države i njenu profilaciju.

Pašić je naredio prodor srpske vojske u Crnu Goru - ali ne da bi je oslobodio

Srbija svojim velikim vojnim uspjesima u ratnim operacijama, velikom vojnom moći i snagom, svojom veličinom, čvrstom vlašću i ideološko-političkim jedinstvom vlasti, svih svojih elita - vojne, političke i kulturne - zadobija mjesto i ulogu snažnog i najznačajnijeg integrativnog činioca na jugoslovenskom prostoru. To joj je dalo snagu uticaja na opredjeljenja i činjenja savezničkih velikih sila.

IZDVOJENO OD TIH PROCESA DJELOVANJE SRBIJE PREMA CRNOJ GORI: U prikazanoj istorijskoj situaciji, Nikola Pašić, predsjednik Kraljevske vlade Srbije,

početkom oktobra, ministru vojnom Srbije izdaje pismo-naredbu kojom mu nalaže da se “ne gubi ni časa” za organizovanje snaga koje će izvršiti “prodor u Crnu Goru”, sa ciljem da “podižu narod, oteraju slaba odeljenja austrougarska i proglase sjedinjenje Crne Gore sa Srbijom”. Dakle, da srpska vojska “prodre u Crnu Goru” primarno radi toga da “proglasi sjedinjenje”, a ne da oslobodi Crnu Goru. “Prodor u Crnu Goru” i nije trebao radi njenog oslobađanja, jer su samoorganizovani bataljoni u Crnoj Gori osiguravali oslobođenje. Zadatak više nije, kao ranije, da radi na sjedinjenju, nego da ga proglasi. Na osnovu te naredbe, bez “gubljenja časa” formirane su “trupe srpske vojske za prodor u Crnu Goru”. Prihvaćeno je da one vojno-formacijski budu pod savezničkom komandom, ali “sa direktnim ingerencijama srpske Vrhovne komande”. Za njihovog komandanta određen je general Miloš Vesnić. General Vesnić izradio je plan “izvršenja vojno-političkih zadataka trupa”. Tim planom utvrđeno je: da “vojska kako prodire u Crnu Goru proglašava ujedinjenje” pojedinih djelova Crne Gore sa Srbijom, “bez obzira na ono što bi imala učiniti docnije izabrana crnogorska skupština”. Dakle, i po sadržini i po nazivu plana, sjedinjenje je primaran politički zadatak vojske, a ne vojno-ratni! Zbog nesporazuma sa pretpostavljenim o brojnom kontingentu trupa, Vesnić je zamijenjen sa tadašnjim pukovnikom i kasnijim generalom Dragutinom Milutinovićem. Njega je prilikom postavljenja u Skoplju primio regent Aleksandar Karađorđević. Prilikom prijema, prema Zabilješkama Milutinovića (Arhiv Srpske akademije nauka i umjetnosti), regent mu je rekao: da “pri radu u Crnoj Gori ne bude meka srca”. Dakle, ne da iz slobodarskih i humanih razloga crnogorski narod oslobađa od okupatora, da mu donese slobodu, da se prema njenu odnosi humano, nego da ne bude “meka srca” u ostvarivanju sjedinjenja! Poruka koja baca svjetlo na sve što je vezano za Podgoričku skupštinu i Odluku koju je donijela. Bez “časa odlaganja” jedinice srpske vojske, pod komandom pukovnika Dragutina Milutinovića, 23. oktobra krenule su iz Peći i ušle na teritoriju Crne Gore. Učinjeno je to iako je 7. oktobra na konferenciji predstavnika savezničkih država odlučeno da “u Crnu Goru uđu trupe svih saveznika osim trupa Srbije”. Narednih dana preko oslobođene teritorije Crne Gore stigle su do Podgorice. 30. i 31. oktobra u rejonu Podgorice vodile su borbe sa odstupajućim vojnim snagama austrougarske vojske. 31. oktobra oslobođena je i Podgorica. U uputstvu komandantu vojnih trupa za prodor u Crnu Goru, izdatom 21. oktobra 1918. godine, načelnik Vrhovne komande srpske vojske vojvoda Živojin Mišić, pod posebnom tačkom, određuje zadatak tim trupama: pomoću Crnogoraca radite “na sjedinjenju Crne Gore i Srbije”. Mada je u ovoj formulaciji Pašićevo “sa” zamijenio sa “i”, zajednička suština im je - sjedinjenje. Nije u uputstvu odredio način na koji se to sjedinjenje ima izvršiti. Izričito nije stavio van snage, ali ni potvrdio, način sjedinjenja koji je ranije projektovao general Vesnić. Dakle, zadatak srpske vojske na teritoriji Crne Gore, izričito jednako određen je i naredbom i uputstvom. On je: sjedinjenje Crne Gore Srbiji. Odrednica “sjedinjenje” ima sadržinu - pripajanje, prisajedinjenje Crne Gore državi Srbiji, inkorporiranje njeno u Srbiju.

Srpska vojska je zauzela već oslobođeno Cetinje i odmah počela da uvodi “pravdu”

Još jednom - dakle: upućuje se srpska vojska da “prodre” u Crnu Goru sa primarnim zadatkom da izvrši čisto politički ustavnopravni zadatak! I da to učini pomoću Crnogoraca! Dio jedinica srpske vojske 23. oktobra/5. novembra, zaposijeda tada slobodno Cetinje

i uspostavlja Komandu mjesta. U funkciji komandanta mjesta istog dana, 23. oktobra, major Svetolik Nikolić, izdaje Naredbu broj 1, čiji početak glasi: “U izvršenju naredaba Vrhovne komande srpske vojske, po čijem nalogu jugoslovenske trupe u Crnu Goru ulaze kao nosilac reda, mira i pravde, u opštem interesu naređujem...” Naredba se završava saopštavanjem: “Biće odmah uhapšen i predat Sudu na suđenje”, ko se ogriješi o propisani red i naredbom uspostavljen poredak. Dakle, srpska vojska preuzima vlast u prijestonici Crne Gore. I to dva dana pošto je postala slobodna od austrougarske okupatorske vojske. Kada i unutrašnje i međunarodno pravo nalaže vaspostavljanje organa vlasti koji su postojali u času okupacije. Srpska vojska koja je iz pravca Peći prodirala u Crnu Goru, djelovala je po citiranom uputstvu. Kao činilac koji ima odlučujuću moć i ulogu u životu. Činjenice iskazane odrednicama u ovom prethodnom poglavlju i saodnos između njih, ukupnost svega toga, koordinate su istorijske situacije, istorijskog okvira u kojima su ustanovljena Podgorička skupština i donesena njena Odluka. U kojima se imaju sagledavati i ocjenjivati njihova suština i istorijska vrijednost. Svaku od njih i njihovu ukupnost imao sam u vidu prilikom sagledavanja i ocjenjivanja pojedinih dešavanja i činjenica i na osnovu njih, izvođenja ocjenskih zaključaka u ovom radu. Potrebno ih je imati u vidu i prilikom razmatranja činjenično-ocjenskih zaključaka u ovom tekstu i izgradnje stavova, i njihovoj činjeničnoj utemeljenosti i validnosti.

CRNA GORA U OKTOBRU I NOVEMBRU 1918: Istorijski okvir Podgoričke skupštine 1918. i donošenje njene Odluke, naravno, čini i ukupno stanje u Crnoj Gori u tom vremenu. To stanje identifikuju sljedeće činjenice: 1. Samoorganizovane crnogorske vojne jedinice, u sastavu 5. bataljona, u oktobru oslobodile su Crnu Goru od trogodišnje austro-ugarske okupacije. Oslobodile su: 30. septembra/13 oktobra - Andrijevicu; sljedećeg dana - Berane; narednih dana do 23. oktobra/2. novembra oslobodile su Nikšić. 22. oktobra/4. nobembra jedinica austro-ugarske vojske napustila je Cetinje. Tog dana oslobođena je od austro-ugarske okupacije čitava teritorija Crne Gore. Samo u Andrijevici i Beranama crnogorske samoorganizovane vojne jedinice razoružale su oko 2.500 austro-ugarskih vojnika i oružjem oduzetim od njih, naoružale su sebe. 2. Država Crna Gora tada ima status nezavisne države, međunarodno priznate. Kod njegovog suverena 12 država imalo je svoja diplomska predstavništva. Među njima su sve velike sile saveznice u Prvom svjetskom ratu i Srbija. Njena nezavisnost i suverenost ranga su potpuno ravnopravnog sa nezavisnošću i suverenitetom Srbije i svake druge države. Sa istim pravima i obavezama. 3. Ustav Crne Gore i njen cjelokupni pravni poredak u punoj su važnosti. Njihovu punovažnost nije ukinuo niko. Ni okupator. Ni legalno, ni protivpravno. Ni aktom, ni radnjom. Niko nije ukinuo ni ustavno ustanovljene organe države Crne Gore - Kralja, Crnogorsku narodnu skupštinu kao ustavotvorni i zakonodavni organ, Kraljevsku vladu, ministarstva, sudove i druge organe. Niti im ukinuo ili redukovao njihovu ustavno utvrđenu nadležnost. Okupator je samo suspendovao njihovo djelovanje i primjenu pravnog poretka dok je trajala okupacija. Po međunarodnom pravu, po zakonitostima i logici života, u času oslobođenja, u času prestanka vršenja faktičkih radnji okupatora kojima su oni držani pod suspenzijom, vaspostavljaju se primjena Ustava i zakona, oživljava se rad organa sa pravom da vrše sve ustavno i zakonski određene im funkcije, sve dok se na ustavno određeni način ne promijene pravna određenja o pojedinim ili svim organima. Da svojim djelovanjem rastauriraju pravni poredak i pravno stanje države kakvi su bili u času okupacije.

Crnogorska inteligencija je u to doba bila u logorima po Austriji i Ugarskoj

Kao posljedica austro-ugarske okupacije, u oktobru i novembru, država Crna Gora obezglavljena je. Kralj i Vlada su izvan države. Bez adekvatne povezanosti njihove i crnogorskog naroda. Propagandno-politički i moralno kontinuirano diskreditovani tvrdnjama o njihovoj izdaji. Uprkos traženjima, usmeno i u pisanom obliku (4. i 24. oktobra), da se kralju Nikoli i Vladi dozvoli odlazak iz Francuske i povratak u Crnu Goru, spriječeno im je to odlukama Vlade Francuske. Kralju Nikoli dato je obećanje da će sve naredbe koje se izdaju u Crnoj Gori “biti davane u ime Njegovog Veličanstva Kralja Crne Gore”. O tome su naprijed iskazane relevantne činjenice. Drugi državni organi nijesu obnovljeni u Crnoj Gori. Do početka djelovanja Privremenog centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje Srbije i Crne Gore 25. oktobra, za to nijesu postojale objektivne mogućnosti. Nakon toga njihovo obnavljanje spriječili su taj odbor i srpska vojska. Svojim Pravilima za biranje narodnih poslanika za Veliku skupštinu (u Crnoj Gori), donesenim u Beranama 25. oktobra, taj Odbor obznanjuje da je preuzeo vrhovnu državnu vlast u Crnoj Gori. A srpska vojska to obznanjuje već citiranom Naredbom br. 1 komandanta mjesta na Cetinju, izdatoj 23. oktobra “u izvršenju naredaba Vrhovne komande srpske vojske”. 5. U Crnoj Gori, u označenom vremenu, nema nijedne političke partije ili drugog oblika društveno - političkog organizovanja. Politički su djelovali, pojedinačno ili u grupama, jedino od srpskih vlasti zadobijene pristalice politike “bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije”. Nema nijednog lista ili druge publikacije za informisanje građana. Nema organizovano konstituisanog javnog mnjenja. Taj prazan prostor ispunjavaju povjerenici i podanici Vlade Srbije, unionisti, odmah po zaposijedanju Cetinja. Obezbjeđuju izlaženje svog propagandnog lista Novo doba, koji je objavljivao jedino tekstove na liniji “bezuslovnog ujedinjenja”, raskrinkavao kralja Nikolu kao “izdajnika”, cinički i sa omalovažavanjem “izvikivao” koncepciju “uslovnog ujedinjenja” i njene pristalice. Stanje pogodno, dakle, za političke manipulacije, za “prodavanje roga za svijeću”. Za razne oblike hipokrizije. 6. Država Crna Gora u tom vremenu ekonomski je razorena i nejaka. Sveopšte ekonomsko izuzetno siromaštvo. 7. Na svojoj teritoriji Crna Gora je tada i drastično intelektualno osiromašena. U pet logora interniraca na prostorima Ugarske i Austrije tada se nalazilo, prema raspoloživim podacima, najmanje 9.950 Crnogoraca. Među njima: 17 generala i 709 oficira, više ranijih poslanika i načelnika, gotovo svi profesori i učitelji iz Crne Gore, više sveštenika i drugih obrazovnih ličnosti. Većina sa autoritetom u svojim sredinama. Više njih i u cijeloj Crnoj Gori. Jedan broj je imao i iskustva u vršenju državnih poslova. “U logorima tzv. radnim jedinicama nalazilo se više od 15.000 Crnogoraca”. Ove činjenice su važne za razumijevanje i ocjenu vremena i okolnosti ustanovljenja Podgoričke skupštine i donošenja njene Odluke. Uz ostalo, kazuju da potrebe oslobođenja Crne Gore nijesu nalagale i zahtijevale ulazak i stacioniranje srpskih trupa na teritoriju Crne Gore. Jer, prije pokreta iz Peći srpske vojske za “prodor u Crnu Goru” (23. oktobra / 5. novembra), Crna Gora je bila oslobođena, sem Podgorice, iz koje su austro-ugarske jedinice bile u stanju povlačenja. Prestali su i ratni uslovi. Kazuju da je nastala istorijska situacija koja je omogućavala primjenu crnogorskih Ustava i zakona, obnovu i kativiranje zakonodavnih, ustavotvornih i upravnih organa Crne Gore. Zajedno sa činjenicama utvrđenim u prethodnim poglavljima, koje kazuju da je Crna Gora opredijeljena za uključenje u državu jugoslovenskih naroda i zemalja na principima jugoslovenske ideje, njima se utvrđuje

da nije bilo nikakve, apsolutno nikakve potrebe da je neko na to privoljava ili prisiljava. Ni vojno, ni politički.

Naziv i kompetencije Velike narodne skupštine preuzeti su iz Ustava Srbije

PROTIVUSTAVNO I NELEGITIMNO USTANOVLJENJE PODGORIČKE SKUPŠTINE: Velika narodna skupština - kako je zvanično ime Podgoričke skupštine 1918 - nije postojala, kao organ, kao institucija, po tada važećem Ustavu države Crne Gore. Ustav države Crne Gore nije ni dopuštao, dok se ne bi izmijenio, da se na teritoriji Crne Gore ustanovljava bilo kakav novi organ koji bi bio nadležan da odlučuje o ustavnopravnim pitanjima. Jer, utvrđivao je da o tome odlučuje “Kralj Gospodar sporazumom sa Narodnom skupštinom” ustavno ustanovljenom (čl. 36). Podgoričku skupštinu ustanovila je četvoročlana grupa lica, koja je sebe samonazvala i samopromovisala kao “Privremeni centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore” (stav 2. Pravila koje je donio). Ime “Velika narodna skupština” preuzeto je iz Ustava Knjaževine/kraljevine Srbije (čl. 89. Ustava od 1869. član 129. Ustava od 1903). Iz Ustava Srbije preuzeta su i određenja o njenim kompetencijama - da rješava, pored ostalog, o teritorijalnim pitanjima države Srbije i o ustavnim pitanjima. Ustanovljena je na sjednici tog četvoročlanog odbora održanoj 25. oktobra /7. novembra 1918. godine, u Beranama, aktom se naziva Pravila za biranje narodnih poslanika za Veliku narodnu skupštinu. Akt u kojem stoji da je na sjednici “riješeno da se 6. novembra (19. novembra po n. kalendaru - napomena M.Š.) izvrše izbori narodnih poslanika za Veliku narodnu skupštinu u cijeloj Crnoj Gori”; koja će 11. novembra ov.g. u Podgorici da odluči o budućem državno-pravnom položaju Crne Gore i da izabere stalni Narodni Izvršni odbor, koji će dalje radom rukovoditi i rješenjem skupštine u djelo provoditi”. Pravila je Privremeni centralni izvršni odbor donio - vidno je to iz samog teksta - bez poziva na bilo koji pravni propis - Međunarodni, Crne Gore ili Srbije. Bez poziva na bilo koje načelo tada važećih ustava Crne Gore ili Srbije. Bez poziva na bilo koje političko načelo. Univerzalno ili drugo. Odbačena je tim aktom inicijativa nekoliko grupa ličnosti iz Crne Gore, organizovanih u inostranstvu, da se organizuje “plebiscit kao način izjašnjavanja Crnogoraca o ujedinjenju sa Srbijom”. Inicijativa do tada paralelna i u načelu ravnopravna sa inicijativom da se ustanovi “posebna opštenarodna skupština u Crnoj Gori sa sastavom pouzdanim da proglasi željeno ujedinjenje”. Sve ovdje identifikovano neizostavno traži odgovor na nekoliko grupa pitanja: Na koji način i na osnovu čega je obrazovan označeni odbor? Ko su bili njegovi članovi i ko ih je imenovao ili izabrao? Je li taj odbor od naroda Crne Gore ili bilo kojeg njegovog dijela ili nekog legalnog organa Crne Gore bio izabran ili dobio ovlašćenje, mandat, pravo, da odlučuje o pitanjima na koja se odnose prikazane odluke koje je on donio? Je li on imao pravo i legimitet da odlučuje o državnim pitanjima Crne Gore, posebno o egzistencijalno-sudbinskim pitanjima crnogorske države i njenog naroda? Odgovor na ova pitanja neizostavno traži i suština vrijednosnih odrednica - legalitet i legitimitet, budući je ustaljeno da se tim kategorijama, pravne prirode, ocjenjuje njihovo istorijsko značenje i vrijednost. Imperativnost sadržine ondašnjeg prava, Crne Gore, Srbije i međunarodnog, takođe traži odgovore na postavljena pitanja. Posebno pravo država i naroda na suverenitet; pravo na nezavisnost države i pravo na odbranu nezavisnosti i suvereniteta. ODBOR JE ORGANIZOVAN PO ODLUCI I UPUTSTVIMA VLADE SRBIJE: Kraljevska vlada Srbije, na sjednici održanoj 15. oktobra 1918. godine, za svog “povjerenika za politička pitanja u Crnoj Gori” imenovala je Svetozara Tomića,

dotadašnjeg šefa Crnogorskog odsjeka u Ministarstvu inostranih djela. Istovremeno je odlučila da on “sa srpskom vojskom otputuje u Crnu Goru”, sa zadatkom da, osloncem na snagu srpske vojske, sprovede njenu politiku “sjedinjenja Crne Gore sa Srbijom”. Sa odgovornošću prema Kraljevskoj vladi Srbije.

Crnogorski odbor za ujedinjenje bio je pod direktnom Pašićevom kontrolom

Dogovorom Tomića i Nikole Pašića odlučeno je da se obrazuje odbor u sastavu: Svetozar Tomić, kao “glava odbora”, kako je u toku njegovog rada i označavan i kako se on stvarno ispoljio i članovi: Petar Kosović, Janko Spasojević i Milosav Raičević. Tomić i Kosović bili su državljani Srbije. Državljani bratske države, ali druge države. Na polasku u Crnu Goru, Tomić je snabdjeven specijalnom šifrom za komunikaciju sa Vladom Srbije i srpskom Vrhovnom komandom. Obavezan je da u Crnoj Gori izvršava politiku Vlade čiji je povjerenik. Petar Kosović, takođe je upućen od Vlade Srbije da zajedno sa Tomićem radi da se “sjedini Crna Gora sa Srbijom”, kako je zadatak formulisan u pismu - naredbi Nikole Pašića upućenom ministru vojnom Srbije početkom oktobra 1918. (o kojem će kasnije biti govora). Janko Spasojević i Milosav Raičević bili su državljani Crne Gore. Obojica su postali članovi označenog odbora po dogovoru Pašića i Tomića. Obojica su djelima do tada dokazali da su odani i nepokolebljivi izvršioci politike zvanične Srbije prema Crnoj Gori i podanici te politike. To kazuju sljedeće činjenice: a) Janko Spasojević bio je član Crnogorskog odbora za ujedinjenje Crne Gore, obrazovanog u Parizu, na čelu sa Andrijom Radovićem, koji je obrazovan i radio pod neposrednim usmjeravanjem Nikole Pašića, koji je finansirala Vlada Srbije. Odbora koji je u svom imenu imao odrednicu “Crnogorski”, a sve što je činio, činio je po smjernicama Vlade Srbije i u dogovoru sa njom. Od više dokumenata koji to dokazuju, citiram samo posljednji pasus cirkularnog pisma Nikole Pašića, od 3. (16) novembra 1917. godine, napisanog u obliku memoranduma, upućenog svim poslanicima Srbije u inostranstvu. Taj pasus glasi: “Kraljevskoj je Vladi i našim predstavnicima na strani dužnost da pomažu mirnim putem unionistički pokret među Crnogorcima; ali mi ne možemo, a tako ni naši činovnici, pa i ako su rođeni u Crnoj Gori, da se otvoreno ispoljavamo, bar za sada, u tome poslu. Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje i njegovi organi, ako ih ima u Vašoj sredini, neće i ne treba ništa važnije da rade bez sporazuma bilo sa Kraljevskom vladom bilo sa Vama. Ne smijemo dopustiti da se njihov rad ma u čemu mimoilazi i razlikuje od naše politike”. Crnogorski odbor je tako i postupao. Spasojević je u tom Odboru radio dosljedno Pašićevim usmjerenjima. Time je dokazao svoju pouzdanost da će izvršavati srpsku politiku, što je bio osnov da Nikola Pašić usvoji njegovu ponudu da iz Pariza “pođe u Crnu Goru sa srpskom vojskom, jer može biti od koristi za rad na ujedinjenju”. U dogovoru sa Pašićem, finansiran iz sredstava dobijenih od Vlade Srbije, iz Pariza, preko Soluna i Skoplja doputovao je u Crnu Goru. Njemu je izdata viza, iako je Vlada Francuske odbijala da izdaje vize Crnogorcima raznih profesija - trgovcima, činovnicima, ranijim poslanicima i ministrima. Izdavata je viza samo onima koji su “uključeni u organizovanu kampanju protiv Crne Gore” (osim Spasojevića izdate su vize studentima Đuru Vukotiću, Bošku Bojoviću, Radovanu Šauliću, i drugima, što je bio razlog za protestne note Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore od 27. oktobra, broj 2223, 28. oktobra, broj 2224, 2. novembra, broj 2241, 6. novembra, broj 2255, 21. decembra, i tako dalje). Uz Pašićevu preporuku i pomoć, Spasojević je sa srpskom vojskom došao u Crnu Goru. Sa sobom je donio 200.000 dinara, dobijenih od Vlade Srbije,

namijenjenih za “propagandni politički rad u Crnoj Gori”. Svoju pouzdanost da izvršava opredjeljene i politiku “sjedinjenja”, svoju obaveznost prema Vladi, Vrhovnoj komandi vojske Srbije i Nikoli Pašiću lično, Spasojević je potvrdio već sjutra dan po održanoj sjednici u Beranama. Učinio je to slanjem tog dana, iz Andrijevice, Nikoli Pašiću i Živojinu Mišiću, izvještaj o učinjenom. Izvijestio je o odluci da se sazove “skupština u Podgorici, koja će detronizirati kralja Crne Gore i proglasiti ujedinjenje”. Izrazio je uvjerenje “u pun uspjeh”. Time otkriva pravi smisao i cilj ustanovljenja Podgoričke skupštine. To jest, da je Podgorička skupština ustanovljena da “proglasi” sjedinjenje, a ne da raspravlja o tome da ili ne sjedinjenje.

Spasojević je šifrovano obavještavao Beograd o aktivnostima na ujedinjenju

Tražio je “da se u sve crnogorske varoši pošalje što više srpskih vojnika”. Za frontove vojnici i nijesu trebali. Crnu Goru je 4 dana prije toga, 4. novembra, napustila, sa Cetinja, posljednja jedinica austro-ugarske vojske na teritoriji Crne Gore. Pašića je obavijestio da je već potrošen novac koji je donio i tražio da se za rad označenog odbora “avionom pošalje milion franaka”. Spasojević je i kasnije sukcesivno slao izvještaje Vladi Srbije i Nikoli Pašiću, koristeći raspoloživu šifru. Njegov šifrovani telegram od 11. novembra sadrži izvještaj da “rad na ujedinjenju ide odlično u četiri okruga - Andrijevičkom, Beranskom, Kolašinskom i Pljevaljskom”. U njemu ponavlja traženje da se “pošalje, što je moguće brže, jedan milion dinara”. Kao član Privremenog centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, Janko Spasojević je dosljedno izvršavao politiku i odluke Vlade Srbije. To potvrđuju sadržina i rezultati rada tog odbora i niz njegovih činjenja, od kojih će jedan dio biti prikazan u izlaganjima koja slijede. To potvrđuje i sadržina njegovih izvještaja koje je dostavljao Vladi Srbije i Pašiću. Tu njegovu dosljednost potvrdila je i Vlada Srbije poslije donošenja Odluke Podgoričke skupštine, dodjeljujući mu dvije “nagrade” za “zasluge”. Prvu, njegovim imenovanjem u sastav delegacije na mirovnim pregovorima u Parizu, a drugu, po završetku tog posla, njegovim imenovanjem, tada kao istaknutog člana Radikalne stranke, za Velikog župana Oblasti Čačak. Ni u arhivima, ni u literaturi, ni u dnevnom listu Novo doba, koji je tada izlazio na Cetinju i u kojem su objavljivane informacije o aktivnosti označenog odbora i njegovih članova, nema nijednog podatka koji bi upućivao, ako ne i dokazivao, da je Janko Spasojević, od dolaska u Crnu Goru početkom novembra do donošenja Odluke Podgoričke skupštine, ostvario komunikaciju sa bilo kojim organom Crne Gore, državnim ili društvenim, ili bilo kojim zvaničnim licem iz strukture crnogorske državne vlasti. Dakle, iako državljani Crne Gore, Janko Spasojević postao je član Privremenog centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje Srbije i Crne Gore po odluci predsjednika Kraljevske vlade Srbije, primjenom kriterijuma dokazane privrženosti politici i opredjeljenjima Vlade Srbije i spremnosti da ih izvršava. Kao član Odbora dosljedno je izvršavao politiku i usmjerenja Vlade Srbije. Prema njoj je imao i odgovornost. To znači: u označenom Odboru nije bio predstavnik naroda Crne Gore, sa obavezom i ličnom opredijeljenošću da utvrđuje, iskazuje i zastupa interese, političku volju i opredjeljenja Crne Gore i njenog naroda. b) Milosav Raičević takođe je za člana označenog odbora imenovan na osnovu do tada dokazane svoje privrženosti politici Kraljevske vlade Srbije i svog dokazanog opredjeljenja da je dosljedno sprovodi. To kazuju sljedeće činjenice: U telegramu Vladi Srbije, upućenom uoči beranskog sastanka, Svetozar Tomić konstatuje da je Milosav Raičević “u svemu naš čovjek”. Značenje toga ne može biti drugo sem - u svemu odan politici Vlade Srbije i opredijeljen da je bezuslovno izvršava. Milosav je

to dokazao i time što je, kao načelnik Beranskog okruga, 23. oktobra 5. novembra 1918. godine sazvao zbor u Beranama, na kojem je iznio od zbora usvojeni stav - “da se Beranski okrug odmah prisajedini Srbiji”. O održavanju zbora odmah je telegramom obavijestio srpsku Vrhovnu komandu i od nje tražio “da Srbija odmah prihvati to prisajedinjenje”. Sljedećeg dana, 24. oktobra/6. novembra napisao je, potpisao kao načelnik Beranskog okruga i objavio Proglas u kojem je iskazao poziv - stav: da Beranski i Andrijevački okruzi, na čije su “zemljište prvo naišli jugoslovenski pukovi”... zajednički i “prvi izglasaju ujedinjenje Srbiji”, i da pozovu “braću Crnogorce, kao svoje saotačastvenike”, da to “i oni učine”. Narednog dana se povinovao drugačijem smjeru, koji je Tomić donio. Smjeru da se umjesto “parcijalnog sjedinjenja sa Srbijom pojedinih okruga” obezbijedi sjedinjenje sa Srbijom “Crne Gore kao cjeline”.

Tomić, Kosović i Spasojević nijesu krili da su misionari srpske vlade

Dosljednost Raičevića politici i odlukama Vlade Srbije u svojstvu člana označenog odbora, potvrđuju i dvije “nagrade” koje je dobio za “zasluge”. Prvu od dinastije Karađorđevića imenovanjem za ministra u prvoj vladi 1. decembra novostvorene države, obrazovanoj 21. decembra 1918. godine, i drugu od Radikalne stranke iz Srbije koja ga je imenovala za nosioca svoje liste na izborima u Crnoj Gori održanim 28. septembra 1920. Privremeni centralni izvršni odbor koji je ustanovio Podgoričku skupštinu i odredio joj nadležnost, dakle, nije ustanovljen odlukom naroda Crne Gore ili bilo kojeg njegovog dijela. Ni jednog jedinog sela. Niti odlukom bilo kojeg legalnog i legitimnog državnog organa ili političkog tijela Crne Gore ili iz Crne Gore. Niti na osnovu opredjeljenja bilo koga od njih. Niko od njih nije dao pristanak da se on ustanovi. Ni označeni odbor, kao organizacioni oblik djelovanja, niti bilo koji njegov član, nijesu od bilo koga u Crnoj Gori dobili mandat da odlučuju o Crnoj Gori. Ni jedan od njegova 4 člana nije postao njegov član kao predstavnik Crne Gore i njenog naroda, ni po odluci nekog iz Crne Gore. Ni jedan od njih nije imao zadatak da utvrđuje, na sjednicama iznosi i zastupa interese, političku volju i opredjeljenja Crne Gore i njenog naroda.

BERANSKE ODLUKE PRIPREMIO POVJERENIK VLADE SRBIJE: Odluke, koje je označeni odbor donio u Beranama 25. oktobra / 7. novembra 1918. godine, nijesu projektovane u Crnoj Gori. Niti bilo gdje drugo od nekoga iz Crne Gore. Odluke koje je Odbor donio pripremljene su u procesima izvršavanja strateške politike i strateških opredjeljenja Vlade Srbije. O tome postoji obimna dokumentacija. U njoj se nalaze brojni podaci koji dokazuju da su te odluke stvarni konkretan izraz i način ostvarivanja te politike i tih opredjeljenja. Tema ovog rada ne podrazumijeva da se to sve prikazuje. Projekat akta koji je na toj sjednici usvojio Privremeni centralni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore izradio je Svetozar Tomić, “glava tog Odbora”. To ukazuje i on u svom radu Desetogodišnjica ujedinjenja Srbije i Crne Gore. U njemu Tomić konstatuje: U putu do Peći, “krojio sam plan za sjedinjenje”. Kada sam došao u Peć “plan je bio gotov”. Po tom njegovom iskazu, od njega “skrojeni plan” sastojao se od opredjeljenja formulisanih u pet tačaka. U drugoj, trećoj i petoj tački su opredjeljenja: ustanoviti skupštinu u kojoj “treba da bude predstavljena cijela zemlja poslanika”; raspisati izbore za narodne poslanike; za izbore poslanika “nova pravila propisati, a ne primjenjivati crnogorski izborni zakon”; propisati da glasanje bude “slobodno i posredno”, radi izbora “što više mlađih ljudi, smanjiti cenzus godina na 25 za izbor poslanika”. Ova određenja i čine srž i okosnicu sadržine prikazanih

beranskih odluka, iskazanih u obliku donesenih Pravila. Državljanin Srbije, činovnik i povjerenik Vlade Srbije, bez ovlašćenja bilo koga iz Crne Gore, dakle, izvršavajući i konkretizujući politiku Vlade Srbije, izradio je projekat, koji je, funkcionalizujući Privremeni centralni izvršni odbor pretvorio u beranske odluke, sa prikazanom sadržinom. Odluke od egzistencijalno sudbinskog značaja za Crnu Goru i njen narod.

PRIVREMENI CENTRALNI ODBOR U NARODU CRNE GORE DOŽIVLJEN U PODGORICI KAO STRANI ČINILAC: U narodu Crne Gore označeni odbor doživljavan je i kao strani činilac. Kao činilac koji nema legitimitet predstavništva naroda Crne Gore. Ilustrujem to činjenicom koju iznosi Jovan Ćetković, aktivni sudionik tadašnjih političkih zbivanja u Crnoj Gori, privrženi sprovodilac odluka Privremenog centralnog odbora, tada uvjereni unionista, u svojoj knjizi Ujedinitelji Crne Gore i Srbije. On piše: Tomić, Kosović i Spasojević u Podgorici su se predstavljali “kao izaslanici i misionari srpske vlade”. Sazvali su “konferenciju u prostorijama Podgoričke carinarnice”. “Glava Centralnog odbora, Svetozar Tomić, održao je besjedu” na toj konferenciji. Poslije njegovog govora “niko ni riječi da prokameni, niko da reče barem, tako je ili nije tako”.

Ono što je učinila srpska vojska čine vojne sile koje se smatraju okupacionim

“Dok podockan Mato Pavićević, advokat iz Podgorice obrati se Tomiću i ostaloj gospodi, pozdravivši ih jednom kratkom dobrodošlicom.” “Pošto ovlaš pređe na teret sastanka” zaustavi “se odjednom na ulogu koju je na sebe uzeo tzv. Centralni odbor”, i reče: “Kao gosti i kao braća uvijek nam dobro došli i vi i drugi koji imaju sreću da se, poslije nečuvenih muka i stradanja, vrate u porobljenu otadžbinu. Ali, kao neki učitelji, kao neke putovođe, kao neki naročiti apostoli, nijeste morali znojiti vaše gojne konje kroz naše tijesne klance, niti trošiti vaše bijele pare u ove crne krševe. I bez vas, gospodo, mi smo znali i znamo, kojim putem valja poći, te je izlišan bio vaš dolazak u tu svrhu. Mi smo uvijek težili bratskoj zajednici, i sad ćemo, bez mnogo razmišljanja, gurnuti sve prepreke koje stoje na putu narodnom ujedinjenju. Žrtvovaćemo i obje krunisane glave i u slobodnoj republici čvrsto stegnuti bratske ruke”. Ćetković zatim konstatuje da je poslije izlaganja Pavićevića nastalo ćutanje, koje je prekinuto Tomić sa predlogom da se završi skup, a da svi pođu na trg da se progovori “koja riječ narodu”... tada “obilazeći riječ ujedinjenje”. Jovan Ćetković bio je tada i u vrijeme kada je pisao knjigu odani privrženik politike koju je izvršavao označeni odbor. Za vrijeme izbora sastava Podgoričke skupštine, bio je i izaslanik tog odbora za područje Lješanske nahije. Stoga nije imao motiva i razloga da kazuje ovdje citirano da se stvarno nije desilo kako je prikazao.

SRPSKA VOJSKA OSLONAC I SNAGA ODBORA: Srpska vojska pod komandom Milutinovića, svojim prisustvom i djelovanjem u Crnoj Gori bila je oslonac i davala je snagu Privremenom centralnom izvršnom odboru. To mu je i omogućilo da uspješno izvršava svoje zadatke. Bez toga četvoročlana grupa građana i ne bi imala moći za donošenje odluka koje je donijela u Beranama, niti bi te odluke imale snagu neophodnu za njihovo izvršenje na čitavoj teritoriji Crne Gore. Bez vojne sile srpske vojske ni Odluka Podgoričke skupštine od 26. novembra ne bi mogla biti donesena. A ako bi i bila donesena, ne bi mogla postati realnost. Jedan važan politički zadatak srpska vojska izvršila je sama i neposredno. Na osnovu naredbe srpske Vrhovne komande, izdate 25. oktobra 1918. godine, rasformirala je i razoružala 5 bataljona

smaoorganizovanih crnogorskih vojnih jedinica, koje su oslobodile veliki dio Crne Gore. Izvan je tematike ovoga rada razmatranje: na osnovu čega i sa kojim pravom je vojna komanda jedne države izdala naredbu da se raspuste i razoružaju vojne jedinice u drugoj suverenoj državi, koje niti su formirane od te komande, niti su u sastavu jedinica pod njenom komandom, niti ih je ona naoružavala, niti hranila. Tako su postupale samo vojske koje su sebe smatrale okupacionim. Nije li sa ovim činom manifestovana okupacija? Za temu ovoga rada bitno je konstatovati: Rasformiranje i razoružanje 5 bataljona samoorganizovanih crnogorskih vojnih jedinica, u označenom vremenu, sastavni je dio procesa i činjenja pripremanja i organizovanja Podgoričke skupštine. Time je iz političke stvarnosti Crne Gore, iz političkog života Crne Gore, srpska vojska odstranila jedan važan organizovani i objektivno značajni vojno-politički, aktivno djelujući činilac i odstranila njegovo postojanje i njegov uticaj u vrijeme organizovanja izbora i rada Podgoričke skupštine. Odstranila vojno-političkog činioca sa autoritetom oslobodioca u krajevima Crne Gore koje je taj subjekt oslobodio. Samoorganizovan, samostalan sa stečenim autoritetom oslobodioca, taj vojno-politički činilac, naime, nije bio pouzdan za ostvarivanje unionističke politike, za ostvarivanje projektivnog sjedinjenja. To je razlog raspuštanja i razoružanja 5 bataljona samoorganizovanih crnogorskih vojnih jedinica. Time je na konkretan način realizovano citirano uputstvo vojvode Mišića, da srpske vojne trupe u Crnoj Gori “sjedine Crnu Goru Srbiji”. Otklonile su mogućeg činioca koji bi mogao biti tome prepreka.

Srpski povjerenik javlja iz Crne Gore: Svuda su starješine okruga naši ljudi

Privremeni centralni izvršni odbor postavio je načelnike okruga i srezova, predsjednike u varoškim opštinama, starješine u jednom broju kapetanija i posredstvom njih izvjestan broj za njihov rad potrebnih činovnika. Na ta mjesta postavio je isključivo lica pouzdana da izvršavaju zadatke “sjedinjenja Crne Gore sa Srbijom”, saglasno njegovim odlukama. Time je stvarao pretpostavke da se putem lokalnih organa vlasti osigurava izbor poslanika u Podgoričku skupštinu koji će glasati za sjedinjenje. Obavještenje o tome Svetozar Tomić je poslao Vrho-vnoj komandi srpske vojske u Skoplju. U njemu stoji: u oslobođenim okruzima metohijskom, andrijevičkom, beranskom i kolašinskom uspostavljena je vlast. “Svuda su starešine okruga i srezova naši ljudi i pristalice pokreta”. Svoju državnu pripadnost i ciljeve njegovog djelovanja u procesima rada, sve do konačnog izvršenja zadatka, kazuje i potvrđuje i činjenica da je kontinuirano komunicirao sa Vladom Srbije i srpskom Vrhovnom komandom, koristeći za to specijalnu šifru, dobijenu od Vlade Srbije. Sa njima se i dogovarao kako i šta činiti. (Dio sadržine i rezultata tih komunikacija, relevantan za izvođenje zaključaka o predmetu ovog rada, prikazuje se u tekstu koji slijedi). Nijednom taj odbor nije komunicirao ni sa jednim legalnim i leg- itimnim činiocem države Crne Gore i njenog naroda. Državnim ili društvenim.

PRIVREMENI CENTRALNI ODBOR-VOJNO OSIGURANI UZURPATOR VLASTI U CRNOJ GORI: Odlukama i sveukupnim svojim činjenjima samozvani Privremeni centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore iskazao se kao vršilac vrhovne vlasti u državi Crnoj Gori. Kao snaga jedino kompetentna da donosi odluke o ustavnopravnim pitanjima, od egzistencijalno-sudbinskog značaja za državu Crnu Goru i crnogorski narod! Da ih donosi bez ustavnog i zakonskog ograničenja, rukovodeći se jedino ciljem sjedinjenja Crne Gore Srbiji. Svoje odluke nadredio je

tada važećim Ustavu Crrne Gore i Zakonu o izboru narodnih poslanika. Direktno i kardinalno pogazio je tada važeći Ustav Crne Gore, važeće zakone i pravni poredak države Crne Gore. Odrekao je pravo i legitimitet Crnogorskoj narodnoj skupštini, ustanovljenoj tada važećim Ustavom Crne Gore, i njenim legitimnim poslanicima, izabranim na legalan način, u tom momentu sa valjanim mandatom predstavnika naroda Crne Gore da sporazumno s kraljem Gospodarom (čl.36) donese odluku o teritorijalnim pitanjima države Crne Gore. Crnogorskoj narodnoj skupštini odrekao je pravo i legitimitet da donosi propise o izborima i da odlučuje po kojim propisima će se izbori sprovesti. Količina i kvalitet iznesenih činjenica i njihov saodnos dovoljan su činjenični fond da se - sagledavajući ih i kroz prizmu sadržine i značenja koordinata tadašnje istorijske situacije, istorijskih procesa i njihovih usmjerenja - izvedu pouzdani činjenično-ocjenski zaključci o prirodi, karakteru, legalitetu i legitimitetu Privremenog centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje Srbije i Crne Gore. Posebno o tome da li je imao pravo i legitimitet da donese odluke koje je donio 25. oktobra/7. novembra 1918. godine u Beranama. Dajući činjeničnu podlogu svakom čitaocu da sam izvede zaključke o tome, ja izvodim sljedeća četiri činjenično - ocjenska zaključka: 1.Po svih pet svojih svojstava - ustanovljenje, zadatak, sastav, sadržina rada i odgovornost - Privremeni centralni izvršni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, koji je ustanovio Podgoričku skupštinu i odredio da je ona nadležna “da odluči državno-pravnom položaju Crne Gore”, ekspozitura (afilacija) je Kraljevske vlade Srbije, locirana na teritoriji države Crne Gore, nezavisne, suverene i međunarodno priznate sa suverenitetom i pravima istog ranga i ravnopravnim sa suverenitetom i pravima Srbije. Osnovana i locirana na teritoriji Crne Gore sa gaženjem njenih važećih Ustava, zakona i pravnog poretka. Ekspozitura protivustavno, nelegalno i nelegitimno utisnuta u državno i društveno tkivo države Crne Gore. Ne može se smatrati predstavništvom naroda Crne Gore ni po međunarodnom pravu, ni po pravu Crne Gore, ni po pravu Srbije, ni po bilo kojem pravnom načelu ili standardnom političkom demokratskom načelu. Nelegalan je i nelegitiman Odbor, dakle.

Beranske odluke organizovano su nasilje Srbije nad pravom suverene Crne Gore

Bez ovlašćenja države Crne Gore ili bilo kojeg dijela njenog naroda, donošenjem prikazanih beranskih odluka 25. oktobra / 7. novembra 1918. godine i odluka o imenovanjima nosilaca državnih funkcija u Crnoj Gori, označeni odbor osiono je nelegalno i nelegitimno, uzurpirao vrhovnu vlast crnogorske države, prava države Crne Gore i crnogorskog naroda, koja im prirodno pripadaju po važećem međunarodnom pravu, onda i sada. Grubo je povrijedio crnogorski suverenitet i crnogorsko dostojanstvo. Ponosno crnogorsko biće. Grubo je potcijenio crnogorski narod. Nadređivački i osiono naredbodavno iskazao je i stav da je narod Crne Gore narod sa kojim drugi raspolaže. Državi Crnoj Gori i crnogorskom narodu uzurpatorski je odrekao i faktički nasilno oduzeo pravo da budu gazda u svojoj kući. 3. Odluke koje je označeni odbor donio u Beranama 25. oktobra / 7. novembra i kasnije u procesu njihovog ostvarivanja po međunarodnom i unutrašnjem pravu, organizovano su nasilje zvanične vlasti Srbije nad pravnim poretkom suverene države Crne Gore. Nasilje državno, pravno, političko, nekulturno. Tako je kada se neposredno uporede njihova suština sa konkretnom sadržinom tada važećih: Ustava i pravnog poretka Crne Gore. Ustava Srbije i njenog pravnog poretka i međunarodnog prava. Tako je i po univerzalnom pravnom pravilu koje utvrđuje da niko na drugoga

ne može prenijeti prava više od onog za koje je legalno i legitimno ovlašćen da daje. 4. Nelegalne i nelegitimne odluke - pravno su ništavne. Njihovu pravnu ništavnost ne otklanja njihovo oživotvorenje. Ono samo dokazuje da je sila pogazila pravo, slobodu, kulturu. Neizostavna posljedica toga je - nelegalno je i nelegitimno sve što je na njima zasnovano i što je učinjeno kao njihovo izvršenje. Na ovoj tački je nastanak i početak daljeg rasta nelegalnosti i nelegitimnosti Podgoričke skupštine i Odluke koju je donijela. Jer, tijelo koje je samo za sebe nelegalno i nelegitimno, ne može donijeti nijednu legalnu i legitimnu odluku. Aksiom je: na drugoga se može prenijeti, drugome se može dati samo ono pravo koje se ima. Dakle, Podgorička skupština i njen zadatak da odluči o budućnosti Crne Gore, “grbo su rođeni”. A “što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi” - kaže poznata i iskustveno potvrđena izreka Valtazara Bogišića. “Iz krivog drveta, ništa pravo ne može se istesati” (Kant). Korijen je uvijek bitan za to koji će se plod dobiti. OD 1844. GODINE ZVANIČNA SRBIJA RADI DA SE “BRIŠE CRNOGORSKA POSEBNOST”: Organizovano činjenje zvaničnog državno-političkog vrha države Srbije da se suzbije i “briše crnogorska posebnost” otpočelo je sa Garašaninovim Načertanijem od 1844. godine. Strateškim političko - državnim dokumentom u kome je, između ostalog, projektovano proširenje teritorije države Srbije i na sve teritorije Crne Gore. Dokumentom na čijoj sadržini je, prema utvrđenju profesora Slobodana Jovanovića, priznatog velikana srpske nauke u oblasti države i prava, redovnog člana Srpske akademije nauke, vrsnog i najvećeg poznavaoca istorije države i prava Srbije, zvanična vlast Srbije bazirala svoju politiku sve do 1918. godine. Od tada pa sve do sada, oscilatorno po intenzitetu, zvanična vlast Srbije je djelovala sa smjerom stvaranja uslova i okolnosti da sjedini Crnu Goru Srbiji. Da ostvari cilj “brisanja crnogorske posebnosti”. Za to koristi svaku priliku koja joj se pruži. Sa istim ciljem djeluje i u komunikacijama sa Rusijom, a 1918. najviše sa Francuskom. U tom cilju oštro je reagovala na svaki iskorak države Crne Gore kojim je jačala svoju samostalnost i nezavisnost ili uzdizala nivo svoje državnosti. Počev od 1852. godine kada je Crna Gora proglašena za Knjaževinu. Uviđajući da će to otežati ostvarenje prisajedinjenja, proglašenje Crne Gore za Knjaževinu Garašanin je okarakterisao - “nož u leđa Srbiji”. Na toj osnovi razvijao je političku aktivnost protiv nezavisnog djelovanja Crne Gore.

Garašanin: Tvrdite da su Srbi i Crnogorci isto i tako brišite crnogorsku posebnost

Kada je u listu Glas Crnogorca od 20. januara do novembra 1884. godine objavljena serija članaka, koja se sa puno razloga označava kao tadašnji Crnogorski nacionalni program, u kojima se konstatuje da je u “Crnoj Gori životno načelo Crnogorstvo” u značenju kulturno-duhovne i narodnosno/nacionalne odrednice crnogorskog identiteta, zvanična vlast Srbije preduzima akciju i “svi znatniji srpski listovi digoše graju”, kako piše Matavulj. Oštro je zvanična vlast Srbije reagovala od 1903. do 1918. na svaki iskorak usmjeren da jača Crna Gora kao samostalna i nezavisna država. Drugi oblik djelovanja ciljno povezan sa prvim, a uspješan za ostvarenje cilja, jeste sistematsko indoktriniranje da su “jedno te isto Srbi i Crnogorci” i regrutovanje tim stanovištima indoktriniranih da se “bore” protiv “crnogorske posebnosti”, da se Crna Gora sjedini Srbiji. Za to je uspješno korišćeno “školovanje mladića iz Crne Gore” u Srbiji. Djelovanje sa smjerom da su “jedno te isto Srbi i Crnogorci” otpočelo je izdavanjem Garašaninovog uputstva Milanu Piroćancu, koga je, na osnovu ugovora

zaključenog 1866. godine između Srbije i Crne Gore, Vlada Srbije uputila u Crnu Goru sa dvostrukim zadatkom: da bude sekretar knjaza Nikole, ostvari “upliv na njega i na državna djela” i da “jača ideju sjedinjenja sa Srbijom”. Uputstvo koje mu je dao Garašanin sadrži i direktivu: “... U sravnjivanju srpskog naroda sa Crnogorcima ne davati nikad povoda da jedno drugom pretpostavljate, no svagda govoriti kao jednom te istom... jednom riječi, sve staranje na to upotrijebite da se što većmom utvrdi, i upravo obljubi, ideja sjedinjenja, dokazujući da će se iz tog sljedovati ne samo uveličavanje srpskog naroda no i nadvisije njegovo nad nesrpskim narodom na Orijentu”. Tim putem treba “brisati crnogorsku posebnost”. Dakle, Garašanin konstatuje postojanje posebnosti “srpskog naroda” i “Crnogoraca”, što odgovara stvarnosti koju je on tada i iskazao! U kazivanjima o Garašaninu ovo se previđa često! U svom izvještaju po završetku misije Milan Piroćanac je predložio Vladi Srbije: sjedinjenje Crne Gore Srbije osiguravati prije svega tako što će se mladići iz Crne Gore, iz uglednih porodica, školovati u Srbiji i u Srbiji ih učiti da su “jedno te isto Srbi i Crnogorci”. Vlada Srbije usvojila je tu orijentaciju. Od tada je organizovano školovanje mladića iz Crne Gore u Srbiji. U početku desetine, a kasnije i stotine mladića. U toku školovanja učeni su da su Srbi i Crnogorci “jedno te isto” i usmjeravani da, kao intelektualna elita u Crnoj Gori, rade protiv crnogorske posebnosti i samostalnosti države Crne Gore. Djelovanje u pravcu “brisanja crnogorske posebnosti” od 1903. godine direktno i neposredno usmjereno je na likvidaciju države Crne Gore. Nekoliko činjenica o tome. Zvanična vlast Srbije, inicirala je i osigurala da se u Beogradu politički organizuju crnogorski studenti, da se uključe u djelovanje “beogradskog jugoslovenskog pokreta” na čijem su čelu stajale poznate čvrste organizacije “Narodna odbrana” i “Crna ruka”. Vlada je finansirala i davala pravac djelovanju politički organizovanih crnogorskih studenata. Odredila im je osnovni pravac djelovanja: sjedinjenje Crne Gore Srbiji. Politički organizovani studenti u Beogradu postali su ekspozitura i sprovodnik politike zvanične Srbije u Crnoj Gori. Grupa (16) politički organizovanih u Beogradu crnogorskih studenata, 8. novembra 1905. godine objavljuje svoju programsku deklaraciju, sa nazivom Riječ crnogorske studentske omladine, kao reakciju na obznanjenu odluku knjaza Nikole da će 19. novembra donijeti Ustav Crne Gore. U programskoj deklaraciji iskazuje opredjeljene: “Zdravo shvatanje nacionalnih interesa u novom životu Crne Gore učiniće da sve separatističke težnje, antagonizam i provincijalni interesi, ukoliko bi se kosili sa stvarnim interesima srpskog naroda, moraju u-stuknuti pred idejom slobode i ujedinjenja srpskog naroda”. Opredjeljenje je potom akciono operacionalizovano sa stavom: da Crna Gora bude “južna srpska pokrajina”.

Preko Andrije Radovića Srbija uspijeva da crnogorsku vladu odvoji od kralja Nikole

Ustavno uređivanje države Crne Gore, dakle, jeste: separatizam, provincijalna težnja, koji “moraju ustuknuti pred idejom ujedinjenja srpskog naroda”. Mora biti “južna srpska pokrajina”, što podrazumijeva: mora biti ukinuta država Crna Gora! Drugačije ne može postati to što se određuje kao cilj. Ostvarivanje legitimnih prava Crne Gore kao države, njena borba za svoja prava, od tada kontinuirano, a bez osnova, proglašava se “separatizmom”, sa značenjem osude. Političke i moralne. Nigdje u svijetu se borba za svoja legitimna prava ne kvalifikuje separatizmom. Niti ima osnova za to. Razlog donošenja programske deklaracije u to vrijeme jasan je: ustav je pravno - politički činilac modernizovanja, učvršćenja i jačanja svake države. Crne

Gore takođe. Činilac afirmacije i osiguravanja njenog pravno - političkog, kulturološkog, nacionalnog identiteta, posebnog individualiteta, subjektiviteta. Istovremeno i činilac, snaga, jačanja ugleda i pozicije države u sistemu država i obaveze drugih država da poštuju njen identitet, individualitet, subjektivitet. Zato je trebalo spriječiti njegovo donošenje kako bi se time spriječilo uvećanje prepreka za ukidanje crnogorske države. Kada je donesen Ustav za Knjaževinu Crnu Goru, 19. decembra 1905. godine i njime uspostavljen parlamentarni sistem, grupa (16) crnogorskih studenata i drugi Crnogorci pridobijeni za politiku Srbije taj sitem dožive kao šansu da ostvare “brisanje crnogorske posebnosti”, da se ukine Crna Gora i njena teritorija prisajedini teritoriji države Srbije. Zato su svoje djelovanje u tom pravcu usredsredili kroz Crnogorsku narodnu skupštinu. Borba oko toga vođena je oštro, intenzivno sve do početka balkanskih ratova. Za ostvarivanje tog cilja organizovale su i dvije zavjere, 1907, 1908/1909. I u toku ratnih dejstava kontinuirano je zvanična Srbija radila da sebi prisajedini Crnu Goru. Crnogorski brigadir Jovan Bećir, delegat Crne Gore u srpskoj Vrhovnoj komandi 1914. u oktobru mjesecu 1914. godine, “demonstrativno je napustio tu dužnost zbog toga što je na njega vršen pritisak da se pridruži usmjerenju vojske, da se ubrza potpuno sjedinjenje Crne Gore Srbiji”. Djelovala je kontinuirano da pomoć saveznika Crnoj Gori “ide” preko Srbije i tako je drži u zavisnosti; da crnogorska vojska ne bude na Krfu i na Solunskom frontu kao posebna vojna cjelina ili jedinica.

O ČINJENJIMA SRBIJE 1916 - 1918. DA OSIGURA SJEDINJENJE: Zvanična Srbija, 1916. godine, pod dirigentskom ulogom Nikole Pašića, tadašnjeg predsjednika Kraljevske vlade Srbije, započinje široku, sistematsku i energičnu akciju za sjedinjenje Crne Gore Srbiji. Formiran je poseban odsjek, Crnogorski odsjek, u Ministarstvu inostranih djela Srbije. U decembru je podnio referat o crnogorskom pitanju na sjednici vlade (Ministarskog savjeta) u kome je razradio plan rada na sjedinjenju. U njemu utvrđuje rušenje ugleda i sprečavanje uticaja kralja Nikole, njegovo odvajanje od uticajnih prvaka i naroda kao jedno od ključnih usmjerenja rada za ostvarenje cilja - sjedinjenja. Krfska deklaracija (1917) izrađena je i donesena u organizaciji državno-političkog vrha Srbije. Izrađena je i donesena bez poziva predstavnicima države Crne Gore da u tome učestvuju. U toj deklaraciji, iako je njena sadržina posvećena uređenju državnih odnosa na jugoslovenskom prostoru, država Crna Gora i crnogorski narod nijesu činilac odlučivanja o svojoj sudbini. U januaru 1917. za svoju politiku zvanična vlast Srbije, koju tada reprezentuje Nikola Pašić, pridobija i Andriju Radovića, tadašnjeg predsjednika crnogorske vlade u izbjeglištvu. Preko njega uspijeva da Vladu odvoji od kralja Nikole i suprotstavi je njemu. Po direktivnim instrukcijama koje je Pašić uputio srpskom poslaniku u Parizu Vesniću, Andrija Radović formira Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, sa sjedištem u Parizu. U uputstvu za organizovanje tog odbora, u kojem obrazlaže potrebu njegovog formiranja, Nikola Pašić, dirigent svih akcija za sjedinjenje Crne Gore Srbiji, za njeno “dodavanje kao priključka Srbiji”, njegove zadatke formulište u 15 tačaka.

Djelovanje Odbora za ujedinjenje, skupa sa propagandom, plaćala je srpska vlada

Među njima je načelni zadatak: da među Crnogorcima vodi unionistički pokret, “u duhu opštih srpskih interesa i našeg programa”, to jest sa ciljem sjedinjenja Crne Gore Srbiji. Odbor je i radio po direktivnim uputstvima Pašića. U tekstu nacrta svog proglasa o ujedinjenju, Odbor cilj formuliše - “ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i

Jugoslavijom”. Blisko jugoslovenskoj ideji, dakle. Depešom od 24. februara 1917. upućenom poslaniku Vesniću, Pašić interveniše: “U deklaraciji - proglasu - crnogorskog odbora ne treba da uđe riječ niti Jugoslavija, niti Jugosloveni, niti ma kakva pogodbena formula ili rečenica. Odbor radi s nama na spajanju Crne Gore sa Srbijom i na jedinstvu srpskog naroda bez obzira na ostale Jugoslovene. Ova činjenica je veoma bitna za razumijevanje i motiva, i suštine, i cilja Podgoričke skupštine i Odluke koju je donijela. Odbor prvobitnu formulaciju zamjenjuje sa formulacijom: “Ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama u jednu nezavisnu državu”. U proglasu se Crnogorci pozivaju da se okupe pod tim geslom. U aprilu mjesecu 1917. godine Obor je počeo izdavati list Ujedinjenje, koji je izlazio povremeno. U njemu su objavljivani tekstovi u kojima se: optužuje kralj Nikola za kapitulaciju i izdaju; odlučno zastupaju stavovi koje je iskazivao Pašić; oštro napadaju tada često pojavljivani tekstovi za federativno uređenje jugoslovenske države; zastupaju stavovi o strogom centralizmu. List je upućivan u Crnu Goru i dijeljen Crnogorcima svuda u svijetu gdje ih je bilo. Uključujući SAD, Kanadu i logore crnogorskih interniraca. Vlada Srbije u cjelini finansirala je djelovanje ovog Odbora. Uključujući štampanje i distribuciju lista. Početkom decembra 1916. godine, Pašić upućuje Svetozara Tomića u Italiju, Francusku i Švajcarsku da se sastane sa Crnogorcima u tim zemljama i da ih pridobije za srpsku politiku. Tomiću je dao uputstvo čija je suština: “Ne smemo dopustiti da se pokret među izbjeglim Crnogorcima i onima u Americi razvija u drugom pravcu do u onom koji ide u saglasnost sa politikom Kraljevine Srbije i opštim srpskim interesima”. Tomić je s tim nalogom boravio u Rimu, Nici, Marselju, Parizu i Ženevi. Sastao se i razgovarao sa grupama Crnogoraca “pristalica i protivnika kralja Nikole”. Istovremeno Pašić je u Francusku uputio dr Mihaila Vukčevića, a u Švajcarsku, Italiju i Fracnsuku i dva crnogorska studenta, Gligorija Vukčevića i Jovana Đurovića, da borave u tim zemljama, “radi propagiranja ideje o spajanju Crne Gore sa Srbijom među crnogorskom omladinom”. Na inicijativu M. Vukčevića, upućenu iz Francuske, Pašić je uputio u Ameriku dva Crnogorca, o čemu je obavijestio srpskog poslanika u Parizu ovako: “Radi propagiranja ideje o spajanju Crne Gore sa Srbijom, odlučio sam da pošaljem u Ameriku dva Crnogorca da tamo među Crnogorcima i drugim Jugoslovenima šire tu ideju i da obavještavaju tamošnje Srbe o posljednjim danima Crne Gore i njene vlade na čelu sa kraljem Nikolom”. Ti Crnogorci - S. Bogdanović i M. Pavićević - otputovali su u SAD sa Pašićevim instrukcijama, a njegov povjerenik u Francuskoj M. Vukčević napisao je “apel Crnogorcima u SAD u kome ih poziva da ne idu u crnogorsku, već srpsku vojsku”. Kasnije su u SAD upućeni Miloš Ivanović, član Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, i Đuro Vukmirović. M. Pavićević je potom iz SAD otputovao u Kanadu, sa istim zadatkom. U crnogorskim kolonijama, u gradovima, oni su osnivali odbore, prvo u Njujorku, a zatim i u drugim gradovima. Preko ovih odbora razvijali su široku aktivnost. Uspjeli su stvoriti širi krug pristalica sjedinjenja Crne Gore i Srbije i odvratiti dio Crnogoraca da ne stupaju u crnogorske vojne jedinice, nego u srpske... Obezbjeđivali su da se dijeli list Ujedinjenje, koji je redovno upućivan iz Pariza. Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, sa sjedištem u Parizu, djelovao je, sa istim smjerom i ciljem, i među crnogorskim internircima u austro-ugarskim logorima.

Novac dati protivnicima kralja Nikole koji bi mogli vezati pleme za sebe

Ta aktivnost u logorima bila je veoma živa u toku 1918. godine. Usmjerena je na

stvaranje raspoloženja i opredjeljenja interniraca za politiku “bezuslovnog ujedinjenja”. Internircima Odbor je dostavio proglas i, u djelovima (radi izbjegavanja cenzure program daljeg rada na sjedinjenju Crne Gore sa Srbijom. Istovremeno su im dostavljeni paketi hrane i odjeće. Nastojano je da oko 150 interniranih đaka i studenata dobiju dozvolu da pohađaju nastavu u Austro-ugarskoj. Za to je Vlada Srbije Odboru odobrila namjenska sredstva u “iznosu od 10-15.000 franaka mjesečno” (odluka je, naravno držana u strogoj tajnosti). Naročita pažnja poklanjana je, zbog njegovog ugleda i autoriteta, generalu Radomiru Vešoviću, kome su i “dvema njegovim ćerkama, koje su takođe bile internirane”, upućivani na imena “paketi hrane i odjeće”. njegovoj porodici u Crnoj Gori “srpsko Ministarstvo inostranih dela odobrilo je pomoć od 500 franaka”. Intenzivnim i osmišljenim radom u tom pravcu, u “logorima crnogorskih interniraca stvoren je jak tabor pristalica bezuslovnog ujedinjenja”, mada je među istaknutim internircima bilo i oštrih protivnika takve politike. To je rezultiralo oštrom političkom borbom pristalica dvije državotvorne orijentacije interniraca - jedne koja je podržavala politiku koji je vodio pariski Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, za “bezuslovno ujedinjenje sa Srbijom”, i druge koja je podržavala ujedinjenje na način projektovan politikom kralja Nikole. Prvi oštar sukob nastao je u logoru Karlštajn. Nastao je povodom inicijative da se kralju Nikoli uputi saučešće povodom smrti njegovog sina, knjaza Mirka, koji je umro početkom marta 1918. Saučešće su njegovi pisci napisali sa intonacijom izjave vjernosti i odanosti Nikoli. Prema podacima koje je objavio dr Novica Rakočević u citiranim radovima Pokret za ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom među interniranim Crnogorcima... (str.175) i Crna Gora i ujedinjenje (str.86), telegram je predao jedan general u ime pristalica. Na oštru intervenciju druge grupe interniraca, telegram je sa pošte vratio komandant logora. U oštroj polemici oko toga na zboru interniraca, vraćanje telegrama je branjeno sadržinom Krfske deklaracije i budućnošću. Na glasanje je od 124 internirca, koliko ih je bilo u logoru, 62 potpisalo telegram saučešća (55 oficira i 7 civila), a 61 nije (34 oficira i 27 civila). U logoru Boldogason tada je “većina interniraca stavilo znak korote i prisustv-ovala pomenu u logorskoj kapeli”. Odnos se mijenjao pod uticajem propagande. 4. novembra 1918. u logoru Boldogason oficiri su održali skup, na kome je 263 oficira potpisalo Izjavu crnogorskog oficira svome narodu, čija je sadržina na liniji politike koju je zastupao Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje. Pristalice ujedinjenja Srbije i Crne Gore vodili su borbu da se prihvati ideja ujedinjenja, a nijesu otvarali pitanje ni načina ujedinjenja, ni oblika vladavine. Kazivali su da to pitanje ima da riješi ustavotvorna skupština. Pomoću pridobijenih Crnogoraca, Pašić je organizovao aktivnost sa istim smjerom i ciljem i u Crnoj Gori. U početku je to činio preko pojedinaca i skriveno. To ilustruje sadržina jednog pisma koje mu je poslao jedan od povjerenika, u kojem stoji i ovo: “Ja sam dovršio spremanje da žena, o kojoj sam Vam tamo govorio, pođe preko Švajcarske u Crnu Goru s mojim instrukcijama”. Nakon obrazovanja Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, aktivnost prema Crnoj Gori odvijala se preko njega. Ta aktivnost bila je raznovrsna i intenzivna. “Polovinom 1918. g. srpska Vlada je Crnogorskom odboru stavila na raspolaganje 300. 000 franaka da ih uputi kao pomoć sirotinji u Crnoj Gori”. U Odboru je inicirano da pri korišćenju te sume sredstava “treba više da gledamo sa političke tačke gledišta, tj. da je iskoristimo za naše političke ciljeve”, tako što “novac ne bi trebalo davati svoj sirotinji, jer se to ne bi osjetilo, već ga dati istaknutijim ljudima u plemenu, koji su ranije stradali od režima kralja Nikole, a koji bi mogli vezati plemena za sebe”. Uz konstataciju da je “o tome pitao srpsku Vladu”, Andrija Radović, predsjednik Odbora, upozorio je “da ako do toga dođe, treba sve raditi u najvećoj tajnosti i slati maskirano”.

Pešić je uspio da onemogući povratak kralja Nikole i time obezglavio Crnu Goru

Od aprila mjeseca 1917. godine, kada je izašao prvi broj lista Ujedinjenje, Odbor je sve brojeve dostavljao u Crnu Goru na adrese pristalica politike koju je on zastupao. Odbor je održavao i pojedinačne veze sa pojedinim ličnostima u Crnoj Gori. Odbor je u Crnoj Gori djelovao i unutar Komitskog pokreta i preko njega u narodu. Pokreta koji je nastao sredinom 1916. imao je, prema objavljenim citiranim radovima Novice Rakočevića, oko 1.100 registrovanih pripadnika. Nastao je sa zadatkom - borba protiv okupatora. Organizovan u “komitske čete” za pojedine rejone, nije bio čvršće vojno-politički povezan. Ali, održavane su veze između njih. Njima je dostavljen i list Ujedinjenje. U maju mjesecu 1918. godine komiti su saznali za program ujedinjenja Odbora iz Pariza. Pridobijeni su da rade u korist njegove realizacije. Razvili su političku aktivnost na njegovoj liniji. Jedan od vidova te aktivnosti je održavanje zborova po pojedinim rejonima u organizaciji komita. Nekim su prisustvovali samo komiti, a nekim i stanovništvo. Jedan od takvih zborova, na kome je “prisustvovalo 380 komita” održan je u Dobrilovini, blizi Mojkovca, “10. i 11. jula 1918. godine. “Grupa komita” koja je učestvovala na zboru, “poslije duže diskusije i izlaganja pojedinih grupa... donijela je odluke: 1. Da se produži borba protiv okupatora do konačnog istjerivanja iz zemlje i ujedinjenja Crne Gore i Srbije pod dinastijom Karađorđevića. 2. Da se ne dozvoli povratak kralju Nikoli i njegovoj porodici u Crnu Goru... 4. Da se spriječi svaka dalja propaganda povraćenim internircima za račun kralja Nikole. 5. Da se nastoji svim sredstvima pridobijanje za naš pokret, a predočiti im da oblik države i njenog uređenja se ostavlja po završetku rata narodu na opredjeljenje”. Komiti su odluke pronosili i na njihovoj liniji djelovali po svim djelovima Crne Gore. Pašić je intenzivno komunicirao sa savezničkim državama, najintenzivnije sa Vladom Francuske, sa ciljem dobijanja njihove podrške i za ovaj dio politike koju vodi. Više puta je radi te komunikacije boravio i u Parizu u označenom periodu. Prikazujući kralja Nikolu kao izdajnika saveznika, izdejstvovao je od Vlade Francuske da spriječi izlazak iz Francuske kralju Nikoli i Vladi Crne Gore i njihov povratak u Crnu Goru. Time je obezbijedio da se održi razdvojenost crnogorskog naroda i njegovog vođstva i na taj način da se obezglavi Crna Gora. Da, pomoću pridobijenih Crnogoraca, odanih vlasti Srbije, tako obezglavljenu crnogorsku državu lakše i brže ukine i prisajedini Srbiji. Izdejstvovao je i da velike sile do kraja Mirovne konferencije djeluju na način koji je u korist politike koju je Pašić vodio. Jedan od najvećih poznavaoca djelovanja Nikole Pašića, koji je rezultate svog studijskog izučavanja tog djelovanja iskazao u obimnoj knjizi Pašić i Srbija, izričito zaključuje: Bez mnogo sentimentalnosti Pašić je gledao da jedan osjećajni talas iskoristi za svoje planove i da Crnu Goru doda kao priključak širenju Srbije”.

ULOGA I UTICAJ SRPSKE VOJSKE U IZBORNIM PROCESIMA: Srpska vojska je na dva načina uticajno sudjelovala u izbornim procesima. Prvo, izvršenjem naredbe načelnika srpske Vrhovne komande od 11. novembra 1918, da trupe u Crnoj Gori “nastave najenergičnije i svim sredstvima da se na teritoriji na koju je naša vojska okupirala uguši svaka agitacija, pa ma od koga dolazila. Za ovo vam stoje na raspolaganju sva sredstva, kojima možete raspolagati bez ikakvog prezanja”. Drugo, izvršenje naredbi Vrhovne komande srpske vojske vojnim komandama sa sjedištem u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, da preuzimaju mjere i izvršavaju konkretna činjenja kojima će zadržavati internirce iz Crne Gore, koji su se vraćali iz austrougarskih logora, kako ne bi došli u Crnu Goru “dok se pitanje ujedinjenja ne riješi”.

Na osnovu naredbi njihove Vrhovne vojne komande, neutvrđenom broju crnogorskih interniraca srpska vojska je spriječila povratak u Crnu Goru dok nije završena Podgorička skupština.

Živojin Mišić naredio je da se generalu Vešoviću onemogući povratak u Crnu Goru

Naredbe, raspisi i uputstva o tome nalaze se u fondu dokumenta Vrhovne vojne komande srpske vojske. Ilustrovano navodim sljedeće podatke: Naredbama od 8. i 9. novembra načelnik srpske Vrhovne komande, vojvoda Živojin Mišić, naredio je komandantu II armije, vojvodi Stepi Stepanoviću, da generalu Radomiru Vešoviću “omete ulazak u Crnu Goru”, a delegatu vrhovne komande u Zagrebu, potpukovniku Simiću, da tako postupi prema vojvodi Đuru Petroviću i brigadiru Milutinu Vučiniću, i da se “crnogorske čete ni u kom slučaju ne šalju u Crnu Goru”. Na osnovu tih naredbi, u Bosanskom Brodu zadržani su: generali Radomir Vešović, Jovan Bećir i Jakov Jovanović, majori: St. Radović, Radovan Radović, Živko Nikčević i Vlado Vrbica, barjaktari: Marko Popović i Marko Martinović. Koliko je još od 9.950 crnogorskih interniraca i oko 15.000 iz logora - radnih jedinica zadržano da se do završetka izbora i rada Podgoričke skupštine ne vrati u Crnu Goru, nije poznato. Spriječen je dolazak u Crnu Goru prije završetka Podgoričke skupštine i Marku Dakoviću, od 1903. godine, čelniku crnogorskog omladinskog pokreta za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Spriječen mu je dolazak zato što je bio opredijeljen za republikanski oblik vladavine nove države, sa pristankom da o obliku vladavine odluči ustavotvorna skupština novoformirane države. Iz istih razloga spriječen je dolazak u Crnu Goru i Jovanu Đonoviću, od 1903. godine jednom od najistaknutijih članova najužeg rukovodstva crnogorskog omladinskog pokreta za ujedinjenje Srbije i Crne Gore. Zadržavani su, dakle, ne samo pristalice kralja Nikole i koncepcije samostalne države Crne Gore nego i istaknuti borci za ujedinjenje Srbije i Crne Gore koji nijesu prihvatili monarhijski oblik vladavine nove države i predaju Crne Gore na upravljanje bilo kojoj dinastiji. Crnogorci kojima je spriječen dolazak u Crnu Goru da učestvuju u procesima izbora za Podgoričku skupštinu, bili su u većini, obrazovane ličnosti - oficiri, profesori, učitelji, sveštenici. Jedan broj je imao i državnička znanja i iskustvo. Većina sa autoritetom u svojim sredinama ili u cijeloj Crnoj Gori. Prethodni spisak to ilustruje. Sprečavanje njima da učestvuju u procesima izbora za Podgoričku skupštinu i da utiču na njeno odlučivanje, bez sumnje uticalo je na rezultate izbora i odlučivanja Podgoričke skupštine u korist unionista, u korist njihove koncepcije “bezuslovnog ujedinjenja”. Srpska vojska, svojim mjerama i konkretnim činjenjima, direktno i na protivpravan način, sprečavala je da unionisti u Crnoj Gori imaju političke oponente ili političke partnere. Time im je osiguravala da konstituišu Podgoričku skupštinu kao skup unionista. Direktno miješanje u izborni proces, srpska vojska je grubo povrijedila suverenitet države Crne Gore i crnogorskog naroda. To njenom konstatovanom činjenju daje značenje koje prevazilazi izbore. Stacionirane jedinice srpske vojske na teritoriji Crne Gore svoje djelovanje za vrijeme izbora zasnivale su i navijački usmjeravale, prirodno, kako im je naređeno: da obezbijede sjedinjenje Crne Gore Srbiji. Stvarale su opšte uslove, atmosferu, pogodne unionistima da ostvaruju svoje ciljeve, a nepovoljnu za iskazivanje drugačije volje brojnim glasačima. Djelovanje koje izbore čine ne samo antidemokratskim nego i neporjecivo neregularnim. Komandant Jadranskih trupa, Dragutin Milutinović, tri dana prije početka zasijedanja

Podgoričke skupštine, Vrhovnu komandu srpske vojske obavještava o pripremama Podgoričke skupštine i iskazuje svoju procjenu njenog rezultata. U izvještaju naglašava: “Uspjeh je, može se reći, obezbijeđen”. Dan kasnije dostavlja novi izvještaj u kome stoji: “Sjutra 11. ovog mjeseca (po starom kalendaru - moja napomena) sastaje se, ovdje u Podgorici, Narodna skupština koja ima da proklamuje ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Ova se stvar može smatrati kao potpuno sigurna. Potrebno je, međutim, da odluka Crnogorske narodne skupštine o ujedinjenju bude od strane naše vlade odmah prihvaćena i sankcionisana i da vlasti u Crnoj Gori budu odmah organizovane po odredbama naših zakona. Od brzine (podvučeno u originalu - moja napomena) s kojom se ova odluka usvoji i u djelo provede, zavisi dalji tok događanja”.

Srpska vojska direktno se umiješala u izborne procese za Podgoričku skupštinu

Ovi izvještaji kazuju o direktnoj zainteresovanosti i involviranosti srpske vojske u izborne procese za izbor poslanika u Podgoričku skupštinu. Sve je to i saglasno utvrđenom zadatku srpske vojske određenom joj naredbom za “prodor u Crnu Goru” - da rade “na sjedinjenju Crne Gore sa Srbijom”, da u tom radu ne budu “meka srca”. One su radi toga i stacionirane na teritoriji Crne Gore. Na osnovnu konstatovanih činjenica, sa dosta pouzdanosti može se ocijeniti da su snaga i moć srpske vojske dali moć, snagu i akcionu sigurnost Privremenom centralnom izvršnom odboru, bez čega on ne bi mogao izvršiti to što je izvršio u pripremama, izboru “poslanika”, organizovanju rada Podgoričke skupštine i u donošenju Odluke koju je ona donijela. Takvu ulogu srpskih trupa u organizovanju Podgoričke skupštine potvrđuje i njihovo angažovanje u slamanju crnogors-kog narodnog otpora sprovođenju Odluke Podgoričke skupštine.

IZBORI SA NIZOM NEREGULARNOSTI NE DAJU LEGITIMITET ZA ODLUČIVANJE U IME NARODA: Naprijed konstatovane činjenice, njihovi odnosi i značenja neporecivo kazuju da su izbori poslanika u Podgoričku skupštinu sprovedeni sa nizom neregularnosti. Najgrublja i najočiglednija neregularnost sastoji se u tome što je srpska vojska spriječila povratak u Crnu Goru, do završetka izbora, znatnom broju crnogorskih generala, oficira, političara i drugih uticajnih intelektualaca. Neregularnost se sastoji i u tome što poslanike koji su predstavljali građane čitave Bjelopoljske oblasti i čitavog Plavsko-gusinjskog sreza, što je naprijed konstatovano, nijesu birali njihovi građani. Sastoji se i u tome što su izbori poslanika u Cetinju, Nikšiću i Beranama sprovedeni dva dana kasnije od dana koji je raspisom određen kao dan izbora poslanika, a na volji onih koji su o tome odlučivali. Glasanje je izvršeno bez biračkih spiskova i bez bilo kakve evidencije o identitetu glasača; birački odbori nijesu određivani; proglašavan je izbor povjerenika konstatovanjem da je dobio većinu; a bez utvrđivanja broja prisutnih birača i broja glasova za pojedine kandidate; nije utvrđivano koliko je na izbornim zborovima učestvovalo glasača i da li je učestvovala polovina glasača određenog izbornog područja; rezultate glasanja na zborovima utvrđivali su samo oni koji su rukovodili zborom pa i kada su bili kandidati i kada su za sebe utvrđivali da su izabrani (Cetinje, na primjer); punomoćja su izdavala lica koja nijesu prisustvovala izborima, bez pisanih dokumenata, i tako dalje. Izbori su, stoga, neregularni mjereno ne samo zato što su zakazani od subjekta koji nije imao ni pravo ni od naroda dobijeni legitimitet, što su sprovedeni na način suprotan crnogorskom zakonu, nego su neregularni i po standardima poštovanim u svim evropskim državama i u drugoj polovini 19-og vijeka. Nijesu regularni ni po

Pravilima po kojima su sprovedeni, jer nijesu poštovane ni odredbe u njima sadržane. Odlučujući su bili moć i sud unionista i njihovo opredjeljenje da se po svaku cijenu osigura pobjeda “bezuslovnog ujedinjenja”. Zbrzanost sprovođenja izbora i “mutna situacija”, kako situaciju opisuje Ćetković, to su im omogućavali. Izneseni podaci dovoljan su osnov da se pouzdano izvede konačni činjenično - ocjenski zaključak o kakvoći sprovedenih izbora za Podgoričku skupštinu. Zaključak je: Ukupnost svih činjenica o načinu, uslovima, neregularnostima i atmosferi sprovedenih izbora poslanika u Podgoričku skupštinu 1918. godine, pouzdano kazuje da ti izbori nemaju svojstva i kvalitet demokratskih, čestitih, dostojanstvenih i pravednih izbora. Nijesu omogućili da se utvrdi stvarna volja većine birača. Nijesu legalni i legitimni. Nijesu ni omogućili, ni obezbijedili, da se izabere “opštenarodna skupština”, kako je bilo proklamovano. Procesura, rokovi, način sprovođenja izbora i utvrđivanja izbora povjerenika, a potom poslanika u Podgoričku skupštinu, isključivo raspolaganje unionista (unitarista) sa apsolutno svim instrumentima rukovođenja izbornim procesom i njihova organizovanost, omogućili su Privremenom centralnom izvršnom odboru da on stvarno odabere poslanike, da to fasadno pokrije izborima, i da tako osigura da apsolutnu većinu poslanika u Podgoričkoj skupštini čine pouzdano opredijeljeni za koncepciju “bezuslovnog ujedinjenja”, unionističku koncepciju.

Temelj Odluke Podgoričke skupštine je negiranje posebnosti crnogorskog naroda

Nema više nijedne indicije, o činjenicama i da se ne govori, koja bi pouzdanije makar ukazivala, ako ne i dokazivala, da je većinska politička grupacija u sastavu Podgoričke skupštine zaista izabrana većinom glasača u Crnoj Gori. Sprovedenim izborima, sa svojstvima koji karakterišu izbore, suštinski govoreći, izabran je politički forum unionističkog pokreta u Crnoj Gori, a ne “opštenarodna skupština” naroda Crne Gore. Sprovedeni u cjelini protivpravno, od raspisivanja izbora i propisivanja pravila po kojima su sprovedeni, pa do načina utvrđivanja rezultata i verifikacije mandata, i bez svojstava koje osiguravaju demokratsko utvrđenje stvarne volje većine birača, izbori poslanika u Podgoričku skupštinu nemaju kvalitet koji Podgoričkoj skupštini daje legitimitet da odlučuje u ime naroda Crne Gore.

IZVORNI TEKST ODLUKE PODGORIČKE SKUPŠTINE: Odluka Podgoričke skupštine sastoji se iz dva dijela. Prvi dio je narativno obrazloženje drugog dijela - pravno-regulativnog. Drugi dio Odluke, iskazan u pravno-regulativnoj formi, ima četiri tačke.

Drugi dio Odluke i jeste - Odluka Podgoričke skupštine. Taj dio je relevantan za ocjenu legaliteta i legitimiteta Odluke. Prvi dio je za analize sa stanovišta vjerodostojnosti i kvaliteta stavova u njemu iskazanih. To je izvan tematike ovog rada. Za razumijevanje na kojoj je kulturno-duhovnoj i političkoj matrici Odluka zasnovana bitna su dva segmenta sadržine tog narativnog dijela Odluke. To su: negacija posebnosti crnogorskog naroda i naglašavanje ocjena da je izdajnik kralj Nikola Petrović. Činjenice, međutim, negiraju i jedno i drugo. Pravno-regulativne tačke Odluke formulisane su ovako i ovim redom: “1. da se kralj Nikola I Petrović Njegoš i njegova dinastija zbaci s crnogorskog prestola; 2. da se Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjenje stupe u zajedničku otadžbinu našeg

troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca; 3. da se izabere izvršni narodni odbor od pet lica, koji će rukovoditi poslovima dok se ujedinjene Srbije i Crne Gore ne privede kraju, i 4. da se o ovoj skupštinskoj odluci izvijesti bivši kralj Crne Gore Nikola I Petrović, vlada kraljevine Srbije, prijateljske savezničke sile i sve neutralne države”. Pojedinačna određenja u sve četiri tačke dijalektički su povezana. Međusobno su uslovljena. Sadržina njihova uzajamno se prepliće i prožima. Skupno oblikuju čvrsto koncepcijsko, smisaono i sadržinsko jedinstvo. To sve četiri tačke čini jednom Odlukom, sa više međuzavisnih elemenata. Tekst je naslovljen Odluka, a ne u množini, kada je akt koji je donijela Podgorička skupština prvi put javno objavljen odmah po njegovom donošenju. Ključna sadržina Odluke su njene prve dvije tačke. Određenja u trećoj i četvrtoj tački samo je konsekvencija regulisanog u prvoj i drugoj tački. Bez trajnijeg su dejstva.

NEMA JUGOSLAVIJE I JUGOSLOVENA U ODLUCI: Tri činjenice su očigledne iz samog teksta Odluke. Njihova očiglednost čini ih neporjecivim, a bitno kazuju o suštini i smislu Odluke i bitno doprinose njenom razumijevanju. Prvo: U Odluci nema riječi - Jugoslavija i Jugosloven. Striktno je njome ispunjen zahtjev Nikole Pašića - da u aktima o sjedinjenju “ne treba da uđe riječ Jugoslavija, niti Jugosloven, niti ma kakva pogodbena formula ili rečenica”. Dakle, jugoslovenska ideja nije ni suština ni osnov Odluke Podgoričke skupštine 1918. Drugo. Odluka je akt unilateralnog, a ne bilateralnog karaktera. Akti o ujedinjenju, po prirodi stvari i odnosa, međutim, bilateralni su akti. Po međunarodnom i unutrašnjem pravu jedna država ima pravo da sama odluči samo o sebi. Samo o svom sjedinjenju sa drugom državom. Nema pravo da unilateralno donosi akt o ujedinjenju sa drugom državom, ujedinjenju dvije države. Sadržina četvrte tačke, koja potvrđuje ko će biti “izviješten” o njenom donošenju, utvrđuje samo radnju koja se izvršava od donosioca odluke, a nema i ne može imati karakter i snagu koji bi akt činila bilateralnim. Međunarodno i unutrašnje pravo, dakle, odriču Odluci, isključuju da ima, svojstva bilateralnog akta, akta ujedinjenja.

Odluka Podgoričke skupštine napisana je tako da se njen smisao ne uoči odmah

Treće. Prve dvije tačke Odluke veoma, veoma su sadržinski obuhvatne. Ta njihova veoma obuhvatna sadržina formulisana je veoma škrto, veoma lapidarno. Tipom lapidarnosti koji odlikuje - izričito napisati ono što treba da je transparentno, da odmah svako vidi, a izričito ne kazati ono što stvarno obuhvata i podrazumijeva to transparentno, ali što za donosioca akta nije cjelishodno da se lako vidi i zapazi. Ne kazati izričito što dubina teksta stvarno sadrži, čije se postojanje u tekstu ne može osporiti valjanim argumentima, ali što se iz upotrijebljenih riječi ne vidi odmah i lako. Za čiju spoznaju su potrebna produbljenija sagledavanja sa više “radara”. Tipom lapidarnosti, dakle, koji ima svojstva - skrivalice. Tipom lapidarnosti koji zaklanja, koji skriva da se ne vidi znatan dio sadržine i smisla stvarno postojećih u tekstu prve i druge Odluke. Zato se sadržina pravno-regulativnih određenja u prvoj i drugoj tački Odluke ne može razumjeti bez utvrđenja širine i dubine koju obuhvata, bez utvrđivanja suštine i smisla pravno-regulativnih određenja u njima. To traži da se za to utvrđivanje pozove u pomoć pravilo koje se u nauci koristi za utvrđenje stvarne sadržine i smisla pravno-regulativnih određenja. Traži tim više što je utvrđivanje stvarne sadržine, suštine i smisla pravno-regulativnih određenja u prve dvije tačke Odluke koju je donijela Podgorička skupština, utvrđivanje istine o njihovom istorijskom značenju i vrijednosti.

PRAVILO ZA CJELOVITO UTVRĐENJE STVARNE SADRŽINE I SMISLA ODLUKE,KAO PRAVNO-REGULATIVNOG AKTA: U pravnoj nauci afirmisano je pravilo za utvrđenje stvarne sadržine, suštine i smisla pravno-regulativnih određenja. Budući da je Odluka Podgoričke skupštine vrste pravno-regulativne, to pravilo je djelotvorno primijeniti i za utvrđenje sadržine, suštine i smisla njene prve i druge tačke. To pravilo glasi: sadržinu, suštinu i smisao pravno-regulativnog određenja utvrđivati: 1. analizom sadržine, suštine i značenja riječi i njihovih međuodnosa u cjelini skupa i sklopa riječi kojim je pravno-regulativno određenje izraženo i iz kojih je sazdano, i, 2. identifikovanjem i analizom pobuda, razloga i ciljeva pravno-regulativnog određenja čija se sadržina utvrđuje. Još od Ulpijana ovo pravilo važi. Ono daje veću važnost smislu nego riječima. Ulpijan je to iskazao rečenicom koja glasi: “Bolje je obratiti više pažnje na smisao, nego na riječi. Smisao je važniji od riječi”. Isto je iskazano i u klasičnoj izreci: “Smisao zakona je njegova duša; promjenom smisla, mijenja se i sam zakon”. Suštinski isto pravilo sadržano je i u zakonskoj izreci koju je Valtazar Bogišić iskazao u čl. 993. Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Izreka glasi: “Ko samo riječi zakonske znade, taj još zakon ne zna, dok mu ne shvati razum i smisao”. Izreci koja važi za sve akte iskazane pravno-regulativnim jezikom. U istoj mjeri kao i za zakon. Valtazar Bogišić suštinu toga iskazao je i opisnije u čl. 776. Opšteg imovinskog zakonika. U njemu piše i ovo: “Kad se god kakav zakon tumači, najprije valja odrediti... smisao samih riječi. Zatim se pretražuju i razabiraju... sve prilike, prigode i uticaji pri kojima je postalo zakonsko naređenje. Pri tome, treba se postarati: da se pronađu uzroci koji pobudiše zakonodavca da postavi taj zakon, kao i to što je njime postići želio...”. Bez uvažavanja označenog pravila nije moguće, objektivno, utvrditi kompleksnu sadržinu, suštinu i smisao Odluke Podgoričke skupštine.

SADRŽINA I PUNI SMISAO PRAVNO-REGULATIVNIH ODREĐENJA PRVE DVIJE TAČKE ODLUKE: Sadržina pravno-regulativnih od-ređenja u prvoj i drugoj tački Odluke koju je donijela Podgorička skupština krucijalni je dio sadržine Odluke. Njena je jedina istorijski trajuća sadržina. Zato je najznačajnije utvrditi njihovu sadržinu, suštinu, smisao. Što je u njima stvarno sadržano iako upotrijeebljenim riječima nije sasvim transparentno iskazano.

Pravi smisao riječi o zbacivanju kralja Nikole bio je - ukidanje države Crne Gore

Primjenom u prethodnom poglavlju identifikovanog pravila izvršena je analiza sadržine, suštine, smisla i značenja skupa i sklopa riječi iz kojih je sazdan izvorni tekst dva prva pravno-regulativna određenja Odluke. Analiza njihova u kontekstu utvrđenog i prikazanog u prethodnim djelovima ovog rada. Rezultat te analize sazdavaju činjenični nalaz i činjenično-ocjenski zaključci kojima se - istovremeno s transparentnim određenjem da se s crnogorskog prestola zbacuju kralj Nikola I Petrović Njegoš “i njegova dinastija” - utvrđuje da su stvarna sadržina i pravi smisao Odluke koju je donijela Podgorička skupština iskazani pravno-regulativnim određenjima u prvoj i drugoj tački: 1. ukida se država Crna Gora, iako riječi “ukida” i “država” nema u tekstu; 2. Crna Gora se sjedinjuje prisajedinjuje Srbiji, a ne ujedinjuje, iako je u tekstu

formulacija “da se Crna Gora ujedini”. Suštinski i smisano to je istovremeno i određenje da se desubjektiviziraju Crna Gora kao socijalna, politička i kulturna zajednica i narod Crne Gore kao integralna cjelina; 3. Srbija je ta “jedna jedina država” kojoj se Crna Gora sjedinjuje; 4. isključuju se Crna Gora i narod Crne Gore iz daljeg procesa ujedinjenja jugoslovenskih naroda i zemalja, utvrđivanja oblika vladavine, karaktera i državnog ustrojstva države koja se ujedinjenjem stvara, iako u tekstu nema upotrebe riječi “isključenje” ili njenog sinonima. Najbitniji djelovi argumentacije koju sadrže rezultati izvršnog izučavanja i analize jesu. 1a). Kralj Nikola I Petrović Njegoš, sa ustavno utvrđenim zvanjem “Gospodar Crne Gore”, tada je suveren države Crne Gore, međunarodno priznate. Personifikacija je njena. Njene nezavisnosti. Njenog identiteta, individualiteta, međunarodnog i unutrašnjeg subjektiviteta. Personifikacija ravnopravnosti Crne Gore sa Srbijom i sa svim drugim državama. Personifikacija prava crnogorskog naroda na svoju državu, na svoju sveukupnu samobitnost. Određenjem da se kralj Nikola “zbacuje s crnogorskog prestola” i određenjem i drugoj tački Odluke - da se Crna Gora sa Srbijom “ujedinjuje u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića” - stvarno sadrži odluku: ukida se država Crna Gora. Ukidanje države Crne Gore, dakle, sastavni je dio suštine i smisla pravno-regulativnog određenja u prvoj tački Odluke. Države vjekovima samostalne. Tada međunarodno priznate. Duže od jednog vijeka statusno ravnopravne s državom Srbijom. Ni po međunarodnom pravu, ni po pravu Crne Gore, ni po pravu Srbije Podgorička skupština nije stekla pravo da ukine državu Crnu Goru. To je utvrdio, još prije 63 godine, velikan-naučnik, profesor Živojin Perić (1868 - 1953). Profesor koji je, zajedno sa profesorima Tomom Živanovićem, Đorđijem Tasićem i Slobodanom Jovanovićem, činio vrh piramide naučne misli na Pravnom fakultetu u Beogradu između dva svjetska rata i tadašnje srpske društvene misli. Koji je na srpskom, francuskom, njemačkom i italijanskom jeziku napisao preko hiljadu radova, od kojih su brojni prevođeni i na engleski, španski, ruski, češki, japanski i druge jezike. Među kojima su i radovi o neutralnosti Holandije, kodifikacija prava u Čehoslovačkoj, poljskom zakonodavstvu. Kao vrsni i u svijetu priznati poznavalac međunarodnog prava, bio je i profesor Haške akademije, a držao je predavanja na pravnim fakultetima u Lionu, Parizu i Brislu. Što kazuje da je obrađivanu tematiku o Crnoj Gori Perić obradio sa širokim poznavanjem prava, stanja, evropskih istorijskih tokova i rješenja u Evropi. I sa teorijskom dubinom. Za koga je srpski naučni velikan, akademik, Slobodan Jovanović napisao da je “najkrupnija figura pravništva Slovenskog juga”. Živojin Perić, u svojoj istorijsko-pravnoj studiji, sa naslovom Crna Gora u jugoslovenskoj federaciji, objavljenoj 1940. godine, do skoro zaobilaženoj u istoriografiji na našim prostorima, utvrđuje: “Crna Gora je mogla izgubiti svoju međunarodnu individualnost samo na osnovu jedne suverene odluke, a tu odluku bila je nadležna donijeti - jer je Crna Gora tada bila još neprestano nezavisna i suverena ržava sa svojim ustavom (od 1905. godine) i svojim Vladarem (kraljem Nikolom) - samo Zakonodavna vlast, tj. Narodna skupština sa Vladarem".

Živojin Perić: Podgorička skupština je protivpravno ukinula državu Crnu Goru

Živojin Perić citira čl. 36. Ustava Crne Gore, konstatuje njegovu ustavnu kategoričnost, i zaključuje: “Otuda, kad niko drugi osim zakonodavne vlasti nije bio ovlašćen čak ni za to da državne granice smanji ili razmijeni, tim manje je moglo biti govora da netko tko nije zakonodavac cijelu oblast Crne Gore otuđi, tj. prisajedini (anektira) nekoj drugoj državi, pa dakle, to nije mogla učiniti ni Velika Skupština

Podgorička, koja nije imala nikakvog oslonca u Ustavu Crne Gore, koji je Ustav, kao što malo prije rekosmo, u času kada je ta skupština sastavljena i vijećala, bio u punoj snazi, budući da je i sama država, Crna Gora, još uvijek postojala kao pravno nezavisni i suvereni međunarodni individualitet. Prema tome, bez ustavne i pravne vrijednosti je Odluka Velike Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji”. Utvrđuje, zatim, Crna Gora “je ušla u sastav Jugoslavije samo jednostranom voljom Srbije i njenih saveznika, njihovom faktičkom vlašću” (str. 5/6). Utvrđuje, dakle, da je država Crna Gora protivpravno ukinuta, da je Odlukom Podgoričke skupštine izvršeno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Na ujedinjenje ni njihovo, ni Crne Gore sa svim jugoslovenskim narodima i zemljama. Da je njen Ustav bio u punoj snazi. U fusnoti datoj uz naslov studije, prof. Perić konstatuje i ovo: “O ovim stvarima nije se doskora smjelo pisati kod nas. Naročito poslije državnog udara od 6. januara 1929. godine. Ali, i Ustav od g. 1921. u svome čl. 138 (gdje se, između ostaloga, navodila, kao razlog zbog koga se moglo zabraniti izlaženje odnosno rasturanje novina i štampanih spisa, i mržnja “protiv države kao cjeline, vjerski ili plemenski razdor”), onemogućavao je svako razmatranje ove vrste. Danas, pak, kada se jednom napustila fatalna politika unitarizma, to jest politika jednog jedinstvenog naroda (u smislu etničkom) i integralnoga jugoslovenstva, koja je u samoj stvari, bila jedan sistem duhovne diktature... koristeći se, dakle, fakti-čkom, ako još ne pravnom... slobodom izražavanja misli, mi smo se” - kaže Perić za sebe - “usudili da ovaj svoj članak objavimo”. Nasuprot tome, u fusnotama on kazuje, o tome je govorio, sadržinski isto kao i u ovoj studiji, u predavanjima na Pravnom fakultetu u Parizu 1928. i Haškoj akademiji za međunarodno pravo, 1929. godine, koja su te godine objavljena u Parizu na francuskom jeziku. Navodi u fusnotama i naslove radova 9 stranih naučnika, objavljenim na stranim jezicima, koji sadrže stavove suštinski iste kao što su njegovi stavovi u studiji. Sadržina ove fusnote objašnjava zašto je o Odluci Podgoričke skupštine na našim prostorima decenijama pisano da se udovolji zahtjevima režima, a ne onako kakva je stvarno njena sadržina. Zašto je “istina razuma”, kako bi rekao Lajbnic, “pretpostavljana istini činjenica”. Jer, kada je velikanu - naučniku, kakav je prof. Živojin Perić, “sistemom jednu duhovne diktature” bilo onemogućeno da decenijama javno objavi na našem jeziku kako je stvarno, ako on za sebe kaže da se “usudio” da to učini tek 1940. godine, nije teško zaključiti da su drugi, sa još nepovoljnijom pozicijom, o Podgoričkoj skupštini objavljivali radove sa sadržinom onakvom kakva “se smjela pisati”. Sa opredjeljenjem da se idolopoklonički ponavljaju “izrečene ocjene pobjednika u nekadašnjoj političkoj borbi”, bez propitkivanja i provjeravanja uvidom u činjenice. Tako je i stvoren ideološki sistem usmjeren na to da se učvrste sistem vjerovanja i svijest o istorijskoj pravednosti Odluke Podgoričke skupštine 1918. i njenom fundamentalnom doprinosu stvaranju jugoslovenske države. Time i o egzistenijalnom imperativu njenog pripremanja i donošenja upravo na način kako je to i učinjeno. 2a) Analizirana i sva druga pravno - regulativna određenja Odluke Podgoričke skupštine su bez određenja bilo koje vrste autonomije ili lokalne samouprave Crne Gore kao socijalne, političke i kulturne zajednice i bilo kojeg oblika samostalnog kolektivnog subjektiviteta naroda Crne Gore kao integralne cjeline. Bez određenja da je crnogorsko ime, u bilo kom obliku i značenju, u bilo kojoj kombinaciji, elemenat imena države u kojoj će biti. I bez određenja da će teritorija Crne Gore u državnom ustrojstvu zadržati crnogorsko ime.

Potpredsjednik Podgoričke skupštine: Od danas više nijesmo Crnogorci, no Srbi

Suština i smisao toga jeste ukidanje dotadašnjeg postojanja subjektiviteta Crne Gore ne samo kao države nego i kao socijalne, političke i kulturne zajednice i crnogorskog naroda kao kolektivnog subjekta, u političko-državnom značenju, u državno-pravnom ustrojstvu države. Fundament koji je u Odluku utisnut u suštinu i smisao iskazao je na sjednici Podgoričke skupštine, nakon što je Odluka donijeta, njen potpredsjednik Fatić kratkom rečenicom koja glasi: “Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi”. Taj fundament je iskazan i u narativnom dijelu Odluke, koji prethodi njenom pravno - regulativnom dijelu. To obuhvata i određenje: crnogorska istorija od tada postaje srpska istorija, crnogorska kultura postaje srpska kultura, crnogorski Njegoš postaje srpski Njegoš. Određenje koje je polazište i putokaz da Crnogorska crkva postane Srpska crkva, što je i ostvareno ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića donesenim 17. juna 1920. Lišena je Crna Gora, dakle, istorijskog subjektiviteta i drugih tekovina koje je vjekovima mukotrpno osvajala, gradila i vajala i legitimnih egzistencijalnih prava koja joj prirodno pripadaju kao istorijski samostalnom subjektu, kao narodnosno-političkoj, kulturnoj, ekonomskoj, ratničkoj, ljudskoj teritorijalnoj zajednici. Sa tim fundamentom, sa tom suštinom u sebi, određenje da se Crna Gora ujedini sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića suštinski i smisaono utvrđuje da se teritoriji Srbije dodaje teritorija Crne Gore, da se crnogorski narod utapa u srpski i da se podređuje dinastiji Karađorđevića. To je sadžina sjedinjenja/prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, a ne njihovo ujedinjenje. Sadržina fingiranog ujedinjenja. Sjedinjenja pod firmom ujedinjenja. To kazuje, kako je već rečeno, i činjenica da je Odluka u cjelini unilateralni, a ne bilateralni akt. Po svoj sadržini, po svom karakteru, sjedinjenje je unitarističko/unionističko. Sadržina motiva i ciljeva donošenja Odluke i ukupnost skupa i sklopa svih određenja u Odluci potvrđuju da je ovdje utvrđen sastavni dio suštine i pravi smisao pravno-regulativnog određenja u drugoj tački Odluke. Da Odlukom nije ostvareno ujedinjenje, nego da su “Vojvodina i Crna Gora prisajedinjene Srbiji”, utvrdio je još prije 8 decenija i srpski velikan u nauci državnog prava Slobodan Jovanović, naučnik koji u najvećoj mogućoj mjeri precizno odabira riječi u prikazivanju pravno regulativnih određenja. On pri tom utvrđuje da su nakon donesenih odluka Crna Gora i Vojvodina imale jednak, u državnom pogledu desubjektiviziran položaj. Postojanje riječi “ujedinjenje” u tekstu Odluke nema sadržinu i smisao, nema snagu, kojima bi mogla argumentovano pobiti utvrđeno. Ne samo zato što jedna država ne može samostalno odlučiti o ujedinjenju bez sudjelovanja druge države, nego i zato što smisao i značenja skupa i sklopa svih djelova Odluke toj riječi daju smisao i značenje “sjedinjenja”, “prisajedinjenja” Crne Gore državi Srbiji, njenog “inkorporiranja” u teritoriju i državno tkivo države Srbije, a ne značenje “ujedinjenja”. To kazuje i potvrđuje i sadržina Proklamacije regenta Aleksandra o ujedinjenju 1. decembra, šestog dana poslije donošenja Odluke, u kojoj Crnu Goru tretira kao inkorporirani dio države Srbije. Jednako kao Šumadiju, Mačvu i svaku drugu regiju u okviru Srbije. Riječ “ujedinjenje” umetnuta je u tekst Odluke iz interesnopolitički-taktičkih razloga. Politički sračunato i veoma dobro promišljeno, u formulaciji izvajano saglasno cilju. To kazuje činjenica da je ta riječ umetnuta u sklopu riječi i rečenice, tako da nikako ne može promijeniti strateško opredjeljenje o sjedinjenju. Umetnuta je da realno-psihološki privlači i stvara privid da se zaista ostvaruju jugoslovenska ideja o ujedinjenju i želja crnogorskog naroda da se ona ostvari. Privid da je istina drugo od odlučenog. Da se unitarističko/unionističko sjedinjenje/ prisajedinjene narodu predstavi kao ujedinjenje saglasno suštini autentične jugoslovenske ideje. Konstatovana suština citiranog određenja Odluke potvrđena je i činjenicama od 1918. do 1941.godine.

Nakon Podgoričke skupštine Crnogorci su pokoravani dinastiji Karađorđević

U čitavom tom periodu od 23 godine od donošenja Odluke, narod Crne Gore je u položaju koji ga obavezuje da se silom ili milom pokorava dinastiji Karađorđevića i politici Srbije, bez bilo kakvih pravnih ili političkih garantovanih obaveza, makar simboličnih, prema Crnoj Gori i njenom narodu. Dinastija Karađorđevića i Vlada Srbije upravljaju Crnom Gorom u čitavom tom periodu. Prvo samostalno i osamostaljeno, a potom svojom dominacijom u unitarističko-centralističkom državnom organizmu jugoslovenske države. Upravljaju na način kojim su Crnu Goru tretirali kao dio Srbije, kao Šumadiju, Mačvu i druge regije u Srbiji. Bez prava Crne Gore kao zajednice i crnogorskog naroda kao posebne integralne cjeline da kao činioci participiraju, u bilo kom obliku, u odlučivanju o svojim legitimnim interesima i o svojoj sudbini. Potvrđena je i činjenicom da Crna Gora nije bilo ime nijednog segmenta, nijednog organizacionog oblika u okviru državnog uređenja stvorene države. Crnogorske imenske odrednice nema ni u oblasti kulture, ni u bilo kojoj drugoj oblasti u čitavom označenom periodu od 23 godine. Suštinski, ugašeno je crnogorsko ime u svemu. Ime je - znamenje. Gašenje, u državnopravnom ustrojstvu i smislu, crnogorskog imena Odlukom Podgoričke skupštine prevazilazi državni i politički obuhvat. Duboko zasijeca u istorijsko-kulturno, u istorijsko-moralno, u ljudsko egzistencijalno. U identitet. Gubitkom imena, zajednica prestaje biti ono što sa imenom jeste. Isto kao i ličnost. Što je gubitak crnogorskog imena značio i znači za Crnogorce, govore stavovi građana iskazivani i u procesu izbora poslanika u Podgoričku skupštinu. Jovan Ćetković, povjerenik unionista u izbornim procesima na području Lješkopolja, u već citiranoj knjizi, o tome svjedoči: čim sam “ušao u prvo selo moje kapetanije, počeo sam agitovati sa već spremljenim planom”. Seljaci ležerni, nepovjerljivi i “grdno zatrovani onim tvrdoglavim crnogorstvom”, govorili su: “Dobro je ujedinjenje... ali mi naše crnogorsko ime ne damo”. Pristalice republike govorili su da pristaju na zajedničku državu bila ona “od Triglava do Bitolja... od Tare do Bojane”... “samo da ne izgubi naše ime”, crnogorsko ime (str. 284 - 285).3a) Sadržina, suština i smisao pravno-regulativnog određenja u dijelu citirane druge tačke Odluke - da se Crna Gora ujedinjuje sa Srbijom u “jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića” - uz drugo što je transparentno, u sebi skriveno ali izvjesno, sadrži i određenje: Srbija je ta jedna jedina država”. Srbija “pod dinastijom Karađorđevića”. 4a) Pravno - regulativno određenje u drugom dijelu rečenice druge tačke Odluke koje je formulisano riječima - te da “tako ujedinjenje stupe u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca” - u kontekstu skupa i sklopa drugih pravnoregulativnih određenja Odluke, u svojoj dubini, u svojoj podlozi i suštini ima smisao koji nije transparentan, koji je skriven. Smisao je: Crnoj Gori, i kao državi i kao političkoj zajednici, i narodu Crne Gore Odlukom Podgoričke skupštine oduzima se pravo da, kao samostalni subjekti i ravnopravno sa drugim jugoslovenskim narodima i zemljama, učestvuju u stvaranju zajedničke države jugoslovenskih naroda i zemalja, u odlučivanju o uslovima ujedinjenja, o obliku zajedničke države, njenom ustrojstvu i položaju Crne Gore u njoj. Taj smisao citiranog pravno - regulativnog određenja dijela Odluke očigledno potvrđuje isključenje Crne Gore i predstavnika njenog naroda iz čina usvajanja Beogradskog pakta o ujedinjenju 1. decembra 1918. godine, kojim je stvorena država jugoslovenskih naroda i zemalja pod imenom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Predstavnici Crne Gore nijesu ni pozvani da učestvuju, niti su učestvovali, ni u četvorodnevnim razgovorima o “provođenju

organizacije” države, vođenim u Beogradu od 28. novembra do 1. decembra. Razgovorima koje su vodili 28-člana delegacija Nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba - kako je tada označavan državno-pravni oblik na teritoriji zapadno od Drine - imenovala na sjednici njenog Narodnog vijeća održanoj 24. oktobra/ 11. novembra u Zagrebu, da sa “punom ovlašću” s predstavnicima “Srbije i Crne Gore bezodložno provede organizaciju jugoslovenske države”. Sa dvije države, Srbijom i Crnom Gorom, dakle.

Beograd je Odluku Podgoričke skupštine vidio kao teritorijalno širenje Srbije

Ujedinjenje su završili delegacija Narodnog vijeća nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba i prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević sa nekoliko državnika države Srbije. Delegacija iz Zagreba pročitala je Adresu, u kojoj je iskazana i sadržina odluke Narodnog vijeća iz Zagreba o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom. Prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević na pročitanu Adresu odgovorio je Proklamacijom kojom je proglasio stvaranje države jugoslovenskih naroda i zemalja. U njoj doslovno piše: ... proglašavam ujedinjenja Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca”. Nije pomenuo ni Crnu Goru ni crnogorski narod. Očigledno je da je Odluku Podgoričke skupštine tretirao kao teritorijalno proširenje Srbije. Kao “dodati priključak Srbiji”, što je bez sentimentalnosti, kako je već rečeno, bio željeni cilj u politici koju simbolizuje Pašić. Time je odbacio i predlog delegacije iz Zagreba, utvrđen na sjednici Narodnog vijeća u Zagrebu 24. oktobra/11. novembra i podnesen u vođenim pregovorima: da državom koja se stvara upravlja “privremeno vijeće sastavljeno od članova Narodnog vijeća, od članova Jugoslovenskog odbora i delegata srpske i crnogorske vlasti”, a da “vladarska vlast pripada regentu Aleksandru”, i da se u roku od 6 mjeseci ima sastati u Beogradu Konstituanta, u kojoj bi predstavnici iz Crne Gore imali samostalnost kao i predstavnici drugih jugoslovenskih zemalja. Crna Gora, upravo po Odluci Podgoričke skupštine, nije subjekt u završnim činovima stvaranja države jugoslovenskih naroda i zemalja. Nije njen konstituent kao posebni činilac. U njoj se našla kao sastavni dio proširene Srbije. Bez svog identiteta i individualiteta. Državnog, kulturnog, političkog ili bilo kojeg drugog. Crna Gora nije bila subjekt tog istorijskog stvaranja, bila je jedan od prvih istorijskih graditelja ideje ujedinjenja jugoslovenskih naroda i zemalja. Ideje od čije realizacije je očekivala svoj procvat. Sa uvjerenjem, “da će u zajedničkoj državi biti dobro za Crnu Goru i Crnogorce kao i za sve druge”. Čije je koncepcijsko i sadržinsko oblikovanje u činu realizacije, u kojemu ona nije ni učestvovala, Crnoj Gori donijelo, umjesto procvata, neravnopravnost, život u nestabilnoj i neprosperitetnoj državi, “razjedanoj raskolima i političkim konfliktima”. Odluka Podgoričke skupštine dala je legitimitet tom isključenju Crne Gore iz čina ujedinjenja, iz kruga konstituenata stvorene države. Utvrđena ukupnost sadržine određena Odluke Podgoričke skupštine, dakle, pouzdano dokazuju da je tom Odlukom Crna Gora i kao država i kao politička i kulturna zajednica jednostavno inkorporirana u državu Srbiju, unitaristički/uniionistički sjedinjena njoj, bez bilo kakvog političkog, kulturnog ili drugog individualiteta, u okviru Srbije i tada stvorene države jugoslovenskih naroda i zemalja. Upravo kako je određeno u Načertaniju, kao nacionalnom srpskom programu, i projektima rađenim u procesima izvršavanja politike i opredjeljenja tadašnje Vlade Srbije. Stvarnost od 1918. do 1941. godine potvrdila je svako od ovih utvrđenja. Ako je pravedno ono što časni ljudi prihvataju kao pošteno, a jeste, učinjeno što odlikuju utvrđeni sadržaji Odluke Podgoričke

skupštine daleko je, daleko od pravednosti. A bez pravednosti nema ni progresivnosti.

MOTIVI I CILJEVI USTANOVLJENJA PODGORIČKE SKUPŠTINE I DONOŠENJA ODLUKE POTVRĐUJU NJENU IDENTIFIKOVANU SADRŽINU I SMISAO: Motivi i ciljevi ukidanja države Crne Gore i desubjektivizacija njena njenim dodavanjem “kao priključka Srbiji” - upravo to što je naprijed identifikovano kao sadržina, suština, smisao Odluke Podgoričke skupštine - gajeni su, učvršćivani i na razne načine ostvarivani duže od jednog vijeka. Činjenice o tome naprijed su iznesene. Što ta smatrana “velika pobjeda Srbije” ranije nije ostvarena nego tek Odlukom Podgoričke skupštine, odgovor je dao, ili makar srž njegovu, branitelj legitimnosti i istorijske progresivnosti Podgoričke skupštine i Odluke koju je ona donijela, u dvije veoma sadržajne rečenice koje glase: “Prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, kao i stvaranje zajedničke države, moglo se desiti tek onda kada je za te naše velike poslove i pobjede stiglo odobrenje velikih sila”.

Nije bilo ujedinjenja sa jugoslovenskim narodima već samo prisajedinjenja Srbiji

“Jači je potisnuo slabijeg uz pomoć jačih od sebe.” Odgovor dosljedno saglasan sa utvrđenim činjenicama. Sve, dakle, istina. Istina koja je i priključenje: otklanjanju dugo trajućeg tvrđenja da je Odlukom Podgoričke skupštine ostvareno “ujedinjenje sa jugoslovenskim narodima”; utvrđenju da nije ujedinjenje sa svim jugoslovenskim narodima i zemljama, nego prisajedinjenje samo Srbiji; utvrđenju da je Odlukom ostvarena pobjeda jačeg nad slabijim i uz pomoć jačih! Dakle, pobjeda jačeg, a ne ostvarenje “opšte prihvaćene želje naroda Crne Gore” koju je druga strana prihvatila da “učini dobro za Crnu Goru”. Pobjeda koja se mogla postići “tek” uz “pomoć jačih”. Nema kraćih rečenica za više istine. I to istine koja opovrgava stanovište o legitimnosti i progresivnosti Podgoričke skupštine i Odluke koju je ona donijela iskazano u njenom kontekstu koje se nalazi u istom radu. Jer, “pobjeda jačeg nad slabijim”, “tek” uz “pomoć jačih”, inkopatibilni su sa legitimitetom! “Pobjeda” silom i legitimitet ne mogu zajedno. Naprijed utvrđeno, a utvrđeno je na osnovu stvarnih činjenica, oduzimaju Podgoričkoj skupštini i Odluci koju je donijela ne samolegitimitet nego i progresivnost. Nije valjda da ih, sa suštinom koju imaju, iskazanoj prema slobodi, pravima i legitimnim interesima crnogorskog naroda, prožimaju sloboda, uvažavanje i poštovanje prava drugog, načela demokratskog ujedinjenja, humanitarne sadržine jugoslovenske ideje. Na ovom mjestu povodom citiranog stanovišta postavljam samo jedno pitanje, na koje odgovor daje sadržina ovog rada na drugom mjestu. Pitanje je: Da li je tačno da je od velikih sila zaista “stiglo odobrenje” da jači slabijem gazi Ustav, zakone, pravni poredak, slobodu, dostojanstvo, kulturu, uključujući i spomeničku, identitet, i sve bitne vrijednosti; da li su one uopšte ulazile u način, u postupke uređivanja statusa pojedinih jugoslovenskih naroda u procesima stvaranja jugoslovenske države?!

ČINJENIČNI NALAZ I ČINJENIČNO-OCJENSKI ZAKLJUČCI O “PRAVU” PODGORIČKE SKUPŠTINE DA DONESE ODLUKU: Izvorni tekst Odluke sadržina, značenje i smisao skupa i sklopa iz kojih su sazdana pravno-regulativna određenja njena, analizirani u kontekstu utvrđenog i prikazanog u prethodnim djelovima ovog rada, primjenom identifikovanog pravila, činjenični su fond iz kojeg je proizašao i drugi dio istraživačkog rezultata. Iskazujem ga u sljedećim tačkama:

1. Donoseći predmetnu Odluku, Podgorička skupština je prisvojila pravo da, protivpravno i bez legitimiteta, samostalno, osamostaljeno od svih činilaca u Crnoj Gori - državnih ustavno ustanovljenih, društvenih - konačno, bez priziva, i sa obavezujućom snagom za svakoga, odlučuje: o ukidanju crnogorske države, njenom istorijsko-državnom, narodnosno-političkom individualitetu, o pravu crnogorskog naroda na državnost; o crnogorskoj samobitnosti; o podređivanju Crne Gore i njenog naroda vlasti društve države, na čelu sa njenom dinastijom; o desu-bjektiviziranju i Crne Gore i crnogorskog naroda i njihovom uključenju u Srbiju i u srpski narod. Prisvojila ga je sa gaženjem mada važećeg Ustava Crne Gore. Nelegalno, dakle. Svejedno je da li ga je prisvojila zabludno ili svjesno. Prisvojila ga je. Onaj ko je osnovao i odredio joj zadatak, nije imao pravo i legitimitet da odlučuje o označenim pitanjima - naprijed su identifikovane činjenice koje to dokazuju - pa nije imao pravo da drugom daje ono što sam nema. Prisvojila ga je i nelegitimno. Jer, na pravno valjan ili politički valjan način nije dobila mandat od većine naroda Crne Gore da odlučuje o pitanjima o kojima je odlučila Odlukom - naprijed su takođe identifikovane činjenice koje to dokazuju.

Izaslanici Vlade SAD: Zaključili smo da je Crna Gora nasilno anektirana

Na takav način Podgorička skupština, ni po pravilima koje je sama utvrdila, nije imala pravo da donosi Odluku pravno-regulativnog karaktera sudbinskog značaja.

NALAZI IZASLANIKA VELIKIH SILA O SUŠTINI ZBIVANJA U CRNOJ GORI NA KRAJU 1918. I U 1919. GODINI: Njujork Tajms od 7. maja 1922. objavio je izjavu Rolanda Trija koji je u januaru 1919. godine, zajedno sa kapetanom Džemsom Brusom, kao izaslanik Vlade SAD, doputovao u Crnu Goru sa zadatkom “da izvide situaciju” o zbivanjima u Crnoj Gori posljednjih mjeseci 1918. i dok borave u Crnoj Gori. U izjavi kaže: U Crnoj Gori “proveli smo preko šest nedjelja i uspjeli smo da učinimo detaljno ispitivanje velikog dijela zemlje, uključujući jednu posjetu Kotoru, a drugu Skadru. Poslije najširih mogućih izvještaja, bili smo još i toliko pažljivi da dobijemo obavještenje od obje strane i da zaključimo da je Crna Gora bila nasilno anektirana”. “Izbori su izvršeni u prisustvu srbijanskih trupa, dok je glasanje bilo sve usmeno... ko je bio poznat kao protivnik Srbijancima, zabranjeno mu je da učestvuje u glasanju... svi oni koji nijesu htjeli primiti srbijansku okupaciju, kao posljedica toga, rastjerani su po planinama, upravo na vrh bajoneta, i pod prijetnjom smrti... Takođe smo posjetili tamnice u Nikšiću i Podgorici, gdje su svi crnogorski prvaci, koje su Srbijanci mogli uhvatiti, bili uhapšeni, ni zbog kakvog drugog razloga osim lojalnosti prema svojoj zemlji. Stalno prisustvo srbijanske vojske, kroz čitavu zemlju, kao i kod hapšenja njihovih prvaka veoma je ozlojedilo crnogorski narod; i provalija između njih i Srbije svakodnevno postaje veća”. Na početku teksta izjave konstatuje da je povod za nju članak Voltera Litlifilda objavljen u Njujork Tajmsu pod naslovom “Uništenje jedne nacije, gdje opisuje patnje Crne Gore pod vlašću Srbije”. Na kraju teksta konstatuje da je o istom “predmetu vodio razgovore” sa grofom de Salisom, “britanskim ministrom pri Vatikanu i možda najvećim britanskim autoritetom za Balkan” po njegovom “povratku iz Crne Gore”, i da i on ima isto “gledište, ali na žalost njegov izvještaj Forin Ofis nikad nije objelodanio, uprkos mnogobrojnim pitanjima po tom pogledu u Donjem domu”. Izjavu završava ovim riječima: “Ogromna je nepravda učinjenica jednom malom narodu od strane jednog većeg i to baš u vrijeme kada državnici Velikih sila, skupljeni u Parizu, upotrebljavaju fraze kao: pravo na samoopredjeljenje

malih naroda”. Izjavu je prenio Glas Crnogorca, koji je tada objavljivan u Rimu, u broju 96, od 18. juna 1922. Sadržina izvještaja grofa de Salisa, poslatog 21. avgusta 1919, koji je u međuvremenu objavljen, potvrđuje konstataciju Rolanda Trija. Grof de Salis u izvještaju konstatuje da je dobio nalog iz Londona da iz Rima pođe u Crnu Goru da ispita “okolnosti pod kojima su održani crnogorski izbori novembra 1918. godine, kao i donijete odluke o ujedinjenju sa Srbijom koje su iz njih proistekle” i naročito da ispita “do granice svoje moći istinske želje stanovništva u odnosu na budući status Crne Gore”, i da je stigao na Cetinje 3. maja 1919. Iz teksta izvještaja proizilazi da je istraživanja po Crnoj Gori vršio od tada do 21. avgusta kada je poslao izvještaj. Već je citiran jedan dio njegovog izvještaja u kome konstatuje da su izbori zbrzani i da su mnogi saznali za njih kada su završeni. Iz opširnog izvještaja samo nekoliko konstatacija: “Jedna divizija srpskih trupa je okupirala ključna mjesta zemlje... Srbi su zamijenili Crnogorce u administraciji a naročito u školama”... “Srbi čvrsto drže vlast u cijeloj zemlji i namjeravaju da je zadrže. Što se tiče protivnika inkorporacije zemlje u Srbiju, njihovi lideri su bili u bjekstvu i zatvoru”... “Izgleda da ima malo osnova za opovrgavanje tvrdnje” da su izbori “održani pod bajonetom”... “Mnogi, sa svake stranke, su govorili o krajnjoj neregularnosti rada Skupštine. Jedan očevidac koga smatram nepristrasnim mi je opisao kao farsu”...

Beogradska politika Velike Srbije pokazala se kao fatalna prepreka

Na zasjedanju Skupštine su “vikali kao u kafani. Nije bilo glasanja; rezolucije su objavljene da bi bile prihvaćene jednoglasno... sve je bilo pod sjenkom bajoneta”... “Tokom izbora bilo je puno govora o ujedinjenoj Jugoslaviji i sugerisano je da su mnogi došli u Skupštinu i da uopšte nijesu znali da će biti gurnuti u glasanje o inkorporaciji Crne Gore u Srbiju. Tek je 26. novembra otkriveno da će se odluči-vati o ujedinjenju sa Srbijom”... “Shvatio sam da je stvarna vlast bila u rukama srpskog generala i njegovog osoblja i da je ovo tijelo nominalno vladalo do 20. aprila kada su njegova ovlašćenja iznenadno prenijeta na jednog srpskog delegata iz Beograda, a administracija, kao što je gore pomenuto, stavljena u srpske ruke”... U zatvoru u Podgorici “bilo je oko 160 zatvorenika, uključujući vodeće ljude zemlje, kao što su Risto Popović, koji je dugo bio ministar finansija, i gospodin Marko Đukanović, ministar unutrašnjih djela” čija je “svojina na Cetinju opljačkana uz saglasnost vlasti, a kuća konfiskovana bez ikakvog zakona. Nekoliko mjeseci je ovdje takođe bio zatvoren vojvoda Božo Petrović”... koji je “držan mjesecima u zatvoru bez procesa, pa čak ni optužbe”... Tokom jula u Cetinju “zatvorski smještaj je postao nedovoljan, tako da je podrum Vladinog doma, nesrećno prekršten u Dom slobode, bio ispunjen novim zatvorenicima. U noći 29. jula izbrojeno je nekih četrdeset ljudi u dvjema sobama”... “Omladina je 26. jula izdala neku vrstu dekreta da svi muškarci Cetinja moraju doći u 6 sati u Vladin dom da potpišu deklaraciju vjernosti srpskom kralju Petru, uz prijetnju da će u protivnom biti smatrani prijateljima Italije. Ubrzo je došlo gore”. Potom u izvještaju opisuje kako su grupe omladine u selima oko Rijeke, oko Podgorice, u Crmnici palili kuće, među njima i kuću Milutina Vučinića, i konstatuje da mu je paljenje kuće Vučinića opisao i “šef američkog Crvenog krsta” koji se “slučajno zadesio kod tog mjesta”... U rezimeu izvještaja, pod tač. 1. konstatuje: “Crna Gora je sada okupirana od strane jake sile srpskih trupa, za koje se službeno tvrdi da broje jednu diviziju”. Pod tač. 2. naglašava: “Srpska vlada” odbija da povuče svoje trupe, sa obrazloženjem “da je Crna Gora dio Srbije”, a tvrdnju zasniva “na radu Skupštine održane u Podgorici novembra 1918”. Treća tačka glasi: “Ni u jednom smislu izbori nijesu bili legalni... Izbori su

održani, a skupština donijela odluke pod bajonetom srpskih trupa... u takvim uslovima, protesti koji zahtijevaju nepristran stav srpskih trupa neminovno moraju propasti”. U četvrtoj tački konstatuje da su “pretjerana žurba i beskrupulozna upotreba balkanskih metoda kompromitovali ovo rješenje koje se sada sreće sa odlučnom opozicijom od strane velikog dijela stanovništva, možda značajne većine. Opozicija raste sa nadama... da je slobodna jugoslovenska država sada mogućnost... Oni žele, kako kažu, da uđu u jugoslovensku državu, ali da uđu kao Crna Gora, a ne kao profektura Srbije, kao slobodni Crnogorci u skladu sa tradicijama i prošlošću svoje zemlje a ne kao poslušnici Beograda; da uđu u nju na istoj ravni kao Slovenci, Hrvati i sami Srbi... Jedna, i možda fatalna prepreka takvoj uniji je politika ‘Velike Srbije’ koja joj se suprotstavila iz Beograda”. Šesta tačka ima za predmet odnos velikih sila prema Crnoj Gori. Sa “dužnim poštovanjem prema dobroj volji i konzistentnosti” ukazuje da se ne može normalizovati situacija ako “nastave ignorisanje” i nastavlja: “Odluke Podgoričke skupštine, ilegalne i neregularne, ne daju validnu osnovu za bilo kakvu akciju”... koja je opcija u Crnoj Gori većinska, “jedino se može konkluzivno pokazati na slobodnim izborima. Puno onoga što se dešava sugeriše da ni u kom slučaju nije jasno da bi prijatelji aneksije Srbiji pobijedili”. Umjesto bilo kakvog komentara samo konstatujem: tri zvaničnika tri velike sile, bez motiva pristranosti, sa obavezom da objektivno obavijeste svoje vlade, nezavisno jedan od drugih, istraživali su stanje u Crnoj Gori neposredno poslije Podgoričke skupštine i Odluke koju je donijela, i u biti identično utvrdili stanje u Crnoj Gori. Sadržina brojnih dokumenata nastalih u Crnoj Gori ne razilazi se sa sadržinom ovih izvještaja.

(Kraj)

Tanja Knežević Perišić: ANALIZA: Danas je 87 godina od održavanja Podgoričke skupštine

Crna Gora (ni)je Crnogoraca

Crna Gora Podgoričkom skupštinom gubi svoju državnost, dinastiju, crkvu, ali najtragičnija posljedica je gubljenje nacionalnog identiteta, koji procesom unifikacije teško dijeli crnogorsko nacionalno biće do današnjih dana. Sve to uz desetogodišnji građanski rat koji je bjesnio ispred lica cijelog svijeta, u istoriji poznat kao Božićni ustanak, o kojem je, isti taj svijet, samo sramotno ćutao

Punih 80 godina se ćutalo o Podgoričkoj skupštini iz 1918. godine i načinu na koji je nastala zajednica Crne Gore i Srbije. Taj čin je, do nekoliko poslednjih godina, uz nemjerljiv doprinos istoričara Šerba Rastodera i njegovog kapitalnog četvorotomnog djela ''Skrivana strana istorije'', a potom i knjigama Mijata Šukovića, Radoja Pajovića i ostalih istoričara, tumačen kao “izraz jedinstva crnogorskog i srpskog naroda”, “ujedinjenje” i zaokruživanje vjekovne težnje za stvaranjem “srpske države”. Zahvaljujući pomenutim autorima, nesumnjivo je dokazano da je Podgorička skupština bila nelegitimna i nelegalna, da su izbori, održani u tadašnjoj Crnoj Gori

bili, ne samo neuspjeli, već i najdramatičniji čin manipulisanja narodom koji je želio “sa Srbijom, ruku pod ruku” da uđe u veliku jugoslovensku zajednicu, a ne da izgubi, prisajedinjenjem, svoju vjekovnu državnost i nacionalni suverenitet. Crna Gora ovim aktom gubi svoju državnost, dinastiju, crkvu, ali najtragičnija posledica je gubljenje nacionalnog identiteta, koji procesom unifikacije teško dijeli crnogorsko nacionalno biće do današnjih dana. Sve to uz desetogodišnji građanski rat koji je bjesnio ispred lica cijelog svijeta koji je o događajima u Crnoj Gori-samo sramotno ćutao! Floskula o nedjeljivosti naroda u Srbiji i Crnoj Gori, stvorena upravo Podgoričkom skupštinom, pada posljednjih godina, pogotovo u Crnoj Gori, a odnosi ove dvije stare balkanske države nikada nijesu bili na nižem stepenu razumijevanja nego što su sada. Jedan od uzroka je što nikada na objektivan i nepristrasan način nijesu analizirani potezi iz prošlosti, kako bi se rasčistile naslage nesloge stvarane gotovo vijek. Jedan od najvažnijih istorijskih momenata, čije se negativne posljedice, zbog jednostranog tumačenja, manifestuju i danas je upravo Podgorička skupština 1918. A zašto? Malo je prostora da se pobroji sve što se tih dana u Crnoj Gori radilo. Ipak: - Podgoričku skupštinu, sa imenom, VELIKA NARODNA SKUPŠTINA, ustanovio je samozvani Centralni izvršni odbor za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, odlukom koju je donio na svojoj sjednici 7.novembra 1918. godine u Beranama. Odlukama je suspendovana primjena tada važećeg crnogorskog Zakona o izboru narodnijeh poslanika, po kojem su prema ustavnim određenjima, jedino legalno mogli biti birani predstavnici naroda. Centralni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore organizovala je Kraljevska Vlada Srbije. Njen povjerenik je, odlukom od 15.10.1918. Svetozar Tomić-šef Crnogorskog odsjeka u Ministarstvu inostranih dela, koji sa srpskom vojskom putuje u Crnu Goru da organizuje Skupštinu. Dakle, ne postoji odluka za formiranje odbora od strane bilo kog legalnog i legitimnog organa ili političkog tijela Crne Gore, već druge države-Srbije! -Odbor nije doživljen kao legitimno predstavništvo Crne Gore; njegovom postavljanju bune se i oni koji su za ujedinjenje. Tako, npr. advokat Mato Pavićević na sjednici tog Odbora kazuje Tomiću: “Kao gosti i braća ste nam uvijek dobrodošli...Ali kao neki učitelji, neke putovođe, kao neki naročiti apostoli, nijeste morali znojiti vaše gojne konje kroz naše tijesne klance, niti trošiti vaše bijele pare u ove crne krševe...!” -Odbor sam sebi i samovoljno daje vlast, određuje prava i način njihovog ostvarivanja. Postavlja načelnike i druge nosioce vlasti u okruzima, srezovima, kapetanijama...čime stvara povoljne pretpostavke da se putem lokalnih organa vlasti osigura željena odluka. -Odbor svojim odlukama nije samo uzurpirao vrhovnu vlast tada suverene države, sa živim kraljem i Vladom u izbjeglištvu, nije samo izvršio ustavno i pravno nasilje i srušio crnogorski suverenitet, već je i grubo povrijedio crnogorsko dostojanstvo. Crnogorskom narodu je oduzeo pravo da bude gazda u vlastitoj kući, grubo ga potcijenio iskazavši stav da je narod Crne Gore-narod sa kojim drugi raspolaže. Odluke koje je Odbor donio-nelegitimne su, jer su donesene bez ovlašćenja bilo kog dijela naroda iz Crne Gore.A bez takvog ovlašćenja-nema pravnog mandata za valjanu, legitimnu, legalnu i pravnu odluku.

IZBOR “POSLANIKA”

Iako postoji Zakon o izboru narodnijeh poslanika, izbor budućih poslanika vrši se na

osnovu Pravila Centralnog izvršnog odbora (CIO), čime su prekršena i u svim evropskim zemljama važeća pravila da samo organ sa ustavnim kapacitetom zakonodavnog organa, zakonom propisuje izborni postupak za izbor članova tijela koje odlučuje o državnim poslovima. Propisano je, dakle, da se izbori sprovedu: bez biračkih spiskova, bez traženja na zborovima bilo kakvih izprava o identitetu prisutnih i dokaza o posjedovanju prava glasa u određenom mjestu; bez određenja ko podnosi valjanu listu kandidata i koje uslove podnosilac treba da ispuni da bi lista bila valjana; bez obaveze da se određuju birački odbori koji će rukovoditi glasanjem i izbornim radnjama na zborovima; bez određenja koji procenat od prisutnih i od ukupnog broja glasača, na teritoriji za koju se zbor održava, treba da dobije kandidat za povjerenika da bi dobio mandat povjerenika,odnosno, koji procenat glasova povjerenika treba da dobije kandidat za poslanika , da bi dobio mandat poslanika.Nije određeno, što je posebno značajno, ko i na koji način saziva zborove na kojima se biraju povjerenici. Za pripremu izbora i povjerenika građani su imali od tri do devet dana!

ATMOSFERA IZBORA

Teško da bi sa ove vremenske distance mogli ocijeniti da su atmosfera i uslovi održavanja izbora bili slobodni. Prije svega, zbog uvođenja policijskog sata! Naime, naredbom br.1, od 9.novembra, komandant mjesta na Cetinju, srpski potpukovnik Simović, naređuje da se od 7 sati uveče do 5 ujutro zabranjuje izlazak iz kuća i slobodno kretanje po ulicama. Naredba vrijedi i u vrijeme sprovođenja izbora.Istovremeno se publikuju raznorazni proglasi, kao npr. onaj tzv.Organizovane Cetinjske omladine u kojem, uz ostalo, piše: “Crnogorac, koji bi bio protivu ujedinjenja Srpskog naroda, taj je izdajnik, to nije Srbin, već je izrod, njega će narod zgaziti kao crva koji kalja zemlju kud prolazi”. Na kraju proglasa stoji: Ujedinjenje se mora izvršiti! Kao posebnu vrstu pritiska i možda, najteži oblik neregularnosti tadašnjih izbora navodim činjenicu da Crnogorcima iz inostranstva koji su, svršetkom rata željeli da se vrate u Crnu Goru, nije bio omogućen povratak, niti glasanje na izborima. Prema nekim podacima, aprila 1918. godine u pet logora interniraca, bilo je 9950 Crnogoraca među kojima 17 generala i 709 oficira. Čovjek koji nikako nije smio doći u Crnu Goru je bio kralj Nikola. U jednom od više telegrama koje je Centralni izvršni odbor uputio Vladi Srbije se doslovce kaže: “Spriječiti ulazak kralja Nikole i njegovih sinova do 20.novembra u Crnu Goru, znači ujedinjenje svršeno!” Neregularnost izborima je, u ovom kontekstu, doprinijela i srpska vojska koja je boravila tada u Crnoj Gori. Bila je to vojska, de facto, druge države, koja je direktnim mjerama sprečavala da unionisti u Crnoj Gori dobiju političke oponente ili političke partnere u procesu konstituisanja Podgoričke skupštine. Srpska vojska je time grubo povrijedila suverenitet države Crne Gore i njenog naroda. I na kraju: U istoriji nije poznato da je neka skupština usvojila akt sudbinskog značaja za jednu državu, za čitav jedan narod, a da o njegovoj sadržini, značenju i implikacijama nije raspravljano ni u načelu ni u pojedinostima.

Suštinska poruka skupštine

Potpredsjednik Podgoričke skupštine Savo Fatić, inače predstavnik socijalista, u

stvari, bijelih komunista, u zapisniku iste od 14/27. 11. 1918: "Ja ve molim, gospodo, da stavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se pak tiče njezine političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na onu do juče i od juče. Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi"

Iz Proglasa kralja Nikole Crnogorcima: Političarima iz Biograda cilj opravdava sredstvo

-Vama je poznato da zvanična Srbija već odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i drugara, na zajedničkomu poslu, nego protivnika, koga je po nekomu čudnome shvatanju trebalo trsiti, tobož, u interesu Srbije. Naoružani neobješnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njezinijem predstavnicima i lišeni solidne moralne osnove, izvjesni političari iz Biograda, postavili su se u politici prema Crnoj Gori na načelo: cilj opravdava svako sredstvo…Vođena je protiv nas jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovažiti ulogu Crne Gore u ovomu ratu i srušiti njezin visoki ugled među saveznicima…Meni u izgnanstvu ostao je mučan i ničijem nezaslužen zadatak da branim čast i ugled Crne Gore…Pored svijeh kleveta, Vlada Srbije nije uspjela da diplomatski uništi Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njezina vojska. ..Da bi se pred svijetom kao Pilat mogla od svoga bogomrskoga i u istoriji nezapamćenoga zločina pravdati i preturati ga na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju naroda. Skupila je tzv. Veliku narodnu skupštinu na jedan nasilnički način, čije odluke nemaju nikakve važnosti…Crna je Gora Crnogoraca! To je bilo i to će biti!…Sami Crnogorci i niko više odlučiće slobodno zakonskijem putem o budućnosti Crne Gore… (''Na Badnji dan 1918.godine)

MILO ĐUKANOVIĆ, PREMIJER CRNE GORE:(Govor na otkrivanju Spomen obilježja povodom 90 godina Božićnog ustanka)

Dame i gospodo,Ekselencije, Uvaženi potomci crnogorskih ustanika, Poštovani građani Crne Gore,

Obelisk Božićnom ustanku, nakon gotovo jednog vijeka, potvrđuje smisao žrtve tih naših hrabrih slobodara za ideju crnogorske nezavisnosti, koju ni njegov porazni ishod nije mogao zatrijeti ni zatamniti. Ovo je prvi spomenik posljednjem pokušaju Crnogoraca kobne 1918. i 1919. godine da oružjem odbrane ono što su smatrali smislom svog postojanja: svoju državu Crnu Goru, njen ugled i njeno pravo da bude ravnopravna sa saveznicima iz pobjedničke alijanse u Prvom svjetskom ratu, koji je promijenio geografsku kartu Evrope i odnose u tadašnjem svijetu. Slava kojom su se ovjenčali zauvijek je utkana u srž nacionalnog i državotvornog bića Crne Gore. Ta iskra vječnosti Crne Gore posebno blista u susret 21. maju Danu nezavisnosti.

Sa ove vremenske distance, nepristrasno sumirajući fakta o ovom istorijskom događaju, njegova tragika i značaj, bez obzira na ishod, u istoj su ravni sa mnogim slavnim crnogorskim pobjedama, kao što su bitke na Vučjem dolu ili Mojkovcu. Jasno, uvijek su na pravoj strani oni koji se bore za slobodu, za svoj identitet, za svoju državu i njeno dostojanstvo. Kroz odrednice tog vrijednosnog suda jedino se

objektivno može posmatrati i Božićni ustanak 1919. godine.

Iz ponositih Bajica, sa ognjišta crnogorske samosvijesti, krenula je pobuna ''za pravo, čast i slobodu Crne Gore'', protiv zatiranja crnogorskog imena i crnogorske države. Ovdje su naši preci branili dostojanstvo i pravo na samobitnost crnogorskog naroda. Odavde je otpočela još jedna bitka za Crnu Goru, gerilska i emigrantska, kasnije antifašistička i oslobodilačka, poslije svega građanska i demokratska, koja je zauvijek okončana 21. maja 2006. godine. Savremena Crna Gora s ponosom njeguje svoju slobodarsku tradiciju, baštineći dobre odnose sa svim susjedima, na svom sigurnom evropskom putu.

Ovo je prilika da se prisjetimo crnogorskih besmrtnika iz svih istorijski teških razdoblja, koji su odanost svojoj zemlji izabrali za svoje znamenje, i koji su se žrtvovali za ostvarenje tog svetog cilja. Zato sa posebnim pijetetom, svojstvenim demokratskim i civilizovanim društvima, i na ovaj način čuvamo uspomenu na ljude koji su te 1919. godine dali svoje živote za svoju Crnu Goru. Pod ovim znamenjem izražavamo i ljudsko razumijevanje prema zabludama naših sunarodnika s druge strane nišana. Isključivost u zastupanju političkih ideja, konfrontiranje među najbližima, razvrstavanje na pravednike i krivce, rodoljube i izdajnike, na pobjednike i poražene kroz zlosrećno iskustvo Božićnog ustanka, brojne žrtve časnih crnogorskih vojnika i oficira, komita, heroja, ratnika i ustanika, i prizmu savremenih dostignuća u novoj Crnoj Gori djeluju kao utvare prošlosti.

Najbolji dokaz našeg svekolikog istorijskog trajanja i postojanosti državotvornog tkiva Crne Gore predstavljaju današnje tekovine na koje smo ponosni. Podrška državnoj politici kojom je tokom krvave jugoslovenske drame u bliskoj prošlosti očuvan mir u Crnoj Gori i učvršćena stabilnost, ostvaren ekonomski i demokrtski napredak, osnažene institucije sistema, multietnički sklad, tolerancija i suživot, zavrijeđeno poštovanje u regionu, u Evropi i međunarodnoj zajednici sigurna su garancija za blisko srećniju budućnost za sve naše ljude. Mi, koji imamo privilegiju da izgrađujemo Crnu Goru po mjeri savremene evropske civilizacije i univerzalnih demokratskih standarda, na pravi način odužujemo dug prema našim slavnim precima koji su kroz istoriju očuvali čast i državni obraz Crne Gore.

Tragika tog vremena ogleda se i u činjenici da ni oni koji su nadživjeli gubitak svoje države, i okrenuli oružje protiv svojih najbližih, nikakvog dobra nijesu dočekali u toj novoj državi u kojoj je Crna Gora izbrisana sa zemljopisne mape. Neka nam to bude stalna opomena, ali i podsticaj da gradimo Crnu Goru sloge i međusobne tolerancije, evropski dom za sve ljude koji u njoj žive, bez obzira na različite političke, ideološke, nacionalne i vjerske predznake. Generacije u Crnoj Gori proživjele su mnoge drame, i izvojevale mnoge bitke, proživjeli vrijeme nastanka i nestanka, i ponovnog vaskrsnuća svoje države, od sablje i puške do olovke. Nema više bitaka koje se ne mogu riješiti mirnim i demokratskim načinom, novim građanskim viteštvom, i razboritim odlukama koje vode do izvjesne evropske budućnosti.

Siguran sam da je zauvijek iza nas ostavljeno emigrantsko doba Crne Gore, i zlo vrijeme u kom je Crna Gora bila ono što ona nije. I zato sa ovog uzvišenog mjesta još jednom poručujemo: nikad više državnog i nacionalnog poniženja i podređenosti tuđim interesima i ciljevima.

Neka je slava junacima Božićnog ustanka njome ovjenčavamo i naš praznik Dan nezavisnosti, 21. maj.

Dan koji praznujemo, s punim pravom i neskrivenim ponosom, kao pobjedu svih crnogorskih pobjeda!

Neka nam je srećan Dan nezavisnosti!

Neka je vječna Crna Gora!

Bajice, 20. maj 2009. Godine

Rovačka   republika

Posted on avgust 9, 2012 by crnogorskapitanja

Rovačka republika je vjerovatno najslabije opisani događaj novije crnogorske istorije. Kad se Božićni ustanak (1919 – 1926) rasplamsao u Katunskoj nahiji, u okolini Nikšića, u Rovcima, je uspostavljena Rovačka republika. Srpski režim ih proglasio “banditima” kao i sve Crnogorce koji se nijesu slagali sa nestankom crnogorske države i srpskim represalijama po Crnoj Gori. U jednom izvještaju Komande Zetske divizijske oblasti na Cetinju, kaže se da u Crnoj Gori “ima puno bandita, u okruzima: Cetinjskom 320, Beranskom 400, Kolašinskom 400, Nikšićkom 100 i Andrijevačkom 573 lica”. Ustanak i Rovačka republika je gušena najgrubljim metodama: ubijanjem, pljačkom i zatvaranjem nedužnih ljudi i čitavih porodica, silovanjem žena, paljevinom domova i ekonomskih dvorišta. Na Rovačku republiku i Rovčane (uglavnom Bulatoviće i Vlahoviće), 13. novembra, jurišala je srpska vojska i žandarmerija sa 10 bataljona, nekoliko baterija topova, 24 mitraljeza i 100 mašinskih pušaka. Samo u danima “razaranje Rovačke republike” silovano je i “nestalo” 30 žena i djevojaka. U Kolašinu je “zatočeno” 47 ljudi i 420 žena, đece, čiji su ukućani učestvovali u ustanku i odmetnuli se u šume. Opljačkano je 95 komada svinja, 3.000 ovaca, 446 goveda i uništene stotine košnica pčela, izgorjelo 45 kuća i desetine štala i ljetnjih koliba.Bulatovićima koji su se Srbima predali na časnu riječ, živima je sa tijela drana koža, a u Raportu podnešenom Crnogorskoj Vladi od članova ove porodice u Rimu 26.jula 1920. piše:Potpisani imaju čast podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima i nasiljima koje su srbijanske trupe učinile prema nama i našim porodicama. Naše bratstvo, koje je mnogobrojno, već vjekovima živi skromno, ali ipak u slobodi, srećno i zadovoljno u plemenu Rovcima (oblast šinska). Osim nas u našem plemenu živi još jedno mnogobrojno, pošteno i hrabro bratstvo Vlahovića. Vojne operacije srbijanske vojske, o kojima će ovdje biti riječi, vršene su protiv čitavog plemena Rovaca, dakle protiv bratstva Vlahovića i Bulatovića. Međutim, zločini o kojima će ovdje biti riječi, tiču se samo bratstva Bulatovića. Što se tiče zločina prema bratstvu Vlahovića, mi ih nećemo iznositi, jer ih u detalje ne poznajemo, a vjerujemo da će to oni sami učiniti.Kad se crnogorski narod u decembru 1918. s oružjem u ruci digao da brani prava svoje zemlje i da spriječi njenu nasilnu aneksiju Srbiji, Rovca su uzela direktno učešće u ustanku i s oružjem u ruci pošli u Pipere 20.decembra 1918., odakle da produže i stupe u krvavu borbu. Iz Pipera su se vratili svojim kućama, a potpisani je odmah sa nekoliko Rovčana stupio u vezu sa predstavnicima ustaša, iz oblasti nikšićke i neprestano s oružjem u ruci vodio krvave borbe sa najgroznijim našim

neprijateljem Srbijancima u toku od dvije godine, koje se borbe i danas produžuju. U toku 1918. srbijanske vlasti iz Kolašina pozivale su nas nekoliko puta, da priznamo nasilnu aneksiju Crne Gore i da položimo zakletvu na vjernost kralju Srbije. Uvijek samo to odbijali, izjavljujući da pitanje Crne Gore nije još riješeno od Konferencije Mira, niti od crnogorskog naroda.u julu 1919. -Srbijanci su poslali protiv našeg plemena dva bataljona sa artiljerijom i mitraljezima, da silom slome naš otpor. Ovaj odred dočekali smo u planini Lukavici i borbom ga odbili ka Nikšiću.13. novembra 1919. Srbijanci su uputili protiv nas deset bataljona pod komandom potpukovnika Dušana Besarabića, sa nekoliko baterija topova (pod komandom Borivoja Roksandića) sa 24 mitraljeza i sa preko sto mašinskih pušaka.Kod nas su se tada bili sklonili 300 naših (crnogorskih) ustanika. Za punih sedam dana, iako naoružani samo puškama bez dovoljno municije, davali smo očajan otpor napadaču. Međutim nemilosrdno bombardovanje sela, ubijanje žena i djece, primorali su nas da se osmog dana, podijeljeni u nekoliko odjeljenja, probijemo kroz neprijatelja, koji je zauzeo naše selo i opljačkao ga, mučeći žene i djecu. Pošto je vojska srbijanska napustila naše pleme i otišla da iste “herojske” podvige čini i u drugim mjestima, mi smo se povratili 23. decembra u pleme. Međutim, već sjutra dan, poslano je ponovo jedno odjeljenje protiv nas, koje nijesmo sačekali, jer nijesmo bili spremni za borbu, te smo otišli u planine. Zimu smo prezimili u brdima u navećoj bijedi i oskudici, i u snijegu od 2-3 metra. Mnogi od nas ili su umrli od zime ili su im otpali prsti ruku ili nogu, te se u takvom stanju vratili i predali Srbijancima, koji su ih odmah zatvorili.U martu mjesecu 1920. povratili smo se opet u naše pleme. Međutim, već 26. marta 1920. Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona, koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna s nama.Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, djeca i žene mučeni i zatvarani. Srbijanska vojska samo prema našem bratsvu učinila je sljedeće zločine:1. – Silovano je i izgubljeno oko 30 žena i djevojaka; među ovima bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbijanci a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu.2. – Otjerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i djece i 47 ljudi.3. – Opljačkali su 95 komada svinja, 36000 ovaca, 446 govedi i uništili nekoliko stotina košnica.4. – Izgorjeli su nam 45 kuća, ne računajući tu staje za stoku i ljetne stanove.Ostavljajući na stranu imena žena i djece pobijenih u kućama topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova “herojska” vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku: Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoteći ih primorati da kazuju gdje su se sklonili ustaši. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živim sa tijela kožu skidali. Matiju J. Bulatovića isprebijali su puškama, pošto im nije umio kazati gdje su sakriveni ustaši, i tako ga isprebijana i polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao. Srbijanski vojnici stavljali su na vatru Planu Z. Bulatović i Stanicu R. Bulatović, starice od 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanike. Iz istih razloga tukli su i mučili petoro

djece Živka P.Bulatovića. Djeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim zatvorili.5. – Ružicu, ženu potpisanog poručnika Boža Bulatovića, batinama su namoravili da kaže gdje joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik.6. – No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milica, žena Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene Pura Bulatovića. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubacili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica.Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine, a najmanje stotina svjedoka nalaze se već u Italiji. Od naših rođaka ostalo je još 40 u šumi spremnih, da radije i oni i porodice njihove umru, nego da ostanu pod jarmom najsramnijim, i vladavinom, koju je ikada istorija svijeta zapamtila. Tri godine ropstva pod Austro Ugarskom bile su strašne i ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima cjelokupnog crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 mjeseci robovanja pod Srbijom, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasla 1915. njenu vojsku i sebe žrtvovala. Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX vijek, sram je za civilizaciju i za vlade savezničkih Velikih Sila, naročito onih, pod čijom je komandom i sa čijim je obavezama i generacijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra 1918. pod uslovom respektovanja suvereniteta crnogorskog naroda, njegove slobode i njegovih ustavnih institucija.U namjeri da izlože očajno stanje crnogorskog naroda, naročito svoga kraja, potpisani su prije šest dana došli u Italiju iz Crne Gore, pošto im je trebalo tri nedjelje da preko planina Crne Gore i Arbanije dođu u porat Medovu, u kome se nalazi italijanska posada.Izvolite, G.Predsjedniče, primiti uvjerenje našeg odličnog poštovanja.Rim 26.jula 1920.Ivan Bulatović, komandirBožo Bulatović, poručnikM.Bulatović, zemljoradnikR.Bulatović, zemljoradnik

KAKO SU SRPSKI ŽANDARMI 1929. GODINE UBILI CRNOGORSKOG KOMITU RADOŠA BULATOVIĆA – ĐEDA PREDRAGA BULATOVIĆA

Novak ADŽIĆ: Radoš Bulatović (đed Peđin)

Direktni krvni srodnik i predak u pravoj liniji (djed) Predraga Bulatovica, aktuelnog predsjednika opozicione Socijalisticke narodne partije, bio je Rados Bulatovic, istaknuti crnogorski patriota i komitski borac za slobodnu i nezavisnu drzavu Crnu Goru. Ubijen je od strane srpskih zandara 8. marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Morackog Manastira. Bio je gerilski borac protiv velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore sprovedene 1918. godine. Borio se protiv rezima ognja i maca kojeg je

personifikovala dinastija Karadjordjevic i njihovi eksponenti u Crnoj Gori. Crnogorska istorija prepuna je primjera da potomci nijesu dostojni svojih predaka. U politickom, drzavotvornom i nacionalnom smislu aktuelni neformalni vodja opozicije u Crnoj Gori Predrag Bulatovic eklatantan je primjer kontroverznosti u odnosu na ono za sto se borio i stradao njegov djed Rados Bulatovic. Mnostvo dokaza to potvrdjuje. Kao egzemplar navescu samo to da je Predrag Bulatovic imao nesto vise od politickog senzibiliteta za potez njegovog kolege iz SNP Zorana Zizica, koji je odusevljeno i u janjicarskom stilu docekao povratak potomaka dinastije Karadjordjevic u Beograd i predao im kljuceve dedinjskog »Belog Dvora«. Glas otpora ili protesta od Predraga Bulatovica se tada niti ikada nije cuo, iako je to bilo logicno s moralne osnove ocekivati, s obzirom da je rezim Aleksandra Karadjordjevica (Palikuce) na brutalan nacin likvidirao njegovog djeda Radosa Bulatovica i djedjovljevog brata Draga Bulatovica i mnoge ugledne prvake iz rovackog bratstva Bulatovica. Zbog politicke trgovine zaboravio je Predrag Bulatovic na dug prema svojim slavnim precima, koji su se zrtvovali za slobodu Crne Gore. To sto se djed Predraga Bulatovica – Rados Bulatovic- po crnogorskim sumama junacki borio za pravo, cast, slobodu i nezavisnost Crne Gore njegovom unuku nimalo ne smeta i ne obavezuje ga sto je politicki vodja ovdasnje i ovovremene prosrpske opozicije u Crnoj Gori koja se izjasnjavaju protiv nezavisnosti i medjunarodnog subjektiviteta crnogorske drzave. Rados Bulatovic je bio gvozdeni borac protiv velikosrpskog hegemonizma, unitarizma i tiranije, a njegov unuk Predrag Bulatovic je, direktno i indirektno, promotor velikosrpske asimilatorske ideologije, kojoj je osnovni cilj da potre drzavnost Crne Gore i ruinira i podrije crnogorski nacionalni identitet. Politicki i ideoloski zagrljaji Predraga Bulatovica i srpskog okupacionog mitropolita u Crnoj Gori Amfilohija Radovica ocigledno i notorno to dokazuju. Amfilohije je Bulatovicev ideolog i zla kob crnogorske opozicije. Posljednji crnogorski gerilci, komiti koji su stradali, herojski izginuli za slobodu, samostalnost i nacionalno dostojanstvo Crne Gore bili su braca Rados i Drago Bulatovic iz Smailagica polja, kod Kolasina. Oni, kao istaknuti crnogorski junaci iz Rovaca, likvidirani su od strane srpskih okupacionih oruzanih formacija 8. marta 1929. godine u selu Ravni, u blizini Morackog manastira. Braca Rados i Drago Bulatovic su punih 12 (dvanaest) godina bili u sumi kao komiti, kako u doba austrijske, tako i u vrijeme tadasnje srpske okupacije. Oni su rjesenjem Ministra unutrasnjih djela Kraljevine SHS bili oglaseni hajducima i ucijenjeni sa 100.000 dinara. Policijske vlasti su za njima raspisivale potjernice, organizovale potjere i obecavale velike novcane nagrade onima ko ih uhvati, prokaze vlastima ili ubije. Njihov bi unuk da ga pocem zapadne raspisivao potjernice za borcima za crnogorsku drzavnost i nacionalni identitet! Braca Rados i Drago Bulatovic iz sela Smailagica polja kod Kolasina stradali su kao crnogorski komiti marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Morackog manastira. O njihovoj pogibiji, borbi u zapaljenoj kuci sa brojnim srpskim zandarima, koja kao da je imala filmski scenario, pisala je beogradska» Politika« od 13. marta 1929. godine, br. 7495 na strani 8. Osvrnucu se na ono sto smatram da je relevantno iz teksta kojeg je objavila »Politika«. U tom zapisu stoji i ovo: » Interesantna je sudbina ova dva odmetnika koji su poslije dvanaest godina zivota u sumi najposlije platili zivotom. Rados Bulatovic iz sela Smailagica polja, cija je kuca udaljena jedva tri kilometra od samog Kolasina, bio je imucan, bogat seljak. Medju seljacima i svojim bratstvenicima bio je osobito postovan. Sa svojim bratom Dragom, i jos nekoliko desetina rodjaka Bulatovica, odmetnuo se u sumu jos za vrijeme austro-ugarske okupacije. Taj period njegovog komitovanja bila je cisto nacionalne prirode, jer je Rados sa drustvom bio

neumorni zastitinik svoje okoline, a nemilosrdni sudija austrijskim vojnicima i njihovim spijunima, koje je bez sazaljenja ubijao. Prvih dana poslije ujedinjenja, svu su vlast za dugo vremena po crnogorskim varosima imale komite. Oni su ulazili u varos kao neka vrsta oslobodilaca. Medju prvim odmetnicima ili kako su tada nazivani komitima, koji su u Kolasin dosli, bio je i Rados Bulatovic. Bez sumnje medju svim tim ljudima koji su u masama dolazili iz sume najrazboritiji bio je Rados Bulatovic. a od svih komita gradjana kolasinskih on je bio najsimpaticniji i u njega su imali najvise povjerenja. Medjutim, uticaj separatista, obecana cast, cin i slava, od njega su ubrzo napravili najveceg pobornika za crnogorsku samostalnost. Jos 1919. godine dosao u sukob sa vlastima, i jedne noci opkoljen kod svoje kuce od deset zandara, u borbi bio je ranjen na sest mjesta, i sto je najinteresantnije, uspio je da tako ranjen umakne zandarima«. Primjecuje se da ovdje »Politika« daje svoj politicki sud o uvjerenjima Radosa Bulatovica, koji je determinisan cinjenicom da njegovi politicki stavovi i komitska borba nije korespondirla sa ideologijom i politikom cije je interese ona kao srpska novina zastupala. Naprotiv, politicka uvjerenja i gerilska borba Radosa Bulatovica bili su temeljito oprecni politickoj doktrini cije je ciljeve i interese promovisala »Politika«. Cinjenica je da se Rados Bulatovic borio za crnogorsku drzavnu samostalnost, ali samosvjesno, iz svojih uvjerenja, a ne pod uticajem bilo koga ili bilo cega. »Politika« u svojemu tekstu dalje navodi i ovo:» Od tada je proteklo dosta vremena. Poslije amnestije politickim odmetnicima u Crnoj Gori, njegovi rodjaci i drugovi tokom 1921 i 1922. godine predali su se vlastima. Jedini Rados sa svojim bratom Dragom ostao je i dalje u sumi«. Da se zapaziti da, »Politika« ovdje pravi previd: namjerno ili nepaznjom: jer je cinjenica, istorijski provjerena, da se nijesu svi crnogorski komiti iz bratstva Bulatovica nakon amnestije predali vlastima. Neki jesu, a neki i nijesu. Neki su se predali, neki su uhvaceni, a neki su bili van domasaja vlasti, jer su bili emigrirali u inostranstvo. »Politika« konstatuje da su svi pokusaji da se Rados Bulatovic privoli na predaju propali. Ona pise i ovo: » Prije nekoliko godina pokupili su se svi vidjeniji judi i prvaci iz sreza i pozvali Radosa s bratom na pregovore. Cilj ovih pregovora bio je da se na lijep nacin sklone na predaju. Na zakazano mjesto udaljeno nekih dva do tri kilometra od varosi oni su dosli. U oznaceni sat pojavio se Rados. Njegov stas i siroka ramena pokazivale je snazan sastav, njegova bluza od uniformi bivsih crnogorskih oficira jedva se vidjela od bezbroj unakrsno opasanih redenika. Gusta brada davala mu je izgled pustinjaka, iza poluspustenih trepavica sijale su njegove sitne oci neobicnim sjajem. Sa kratkom puskom u ruci i u pripravnom stavu on je pristupio jednom po jednom i sa svima se iz reda ljubio. Vidjeni ljudi, vecinom njegovi bivsi oficiri iz rata, nagovarali su ga, da se okane uzaludnog komitovanja, i nemirnog sumskog zivota, nego da se posveti opustjeloj kuci i njivama. Poslije diskusije od neka dva sata, Rados je okupljenim postavio ultimatum, da mu zagarantuje nosenje oruzja, da mu drzava da neku naknagu u novcu za pretrpljene stete za vrijeme boravljenja u sumi«, navodi »Politika«. Za Radosa Bulatovica ona tvrdi da je vazio za » najveceg pobornika za crnogorsku samostalnost«, te da je u svojemu uvjerenju » borca za crnogorsku slobodu isao cak dotle da i drzavi postavlja ultimatume«. Svi pregovori sa Radosem i Dragom Bulatovicem, te pozivi na predaju ostali su bez rezultata. »Politika« navodi da je ovaj crnogorski komitski vodja, nekoliko godina prije nego sto je ubijen, »demonstrativno prekinuo pregovore i prema tome objavio rat drzavi. Sa puskom na gotovs, korak po korak u nazad, on je ostavio gradjane dovikujuci: Zbogom, meni je mjesto u sumi! Na vrhu susjednog brdasceta njegov brat Drago sa puskom u ruci osiguravao mu je

odstupnicu. Od tada pa sve do danas njih dvojica su ostali u odmetnistvu. Pricalo je da su krstarili iz jednog sreza u drugi. U kolasinskom srezu, posljednjih godina koliko se zna nijesu nikome nikakva zla ucinili a pricalo se da su u drugim srezovima narocito u niksickom i andrijevackom, ucestvovali u napadima sami ili u zajednici sa odmetnicima iz drugih srezova. Prije dvije godine ucijenjeni su Rados i Drago sa po 50.000 dinara. Komandir kolasinske zandarmerijske cete kapetan g. Milojko Uzelac neprestanim potjerama sa svojim zandarima onemogucio im je dolazak u blizini Kolasina. Pronosile su se verzije kako su vidjeni sad u Metohiji, sad u Katunskoj nahiji i tako dalje. Govorilo se cak, da su oni davno vec presli u Italiju. Ali je kapetan Uzelac sa svojim zandarima najbolje znao za njihovo kretanje«, pisala je ondasnja »Politika«. Evo, kako su braca Bulatovici, prema pisanju beogradske »Politike«, ubijeni. Ovu verziju njihove pogibije, kako pise »Politika«, ispricali su zandari koji su ucestvovali u operaciji njihove likvidacije. Naime, po naredbi komandira kolasinske zandarmerijske cete zloglasnog kapetana Milojka Uzelca vrsene su potjere za komitima Radosem i Dragom Bulatovicem. Njihovom likvidacijom rukovodio je izvjesni narednik Dujmovic sa cetrnaest zandara. U selu Ravni marta 1929. godine u zoru stigao je narednik Dujmovic sa zandarima. U jednoj kuci pored puta bili su Rados i Drago Bulatovic. Prolazeci pored te kuce, koja je pripadala tamosnjem seljaku Djukicu, pise »Politika«, narednik Dujmovic i zandar sa njim » uputili su se prema kuci. Narednik je prvi otvorio vrata i usao, a za njim i zandar. U kuci su nasli domacina sa zenom i sa njihovo cetvoro sitne djece, koji su zivjeli u najvecoj bijedi. U razgovoru sa domacinom naredniku se ucini sumnjivim jedan sum, koji je dolazio sa tavana kuce. – Ko ti je gore ?-upitao je domacina. Kako mu je ovaj dao zbunjen i nejasan odgovor, narednik se popeo do ulaska tavana, gdje je ugledao dva toliko trazena odmetnika. Prema pricanju narednikovom, Rados je opazivsi ga pucao na njega, ali metak nije upalio. Narednik i zandar uspjeli su srecno da umaknu napolje i zauzmu poziciju iz koje su imali na oko vrata od kuce. Odmah za tim narednik je dao signal zvizdaljkom, i za kratko vrijeme bili su svih cetrnaest zandara na okupu. Kucu su sa sviju strana opkolili i zauzeli dobre zaklone. Kada su se vec bili rasporedili, zandari su glasnim dozivanjem pozivali Radosa i Draga na predaju. Ali oni za to nijesu htjeli ni da cuju« navodi »Politika«. Prema njenom pisanju, svi pozivi na predaju bili su uzaludni. List tvrdi da su cak i slati neki mjestani kao pregovaraci, ali sve je to bilo bez rezultata. Prema pisanju »Politike«, Rados Bulatovic je jednom od njih rekao: »Dvanaest godina ja sam komitski vojvoda, napadale su mene i vece grupe zandara pa su se lijepo uvijek proveli«. Poslije propalih pregovora, »Politika« navodi, »odmah zatim nastala je puscana paljba. Zandarmi su iz pocetka pucali po vrhu kuce da bi se oni u kuci uvjerili u njihovu nadmocnost. Poslije uzaludnog puskaranja od jednog sata i vise zandari su posljednji put pozvali Radosa i Draga na predaju. Ali oni su iz kuce odgovorili: - Tornjajte se odatle! Narednik je zatim dozvao domacina Djukica i poslao ga u obliznju kucu da donese pola kila petroleuma. Kad se on vratio sa petroleumom narednik mu je naredio da pospe petroleum po kuci, s polja, a zatim da kucu zapali. Siromah Djukic htio ne htio morao je da poslusa naredbu, te je tako sam sopstvenu kucu zapalio. Cim je vatra uzela maha, puskaranje je ponovo nastalo sa obadvije strane. Dovedeni tako u skripac, Rados i Drago zbog vatre bili su primorani da napuste kucu i izacu napolje. Rados je prvi izasao na vrata, uspio je da opali nekoliko metaka u pravcu zaklonjenih zandara, a zatim je bio srusen plotunom. Drago je od prvih plotuna na nekoliko mjesta bio ranjen a onda je stao da bjezi prema potoku. Ali su ga docekali zandari koji su bili sa druge strane kuce i plotunima oborili « , pise »

Politika «. Isti list navodi da je, iza toga izvrsen od strane civilnih i vojnih vlasti uvidjaj. Uvidjaj su vrsili, po pisanju »Politike«, sudija M. Radevic, poglavar sreza R. Milosevic, kapetan zandarmerije M. Uzelac, sreski ljekar dr B. Milic i jos nekolicina, i kod ubijenih komita » nijesu nasli nista niti od novaca niti od drugih stvari, osim municije, koje su imali dovoljno. Rados je imao italijanski kratki karabin i na kundaku urezano: R.B. komitski vojvoda 12 godina«. Ljekar koji je, kako pise »Politika«, vrsio obdukciju konstatovao je da je Rados bio fizicki bolestan, a Drago fizicki zdrav, kao i to » da Rados za posljednja cetiri dana nije nista jeo jer mu je stomak bio potpuno prazan. Drago je takodje bio praznog stomaka, ali je ipak posljednih dana morao nesto jesti i to vrlo malo«. U tom clanku »Politika« konstatuje da je Rados prije nekoliko godina boravio u Italiji i da mu » otuda puska potice«, konstatuje se, uz ostalo u pomenutom srpskom listu. Tok pogibije brace Radosa i Draga Bulatovica naveo sam prema pisanju beogradske » Politike«, buduci da ne posjedujem, da nijesam uspio pronaci arhivski dokument koje bi sve ovo prikazivao u drugacijem svijetlu i smislu. Ali, u vezi sa pisanjem »Politike« o njihovoj pogibiji hocu da kazem nekoliko stvari: Najprije, ne sumnjam da je beogradska »Politika« pisala o njihovoj pogibiji na osnovu policijskih izvjestaja. Dalje, opravdano se moze konstatovati da je policijski izvjestaj o njihovoj pogibiji bio u funkciji politike ondasnjeg rezima. Potom, tekst »Politike« o pogibiji Radosa i Draga Bulatovica, s obzirom na diktatorski, represivni, despotski i inkvizitorski karakter ondasnjeg vladajuceg establismenta, ciji su oni bili protivnici, po prirodi stvari, morao je proci kroz ruke cenzora. Podsjecam, u diktaturi nema slobode za druge vec samo za diktatora. Sve je, pa i stampa, potcinjena njegovoj volji, koja je neprikosnovena, neporeciva. Tako je bilo i u doba vladavine najprije regenta a potom i kralja Aleksandra Karadjordjevica, kada su svirepo ubijeni borci za crnogorsku slobodu i nezavisnot vitezovi Rovaca braca Rados i Drago Bulatovic. To znaci da je stampa pisala po volji ondasnjih centara vlasti i moci. Najzad, »Siromah Djukic«, o kojem pise »Politika«, a u cijoj su kuci i na cijem su imanju ubijeni Rados i Drago Bulatovic, u selu Ravni u blizini Morackog manastira bio je u stvari Milija Perov Djukic, koji je vazio za jednog od njihovih jataka (a jatak je onaj koji pomaze i skriva). Kuca Milije P. Djukica bila je njihovo skroviste. Moze se jos nesto reci o tome kako su, prema izvorima i saznanjima kojima raspolaze ovaj autor, junacki izginuli braca Rados i Drago Bulatovic, dva posljednja crnogorska komita i rodoljuba u gerilskoj borbi za drzavno i nacionalno dostojanstvo Crne Gore, pravo, cast i slobodu crnogoraskog naroda. Braca Rados i Drago Bulatovic su se, kao vitezovi iz Rovaca, borili hrabro, istrajno, stameno i prkosno do smrti protiv okupacije i aneksije svoje domovine Crne Gore. Nema nikakve sumnje da su se braca Rados i Drago Bulatovic odrzali vise od deceniju kao komiti zato sto su imali veliko uporiste u narodu i njegovu podrsku. Borili su se zajedno i otisli u smrt zajedno. Ali, i pored cinjenica da su zivjeli i borili se kao gorski vukovi vise od deceniju i da su imali svoje brojne jatake na raznim mjestima, nijesu se objektivno mogli spasiti smrti ili robije koju im je tada namijenila vlast izuzev da napuste zemlju, emigriraju. A to oni nijesu mogli ili nijesu htjeli uraditi. Vlasti su na razne nacine i razlicitim sredstvima nastojale da ih uhvate ili likvidiraju. U tom smislu su za njihovu likvidaciju vlast je angazovala i svoju spijunsku mrezu. Vlast je u akciju stavila svoje dostavljace, konfidente, spijune, uljeze, uhode, kojih je svuda i u svakom drustvu bilo i ima ih, a koji za njih, po narudzbi, revnosno obavljaju zadatke sa naknadom ili bez nje. Tesko se moze odoljeti utisku da su vlasti preko svojih spijuna obavijestene o tome

dje se nalaze braca Rados i Drago Bulatovic. Na taj utisak nas, indirektno, upucuje i Milovan Djilas pricom u svojemu romanu memoarskog karaktera »Svetovi i mostovi«, Povijesti u tri knjige, I i II, treca knjiga, Cetvrti dio, Bdijeja, Matica Srpska, 1997. U njemu Djilas pominje imena »brace Radosa i Draga«. Posto je, ipak, rijec o knjizevnom djelu, a ne o relevantnom istorijskom izvoru, ne moze se sa sigurnoscu utvrditi da li su pomenuti Djilasovi literarni likovi imaginarni ili realni. Ali, i pored te racionalne rezerve, postoji oboriva pretpostavka da je Djilas u tom svom romanu kroz literarne likove »brace Radosa i Draga« napravio aluziju na stvarne istorijske figure i licnosti bracu Radosa i Draga Bulatovica. Medjutim, to moze, ali i ne mora da bude tacno. Zato to treba uzeti hipoteticki, uslovno, kada se vrsi interpretacija i utvrdjivanje identiteta likova iz tog Djilasovog djela. Ali, pretpostavimo da je osnovano tumacenje da su Djilasovi likovi iz romana »Svetovi i mostovi« »braca Rados i Drago« stvarni braca Rados i Drago Bulatovic. To nam Milovan Djilas implicitno sugerise pomenutim svojim djelom. Naime, Milovan Djilas pise da su »braca Rados i Drago« bili odmetnici, te da je »njihova druzina u prvim danima ujedinjenja pobila desetak zandara, koji su prodrli u njihov zabiti zavicaj, a potom su se s vecinom plemena nekoliko dana odupirala vojsci i ujedinjaskim odredima«. Djilas potom konstatuje i ovo: »Za razliku od drugih odmetnika, braca nijesu ni okupili druzinu, niti se nekoj druzini prikljucili, nego su cetovali sami i veoma povuceno, tako da su im vlasti tesko ulazile u trag«. Djilas pise da su oni »vazili za hrabre i oko njihovog imena - bili su se u narodnim predstavama spojili u jedan pojam, a ako ne i u jednu licnost - sirila se posebna tajanstvenost: bli su prisutni svugdje i nigdje, pa tako sirili stravu, iako se nijesu svetili za potkazivanja i gonjenja... Nerazdvojni kretali su se mahom nocu i zimovali po zemunicama i prasumama. Zajedno su i poginuli, izdani od jataka prokusanog na mukama i u zlodjelima - desetak godina poslije dogadjaja ispricanih u ovim zapisima... Njihov zivot bi mogao biti cudesna prica o bratskoj ljubavi, o strastima lova na ljude i pozvijerivanju covjeka u borbi za zivot i ideju«, navodi Djilas. Pod uslovom da je tacno, da su »braca Rados i Drago« ubijeni zato sto ih je izdao jatak koji je na to primoran jer je bio izlozen »mukama i zlodjelima«, zasigurno, sjenka sumnje za prokazivanje ne moze pasti na covjeka u cijoj kuci i na cijem su imanju su oni ubijeni. Na osnovu posjedovanja potrebnih informacija o tome dje se nalaze braca Rados i Drago Bulatovic od strane organa vlasti donesena je odluka da se uputi brojna zandarmerijska grupa koja je namijenjena njihovom hvatanju ili likvidaciji. U selu Ravni u blizini Morackog manastira prispjeli su zandari i opsadirali kucu Milije Perova Djukica, jer su vec imali informacije da se tu nalaze braca Rados i Drago Bulatovic. Prema tvrdnjama unuka pomenutog Milije Perova Djukica, zandari su njegovog djeda Miliju Perova Djukica, koji je bio vlasnik kuce u kojoj su se nalazili braca Rados i Drago Bulatovic, prisilno odveli od kuce i vezali za jedno jabukovo stablo. Sve se to zbivalo rano izjutra 8. marta 1929. godine. Ostale clanove porodice Milije P. Djukica, i to poluobucene, primjenom sile, natjerali su da napuste kucu. »Znajuci o kakvim se junacima radi, narednik Dujmovic sa zandarima nije smio otici u kucu, vec su istu zapalili. Kucu je bilo lako zapaliti, jer je krov bio prekriven slamom, kao vecina kuca u to vrijeme«, navodi unuk Milije P. Djukica. On demantuje pisanje »Politike« da je njegov djed sopstvenom rukom morao zapaliliti svoju kucu, tvrdeci da su kucu zapalili zandari, te da je kuca izgorela u plamenu, kao i pokucstvo, stala i petoro govedi (krava). On u pomenutom clanku tvrdi da je njegov djed Milija P. Djukic imao sestoclanu porodicu i da ona tada nije zivjela »u najvecoj bijedi«, kako je pisala odasnja »Politika«, vec da je u bila solidnog imovnog stanja. On navodi da su ubistvo brace Radosa i Draga Bulatovica, Milija P. Djukic i njegova supruga tesko

podnijeli i da su ubrzo iza toga umrili. Potomci bracnog para Djukic, tri sina i scer poslije smrti svojih roditelja zivjeli su veoma tesko, tvrdi u »Pobjedi« Vidoje Djukic sa Cetinja. Istinita prica o pogibiji Radosa i Draga Bulatovica sama po sebi sve govori. To sto Predrag Bulatovic, realno gledano, to zna a ne obavezuje ga nista u smislu da se zalaze za ocuvanje i afirmaciju crnogorske drzave i nacije dodatno govori o njegovom konvertitskom i lukrativnom politickom profilu. Bilo kako bilo, u svojoj politickoj karijeri Predrag Bulatovic nosi pecat nedostojnog unuka u odnosu na dostojnog i slavnog djeda!

Za Radoša Bulatovića ona tvrdi da je važio za »najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost«, te da je u svojemu uvjerenju »borca za crnogorsku slobodu išao čak dotle da i državi postavlja ultimatume«.

Svi pregovori sa Radošem i Dragom Bulatovićem, te pozivi na predaju ostali su bez rezultata. »Politika« navodi da je ovaj crnogorski komitski vođa, nekoliko godina prije nego što je ubijen, »demonstrativno prekinuo pregovore i prema tome objavio rat državi. Sa puškom na gotovs, korak po korak u nazad, on je ostavio građane dovikujući: Zbogom, meni je mjesto u šumi! Na vrhu susjednog brdašceta njegov brat Drago sa puškom u ruci osiguravao mu je odstupnicu. Od tada pa sve do danas njih dvojica su ostali u odmetništvu. Pričalo je da su krstarili iz jednog sreza u drugi. U kolašinskom srezu, posljednjih godina koliko se zna nijesu nikome nikakva zla ucinili a pričalo se da su u drugim srezovima naročito u nikšićkom i andrijevačkom, učestvovali u napadima sami ili u zajednici sa odmetnicima iz drugih srezova. Prije dvije godine ucijenjeni su Radoš i Drago sa po 50.000 dinara. Komandir kolašinske žandarmerijske čete kapetan g. Milojko Uzelac neprestanim potjerama sa svojim žandarima onemogućio im je dolazak u blizini Kolašina. Pronosile su se verzije kako su viđeni sad u Metohiji, sad u Katunskoj nahiji i tako dalje. Govorilo se čak, da su oni davno već prešli u Italiju. Ali je kapetan Uzelac sa svojim žandarima najbolje znao za njihovo kretanje«,pisala je ondašnja »Politika«. Evo, kako su braća Bulatovići, prema pisanju beogradske »Politike«, ubijeni. Ovu verziju njihove pogibije, kako piše »Politika«, ispričali su žandari koji su učestvovali u operaciji njihove likvidacije. Naime, po naredbi komandira kolašinske žandarmerijske čete zloglasnog kapetana Milojka Uzelca vršene su potjere za komitima Radošem i Dragom Bulatovićem. Njihovom likvidacijom rukovodio je izvjesni narednik Dujmović sa četrnaest žandara. U selu Ravni marta 1929. godine u zoru stigao je narednik Dujmovic sa žandarima. U jednoj kući pored puta bili su Radoš i Drago Bulatović. Prolazeći pored te kuće, koja je pripadala tamošnjem seljaku Đukiću, piše »Politika«, narednik Dujmović i žandar sa njim »uputili su se prema kući. Narednik je prvi otvorio vrata i ušao, a za njim i žandar. U kući su našli domaćina sa ženom i sa njihovo četvoro sitne đece, koji su živjeli u najvećoj bijedi. U razgovoru sa domaćinom naredniku se učini sumnjivim jedan šum, koji je dolazio sa tavana kuće. – Ko ti je gore? -upitao je domaćina. Kako mu je ovaj dao zbunjen i nejasan odgovor, narednik se popeo do ulaska tavana, đe je ugledao dva toliko tražena odmetnika. Prema pričanju narednikovom, Radoš je opazivši ga pucao na njega, ali metak nije upalio. Narednik i žandar uspjeli su srećno da umaknu napolje i zauzmu poziciju, iz koje su imali na oko vrata od kuće. Odmah za tim narednik je dao signal zviždaljkom, i za kratko vrijeme bili su svih četrnaest žandara na okupu. Kuću su sa sviju strana opkolili i zauzeli dobre zaklone. Kada su se

već bili rasporedili, žandari su glasnim dozivanjem pozivali Radoša i Draga na predaju. Ali oni za to nijesu htjeli ni da čuju« navodi »Politika«. Prema njenom pisanju, svi pozivi na predaju bili su uzaludni. List tvrdi da su čak i slati neki mještani kao pregovarači, ali sve je to bilo bez rezultata.

Prema pisanju »Politike«, Radoš Bulatović je jednom od njih rekao:»Dvanaest godina ja sam komitski vojvoda, napadale su mene i veće grupe žandara pa su se lijepo uvijek proveli«.

Poslije propalih pregovora, »Politika« navodi, »odmah zatim nastala je puščana paljba. Žandarmi su iz početka pucali po vrhu kuće da bi se oni u kući uvjerili u njihovu nadmoćnost. Poslije uzaludnog puškaranja od jednog sata i više žandari su posljednji put pozvali Radoša i Draga na predaju. Ali oni su iz kuće odgovorili: - Tornjajte se odatle! Narednik je zatim dozvao domacina Đukića i poslao ga u obližnju kuću da donese pola kila petroleuma. Kad se on vratio sa petroleumom narednik mu je naredio da pospe petroleum po kući, spolja, a zatim da kuću zapali. Siromah Đukić htio ne htio, morao je da posluša naredbu, te je tako sam sopstvenu kuću zapalio. Čim je vatra uzela maha, puškaranje je ponovo nastalo sa obadvije strane. Dovedeni tako u škripac, Radoš i Drago zbog vatre bili su primorani da napušte kuću i izađu napolje. Radoš je prvi izašao na vrata, uspio je da opali nekoliko metaka u pravcu zaklonjenih žandara, a zatim je bio srušen plotunom. Drago je od prvih plotuna na nekoliko mjesta bio ranjen a onda je stao da bježi prema potoku. Ali su ga dočekali žandari koji su bili sa druge strane kuće i plotunima oborili«, piše »Politika«. Isti list navodi da je, iza toga izvršen od strane civilnih i vojnih vlasti uviđaj. Uviđaj su vršili, po pisanju »Politike«, sudija M. Radević, poglavar sreza R. Milošević, kapetan žandarmerije M. Uzelac, sreski ljekar dr B. Milić i još nekolicina, i kod ubijenih komita »nijesu našli ništa, niti od novaca, niti od drugih stvari, osim municije, koje su imali dovoljno. Radoš je imao italijanski kratki karabin i na kundaku urezano: R.B. komitski vojvoda 12 godina«.

Ljekar koji je, kako piše »Politika«, vršio obdukciju konstatovao je da je Radoš bio fizički bolestan, a Drago fizički zdrav, kao i to »da Radoš za posljednja četiri dana nije ništa jeo jer mu je stomak bio potpuno prazan. Drago je takođe bio praznog stomaka, ali je ipak posljednih dana morao nešto jesti i to vrlo malo«.

U tom članku »Politika« konstatuje da je Radoš prije nekoliko godina boravio u Italiji i da mu »otuda puška potiče«, konstatuje se, uz ostalo u pomenutom srpskom listu.

Tok pogibije braće Radoša i Draga Bulatovića naveo sam prema pisanju beogradske »Politike«, budući da ne posjedujem, da nijesam uspio pronaći arhivski dokument koji bi sve ovo prikazivao u drugačijem svijetlu i smislu. Ali, u vezi sa pisanjem »Politike« o njihovoj pogibiji hoću da kažem nekoliko stvari: Najprije, ne sumnjam da je beogradska »Politika« pisala o njihovoj pogibiji na osnovu policijskih izvještaja. Dalje, opravdano se može konstatovati da je policijski izvještaj o njihovoj pogibiji bio u funkciji politike ondašnjeg režima. Potom, tekst »Politike« o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, s obzirom na diktatorski, represivni, despotski i inkvizitorski karakter ondašnjeg vladajućeg establišmenta, čiji su oni bili protivnici, po prirodi stvari, morao je proći kroz ruke cenzora. Podsjećam, u diktaturi nema slobode za druge već samo za diktatora. Sve je, pa i štampa, potčinjena njegovoj volji, koja je

neprikosnovena, neporeciva. Tako je bilo i u doba vladavine najprije regenta, a potom i kralja Aleksandra Karađorđevića, kada su svirepo ubijeni borci za crnogorsku slobodu i nezavisnot vitezovi Rovaca, braća Radoš i Drago Bulatović. To znači da je štampa pisala po volji ondašnjih centara vlasti i moći. Najzad, »Siromah Đukić«, o kojem piše »Politika«, a u čijoj su kući i na čijem su imanju ubijeni Radoš i Drago Bulatović, u selu Ravni u blizini Moračkog manastira bio je u stvari Milija Perov Đukić, koji je važio za jednog od njihovih jataka (a jatak je onaj koji pomaže i skriva). Kuća Milije P. Đukića bila je njihovo skrovište. Može se još nesto reći o tome kako su, prema izvorima i saznanjima kojima raspolaže ovaj autor, junački izginuli braća Radoš i Drago Bulatović, dva posljednja crnogorska komita i rodoljuba u gerilskoj borbi za državno i nacionalno dostojanstvo Crne Gore, pravo, čast i slobodu crnogoraskog naroda.

Braća Radoš i Drago Bulatović su se, kao vitezovi iz Rovaca, borili hrabro, istrajno, stameno i prkosno do smrti protiv okupacije i aneksije svoje domovine Crne Gore. Nema nikakve sumnje da su se braća Radoš i Drago Bulatović održali više od deceniju kao komiti zato što su imali veliko uporište u narodu i njegovu podršku. Borili su se zajedno i otišli u smrt zajedno.

PRIJEDLOG REDAKCIJE CKL-a ODBORNICIMA KOLASINSKE OPSTINE

Postovana gospodo, objavljivanjem teksta NESLAVNI UNUK SLAVNOG DjEDA, poznatog crnogorskog publiciste Novaka Adzica, zelimo da Vas podsjetimo na licnost Radosa i Draga Bulatovica, dva velika covjeka iz vaseg kraja, dva casna borca protiv srpske okupacije Crne Gore 1918. godine. Znamo da niko od Vas ne zna pravu istinu o zivotu i smrti brace Bulatovica – Radosa i Draga, Crnogoraca sto ne pristadose na pripajanje Crne Gore Srbiji, vec uzese pusku i postase komiti – veliki, najveci, borci za cast, slavu i oslobodjenje Crne Gore. Postovana gospodo, ako je komunisticki rezim poduplao tamu zaborava na borbu crnogorskih komita, ucinio sve, kao i onaj prethodni velikosrpski, da ta nadcovjecanska borba ostane nepoznata dolazecim generacijama gradjana Crne Gore, Vi ne bi morali, gledano istorijski ne bi ni smjeli, podrzavati i nastavljati velikosrpsko-komunisticke slojeve tame i zaborava kada je rijec o viteskoj borbi crnogorskih komita. Postovana gospodo, predlazemo Vam da se izborite za posmrtno dostojanstvo crnogorskih komita, posebno brace Bulatovic, Radosa i Draga – da njihova imena casno ponese jedna ulica u njihovom Kolasinu, kojemu sluze na veliku istorijsku cast imena Radosa i Draga Bulatovica!

Redakcija CKL-a 26. II 2004.

Crnogorski komitiSkoči na: orijentacija, traži

Komiti

Комити

Godine djelovanja

1916. - 1929.

VođaKrsto Popović, Jovan Plamenac, Milutin Vučinić, Savo Raspopović, Todor Dulović, Ivan Bulatović

Status Gerila

Političko krilo Crnogorska stranka (crnogorski federalisti)Ciljevi

djelovanjaZa Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore

Područje djelovanja

Crna Gora

Politička ideologija

crnogorstvo

Poznati napadi Božićna pobuna

Komiti na crnogor. ćiril. Комити (latinski comes, u prijevodu neregularni bojovnik, pripadnik neregularne vojne formacije) naziv je za crnogorske domoljube koji su se od 1916. do 1929. oružano borili za slobodu Crne Gore, najprije u Prvom svjetskom ratu protiv austro-ugarske , a od 1918. godine pod krilaticom Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore i protiv srpske (Kraljevina SHS) okupacije Kraljevine Crne Gore.

Općenito su crnogorski komiti poznati i po nazivu Zelenaši (po podjeli na "zelene" i "bijele" u povodu tzv. Podgoričke skupštine).

Sadržaj

1 Pojava komita 2 Srpska okupacija 3 Pobuna 4 Reorganiziranje 5 Borbe 6 Zločin u Cucama 7 Pokolj kod Nikšića 8 Masakriranje tijela ubijenih komita 9 Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore 10 Smrt Šćepana Mijuškovića 11 Robija 12 Žrtve 13 Politička borba 14 Ubojstva posljednjih komita

15 Zanimljivost 16 Spomenik Božićnom ustanku 17 Izvori 18 Vanjske poveznice

Pojava komita

Radomir Vešović, crnogorski brigadni general, prvi se odmetnuo u komite 1916.

Početkom 1916. Kraljevina Crna Gora, saveznica sila Antante, pred snažnim naletom združenih austrougarsko-njemačkih trupa potpisala je kapitulaciju. Kraljevina Crna Gora je, po međunarodnom ratnom pravu, ostala u statusu zaraćene strane. Veliki dio crnogorskih časnika, te drugih uglednika, bio je po okupaciji od 1916. interniran u logore u Austriji i Madžarskoj. Represalije su povećane kada je general Radomir Vešović, crnogorski ministar obrane, nakon ubojstva austrijskoga časnika s oružjem odmetnuo u šumu.

Primjer generala vešovića slijedili su brojni drugi Crnogorci koji su dobili naziv - komiti. Oko 9500 crnogorskih časnika, dočasnika i uglednika uhićeno je i upućeno u zarobljeničke logore u Austriji i Madžarskoj, dok je u Crnoj Gori strijeljano oko 500 Crnogoraca [1]. Sredinom 1918. u crnogorskim je planinama djelatno 800 komita, pa je austro-ugarska okupacijska vlast morala u Crnoj Gori koncentrirati jake snage od 27.000 bojovnika.

Srpska okupacija

Podrobniji članak o temi: Podgorička skupština

Crnogorske komitske postrojbe, organizirane u pet bataljuna i niz četa, početkom listopada 1918. su uz mjestimične borbe oslobodile od austrougarske vojske u povlačenju najveći dio teritorija i mjesta Kraljevine Crne Gore. No, načelnik Glavnog stožera Kraljevine Srbije, vojvoda Živojin Mišić, izdao je zapovjed svojim snagama,

pod nazivom Jadranske trupe (2. jugoslavenski puk, jačine oko 3800 bojovnika, te odred četničkog zapovjednika Koste Pećanca), da hitno s Kosova krenu k Crnoj Gori i reokupiraju je [2]. Srpski general u Crnoj Gori, Dragutin Milutinović, radi pripreme i sprovođenja odluka nelegalne Podgoričke skuptštine o anektiranju Kraljevine Crne Gore izdao je nalog da se sve crnogorske komitske postrojbe razoružaju. No, najveći broj poznatijih crnogorskih komita produžit će oružanu borbu i nakon što je Kraljevina Srbija 1918. reokupirala Kraljevinu Crnu Goru (komiti Savo Raspopović, Todor Dulović, Milutin Bašović, itd.).

Pobuna

Naslovnica talijanskog nedjeljnika “La tribuna illustrata” u br. od 30. ožujka – 6. travnja 1919. godine pod naslovom “Combattimento presso Podgoritza tra insorti montenegrini e l’ esercito serbo” - “Borbe kod Podgorice između crnogorskih pobunjenika i srpske vojske”

Podrobniji članak o temi: Božićna pobunaElitni crnogorski časnici i narodni uglednici najvećeg ranga, njih nekoliko stotina pod prisegom Kraljevini Crnoj Gori, nakon Podgoričke skupštine pristizali su iz raspuštenih austrougarskih logora. Oni su, skupa s najvećim brojem crnogorskih komita, uz pomoć bivšeg ministra Jovana Plamenca, započeli pripreme oružanog ustanka radi izbacivanja Srba iz Crne Gore. Vojni odgovor na srpsku okupaciju, bez znanja i odobrenja monarha Nikole I. Petrovića (koji je od 1916. bio u egzilu, u Francuskoj) uslijedio je uoči pravoslavnoga Božića 1918. (u siječnju 1919. po gregorijanskom kalendaru) dobit će naziv Božićna pobuna.

Reorganiziranje

Podrobniji članak o temi: Crnogorska vojska 1919.-1921.

3. bataljun Crnogorske vojske u Gaeti

Crnogorski časnici u Gaeti

Ustanici se, suočeni s opcijom da francuske postrojbe, koncentrirane u Boki kotorskoj oružano podrže Srbe, odlučuju nakon Božićne pobune povući s položaja. Dijelom se evakuiraju u Italiji, gdje je formirana nova crnogorska vojska. Tijekom veljače i ožujka 1919. godine u Italiji su počele nicati vojarne u kojima su se koncentrirali izbjegli Crnogorci iz domovine, kao i časnici koji su još uvijek pristizali iz bivših austro-ugarskih logora. Njihov je broj bio u stalnom porastu pa je crnogorska vlada (orig. Ministarsko vijeće) u egzilu (sjedište također u Italiji), na čijem je čelu bio Jovan Plamenac a potom i general Milutin Vučinić (kao ministar vojni pa onda kao premijer), poduzela je diplomatske i financijske korake na njihovom organiziranju. Prva je crnogorska vojarna bila u Ferari te u okolici Rima (Kave), da bi koncentriranje bilo konačno obavljeno u Gaeti i Formiji nedaleko Napolija. Do sredine 1920. oformljena su četiri pješačka bataljuna, kao i pridružene topničke i mitraljeske postrojbe s 1559 uniformiranih i naoružanih crnogorskih vojnika i oformljenim zapovjednim lancem na čelu s Glavnim stožerom. Iz Italije su do 1922. stalno ubacivane manje postrojbe radi vođenja oružane borbe.

Borbe

Savo Raspopović, crnogorski komitski vojvoda

U prosincu 1919. prema srpskim policijskim izvješćima u crnogorskim planinama djelovalo je ukupno 1796 crnogorskih komita i to: srez cetinjski 320, barski 400, kolašinski 400, nikšićki 100 i andrijevački srez 576 ustanika. [3]

Važniji zapovjednici komitskih postrojbi Crnogorske vojske u Crnoj Gori:

Brigadir Marko Vučeraković, djelatno područje duž obala Skadarskoga jezera, zadužen za ilegalno prebacivanje crnogorskih postrojbi iz albanskih luka za Crnu Goru i obratno, umro 1930-ih u Belgiji;

Brigadir i vojvoda Ivan Bulatović, vođa pobune crnogorskog plemena Rovca 1919. i 1920. godine, umro 1943. na Cetinju;

Bojnik i vojvoda Savo Raspopović, djelatno područje širom Crne Gore, ubili ga srpski žandarmi 28. prosinca 1923. u Šćepan Dolu kod Nikšića;

Satnik i vojvoda Milutin Bašović, s nadimkom Mujo, operirao širom Crne Gore, ubijen s majorom Raspopovićem 28. prosinca 1923. kod Nikšića;

Vojvoda Todor Dulović, djelatna područja u kolašinskoj, bijelopojskoj i andrijevačkoj općini, ucijenjen od srpskih vlasti na 20.000 dinara, ubijen u selu Prisoji (Andrijevica) u oružnom sukobu u noći 14. na 15. travanj 1923. godine;

Bojnik Dušan Vuković, operirao u okolici Cetinja, Nikšića, Podgorice, ubijen 18. veljače 1946. od strane OZNA;

Bojnik Pero Vuković, zapovjednik 1. bataljuna u Gaeti, operirao u Rovcima, u Morači, Piperima i okolici Nikšića, ostao bez noge, umro 1955. godine;

Vojvoda Tomo Kršikapa, operirao u Uskocima, oko Nikšića, te duž obala rijeke Tare, datum smrti nepoznat.

Zločin u Cucama

Spomenica Božićne pobune

Podrobniji članak o temi: Ubojstvo obitelji ZvicerŽandarska postrojba, kojom su zapovijedali major Kecmanović i časnik Kolaković, 23. travnja 1923. došla je kod obiteljske kuće komita Zvicera u selu Rakoči (Cuce). Unutar kuće zavezali su Petrovu majku Anđu (bila je stara oko 60 godina), suprugu Zagorku (oko 23 godine), sestru Planu (20 godina), brata Vidaka (13 godina), te troje Petrove malodobne djece i zapalili ih. [4]

Premda su o ovom zločinu u parlamentu Kraljevine SHS izvijestili poslanici Crnogorske stranke dr. Sekula Drljević i Savo Vuletić, protiv odgovornih srpskih časnika nije povedena istraga ili suđenje.

Pokolj kod Nikšića

Tijela Raspopovića i drugih pobijenih crnogorskih komita

U borbama kraj Nikšića 28. prosinca 1923. je izginula cijela skupina vojvode Raspopovića. Njihova su izmasakrirana tijela srpske vojne vlasti izložile na snijegu, pred crkvu Sv. Vasilija Ostroškoga u Nikšiću a okolo njih postrojili postrojbe, te se tako slikali; slika je objavljena u cijelom tisku tadašnje Kraljevine SHS. Skupa s Raspopovićem poginuli su:

Milutin Bašović , imao je 30 godina, iz Proščenja, sreza Šavničkog. Miloš Kovačević, imao je 30 godina, iz Žabljaka Jovo Krivokapić, imao je 36 godina, iz Zaljuti, Cetinje Petar Zvicer , imao je 27 godina, iz Rakoča, Cuce Andrija Pejović, imao je 27 godina, iz Pejovića, Cetinje Krsto Popović, imao je 25 godina, iz Lipe, Cuce Miloš Pejović, nepoznato godište, iz Pejovića, Cetinje Marko Raspopović, brat Sava Raspopovića, nepoznato godište, živio u Baru Radovan Bigović, imao je 23 godine, iz sela Kobilji Do, Cuce Mile Miljanić, nepoznato godište, iz Velimlja, selo Miljanići, Nikšić Majo Vujović, imao je 30 godina, iz Ožegovice, Cetinje Stevo Božović, nepoznato godište, iz Erakovića, Njeguši Golub Vujović, nepoznato godište, iz Ubala, Cetinje. [5]

Masakriranje tijela ubijenih komita

Masakrirani crnogorski komiti: Ilija Lakićević, Blagoje Vućić i Marko Miljanić, travanj 1924.g.

Komitskog vođu Iliju Lakićevića, skupa sa njegovim suborcima Blagojem Vučićem i Markom Miljanićem, srpske vlasti , nakon borbe, ubile 12. travnja 1924. u selu Tepca, kod Nikšića.

Njihova mrtva tijela ubice su potom kasapili, vadili su im oči, lomili ruke i noge, parali lica i druge djelove tijela bajunetima, lomili im i izbijali zube.

Vezali su ih mrtve lancima za stolice i prikovali uz zid, mrtvom Lakićeviću otkinuli polni organ i stavili ga između ruku, da bi ih slikali i sadistički trijumfirali.

Podrobniji članak o temi: Ilija Lakićević

Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore

Borba komita protiv pripajanja njihove domovine Srbiji vodila se pod krilaticom Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Smrt Šćepana Mijuškovića

Podrobniji članak o temi: Šćepan Mijušković

Šćepan Mijušković, zvjerski ubijeni crnogorski ratni heroj

Smrtovnica Šćepana Mijuškovića

U Nikšiću je 1924. na izuzetno okrutan način ubijen časnik Šćepan Mijušković koji je bio pod paskom da je pomagao komite. U povodu toga ubojstva, hrvatski je političar Stjepan Radić 1. svibnja 1924. skupa sa 70 hrvatskih poslanika tiskao proglas sljedećeg sadržaja (citat iz beogradskog lista "Politika", str. 4, br. 5762, 10. svibnja 1924.g.):

"Braćo Crnogorci!

Mi, Hrvati, imamo na najljepšim stranicama naše književnosti, nazvan Crna Gora, veličanstveni oltar slobode u najčudesnijem hramu božanskog djela. Mi smo vas proglasili, Crnogorci, ne samo predstavnicima ideala herojstva već primjerom nedostižne čestitosti i poštenja. Mi, Hrvati, suzbijamo beogradski centralizam i Pašićevu korupciju ne samo iz ovog razloga već naročito zato što svojim nečistim rukama uništavaju veličanstveni oltar crnogorske slobode, divljački vas progone i đavoljski zlostavljaju. Čak i da ovaj beogradski centralizam nije učinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljački, čast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada nećemo moći pomiriti sa tim groznim zločincima".

U tome proglasu Radić poziva Crnogorce da '"ruše beogradski centralizam radi toga što svojim poganim rukama razvaljuje veličanstveni žrtvenik crnogorskog naroda i Crnu Goru pretvara u jedno strašno zgariste i grobnicu"'.[6]

Obitelj brigadira Mijuškovića je tiskala smrtovnicu sljedećeg sadržaja:

"Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije, čiji zločini trijumfuju u Crnoj Gori blagodareći zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost".[7]

Robija

Između 250-300 crnogorskih komita osuđeno je pred sudovima Kraljevine SHS na robije do 20 godina. Poglavito su robijali u kaznionici Zenica (BiH). Medijsku je pozornost bio izazvao sudski proces na Cetinju u kojem su osudama od 25. studenog 1924. godine, 23 osuđeni na kazne od 4-20 godina robije a petorica na doživotnu robiju u lakim lancima. Na doživotnu robiju osuđen je i dr. Novica Radović, koji je nakon devet godina pomilovan.

Naslovna stranica knjige "Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića"

Žrtve

Podrobniji članak o temi: Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića (knjiga)

Broj ubijenih, ranjenih, uhićenih, osuđenih i interniranih crnogorskih domoljuba 0d 1918. do 1929. dostigao je brojku od 5000, dok je veliki broj domova i matrijalnih dobara uništen.[8]

Politička borba

Najveći dio komita bili su od 1923. članovi Crnogorske stranke. Jedan dio njih se 1942. pridružio Lovćenskoj brigadi generala Krsta Popovića, a do 1944. su poglavito priješli u redove partizana. Rijetki su primjeri, poput Sava Vuletića koji se priključio četnicima.

Ubojstva posljednjih komita

Naslov i dio članka srbijanskog lista "Politika" o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, objavljen 13. ožujka 1929., str. 8.

Radoš i Drago Bulatović, rođena braća, posljednji su crnogorski komiti, ubijeni 8. ožujka 1929. godine.

Drago i Radoš komitovali su neprekidno od 1917. godine, najprije protiv austro-ugarske a od 1918. i protiv srpske okupacije Kraljevine Crne Gore.

Djelatno područje im je bio planinski teritorij između Kolašina i Nikšića. Braća Bulatović su odbijala pozive za predaju u zamjenu za amnestiju. Ucjenjeni su od strane vlasti Kraljevine SHS na 100.000 dinara.[9]

Ubijeni su u selu Ravni, pokraj Manastira Morača, nakon što su u opkoljeni kući dva dana pružali očajnički otpor postrojbi žandarmerije.

Zanimljivost

Kadar iz filma "Voskrsenja ne biva bez smrti"

U talijansko-crnogorskoj produkciji je 1922. snimljen nijemi film Voskrsenja ne biva bez smrti, koji je za cilj imao animirati svjetsko mnijenje u pokušaju spriječavanja nestanaka Kraljevine Crne Gore s povijesne karte njezinim nasilnim priključenjem Kraljevini SHS.

Film u epilogu prikazuje situaciju u Crnoj Gori 1918. kroz oružni otpor crnogorskog naroda prisajedinjenju Kraljevini SHS, scene Božićne pobune, te generala Vešovića koga su vlasti Kraljevine SHS, strpale u zatvor i sudile mu u montiranom procesu 1921. godine. Završava simboličnom apoteozom slobodnoj i nezavisnoj Crnoj Gori.

Podrobniji članak o temi: Voskrsenja ne biva bez smrti (1922.)

Novak ADŽIĆ: CRNOGORSKI JUNAK SAVO RASPOPOVIĆ

U istorijskoj epizodi, koja počinje 1918. godine okupacijom i aneksijom suverene crnogorske kraljevine od strane zvanično savezničke srpske vojske, jedan od najpoznatijih crnogorskih gerilaca i ustanika bio je Savo Raspopović, oficir crnogorske vojske.

Narodni ustanak je uslijedio odmah po okupaciji i aneksiji Crne Gore od zvaničnih srpskih trupa

Na kraju Prvog svjetskog rata, Crna Gora je, kao ratni saveznik, jedan od ratnih pobjednika, žrtvovana kao da se radilo o gubitničkoj ili poraženoj državi. Na svirep način, bez presedana u istoriji, uništen je 1918. godine suverenitet, državna nezavisnost, integritet i međunarodni subjektivitet Kraljevine Crne Gore. Taj magnum crimen (veliki zločin), nijesu počinili ratni neprijatelji, nego, formalno, saveznici Crne Gore iz bloka Velike Antante. Tragičan kraj crnogorskog Kraljevstva značio je pobjedu zla nad dobrim i trijumf nepravde i neprava nad pravdom i pravom. Kriminalno umorstvo Crne Gore, izvršeno 1918. godine, njena invazija, okupacija i aneksija sprovedena od strane oružanih snaga zvanične Srbije, označavali su

grotesknu, tužnu i ružnu pobjedu nasilja, podvale, obmane i korupcije. Činjenica je da je tada Crna Gora likvidirana potpuno suprotno - međunarodnom pravu, ugovorima, običajnim pravnim pravilima, međunarodnom moralu i imperativnim, obevezujućim, jus cogens, normama vlastitog, meritornog i punovažnog Ustava i nacionalnog zakonodavstva. Crnogorski narod nije 1918. godine dobrovoljno pristao na ropstvo i nije se pomirio sa brutalnim uništenjem svoje države. Odmah nakon izvršene okupacije i aneksije Crne Gore od strane trupa zvanične Srbije, uslijedio je, 21. decembra 1918. godine, crnogorski narodni ustanak za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore. Bio je to oružani otpor crnogorskog naroda teroru, nasilju, prevari, lažima i korupciji. Međutim, crnogorski ustanak, podignut krajem 1918. i početkom 1919. godine, doživio je u obliku frontalnih sukoba, neuspjeh i slom. Razlozi za to bili su brojni i imali su objektivnu i subjektivnu prirodu. Crnogorski ustanak je potom prerastao u gerilski rat, u komitski, partizanski način oslobodilačke borbe, koja je, različitog intenziteta, trajala cijelu jednu deceniju. Sa stanovišta vjernosti svojoj domovini, njenoj Zastavi, Slobodi i Kruni, crnogorski ustanici, gerilci i komiti djelovali su sa pozicija nužne odbrane i imali su pravo i nesporni legitimitet, da koriste i upotrebljavaju sva sredstva koja su opravdana i dozvoljena u slučaju bezobzirnog napada neprava na pravo. Borili su se crnogorski komiti sa snagom, odlučnošću, čvrstinom i dosljednošću vitezova bez mane i straha za slobodu, nezavisnost i dostojanstvo svoje zemlje Crne Gore. Vojevali su crnogorski gerilci kao patriote s namjerom da se okonča nesnošljiva situacija u kojoj je izdaja dovodila vjernost na optuženičku klupu, izricala i izvršavala kazne. Ustanici koji nijesu izginuli i stradali, koji nijesu uhapšeni, zatvoreni ili onesposobljeni, koji nijesu emigrirali, sklonili su se u planine, u šume, i podijeljeni u manje čete i grupe nastavili oslobodilačku borbu gerilskog, komitskog karaktera. Jedan od najpoznatijih crnogorskih gerilaca i ustanika u tome periodu bio je Savo Raspopović, oficir crnogorske vojske. Treba zapamtiti činjenicu da su u godinama poslije 1918. stavljeni bili izvan zakona svi Crnogorci koji nijesu bili u službi Beograda, koji nijesu bili kao renegati velikosrpski janjičari. Takođe, treba zapamtiti da su srpska okupaciona vojska, žandarmerija i druge naoružane grupacije ubijali crnogorske patriote onako kako su se ubijale divlje zvijeri u slobodnom lovu. Od strane civilnih i militarnih okupacionih srpskih vlasti, crnogorski patrioti, ustanici i komite, su lažno optuživani da su “izdajnici”, “separatisti”, “odmetnici”, “banditi”, “hajduci” itd. Raspisivane su za njima potjernice, organizovane i izvođene potjere, ucjenjivani su, tako da ih je bez ikakve odgovornosti za nagradu svaku mogao ubiti ko je htio, ali i imao hrabrosti i mogao da to učini. Slavni crnogorski komita Savo Raspopović rođen je 1879. godine u Martinićima u Bjelopavlićima, a ubijen je 28. decembra 1923. godine u Šćepan Dolu u selu Rubeža kod Nikšića. Otac Savov zvao se Risto, a majka Savova zvala se Bosiljka. Savo Raspopović je imao tri brata: Marka, Mirka i Mila Raspopovića i četiri sestre: Anđelinu, Maru, Sofiju i još jednu koja se udala u Italiji, a čije ime nijesam uspio da saznam. Roditelji Sava Raspopovića, sa svom djecom preselili su se iz Martinića u Bar. Nastanili su se u Rapu (lokacija u Starom Baru). Savo Raspopović je bio oženjen sa Petranom Petrović sa Njeguša. Imao je troje đece: sina Iliju (koji je još živ, ima 88 godina i nastanjen je u Rovinju) i kćerke Jelenu (udatu Jovanović, koja je živjela i umrla u Ulcinju) i Daru (bila je udata u Skadru, razvela se i živjela i umrla u Ulcinju). Savo Raspopović je Vojnu akademiju završio u Italiji. Sa svojom porodicom bio je u Gaeti od 1920. do 1922. godine. Familija mu je

ostala u Italiji, kad se on vratio u Crnu Goru i poginuo za njenu slobodu krajem 1923. godine.

U pismu iz 1919. naveo je da se bori za prava Crne Gore, a da je Jugoslavija, u stvari - velika Srbija Savo Raspopović je bio poznati crnogorski junak i patriota. Spada u red znamenitih crnogorskih ličnosti XX vijeka. Odrastao je i živio u Baru. U doba Kraljevine Crne Gore bio je pripadnik crnogorske policije. Do početka Prvog svjetskog rata bio je crnogorski žandarm u Baru. Tokom Prvog svjetskog rata učestvovao je u bojevima kao crnogorski vojnik. U doba okupacije Crne Gore izvršene od strane Austro-Ugarske, bio je komitski četovođa. Jedno vrijeme bio je u grupi poznatog crnogorskog komite Vida Pavićevića, koji je docnije, u grupi čiji je šef bio Savo Raspopović, vojevao protiv srpske okupacije Crne Gore i njenih oružanih snaga. Treba reći da se hrabro i uspješno Savo Raspopović borio protiv austro-ugarske okupacije njegove države. U vrijeme aneksije i okupacije Kraljevine Crne Gore, izvršene brutalnim nasiljem od strane srpske vojske, žandarmerije i crnogorskih renegata u njihovoj službi, Savo Raspopović je jedna od najpoznatijih ličnosti crnogorske oslobodilačke borbe u periodu od 1918. do 1929. godine. Bio je kao oficir crnogorske kraljevske vojske, kao crnogorski vitez, junak, jedan od najpoznatijih gerilskih, komitskih vođa. Herojski je živio, herojski se borio za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore i herojski je poginuo 1923. godine. U izvještaju o stanju na području “Zetske divizijske oblasti” Ministarstva vojske i mornarice, od 4. januara 1919. godine, dostavljenom Ministarstvu unutrašnjih djela, Ministarstvu inostranih djela i Predsjedniku Ministarskog savjeta Kraljevstva SHS, kojeg je, po zapovijesti Ministra vojnog, potpisao načelnik pukovnik Mih. B. Jovanović, navodi se i to da je na području, kako se kaže, “Barskog Odsjeka”, od strane crnogorskih komita, kojih je, prema tome izvještaju, bilo oko 200, među kojima je jedan od vođa bio Savo Raspopović, napadnut puščanom vatrom brod “Škodra” koji je plovio Bojanom i koji je bio prinuđen da se vrati u Bar (vidjeti o tome: Arhiv Jugoslavije, 14 - 181 - 672 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Tom I, Bar, 1997, dok. br. 64, str. 162). Savo Raspopović je u prvoj polovini 1919. godine vršio gerilske akcije na području Bara i drugih mjesta. Savo Raspopović je u jednom pismu, kojega je potpisao kao “komandant ustaških četa”, od 3. maja 1919. godine, a kojega je sa Rumije uputio okupacionom civilnom guverneru za Crnu Goru čija je fukcija službeno nosila ime “Povjerenik Kraljevske vlade za Crnu Goru” - Ivanu Loli Pavićeviću, na kojemu se nalazio crveni žig koji je glasio “Crnogorski komitet za pravdu”, saopštio razloge zbog kojih se odmetnuo u šumu, objasnio svoja politička uvjerenja, naveo da se bori za prava Crne Gore, te da je Jugoslavija u stvari velika Srbija itd. Ivan - Lola Pavićević je depešu Načelnika barskog Okruga, koja sadrži to pismo Sava Raspopovića, koja mu je dostavljena, uputio 5. maja 1919. godine komandantu “Zetske Divizijske oblasti” na Cetinju generalu Miloradu Mihailoivću (Biblioteka Istorijskog instituta, 367 i dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom I, dok. br. 217, str. 314). Savo Raspopović se sa svojom komitskom krugom maja 1919. sukobio sa srpskim žandarmima u Vladimiru (okolina Bara). U tom oružanom konfliktu poginula su tri crnogorska komita, a dvojica srpskih žandarma su ranjena. To se konstatuje i u Izvještaju Vrhovne Komande od 7. maja 1919, upućenom Ministarstvu inostranih djela Kraljevstva SHS u Beogradu, kojeg je ovo ministarstvo 15. maja 1919. godine uputilo srpskoj delegaciji na Konferenciji mira u Parizu. Taj izvještaj je potpisao po

naredbi Ministra, šef Političkog odjeljenja M. Mihailović. (Vidjeti o tome: Arhiv Jugoslavije 336, f. 25 VIII i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom I, dok. br. 223, str. 318-319). U tom dokumentu tvrdi se da je Savo Raspopović, krajem aprila 1919. godine, sa družinom napao blagajnu barskog Okruga i oduzeo joj deset hiljada dinara. Porodica Sava Raspopovića bila je na udaru okupacionih vlasti. Komandant mjesta u Baru je uhapsio ženu Savovu, Petranu i troje đece, sina Iliju i dvije kćerke - Jelenu i Daru. Potom ih je uputio, po sporazumu sa povjerenikom beogradske vlade za Crnu Goru - Ivanom Lolom Pavićevićem, okružnom Načelstvu u Baru na dalji postupak. O tome treba vidjeti i dokument kojeg je Komandant “Zetske divizijske oblasti” general Milorad Mihailović uputio načelniku cetinjskog Okruga povodom hapšenja porodice Sava Raspopovića, a koji nosi datum od 20. juna 1919. godine. U izvještaju Komande mjesta u Baru, pov. br. 415, od 18. juna 1919. godine, Komandantu 29. pješadijskog puka, kojeg je podnio i potpisao komandant major G. Nikolić, navodi se da je od strane vlasti, 17. juna 1919. godine, uhapšena familija Sava Raspopovića (žena i troje đece, to jest, sin i dvije kćerke). U tom aktu tvrdi se da je Savo Raspopović prijethodno ubio jednog srpskog vojnika. Nakon toga, 29 pješadijski puk je, aktom pov. br. 232, od 19. juna 1919. godine, u depeši Komandantu “Zetske divizijske oblasti” naveo da istome sprovodi familiju Sava Raspopovića na dalji postupak (vidjeti o tome: Državni Arhiv Crne Gore, ONC, f 1, 59/ 1919 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom I, dok. br. 282, str. 381).

Marta i Petruša nijesu puštale srpski puk u kuću, pa je vojska morala da interveniše!

Tokom jula 1919. godine sa svojom komitskom grupom Savo Raspopović se, na području Barskog okruga i šire, sukobljavao sa oružanim snagama organa okupacionih vlasti. Sa svojom komitskom družinom Raspopović je, 3. jula 1919. godine, napao žandarmerijsku patrolu na mjestu udaljenom oko 5 km istočno od Bara (u blizini Mikulića), kom prilikom su dvojica žandarma ranjeni. Potjera koja je potom organizovana za Raspopovićem i njegovom družinom bila je bez rezultata. Kako se tvrdi u izvještaju načelnika barskog Okruga, upućenom 30. jula 1919. godine “Kancelariji Povjerenika Kraljevske Vlade za Crnu Goru” na Cetinju, kojeg je ovaj proslijedio Komandantu “Zetske divizijske oblasti”, Savo Raspopović je 29. jula 1919. godine oko 15 sati sa grupom od 60 komita napao žandarmerijsku stanicu u Mikulićima, kom prilikom je jedan žandarm ranjen, jedan zarobljen, a uveče istog dana u Mrkojevićima napao je vojničku stražu (vidjeti: Biblioteka Istorijskog instutita, 365 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom I, dok. br. 393, str. 516-517). Savo Raspopović je, 7. avgusta 1919. godine, sa komitskom grupom od 12 ljudi, u 11 sati prije podne, razoružao srpsku stražu u Kučima, oduzeo je oružje i municiju njenom komandiru i sedmorici vojnika, skinuo im cipele i vojničke uniforme. Njima je Savo Raspopović uručio pismo, potpisano i pečatirano sa “Crnogorski komitet za pravdu”, u kojemu obavještava kapetana Milanovića da je vojnike razoružao i da im je poštedio živote zato što ih ne smatra krivcima, ali da ubuduće neće opraštati nikome ko nije na pravom crnogorskom putu. Iza toga, vlasti su organizovale i izvele potjeru za Savom Raspopovićem i njegovom družinom, koju su vodili potporučnici Maraš i Moravac sa nekoliko desetina uniformisanih i naoružanih lica, ali ta potjera bila je potpuno jalova. (O tome vidjeti: Biblioteka Istorijskog instituta, 365 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom I, dok. br. 432, str. 554). Savo Raspopović je u 9 i po časova prije podne 8. septembra 1919. godine, napao sa grupom od 50 komita, sa dvije mašinske puške, žandarmerijsku kasarnu u Mikulićima. Borba je bila žestoka. “Raspopoviću su se pridružili svi seljaci”, navodi

se u izvještaju zastpunika Vladinog povjerenika za Crnu Goru, Pov. br. 1392, od 8. septembra 1919. godine, Komandantu “Zetske divizijske oblasti” na Cetinju (vidjeti: BIIT, 365 i dr Šerbo Rastoder, c.d, Tom II, dok. br, 534, sr. 672-673). Savo Raspopović je sa družinom 8. i 9. septembra 1919. u barskom Okrugu napadao vojne i žandarmerijske postaje i straže na prostoru Rumije. Uspio je, u noći 8 / 9. septembra 1919. godine, sa svojim komitima da razoruža posadu bjelaške omladine, a da 9. istog mjeseca, u sukobu sa vojskom rani 4 vojnika. Sve se to događalo u okolini Bara. Savo Raspopović ih je tada sa društvom razoružao, odnio im oružje i drugu opremu, da bi se zatim povukao u šumu. Savo Raspopović, Jovan Bulatović i Radisav Nikezić su u ime “Crnogorskog komiteta za pravdu”, 6. novembra 1919. godine, iz Rumije, uputili pismo crnogorskom ministru finansija i građevina Milu Vujoviću u Rimu, u kojemu su naveli da su vojnici 29. pješadijskog puka pod komandom potpukovnika Svetozara Nikolića, po njegovoj naredbi 3. XI 1919. godine, upali u kuću pokojnog Puniše Brajovića, u kojoj su se nalazile tri žene. Vojnici su, kako oni izvještavaju, silom nastojali ući u kuću, ali su im te žene pružile otpor. Onda su vojnici pucali na njih i ranili su dvije žene: Martu Radulović i Petrušu Miličić, kaže se, uz ostalo, u tome dokumentu (vidjeti: DACG, FEV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f 107 i dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom II, dok. br. 727, str. 906-907). Savo Raspopović je, prema službenim izvještajima organa vlasti, 8. novembra 1919. godine, bio na područima u Sjevernoj Albaniji i namjeravao je da se sa svojom grupom prebaci na teritoriju Crne Gore s ciljem preduzimanja gerilskih akcija i vršenja propagande i agitacije za crnogorsku nezavisnost. Sa svojom komitskom grupom Savo Raspopović je, 2. decembra 1919. godine u 9 sati prije podne, napao oružane formacije pod komandom Načelnika sreza Krajinskog izvjesnog Lukića. Načelnik Lukić i njegovih sedam žandarma su uspjeli da pobjegnu, dok je komitska grupa Sava Raspopovića uspjela da uhvati četiri žandarma, koje je razoružane i bez odijela, kasnije oslobodila (vidjeti o tome: Izvještaj kojeg je pomoćnik Vladinog povjerenika za Crnu Gori, pov. br. 2350, od 2. decembra 1919. godine, podnio Komandantu “Zetske Divizijske oblasti” na Cetinju - BIIT, 366). Savo Raspopović je, na području Bara 7. decembra 1919. godine, napao odjeljenje koje je bilo određeno kao sprovodno za transport hrane, koje su vlasti slale svojim postajama u Kotoru. Osam vojnika koji su pratili taj transport napadnuti su od njegove komitske grupe, od kojih su 6 vojnika ubijeni, a jedan je bio ranjen. Potjera organizovana potom za Raspopovićem i njegovom grupom bila je bezuspješna. To se navodi u izvještaju Ministarstva inostranih djela Kraljevstva SHS, Pov. br. 1480, od 10. decembra 1919. godine upućenom iz Beograda Delegaciji na Konferenciji mira u Parizu. Po Naredbi Ministra taj izvješaj je uputio direktor Političkog Odjeljenja M. Gavrilović (vidjeti: Arhiv Jugoslavije, 336, f. 25 IX i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom II, dok br. 861. str. 1052-1053).

Razni doušnici nijesu mogli pomoći vlastima: Sava je na prevaru bilo nemoguće uhvatiti

Tokom decembra 1919. godine komitskoj grupi Sava Raspopovića pridružilo se oko 50 komita iz Vrake i Tuzi. S Raspopovićevim komitima ti gerilci su se združili u Murićima. Tokom decembra 1919. godine potporučnik Savo Raspopopvić, oficir Jovan Bulatović, major Petar Lekić i drugi nalazili su se na barskom i ulcinjskom području i na prostoru Albanije vršeći akcije i agitaciju za crnogorsku stvar. Raspopović je

operisao na području Sutormana, Rumije, Crmnice, Bara, Ulcinja i duž granice sa Albanijom krajem decembra 1919. godine, u zajednici sa majorom crnogorske vojske Markom Vučerakovićem sa grupom od oko 150 komita. Sa četom od 150 ljudi, 27. decembra 1919. godine sa komitima napao je lađu “Škodra” na Bojani iz mitraljeza i pušaka u zajednici sa četom Rama Muslića. Lađa “Škodra” i manja lađa “Satir” nijesu nastavili svoje putovanje, već su bili prinuđeni da se vrate natrag. Raspopović je predao kapetanu “Satira” jedno pismo u kojemu ga obavještava da je Bojana zatvorena za snabdijevanje srpskih i drugih trupa u Crnoj Gori. O tome detaljno govori izvještaj delegata Nešića iz Skadra, poslat Ministarstvu inostranih djela Kraljevstva SHS, o razgovoru sa francuskim generalom Defurtuom povodom napada komita Sava Raspopovića na brodove “Škodra” i “Satir” na Bojani. Taj telegram je Ivan Lola Pavićević otpremio sa Cetinja 1. januara 1920. godine za Beograd u kojemu su ga organi vlasti primile 2. januara 1920. godine ( vidjeti o tome: BIIT, 369 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom III, dok. br. 958, str. 1179 - 1180, kao i Izvještaj Komandanta Zetske Divizijske oblasti - Vrhovnoj komandi od 1. januara 1920. godine). Savo Raspopović se sa svojim komitima sukobio na području između Bojane i Skadarskog jezera 3. januara 1920. godine sa odjeljenjem specijalnih srpskih militarnih formacija. U sukobu Raspopovića i njegovih komita sa potjerama i kontrakomitima u Ratišu i Kravarima 3. januara 1920. godine, od strane okupacionih oružanih formacija, bio je jedan vojnik ranjen. U sukobu Sava Raspopovića i njegovih 20 komita sa srpskim kontrakomitskim oružanim grupama (“letećim četama”) i bjelaškom omladinom, u Mikulićima i Rumiji 10. januara 1920. godine, na strani potjere za komitima bio je jedan mrtav i jedan ranjen. O tome govore nekoliko izvještaja predstavnika organa okupacionih vojnih i civilnih vlasti. Na osnovu izvještaja Ministarstva inostranih djela Kraljevstva SHS, Pov. br. 453 iz Beograda 15. januara 1920. godine, upućenom Ministarstvu unutrašnjih djela, zaključuje se da je, što se konstatuje na osnovu referata Povjerenika Kraljevske Vlade za Crnu Goru Ivana Pavićevića kojeg je ovaj podnio na osnovu raporta Načelnika barskog Okruga, “leteća četa” srpske vojske i žandarmerije napala, na području planine Rumija, komitsku grupu Sava Raspopovića. Trojica iz potjere su tada ubijena, a jedan je ranjen. Na strani komita Raspopovića bilo je takođe ljudskih žrtava. Raspopović je sa družinom potom otišao u nepoznatom pravcu (vidjeti: Arhiv Jugoslavije, 14-181-672). Tokom januara 1920. godine, Savo Raspopović je bio u Velje Mikuliće i u drugim mjestima u okolini. Ni razgranata špijunska mreža vlasti, razni doušnici, nijesu pomogli vlastima. Sava Raspopovića nije bilo moguće na prevaru domamiti i uhvatiti. U izvještaju crnogorskog komandira Petra Lekića iz San đovani di Medua, upućenog 20. januara 1920. godine, ministru crnogorskom u Rimu Milu Vujoviću, pored ostalog, govori se o napadu družine Sava Raspopovića i Marka Vučerakovića na brod “Škodra”, njegovom zaustavljanju, kretanju komita Sava Raspopovića na području Ulcinja, Bara i drugih mjesta, itd. U tom izvještaju navodi se i to kako se Savo Raspopović sa svojim komitima 10. januara 1920. godine u Mikulićima sreo i sukobio sa četom kontrakomita, te kako je ta borba trajala od jutra do mraka, kako su u društvu Sava Raspopovića poginuli njegovi saborci Vaso Pavićević i Mušika Rajković, a ranjen Milovan Kalezić, a da je sa strane neprijatelja bilo znatno više gubitaka. Raspopović i Vučeraković su sa komitskom grupom, pred najezdom moćnih neprijateljskih snaga, bili prinuđeni da se povuku i odstupe u Medovu, đe su ostali do

18. januara 1920. godine, kad su se ponovo vratili na teritoriju Crne Gore da bi preduzimali gerilske oslobodilačke akcije. U tome aktu Petar Lekić navodi da su u Medovu potom pozvati od strane predstavnika legalne i legitimne crnogorske vlasti u egzilu komandiri Vojin Lazović, Pero Vuković i Marko Vučeraković, kao i Savo Raspopović radi postizanja sporazuma o daljim operacijama i aktivnostima (Vidjeti: DACG, FEV, MSP 1920-1922, f. 107, i dr Šerbo Rastoder c.d. Tom III, dok. br. 1031, str. 1276-1279). Taj sastanak je održan i na njemu je prisustvovao i major Rajnić i utvrđen je dalji način rada i izvođenja vojničkih i političkih akcija u Crnoj Gori od strane crnogorskih patriota. Na sastanku dijela crnogorskih ustaničkih vođa u San đovani di Medua, održanom 24. januara 1920. godine sačinjen je referat o stanju u Crnoj Gori, poziciji i uslovima pod kojima djeluju ustanici i komiti, stradanju stanovništva itd, i na kojemu su utvrđeni prijedlozi za dalju aktivnost i istaknuti konkretni zahtjevi od strane majora Petra Lekića, majora Vojina Lazovića, majora Marka Vučerakovića, majora Pera Vukovića, kapetana Mila S. Lekovića, kapetana Nika Đeloševića, kapetana Boža Bećira i poručnika Sava Raspopovića (Vidjeti: DACG, FEV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f. 107).

Raspopović je kao jedan od vođa crnogorskog ustanka i komitski četovođa opjevan u pjesmi "Smrt ili sloboda”

Nekolicina istaknutih crnogorskih ustanika, gerilaca, komita, patriota i junaka su, u ime svih ustaničkih vođa i ustanika u Crnoj Gori, iz San Đovani di Medua, 26. januara 1920. godine, u jednom pismu upućenom crnogorskom ministru finansija gospodinu Milu M. Vujoviću, koji se tada nalazio u Rimu, a u kojemu su sadržani i zahtjevi crnogorskih ustanika Kraljevskom Ministarskom Savjetu u progonstvu, u Neju, kod Pariza, u Francuskoj, naglasili i to da su “ubijeđeni u uspjeh naše pravedne stvari, gorostasno cijeneći: da je čast, sloboda i nezavisnost naše domovine iznad svega. Od te ideje samo smrt može nas razdvojiti i ništa drugo; za tu ideju borimo se neprestano” - pisali su komandir Petar Lekić, komandir Vojin Lazović, komandir Pero Vuković, pješadijski kapetan Milo Leković, kapetan Božo Bećir i poručnik Savo Raspopović (vidjeti: Državni arhiv Crne Gore, FEV, f. 107 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Dokumenti, Tom Treći, Bar, 1997, str. 1314). Tokom februara 1920. godine Savo Raspopović je operisao u primorskom pojasu sa svojim komitima. Boravio je često u San Đovani di Medua, a kako navode pojedini izvori u Kakarašu mu se nalazio magacin oružja i municije. Na prostoru duž Bojane, Raspopović je bio 28. februara 1920. godine sa “tri svoja druga”, kako navodi major Marko Vučeraković u izvještaju ministru crnogorskom u Rimu Milu Vujoviću iz Medove od 1. marta 1920. godine. Savo Raspopović se sa svojom komitskom družinom 4. februara 1920. godine, u okolini Mikulića, sukobio sa okupacionim vojnim formacijama. Lavovski se borio i neprijateljskim formacijama nanio gubitke (ubijeni su trojica vojnika, dok je jedan ranjen). Iz grupe Sava Raspopovića tada je stradalo nekoliko ljudi. U Sutormanu je Savo Raspopović bio tokom februara 1920. godine, đe su iz Gaete kod Napulja dolazili crnogorski emigrantni i pružali mu pomoć i podršku u ljudstvu, oružju i opremi. Kao glavni crnogorski gerilski ustanički vođa za područje Bara, Ulcinja i Krajine Savo Raspopović se i tokom marta 1920. godine suprotstavljao s oružjem u ruci srpskim oružanim formacijama. To je činio i tokom narednih mjeseci, sve do svoga prebacivanja u Italiju polovinom 1920. godine, ali i po povratku iz Italije 1921.

godine, kada je operisao sa svojom komitskom grupom na najvećem dijelu teritorije Crne Gore. Tokom aprila 1920. godine Savo Raspopović se sa svojih 40 komita nalazio u Obliku i nastojao je da odatle prodre u unutrašnjost Crne Gore. Tokom maja i juna 1920. godine Savo Raspopović je bio u Crnoj Gori i borio se gerilskim akcijama za njenu slobodu i nezavisnost. Raspopović je kao jedan od vođa crnogorskog ustanka i komitski četovođa opjevan i u pjesmi “Smrt ili sloboda” Rada Dedovića, napisanoj decembra 1919. godine u Marselju, a objavljenoj u emigrantskom “Glasu Crnogorca” i “Državnom kalendaru Kraljevine Crne Gore za 1920”. U toj pjesmi, o Raspopoviću govore ove stihovi: “ I od Bara Raspopović Sava/ Kažu da je samovoljna glava/ četovođa to je od komita/ On za pasoš nikoga ne pita/ Ni za vlasti srbijanske čuje/ Već po svojoj volji presuđuje”. Major crnogorske vojske i jedan od ustaničkih, komitskih vođa Ivan P. Bulatović, u izvještaju o ustanku plemena Rovca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, za period od 13. novembra 1918. do jula 1920. godine, navodi, pored ostaloga, i to da je sa brojnim crnogorskim ustanicima stigao u San Đovani di Medua, đe se sastao sa Savom Raspopovićem i u zajednici sa njim jula 1920. godine priješao u Italiju. Taj izvješaj Ivan P. Bulatović je napisao u mjestu Sulmano 29. X 1921. godine (vidjeti: DACG, Ministarski savjet, f. 111-114 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, tom IV, Bar, 1997, dok br. 1477, str. 1940). Divizijar Mulutin M. Vučinić, ministar vojni u crnogorskoj izgnaničkoj Vladi, čiji je predsjednik bio Jovan Simonov Plamenac, svojom Naredbom br. 120, od 5. jula 1920. godine, unaprijedio je 13 crnogorskih oficira. Tim dekretom potporučnik crnogorski Savo Raspopović unaprijeđen je u čin pješadijskog poručnika. Predsjednik crnogorske Vlade Jovan S. Plamenac je, 20. jula 1920. godine, potpisao u svojstvu zastupnika ministra vojnog Dekret kojim je Njegovo Veličanstvo Kralj Gospodar Nikola I Petrović Njegoš vanredno zbog postignutih zasluga unaprijedio poručnika Sava Raspopovića u čin kapetana crnogorske vojske. Taj dekret dostavljen je “Komandi crnogorskih trupa” u Gaeti kod Napulja (Italija) (O tome vidjeti: Mile Kordić, “Crnogorska buna 1919-1924”, Beograd, 1986, str. 153-154). Savo Raspopović, kapetan crnogorske kraljevske vojske, jedan od najpoznatijih komitskih vođa crnogorske oslobodilačke borbe, emigrirao je iz Crne Gore u Italiju. Stigao je u Rim, odakle je 10. avgusta 1920. godine došao u Gaetu, u kojoj je bila “Komanda crnogorskih trupa” (DACG, FEV, KCT, 28 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Tom IV , Bar 1997, str. 1797). Iz emigracije se Savo Raspopović vratio u Crnu Goru radi produženja oslobodilačke gerilske borbe. Načelnik okruga nikšićkog Mih. Stojković, u izvještaju načelniku okruga Cetinje, od 8. marta 1922. godine, aktom Pov. br. 77, navodi da je doznao kako je Jovan S. Plamenac iz Italije uputio za Crnu Goru 22. februara 1922. godine “u cilju agitacije i podizanja naroda na bunu, radi otcepljenja Crne Gore od Kraljevine SHS”, kako se navodi u tome izvještaju, sljedeća lica: Radojicu Nikčevića iz Nikšića, Sava Raspopovića iz Bara, Mihaila Vujoševića i Draga Prelevića iz Kolašina i Maksima Draškovića iz okoline Cetinja sa društvom.

Prije no što je oslobodio civile, saopštio im je: “Zakumio me Jovan Plamenac da ne bijem Crnogorce”

U tom aktu tvrdi se da su oni krenuli iz Rima preko Albanije za Crnu Goru i da namjeravaju da se preko Skadra i Taraboša prebace u nju. Taj izvještaj je načelstvo nikšićkog Okruga, Pov. br. 257, dostavilo iz Nikšića 10. marta 1922. godine

Načelniku okruga Cetinje (vidjeti: AIIT, V 3 - 15 (22) i dr Šerbo Rastoder, Tom IV, dok br. 1518, str. 2006-2007). Od brojnih akcija koje je komitska grupa Sava Raspopovića izvela, svakako je najpoznatija ona preduzeta 22. septembra 1922. godine. Tada je Raspopović sa svojim društvom, prema određenim izvorima, u jednom selu u Crmnici, zaustavio voz koji je išao od Bara za Virpazar. U tom vozu su, pored putnika, bili devetorica vojnika i žandarma. Putnici su tada izbačeni iz voza, a sve vojnike i žandarme Savo Raspopović i njegova grupa su pobili, sem žandarma Mihaila Uzeva, po narodnosti Rusa, koji je tada bio ranjen. Savo Raspopović je naredio vozovođi da vrati pomenuti voz za Bar bez putnika koji su pušteni da slobodno odu, a kojima se obratio riječima: “Zakumio me Jovan Plamenac da ne bijem Crnogorce” (o tome vidjeti Mile Kordić, c.d. str. 280). O tome događaju pisao je prorežimski list “Narodna riječ”, od 4. oktobra 1922. godine, u svom članku s komentarom “Trijebimo gubu iz torine”, u kojemu se Savo Raspopović i društvo tretiraju kao “drumski razbojnici”, “pljačkaši “ i “ubice”. U tom članku navodi se da su 22. septembra 1922. Raspopović i njegova gerilska grupa u željezničkom vozu, koji je saobraćao na putu Bar-Virpazar, likvidirali osam vojnika i jednog žandarma. Prorežimski list “Slobodna misao” o tome je takođe tada donio članak, tvrdeći da je Savo Raspopović sa društvom, na željezničlkoj pruzi Bar-Virpazar, u selu Tuđemili, ubio “devet vojnika i dva žandarma” (vidjeti i Mile Kordić, c.d. str. 282). Zbog te gerilske akcije, vlasti su organizovale potjere za grupom Sava Raspopovića, koje su izvodila potjerna odjeljenja vlasti na čelu i sa predstavnikom vlasti Miladinom Kontićem, koji je iz Niša bio prekomandovan u “Zetsku divizijsku oblast”. Radi akcije gonjenja crnogorskih komita formirane su brojne kontrakomitske grupe. Jednu od tih grupa predvodila je osoba koja se prezivala Milić i koja je kroz crmnička sela prljavo i rđavo, zlikovački postupala, palila ih i pljačkala. Savo Raspopović je sa društvom uspio tada da izbjegne potjerama. U šifrovanoj depeši, pov. br. 30, načelnika cetinjskog okruga Mitra Vukčevića, predatoj Ministarstvu unutrašnjih djela 22. januara 1923. godine, u kojoj se govori o kretanju komita, tvrdi se i ovo: “Savo Raspopović je stalno u Barskom okrugu odakle je poslao u Italiju za novac i upustva Vida Pavićevića, odmetnika iz okruga podgoričkog” (Arhiv Jugoslavije, 14-9-29 i dr Šerbo Rastoder, c.d. tom IV, dok. br. 1587, str. 2074). Kako se navodi u jednom službenom aktu načelnika Okruga podgoričkog, od 23. janura 1923. godine, vlasti su tada, dakle, početkom 1923. godine, pokušale ubiti Sava Raspopovića, koji se nalazio u okolini Ulcinja, ali u tome nijesu uspjele. On se uspio spasiti uz pomoć određenih lica. Savo Raspopović je imao veliki broj prijatelja, pristalica i jataka u Krajini. Pouzdana skloništa bila su mu u Livarima i Šestanima. U povjerljivom izvještaju Špira Markovića, sreskog pisara upućenom načelniku sreza Cetinje 27. marta 1923. godine, navodi se, između ostalog, i to kako je Savo Raspopović u Gornjim Šestanima odrastao, i otkako je komita, među tamošnjim življem zadobio je veliko povjerenje i uvažavanje. Seljaci iz Šestana “njega smatraju za junaka i čovjeka kome puška ne može ništa uraditi, pa i da bi bio koji sklon da ga ubije, nema plotuna da će ga puška moći ubiti”, kaže se u tome aktu. Iz toga akta proizilazi da je kod stanovnika Šestana Savo Raspopović tretiran kultno. Živalj je fantastično vjerovao u njegov otpor prema smrti - u njegovu navodnu besmrtnost. U tom izvještaju stoji kako je Savo Raspopović bio “vrlo vješt i okretan”. Savo Raspopović je i u Skadru imao zapaženo uporište. Među nj-egovim prijateljima bio je i trgovac iz Skadra Ramo Muslija, koji je njemu i majoru Marku Vučerakoviću u mnogim akcijama bio od pomoći (vidjeti: DACG, ONC, f. 5, 8/ 1923 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom IV, dok. br. 1595, str. 2084-2086).

U izvještaju načelnika barskog okruga Vlada Pejovića načelniku cetinjskog Okruga, pov. br. 404, od 14. aprila 1923. godine, navodi se i to da velika većina stanovništva opštine Šestane i Livarske jatakuju i pomažu Sava Raspopovića (vidjeti: DACG, ONC, 15, 8/ 1923 i dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom IV, dok. br. 1606, str. 2095). Savo Raspopović je sa svojom komitskom grupom operisao na području čitave Crne Gore, u okruzima Barskom, Ulcinjskom, Podgoričkom, Cetinjskom, Nikšićkom... U telegramu načelnika cetinjskog sreza B. Martinovića načelniku sreza Čevo predatom 26. aprila 1923. godine, govori se o napadu Sava Raspopovića sa društvom na poštu kod Repljišta između Bajica i Dubovika. U tom aktu, tvrdi se da je ujutro 26. aprila 1923. godine, u osam i po sati, Savo Raspopović sa komitima napao poštu i da je ubijen Jakov Kosić, činovnik saobraćaja, da je ranjeno šest lica, te da je za Savom Raspopovićem i društvom organizovana potjera (vidjeti: Arhiv Istorijskog instituta, V3 - 9(23) i dr Šerbo Rastoder, c.d. dok. br.1602, str. 2091-2092). U izvještaju načelnika čevskog sreza upućenom načelniku cetinjskog Okruga, str. pov. br. 386, od 24. avgusta 1923. godine, pominje se da je Savo Raspopović ranjen i da je žandarmerijska potjera za njim koju je pomagala i bjelaška omladina bila bez rezulatata (AIIT, V 3 - 35( 23) i dr Šerbo Rastoder, c. d. tom IV, dok. br. 1641, str. 2127).

U nekim dokumentima i pripovjedanjima navodi se i verzija da su Savo Raspopović i drugovi otrovani

List “Narodna riječ” u broju od 1. septembra 1923. godine piše o sastanku predstavnika vlasti, o sastanku šefova okružnih načelnika Bara, Nikšića, Podgorice i Andrijevice, na kojemu je dogovarano da se, u zajednici sa velikim županom “Zetske divizijske oblasti” Milovanom Džakovićem i inspektorom ministarstva policije Komnenom Spahićem, preduzmu sve mjere, kako da se uhvate ili likvidiraju komitske grupe Sava Raspopovića i Radojice Nikčevića. Crnogorski gerilci braća Andrija, Pero i Milovan Pejović iz Bjelica i braća Savo i Marko Raspopović su, kako se navodi u telegramu načelnika cetinjskog sreza, izvjesnog Gojkovića, upućenom 15. decembra 1923. godine, načelniku čevskog sreza, ubili trojicu žandarma i “umakli u nepoznatom pravcu”, kako se kaže u tome izvještaju (vidjeti: AIIT, V 2 - 53(23) i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom IV, dok. br. 1660, str. 2146-2147). U jednom drugom izvoru navodi se da su braća Pejovići i Raspopovići, 15. decembra 1923. godine, u 11 i po sati, u opštini konadžijskoj “ubili iz zasjede komandira uganjske žandarmerijske stanice i dva žandarma a jednog žandarma ranili”, te kako su oni “ostavili cedulju koju su svi potpisali, da su ova ubojstva navodno za osvetu Milosava Nikčevića”. Ovo se navodi u izvještaju načelnika cetinjskog Okruga upućenog Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu, pov. br. 890, sa Cetinja 15. decembra 1923. godine (vidjeti: AIIT, V 3 - 52 (23) i dr Šerbo Rastoder, c.d. tom IV, dok. br. 1667, str. 2152-2153). Crnogorski komita učitelj Milisav Nikčević iz Nikšića ubijen je 16. novembra 1923. godine od strane srpskih okupacionih vlasti, a braća Raspopovići i Pejovići su pomenute žandarme likvidirali u znak osvete zbog ubistva učitelja Nikčevića, kako se navodi u izvorima i literaturi. Dr Ivan - Ivo Jovićević (1883-1965) iz Češljara, iz Ceklina, kod Cetinja, crnogorski političar, konzul i diplomata, u svojim memoarima “O ljudima i događajima - sjećanja jednog federaliste” opisuje svoj potonji susret u progonstvu, u Rimu, sa crnogorskim oficirom i komitskim vođom Savom Raspopovićem. U svojim sjećanjima dr Ivo Jovićević piše i ovo: “Jednom se sretoh sa Savom Raspopovićem, pristalicom Jovana Plamenca, koji mi reče:

- Ja već vidim kud je ovo krenulo! Neka ide đe god ko hoće, a što se mene tiče ja ću pravo u Crnu Goru i poginuću za njenu slobodu. Dvije suze zablistaše u njegovim lijepim plavim očima, a njegova gusta, plava brada zadrhta. - Vala, ako se to dogodi a ja budem živ, spjevaću ti jednu pjesmu - rekoh mu (Dr Ivo Jovićević, “O ljudima i događajima”, Cetinje, 1995, str.143). Dr Ivo Jovićević, u svojim memoarima, piše da je bio emigrant u Carigradu, u Turskoj, kada je doznao za tužnu vijest o ubistvu Sava Raspopvića i drugova kod Nikšića. On navodi i ovo “Doznadoh i za pogibiju Sava Raspopovića, koji je otrovan u nekom hanu u blizini Nikšića, zajedno sa njegovih deset drugova, đe su ih žandarmi i potukli. Odmah se sjetim obećanja koje sam u Rimu dao Raspopoviću kad smo se zauvijek rastali pa napisah pjemu “Na grobu jedanaest osvetnika” i poslah je u Ameriku “Glasu Crnogorca” u kojemu je i štampana” (c.d. str. 145-146). Dakle, u određenim dokumentima i pripovjedanjima ljudi navodi se i verzija da su Savo Raspopović i drugovi otrovani. Tvrdilo se da su pili otrovano vino. U pjesmi “Na grobu jedanaest osvetnika”, napisanoj u Carigradu 26. februara 1924. godine, a objavljenoj u listu “Amerikanski Glas Crnogorca”, br. 11, godina II, Čikago 29. marta 1924. godine na strani 1, dr Ivo Jovićević navodi da su, izdajstvom, Savo Raspopović i društvo smaknuti i da su beogradske vlasti, da bi ih likvidirali, prosule silne novce “svud na žbire i trgovce, da izdadu slavnu četu na spavanju ili u smetu”. Ivo Jovićević konstatuje da su oni poginuli u borbi, pošto su prijethodno špijuni otkrili vlastima đe se oni nalaze. Navodi da su Savo Raspopović i društvo, u velikoj zimi, u snijegu i mećavi, na planinskim visovima, bez odijela, bez obuće, bez hljeba i bez kuće, otišli kod svojih jataka da se odmore, da počinu od stalne, neprekidne borbe koju su vodili. Po pjevanju Iva Jovićevića, oni su dospjeli u kuću jednog svog jataka blizu Nikšića, tu su prenoćili i počinuli, ali špijuni koji su se u blizini nalazili, kad su saznali đe su odsjeli, njihov dolazak dojavili su svojim nalogodavcima, predstavnicima okupacione vlasti, nadajući se da će zbog doušništva i izdajstva dobiti od vlasti silne darove. Po tvrdnjama Iva Jovićevića, Savo Raspopović i društvo su izginuli, zato što je izdaja uspjela i što su konfidenti vlasti za pare i druge privilegije prodali njih, obavijestili đe se oni nalaze.

Crnogorski komiti su se borili s pokličem “živjela sloboda”, i u neravnopravnoj borbi su svi izginuli

Kad su vlasti saznale đe su pomenuti crnogorski komiti skriveni, angažovali su vojsku i žandarmeriju iz okruga nikšićkog i opkolili sa svih strana kuću u Šćepan Dolu u selu Rubeža kod Nikšića, u kojoj su se nalazili komiti. Oni su bili na spavanju u vrijeme kad se obruč oko kuće stezao. Iz sna su se probudili u momentu kad je vojska i žandarmerija udarila, u času kad su zapucale na stotine pušaka iz polja i brda. Ivo Jovićević navodi da su Savo Raspopović i ostali komiti prihvatili borbu i tako “otpoče boj krvavi”, koji je trajao pola dana “dok nestade džebehana crno-gorskim herojima”. Savo Raspopović i društvo su poginuli herojski na megdanu, u obračunu sa, daleko u ljudstvu i oružju premoćnijim neprijateljem. Crnogorski komiti su se borili s pokličem “živjela sloboda”, i u neravnopravnoj borbi su svi junački izginuli. Ubijeni su “od izroda i tirjana”, kako se navodi u toj pjesmi. Jednu od najpoznatijih komitskih gerilskih grupa u crnogorskoj oslobodilačkoj borbi od 1918. do 1929. godine sačinjavali su Savo Raspopović, Mujo Bašović, Petar Zvicer, Marko Raspopović, Miloš Kovačević, Majo (Mado) Vujović, Jovo Krivokapić, Andrija Pejović, Golub Vujović, Miloš Pejović i Radovan Bigović. Toj

grupi pripadali su i Stevo Božović i Mile Miljanić. Ti crnogorski komiti likvidirani su na brutalan način od strane srpske vojske i žandarmerije i domaćih renegata pod komandom srpskog žandarmerijskog kapetana i komandanta nikšićke žandarmerije Milana Kalabića u Šćepan Dolu u Rubežima kod Nikšića krajem 1923. godine. Odgovornost za njihovo ubistvo pada i na sreskog načelnika Živka Kosovića i velikog župana Milovana Džakovića. Postoji sačuvana fotografija na kojoj se vidi jedanaest izmasakriranih tijela, ubijenih u petak 28. decembra 1923. godine. Tada su, prema najvećem broju izvora i literature, junački poginuli: Savo Raspopović, Mujo Bašović, Petar Zvicer, Marko Raspopović, Miloš Kovačević, Majo (Mado) Vujović, Jovo Krivokapić, Andrija Pejović, Golub Vujović, Miloš Pejović i Radovan Bigović. U određenim izvorima tvrdi se da Majo (Mado) Vujović tada nije poginuo, ali da je bio u grupi, te da je uspio bjekstvom da se spasi. Majo (Mado) Vujović je prema određenim izvorima poginuo 25. januara 1925. godine kod Ožegovice. U nekim izvorima se navodi da je poginuo na području Hercegovine. Drugi izvori navode da su u Šćepan Dolu u Rubežima, na udaljenosti oko šest kilometara od Nikšića, zajedno sa pomenutom crnogorskom komitskom grupom poginuli i Mile Miljanić i Stevo Božović (o tome vidjeti: dr Dimitrije Dimo Vujović, “Ujedinjenje Crne Gore i Srbije”, Titograd, 1962, str. 518, list “Slobodna misao” od 31. decembra 1923; dr Šerbo Rastoder, “Janusovo lice istorije”, Podgorica, 2000, str. 223 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Tom IV, Bar, 1997, dok. br. 1692, str. 2174). Neki podaci govore o tome da tada nije poginuo Andrija Pejović, već da je uspio da pobjegne u Albaniju, a da su zajedno sa pomenutom grupom stradali i Kićin Popović iz Cuca i Stevo Božović s Njeguša (vidjeti: Mile Kordić, “Crnogorska buna 1919-1924”, Beograd, 1986, str. 290). Crnogorski književnik Jevrem Brković je, u svom djelu “Komitske balade”, objavio i poemu o smrti pomenutih crnogorskih komita, navodeći da su tada u grupi Sava Raspopovića poginuli: Mujo Bašović, Majo Vujović, Petar Zvicer, Kićin Popović, Marko Raspopović, Golub Vujović, Jovan Krivokapić, Miloš Pejović, Miloš Kovačević, Stevan Božović i Miljo Miljanić. Dakle, on navodi da je stradalo 12 crnogorskih komita (vidjeti: Jevrem Brković, “Komitske balade”, III izdanje, Zagreb, 1998, str. 68-74). List “Slobodna misao”, u broju od 31. decembra 1923. godine, donosi članak o pogibiji Sava Raspopovića sa još deset crnogorskih komita. List za Sava Raspopovića i Muja Bašovića tvrdi da su bili komitske vođe i da “njihova se riječ slušala i oni su bili ne samo gospodari svojih odjeljenja nego i stvarni gospodari cjelokupnog odmetničkog rada”. Taj list u tome tekstu takođe kao jednog od komitskih vođa navodi Petra Zvicera. Treba reći da je pisanje “Slobodne misli” bilo u službi režima i u funkciji opravdavanja terora koji se sprovodio, organizovano i planski, nad crnogorskim narodom. Pomenuta grupa je od strane lista “Slobodna misao” tretirana potpuno neprimjereno i netačno kao skup “razbojnika”, “zločinaca”, “ubica”... U tom članku se tvrdi da je navedena komitska grupa 23. decembra 1923. godine ušla na područje nikšićkog sreza i dodaje ovo: “Preduzimljivošću zastupnika okružnog načelnika g. Dedovića i žandarmerijskog kapetana g. Kalabića izdata su naređenja da sve stanice u okrugu pa i u okolnim okruzima budu u pokretu ka selu Župi.

Režimske verzije o pogibiji komita bile su pune tendencioznosti, smišljenih u propagandne svrhe

Isto tako leteća odjeljenja kao i jedan policijski pisar sa izvjesnim brojem žandarma bio je upućen u Župu. Tri dana je sve bilo u pokretu. Odmetnici su se povukli iz Župe

i nikud drugo nego u pravcu Nikšića, svakako su imali najveće povjerenje da im iz varoši prijeti najmanja opasnost”, navodi se u tome tekstu i dodaje da su na šest kilometara od Nikšića “odmetnici došli u selo Rubeža u Šćepan Do". Kretanje im je bilo opasno i htjeli ne htjeli, morali su tu konačiti. Oko deset časova uveče, banuli su u kuću Marka Draškovića, jednog pukog siromaha sa ženom i jednim djetetom. Bilo ih je po njegovom pričanju dvanaest druga. Tražili su mu da im da večeru, ali kako ništa nije imao sem brašna, otišao je u selo Mujo Bašović i poslije dugo vremena vratio se sa suvim mesom i drugim potrebama. Večerali su, bilo je prošla ponoć. Razgovori su se vodili o njihovim običnim stvarima iz borbe sa žandarmima. Prije nego što su legli Savo Raspopović je upitao da li je straža postavljena. Bašović mu je odgovorio da je "u četiri pravca postavio straže" i da "nema šta da brine”, navodi se u tome članku. Potom se konstatuje da je grupa žandarma iz Župe krenula u pravcu Nikšića i da su u sedam sati ujutro stigli u Šćepan Do ispred kuće Marka Draškovića, u kojemu su crnogorski komiti konačili. Potom se dodaje i ovo, što zaista ima elemente fantastičnog: “Dvojica od njih svratili su na vrata i pitali ko je unutra? Na odgovor domaćina, da je puna kuća odmetnika, oni pokušavaju da zauzmu bolje mjesto. U tom momentu jedino je bio budan Mujo Bašović i istrči i sukobi se sa Đurom Ignjatovićem. Jedan drugoga su uzeli na nišan i obojica su pali na mjesto mrtvi. Osam žandarma bili su dovoljno prisebni, okrenuli su plotun kroz prozor i odmah smtno rane u sobi Sava Raspopovića. Poslije pogibije dvije “vojvode”, među odmetnicima nastala je potpuna panika. Otpočela je prava bitka. Na prvu pucnjavu prispjele su u pomoć žandarmima i ostale stanice iz sreza, koje su bile u pokretu kao i odjeljenja B. Pešikana, cijela žandarmerija iz varoši sa sreskim načelnikom g. Kosovićem. Puškaranje je trajalo sve do deset časova, kada je učinjen napad sa bombama. Nekoliko odmetnika istrčalo je iz kuće, među njima i Petar Zvicer”, kaže se uz ostalo u tome članku. Iza toga list piše i to da “u jednom opštem pokolju niko nije pošteđen, da je tom prilikom poginuo žandarm Niko Đurašković a teško ranjeni Milan Raketić i Božo Popović”, te se konstatuje da je “u 10 i po časova borba bila završena. Kuća i cio prostor kuće predstavljao je krvavo razbojište”. To je bilo saopštenje “Slobodne misli” o pogibiji jedanaest čuvenih crnogorskih komita, verzija, koja u mnogome ne odgovara realnim činjenicama, već obiluje brojnim nepreciznostima, netačnostima i nevjerovatnostima, tendenciozno, smišljeno plasiranim u propagandističke svrhe. Ipak, ta verzija pruža brojne značajne informacije i podatke koji doprinose pokušaju adekvatne istorijske, naučne rekonstrukcije i analize tog događaja i utvrđivanja onoga što se tada stvarno zbilo. Jedan srpski prorežimski list donosi svoju verziju o njihovoj pogibiji. Taj list objavio je članak naslovljen: “Pogibija odmetnika u Crnoj Gori”, s podnaslovom: “Pažnja g. Ministru unutrašnjih dela”. U tom tekstu navodi se izvještaj o borbi sa crnogorskim komitima, i konstatuje se i ovo: “Mi smo nekoliko puta donosili kako je kretanje odmetnika u Crnoj Gori sadanjim vremenom otežano. Odmetnici su se bili našli pred ogromnim teškoćama i jedva su odolevali velikim poterama koje je protivu njih priredio načelnik okruga nikšićkog g. Dedović. Juče smo doneli izveštaj o njihovoj pogibiji koja je ovako tekla. Prekjuče je načelnik sreza nikšićkog g. Živko Kosović saznao da je jedna jaka i prilično velika odmetnička grupa prešla iz sreza čevskog u Nikšićko polje. Kosović je u društvu sa komandantom žandarmerije g. Kalabićem pošao odmah u Ozriniće, a drugo odelenje žandarmerije poslao je odmah u drugom pravcu. Ovo drugo odelenje primetilo je odmetnike baš kad su oni izlazili iz kuće Marka Draškovića u selu Rubeža. Žandarmi su odmah otvorili vatru na odmetnike, no ovi se povuku u kuću i iz kuće počnu pucati na poteru. Žandarmi su se našli pred dilemom:

nisu mogli pucati jer je u kući bilo i drugih ukućana, koji bi izginuli, a s druge strane morali su odgovarati na česte odmetničke plotune. U tom su momentu na pucnjavu pušaka došli g. Kosović i Kalabić koji su prvo preduzeli mere da spasu porodicu iz kuće koja je bila opsednuta. Malo docnije došla je u pomoć žandarmerija sa stanice iz Lukova, Nikšića i Župe sa kojom su došli žandarmerijski poručnik g. Božidar Marković i policijski pisar g. Kontić. Na ovaj način žandarmerija je sada mogla da gusto posedne kuću i da povede borbu na život i smrt. Borba je otpočela u 7 časova ujutro, a trajala je do 2 časa po podne. Odmetnici su se očajnički branili. Nijesu nijedanput hteli da odgovore pozivima na predaju.

Žandarmi su mrtvim Crnogorcima sjekli noseve, rasparali tijela bajonetima i vadili utrobice

"Oko jedanaest časova iz kuće su se čuli sve slabiji i sve ređi pucnji, a oko dva časa oni su sasvim prestali. Kuća je bila sva izrešetana od kuršuma. Tada su žandarmi ušli unutra. Videli su pred sobom jezovitu sliku. Jedanaest odmetnika bili su već mrtvi i ležali po sobi. Jedan se nalazio u samrtnim trzajima i kad su naišli žandarmi on je glasno kriknuo i izdahnuo. Bio je to čuveni Savo Raspopović. Odmah na licu mesta utvrđen je identitet leševa. To su: Savo Raspopović, Mujo Bašović, Marko Raspopović, Petar Zvicer, Miloš Kovačević, Andrija Pejović, Mijo Vujović, Golub Vujović, Radovan Bigović, Jovo Krivokapić i Mihajlo Dugović. Sem pobijenih odmetnika uhvaćeni su jataci Blažo Pejaković i Marko Drašković. U ovoj borbi poginula su dva žandarma. Ubijeni Raspopović i Bašović bili su ucenjeni sa po 100 000, ostali sa 30 000, na taj način učesnici ovog velikog uspeha dobiće po pet hiljada dinara”, kaže se u tom tekstu. Na osnovu njega se može zaključiti da se protiv jedanaest crnogorskih komita borilo oko stotinu vojnika i žandarma. Pomenuti tekst može da se koristi kao dokazno sredstvo u utvrđivanju činjenica vezanih za pogibiju crnogorskih komita krajem 1923. godine. Ali, ne mora biti parametar za presuđivanje. Emigrantski crnogorski list “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ “Saveza nezavisnih Crnogoraca” u Americi, koji je izlazio u Čikagu, godina II, broj 11, od 29. marta 1924. godine, na strani 1 i 2 objavljuje tekst, to jest, pismo crnogorskih ustaničkih četovođa od 6. februara 1924. godine upućeno u Americi crnogorskom egzilantu poznatom i uglednom komiti i arhimandritu Crnogorske pravoslavne crkve - Nikodimu Janjuševiću. U tome pismu, navodi se, između ostalog, da su na komitski zbor došli 600 crnogorskih gerilaca i dodaje: “Svi smo zakletvu položili jedan drugome da mira i spokojstva imati nećemo sve dokle dostojno i po Crnogorski ne osvetimo Sava Raspopovića sa društvom kao i mnoge druge, i dokle Crnu Goru od gedža ne oslobodimo pa makar da ćemo i mi svi glave izgubiti. E moj dragi Nikodime da ti je bilo viđeti kako su nam pričali oni koji su gledali, kako je srbijanska vojska i oficiri postupala sa Raspopovićem i njegovim društvom, sa mrtvim tijelima. Oči su im vadili, noseve su im odsijecali bajonetima, utrobice su im vadili, lice svakome su nagrdili, svakome sa bajonetima tijelo isparali, tako su im tijela nagrdili od kako istorija ljudskoga čovječanstva na šaru zemaljskome pamti, niko niskim nije tako učinio kao što su oni sa Raspopovićem i njegovim društvom. Pored ovoga ostale muke i pritisak na naš žalosni narod Crnogorski, to ti brate ne mogu nikako opisati velike strahote i grozne muke i takvi pritisak da niko nikuđ maknuti ne može; tako nije bilo ni u vrijeme cara Nerona i Dioklecijana kad su Hrišćane mučili i bacali lavovima”, kaže se u tome dokumentu i konstauje da su arhimandritu Nikodimu Janjuševiću poslali slike Sava Raspopovića i drugova,

naglašavajući “da im jednom njihove sjenke poljubiš i opoješ svetu liturgiju i druga pjenija, pa makar ta služba bila i pod vedrim nebom”. U tome pismu navodi se da je arhimandrit Nikodim Janjušević crnogorske ustanike lično poznavao, da je sa njima četovao “kao prosti vojnik više od dvije godine kroz Crnu Goru. Znamo i to, da su tebi Savo i Marko Raspopovići i serdar Mujo Bašović pričasni kao lični pobratimi. Znamo da će te ova njihova slika kao i ovo pismo duboko potresti, žao ti je svijeh kao braću. A osobito pobratime, dobro nam vjeruj da ćemo ih dostojno osvetiti”, piše “Amerikanski Glas Crnogorca”. U ovom tekstu objavljujem i svedočenje Milivoja Draškovića, profesora iz Bara, kojeg je on 11. novembra 2001. godine dao piscu ovih redova, s naglaskom da je tu verziju o pogibiji Sava Raspopovića i drugova više puta slušao od svog oca Šćepana Draškovića, koji je bio učesnik i očevidac tog događaja. Milivoje Drašković priča da su “cnogorski komiti krajem decembra 1923. godine boravili u kući Đura Ramova Draškovića, starinom sa Čeva, u Šćepan Dolu u mjestu Rubeža kod Nikšića, u kojoj su živjeli njegovi sinovi Marko Drašković i Šćepan Drašković sa porodicama. Njihov treći brat Jošo Drašković ubijen je ranije kao crnogorski komita od strane srpske žandarmerije. U toj kući nalazila se krajem decembra 1923. godine grupa komita sa Savom Raspopovićem i još jedanaest drugova , večerala, jela i pila. Tu je noćila neposredno pred svoju pogibiju. Kad su komiti stigli u kuću, Marko Drašković je otišao sa njihovim znanjem da donese još pića, a njegov brat, a moj otac Šćepan Drašković, koji je tada imao 17 godina, ostao je u kući sa snahom, Markovom ženom, Marijom Drašković i njihovim djetetom sinom Momčilom (Marija je tada bila trudna i kasnije je rodila kćerku Milevu).

Onaj koji je žandarmima odao crnogorske komite ubijen je tokom Drugog svjetskog rata kao četnik "Marko Drašković se nije bio vratio kući u vrijeme kad su srpska žandarmerija i vojska i njihovi pomagači opkolili našu kuću u kojoj su bili crnogorski komiti. Nije se vratio ni kasnije u vrijeme borbe sa komitima. Pošto je naša porodica bila komitska i zelenaška, a pošto su vlasti znale da je Marko Drašković komitski jatak, presrele su ga na putu, uhvatili, prebili i uhapsili. Vojska i žandarmerija je saznala od doušnika, dostavljača, da se u našoj kući nalaze komiti. Dojavili su im to špijuni. U pitanju je bila klasična izdaja od jednog jataka iz sela Rubeža kod Nikšića (zna se od koga ali mu ja namjerno ime neću spomenuti) u kojega komiti nijesu sumnjali. U stvari, oni su došli u selo Rubeža zbog toga što je jedan od komitskih vođa Mujo Bašović u toga jataka imao povjerenje, ne sumnjajući da ga on može izdati, to jest odati i prošpijati vlastima. Na poziv tog jataka Mujo Bašović i komitska grupa došla je u Rubeže. Kad je Savo Raspopović kasnije shvatio da su otkriveni od strane vlasti zbog izdaje i špijunaže, u vrijeme kad je vojska već bila opkolila kuću i počela paljbu na njih, posvađao se sa Mujom Bašovićem, optuživši ga da je on kriv što će oni poginuti, jer su na njegov nagovor oni došli u Rubeže. Istina je da Mujo Bašović nije imao nikakvu krivicu i odgovornost, jer nikako nije mogao predvidjeti što će se desiti, pošto je bio prevaren od strane onih u koje je imao povjerenje, bez obzira što je Savo Raspopović bio ljut na njega što su otkriveni. Taj koji ih je izdao ubijen je tokom Drugog svjetskog rata kao četnik. Likvidirali su ga zelenaši. Kad su vlasti saznale đe se nalaze komiti, poslali su potjerna odjeljenja. Svi gonioci nijesu došli odjedanput, već sukcesivno. Postepeno su se grupisale snage koje su s pojačanjima koja su stizala sukcesivno opsadirali našu kuću u kojoj su bili komiti i ukućani. Bilo je oko stotinu vojnika i žandarma koji su napadali komite. Komiti u kući su otkrili da su potjerna odjeljenja opsadirala kuću prije nego što je potjera počela da puca. Mujo Bašović je

prvi izašao napolje i rekao im da su opkoljeni. Tada je nastupila svađa između Bašovića i Raspopovića, u kojemu je Raspopović rekao Bašoviću: “Ti si kriv što si nas ovamo doveo”! U tome trenutku, vojska i žandarmerija je pozvala komite da se predaju. Oni su to odbili. Počela je potom oružana borba. U kući sa komitima bili su moj otac Šćepan, njegova snaha Marija sa jednim đetetom. Komiti su se branili iz kuće, odbijali su sve pozive na predaju, ali su dovikivali potjeri da omogući ukućanima da bezbjedno napuste kuću i tako spasu svoje živote. Moj otac Šćepan i njegova snaha Marija s đetetom nijesu htjeli napustiti kuću, jer su vjerovali da će biti ubijeni, s obzirom da su znali kako vojska i žandarmerija postupa sa porodicama i jatacima crnogorskih komita. Plašili su se da neće biti pošteđeni, pa su ostali u kući sa komitima. Oko njihovog napuštanja kuće nije bilo nikakvih pregovora, već je to činjeno glasnim dozivanjem. Pucnjava je trajala dugo, nekoliko časova. Pristizala je sve veća vojska i žandarmerija. Napadači su sa sobom potom dovukli artiljeriju i kad su komiti shvatili da će oni topovima gađati kuću i da će kuća biti granatirana, da će biti srušena, te da će tako oni, ako ostanu u kući, svi izginuti, odlučili su da napuste kuću. Uspjeli su da provale iz kuće, probili su zid i izašli napolje. Tražili su zaklone da bi se uspješnije suprotstavili napadaču. Borba se nastavila oko kuće i oko kuće su svi crnogorski komiti izginuli, osim jednog koji je, kako mi je otac pričao, uspio da pobjegne. Pretpostavlja se da je to bio Mado Vujović, ali to nije sigurno. U kući su ostali moj otac Šćepan i snaha mu Marija s đetetom. Tu ih pronašla vojska i žandarmerija. Nijesu ih ubili, ali su ih tukli i mučili. Mog oca Šćepana Draškovića su isprebijali, mučili su ga tako i toliko da je ispljuvavao krv. Nanijeli su mu teške tjelesne povrede. Svuda po tijelu su ga udarali čizmama i puškama. Tako isprebijanog su ga ostavili. On je jedva preživio. Ženi Marka Draškovića sa đetetom su pošteđeli život”.

Jedanaest crnogorskih heroja poginulo je u bici sa srpskim okupacionim formacijama 28. decembra 1923.

Vojska i žandarmerija je pobijene crnogorske komite odatle prenijela u Nikšić. Njihova mrtva i izmasakrirana tijela položili su u jedna kola i prenijeli ih u grad. Vozili su se nikšićkim ulicama i hvalili se svojim plijenom. Potom su ih odnijeli ispred crkve Svetog Vasilija Ostroškog, položili ih na snijeg i slikali se iznad njih. Moj stric Marko Drašković je bio tada u zatvoru. Kasnije je oslobođen. Kad je pušten na slobodu, Marko Drašković se 1929. godine sa porodicom, ženom i dvoje đece, odselio u Vojvodinu. U kući, u kojoj su bili crnogorski komiti 1923. godine, i iz koje su se junački borili prije nego što su izašli iz nje i oko nje poginuli u oružanom obračunu sa vojskom i žandarmerijom, moji roditelju su potom nastavili da žive. U toj kući su zasnovali brojnu porodicu. U njoj se rodilo devetoro đece, četiri sina i pet kćeri. U toj kući živjeli smo zadugo. Kuća je vremenom po sebi ruinirana, tako da je na kraju porušena i na njeno mjesto podignuta je nova 1954. godine, u kojoj je živjela moja familijaÓ. Ovo mi je ispričao profesor Milivoje Drašković, rekavši mi da je ovu priču dobro zapamtio od njegovog oca koji mu je to često pričao. Na osnovu prikupljene građe, arhivskih i drugih izvora i literature, u vezi lica koja se pominju da su poginula u Šćepan Dolu u Rubežima kod Nikšića, u sukobu sa srpskom vojskom i žandarmerijom, treba reći sljedeće: od petnaest lica, čija se imena i prezimena pominju kao žrtve, ubijeno je jedanaest. To je sigurno i ne može biti sporno. Neizvjesno je jedino jesu li tada poginuli: Mado Vujović, Andrija Pejović, Kićun Popović, Mile Miljanić, Stevo Božović i Mihailo Dugović. Od njih su sigurno dvojica poginuli, ali nijesam uspio tačno ustanoviti koja su to dvojica. Ostali, čija su

imena i prezimena navedena u ovome tekstu, su sigurno tada poginuli.

Evo tih lica:

Savo Raspopović, iz Martinića (Bjelopavlići), rođen je 1879. godine, kad je ubijen imao je 44 godine.

Mujo (Milutin) M. Bašović, iz Proščenja iz Drobljaka, sreza Šavničkog, rođen je 1893. godine, kad je ubijen imao je 30 godina.

Miloš Kovačević iz Žabljaka, sreza Šavničkog, rođen je 1893. godine, kad je ubijen imao je 30 godina.

Jovo Savov Krivokapić iz Zaljuti, iz Cuca, Cetinje, rođen je 1887. godine, kad je ubijen imao je 36 godina.

Petar Zvicer iz sela Rokoči iz Cuca, rođen je 1896. godine, kad je ubijen imao je 27 godina.

Andrija Lazarev Pejović, iz sela Pejovići u Bjelicama rođen 1896. godine, kad je ubijen imao je 27 godina. Prema nekim izvorima on tada nije ubijen, već je emigrirao u Albaniju.

Krsto (Kićun) Simov Popović iz Lipe (Cuca), rođen je 1898. godine, prema nekim izvorima, poginuo je 1923. godine u 25. godini života.

Miloš Pejović, iz Pejovića u Bjelicama, poginuo 1923. godine u Šćepan Dolu u Rubežima kod Nikšića.

Marko Raspopović, brat Sava Raspopovića, rođen u Marinićima, živio u Baru, poginuo 1223. godine u Šćepan Dolu u Rubežima.

Radovan J. Bigović, iz sela Kobilji Do (Cuce), rođen 1901. godine, kad je ubijen imao je 22 godine.

Mile Miljanić, iz Velimlja, iz sela Miljanić, poginuo je prema nekim podacima u Rubežima 1923. godine.

Marko (Mado/Majo) B. Vujović, iz Ožegovice (Čevo), rođen je 1893. godine, prema nekim izvorima poginuo je u Šćepan Dolu 1923. godine, a prema drugim 1925. godine. Ako uzmemo da je poginuo 1925. godine u Hercegovini, kad je ubijen imao je 32 godine.

Stevo Ivov Božović iz Erakovića sa Njeguša, u nekim izvorima se navodi da je poginuo 1923. u Rubežima.

Golub M. Vujović iz Ubala (Čevo), ubijen 1923. godine.

Pominje se da je i Mihailo Dugović poginuo u toj grupi. O njemu nemamo podataka.

Pomenuta grupa od jedanaest crnogorskih komita, heroja, boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, poginula je u žestokoj oružanoj bici sa srpskim okupacionim vojnim i žandarmerijskim formacijama 28. decembra 1923. godine. Nakon što su crnogorski komiti izginuli, okupacione militarne formacije odnijele su izmasakrirana tijela jedanaest crnogorskih komita i položili ih na snijeg ispred crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Ubice su se potom slikali iznad tijela svojih žrtava i uživali u svome zločinu.

U vrijeme pogibije Raspopovićeve grupe izašla je knjiga Aleksa Devina s naslovom "Mučenička nacija”

Tu klasičnu okupatorsku fotografiju horornog karaktera objavio je beogradski “Ilustrovani list” od 20. januara 1924. godine, u broju 3 na strani 2. Tu jezivu sliku ubijenih crnogorskih komita prenio je i engleski list “Dejli grefik”. Iza toga, u Donjem domu britanskog parlamenta poslanik Morel je, povodom ovog zločina, 20. februara 1924. godine postavio pitanje “o ucjenjivanju i ubijanju boraca za nezavisnost”. Vlasti Kraljevine SHS uputile su demanti, kojeg je objavio uticajni list “Dejli telegraf”, u kojemu se navodi da su pobijeni sa slike bili samo “obični razbojnici”. Potpuno lažno je bilo oficijelno saopštenje beogradskog Presbiroa da je Petra Zvicera “ubio sam crnogorski narod”, kako je navedeno. To je čak objavio i engleski ugledni list “Tajms”. Englesko Ministarstvo spoljnih poslova (Forin ofis) je, u odgovoru na zahtjeve Ministarstva inostranih poslova Vlade Kraljevine SHS, saopštio da engleska Vlada neće praviti nikakve smetnje i probleme vlastima u Beogradu, te da će, u skladu s tim, ovlašćeni Vladin predstavnik interpelantu koji je postavio pitanje Crne Gore odgovoriti da “ako ima ubijanja u Crnoj Gori to stradaju sve sami razbojnici”. Istina je bila potpuno supotna. Ubijeni crnogorski komiti Savo Raspopović, Petar Zvicer, Mujo Bašović i drugovi nijesu bili razbojnici nego rodoljubi, a oni koji su ih likvidirali bili su razbojnici. U vrijeme pogibije ove grupe crnogorskih komita izašla je iz štampe knjiga Aleksa Devina o Crnoj Gori s naslovom “Mučenička nacija”, a na zidovima stepeništa Forin ofisa naslikana je bila alegorija “Srbija stavlja ruke oko Crne Gore, ali to je smrtonosni zagrljaj” - pisao je Devin. Nešto ranije, američki intelektualac Vitni Voren objavio je, u Njujorku 1922. godine, knjigu “Crna Gora- zločin Mirovne konferencije”. Vitni Voren u svom djelu, pored ostalog, navodi: “Saučesnici smo zločina počinjenog u našem prisustvu. Protiv je mira svih ljudi kad ubica podigne ruku. Nijedna žrtva ne umire sama. Ako pustimo Srbiju i njene saveznike da dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje vlastite slobode. To ne može biti, to ne smije biti! Kraj još nije došao. Još ima daha u zemlji na umoru i možemo je spasiti. Crna Gora se mora obnoviti!”. Dok je u Crnoj Gori vladao krvavi režim terora nad crnogorskim narodom, dok su crnogorski ustanici vodili gerilsku borbu, jedan od njihovih vođa, oficir, komandir Dušan Vuković napisao je 1926. godine pjesmu koja se zove “Crna Gora”. Ona glasi:

“Kako ne bih volio te, I ne bi mi draga bila, Gordi kršu Crna Goro, Kosturnico od starina.

U svijema muzejima,

Car si straha oka tuđa, A za tvoje Crnogorce, Ka zrak sunca ti si vruća.

Vrh planine kam do mora, Sveto stijenje blago naše, Nad svijema oltarima, Oltar slave sazidaše.

U našemu svetom dolu, Ruža ružu krasom kiti, Sa planine vjetar šapti, Ti češ opet naša biti”.

P. S. “Istoričar koji svjesno prećutkuje događaje vrši svjesnu obmanu isto kao i onaj koji piše o onome što se nije dogodilo” - govorio je davno Amijan Marcelin.

Novak Adžić: BRIGADIR ŠĆEPAN MIJUŠKOVIĆ (1872-1924)

Žrtva velikosrpskog terora, u vrijeme kad je Crna Gora bila utamnicena okovima Vidovdanskog ustava iz 1921. godine i krutog monarhistickog centralizma i unitarizma dvora Karadjordjevica i beogradske Vlade, od 1918. do 1941. godine godine, bio je i oficir, odnosno, komandir i brigadir (general) crnogorske vojske

Scepan Mijuskovic. O komandiru i brigadiru Scepanu Mijuskovicu pisao je, na knjizevno-povijesno reprezentativan i dokumentaciono utemeljen nacin, poznati crnogorski knjizevnik, akademik Jevrem Brkovic, u svom kulturnom romanu »Monigreni«, knjizi koja je literalno-istorijska sinteza crnogorske heroike i tragike, izrazene kroz vertikalu i prizmu izazova i iskusenja, uspona i padova, puteva i stranputica, hiljadugodisnje dukljansko-zetsko-crnogorske proslosti. Ta knjiga je posve zasluzeno nasla mjesto u Vasingtonskoj biblioteci u Sjedinjenim Americkim Drzavama. Moderni crnogorski nacionalni ideolog i borac za pravo, cast i slobodu crnogorskog naroda, knjizevnik Jevrem Brkovic je u svom pjesnickom djelu »Komitske balade« objavio veliku poemu pod naslovom »Šćepan Mijušković i ostroski orao«, koja govori o tragicnoj smrti poznatog crnogorskog junaka i viteza Scepana Mijuskovica. Organizator i izvrsilac okrutnog ubistva Scepana Mijuskovica bio je srpski zandarmerijski oficir Milan Kalabic. Naime, Milan Kalabic, planer, ogranizator i glavni izvrsilac tog svirepog ubistva, rodjen je 1886. godine u Podnovlju kod Dervente, po narodnosti je bio Srbin. Poslije 1918. godine, kao izvanjac, poslat je na teritoriju bivse Kraljevine Crne Gore i bio u sluzbi okupatorskih vlasti, koje su vrsile teror i zlocine nad Crnogorcima. Sluzbovao je prvo u Pljevljima, pa je, radi preduzimanja akcija na unistenju crnogorskog oslobodilackog komitskog i ustanickog pokreta, poslat u Niksic. Kao srpski zandarmerijski kapetan postao je sef niksicke zandarmerije. Osvjedocio se kao ubica i patogeni zlocinac. Ubio je, sa svojim pomagacima, 1924. godine na svirep i okrutan nacin, komandira (majora) i brigadira crnogorske vojske Scepana Mijuskovica, istaknutog crnogorskog junaka i patriotu iz sela Kunka u Poviji-Pjesivci kod Niksica. Milan Kalabic je 1932. odlikovan Karadjordjevom zvijezdom. To je uslijedilo kao priznanje i orden srpske vlade i dvora kralja Aleksandra Karadjordjevica za ucinjene zlocine nad crnogorskim narodom. Scepan Mijuskovic rodjen je 1872. godine u selu Kunak, Pjesivci kod Niksica. Zavrsio podoficirsku i oficirsku skolu na Cetinju. Godine 1910. proizveden u cin kapetana, a 1911. u cin komandira crnogorske vojske. Scepan Mijuskovic je bio komandir crnogorske vojske, istaknuti junak, ucesnik u balkanskim ratovima 1912-1913. godine. Bio je komandant Pjesivackog bataljona, a u drugom balkanskom ratu bio je komandant kombinovanog Cevsko-Bjelicko-Pjesivackog bataljona. Ucestvovao je i u prvom svjetskom ratu (1914-1916). Po slomu Crne Gore bio je 1916. godine, konfiniran, zatocen u madjarski logor Boldogason, u kojemu je ostao do sloma Austro-Ugarske, kad se oslobodjen vratio u Crnu Goru. Bio je protivnik srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore sprovedene 1918. godine. Jedan od organizatora i ucesnika Bozicnog ustanka 21. XII 1918. godine. Odbio je da polozi zakletvu kralju Petru Karadjordjevicu i odbio je da primi drzavnu penziju Kraljevine SHS. Od 1919.godine, nakon sloma ustanka, do 1921. godine bio je politicki zatvorenik u podgorickom zatvoru “Jusovaca”. Kad je oslobodjen bio je pod stalnom prismotrom vlasti. Postoji sacuvan arhivski dokument, u kojemu se nalazi spisak od 55 (pedesetpet) zatvaranih crnogorskih oficira - protivnika aneksije Crne Gore poslije 1918. godine. Medju brojnim zatvorenicima bili su i: divizijar vojvoda Djuro Petrovic iz Niksica, komandir Petar Lompar sa Bokova, komandir Djuro Soc sa Ljubotinja i komandir Scepan Mijuskovic iz Pjesivaca, cije se ime na tom spisku nalazi pod brojem 11 (jedanaest). Nema sumnje da je major Scepan Mijuskovic bio protivnik unistenja crnogorske drzavne samostalnosti, ugnjetavanja i terora koji je sprovodjen nad crnogorskim narodom. Srpske vlasti su ga, sa brojnim crnogorskim patriotima, uhapsile i utamnicile.

Major Scepan Mijuskovic je, kao politicki zatvorenik, zajedno sa svoja 43, boraca i pregaoca za crnogorsku slobodu i samostalnost, u Centralnom kaznenom zavodu u Podgorici (Jusovaca), u kojemu je bio utamnicen, potpisao 14. oktobra 1920. godine jednu Izjavu, kojom se dokazuje protivpravnost i nistavnost odluka tzv. Podgoricke skupstine iz 1918. godine. Njeni potpisnici, istaknuti i ugledni crnogorski narodni prvaci, sudije, politicari, oficiri, vojnici, medju kojima i major Scepan Mijuskovic, navode razloge zbog kojih prekidaju svaku dalju saradnju sa Okruznim sudom u Podgorici, koji je protiv njih vodio krvicni postupak, a kojega oni smatraju nezakonitim i nenadleznim. U toj Izjavi njeni potpisnici isticu i ovo: »Sila nas drzi evo dvije godine u najstrozijem zatvoru«. Na teriroriji okupirane i aneksirane Crne Gore, nacelnik Okruga podgorickog, Radovan Boskovic, u jednom izvjestaju nacelniku Okruga cetinjskog ( Pov. Br. 181 ) od 8. februara 1922. godine, dostavlja spisak, po njegovim rijecima, » glavnih agenata Jovana Plamenca i Milutina Vucinica koji rade po njihovim instrukcijama i sa kojima stoje u stalnoj vezi«. Taj spisak odnosi se na istaknute licnosti iz okruga: cetinjskog, barskog, podgorickog, niksickog, kolasinskog, bjelopoljskog, andrijevackog i peckog. Na tom spisku nalaze se imena brojnih crnogorskih generala i drugih oficira, ministara, politicara i drugih narodnih prvaka, a za okrug niksicki, kao »glavni agenti« vodja crnogorske Vlade u emigraciji, navode se i: Marko Djukanovic, Predsjednik crnogorskog Drzavnog Savjeta, general crnogorske vojske i clan Krunskog savjeta Joko Adzic, crnogorski ministar Mirko M. Mijuskovic i brigadir crnogorske vojske Scepan Mijuskovic. Cinjenica je, da je crnogorski oficir viteskog duha Scepan Mijuskovic od 1918. godine od strane srpskih vojnih, policijskih i civilnih vlasti bio stalno proganjan, optuzivan, nadziran, hapsen, utamnicen po zatvorima, sikaniran i maltretiran na razne nacine i tretiran kao opasan politicki protivnik novonastalog rezima. Posto vlasti nijesu mogle dokazati njegovu krivicu, nakon zatvaranja i robijanja, pusten je na slobodu, ali je stalno, ostao pod zandarmerijskom i drugom prismotrom i nadzorom. Srpskim okupacionim vlastima bio je trn u oku i one su doninjele i sprovele u djelu odluku o njegovom ubistvu, koje je i izvrseno na svirep i monstruozan nacin. Njegov ubica bio je zloglasni srpski zandrmerijski kapetan Milan Kalabic, koji je vec od ranije bio poznat po svojoj zlocinackoj djelatnosti. Zbog svirepog i zlocinackog ubistva majora Scepana Mijuskovica i njegovog bratuceda Stavana Mijuskovica, nekadasnjeg crnogorskog perjanika, koje je izvrseno 21. februara 1924. godine, ciji su izvrsioci, neposredni i posredni, zandarmerijski kapetan Milan Kalabic, Vasilije Grbic i podnarednik Krsto Djurdjevic, u Kraljevini SHS poslanici Crnogorske federalisticke stranke Mihailo Ivanovic i Milo Dragojevic podnijeli su 11. aprila 1924. godine interpelaciju Ministru unutrasnjih poslova, na koju uopste nije odgovoreno. Ta interpelacija objavljena je u listu »Crnogorac«, zvacinom organu Crnogorske stranke (federalista), u broju 9. od 21. februara 1925. godine. Zagrebacki list »Hrvat«, broj 1234, od 16. travnja 1924. godine pod naslovom »Krvavi rezim. Licinstva organa vlasti u Crnoj Gori« je u uvodniku integralno objavio pomenutu interpelaciju, kojoj je dao svoj redakcijski komentar, u kojemu akcentuje da ono sto iznijeli crnogorski poslanici Mihailo Ivanovic i Milo Dragojevic u beogradskoj skupstini jeste »uzasna slika krvavog rezima, koji su stvorili radikali s Pasicem na celu«. Vodja hrvatskog naroda u Kraljevini SHS i lider Hrvatske seljacke stranke Stjepan Radic je, u izjavi povodom ubistva Scepana Mijuskovica i podnosenja navedene interpelacije od strane poslanika Crnogorske stranke o ovome zlocinu, u glasilu »Slobodni dom«, broj 18. od 30 travnja 1924. godine, u clanku »Crna Gora pod

satanskom vladom« naveo i ovo: »I zaista sve ono sto su radili i jos rade Pribicevicevi batinasi i Pasicevi radikali u Crnoj Gori, to nijesu su zlocini samo za interpelaciju ili za sudbeni progon, nego su to bezbostva, radi kojih treba srusiti i zauvijek onemoguciti citav ovaj radikalsko-batinaski rezim«. Stoga je po ocjeni Stjepana Radica »sada prvi i glavni posao« Hrvata u beogradskom parlamentu i van njega taj da »u zajednici sa ostalima, ruse i obaraju rezim kako bi oslobodili Crnu Goru i Makedoniju, ai sami sebe, od ovih strahota, za koje eto nemamo u svom jeziku niti pravoga izraza«. Povodom masovnih zlocina koje je srpski osvajacki rezim vrsio u Crnoj Gori nad crnogorskim narodom Stjepan Radic je u znak prijateljstva i solidarnosti sa potlacenom crnogorskom nacijom uputio jedan direktni proglas (manifest) Crnogorcima, sto je konstatovala i beogradska »Politika« u clanku »Radic i Crnogorci« u broju 5762 od 10. maja 1924. godine. U tome Radicevom manifestu, objavljenom 1. maja 1924. godine, kojeg su podrzali 70 hrvatskih poslanika u parlamentu u Beogradu, protiv srpskih zlocina u Crnoj Gori stoji i ovo: »Braco Crnogorci! Mi, Hrvati, imamo na najljepsim stranicama nase knjizevnosti, nazvan Crna Gora, velicanstveni oltar slobode u najcudesnijem hramu bozanskog djela. Mi smo vas proglasili, Crnogorci, ne samo predstavnicima ideala herojstva vec primjerom nedostizne cestitosti i postenja. Mi, Hrvati, suzbijamo beogradski centralizam i Pasicevu korupciju ne samo iz ovog razloga vec narocito zato sto svojim necistim rukama unistavaju velicanstveni oltar crnogorske slobode, divljacki vas progone i djavoljski zlostavljaju. Cak i da ovaj beogradski centralizam nije ucinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljacki, cast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada necemo moci pomiriti sa tim groznim zlocincima«. U tome proglasu Stjepan Radic poziva Crnogorce da ruse beogradski centralizam »radi toga sto svojim poganim rukama razvaljuje velicanstveni zrtvenik crnogorskog naroda i Crnu Goru pretvara u jedno strasno zgariste i grobnicu«.

Poslanik Crnogorske federalisticke stranke i bivsi ministar u doba suverene Crne Gore Savo Vuletic odrzao je u Skupstini Kraljevine SHS 27. jula 1925. govor, u kojemu je izlozio kada, kako i od koga je ubijen major Scepan Mijuskovic i njegov krvni srodnik Stevan Mijuskovic. U tom govoru Savo Vuletic je naglasio i ovo: »Jednoga dana dolaze sest zandarma u njegovo selo i narede da se spreme: on major Scepan Mijuskovic, njegov brat Djordjije Mijuskovic, potporucnik, njegov bratuced Stevan Mijuskovic i jos nekoliko njihovih rodjaka, odnosno, seljaka i da odu na poziv sreskog nacelnika na Bogetice radi nekog dogovora, o opstim stvarima. Svi su oni odmah posli za tamo. Dosavsi na Bogetice, nijesu tu zatekli sreskog nacelnika do jedino starjesinu zandarmerijske stanice, koji je naredio da idu svi receni u zatvor. A na pitanje zasto, odgovorio je starjesina stanice, da se pritvaraju po naredjenju zandarmerijskog kapetana Milana Kalabica, sluzbom iz Niksica, koji je posao za Danilov Grad, a, medjutim, nikakvo pisano rjesenje nije im o tome saopstio. Poslije toga dosli su iz Danilovog Grada dva zandarmerijska oficira receni Kalabic i neki Grbic sa oko 20 (dvadeset) zandarma i naredili da se major Mijuskovic sa drugovima biju, te su ih i bili zandarmi (po 4 na jednog) bicevima i kundacima od pusaka sve dotle dok tuceni nijesu iznemogli tako, da se nijesu mogli ni s mjesta da se pokrenu. Koliko su ovi zandarmerijski oficiri »znali« za »Krivicu« majora Mijuskovica i ostalih, najbolje ce posvjedociti, to sto je onda drumom prolazilo dvoje momcadi

pjesivacke i zaustavila se da cuje sto se to radi. I zandarmerijski oficiri naredili su, da se i ova dvojica slucajnih prolaznika dovedu i bace i zatvor gdje su bili vec receni i na mrtvo ime su isprebijani kao i oni. Zatim su ih sve, onako od tuce iznemogle, izveli iz zatvora i na jednom teretnom automobilu odnijeli za Niksic, gdje su na ocigled svijeta baceni u jedan podrum, poznato memlivo niksicko muciliste. Tu je nastala nova tuca kesama punim pijeska dok nije Scepan Mijuskovic pod udarcima izdahnuo, a malo kasnije i njegov bratuced Stevan Mijuskovic. Sjutradan zorom mrtvo tijelo Stevana Mijuskovica zandarmi su odnijeli na drum kod Carevog Mosta blizu Niksica, i stavili mu u dzep legitimaciju od istog datuma, da je konfident policije i da je toboze upucen u sumu, da uhodi hajduke. Scepana su, pak, mrtva bacili u jamu u obliznjem brdu Trebjesi i zatrpali ga kamenom. Oni koji su od mucenika ostali zivi bili su sa slomljenim rebrima i odbijenim bubrezima preneseni u bolnicu i jedva su pretekli. Narod je sjutradan nasao Stevana na drumu, a majora Mijuskovica nijesu mogli naci nego tek poslije 70( sedamdeset ) dana. Nad obojicom je bila izvrsena obdukcija od strane ljekarske komisije i utvrdjeno je da su bili ubijeni, umoreni tucom. I za sve ovo, gospodo, niko od krivaca nije uziman na odgovornost. Sud Okruzni u Niksicu ispitivao je docnije stvar onih, koji su pretekli u zivotu i bili u bolnici i oglasio ih je nevinim, odnosno nije bilo ni indicija protivu njih za istragu. No, za istragu i sudjenje oficira i zandarma oglasio se receni sud nenadleznim. Jer da su zandarmi i njeno starjesinstvo pod vojnim sudovima i da bi im vojni sud trebao da im sudi. Vojni sud na Cetinju ispitivao je nesto malo docnije jedog od onih oficira, t. j. Kapetana Milana Kalabica i pustio ga. Taj covjek je i do sada na slobodi i u sluzbi, pa je dobio i avanzman i odlicje poslije onog zlocina nad Mijuskovicima. Ostali ucesnici u njemu do danas nijesu uzimati na odgovornost« - govorio je Savo Vuletic. Dakle, Scepan Mijuskovic je uhapsen, mucen i ubijen na svirep i monstrozan nacin od strane komandanta niksicke srpske zandarmerije kapetana Milana Kalabica, Vaslija Grbica, Krsta Djurdjevica, Petra Ferala i drugih zandarma pomagaca 21. februara 1924. godine. Njegovo mrtvo i izmasakrirano tijelo Milan Kalabic i ostali zandarmi odnijeli su sa mjesta zlocina i bacili u jednu jamu na Trebjesi kod Niksica. Les crnogorskog brigadira Scepana Mijuskovica pronadjen je nakon 72 dana (30. aprila 1924) godine i sahranjen u svom rodnom mjestu. Scepan Mijuskovic je uhapsen od strane srpske zandarmerije sa svojim bratom Djordjijom Mijuskovicem i bratom od strica crnogorskim perjanikom Stevanom Mijuskovicem, te Aleksom Mijuskovicem i Radovanom Magovcevicem i podvrgnut stvavicnom mucenju i torturi. Pored Scepana Mijuskovica, kapetan Milan Kalabic i zandarmi ubili su i njegovog brata od strica Stevana Mijuskovica, cije su tijelo bacili na putu prema Danilovgadu i ono je 21. februara 1924. godine pronadjeno. Od posljedica tada nanijetih teskih tjelesnih povreda Scepanov brat Djordjije Mijuskovic umro je 1934. godine. Zlocin ubistva Scepana i Stevana Mijuskovica oslikavao je brutalni karakter okupacione vlasti koja je tada bila na sceni u Crnoj Gori. Ozaloscena porodica je o ubistvu majora Scepana Mijuskovica, u Niksicu 1. maja 1924.godine, u umrlici (plakati) ispisala ovo: »Jos 21. februara o.g. ovdasnja zandarmerija umorila je u svom zandarmerijskom pritvoru kom. Scepana Mijuskovica i Stevana Mijuskovica. Stevanov les nadjen je odmah iza umorstva sjutradan, izbacen iz zandarmerijskog zatvora kod Careva mosta, a les kom. Scepana pronasli smo tek danas sedamdesetog dana po izvrsenom zlocinu u jednoj jami u Trebjesi. Ovaj necuveni zlocin izvrsila je ovd. Zandarmerija i o svemu ovome poznato je Velikom Zupanu, Kraljevskoj Vladi, Narodnoj Skupstini i svim ovamosnjim vlastima i izvrsioci ovog groznog zlocina do danas jos nijesu uzeti na odgovornost, no mjesto da

se kazne oni se nagradjuju. Odgovorne vlasti i danasnji rezim, koji omogucava i zasticava ovakve zlocine prevazilaze tiraniju i bezakonja nekadasnjih i turskih i austrijskih zlocinaca, jer su oni bar javno ubijali. Zlikovci, koji su poslati da posrbljavaju Crnogorce nijesu Srbi no dahije, ciji zlocini trijumfuju u Crnoj Gori blagodareci zastiti onih koji su pozvati da stite javnu bezjbjednost i zakonitost. Tijelo pokojnikovo bice sjutra 2. o. m. u 8 sati prije podne preneseno iz ovd. Crkve u Poviju o cemu ovim izvjestavamo srodnike i prijatelje pokojnikove.

Niksic, 1. maja 1924. god. Ozaloscena PORODICA«

Poslije likvidacije komitske grupe Sava Raspopovica, Petra Zvicera, Muja Basovica i drugih u Scepan Dolu u Rubezima kod Niksica 28. decembra 1923. godine, te nakon ubistva Scepana Mijuskovica i ostalih, od strane organa vlasti kapetan Milan Kalabic je za ucinjene zlocine unaprijedjen u cin zandarmerijskog majora. Poslije tih zlocina, u strahu od osvete, pobjegao je na Kosovo, dje je, takodje, pocinio brojne zlocine. Nakon debate u Skupstini Kraljevine SHS, koju su pokrenuli poslanici Crnogorske stranke (federalista), pokrenuta je istraga protiv Milana Kalabica, koji se je tada nalazio na Kosovu, u Drenici. Medjutim, to je tada zataskano, a istraga je obustavljana sa sumnjivim obrazlozenjem da Milan Kalabic nije dostupan organima gonjenja. Milan Kalabic je 1928. godine sluzbovao u Bosni u Bihacu kao komandant zandarmerijske cete. Ali, ipak, poslije nekoliko godina istraga je ponovo pokrenuta i on je pritvoren i protiv njega, sada kao penzionera, je u Okruznom Sudu u Niksicu vodjen krivicni sudski postupak, koji se zavrsio dionosenjem presude 18. oktobra 1930. godine, kojom je Milan Kalabic osudjen na 18 godina zatvora. Potom mu je odlukom Velikog Suda kazna zatvora ublazena, odnosno, smanjena na 14 godina zatvora. Ali, organi vlasti su se solidarisali sa zlocinima koje je pocinio Milan Kalabic, pa su odlucili da mu ih oproste. Milan Kalabic je u zatvoru proveo manje od jedne godine. Dobio je od strane rezima pomilovanje i vracen je u aktivnu sluzbu decembra 1932. godine i odlikovan Karadjordjevom zvijezdom. Bio je miljenik rezima generala Petra Zivkovica u doba diktature Kralja Aleksandra Karadjordjevica. Zivio je u Beogradu, dje je 30. juna 1940. godine na njega iz osvete pucao brat Scepana Mijuskovica – Simo Mijuskovic, i tesko ga ranio za cetiri hica, ali je zlikovac Kalabic prezivio. U toku drugog svjetskog rata Milan Kalabic je ponovo pocinio brojne zlocine, sada na teritoriji Srbije. Dokazao se kao izdajnik i ratni zlocinac. U kvislinskoj i marionetskoj srpskoj vladi armijskog generala Milana Nedica, uzivao je podrsku i povjerenje i ona ga je postavila za Okruznog nacelnika Kragujevca i Pozarevca. Ubijen je od strane Njemaca (Gestapoa) krajem 1942. godine pod optuzbom da radi za britansku obavjestajnu sluzbu. U Crnoj Gori Milan Kalabic je upamcen kao jedan od najvecih zlocinaca i nitkova, preko kojih je okupaciona vlast od 1919. do 1925 ognjem i macem u krvi pokoravala Crnu Goru i terorisala Crnogorce. O pogibiji crnogorskog oficira Scepana Mijuskovica pisali su crnogorski egzilanti i zvanicnici Vladimir Dj. Popovic i Andrija Prlja u Crnogorskom memorandumu podnijetom 13. septembra 1924. godine generalnom sekretaru Drustva naroda. Naime, peto zasijedanje Drustva naroda (Lige Nacija) odrzano je od 1. septembra do 2. oktobra 1924. godine. Tada je zabiljezena diplomastka aktivnost crnogorskih krugova u egzilu. Naime, 13. septembra 1924. godine predata je Crnogorska nota Generalnom sekretaru Drustva naroda, podnijeta od strane grupe crnogorskih izbjeglica, koji su

nastojali da ponovo pokrenu raspravu o crnogorskom pitanju. Crnogorsku notu podnijetu 13. septembra 1924. godine Drustvu naroda potpisali su Vladimir Popovic, predsjednik Komiteta crnogorskih izbjeglica, bivsi predjednik cetinjske opstine i ministar pravde u izgnanickoj crnogorskoj Vladi, i Andrija Prlja, bivsi cinovnik u crnogorskom Ministarstvu inostranih poslova, koji se na rome aktu potpisao kao ministar inostranih poslova Kraljevine Crne Gore. Ta nota je veoma obimna, studiozno pisana, vrlo zanimljiva i raznovrsna po svome sadrzaju. U tom dokumentu, Vladimir Popovic i Andrija Prlja opisuju, izmedju ostalog, situaciju u Crnoj Gori u periodu poslije 1918. godine i teror nad crnogorskim narodom, upoznavajuci svjetsku javnost i o zlocinima koje su velikosrpske agresorske i okupacione trupe izvrsile u Rovcima, o pogibiji Sava Raspopovica, Scepana Mijuskovica itd. U tome aktu citiraju se izvodi iz beogradske stampe koji govore o represalima nad crnogorskim stanovnistvom. Taj dokument, kojeg su napisali i potpisali Vladimir Popovic i Andrija Prlja, sadrzi i ovo: »Srpski oficiri ubijaju crnogorske oficire u njihovim zatvorima: Iznijecemo ovdje i citulju familije Mijuskovic, koja je jedna od najpoznatijih u Crnoj Gori. Ova citulja je bila istaknuta povodom ubistva komandanta Scepana Mijuskovica i pukovnika Stevana Mijuskovica, koje su u zatvoru pocinili oficiri i srpski zandarmi 21. februara 1924. godine. Ovaj slucaj dovoljan je da pokaze vise nego tragicnu situaciju crnogorskog naroda. Izlozicemo ukratko kako su se stvari desavale, slijedeci obavjestenja koja smo sakupili u pitanju poslanika Mihaila Ivanovica i Mila Dragojevica u parlamentu u Beogradu 11. aprila 1924. godine; u jugoslovenskoj stampi, uglavnom i narocito u najvecem hrvatskom casopisu »Obzor« iz Zagreba (broj od 14. marta 1924.) i u »Politici« najvecem srpskom casopisu iz Beograda (broj od 7. marta 1924.).Komandant Scepan Mijuskovic bio je jedan od najsrcanijih crnogorskih oficira. Ucestvovao je u balkanskom i svjetskom ratu i bio je ranjen sest puta. U austrijskim koncentracionim logorima dobio je tuberkulozu. Nakon primirja puvukao se u svoje selo, u koje su Srbi dosli da mu predloze da stupi u sluzbu srpske vojske. Odbio je, zeljeci tako da protestvuje protiv nasilne aneksije svoje domovine. Nije zelio da prima platu za stan i hranu koju mu je ponudila srpska vlada, i to da ne bi dao zakletvu na vjernost srpskom kralju. Vise je volio da zivi u svom selu, bolestan i u bijedi, nego da se na bilo koji nacin solidarise sa zlocinom pocinjenim protiv crnogorskog naroda. Iz tog razloga, kaze se u gore spomenutim novinama, bio je osumnjicen od srpskih vlasti, koje su ga zatvarale u vise navrata, nikada ne mogavsi da dokazu da je bio u vezi sa pobunjenim zemljacima. Pocetkom 1924. godine srpska vlada je odlucila da svim sredstvima bile u njenoj moci ocisti zemlju od pobunjenika. Stoga je poslala grupu oficira specijalizovanih za ubijanje.

Medju njima se nalazio kapetan zadramerije Milan Kalabic i pukovnik Grbic (obojica Srbi). Ova dva oficira, na celu jedne cete zadrarma, dosli su u selo Bogetici, 21. februara 1924. godine. Privezali su odmah komandanta Scepana Mijuskovica, njegovog rodjaka Stevana i seljake Vidaka Magovcevica, Aleksandra Mijuskovica, Radovana Mijuskovica, Djordja Vukicevica i Nikolu Vulanovica. Tao su ih, sa lisicama na rukama, prebacili istog dana automobilom u kasarnu zandarmerije u Niksicu. Tu je pocelo mucenje zrtava udarcima zezla i vrecama napunjenim pijeskom, da bi ih natjerali da priznaju da su bile u vezi sa pobunjenicima. Komandant Scepan Mijuskovic podlegao je tim torturama. Njegovo tijelo je kao upozorenje, nocu baceno u neku pecinu blizu pansiona koji mu je ponudila srpska vojska. Autopsija je dokazala da je imao sedam slomljenih rebara i izvadjene bubrege. Oni koji su uspjeli da izbjegnu smrt ostali su nemocni kao svjedocanstvo jednog gnusonog zlocina

pocinjenog od strane vlade iz Beograda. Srbijanska vlada nije preduzela nikakve mjere kako bi kaznila zlocine! Krvnici Kalabic i Grbic bili su »samo« premjesteni«, navode Vladimir Popovic i Andrija Prlja u tom crnogorskom memorandumu. Pogibiju brigadira Scepana Mijuskovica i drugih crnogorskih rodoljuba konstatuje i crnogorski oficir, komandir i emigrant u SAD- Masan M. Borozan, u tekstu pod naslovom “Nova zrtva na oltaru otadzbine”, kojeg je napisao u Hazleton, Pa., 30. marta 1924. godine. U tome opsirnom clanku, u kojemu govori o ubistvu majora Scepana Mijuskovica i ukupnoj golgoti Crne Gore. Taj tekst Masana Borozana objavljen je u emigrantskom crnogorskom listu, koji se zvao “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanicni organ udruzenja “Saveza nezavisnih Crnogoraca”, godina II, br. 12 od 12. aprila 1924. godine, na strani 2 i 3. Emigrantski crnogorski list »Crnogorski glasnik«, broj 73, Detroit, SAD, 1925. godine, u clanku »Govor dr Sekule Drljevica u verifikacionom odboru«, pise da je vodj Crnogorske stranke u Beogradu 1925. godine govorio o teroru nad crnogorskim narodom, kojeg je provodio rezim Radikala, pa, izmedju ostalog, konstatuje da veliki je zupan Milovan Dzakovic »isao u svako okruzno mjesto i po selima, i na javnim zborovima govorio je i ovo: Ko ne glasa za radikale, nece dobiti penziju, a vi vec znate sta cu ja s njim uciniti. Kad se sjetite da se to govori u otadzbini Mijuskovica, ubijenog zlikovacki u zatvoru, u otadzbini, u kojoj su spaljeni zena i djeca na sred Katunske nahije, morate priznati da je ta prijetnja ozbiljna i moze da uplivise na izbore, i kad uzmete u obzir da je kapetan Kalabic, ubica Scepana Mijuskovica, poslije ubistva od kapetana druge klase proizveden za kapetana prve klase«, istakao je vodj Crnogorske stranke dr Sekula Drljevic. Potom se suocio, u debati, sa zestokim napadima radikala, kojima je odgovorio ovako: »Kada govorim kao predstavnik crngoorskog naroda nikome ne dozvoljavam da daje sud o mome patriotizmu sem jedino i samo crnogorskom narodu«. Povodom zlocina nad majorom crnogorske vojske Scepanom Mijuskovicem, kojega je na svirep i monstruozan nacin ubio zloglasni srpski kapetan Milan Kalabic sa zandarmima 1924. godine u Niksicu, Savo Celebic je napisao u emigraciju u Rimu (Italija) 20. juna 1924. godine poemu pod naslovom »Vijenac na grobu Scepana Mijuskovica«, koja je stampana iste godine u Detroitu (Amerika). U tome spjevu komandir Savo Celebic navodi i ovo: »Iz dalekog tudjeg kraja Moj Scepane, mili druze, Evo na grob da ti stavim Pokapane suzom ruze. Sa srca su mog uzbrane, Sa drugarske ljute rane - Nek ti tesku bol ublaze Dok nam bolji dan osvane.

Jevrem Brković: ŠĆEPAN MIJUŠKOVIĆ I OSTROŠKI ORAO

I

Februar nije mjesec kad ostroški orlovi lete, iz orlujista izlijeću, nebo nad oblacima nadvise, kad do Sunca dodju, kljunom ga rane i tu sagore.

I ljudska je i orlujska istina, to ni njihovo danasnje potomstvo ne porice: Dvadesetog februara 1924. godine, nasred Crne Gore, orao krstas iz Ostroskih greda izlece i triput kucu starog majora Scepana nadlece.

Bjese to u selu Poviji, zaseok Kunak, a u Pjesivcima, dva Magovcevica vidjese orla i Scepanu glas ucinise.

II

Radovan i Vidak Magovcevic, brata Scepanova Djordjija iz kuce izvedose i sve mu o Orlu Ostroskom kazase:

Zakle se Radovan Magovcevic da im Orao Ostroski sljeme kljunom dotace. Vidak to ne vidje, bas je tog trena zlosjena, po obicaju naskom i arbanaskom, pred Orlom kapu skinuo. Valja se to kad god se covjek i Orao sretnu.

- Na ljudsko meso sluti kad se u ovo doba od godine Ostroski Orao nekome prikaze, kad mu kucu nadleti, ko sto je danas Scepanu Mijuskovicu nadlece i sljeme kljunom dotace, sto nije nikome odavno.

III

- Jeste, na ljudsko meso sluti! – rece stariji Magovcevic Scepanovom mladjem bratu Djordjiju, u Cetinje zagledanom isto kao i stariji brat Scepan, major crnogorski.

Mladji Magovcevic ustvrdi da su Orao i Scepan suvrst: - Mozda je Orao nesto mladji, a Scepan rjecitiji!

Kad major Scepan Mijuskovic razabra sto dva casna Magovcevica vidjese i o cemu zbore, izusti bratu Djordjiju ono sto nikom do tada nije:

- I na dan Bozicne nase bune taj mi se isti Orao prikaza: Kod Gornjeg se manastira oci u oci tucismo. Grb mi na kapi uoci i kaza da se na Cetinju poginulo, da nam je i ta buna propala, da Crna Gora vise nije ni orlujiste, ni viteziste, ni Oltar Svetog Petra Cetinjskog, ni Ostroska bogomolja kamena!

IV

- Smrt mi se dobro primakla, brate Djordjije, kaza Scepan: Orao moj Ostroski porucuje mi, znam ja taj jezik dobro, da racun s ljudima i poganima sto prije svedem, da grobnicu pritvrdim, a oporuku celjadima povtorim. - Dok je onaj Kalabic u Niksicu, nece se ljudski mrijet! Utuvi to, brate Djordjije, te i ti grobnicu podesi za najmanje jos jednog mrca, a moze i vise, ko zna, brate Djordjije, po svemu brate moj rodjeni!

V

Ostroski je orao nasa sveta misleca ptica, okrilje nase, njegovi su djed i pradjed suri, tmurni i timorni, na zetskom i dukljanskom dvoru bili i pod oblake orlili nad zemljom nasom dukljanskom.

Na Rasciju i Vizant motrili, Bodinu i Balsi nebo i grbove ukrasavali, plemenitu Jakvintu i Jelenu nadgledali, motrili kako one dvije na zemlju dukljansku motre.

Orlu s dukljanskim precima mora se vjerovati: Nije on tek tako, i to u nevrijeme, Scepanovu kulu nadletio i sljeme kljunom taknuo, zna Scepan taj jezik orlova dukljanskih, bice i od maternjeg bolje.

Dva casna Magovcevica nista ne izmislise, ne dodadose, ne upjesmise kao sto znaju nasi ljudi kad je velja muka na cijelu nasu zemlju dukljansku. Zna to Scepan dobro, zato noc u iglu udijeva i sluti zloslutno i zlomisleno kao nikada:

- Kalabic je onaj poslat da nas i u smrti naruzi!

VI

Cim zora studena od Manastira Ostroskog zastudje, Scepanovu kucu i kucu rodjaka mu Stevana, perjanika, Kalabicevi crni gavranovi na konjima crnim pritiskose.

Bjese to zandarmerija leteca, nemilosrdna i gojna: Scepana i Stevana sputise, kako se Crnogorci pute – ruke naopako da pomodre ko od kamena za lozu da su.

VII

U grad ih Niksic na urivak kostretni uvedose: Otucenih koljena, skrsenih rebara, lica nagrdjena.

Cijelim putem Stevan s omcom o vratu starini Scepanu pomaze da na koljena ne pane.

Sa iste omce Scepanova glava motri na Stevana, a Orao onaj Ostroski do ulaza u grad na obojicu.

U niksicku zandarmerijsku postaju, u kucu stravnu, s voltom pod stepenistem punim studi, mraka i toljaga, ugnase dva suznja crnogorska, Scepana i Stevana ugnase.

Obradova im se samo svezana vucica – Crnogorka, nedavno na istocnom ulazu u grad uhvacena. Kalabic je u dvoristu postaje drzi i pokazuje kao jatakinju komitsku sto im se izgladnjela predade. Uz ono »gladna vucica Crnogorka«, Kalabic obavezno i posprdno doda »od junacke kuce Petrovica«.

VIII

Na Scepana i Stevana rukama i nogama kidise Milan Kalabic, kapetan zandarmerijski, covjek sitnooki, zlikovac oglaseni, satrap i cizmas odlikovani:

Kraljevskim dekretom iz Bijograda poslat da Crnogorce umiri, da im volujskim zilama, mamuzama, kvasnim pijeskom i konopcima dokaze ko su i sto su, i sto nijesu, i nigda sto ne smiju biti.

IX

Majora Scepana Kalabic u lednicu za brke svede, da u voltu mracnom kost po kost starcevu lomi:

Triput opsova majku crnogorsku i krunu kraljevsku, triput mu trupacke na kicmu skoci, triput ga, triput u brke pljunu, zatim mu ih triput oba iscupa.

Nit uzdahnu, nit rijec izusti, majore Scepane!

- Ti nijesi major no kurva! – pobijesnje mucitelj.

Svojim zandarima Feralu, Grbicu i Djurdjevicu naredi:

- Batalite Stevana, a dokrajcite Scepana! Umori me psina crnogorska, cujem ga – jos dise. Sve mu je staro i mrtvo, osim mrznje i crnogorstva, sve sam u njemu stukao, osim srca i inata tog njihovog!

X

Kalabic se na Stevanu odmara, a svoje nagovara da na starca sto jos iz rebra nekog dise pripuste uhvacenu vucicu da ga za grlo bijelo...

- No nece – prisjeti se – njima su vuci i orlovi najrodjeniji rod, sve im je isto i zajednicko, sve od kuca i pecina do kosturnica, jauka i jezika!

- Zar jos Scepan dise iz mrtvih i supljih prsiju? - Dise, gosn kapetane, dise! – odgovori mucitelj Grbic. - Zadavite Scepana, a ja cu sam Stevana, disu kao da zbore. - Na rane ce prodisati, gosn kapetane, takvi su oni!

XI

Potonja je ura zivota, a Scepan na sedam rana dise: Svaki mu krvosud lipti, kostani lomovi skripe. Zube, a sve ih imase, kao spice tresnjeve ispljunu.

Vucica uz starca leze, zgrija ga i kao on prodisa. Scepan uz nju kao uz svoje celjade jeknu: Prizivajuci cio svoj zivot, narocito teske momente. Do nedavno se nadao, cak vjerovao i bio sasvim siguran, da ce mu starost biti poduza, a umiranje lijepo i kratko.

Vucica prva osjeti da Scepan vise ni na rane ne dise: U dvoriste izidje da po vucji i crnogorski zavija!

XII

Cim se smraci i perjaniku se Stevanu dah smrze. Kad se na oba Mijuskovica pasji ispsova,

Kalabic trojici podmucitelja s nogu zapovijedi:

- Stevana iz grada iznijeti da se mrtav domrzne! - Scepana kao lubinu ovnujsku uz onaj vuceci kolac! - Dobro ga uviti i poponoci u Trebjesku jamu s njim!

- Razumeli gosn kapetane, s njima samo tako! Oglasise se podmucitelji Feral, Grbic i Djurdjevic!

XIII

Sedamdeset je i dva dana major Scepan u jami zimovao. Njegov ga rod samo tamo ne trazi, ne povjerova...

Neka se zna: Milan Kalabic je prvi jamar crnogorski!

A onda dodje doba kad je jamara vise no jama bilo!

1990.

Čisto sitnica, u Grblju je u tadašnje vrijeme bilo većina srpskog naroda, pa tako da je i Gojak srpskog porijekla.

IX tom Zekovićeve Nauke o samobitnosti Crnogoraca

Borislav Cimeša: ROVAČKA REPUBLIKA – 'SLOBODA ILI SMRT"

Cjelovita monografija o Rovackoj Republici u kojoj je sistematicno, argumentovano i nespornijem śedocanstvima dokazano stvarno postojanje posebnoga istorirjskog fenomena (iz zlovakta prisajedinjenja 1918.) Rovacka Republika

Iźljegla je iz stampe nova knjiga prof. Sretena Zekovica Crnogorska hrestomatija – Nauk(a) o samobitnosti Crnogoraca IX tom, sa posebnijem naslovom Rovacka Republika i podnaslovom 'Sloboda ili smrt' kao glavne krilatice Rovcana u pruzanju otpora prisajediniteljima zlokobne 1918. Spravom je posvetio ovi IX tom ovom posebnom istorijskom fenomenu iz zlovakta bezuslsovnoga prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, koji je do sada nedovoljno izucavan, a dobijeni naziv Rovacka Republika sa nesigurnoscu koriscen, vise simbolicno i epsko-narodno imentovan. Knjiga je cjelovita monografija o Rovackoj Republici u kojoj je autor, po vise osnova, sistematicno elaborirao i argumentovano dokazao stvarno istorijsko postojanje Rovacke Republike i takvo njezino imentovanaje. Ova Zekoviceva Crnogroska hrestomatija ima dva glavna i globalna poglavlja: I Rovacka Republika znameniti izraz opstecrnogorskoga pokreta otpora (ustanka) aneksiji Cren Gore Srbiji 1918. sa 23 naslova i medjeunaslova i II Hrestomatija o Rovackoj Republici sa 23 naslova i medjunaslova. U prvom poglavlju autor situira pojavu Rovacke Republike u istorijski, drustveno-

politicki, ekonomski i vojni kontekst pripreme i realizacije bezuslovnoga prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, 'bijeloga terora' i otpora istom- bozicnjega ustanka, njezinoga sirenja po Crnoj Gori, narocito u Rovca u koja se prenio centar i pribjeziste svijeh crnogorskih ustanika. Na osnovu izvorne arhivske gradje, Zekovic podrobno prikazuje i objasnjava samu pojavu, organizaciju, proglasenje, karakter, znacaj, specifi cnost i posebnost, vojno-politicko djelovanje, trajanje i krvavo unistenje Rovacke Republike od strane ondasnje srpske vlasti, zandarmerijijskih, policijskih, vojnijeh i paravojnih formacija. Sve je to potvrdjeno, u drugom hrestomatskom didjelu u kojoj se navode 136 nespornijeh arhivskih izovra-dokumenata zvanice srpsko-rezimske provenijencije, i vise istoriografsko-etnoloskih, literarnih, knjzevnijeh, poetskih, novinarskijeh, usmenih i drugijeh śedoceneja, sto rukopisu, zaista, daje karakter originalne cjelovite, na arhivskim podacima zasnovane monografije, koja pored istoriografske, naucne i uopste kulturoloske potrebe ima i svoju druztveno-politicku aktuelnu opravdanost.

Budo Dragović: ODNOSI CRNE GORE I SRBIJE U XIX I XX VIJEKU

Zvanični diplomatski odnosi nezavisnih država Crne Gore i Srbije uspostavljeni su krajem XIX vijeka, u vrijeme vladavine Nikole Petrovića i Aleksandra Obrenovića. Svoju ambasadu na Cetinju Srbija otvara među posljednjim evropskim državama, tek 1897. Međutim, gotovo hiljadu godina traju različiti i veoma složeni međudržavni, međunacionalni i međudinastički odnosi ove dvije južnoslovenske države.

“Načertanijem” se Srbija određuje prema svome okruženju, a sve do danas, svi srpski režimi se prikriveno ili javno, drže ovog dokumenta

Prvi neposredni i konkretni oblici međudržavne saradnje između Crne Gore i Srbije, uspostavljaju se u doba vladike i vladara Petra I Petrovića i vožda prvog srpskog ustanka, Đorđija Petrovića - Karađorđa (1804-1813). Crnogorski vladika Petar I Petrović pisao je dečanskom igumanu Danilu: "Ove godine imamo namjeru mi Crnogorci i, sa beogradske strane Srbi, skočiti na oružje protiv naših neprijatelja Turaka, ako možemo vsje da izbavimo". Iako je žarko želio da srpskim ustanicima pomogne, sa brojnim odredima crnogorske vojske, vladika Petar I nije mogao, zbog uticaja Rusije na Srbiju i zauzetosti Crne Gore u borbama protiv Francuske na Jadranu. Samo manji broj crnogorskih dobrovoljaca, predvođenih drobnjačkim harambašama sa Jezera, braćom Šibalija - Gavrilom i Jovanom, prilaze srpskim ustanicima 1804. godine. Karađorđe je poznavao crnogorske prilike, pa 1806. godine piše vladici Petru I Petroviću: "Mi smo svagda, i u srcu i u mislim(ma) da ćete vi, kad bilo, srpskom narodu u oslobođenju, velika i moćna potpora biti". Rateći sa Turskom 1807. godi- ne, Rusija je podsticala balkanske hrišćane da i oni ustanu protiv Turaka. Crnogorci, zajedno sa tamošnjim Srbima, napadoše Turke u Hercegovini, ali i pretrpješe poraz kod Nikšića i tvrđave Klobuk. Pa ipak, ozbiljnijih zajedničkih borbi nije bilo. U prvim godinama Ustanka, Turci Pećkog i Skadarskog pašaluka pojačavaju pritisak na crnogorska Brda, kako njihovi ratnici ne bi prelazili u Srbiju i uključivali se u ustaničke borbe. Tek kada je turska vojska Pećkog i Skadarskog pašaluka, koju su predvodili, skadarski vezir Ibrahim-paša i gusinjski Mehmed-aga Šabanagić (zet

Ibrahim-paše) i Đul-beg Šabanagić (šura Ibrahim-paše) angažovana na gušenje prvog srpskog ustanka u Novopazarskom sandžakatu 1808. godine, oslabio je turski pritisak na crnogorska Brda. Tada nekoliko četa iz crnogorskih Brda prelazi u Srbiju i učestvuje u borbama sa Turcima. U povratku, sa Brđanima je u Crnu Goru stigao i manji odred srpskih ustanika, na čelu sa srpskim vojvodama - Antom Bogićevićem i Hadži Prodanom Gligorijevićem i, kraće vrijeme, boravio u Andrijevici. Crnogorci su te, 1809. godine, vodili manje borbe s Turcima u Hercegovini. Kada je Karađorđe boravio u Novopazarskom sandžakatu, crnogorski vladika Petar I poslao je jednog svog sinovca da uglavi sa njim sastanak. Poraz srpskih ustanika na Čegru i povratak Karađorđa u Šumadiju, omeo je ovaj sastanak. Dva puta se Karađorđe pismom obraćao vladici Petru I, tokom posljednje godine ustanka (1813), moleći ga, da "... ako se otvori vojna...... A vi gledajte kakvim god načinom, te malo zaplašite Arnaute i protiv njih vojsku ukažite, da ne bi mogla cela Arnautija na nas poći". Strani izvori svjedoče da je tada vladika Petar I poslao u pomoć srpskim ustanicima odred od 200 Crnogoraca. Vjerovatno se misli na učešće četa iz crnogorskih Brda 1809. godine. Saradnja između Crne Gore i Srbije intenzivirana je dolaskom u Crnu Goru Sime Milutinovića Sarajlije, u vrijeme vladavine vladike Petra I. On je bio Njegošev učitelj, ali i srpski "povjerenik", kome je Njegoš bezrezervno vjerovao, mada su mu cetinjski građani, koji su ga poznavali, "tepali" Simo "maniti". Poznato je da crnogorski vladari - vladike i ondašnje crnogorske institucije, sve do pojave knjaza Danila i kralja Nikole Petrovića, nijesu imali definisan i iskazan nacionalni interes i državni program. Zadovoljavali su se "vodećom ulogom" Crne Gore u oslobodilačkim ratovima i "glasom" o čojstvu i junaštvu Crnogoraca. Maštali su o oslobođenju i ujedinjenju Južnih Slovena, predvođenih "viteškom" Crnom Gorom. Čak je i mladi vladika Rade (Petar II Petrović Njegoš) bio "opsjednut" romantičarskim jugoslovenstvom i pravoslavljem. Drugih pretenzija nije imao. Crnogorske gospodare, posebno knjaza Danila i kralja Nikolu, mučile su želje za dominacijom nad južnoslovenskim narodima, što je bila i nepresušna težnja srpskih dinastija i režima. Vođena je rovovska, prikrivena i otvorena, borba za "svesrpski" tron.

-------------------------------------------------------------------------------- "NAČERTANIJE" - NACIONALNI I DRŽAVNI IMPERIJALNI PROGRAM "VELIKE SRBIJE"

Početkom XIX vijeka, Srbija se nacionalno "budi", vodi organizovanu oslobodilačku borbu protiv Turaka i stvara (prvobitno) tajni nacionalni program. Borbu za oslobođenje od viševjekovnog turskog ropstva i stvaranje sopstvene države, Srbija započinje prvim srpskim ustankom (1804-1813), na čelu sa Karađorđem i nastavlja vještom politikom i oružanim akcijama. Uporedo sa oslobodilačkom borbom, Srbija definiše program stvaranja moćne nacionalne države "Velike Srbije". Bio je to program Ilije Garašanina, ministra u ondašnjoj ustavobraniteljskoj Vladi Srbije. Zvanično je to bio "Program spoljne i nacionalne politike Srbije, na kraju 1844. godine", poznatiji kao "Načertanije". Prema tome, ovim "Načertanijem" se zvanična Srbija "određuje" prema svome okruženju i ukupnom spoljnjem "svijetu". U narednih 150 godina i sve do danas, svi srpski režimi se, prikriveno ili javno, drže "Načertanija", kao "slijep štapa" ili "pijan plota".

-------------------------------------------------------------------------------- POLJSKI REVOLUCIONARI INICIJATORI "NAČERTANIJA"

Zanimljivo je da su inicijatori i koordinatori (po nekim istoričarima čak i tvorci) "Načertanija" poljski revolucionari koji su, kao emigranti u inostranstvu, osnovali svoju tajnu organizaciju. Poznato je nekoliko ratova između Poljske i Rusije. Poslije neuspjelog ustanka Poljaka protiv Rusije, 1830. i 1831. godine, vođe pobune su se razbježale po Evropi. Vođa (pobunjene) poljske emigracije u izbjeglištvu, bio je knez Adam Čartorijski (1770-1861). Potiče iz plemićke porodice. Bavio se politikom i književnošću. Učestvovao je u ratovima Poljaka protiv Rusije, a bio je u ruskoj državnoj službi, čak ministar spoljnih poslova u vladi ruskog cara Aleksandra I (1795). Poslije neuspjelog poljskog ustanka, knez Adam Čartorijski je emigrirao u London, a potom u Pariz, gdje ga poljska aristokratija u egzilu bira za "nekrunisanog kralja" Poljske 1838. godine. Takav položaj i ugled, u egzilu i u Poljskoj, obavezivali su ga da se angažuje i nesebično radi na stvaranju poljske nacionalne države. Zbog toga je i vodio "antirusku politiku" i našao se u egzilu. Nastojao je da, za svoje ideje, pridobije Južne Slovene i velike evropske države, a posebno Francusku i Tursku. Uspostavio je neposrednu saradnju sa Srbijom, kada je sruše-na srpska "rusofilska" vlada kneza Mihaila Obrenovića i uspostavljen srpski ustavobraniteljski režim, na čelu sa knezom Aleksandrom Karađorđevićem (vrijeme vladanja: 1842-1858). U hotelu "Limber" u Parizu, knez Adam Čartorijski je osnovao diplomatski biro, koji je u suštini bio ministarstvo spoljnih poslova, sa "akreditovanim" predstavnicima u Carigradu i u Vatikanu. Imao je svoje "izaslanike" i u nekim evropskim zemljama.

-------------------------------------------------------------------------------- "NAČERTANIJE" NAPISAO ČEH A PREUREDIO GARAŠANIN

"Načertanije je napisao Čeh František Zah (1807-1892), pod rukovodstvom čelnika poljske emigracije u Parizu - kneza Adama Čartorijskog, a potrebama Srbije "upodobio" Ilija Garašanin, ministar u Vladi Srbije. František Zah "Načertanijem" predviđa "stvaranje južnoslovenske države, sa Srbijom kao stožerom", (centrom). U vrijeme pisanja "Načertanija", vođe pobune za uspostavljanje ustavobraniteljskog režima u Srbiji - Toma Vučić Perišić (1788-1859) i Avram Petronijević (1791-1852), živjeli su u Carigradu, u emigraciji. Tvrdi se da su imali uticaja na Františeka Zaha, u sastavljanju "Načertanija". Tokom druge polovine 1844. godine, vraćaju se u Srbiju, kada je "Načertanije" već usvojeno za srpski "nacionalni spoljno-politički program". Poljski knez, a za poljsku aristokratiju u izgnanstvu "nekrunisani kralj" Poljske - Adam Čartorijski, u egzilu u Parizu, trudio se da stvori "snažan savez" (blok) južnoslovenskih naroda, kao branu imperijalnim nasrtajima Rusije i Austrije. Kad su Rusija i Austrija okupirale i podijelile Poljsku, knez Adam Čartorijski je "tražio savez Zapadnih i Južnih Slovena", za borbu protiv Rusije i Austrije.

-------------------------------------------------------------------------------- "NAČERTANIJE" UPODOBLJENO POTREBAMA SRPSTVA

Zahovo "Načertanije" potrebama "srpstva" pridobio je ondašnji ministar u Vladi Srbije - Ilija Garašanin (1812-1874). Ovaj daroviti i oprezni srpski političar i državnik, Ilija Garašanin, bio je jedna od najistaknutijih ličnosti Srbije XIX vijeka. U

vrijeme vladavine kneza Miloša Obrenovića, bio je "čelnik srpske vojske" (ministar vojni). U dvije srpske ustavobraniteljske vlade kneza Aleksandra Karađorđevića, Garašanin je bio ministar inostranih i unutrašnjih djela. Uporno se trudio da Srbiji "obezbijedi" vodeću ulogu na Balkanu. Otuda je razumljivo što je, baš Ilija Garašanin, tvorac nacionalnog programa "Načertanija". Ovaj dalekovidi srpski državnik i političar pravovremeno je "pojmio" Zahovo "Načertanije" i "uspješno" ga preuredio u "program oslobođenja iz turskog jarma i ujedinjenja svih Srba, u granicama srpskih zemalja i srpske države". Od ukupno 5.397 riječi "Načertanija", Zahovih je ostalo 4.459 ili 83,18 odsto, a Garašaninovih 908 ili 16,82 odsto. Ova (relativno mala) Garašaninova intervencija potpuno mijenja duh i smisao "Načertanija". O Zahovoj ulozi u pisanju "Načertanija" saznalo se tek kada je srpski istoričar Dragoslav Stranjaković (1901-1966) objavio dvije svoje stručne rasprave o tome. Analizirao je i uporedio tekstove "Načertanija" Františeka Zaha i Ilije Garašanina, prema rukopisima u Garašaninovoj zaostavštini. Zahovo "Načertanije" je sačinjeno kao "Plan stvaranja zajedničke države Južnih Slovena, oslobođenih iz ropstva Austrije i Turske, snagom srpske države". Zahov "plan" je očigledna težnja za "stvaranjem južnoslovenske države, sa Srbijom kao stožerom" (centrom).

Kovanicu “srpstvo” izmislili su srpski ideolozi, s ciljem da u srpski nacionalni korpus uključe nesrpske narode u okruženju

Ilija Garašanin je, u svom programu, "ispustio" zemlje pod Austrijom i, sem nekoliko rođaka, izostavio poglavlje "o Hrvatskoj i Česima". Zadržao je samo odjeljak, pod naslovom "Srem, Bačka i Banat", jer je te zemlje "smatrao srpskim". Garašanin izostavlja i djelove o unutrašnjoj politici Srbije. Kao dosljedni "autokrata", Garašanin nije htio da "uoči" vezu između spoljne i unutrašnje politike, u stvaranju države i rukovođenju državom. U Zahovom uvodu "Načertanija", Garašanin je "umetnuo" rečenicu: "Program spoljne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine". Zah je napisao da "temelj srpske politike mora biti južnoslovenski". Garašanin to prepravlja i kaže da "Srbiji treba priključiti sve srpske narode, koji je okružuju". Naravno, narode iz okruženja prethodno treba "proglasiti srpskim narodima", što je zvanična Srbija kasnije učinila. Za srpske političare i državnike, "srpski narodi" u okruženju su "svi Hrvati, Bošnjaci, Muslimani, Crnogorci i Makedonci, kao i neka sjevernoalbanska plemena". Sve su to narodi i teritorije neke buduće "Velike Srbije". Zah govori o sredstvima za "postizanje ujedinjenja Južnih Slovena". Garašanin to prepravlja u "sredstva, kojima se postiže srpski cilj". Zah konstatuje da Srbi "treba da saznaju položaj svake grane južnog slovenstva". Garašanin to prepravlja da "treba saznati položaj Srbiji okruženih naroda”. I tako redom. Sve što je smatrao Srbiji potrebnim, Garašanin je preformulisao i “ispustio” slovenske zemlje i narode - Čehe, Slovake, Poljake, Hrvate, Bugare i druge, a “zadržao” u tekstu samo one narode (i zemlje) koje Srbija “smatra” srpskim. Tako 908 svojih riječi, u Zahovom “Nečertaniju” od 5.397 riječi, Garašanin “ostavlja netaknutih 4.459 riječi”, bitno mijenja, “svojata i srpči” neke grupacije Hrvata, Bošnjake, Muslimane, Crnogorce, Makedonce i neka sjevernoalbanska plemena. Nije teško uočiti da je Zahovo “Načertanije” stoprocentno “južnoslovenski program”, a Garašaninovo “Načertanije” je pretežno “srpski nacionalni program”, sa djelimičnim “južnoslovenstvom”. Pominju se Bugari i Hrvati, ali bez predviđanja srpsko -

hrvatskog zajedništva. Garanšaninovo “Načertanije” je “Program stvaranja” Velike Srbije”.

-------------------------------------------------------------------------------- “NAČERTANIJE” TAJNI DOKUMENAT

Garašaninovo “Načertanije” je dugo bilo tajni dokumenat. Austrija je prva saznala, tajno pribavila, pročitala i povjerljivo arhivirala”, tek 1883. godine, Garašaninovo “Načertanije” - prvi velikosrpski državni i nacionalni program zvanične Srbije, čiji je (ko)autor i glavni “recenzent” Ilija Garašanin. O postojanju “Načertanija”, javnost je upoznata kratkim tekstom Milana Š. Milićevića (1831-1908), u “Pomeniku” znamenitih ljudi srpskoga naroda novijeg doba, 1888. godine. Integralni tekst “Načertanija” prvi put je objavio istoričar Milenko Vukićević (1867-1930), u časopisu “Djelo”, 1906. godine, pod naslovom “Program spoljnje politike Ilije Garašanina na koncu 1844. godine”. Veličanje i popularisanje “Načertanija” objavili su znanci i prijatelji Milutina Garašanina (1843-18998), sina Ilije Garašanina. On ga je sačuvao, zajedno sa ostalim očevim spisima i upoznao ondašnju srpsku kulturnu javnost. Posredstvom Aćima Ćamića, sa sadržinom “Nečertanija” upoznao se i srpski istoričar Milenko Vukićević, koji opširno obavještava čitaoce odgovarajućim člankom. Iako je dugo bio “srpska državna tajna”, Garašaninovo “Načertanije” je zvaničan program u dvije srpske vlade - kneza Aleksandra Karađorđevića (1806-1885, vrijeme vladanja 1842-1858) i kneza Mihaila Obrenovića (1823-1868, vrijeme vladanja 1858-1868). “Načertanijem” projektovana srpska država “nudi” Evropi garancije da će biti “vjerna i krepka država”, koja će se “moći održati” među Austrijom i Turskom. Zvanična Srbija to objašnjava “povoljnim geografskim položajem i veličinom teritorije, prirodnim bogatstvima i vojnim elanom i, posebno, vatrenim osjećanjem narodnosti - srpstva”, kao i “istim porijeklom i jezikom”, što sve “garantuje” njenu samobitnost i “veliku budućnost”. Istorija je, kao što se zna, demantovala srpske “garancije” Evropi.

-------------------------------------------------------------------------------- “SRPSTVO” - IDEOLOŠKA I POLITIČKA ODREDNICA

Termin (pojam) “srpstvo” je novijeg datuma. Javlja se kada i Garašaninovo “Načertanije”, sredinom XIX vijeka, u periodu “buđenja” nacionalne svijesti. Otuda riječ “srpstvo” nije bila poznata Vuku Karadžiću. Nema je u “Srpskom rječniku” iz 1818. godine. Neće biti da je ovaj “Srbin nad Srbima”, inače odrođeni Crnogorac, baš tu riječ zaboravio. Bilo je to vrijeme kada je Srbija nastojala da “bude Pijemont na Balkanu”, za ujedinjenje pravoslavnih hrišćana u jedan “srpski narod”, u svim “srpskim zemljama”, i, tako, ostvari “zavjetnu misao” ujedinjenja “svekolikog srpstva”. Pojam (kovanicu) “srpstvo” smislili su srpski političari, ideolozi i intelektualci, sa jasnom namjerom da “prošire” srpski nacionalni korpus, na neke nesrpske (južnoslovenske) narode u srpskom okruženju. Time se izjednačavaju vjera i nacija. Novim terminima “srpstvo” i “srpska vjera”, pokušava se negirati postojanje nekih južnoslovenskih balkanskih naroda. Time se pokušavaju “srpčiti” nesrpski narodi. Nakon prvog srpskog ustanka, u Vojvodini se čuje riječ “Srbijanci”, ali se dugo u

Srbiji ne upotrebljava. U Crnoj Gori je riječ “Srbijanci” prvi izgovorio Sima Milutinović Sarajlija, sekretar crnogorskog vladike i vladara Petra I Petrovića i učitelj mladog vladike Rada (Petra II Petrovića Njegoša). Kasnije, izvanjci iz Vojvodine - Laza Kostić, Jovan Jovanović Zmaj i drugi, dok su boravili i radili u crnogorskoj prosvjeti i novinarstvu, “odomaćili” su ovaj termin “Srbijanci”. Novim terminom “Srbijanci” pokušava se dokazati da su imena jugoslovenskih naroda, samo regionalna (geografska), da nemaju etnički karakter (etnički smisao), da je njihov zajednički - zbirni etnik Srbi, koji treba “proširiti” na sve hrišćane i islamlije, koji potiču od hrišćana. Tako su i Srbi u Srbiji, regionalizovani u Srbijance. I ideja o stvaranju “Velike Srbije” je novijeg datuma. Javlja se tokom oslobađanja Srbije od viševjekov-nog turskog ropstva i “oblikovanja” novonastale srpske države. Cilj je da se uspostavi “velika i snažna” srpska država, koja bi objedinila sve “srpske teritorije” i svo stanovništvo “srpskog porijekla”, iako se ne podudaraju teritorija i stanovn-ištvo. Otuda je termin "srpstvo” ideološka i propagandna odrednica u stvaranju “Velike Srbije”. Svakome, iole obrazovanom čovjeku, je jasno da “srpstvu” ne pripada niko, izuzev Srba, pa bili oni iz Srbije, Vojvodine, Dalmacije ili sa druge teritorije. Prema tome, srpska imperijalna politika, čiji je cilj stvaranje “Velike Srbije”, zasniva se na Garašaninovom “Načertaniju”. Taj velikosrpski imperijalni program formuliše zahtjeve “svi Srbi u jednoj državi”, gdje god “živi makar jedan Srbin ili gdje postoji samo jedan srpski grob, tamo je srpska zemlja”.

-------------------------------------------------------------------------------- SRPSKI INTELEKTUALCI TVORCI I PROPAGATORI “SRPSTVA”

Osnovu velikosrpstva čine “Načertanije” i mnogobrojni spisi srpskih intelektualaca. Osvrćemo se samo na neke. Vuk Karadžić, u članku naslovljenom “Srbi svi i svuda”, konstatuje da su Srbi “svi štokavci - Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, te da su Makedonci južni Srbi”. Tako Vuk Karadžić “naučno otkriva” da, na ovom prostoru, osim Srba, nema drugih naroda. Sve su to za njega Srbi “pravoslavnoga, katoličkoga i muhamedanskoga vjerozakona”. Jovan Cvijić, bio je Srbin “do balčaka”, kako Srbi kažu “srbenda”. Njegova naučna istraživanja “prepoznaju srpsku rasu” u raznim tipovima ljudi. Dr Dragiša Stanojević smatra da, sve zemlje između Vidina i Jadranskog mora i između Ljubljane i Soluna “trebaju postati sastavni djelovi Velike Srbije”. Miloš Milojević, član Srpskog učenog društva, pravi poznatu “istorijsko-etnografsko-geografsku mapu Srba i srpskih zemalja u Turskoj i Austriji” (Beograd, 1873), sve od Grčke i Crnoga mora, do Alpa i Jadranskog mora. U toj karti, narodi “Velike Srbije” su “Srboslovenci, Srbohrvati, Srbomaćedonci, Srbocrnogorci, Srbobugari i Srborašani”, te “Besarabija i Bela Srbija”. On, čak, “tvrdi” da je Srpska crkva “starija od Rimske i Grčke”. Velikosrbi, dakle, ne priznaju nacije - slovenačku, hrvatsku, crnogorsku, makedonsku i bugarsku. Velikosrbi zapostavljaju njihove različitosti - narodnosnu, istorijsku, vjersku, kulturnu i svaku drugu. Velikosrbi ne priznaju zvanične države, pa ni njihove državne granice. Još se nijesu “pomirili” ni sa granicama republika prethodne Jugoslavije. Velikosrbi i dalje “hoće” zapadnu granicu “Velike Srbije” na liniji Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica. Nasuprot (veliko)Srbima, hrvatski nacional-šovinisti (veliko)Hrvati “sanjaju” istočnu granicu “Velike Hrvatske” na liniji Ćuprija - Paraćin - Užice - Valjevo. Prema tome, program “širenja” Srbije negira nacionalni identitet okolnih

južnoslovenskih naroda. Tako “tvorci” i “izvođači” širenja srpske države prema jugu, proglašavaju Makedonce južnim Srbima. Širenje Srbije prema jugozapadu, zasniva se na “preimenovanju” Albanaca, u sjevernom dijelu Albanije, u “Arnaute srpskog porijekla”. Crnogorci su “uzvišeni u čiste Srbe, srpske Spartance”. Bošnjaci i Muslimani su “narečeni za Srbe islamske vjeroispovijesti”. Program širenja Srbije prema moru, prvobitno je predviđao “izlazak” na Solun (Grčka) i Drač (Albanija), a obrazlagan je “srpskom željom za oslobađanjem braće”. Neodoljiva vjekovna želja svih srpskih režima je “bezuslovno pripajanje Crne Gore Srbiji” i izlazak na more, najkraćim putem, preko Crne Gore. Jovan Cvijić je govorio i pisao da je Srbija “opkoljena zemlja”, a Srbi “uhapšen narod”, jer nema mora. Samo Jugoslavija (Kraljevina i Socijalistička Federativna Republika) je omogućila “širok” izlaz na more svim Slovencima, svim Hrvatima, svim Bošnjacima, svim Muslimanima, svim Crnogorcima, svim Srbima, svim Makedoncima i svim manjinskim narodima, da žive u jednoj državi i da imaju izlaz na Jadransko more.

Garašanin: Crnogorci nemaju definisan nacionalni program; oni svu nacionalnu politiku svode na jatagan i džeferdar

Jedino je prethodna jugoslovenska zajednica (SFRJ) “okupila” svu južnoslovensku braću, od Triglava, do Đevđelije i od Horogoša, do Korčule, u jednu državu, sa “širokim izlazom na more”. Međutim, takva jugoslovenska zajednica bila je prepreka srpskom imperijalnom programu i brana narodima, koji dugo nijesu imali svoju nacionalnu državu, da je i konstituišu. Stvaranje nacionalnih država bilo je istovremeno i otimanje iz “srpskog zagrljaja”. Upravo, zbog tih svojih imperijalnih pobuda, velikosrpska politika “pušta” svaku Jugoslaviju “niz mutnu Maricu”, a hrvatski ustaše decenijama prijete “Jugo, nećeš dugo!”. Hoće “Veliku Hrvatsku”. Slovenija i Makedonija “bježe” iz tog košmara i konstituišu nacionalne države. Bosna i Hercegovina se našla u središtu velikosrpskih i velikohrvatskih interesa i “platila” visoku cijenu osamostaljenja. Samo su Crnogorci i dalje “zaneseni romantičarskim jugoslovenstvom”, što srpski režimi “poimlju srpstvom”. Trebalo je da proteknu decenije, pa da se i Crnogorci “dozovu” i odluče da obnove svoju hiljadugodišnju državnu nezavisnost. Nije zanemarljiv broj ni onih crnogorskih žitelja, koji više “vole” čak i izolaciju i ropstvo sa Srbijom, u kojoj, u najboljem slučaju, Crna Gora može imati položaj srpskog regiona, nego da budu gospodari u svojoj kući, u nezavisnoj crnogorskoj građanskoj državi. Njihove vođe to rade iz ličnih interesa, kakve funkcije u Beogradu, a najsrećniji su kada “doguraju” do Dedinja. Ostali su izmanipulisani, misleći da su patriote, samo zato što se “žrtvuju za srpstvo” i “srpsku vjeru”.

-------------------------------------------------------------------------------- OKUPLJANJE SRPSTVA I SRPSKIH ZEMALJA

Već smo rekli da je “Načertanije” srpski nacionalni imperijalni program stvaranja “Velike Srbije”, odnosno “okupljanja u jednu - srpsku državu svih srpskih zemalja (koje to nijesu) i “srpstva” (srpskog stanovništva koje to nije). Ondašnja zvanična Srbija je cijenila da su, za sprovođenje “Načertanija” dovoljna tri uslova: sposobno praviteljstvo zemlje, novac i agenti (emisari). Garašanin je smatrao da “njegova” Srbija posjeduje sve potrebne uslove za uspješno provođenje programa. Prvi i osnovni uslov “sposobno praviteljstvo” zemlje Srbiji nije prepreka, jer je srpski

narod “tako dobar, da se sa njime sve može razumno postići”. Neophodna novčana sredstva, obezbjeđivaće srpska država iz svog budžeta, po fazama. Realno je i moguće da Srbija “angažuje” sposobne agente (emisare), koji će boraviti u Srbiji interesantnim zemljama: Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Dalmaciji, Hrvatskoj, Sremu, Banatu, Bačkoj, Sloveniji, Makedoniji i sjevernim djelovima Albanije. Agente treba “odabrati, edukovati (obučiti) i učiniti sposobnim ljudima”, da mogu da samostalno “proučavaju stanje i raspoloženje naroda u tim zemljama”, da “upoznaju” važne ličnosti, da “iskreno” rade za Srbiju i, naravno, da nalogodavcima “šalju” redovno izvještaje o svemu. Njihova je obaveza da u svojim sredinama saznaju “mane i vrline” uglednih i uticajnih ličnosti, plemenskih glavara i državnih rukovodećih ljudi. U svemu tome ne treba zaobilaziti ni “protivnike” Srbije. Agenti treba da “uoče i spoznaju poglede i želje pojedinaca” i naroda. Istovremeno treba da saznaju, šta se podržava, a šta zamjera Srbiji, kao i šta se od Srbije “očekuje”, a protiv čega su ljudi u tim zemljama. Agentima je objašnjeno šta “mogu govoriti”, a šta “prećutati” o Srbiji i zvaničnoj srpskoj politici. Agenti su imali “plate” za svoj rad, sem rijetkih srpskih “patriota”, koji su za Srbiju radili “o svom brašnjeniku”. Tako, recimo, plata “glavnog agenta za Crnu Goru” - Matije Bana, iznosila je 20 dukata (200 talijera) mjesečno.

-------------------------------------------------------------------------------- OSVETA KOSOVA I OBNOVA DUŠANOVOG CARSTVA

Aktivnost na “pripremi” terena za “osvetu Kosova i obnovu Dušanovog carstva”, u obliku “Velike Srbije”, što je želja svih srpskih režima, vodili su Ustavobranitelji, na čelu sa Avramom Petronijevićem i Tomom Vučićem - Perišićem. Obojica su “zasjeli” na vlast kao saveznici Porte. Svoje “turkofilstvo” javno su manifestovali u vrijeme krize 1842 - 1844. godine. Treba imati u vidu i da je knez Aleksandar Karađorđević, koga su na vlast “uzdigli” Ustavobranitelji, bio naklonjen saradnji sa Turskom. Ustavobranitelji, kao “turkofili”, aktivno su sarađivali sa Ilirskim pokretom i Ljudevitom Gajem. U Beogradu je izlazio ilirski list “Branislav”, 1844. i 1845. godine. Tokom 1847. godine, u Srbiji je formirano nekoliko udruženja, koja su radila na stvaranju velikog srpskog kraljevstva, poslije protjerivanja Turaka sa Balkana. Srbi, svi i svuda, treba “uporno” da rade na “osveti Kosova” i obnavljanju “Dušanovog carstva”, u obliku “Velike Srbije”. Pošto su obezbijeđene “osnovne pretpostavke” za realizaciju “Načertanija”, Garašanin energično kreće u ostvarivanje tog projekta. Svestrano “pripremljene” agente (emisare) šalju u sve okolne (“srpske”) zemlje, pa čak i u sjevernu Albaniju, gdje žive Mirditi katoličke vjere. Mnogi Garašaninovi agenti bili su poznati široj kulturnoj i političkoj javnosti, kao recimo Tomo Kovačević, rodom iz Bosne i Matija Ban, književnik iz Dubrovnika. Njihov osnovni zadatak je bio “dizanje ustanka pokorenih južnoslovenskih naroda, protiv Turske i Austrije i uporna politička agitacija da se, sve zemlje nađu u okrilju Srbije”.

-------------------------------------------------------------------------------- CRNA GORA BI BILA NAJVEĆI DOBITAK SRBIJE

Srpski političari i državnici pravovremeno su shvatili važnost Crne Gore za Srbiju. Zbog toga je pronicljivi državnik, Ilija Garašanin, široko oslanjao svoje “Načertanije”

na Crnu Goru. On prigovara Karađorđu da “nije sagledao vojnu važnost Crne Gore za Srbiju”, posebno u oružanoj borbi za pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji. Nasuprot Karađorđu, Ilija Garašanin Crnu Goru smatra “najvećim srpskim dobitkom”, jer preko nje ima najbliži izlaz na more i “drži pri ruci” najhrabrije slovenske ratnike - Crnogorce. No, Garašanin istovremeno “vidi” Crnu Goru i kao “najveću prepreku stvaranju Velike Srbije”, kako zbog svoga ugleda u svijetu, tako i zbog harizmatične dinastije Petrovića, na njenom prijestolu. Ovaj odličan poznavalac političke prilike u srpskom susjedstvu, Ilija Garašanin, “primjećuje” da Crnogorci, sem rijetkih izuzetaka, nijesu nikada imali sposobne političare i definisane sopstvene nacionalne programe samostalnog rješavanja svoje nacionalne i državne sudbine. Sva njihova nacionalna politika se “svodi na jatagan i džeferdar”. Brinuli su za “jevropske probleme” i kada na domu čestito nijesu imali hljeba. Lakše su se dizali na “tuđi ustanak, nego za svoj opstanak. Crnogorci su najčešće vođeni sebičnim razlozima i ličnom sujetom i obično “rade” u korist svoje štete, svoga - crnogorskoga naroda i svoje - crnogorske države. Nasuprot Crnogorcima, Srbi, od čobanina i ratara, do akademika, jednako podržavaju “Načertanije” i “Dušanovo propalo carstvo”, kao svoj nacionalni program, na “polzu čitavog srpskog naroda”. Program “Velike Srbije” predviđa “postepeno pripajanje” Srbiji crnogorskih Brda i Hercegovine. Srpski nacionalisti smatraju da “Bokezi (Bokelji) mrze Crnogorce, pa bi tada Crna Gora faktički bila svedena na Katunsku nahiju. Tako opkoljena, lak je plijen za Srbiju”. Srbija nastoji da “slijedi” primjer Rusije prema Crnoj Gori i da mladom vladici Radu, svake godine daje izvjesnu novčanu potporu. Tako će Srbija, za “malu cijenu”, imati prijateljstvo zemlje koja, najmanje deset hiljada brdskih vojnika može na raspolaganje staviti. U protivnom, Crnogorci će “osjetiti” da se Srbija “sjeti” Crnogoraca, samo kad joj trebaju.

-------------------------------------------------------------------------------- NA JADRANSKO MORE PREKO CRNE GORE

Još dok su djelovi Crne Gore bili pod okupacijom Austrije i Turske, ondašnja prema Turskoj vazalna Srbija je “sročila plan izlaska na Jadransko more preko Crne Gore”. Tadašnja srpska vlada, personifikovana Ilijom Garašaninom, angažovala je 1867. godine A. Oreškovića, da “sačini plan podjele Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske”. Uočio je perfidni Garašanin da Evropa ne dozvoljava Srbiji izlaz na “grčko more”, preko Soluna, jer je to stara helenska država i kultura. Izlazak Srbije na Crno more, ugrožava ruske interese na Balkanu i remeti kakvu - takvu krhku ravnotežu evropskih država. Zato je za Srbiju “najkraći, najbrži i najjeftiniji izlazak na Jadransko more, preko Crne Gore”. Stupanjem na vlast dinastije Karađorđevića 1903. godine, Srbija postaje militantna država. Šalje četničke odrede na Kosovo, u Metohiju i u Makedoniju. U Crnoj Gori organizuje “svrgavanje sa vlasti kralja Nikole Petrovića i dinastije Petrovića”. Ovu srpsku militantnu aktivnost, Jovan Cvijić “naučno uobličava u program” i, povodom aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, od strane Austro-Ugarske monarhije, javnosti predočava da se “srspko pitanje”, što znači osvajanje tuđih teritorija, “ima rješavati silom”. Sve zemlje, za koje je zainteresovana Srbija, preimenuju se u “srpske zemlje”. Srpska akademija nauka i umjetnosti “obavlja” etničko istraživanje “srpskih plemena u Crnoj

Gori” (jer u Srbiji nema plemena) po projektu Jovana Cvijića. Ovim “istraživanjima” se konstituiše teza o “jednokrvnom porijeklu Srba i Crnogoraca”. U Crnoj Gori se instalira Srpska pravoslavna crkva, kao institucija asimilacije crnogorskog naroda. Ona je povremeno i istureni velikosrpski militantni odred.

-------------------------------------------------------------------------------- SPECIJALNE VEZE SRBIJE I NJEGOŠEVE CRNE GORE

Zbog kapitalnog značaja Crne Gore za Srbiju i namjere da je pripoje Srbiji, zvanična Srbija pravi poseban plan (program) uspostavljanja “specijalnih veza i odnosa sa Crnom Gorom”, i to: redovno slanje agenata (emisara) u Crnu Goru; obezbjeđivanje potrebnih novčanih sredstava za “potkupljivanje” Crnogoraca i za plate agentima; školovanje crnogorske mladeži u Srbiji i njihovo vraćanje na rad u Crnu Goru; propagandno - psihološka aktivnost, posrbljavanje Crnogoraca; zbacivanje sa vlasti dinastije Petrović - Njegoš i rušenje crnogorske države; i Ilija Grašanin relativno brzo i lako uspostavlja takozvane “specijalne veze” sa crnogorskim vladikom i vladarem Petrom II Petrovićem Njegošem.

Garašanin je na vijest o proglašenju Crne Gore za knjaževinu samo izjavio:”To je najnesrećniji dan za Srbiju”

Politika Srbije prema Crnoj Gori i mladom vladici Radu, zasnivala se uglavnom na novčanoj pomoći, što je “mala cijena” za prijateljstvo sa zemljom, koja u svako doba Srbiji “može ostaviti na raspolaganje deset hiljada brdskih vojnika”. Garašanin odlučno i svestrano “planira i priprema” pripajanje Srbiji, onda slobodne i vodeće slovenske zemlje na Balkanu - Crne Gore. Za takav svoj naum, Garašanin “priprema” Njegoša. Šalje mu u “goste” Matiju Bana, književnika, sa procjenom da će on najbolje “iskoristiti iskreni panslavizam i jugoslovenstvo”, onda odsvuda obiko-ljenog “Pustinjaka cetinjskog”. Matija Ban je, još u Beogradu, “skicirao” plan podrivanja ugleda Crne Gore u svijetu i povezivanja sa “važnim ljudima” u Crnoj Gori, koji će mu pomoći u “pripremi terena” za pripajanje Crne Gore Srbiji. Njegoš je “upao” u unaprijed pripremljenu zamku, mnogo brže nego što se očekivalo u Beogradu. Odmah obećava Srbiji osam hiljada crnogorskih puškonoša, koje svakoga časa “može” izvesti izvan granica Crne Gore. On traži da se crnogorskim vojnicima “obezbijede olovo, barut, oružje i tain”, samo dok “zakorače u tursku teritoriju”, a onda će oni “bezobzirno pljačkati i turska i hrišćanska sela, pa će disciplina biti nemoguća”. Matija Ban je revnosno obavljao svoju dužnost u Crnoj Gori. Ostvarenim rezultatima zadovoljni su bili, on i njegovi nalogodavci. To se nazire iz jednog njegovog izvještaja Beogradu, u kome se konstatuje da su “hiljadu dukata godišnje Vladici, male pare za veliku korist”. Iz drugog pisma, od 29. decembra 1849. godine, vidi se da je vladici Radu “isplaćeno tri hiljade dukata”, poslatih iz Trsta, po ovlašćenom agentu Lajnoviću. Sa novčanom potporom, Njegošu se “obećava” i “pravo mjesto među srpskim crkvenim velikodostojnicima”, u zajedničkoj srpskoj državi. Održavajući veze sa srpskim Ustavobraniteljima, Njegoš je namjeravao da Srbima i banu Jelačiću pošalje vojnu pomoć u Vojvodini, 1848. godine. Neposredna veza bio je Matija Ban. Srbija je tada Crnoj Gori “dala” izvjesnu finansijsku pomoć i uticala na zbližavanje albanskog katoličkog plemena Mirditi sa Crnom Gorom. Ilija Garašanin je uspio da pridobije Njegoša da zajednički “rade” na “projektu”

oslobođenja slovenske braće i o nekim drugim “međunarodnim pitanjima”. Jedno od tih “međunarodnih” pitanja je i “iseljavanje crnogorskog naroda”, započeto još u doba vladavine vladike Vasilija Petrovića. Treba imati u vidu da je ondašnja Crna Gora bila u velikim materijalnim teškoćama. Tih dana je Njegoš prodao zlatne brilijantne krstove i ikone, da bi kupio malo žita za ishranu naroda. Njegoš je, kao i njegovi prethodnici, smatrao da probleme ishrane crnogorskog stanovništva treba rješavati “preseljavanjem naroda iz Crne Gore u Srbiju i okolne zemlje”. Poznata su Njegoševa pisma Garašaninu za preseljavanje nekoliko grupa crnogorskih porodica. Na jedno pismo Sima Milutinovića Sarajlije, Avramu Petronijeviću, od 3. juna 1847. godine, povodom preseljenja više crnogorskih porodica u Srbiju, Garašanin reaguje odlučno: “Gospodine! Ja sam već izdao dopuštanje da, oni Crnogorci, o kojima je onda bila riječ na ministarskom zasijedanju, mogu ovamo preći. Ovo je sada druga gomila i ja se ne smijem saglasiti sa ovako mnogo ovih neradnika i prosjaka, ovamo u zemlju, na veliko nespokojstvo našega naroda uopšte. Iz iskustva se zna, da se oni nikada ovdje neće ozbiljno da nasele, no pošto probave nekoliko mjeseci u prosjačenju, povrate se natrag, pa u povratku počine mnoge poare i tako nevredimi otidu opet preko granice”. Garašanin u pismu naglašava da, Crnogorci treba da “budu dostojni prijema u Srbiji”. Kao poštovalac Karađorđevića (i Ustavobranitelja), Njegoš je bio u “velikom prijateljstvu” sa Ilijom Garašaninom. Obje dinastije - Karađorđevići i Obrenovići, kao i kasniji srpski režimi, su uočavali i izdašno koristili slabosti Crnogoraca, zloupotrebljavajući njihove vrline (hrabrost i bratsku ljubav), a i mene (potkupljivost i naivnost). U tome su im pomagali mnogi crnogorski ugledni ljudi i glavari.

CRNOGORSKA KNJAŽEVINA “NESREĆA” ZA SRBIJU

Zvanična Srbija se dugo “nadala” da će Crna Gora, sve do njenog pripajanja Srbiji, ostati teokratska, plemenska, siromašna i, u svakom pogledu, zaostala zemlja. Samo takva može biti lak “plijen” za Srbiju. Vijest o proglašenju Crne Gore za Knjaževinu i Danila Stankova Petrovića za crnogorskog knjaza (vrijeme vladavine 1851-1860), što je bio izraz “učvršćivanja crnogorske države i dizanje ugleda dinastije Petrovića na viši nivo”, Srbija je doživjela kao “grom iz vedra neba”. Ilija Garašanin je izjavio: “To je najnesrećniji dan za Srbiju”. Očigledno je da je Ilija Garašanin “imao razloga” za ovakvu izjavu, jer je knjaz Danilo Petrović bio jedan od crnogorskih vladara, koji je imao “jasnu viziju” razvoja Crne Gore i zaštite vitalnih crnogorskih državnih i nacionalnih interesa. Samo nastojanje knjaza Danila da Crnu Goru učini “oslobodiocem i ujediniteljem” srpsko-crnogorske države, dovoljan je razlog za srpsku netrpeljivost, pa i otvorene sukobe sa Crnom Gorom. Umjesto “samostalne” dinastije Petrovića, srpski režimi žele “Beogradu poslušnu vlast u Crnoj Gori”. Srpsko-crnogorski odnosi se naglo pogoršavaju, kada se “počulo” da će knjaz Danilo da se ženi Kleopatrom, kćerkom srpskog kneza Aleksandra Krađorđevića. Ženidbu je, navodno, spriječio Ilija Garašanin, rekavši da “ženidbe neće biti, jer je ne dozvoljavamo”. Netrpeljivost između Crne Gore i Srbije kulminirala je tokom crnogorsko-turskog rata 1852/53. godine. Knjaz Danilo je bio ogorčen srpkom pasivnošću prema crnogorskom stradanju. Javno je “psovao” srpskog kneza i njegovu vladu, a nije poštedio ni srpski narod od ružnih riječi, samo zbog toga što nijesu, zajedno sa Crnogorcima “kidisali da rasprostrane svoje otečestvo”. I tok je knjaz Danilo otvoreno “izražavao” nezadovoljstvo na pasivan odnos Srbije,

Ilija Garašanin je crnogorsko-turski rat 1852/53. godine okarakterisao “budalaštinom crnogorskog vođe” i da on ne “drži do knjaza Danila, makar on za nas govorio zlo ili dobro, jer je to jedan akičina, koga ni sva ruska sila ne može drugačijim napraviti”.

--------------------------------------------------------------------------------

Zbog takvog prevrtljivog ponašanja zvanične Srbije prema crnogorskim ratnim stradanjima i arogantno - agresivnog odnosa prema crnogorskoj državi, knjaz Danilo je zakulisno radio na obaranju sa vlasti srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića. Pridobio je i neke “ugledne i važne ljude - Srbe”, pa čak i Ljuba Nenadovića. Boraveći u Beču, 1853. godine, knjaz Danilo “sklapa tajni sporazum” sa Obrenovićima (Milošem i Mihailom) protiv kneza Aleksandra Karađorđevića, o čemu svjedoče neki pisani izvori i šifrovani izvještaji. Na vijest o “padu sa vlasti” srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića (1858), knjaz Danilo Petrović izjavljuje da je knez Aleksandar Karađorđević “mnogo slab kad je dozvolio da ga Skupština smijeni, a da je tražio, poslao bih mu u pomoć nekoliko hiljada Crnogoraca”. Treba reći da knjazu Danilu nijesu “ostali dužni” srpski knez Aleksandar Karađorđević i ministar u njegovoj vladi - Ilija Garašanin. Kovali su i oni plan za uklanjanje crnogorskog knjaza Danila sa prijestola (i iz života). Nastojali su da, na vlast u Crnoj Gori, uzdignu Njegoševog sestrića - Stevana Perovića Cucu. Stevan Perović Cuca je učio gimnaziju u Beogradu (1854), a potom prešao na vojnu (artiljerijsku) školu. Ustavobranitelji, a posebno knez Aleksandar Karađorđević i ministar Ilija Garašanin, imali su “veliko povjerenje” u njega. Cuca je bio njihov “miljenik” i štićenik. Računali su da on neće biti “pod uticajem ruske politike”. Ondašnja zvanična srpska politika potajno je priželjkivala da na crnogorskom prijestolu, umjesto knjaza Danila, “vidi”, ako ne Stevana Perovića Cucu, a ono makar i Njegoševog brata Đoka Petrovića. Sa njim je održavala “tajnu vezu”. Radeći “o glavi” knjaza Danila, Ilija Garašanin je za “srpsku stvar” pridobio čak i crnogorskog vladiku Nikanora, koji je “uporno radio” protiv Crne Gore.

-------------------------------------------------------------------------------- KRIVOTVORENJE CRNOGORSKE STVARNOSTI

Vjekovima se srpski nacional - šovinisti trude da Crnogorcima nametnu “srpstvo” kao matični identitet. U ostvarivanju toga cilja, podsticali su nezadovoljstvo stanovništva protiv dinastije Petrović i želju za pripajanjem Crne Gore Srbiji. Žestoko i neargumentovano ogovaraju crnogorske vladare, agresivno “označavaju" Crnu Goru “srpskom zemljom”, a Crnogorce Srbima i posežu za najgrubljim falsifikatima i prekrajanjima crnogorske istorije i tradicije. Povoljna okolnost za dolazak srpskih agenata i emisara je, što Crna Gora dugo nije imala svojih školovanih ljudi. Čak su i lični sekretari crnogorskih vladara bili izvanjci “učeni Srbi”. Njihova glavna preokupacija bila je uplivisanje na Petroviće i crnogorsko stanovništvo da “postanu” Srbi. Tako je, recimo, Milorad Medaković, školovani Srbin “iz Preka”, bio lični sekretar vladike Petra II Petrovića Njegoša i knjaza Danila Petrovića i, istovremeno, čovjek od “povjerenja” srpske vlasti. To, naravno, za života nijesu primjećivali crnogorski suvereni vladari. Bile su to “gladne godine” i teška “besudnja” vremena, kada su mnogi crnogorski žitelji, radi preseljenja u Srbiju, tražili od Vlade Srbije “srpsko podaništvo”.

Istvoremeno, iz razumljivih razloga, Milorad Medaković traži i dobija “crnogorsko podaništvo”. Pomažući knjazu Danilu u obavljanju državnih poslova, kao njegov lični sekretar, Milorad Medaković je pravio falsifikate. Neovlašćeno je prepravljao neke članove Danilovog Zakonika. Pošto je knjaz Danilo svojeručno potpisao Zakonik, Milorad Medaković ga je ponio, na štampanje, u Novi Sad 1855. godine, u štampariju svoga brata. Tokom štampanja, bez ikakvih konsultacija sa Knjazom, Medaković neovlašćeno čini dvije veoma važne izmjene, bolje reći dva falsifikata u Danilovom Zakoniku.

Očevici su kasnije svjedočili da je knjaz Danilo, na izdisaju, vladici Nikanoru Ivanoviću pljunuo u lice

U rukopisu je stajalo: “Zakonik Danila Prvog, knjaza i gospodara slobodne Crne Gore”. U štampanom tekstu Zakonika, Medaković je dodao “i Brdah”. Tako je štampan “Zakonik Danila Prvog, knjaza i gospodara slobodne Crne Gore i Brdah”. Veoma grubo je “prepravio”, odnosno falsifikovao član 92. Zakonika, koji je glasio: “I tako u ovoj zemlji nema nikakve druge vjere do pravoslavne istočne, te opet svaki inoplemenik i novovjerac može slobodno živjeti i onu službu i onu našu domaću pravicu uživati, kao i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa”. Medaković je izmijenio “samo” tri riječi i, sa njima “promijenio” nacionalni sastav stanovništva Crne Gore. Njegova izmjena glasi: “... do jedne srpske”. Tako druga štampana verzija ispravljenog člana 92. glasi: “I tako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti, do jedne srpske i nikakve druge vjere...”. Ovako smišljen i drsko učinjen falsifikat Milorada Medakovića, velikosrpskim naučnicima služio je za “ključni dokaz” nacionalnog sastava crnogorskog stanovništva, odnosno “temeljni pokazatelj” da su “Crnogorci Srbi”, velikosrbi “vide” Crnu Goru bez Crnogoraca”. Ovako prepravljen član 92. crnogorskog Zakonika, kao “dokaz” nacionalnog sastava crnogorskog stanovništva, nalazi se i u “Istoriji srpskog naroda” (tom V - 1, str. 431, u dijelu o Crnoj Gori 1851 - 1878) i to “iz pera” crnogorskog istoričara Radomana Jovanovića, iz Istorijskog instituta Crne Gore, iz Podgorice. Iako dobro zna da se radi o falsifikatu, on (u fusnoti) objašnjava da je to “paragraf o narodu Crne Gore, iz Zakonika knjaza Danila”.

-------------------------------------------------------------------------------- CRNA GORA NE TRAŽI TUĐE TERITORIJE

Opšte je poznato da crnogorski vladari i zvanična Crna Gora nijesu imali pretenzija u prošlosti, a ni danas, za osvajanjem "tuđih teritorija" i porobljavanjem okolnih naroda. Ni u snu im nije padalo na pamet da prave "Veliku Crnu Goru" ili da "crnogorče" druge narode,. Otomanska imperija je redom pokoravala mnoga carstva i narode: Grčku, Epir, Bugarsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i stizala čak do Beča, ali ne i Crnu Goru, iako su mnoge crnogorske teritorije bile pod turskom upravom vjekovima. Crnogorski narod je radije "umirao s mačem u ruci, nego podnosio sramno podaništvo tuđinu". Crna Gora se vjekovima borila da ne "ostane" i dalje stiješnjena u uzanim granicama crnogorskog kamenjara i u siromaštvu koje joj je nametnula Turska. U toj vjekovnoj borbi "neprestanoj", Crna Gora je stalno isticala da "ne traži one zemlje za koje su nekada bile njena svojina, nego traži samo one zemlje za koje je ratovala u

najopasnije doba i za koje je, kao i za svoju nezavisnost, prolijevala svoju krv". Poslije Krimskog rata (1853-1856), poražena Rusija se okrenula savezništvu sa Srbijom, a Crna Gora nalazi prijateljstvo sa Francuskom. Knjaz Danilo se obraća Pariskoj konferenciji 1856.godine, sa crnogorskim zahtjevima: da se crnogorska državna nezavisnost prizna diplomatskim putem; da se crnogorske granice rašire prema Hercegovini i Albaniji; da se crnogorska granica prema Turskoj utvrdi kao prema Austriji; i, da se Crnoj Gori ustupi Bar, koji je na njenoj granici, na moru.

--------------------------------------------------------------------------------

Crna Gora je samostalno ratovala i zaključivala mir sa Turskom, pa evropskim velesilama nije trebalo "posebno dokazivati" faktičku nezavisnost Crne Gore. Znalo se da, na svaki bojni poklič hrišćanstva protiv islama, Crnogorci uzimaju mač u ruke". To je bilo poznato i ranijoj Mletačkoj Republici,a kasnije Austriji, Rusiji, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Crna Gora je vojevala i "vraćala u svoje granice" svoje teritorije: Grahovo, Župu (Nikšićku), Banjane, Pivu, Drobnjak, Kruševicu, Zupce, Gornje Vasojeviće i sve teritorije do rijeka Tare i Lima. Ovim bojevima, Crna Gora je u stvari nesebično pomagala oslobodilačke ustanke tamošnjeg stanovništva. Crna Gora je oslobodila Boku Kotorsku i šire primorje, koje je nekada pripadalo crnogorskoj državi - Duklji/Zeti/Crnoj Gori, u vrijeme dinastija Vojisavljevića, Balšića i Crnojevića i držala sve do 1814. godine. Saglasno odlukama velikih evropskih sila i sugestijama ruskog cara Aleksandra I, sve ove primorske teritorije Crna Gora je morala predati Austriji i nevoljno se povući u svoja brda i planine. Poznata su crnogorska vjekovna nastojanja da "spoji Crnogorsko primorje sa prirodnim zaleđem - kontinentalnim dijelom crnogorske države, što je postepeno i činila. Pariska konferencija (1856) nije uvažila crnogorske zahtjeve, pa je naredne - 1857. godine, knjaz Danilo učinio posjetu Parizu, sa ciljem da "učvrsti veze i prijateljstvo" sa Francuskom i francuskim carem Napoleonom III Bonapartom. Poznato je da je, poslije neuspjelog atentata na francuskog suverena Napoleona III Bonapartu, knjaz Danilo svom "prijatelju" ponudio dvadeset pet najhrabrijih Crnogoraca za tjelesnu gardu, da ga čuvaju, kao što su Mlečani čuvali Napoleona I Bonapartu.

--------------------------------------------------------------------------------

Sjajna pobjeda Crnogoraca nad Turcima, na Grahovcu 1858. godine, izazvala je oduševljenje srpskog naroda u Šumadiji i u Vojvodini, i "očekivanja zajedničkog života, sa bratskim crnogorskim narodom". Porasli su ugled i prestiž crnogorskog knjaza Danila u Evropi. Govorkalo se da on treba da "stane na čelo te nove srpsko - crnogorske države". To je, naravno, godilo knjazu Danilu i potajno se tome nadao. Knjaz Danilo se "mladićki" zanosio mogućnošću "ujedinjenja Južnih Slovena", po ugledu na ujedinjenje italijanskih država. Zbog toga je i uspostavio veze sa Garibaldijem. Okolne carevine, Austrija, Turska i Rusija nijesu podržavale takvu ideju, a pogotovo ne - južnoslovensku državu. Carska Rusija je stalno "motrila" da joj crnogorski knjaz Danilo ne "izmakne iz bratskog zagrljaja". Svaka, a pogotovo snažna i "pijemontski vodeća" Crna Gora, bila je ozbiljna prepreka stvaranju "Velike Srbije". Ta istovjetnost interesa okolnih imperija - Austrije, Turske i Rusije i, još uvijek prema Turskoj vazalne Srbije, opredijelila ih je da zdušno "rade na uklanjanju sa crnogorskog prijestola (i iz života) knjaza Danila Petrovića. Potrebni su bili izvršioci - atentatori, koji "neće otkriti" naručioce. Izbor je bio širok.

Knjaz Danilo se "zamjerio" na više adresa u Crnoj Gori. Zbog ličnog sukoba sa knjazom Danilom, u inostranstvo su emigrirali: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrovići; Đorđijeva braća - Vuko i Mitar (Simovi) Petrovići; serdar Milo Martinović, senator Luka Radonjić, vojvoda Anto Daković, Stevan Perović Cuca, Radovan Piper Mrčarica, Risto, Vido i Đoko Boškovići, Puniša i Petar Pavićevići, Pero Nikolin, Mato Filipov, Todor Kadić i drugi.

-------------------------------------------------------------------------------

Izvanjstvu je najugodnije da svoga gospodara liše života njegovi podanici - Crnogorci. Izbor je brižljivo izvršen. Najpogodniji su pop Puniša Pavićević i Todor Kadić, emigranti u Beču, zbog ličnih knjaževih uvreda. Znajući da će dugo "čekati" pasoše od ruskog poslanstva u Beču, ova dvojica Crnogoraca - Puniša Pavićević i Todor Kadić, obratiše se Srbiji za pasoše, što srpska Vlada "jedva dočeka". Potpuno je razumljivo što nema podataka, jer tajne službe "ne ostavljaju pisane tragove", kada su, kod koga i koliko boravili u Srbiji. Evidentirano je da su od šefa austrijske policije dobili "putninu" (trošak za put - gotov novac) za Carigrad. Odatle prelaze u Skadarski pašaluk, da "čekaju zgodnu priliku", da se osvete svome gospodaru - knjazu Danilu Petroviću. Toliko su bili opsjednuti žudnjom za osvetom, da nijesu primijetili da su "oruđe u tuđim rukama". Samo dan prije ubistva knjaza Danila, u Kotoru je zapažen boravak "crnogorskog" vladike Nikanora Ivanovića, Dalmatinca, prvog izvanjca na dužnosti crnogorskog mitropolita, koji je "na jedvite jade" hirotonisan u Rusiji, tek 185l. godine. Sumnja se da je on "obavijestio" atentatore o dolasku i boravku crnogorskog knjaza u Kotoru. Iako je austrijska policija ranije protjerala Todora Kadića, sa austrijske teritorije, ovoga puta "nije primjećivala" zavjereničke namjere ovog nazovi Crnogorca.

-------------------------------------------------------------------------------

Predveče, 31. jula 1860. godine, Todor Kadić je "smrtno ranio knjaza Danila", koji je preminuo sljedećeg dana. Očevici su kasnije svjedočili da je knjaz Danilo, na izdisaju, vladici Nikanoru Ivanoviću "pljunuo u lice". Austrijska policija je odmah "obnarodovala" da je ubica knjaza Danila "njegov" Crnogorac. Crnogorci svoga upokojenog gospodara preniješe na Cetinje, a vladika Nikanor Ivanović se, brže - bolje, vrati u Kotor, obrazlažući to svojom "naprasnom bolešću". Najbliže istini je, da se vladika Nikanor plašio "svoje lične odgovornosti" pred novim crnogorskim knjazom Nikolom Petrovićem, sinovcem knjaza Danila, za nedomaćinsko "upravljanje i raspolaganje crnogorskom crkvenom imovinom". Čim je ovaj, od naroda nazvani, "nevjerni vladika", prispio u Kotor, za njim stiže i "mazbata" knjaza Nikole, kojom su saopštava: "Čast mi je, Monsinjeru, da Vas izvijestim da nijeste više Vladika na Cetinju. Vaše odsustvo na pogrebu pokojnog Knjaza, Vašeg Dobrotvora, uzrok je Vašeg otpuštanja. Zabranjuje Vam se da ponesete sa sobom ma kakav predmet, koji je svojina cetinjske crkve". Poslije ovakvog "pozdrava" od knjaza Nikole, vladika Nikanor Ivanović je odmah napustio Kotor i, preko Beča, otputovao u Rusiju, gdje je do smrti "zauzimao visok položaj u ruskoj i crkvenoj hijerarhiji". To mu je, kako se misli, bila "nagrada" za "lični doprinos" na uklanjanju, sa crnogorskog prijestola i iz života, knjaza Danila. Prema tome, bez rizika se može konstatovati da je crnogorski knjaz Danilo Petrović, bio žrtva atentata u Kotoru 1860. godine, uzrokovanog unutrašnjom crnogorskom

politikom i uticajem nekih okolnih država.

Kada je Omer-paša Latas 1862. stigao na domak Cetinja, Garašanin je izjavio: Za nas bi još velika sreća bila kada bi Crna Gora propala

SRBIJU PLAŠI CRNOGORSKI PRIMAT

Mladi knjaz Nikola Petrović (vrijeme vladanja 1860 - 1918) nastavlja započetu politiku svoga prethodnika - strica, knjaza Danila. Podstiče oslobodilačke pokrete južnoslovenskih naroda i oružane borbe za “širenje Crne Gore”, na one teritorije, koje joj istorijski pripadaju. Mladom knjazu Nikoli, zvaničnom gospodaru Crne Gore, “suvladar” je bio njegov otac, vojvoda Mirko Stankov Petrović, sve dok je bio živ (1867). On je “imao u svojim rukama” sve važnije političke, diplomatske i vojne poslove Crne Gore. Tako je knjaz Nikola dugo bio “u sjenci” svoga harizmatičnoga oca. Zbog ranijih “crnogorskih veza” sa Garibaldijem, koje nije isprva zanemario ni knjaz Nikola, prenošene su priče da će se “garibaldijevci iskrcati u Dalmaciju” i, zajedno sa Crnogorcima, dići ustanak u Bosni i Hercegovini, osloboditi i “ujediniti sve slovenske zemlje, do mađarske granice”. Bile su to samo “prazne priče” i “puste želje” pokorenih naroda, jer ni Crna Gora, ni Srbija nijesu bile “kadre” da se “stave na čelo” šireg oslobodilačkog pokreta na Balkanu. Pa ipak, šezdesetih godina XIX vijeka, Srbija i Crna Gora su imale istovjetne oslobodilačke želje za protjerivanje Turaka sa Balkana. Iz Bosne i Hercegovine i iz Bugarske stižu emisari u Beograd i na Cetinje. Srbija širi mrežu svojih agenata po Crnoj Gori, jer se “pribojava crnogorskog primata”, pošto je Crna Gora imala veliki ugled u svijetu. Evropa je bila obaviještena o uspješnim crnogorskim bitkama sa velikim imperijama. Opijen “slavom” i ponešen za “svesrpskim prijestolom”, knjaz Nikola, 20. maja 1883. godine, izjavljuje: “Ja pripadam porodici, koja je bila na vlasti, kada su Karađorđevići i Obrenovići bili “raja” u vilajetu Srbije”. Iako su međusobne netrpeljivosti bile svakodnevica, oslobodilačke težnje i međunarodne prilike prisiljavaju Srbiju i Crnu Goru na tješnju međusobnu saradnju, ali i na međusobni “zakulisni rat”, za prestiž vladajućih dvorova. Odmah po stupanju na vlast crnogorskog knjaza Nikole, 1860. godine, na Cetinje stiže Vuk Karadžić, sa porukom srpskog kneza Mihaila Obrenovića Crnoj Gori, o zajedničkim oslobodilačkim aktivnostima protiv Turske, u proljeće 1861. godine. Svoj dolazak na Cetinje, Vuk Kar-adžić “obrazlaže” željom za “naučnim istraživanjima” i prikupljanjem “narodnog blaga” (narodnih umot-vorina). Vuk Karadžić je bio čovjek od “velikog srpskog povjerenja”, ali su na njega “računale” i vlade okolnih zemalja, a posebno Austrija, spremne da “plate emisarske usluge”. Pa ipak, ondašnji crnogorski dvor, nije blagonaklono gledao na boravak Vuka Karadžića u Crnoj Gori, kao ranije, u vrijeme vladike Rada. Crnogorci nijesu htjeli da mu “zaborave” prelazak u katoličku vjeru, zbog jedne “ženetine”. Oženivši se Austrijankom Anom, Vuk Karadžić “prima” katoličku vjeru. Bilo je uobičajeno da muževi svoje žene inovjerke “prevode u svoju vjeru”, a ne obratno. Interesantno je da crnogorski dvor, sem diplomatske i naučne, “nije primjećivao” i “špijunsku” ulogu Vuka Karadžića u Crnoj Gori. Tih dana je i crnogorski vojvoda Mašo Vrbica boravio u Beogradu i “ubjeđivao” srpsku vladu, u potrebu zajedničke oslobodilačke borbe protiv Turaka.

RAZORUŽANJE VASOJEVIĆKOG ODREDA U SRBIJI

Crna Gora je “naivno povjerovala” da je Srbija “orna” za oslobodilački rat i “lakomisleno kreće” u “dizanje ustanaka” u susjednim krajevima pod turskom upravom. Sa tim ciljem, knjaz Nikola “šalje” 300 probranih i dobro naoružanih crnogorsk-ih Vasojevića u Srbiju, maja 1861. godine, na čelu sa kapetanom Šujom Šćepanovim Dragovićem. Uz veće i manje borbe, ovaj odred je prošao turskom teritorijom preko Bihora, Sandžaka i Pešteri i “izbio na srpsku ogradu” (granicu), u Vasiljeviće, kod Javor planine. Umjesto “dobrodošlice” i “bratskog prijema”, ove crnogorske ratnike dočekala je brojna srpska vojska i policija, na čelu sa generalom Rankom Alimpićem, razoružali ih i, po grupama, strpali u logore. Poslije “uspješnih” pregovora crnogorskog i srpskog dvora, preživjeli i napaćeni crnogorski ratnici, po grupama su se vraćali u Crnu Goru, praćeni turskim potjerama. Knjaz Nikola je, poginulim ratnicima u ovom pohodu, podigao (kasnije i porušio) spomenik na Cetinju, a preživjele odlikovao. Bio je to i “prvi javni spomenik u Crnoj Gori”. Crnogorski vojvoda Simo Popović zapisuje da mu je knjaz Nikola rekao da je to spomenik “izdajstva Srbije”. Odmah poslije “marša” 300 crnogorskih Vasojevića u Srbiju, Crna Gora šalje, za njima, snažan odred vojnika, koje je predvodio vojvoda Mašo Vrbica, sa namjerom da tamo dignu ustanak. Crnogorski ratnici nijesu nosili crnogorska državna obilježja (grbove i barjake), da se ne bi “otkrilo” da Crna Gora javno “buni” tamošnje stanovništvo protiv Turske. Cilj iznenadnog upada crnogorske vojske u Sandžak, nazire se u pismu vojvode Maša Vrbice knjazu Nikoli, u kome se kaže: “Blagodarim Bogu, zdravo sam prispio u Đurđeve Stupove. Priđe no što sam ja doša(o), pošlo je 260 hrabrih junaka od Vasojevića, turskom zemljom, do granice Srbije i, do po puta, bojem su posjekli 18 turskih glava i unijeli ih u Srbiju. Kako su ih Srbi primili, ne znamo”. U pismu se posebno ističe: “Ja kad skupim moj korpus, s pomoću Boga uzeću Pljevlja i izbiti na srpsku granicu, ako Bog da i sreća moga hrabroga knjaza Nikole, pa tader Srbiji ne manjka: ali crn obraz za dovijek, ali mač u ruke”. Prema nekim (malobrojnim i ne baš pouzdanim) podacima, odred Maša Vrbice je, u Sandžaku “narastao” na 1.700 ljudi. Govorilo se da je, navodno, oko 4.000 Albanaca - katolika, iz okoline Peći “spremno” da se priključi crnogorskim ratnicima. Mašo Vrbica je namjeravao da napadne “turske gradove” - Pljevlja i Kolašin, ali se od toga odustalo. Srbija je imala, ne samo “pasivan”, nego i nečastan, stav prema ovim crnogorskim pohodima prema Srbiji i Sandžaku, priželjkujući da Crna Gora što prije postrada od Turaka. Pošto se “pogibija” Crne Gore nije dogodila i pošto su navodni nesporazumi otklonjeni, srpski knez Mihailo Obrenović, po svom agentu Jovanu Nikoliću Tasovcu, šalje poruku crnogorskom vojvodi Mašu Vrbici i Hercegovcima da “ne vjeruju Turcima i obećanjima Omer - paše (Latasa)”. U poruci Srbija “obećava” oružje, džebanu i hranu, kao i “nekoliko hiljada srpskih vojnika”. Od toga, kao i od ranijih obećanja nije bilo ništa. Vjerujući srpskoj Vladi i poruci kneza Mihaila Obrenovića, Crna Gora “izaziva” sukob sa hercegovačkim Turcima. Omer-paša Latas, sa silnom vojskom, udari na Crnu Goru 1862. godine. Umjesto obećane vojne pomoći Crnoj Gori, Srbija se “snishodljivo pravdala” Turskoj, da nije ničim “umiješana” u ove bune. Preko svoga kapućehaje u Carigradu - Avrama Petronijevića, Srbija obavještava Visoku Portu da Crna Gora “nastoji da Srbiju uvuče u rat protiv Turske i da zajedno napadnu Turke u Hercegovini”. Smatrajući nečasnim ponašanje Srbije prema Crnoj Gori, Petronijević

je, “odbio” da prenese poruku Visokoj Porti. Da nije bilo intervencije velikih evropskih sila, u prethodnim bojevima iznurena, Crna Gora bi, u ratu sa Omer - pašom Latasom, žestoko stradala.

--------------------------------------------------------------------------------

Često neiskren, a ovoga puta pasivan, odnos Srbije prema Crnoj Gori u ratu sa Turskom, kritikovali su neki srpski intelektualci i književnici. Zamjerajući Srbiji što “okreće leđa” Crnoj Gori u za nju teškim prilikama, a pogotovo u ratovima sa Turcima, koje je predvodio Omer - paša Latas 1862. godine, srpski pjesnik Đura Jakšić je spjevao dvije pjesme: “Crnogorac Crnogorki” i “Padajte braćo”. U najtežoj situaciji za Crnu Goru, kada su se Turci neodbranjivo približavali Cetinju, srpski ministar Ilija Garašanin izjavljuje: “To bi još velika sreća za nas bila, kada bi Crna Gora propala”. Poznata je jedna pjesma, iz tih dana, koja govori o gavranovima, što “proleću polja i planine” i slijeću u Srbiju, preklinjući je: “A, Srbijo, zaludnja delijo, Popala ti sablje paučina, A na čarku rđa popanula”. Gavranovima odgovara “srpska čobanija”, da su se Srbi “prošli kavge s Turcima, od kada nam “nesta Karađorđe”, pa ih savjetuje da “odlete lomnoj Crnoj Gori”, jer tamo nema “dana ni sahata”, da se plotun “ne čuje pušaka”. Vrijeme je činilo svoje. Oslobodilačke težnje Crnogoraca i Srba pov-remeno su nadrastale međudinastičke netrpeljivosti i trzavice. Prilike su ih tjerale na tješnju međusobnu saradnju. Posredničku ulogu između srpskog i crnogorskog dvora, u ovom periodu i dalje je obavljao Vuk Karadžić, a bio je izvjesno djelotvorniji Ilija Garašanin. Poznato je da je Crna Gora, ranije i sada, izdašno pomagala (moralno, materijalno, vojnički i politički) oslobodilačku borbu “braće u Hercegovini”. Srbija je stalno, pa i sada, zazirala od velikog uticaja i ugleda Crne Gore i knjaza Nikole u Hercegovini. Zato je razaslala svoje agente po Hercegovini i Crnoj Gori.

-------------------------------------------------------------------------------- TAJNI SPORAZUM CRNE GORE I SRBIJE 1866. GODINE

Balkanske prilike i oslobodilačke težnje crnogorskog i srpskog naroda, uticale su da se međudinastička crnogorsko-srpska trvenja smire, ali ne i zaustave. Srpska zvanična politika se nije odricala svoga velikosrpskog projekta “Načertanija”. U tom cilju se, 1866. godine, vode “tajni pregovori” o zajedničkoj aktivnosti na oslobađanju Srbije i Crne Gore od Turske. U Italiji je, 5. oktobra 1866. godine, zaključen tajni vojni sporazum, između Crne Gore i Srbije, o “oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda”. Ovim (tajnim) sporazumom se Srbija obavezala da Crnoj Gori “uruči 50.000 dukata, izvjesnu količinu oružja, vojne opreme i pošalje vojne starješine - oficire i podoficire za obučavanje crnogorske vojske”. Crna Gora je “pristala” da, poslije oslobođenja od Turaka, “pristupi srpskoj državi”. Sporazumom se, takođe, predviđa da na prijesto zajedničke države “zasjedne” srpski knez Mihailo Obrenović. U slučaju da knez Mihailo ne bude imao nasljednika, na prijesto bi stupio crnogorski knjaz Nikola Petrović.

Piroćanac: Vasojevići u turskoj granici su pogodni za srpsku stvar; još kada bi se tako držali i Vasojevići u crnogorskoj granici...

Razumije se da srpskoj (obrenovićevskoj) vladi Ilije Garašanina, nije “padalo na pamet” da crnogorski knjaz Nikola Petrović upravlja zajedničkom državom. Srpski režimi su Crnoj Gori namijenili “ulogu vojnog logora”, koji Srbija može aktivirati i upotrijebiti, kada god hoće i protiv koga hoće. Crnogorski knjaz Nikola Srbiji treba samo do stvaranja zajedničke države Srbije i Crne Gore, a potom će ga se Srbija “lako ratosiljati” (osloboditi, kako je konačno i bilo). Izgleda da ovo nije “uočavao” vlastoljubivi crnogorski knjaz Nikola Petrović. Znajući da njegov kum, knez Mihailo Obrenović (kumovao na krštenju knjeginje Zorke 1864. godine), nema potomaka, očekivao je da on bude “car Balkana”. Nakon potpisivanja tajnog sr-psko - crnogorskog sporazuma u Italiji, u Beogradu je usvojen i potpisan poseban Protokol. Prethodno su, na Cetinju, ovaj Protokol usaglasili: izaslanik srpskog kneza Mihaila Obrenovića - Miloje Lešnjanin i crnogorskog knjaza Nikole Petrovića - vojvoda Petar Vukotić, 14. septembra 1866. godine. Protokol su, u Beogradu, potpisali: u ime srpskog kneza - Ilija Garašanin, a u ime crnogorskog knjaza - Nićifor Dučić, u dva “jednoglasna egzemplara”. Znajući da srpska državna i politička elita ne poštuje ni jedan dogovor sa Crnom Gorom, pa neće ni ovaj, knjaz Nikola je, na svom primjerku Protokola, svojeručno napisao: “Lažovi stari - Knjaz”. Neki poznavaoci prilika na cetinjskom dvoru smatrali su da je knjaz Nikola, toliko “zaslijepljen prijestolom Južnih Slovena”, često “žrtvovao crnogorske nacionalne interese, ognjište i ime crnogorsko”, za neke “uzvišene velikosrpske ciljeve”. Romantičarski opsjednut “slovenskom knjaževskom (ili kraljevskom) titulom”, knjaz Nikola je u njoj “vidio crnogorski interes” (državni i nacionalni). U tome se sastojao čitav njegov nacionalni program. Nasuprot nerealnom crnogorskom knjazu, Ilija Garašanin je drugačije promišljao, planski, oprezno, a često i drsko nastupao. Imao je jasan, vizionarski velikosrpski program “Načertanije”. Knjaza Nikolu je “okružio” agentima (svojim špijunima), koji su ga pratili i, o svemu, pravovremeno izvještavali svoje nalogodavce. Tako su sve političke i državne namjere i aktivnosti crnogorskog dvora, na vrijeme primijećene i osujećene od strane srpske Vlade i srpskog dvora. I kada su, na prvi pogled, “iskreno sarađivali” sa Crnom Gorom, srpska Vlada, čelnici režima i dinasti, tajno su kompromitovali knjaza Nikolu i Crnu Goru, gdje su god stigli. Srpska Vlada je oko sebe redovno okupljala crnogorske nezadovoljnike, koji ispoljavaju, čak i javno, svoj lični gnjev i mržnju protiv svoje otadžbine, brutalno “psujući i prijeteći” knjazu Nikoli i Crnoj Gori. Srpska (beogradska) štampa ne prekida ofanzivnu kampanju protiv Crne Gore i, posebno, protiv knjaza Nikole. Smišljaju se i šire svakodnevne i svakojake podvale. Tako, jednim pismom od 7. maja 1866. godine, Ilija Garašanin “upozorava” knjaza Nikolu i kaže: “Ovdje se pronio glas da je Vaša Svjetlost obećala Austriji u pomoć vaši(h) hiljadu vojnika, u predstojećem ratu s Rusijom i Italijom. Mi ovo nikome ne vjerujemo i sve glasove najživlje poričemo”. Knjaz Nikola se Garašaninu “pravdao”, što se vidi iz pisma, od 28. maja 1866. godine, u kome mu, između ostalog kaže: “Vaše prevashoditeljstvo. Odlučno Vas uvjeravam, da ja nikome i nikada nikakva obećanja nijesam činio, niti namjeravam učiniti..., a novine neka gataju šta im je milo”. Odgovor knjaza Nikole nije “zadovoljio” Iliju Garašanina, pa on u Crnu Goru šalje

svoga emisara Milana Piroćanca, da “na licu mjesta” izvidi situaciju. Razlog odlaska Milana Piroćanca u Crnu Goru, vidi se u pismu Ilije Garašanina, upućenom Jovanu Marinoviću, u kome se kaže da “treba da pretekne druge agente” u te krajeve i “provjeri” priče o slanju hiljadu crnogorskih vojnika u Austriju. Garašanin se “plaši” da “neko” ne potkupi Crnogorce, pa kaže: “Ja se bojim da tamo novac ne uspe, a u Arnautluk još više, jer tamo je zapetost s Turskom još velika”. On smatra da “novci mogu Arnaute probuditi, što bi otežalo planove Srbije”. Treba imati u vidu da su okolne zemlje - ranije Mletačka Republika, a sada Austrija i Turska, protiv svake međusobne saradnje i saveza Srbije i Crne Gore. Sve okolnosti i saznanja upućuju na zaključak da je knjaz Nikola “imao pravo” da, na primjerku Protokola o zaključenom sporazumu između Srbije i Crne Gore 1866. godine, u Italiji, napiše “lažovi stari”, jer u praksi nikada nije zaživio. Umjesto ugovorenih 50.000 dukata, Srbija je Crnoj Gori uručila svega 3.000 dukata. Od oružja i druge vojne opreme, nije isporučeno skoro ništa. Pošto je, napokon, shvatio da ne može “zasjesti na svesrpski prijesto”, knjaz Nikola je “ohladio glavu”. Preinačio je i, na svom primjerku sporazuma, svojeručno zapisao da Crna Gora “neće pristupiti Srbiji, sve dok i jedan Srbin bude pod Turcima”.

-------------------------------------------------------------------------------- SRPSKI INSTRUKTORI U CRNOJ GORI

Crna Gora je u svako doba bila “puna srpskih agenata”, kao gora ljeti lista. A i mnogi Crnogorci su radili “srpska posla”. Povoljna okolnost za dolazak srpskih špijuna u Crnu Goru je “srpska pomoć” u kadrovima. Crna Gora onda nije imala školovanih ljudi, a Srbija se Sporazumom “obavezala” da “obučava” crnogorsku vojsku. Na traženje knjaza Nikole, ministar inostranih poslova u Vladi Srbije - Ilija Garašanin, šalje u Crnu Goru načelnika svoga Ministarstva, visokog oficira Milana Piroćanca, za ličnog sekretara knjazu Nikoli. Sa Milanom Piroćancem, u Crnu Goru dolazi i kapetan Ljubo-mir Ivanović, da organizuje vojnu obuku. Njegov glavni zadatak je da “pripremi” crnogorsku narodnu vojsku za uspješno “uklapanje” u srpsku vojnu organizaciju, što se ostvarilo tokom Prvog svjetskog rata. Ivanović je istovremeno bio i ađutant knjazu Nikoli, pa ga je tako stalno imao u “svom vidnom polju”. Za obavljanje ovako važnih i odgovornih poslova u Crnoj Gori, kao što su “ispitivanje mogućnosti svrgavanja dinastije Petrovića i knjaza Nikole, sa crnogorskog prijestola i pripajanje Crne Gore Srbiji", Milan Piroćanac je prethodno dobro edukovan (obučen). Kao lični sekretar crnogorskog knjaza Nikole i povjerljivi izaslanik i špijun srpskog ministra Ilije Garašanina, on redovno šalje “tajne” izvještaje svome nalogodavcu. U svojim, često šifrovanim, pismima, Piroćanac govori sve “najgore” o Crnoj Gori, Crnogorcima i Crnogorkama, a posebno “ružno” o knjazu Nikoli. Rječnik mu je prostački, a ocjene o ljudima ispod ljudskog dostojanstva. Samo nekoliko drastičnih primjera. Piroćanac Hercegovce smatra “korisnim srpskim narodom” i citira riječi brata Jovana Dučića, koji želi da ga “nikada sunce ne ogrije iz Crne Gore”. Iako je Crna Gora, u svako doba, nesebično pomagala vojno, materijalno i moralno skoro sve hercegovačke borbe protiv Turaka, bilo je i uticajnih Hercegovaca, koji su zazirali od Crne Gore. Za Vasojeviće u “turskoj granici” (Donje Vasojeviće), Piroćanac kaže da su “karakterom i temperamentom bliži nama (biva Srbima) nego Crnogorcima”, pa ističe da su oni “veoma pogodni za srpsku stvar”, samo kada bi se i Vasojevići u

“crnogorskoj granici (Gornji Vasojevići) tako držali”.

--------------------------------------------------------------------------------

Piroćanac izvještava da su Kuči “velika siromaština u kamenjaru, ali i junačka srpska populacija”. Na Kuče, u crnogorskoj granici, Crna Gora “viče”, te imaju razloga da Srbiji “budu privrženi”. Posebno ih je “pogodila crnogorska pohara” i navodi riječi nekih Kuča, da će “uskoro sve ovo biti srpsko”. Piroćanac konstatuje da su Katunjani i veliki vojvoda Mirko Petrović “ozbiljna smetnja pripajanju Crne Gore Srbiji”. On cijeni da će albanska plemena, Krasnići i Gaši, biti na “srpskoj strani”, mada vode politiku “kratkog daha” i opredjeljuju se prema “trenutnim prilikama”. Srbija, tih godina, vrši snažan pritisak i uticaj na Hercegovinu i na Vasojeviće, da se “okanu Crne Gore i okrenu Srbiji”. Neki hercegovački glavari - pop Bogdan Zimonjić, Luka Petković, Aleksa Jakšić, Stojan Kovače-vić i drugi, primali su iz Srbije novčanu pomoć u vidu “povjereničke plate”. Kada se to saznalo, požurili su na Cetinje da “objasne” knjazu Nikoli Petroviću da su to “činili, ne iz nacionalnih prosrpskih interesa, već zbog siromašnog stanja”. Organizator "srpske propagande" u Hercegovini bio je Nićifor Dučić. Crna Gora je "porobljenom" hercegovačkom narodu redovno pružala vojnu i materijalnu pomoć i političku i moralnu podršku. Imala je i ona svog povjerenika u susjedstvu - Hercegovini, izvjesnog Rista Aleksića, u Mostaru. Na ovako drastičnu i agresivnu srpsku propagandu, koja je neposredno ugrožavala "istorijsko pravo Crne Gore na susjedne krajeve", Crna Gora je "mlako" reagovala. Velikosrpska politika prema Crnoj Gori se nastavlja i kasnije, o čemu govori izvještaj Vula Kneževića, crnogorskog graničnog komesara na Žabljaku, nadležnom ministru u Vladi Crne Gore iz aprila 1908. godine - o aktivnostima srpskih agenata u selima pljevaljske regije. Ističe se da agenti ispituju narod "ko hoće da je Srbin, a ko Crnogorac", da Crnogorci "neće da su Srbi", na što im ovi prijete "da Crnu Goru treba ujediniti kosovskim mačem". Zbog toga Jovan Đonović konstatuje da su "nacionalno - politički pogledi" u Crnoj Gori drugačiji od "srpskih ideala" i sumnja u "srpsku nacionalnu čistost" vrha Crne Gore. To je, reklo bi se, fundamentalni razlog političkih borbi u Crnoj Gori od 1905. do 1910. godine.

-------------------------------------------------------------------------------- CRNU GORU UPOKOJITI OBEĆANJEM BOLJEG ŽIVOTA

Milan Piroćanac "vidi" najefikasniji i najkraći put "upokojenja" Crne Gore u "Veliku Srbiju" - obećanjem "boljeg života" vječito siromašnom crnogorskom stanovništvu. Samo tako će crnogorski narod "nadvladati sebične separatističke želje i antisrpsku politiku cetinjaskog dvora".

Vuk Karadžić je pisao da mnogi Crnogorci više žele da “budu posljednje sluge u Srbiji, nego da se vraćaju u Crnu Goru”

Takvo svoje gledanje Piroćanac obrazlaže "nemaštinom" crnogorskih državnih i plemenskih glavara. On konstatuje da su, izuzev Petrovića i vojvode Marka Miljanova, svi "teška sirotinja" i da su "podložni primanju novca i darova", što treba "iskoristiti za srpske ciljeve".

Poznato je da se i Omer-paša Latas, u napadu na Crnu Goru, oslanjao na "podmićivanje Crnogoraca", kako to narodna pjesma kaže: "Dok je meni u kesi novaca, I u Crnoj Gori trgovaca, Kojino su lakomi na blago, Učiniću što je meni drago". Treba reći da ja Crna Gora uvijek imala "trgovce" njenom sudbinom. Vuk Karadžić je pisao da mnogi Crnogorci, više žele da "budu posljednje sluge u varošima Srbije, nego da se vraćaju u Crnu Goru". Od srpskog režima podmićeni Crnogorci su isticali da im je "bilo bolje pod Turcima, nego pod knjazom Nikolom". Neki se čak ponose time, što nikada "nijesu voljeli Crnogorce". Sve su to, naravno, rezultati uporne i strpljive velikosrpske nacionalističke politike, na ništenju crnogorske države i "utapanju" Crnogoraca u srpsku naciju. U svojim izvještajima, Milan Piroćanac veoma ružno govori o crnogorskim glavarima: vojvodi Đuru Matanoviću, vojvodi Mašu Vrbici, cetinjskom vojvodi Marku Martinoviću, njeguškom vojvodi Ivu Rakovom Radonjiću, kapetanu u Skadru Peru Peroviću i drugim. Piroćanac cijeni da su "srpstvu odani": mitropolit crnogorski Ilarion Roganović, grahovski vojvoda i crnogorski senator Ante Daković, drobnjački vojvoda i crnogorski senator Novica Cerović, bjelopavlićki vojvoda i crnogorski senator Risko Bošković, piperski serdar i crnogorski senator Jole Piletić. Pri povratku iz Crne Gore, Milanu Piroćancu su se "preporučivali" da prenese njihovu "vjernost" srpskom knezu Mihailu Obrenoviću neki crnogorski "časnici". Posebno su ga za "rukav vukli", Petar Vukotić, Ivo Radonjić i Đuro Matanović, saopštavajući mu da se, na njih može osloniti za "svaku srpsku potrebu". U "čiste" ljude Piroćanac svrstava ljubotinjskog vojvodu i crnogorskog senatora Iliju Plamenca. U izvještaju Piroćanca se posebno ističe da je, vasojevićki vojvoda i crnogorski senator Miljan Vukov Vešović "čvrsto uz Crnu Goru". Srpski režim je pokušao da "pridobije" crnogoskog serdara u Vasojevićima, Todora Vukovića, sina vasojevičkog vojvode Miljana Vukova. Srpski državnik Jovan Ristić, pobratim vasojevićkog vojvode Miljana Vukova, uticao je na srpskog kneza Mihaila Obrenovića, da pokuša uticati na Todora Miljanova, da makar on "pomogne" Srbiji u "širenju srpstva" u Crnoj Gori. Međutim, ovaj čestiti Crnogorac se nije dao "obrlatiti" da radi za "srpsku stvar". Iz izvještaja Milana Piroćanca je "vidljiva strepnja" da, vladajuća kuća Petrovića "hoće Crnoj Gori da pripoji Hercegovinu i neke djelove Arnautluka", kao i da knjaz Nikola teži da "zauzme prijesto čitavog srpstva", jer neće "htjeti da živi pod vlašću kneza Mihaila Obrenovića. No, to je samo njegova "pusta želja". Piroćanac konta da je, nasuprot Petrovićima, crnogorski narod "listom odan Rusima i Srbima" i, sa žalošću, gleda knjaževo "prijateljsko držanje sa galiotima Francuzima". Uoči odlaska iz Crne Gore, ovim srpskim "dobročiniteljima" je knjaz Nikola priredio istraćaj i odlikovao ih Oredenom II reda, kao i darovao - Milanu Piroćancu zlatni prsten, a Ljubomiru Ivanoviću sat. Zanimljivo je da dr Vladan Đorđević, predsjednik Vlade Srbije, u svojim spisima, ne pominje ova odlikovanja i uzdarja, ali ne propušta da kaže, da je knjaz Nikola, na rastanku, Milana Piroćanca titulisao "paščetom šumadijskim". I pored svega, knjaz Nikola je, na rastanku, tražio od Milana Piroćanca da predloži Iliji Garašaninu, da se u Beogardu (i tada je bilo aktuelno Dedinje) "pokloni" po jedan plac za gradnju kuće: Mirku Petroviću, knjazu Nikoli, Petru Vukotiću i Nićiforu

Dučiću. Piroćanac je sam, ovom spisku, dodao i "plac Ivu Radonjiću". Piroćanac smatra da "nije nepametno" obrazovanje "crnogorske Ma(h)ale u Beogradu" i da treba obavijestiti "glavne ljude" u Crnoj Gori da, u Beogradu, "imaju po jedan plac" i da "mogu graditi porodične kuće", ali ne i "prodavati, do samo doseliti da u njima žive u Beogradu". Ilija Garašanin je bio "zadovoljan radom Milana Piroćanca u Crnoj Gori", jer je u "potpunosti obavio" povjerene mu zadatke. Upoznao je crnogorske prilike, uspostavio "prijateljske" veze sa crnogorskim glavarima i uglednim ljudima i "solidno sondirao teren" za pripajanje Crne Gore Srbiji. Sve je to, naravno, rađeno u strogoj tajnosti, jer je knjaz "podozriv i preosjetljiv" prema beogradskoj politici. Piroćanac zaključuje da knjaz Nikola "nije spreman" da "olako žrtvuje" Crnu Goru i svoju dinastiju, iako je neoprezno potpisao sporazum, sa knezom Mihailom Obrenovićem, 1866. godine. Piroćanac "predlaže" da, u daljim pregovorima sa Crnom Gorom, knjaza Nikolu "treba zaobilaziti", jer je "prevrtljiv" i angažovati viđenije crnogorske glavare. Piroćanac smatra da je najbolji način "denacionalizacije Crnogoraca" školovanje crnogorske djece u Srbiji i tako, od njih formirati "srpski orijentisane građane". Uporedo sa školovanjem, treba angažovati "nezadovoljne i ugledne" Crnogroce da "rade protiv svoje države". To se postiže "laskanjem, malim novčanim davanjima, sitnim darovima, davanjem službe i placeva za gradnju kuća u Beogradu". U pripremi zajedničkih oslobodilačkih borbi protiv Turske, Srbija i Crna Gora se sporazumijevaju o "interesnim sferama" i, 15. juna 1876. godine, u Veneciji (Italija) potpisuju "tajni ugovor" o savezu i tajnu vojnu konvenciju. Ugovoreni su "ravnopravnost nezavisnih država Srbije i Crne Gore u savezu, samostalno vođenje ratnih operacija i istovremena objava rata Turskoj 1876. godine. Odmah poslije prvih bojeva i poraza na Đinusu 1877. godine, Srbija zaključuje mir sa Turskom. Crna Gora je nastavila oslobodilačku borbu protiv Turske, sada u bitno težim uslovima. Brojna turska vojska prebačena je sa srpskog, na crnogorsko ratište u Vasojevićima. Konačno je, izgleda, knjaz Nikola "shvatio" namjere i ponašanje srpskog režima, pa u ovom ugovoru o savezu sa Srbijom, ne pominje "ujedinjenje". Prestao je da se "odriče" prijestola u "korist" srpskog kneza Mihaila Obrenovića. Napokon se "uvjerio" da Srbija "hoće sve", ali crnogorskog knjaza na "svesrpskom prijestolu ne".

-------------------------------------------------------------------------------- BESOMUČNA SRPSKA PROPAGANDA PROTIV CRNE GORE

Ilija Garašanin, vispren srpski političar i državnik, znao je da se na svijest Crnogoraca najefikasnije utiče posredstvom knjiga, učitelja, popova, činovnika i agenata. Zato je, u sve krajeve od interesa za Srbiju, slao uticajne ljude i propagandnu literaturu. Samo knjige i učeni ljudi mogu "oblikovati srpsku svijest kod Crnogoraca", posebno kod mladih naraštaja, koji se školuju u Srbiji. U cilju ostvarenja srpskog imperijalnog programa, posredstvom Jovana Vaclika, Garašanin u Crnu Goru šalje "pet sanduka knjiga", koje navodno traži crnogorsko praviteljstvo. Međutim, struktura poslatih knjiga "ne odgovara" crnogorskom "zahtjevu" jer su "manjkale" u knjigopečatnji. Zato im se, u zamjenu, šalje ono što ima, i to: "Istorija srpskij" prostrani 100 komada; "Istorija srpskij" kratki 100 komada; "Srbljaka" 2 komada i 20 crkveni knjiga. Sanduci sa ovim knjigama, "adresovani na M.n." ("Montenegro"), stigli su u Kotor, na ime g. Stefana Bjelobrkovića. U pismu poslatom sa knjigama Jovanu Vacliku, Garašanin se obraća: "Izvolite, Gospodine, primiti ovom prilikom uvjerenje moga otmenoga ponašanja - I.Garašanin". Nije ovo

jedina pošiljka. Ilija Garašanin je koristio svaku priliku, da Crnu Goru "snabdjeva" srpskom istorijskom, književnom i propagandnom literaturom. U drugom pismu, od 22. aprila 1866. godine, Ilija Garašanin Jovanu Vacliku kaže, između ostalog i ovo: "Mi Srbi, ako nijesmo ništa drugo kadri, bar da se dobro izgovorimo, pa ko zna da i to ne uđe u kakav račun". Beogradska štampa svakodnevno vodi ofanzivnu kampanju protiv Crne Gore i knjaza Nikole. Fabrikuju se svakojake izmišljotine i laži u novinama i "tematskim" brošurama. Svaki crnogorski otpor klevetama, svaka istina o Crnoj Gori i njenom protivljenju samouništenju, od zvanične Srbije se "dočekuje na nož" i kvalifikuje crnogorskim separatizmom i otporom "višim interesima srpstva". Iz Srbije se, po Crnoj Gori, svakodnevno rasturaju pamfleti i proglasi, a potpisuje ih nepostojeće "Srpsko narodno društvo". Vjeruje se da je njihov autor crnogorski vladika, Nićifor Dučić, rodom iz Hercegovine. Jedno od tih "sočinenija" je i vješto sročen "Proglas Bugara Crnogorcima", da se "drže Srbije i nikoga više".

-------------------------------------------------------------------------------

Garašanin je, u Crnu Goru, redovno slao svoje "povjerenike" (agente), provjerene, obrazovane i pripremljene ljude za taj posao, kao što su: Vuk Karadžić, Sima Milutinović Sarajlija, Matija Ban, Milorad Medaković, Jovan Nikolić Tesovac, Milan Piroćanac, Ljubomir Ivanović i drugi. I poslije "nestanka" sa srpske političke scene Ilije Garašanina, dolazak srpskih agenata u Crnu Goru i regrutovanje agenata od ăuglednih" Crnogoraca, nijesu prestajali. Tako su srpski špijuni, u Crnoj Gori, bili i Nićifor Dučić i kneginja Darinka Petrović, rodom iz srpske trgovačke porodice Kvekić, iz Trsta. Poznato je da su se njih dvoje, Nićifor i Darinka, suprotstavljali "svim vezama Crne Gore sa okolnim zemljama, sem sa Srbijom". Oni su bili "najveća opozicija" vladavini knjaza Nikole i daljem opstanku Crne Gore, kao nezavisne države. Zbog toga je Piroćanac "garantovao" Garašaninu da su, Nićifor Dučić i Darinka Petrović, "provjereni srpski špijuni". Zvanična Srbija je stalno podsticala "nezajažljive ambicije" Darinke Petrović. Špekulisalo se da je srpski knez Mihailo Obrenović "obećao brak" kneginji Darinki, udovici knjaza Danila, pa da se tako "pod jednom krunom (srpskom) ujedine Crna Gora i Srbija".

Zapis koji potiče iz 1522. godine pominje izvjesnog Petra Čudru sina Radovanovog, iz Paštrovića, čovjeka “crnogorskog naciona"

Na preporuku ruskog konzula u Dubrovniku - Petkovića, Srbina iz Kragujevca, Rusija je davala po 400 guldena u zlatu godišnje Nićiforu Dučiću, za "usluge", koje čini ruskom konzulatu, dajući mu "valjane informacije" o aktivnostima knjaza Nikole. Za svoju "revnost", Dučić je i od Srbije dobijao godišnju platu od po 1.000 talijera i "naknadu svih troškova koje učini". Svaka samostalna politička aktivnost knjaza Nikole i Crne Gore, od Srbije je redovno "osuđivana" kao "neprijateljstvo prema Srbiji i kao izdaja viših srpskih interesa". Ruski carevi, Aleksandar II i Aleksandar III, bili su iskreni prijatelji Crne Gore, njenih vldara i, posebno, knjaza Nikole. Posjeta knjaza Nikole Rusiji (Petrogradu) 1868. godine, bila je značajna za Crnu Goru. Knjaz Nikola je isposlovao zvanične granice i "vodeću ulogu" Crne Gore, u ruskoj politici na Balkanu. Tada je crnogorski suveren, knjaz Nikola Petrović, od ruskog cara dobio na dar "sablju srpskog kralja Milutina" i

priznanje "jedinog iskrenog prijatelja Rusije". Kasnije se (vještačenjem) utvrdilo da to nije sablja srpskog kralja Milutina. U mnogim bojevima sa Turcima, 1862. godine, u borbama u Hercegovini, u Ostroškom klancu (poznatih "devet krvavih dana"), u nacionalno oslobodilačkim ratovima 1876-1878. godine i bojevima na Vučjem dolu, Fundini i u Vasojevićima, knjaz Nikola je "stekao zvanje car junaka". Smjenom Ilije Garašanina 1867. godine, Srbija se nije odrekla "Načertanija". Srpski režimi prema Crnoj Gori mijenjaju strategiju i "egzekutore", zavisno od prilika i potreba. Inače, cilj je uvijek isti: uništenje crnogorske nezavisne države. Poslije vladavine kneza Mihaila Obrenovića, Srbijom upravljaju Namjesništvo i Ristićeva Vlada. Ristićev "povjerenik" za Crnu Goru bio je Nićifor Dučić. U jednom povjerljivom izvještaju Ristiću, konstatuje se da, crnogorski knjaz Nikola, "uvijek udari u stranu kada interesi srpstva traže jedinstvo".

-------------------------------------------------------------------------------- PROTJERIVANJE CRNOGORACA I CIGANA IZ SRBIJE

Poznato je da su većina, ne samo agenata, nego i popova i učitelja bili iz Srbije. Svi oni aktivno "propagiraju srpstvo" u crnogorskom narodu, izjednačavajući vjerska i nacionalna osjećanja naroda, sa ciljem "utapanja malene Crne Gore i Veliku Srbiju", a time i "Crnogoraca u Srbe". Jedan od brojnih srpskih uglednih agenata, u Crnoj Gori, je i Vasa Pelagić. Došao je na Cetinje 1871. godine, da "podstiče crnogorsku mladež na ujedinjenje omladine srpske". U tome je imao podršku zvanične Srbije, koja mu je stavila na raspolaganje novčana sredstva, školske udžbenike i propagandnu lektiru, pisanu ekavicom. Ta je cjelokupna literatura, osnovna i pomoćna, o srpskoj državi, srpskom narodu i srpstvu uopšte. Crnogorci se ne pominju. Kao upravitelj svih škola na Cetinju, Pelagić je i zvanično "fundirao srpstvo u duše crnogorske mladeži". Pisao je propagandne tekstove, članke i druge sastave. Poznata je njegova brošura "U amanet Srbinu i Srpkinji", štampana na Cetinju 1871. godine u 1.500 primjeraka. U svim svojim spisima, Vasa Pelagić smatra Srbima sve slovenske narode, a njihove teritorije srpskim zemljama. Ovako snažnu velikosrpsku aktivnost u Crnoj Gori, dugo ne "primjećuje" jedino knjaz Nikola. Nije mu padalo "na pamet" da "mijenja nacionalnu svijest Srba u Crnoj Gori", da Srbe "crnogorči". Očekivao je da će se, masovnim preseljavanjem Crnogoraca u Srbiju i posrbljavanjem Crnogoraca u Crnoj Gori, stvoriti uslovi da i on "otide" u Beograd i "zasjedne na prijesto" Južnih Slovena. Mislio je da niko od njega, "cara junaka", nije "preči". Bilo je to vrijeme intenzivnog iseljavanja Crnogoraca u Srbiju, ali su većina njih izražavali svoju lojalnost prema "svom gospodaru", što je podsticalo iluzije knjaza Nikole da se "dočepa srpskog Prijestola". Dolaskom Milana Obrenovića i, kasnije mu sina, Aleksandra Obrenovića, na vlast u Srbiji, zaustavljeno je useljavanje Crnogoraca u Srbiju. Knjaz Nikola je bezuspješno pisao pisma i slao poruke vladarima - Obrenovićima. Sve je bilo uzalud. Poznato je da je najviše od Crne Gore i Crnogoraca "zazirao" dr Vladan Đorđević. Još dok je bio srpski poslanik u Carigradu, po crnogorskom poslaniku u Carigradu - Mitru Bakiću, šalje poruku: "Reci tvojem Gavri (Vukoviću, crnogorskom ministru inostranih djela), da ću ga ja naučiti kako se vodi politika". Kada je dr Vladan Đorđević, nazvan "srpski Ivan Grozni", uzdignut na vlast u Srbiji, Vlada Srbije 1897. godine donosi Uredbu o zabrani ulaska Cigana i Crnogoraca u

Srbiju. Uredbu je imala zakonsku snagu. Odmah je otpočeo progon Crnogoraca iz Srbije. Hermetičkim zatvaranjem granica, onemogućen je ulazak Crnogorcima u Srbiju. Predsjednik Vlade Srbije, dr Vladan Đorđević, naređuje: "Cigane i Crnogorce", bez ikakvog obzira, vraćati sa granice". Mnogi Crnogorci, pa čak i crnogorske odive, udate za Srbe, ekspresno su prognati iz Srbije. Ostao je upamćen drastičan primjer protjerivanja jedne Crnogorke iz Pipera, udate za Srbina, u okolini Kragujevca. Protjerivanja nijesu pošteđeni ni crnogorski radnici po Srbiji - nadničari, poslužitelji po kućama imućnih Srba, svi učitelji, popovi i đaci na školovanju iz Crne Gore. Mnogi su protjerani u Tursku, pa su stradali preko albanske teritorije. Odlazeći na rad u Carigrad, Makedoniju i Bugarsku, Crnogorci su morali zaobilaziti Srbiju. Ovi postupci Vlade Srbije, u crnogorskom narodu su upamćeni kao primjer otvorenog neprijateljstva. Ovaj Cincar, prepariran u Srbina, dr Vladan Đorđević, izdašno "nalivan bokalima šampanjca i vina rumenoga", rado bi prijetio Crnogorcima: "Prizren, Prizren vam treba, jelte, gladnici jedni. A ne znate da ćemo vam i Ćipur uzeti, po kome slavnome imenu nazivate se nekakvim ušljivim plemićima".

-------------------------------------------------------------------------------- NEGIRANJE CRNOGORSTVA

Srpskim nacional-šovinistima je, ranije i sada, nezavisna Crna Gora glavna prepreka na stvaranju "Velike Srbije". Njima je "najpogodnija" nerazvijena i, u svemu, zaostala i primitivna, a ponajprije poslušna Crna Gora. Zato "preže" da im kuda ne umakne. Velikosrbi i, sa njima, posrbljeni Crnogorci, "takmiče se" u negiranju svega što je crnogorsko: državne nezavisnosti, nacionalnog izjašnjavanja, crkve, jezika, književnosti, kulture, tradicije, grba, zastave, himne i svih drugih osobenosti, koje Crnu Goru čine nezavisnom državom, a Crnogorce posebnom nacijom. Uz srpske nacionaliste, kao šipka uz pušku, idu i neki srpski i posrbljeni crnogorski istoričari. Međutim, brojni su srpski i, razumljivo, crnogorski istoričari, koji osporavaju negiranje crnogorstva. Navodimo samo neke. Simo Ćirković ("Enciklopedija Jugoslavije") kaže: "Usled nerazdvojne združenosti crkve i države u periodu Nemanjića, bilo je moguće da se pravoslavlje pojavi kao bitno obeležje srpstva i da se verska pripadnost nametne kao kriterijum razgraničenja". Stojan Novaković ("Prvi osnovi slovenske književnosti među balkanskim Slovenima") zaključuje: "Taj stari srednjevekovni srpski tip, koji identifikuje srpstvo sa pravoslavljem, osnova je onom sinonimu, po kojem su prosti ljudi našega veka, Rumuni, Rusi, Grci - srpske vere". Simo Matavulj ("Bilješke jednog pisca") konstatuje: "Od iskona, pa i na primorju, Srbin je bio samo pravoslavni. Srpstvo je značilo samo pravoslavlje, kao što u ovim krajevima, na istoku, znači i danas". Jozef Holeček, po narodnosti Čeh ("Crna Gora", Prag, 1877.), predočava: "Pitaš li ga za vjeru, Crnogorac odgovara da je Srbin, pitaš li ga za narodnost, reći će da je Crnogorac". Pavel Apolonovič Rovinski piše: "Imenom Srbin označavaju pravoslavnoga i navode imena naroda (plemena), Bajice, Njeguši, Ceklinjani". Roj Trevor konstatuje: "Crnogorci nastaju nacijom, poštovanom među nacijama".

--------------------------------------------------------------------------------

Kao što se vidi, stari putopisci i istraživači jasno uočavaju razlike vjere i nacije, dok domaći pisci nijesu tako eksplicitni. Očigledno je da termin "Slavenosrbi" označava Južne Slovene - pripadnike pravoslavne vjere. Negatori crnogorske nacije, svoje "tvrdnje" da su Crnogorci Srbi, oslanjaju na postavci da su pripadnici iste vjeroispovijesti ("srpske vjere"). Zbog toga im ne pogoduje autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva (ukinuta dekretom jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, 17. juna 1920. godine). Ustav Kraljevine Crne Gore (član 40) predočava da Crnogorci nijesu Srbi i kaže: "Državna vjera u Crnoj Gori je istočnopravoslavna, a Crnogorska crkva je autokefalna". Brojni su crnogorski naučnici, književnici, državnici, političari i ljudi ostalih profesija, koji "propovijedaju" (govore i pišu) "crnogorsko srpstvo", što su srpske imperijalne pretenezije na crnogorsku samobitnost i crnogorsku državnu teritoriju. Prvo nerazlikovanje slovenskih naroda primjećuje se kod vizantijskih hroničara i istoričara, koji Slovence, Hrvate, Dukljane, Rašane i druge, nijesu "raspoznavali", nego su ih sve nazivali zajedničkim imenom: Tribali, Skiti, Varvari i slično. Poznato je da prve teritorijalne aspiracije prema Zeti, odnosno Crnoj Gori, ostvaruju raški (srpski) vladari - župan Stefan Nemanja i njegovi nasljednici (bez reda i redom), zaključno sa carem Stefanom Dušanom. Neke oblike negiranja crnogorskog naroda nalazimo u crkvenim dokumentima, pa i kod vladara Petrovića, koji neuspješno lamentiraju o "slaveno-srpstvu", samo iz vjerskih i dinastičkih pobuda, koje je "najdarovitije" njegovao knjaz Nikola, želeći da se "uvali" u "svesrpski prijesto", ne primjećujući da mu je to samo "neodoljiva" želja i nikakva šansa.

-------------------------------------------------------------------------------- CRNOGORSKA NACIJA POZNATA SVIMA OSIM SRBIMA

Odavno su poznati pojmovi "crnogorski nacion" i "crnogorska nacija". Sreten Zeković citira jedan zapis iz 1522. godine, koji pominje izvjesnog Petra Čudru, sina Radovanovog iz Paštrovića, čovjeka "crnogorskog naciona". Gravura na jednoj sablji iz 1766. godine, glasi: "Sie (sija) nož Đoka Radonjića, guvernadura vise crnogorske nacije".

Militantni odred odbrane srpstva u Crnoj Gori jeste Crnogorsko-primorska mitropolija, ona je oslonac mržnje prema svim oblicima crnogorstva

Poznato je da se multietnička konvencija o “Slavjanstvu” zloupotrebljava za negiranje nekih istorijski formiranih naroda. Sve do sredine XVIII vijeka, u crnogorskoj literaturi se nalazi složenica “slaveno-srpski”, koja ima neadekvatno značenje. Tako, recimo, “slavjano-srpsko koljeno” podrazumijeva Bugare, Srbe, Crnogorce, Slovence i Dalmatince (“Ljetopis Matice srpske”, Budim, 1924. godine) Ovaj isti “Ljetopis Matice srpske”, iz 1925. godine, konstatuje da se “Černogorci (Montenegrini), nazivaju slovenski obitelji planina crnogorskih”. Završavajući (kratku) “Istoriju o Černoj Gori”, u Petrogradu 1755. godine, crnogorski vladika Vasilije Petrović, zaključuje: “Ja vrlo kratko napisah ovi izvještaj o crnogorskom nacionu”, ili, recimo, Crnogorci, “od svojih saveznika Srba, turskih podanika, bjehu ostavljeni”. Sima Ćirković (“Enciklopedija Jugoslavije”) tvrdi da vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit, pisac zanimljive istorije, od koga potiču osnovni podaci o Slovenima,

nigdje ne kaže za Dukljane “da su Srbi”. On konstatuje da “nema nikakvih indikacija koje bi dopustile zaključak o eventualnom ranijem jedinstvu čitavog prostora, koji se pripisuje Srbima”. Miloš Šobajić ("Crnogorci", 1915.) istražuje crnogorsku stvarnost po uputstvima naučnika Jovana Cvijića i zaključuje: “Srpstvo je bio pojam širok, neshvatljiv za prostotu, nejasan za dinastiju, rasturen po gospodarstvu i raznolik po junaštvu”. “Crnogorstvo se pominjalo kao nov spasilac i oslobodilac narodni i svaki širi pojam, mora se napustiti. Vladar je sam postavio prećutnu naredbu stihom: “Ko crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima svud bio tjeran”. Crnogorstvo i Crnogorci formirani su u narodu sve jače kao zasebna cjelina, kao narodnost i kao nadmoćnost i prevlast. Crnogorci su, prvo iz navike, a docnije iz uvjerenja, ponavljali tu oktrojku, kao svoj original”. U ondašnjoj terminologiji, riječ “narodnost” je značila isto, što i danas riječ “nacija”. U “Prosvjetinoj enciklopediji” (Beograd, 1978.) se kaže da su “Crnogorci južnoslovenski narod, koji je, tokom svoje novije istorije, razvio karakteristike posebne narodne individualnosti i posebne nacije”. Na istom mjestu se, za Srbe, kaže “da su južno-slovenski narod, veoma blizak Hrvatima, Muslimanima i Crnogorcima”. Potpredsjednik takozvane, po svemu nelegalne i nelegitimne, Podgoričlke skupštine, koja je rasturila crnogorsku državu 1918. godine, Savo Fatić izjavljuje: “Mi, od danas, nijesmo više Crnogorci, nego Srbi”.

-------------------------------------------------------------------------------- SRPČENJE CRNOGORACA

Odavno se, pa i danas, uzaludno “grakće” na Crnogorce da “postanu Srbi”. Oni to, naravno, neće i ne mogu, jer su vjekovima imali slobodu i život u njoj. Stoljećima su se “crnogorčili”. Ako je Crna Gora “Sparta”, ona je “crnogorska Sparta”. Ako je Crna Gora, kako joj govore “Olimp”, ona je “crnogorski Olimp”. Crnogorci dobro znaju odakle su, od koga i ko su. Ne treba ih, sa srpske strane, posebno edukovati. Očigledni su svakodnevni histerični napadi srpskih nacional-šovinista, na sve što je crnogorsko: državnu samostalnost, nacionalnost, crkvu, jezik, kulturu u njenom najširem značenju i duhovni život uopšte, kao i sve institucije, koje izražavaju crnogorski nacionalni identitet. Srpski nacionalisti otvoreno “protestuju” što se, navodno, srpski narod u Crnoj Gori “crnogorči”, jer je sve do sada narod u Crnoj Gori “bio srpski i pripadao srpskom nacionalnom korpusu”. Njima izdašno “pomažu” neki “posrpčeni Crnogorci”. Uvaženi crnogorski umjetnik Peđa Babović, kaže: “Mi u Crnoj Gori imamo ljudi, koji ne znaju ni ime prađeda, ali znaju da su srpskog porijekla”. Oni smatraju da Crna Gora “nema i ne može imati svojih, već samo srpske interese”. Posebno su “grlati” neki “terazijski Crnogorci” i “crnogorski Srbi”, i to samo iz ličnih interesa. Mnogi srpski režimski političari, državnici, diplomate, intelektualci, pa čak i akademici, bez neophodnih činjenica, lamentiraju da su “Crnogorci Srbi” i dio “srpskog naroda”. Oni ne priznaju postojanje crnogorskog naroda i crnogorske nacije. Oni propovijedaju da su crnogorsku naciju “izmislili” komunisti i Kominterna, radi “cijepanja” srpske nacije, te da je, krajem XX vijeka, Crna Gora “postala crnogorska zemlja”, sa “vidljivom netrpeljivošću prema srpskom etnosu”. Sve se to svakodnevno lamentira, bez ikakvih valjanih naučnih i istorijskih činjenica. A zna se da samo

vjernicima ne trebaju dokazi za ispoljavanje svojih vjerskih ubjeđenja. Srpskim nacionalizmom prema Crnoj Gori, posebno su “obdareni” akademici: Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Matija Bećković, Ljuba Tadić, Vasilije Krestić, Jovičić i drugi. Svakodnevno ponašanje “običnog” srpskog naroda treba razlikovati od velikosrpskog nasrtanja na Crnu Goru. I crnogorski i srpski narod ne “dovode u pitanje” etničku srodnost i međusobne istorijske, prijateljske i lične veze i odnose. Crnogorski narod i crnogorska država, prema srpskom narodu i Srbiji, čuvaju i njeguju bratske odnose. Tako je bilo u prošlosti, tako je sada i tako će biti u budućnosti. U tome su potrebni, srpsko otrežnjenje i srpsko pokajanje. Otrežnjenje od sopstvenog agresivno-destruktivnog nacionalizma i šovinizma, a pokajanje za učinjena zla okolnim narodima. Militantni odred “odbrane srpstva” u Crnoj Gori je Srpska pravoslavna crkva i, posebno, njena Crnogorsko-primorska mitropolija. Ona je oslonac mržnje, netrpeljivosti i nasrtaja na sve oblike crnogorstva. Takvim postupcima, srpski nacionalistički aktivitet snažno podstiče egzistencijalnu potrebu građana Crne Gore da mu se suprotstavljaju.

-------------------------------------------------------------------------------- SRBOVANJE PETROVIĆA

Iako je, u prethodnom dijelu, kazano ponešto o “srbovanju Petrovića”, posebno o “srbovanju” knjaza Nikole, treba reći nešto više. Srpski nacionalisti se nekritički “oslanjaju na srbovanje” crnogorskih dinasta Petrovića, ali su činjenice drugačije. Namjerno se, recimo, previđa da vladika Rade (Petar II Petrović Njegoš) pominje “srpstvo” kao pravoslavlje. U pismu Mihailu Obrenoviću, Njegoš kaže: “Po radi mene, bila bi neograničena radost, da bismo svi Slavenosrbi učinili među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a posebno Srbi i Crnogorci". Iz ovoga je svakome jasno da Njegoš razlikuje dva naroda: Srbe i Crnogorce. Njegoš govori o “srpstvu” kao “pravoslavlju” i u “Gorskom vijencu”, kad se “kune vjerom Obilića”, i kad “nalažu srpske badnjake”, i kad “srpsku svijeću gasi” ili proklinje "mlijeko vas srpsko razgubalo”. Ovome, valjda, ne treba poseban komentar. Njegovo poimanje “srpstva” je samo kao pravoslavlje, a ne kao nacija. U svijetu nema primjera, sem u Srbiji, da se vjera i nacija potpuno identifikuju i da vjera ima nacionalno obilježje. Posebno se ističe “srbovanje” knjaza/kralja Nikole Petrovića, ali se namjerno “previđa” da je i on “srpstvo” poimao samo kao “pravoslavlje”. Razlikujući Srbe od Crnogoraca, u “Balkanskoj carici”, kralj Nikola kaže: “Ko crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima svud bio tjeran”. Knjaz Nikola je znao da lamentira: “Mene je postavio božji promisao za knjaza i gospodara crnogorskog naroda”. On bi povremeno “podsticao” ondašnje urednike listova da “više pišu o crnogorstvu”. Ako ne bi bilo tako, zašto bi kralja Nikolu, u Crnoj Gori “zabranjivali” srpski nacionalizam i velikosrpski pokret. Zapravo, velikosrpska politika, navodnom težnjom za ujedinjenjem svih jugoslovenskih naroda, dinastiju Petrovića i kralja Nikolu “udaljava” od vlasti. Upravo, srpski nacionalizam i velikosrpski pokret u Crnoj Gori, potjerali su kralja Nikolu da “jede hljeb milosrđa” izvan svoje zemlje. Prema tome, crnogorski neprikosnoveni gospodar, kralj Nikola, “srbovao” je iz

dinastičkih i ličnih interesa, a svejedno je, da li je to činio “namjerno” ili “bezazleno”. On je svoje “srbovanje platio crnogorskom državom, prijestolom, imovinom i svojom glavom” baš od Srbije, za čije je interese “srbovao”. Svi ovi primjeri nedvosmisleno svjedoče da je u Crnoj Gori, odavno razvijena nacionalna svijest o Crnogorcima, kao posebnom narodu.

--------------------------------------------------------------------------------

Na “srbovanje” Petrovića posebno su uticali “Srbi od ugleda”, koji su bili visoki činovnici na crnogorskom dvoru i vojni savjetnici, kao i mnogi srpski popovi i učitelji u Crnoj Gori. Svi su oni bili “ortodoksni Srbi”. Među njima se ističu: Sima Milutinović Sarajlija, Ljubomir Nenadović, Milorad Medaković, Matija Ban, Milan Piroćanac, Ljubomir Ivanović, Vasa Pelagić i drugi. Svi su oni u Crnoj Gori uživali gostoprimstvo, a zastupali i propagirali srpske interese, na štetu Crne Gore i dinastije Petrovića. O tome svjedoče njihovi tajni izvještaji zvaničnoj Srbiji, a posebno tajna pisma Milana Piroćanca Iliji Garašaninu. Neki Srbi, na crnogorskom dvoru, počinili su falsifikate, sa negativnim posljedicama. Tako je Milorad Medaković (1823-1897) učinio teški falsifikat u "Zakoniku knjaza Danila" (član 92) samo da bi "potkrijepio” da, i crnogorski knjaz Danilo, Crnogorce “smatra Srbima”. Ljubomir Nenadović je falsifikovao crnogorsku kapu. Sačinio je “legendu”, po kojoj je crni omotač na crnogorskoj kapi, navodno “znak žalosti” za propalim srpskim (kratkotrajnim) carstvom Nemanjića na Kosovu. Crveni tepeluk, ograđen zlatnom žicom u obliku polukrugova, predstavlja “slobodnu Crnu Goru”, na porobljenom Balkanu. Kasnije srpski šovinisti, svaki na svoj način, nadahnuto dodaju, svaki “svoju verziju”, a sve u funkciji “crnogorskog srpstva”. Strani putoposci su, od Ljube Nenadovića, preuzeli “legengu”, pa tako obična izmišljotina, vremenom počinje da “liči” na istinu. Crnogorcima se, iz Srbije, nameće “srpstvo” kao sadržaj srpskih imperijalnih interesa. Velikosrbi očekuju da Crnogorci treba sami sebe da “srbiziraju i uklope u srpski nacionalni korpus”.

Marko Cemović je Srbiji nudio Vasojeviće u turskoj granici, koji su se “lavovski borili protiv knjaza koji propovijeda crnogorstvo”

I kada se imperijalna politika Srbije, prema Crnoj Gori, počela ostvarivati krajem XIX i poč-etkom XX vijeka, što je rezultiralo bezuslovnim pripajanjem Crne Gore Srbiji 1918. godine, u tom dugom istorijskom periodu, zvanična Crna Gora “izbjegla” je da formuliše i obznani svoj nacion-alni program. Plašila se, izgleda, da na sebe ne “navuče” srpski imperijalni gnjev, pa i agresiju, što je i doživjela na kraju Prvog svjetskog rata. Iako je stalno bila isturena, pred široko otvorene "velikosrpske čeljusti", Crna Gora se zanosila i, očigledno, zavaravala sopstvenom ulogom u "čuvanju slovenskih interesa", a knjaz Nikola nerealno "čeznuo" za srpskim prijestolom.

-------------------------------------------------------------------------------- CRNOGORCI PROTIV CRNE GORE

Iako Crnogorci nikada nijesu uživali naročit ugled u Beogradu, neodoljivo prema

njemu hrle, naročito u novijoj istoriji. Još za vrijeme Obrenovića, bili su na "zlu glasu", navodno kao "lenštine, neradnici i hvalisavci, vješti pričanju oda i mitova o svojim slavnim precima i njihovim bojevima i ratnim podvizima", kao i o svojim "velikim zaslugama" za srpstvo. Vještiji Crnogorci su uspjeli da se ožene svojim gazdaricama i tako "prilagode" i ostanu vezani za Crnu Goru samo porijeklom. U Srbiji je nastala, maltene, čitava biblioteka komičnih i satiričnih književnih djela o Crnogorcima. Mnoge crnogorske siromašne ("bezemljaške") familije, pod uticajem propagande i mišljenja zvanične crnogorske vlasti, smatrale su Srbiju "obećanom zemljom". Žurile su da na neobrađenim i nenaseljenim ledinama u Srbiji, nađu kakvo-takvo "uhljebljenje". Bila je to takozvana crnogorska "ekonomska" emigracija u Srbiji, prvobitno "lojalna" svojoj Crnoj Gori. Prva crnogorska politička emigracija u Srbiji, regrutuje se iz crnogorske političke opozicije. Stalnu opoziciju svojoj domovini - Crnoj Gori, činila je i crnogorska omladina na školovanju u Srbiji. Prva politička opozicija stvaranju crnogorske države, javlja se u vrijeme vladavine mladog vladike Rada (Petra II Petrovića Njegoša). Opozicija je nastojala da zadrži tradicionalnu plemensku organizaciju, a time i "plemensku" vlast u Crnoj Gori. U sukobu sa gospodarem i ce-ntralnom crnogorskom vlašću, protivnici su "stransvovali" milom ili silom. Prvi "izgon" iz Crne Gore doživio je crnogorski guvernadur Vuka (Vukolaj) Radonjić, sa familijom, a potom i Luka Pejović Lukač, pop Mihailo Pejović, Marko Božović, Ilija Piletić, Markiša Plamenac i drugi. Svi su se oni "stavili u službu tuđinu", protiv Crne Gore.

----------------------------------------------------------------------------

U vrijeme knjaza Danila Petrovića, crnogorski potuđenici bili su: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrović; te Đorđijeva braća - Vuko i Mašan Petrovići: serdar Milo Martinović; senator Luka Radonjić; vojvoda Anto Daković; Stevan Perović Cuca; Radovan Piper Mrčarica; Risto, Vido i Đoko Boškovići; Puniša i Petar Pavićevići; Pero Nikolin; Mato Filipov; Todor Kadić i drugi. U vrijeme vladavine knjaza/kralja Nikole Petrovića, nekoliko crnogorskih glavara bilo je u emigraciji u Srbiji, jer se nijesu slagali sa neprikosnovenom apsolutnom vlašću knjaza Nikole. Posebno su se isticali Marko Miljanov, Jole Piletić, Peko Pavlović i Đoko Pejović. Iako žestoko "ljuti", nijesu "kovali zavjere" protiv knjaza Nikole, niti se "sta-vljali u službu" srpskom režimu protiv Crne Gore. Grupacija crnogorske političke emigracije u Srbiji, koja je bila protiv nezavisne i samostalne crno gorske države, knjaza Danila i dinastije Petrovića, revnosno je "služila" srpskim dinastijama Obrenovića i Karađorđevića. U toj brojnoj grupaciji, posebno su se isticali Tomo Orahovac, Đuro Kustudić, Savo Ivanović, Blažo Perović, Nikola Drecun, Marko Daković i još neki. Svi su oni, manje-više, izdaju svoje države - Crne Gore, smatrali "opštesrpskim rodoljubljem".

-------------------------------------------------------------------------------- ŠKOLOVANOM OMLADINOM PROTIV CRNE GORE

Krajem XIX i početkom XX vijeka, crnogorska omladina se masovno školuje u

Beogradu i Srbiji. Srpski dvor i Vlada, posredstvom tajnih organizacija, zamašnim novčanim sredstvima, organizuju crnogorsku školsku omladinu u Srbiji, na "anticrnogorskoj osnovi". Očigledna potvrda takve aktivnosti srpskog režima su "Uputstva" Milanu Piroćancu, za njegov rad u Crnoj Gori, koja nalažu da "Srbiji pribavi iz Crne Gore, što veći broj mladića iz najuglednijih familija, da im dade stipendije i da se školuju u Beogradu. Oni imaju biti naročito vaspitani da budu, pod ovim ili onim vidom, protiv Crne Gore, a da rade za Srbiju i njenu dinastiju, naročito kada se budu povratili u svoju domovinu. Treba od njih stvoriti političke janičare, da zakolju i svoju rođenu majku". Pa ipak, nijesu svi crnogorski studenti u Srbiji, bili protiv svoje domovine, ali se nijesu smjeli "oglasiti". Crnogorska školska omladina u Beogradu, redovno je podsticala konflikte i inicirala sukobe u crnogorskom narodu, sve sa ciljem uništenja crnogorske države. Srpski režimi stalno stvaraju privid da Crnogorci "neće svoju samostalnu i nezavisnu crnogorsku državu". Pored crnogorske školske omladine u Beogradu i u Srbiji, bilo je mnogo crnogorskih doseljenika. U beogradskim arhivima se pominju kao "sluge, kaldrmdžije, drvodeljci, sveštenici, učitelji, ljekari i drugi". I crnogorska emigracija (doseljenici) i omladina na školovanju u Rusiji, "organizovali su se protiv crnogorske države". Crnogorska omladina na školovanju i crnogorska emigracija (ekonomska i politička) u Srbiji, vodili su ofanzivnu propagandu protiv knjaza Nikole i nezavisnosti crnogorske države. Pokreću propagandne listove, brošure, knjige i posebne spise ("rezolucije" i "parole"), organizuju mitinge i kongrese, kojima "osuđuju Crnu Goru". U svemu tome su podržavani i novčano pomagani od zvanične srpske politike, iako su "osude crnogorskog režima" lišene svake istine. Izdašno su "crnogorski potuđenici" hvalili "srpsku demokratiju" i zahtijevali da se "prenese" u Crnu Goru jer su, po njihovom mišljenju, Crnogorci Srbi, a postojanje crnogorske države je "čist separatizam". Zdušno "objašnjavaju" po Srbiji i Crnoj Gori da su "Crnogorci Srbi, odnosno da su Srbi i Crnogorci jedan (srpski) narod". Sa njima se "solidarišu" i Crnogorci na školovanju u Rusiji, jer su bili većinom srpski "pitomci" (stipendisti).

--------------------------------------------------------------------------------

Crnogorska emigracija i omladina na školovanju u Srbiji, izdašno su "služili srpskim dinastima", Obrenovićima do 1903. godine, a potom Karađorđevićima. Njihov zvanični program je "borba protiv apsolutizma knjaza Nikole, a za srpsku demokratiju". Pokrenuta je dobro "osmišljena propaganda" protiv crnogorskog parlamentarizma. Prvo udruženje cnrogorske studentske omladine u Beogradu, organizovao je srpski režim 1874. godine. Prvobitno je imalo šest članova: Špiro Popović, Ilija Lalević, Mihailo Vukčević, Mitar Đurović, Marko Cemović i Miloš Šaulić. Druga faza realizacije "Načertanija" je "prenošenje četničke bo-rbe" iz Makedonije i sa Kosova u Crnu Goru i "organizovanje atentata na kralja Nikolu", što je pok-ušano 1907. i 1909. godine. Među Crnogorcima u Srbiji, koji su bili "aktivni" protiv Crne Gore, posebno se isticalo njih desetak. Ponešto o svima. Marko Pantov Cemović (1873 - 1941), srpski pitomac iz Crne Gore, na školovanju u Srbiji i Rusiji. Počeo je bogosloviju u Prizrenu, a završio u Beogradu. U Rusiji je izučio duhovnu akademiju i pravni fakultet. Bio je visoki srpski konzularni činovnik u

Carigradu. Dok je bio na školovanju u Rusiji, podaci kazuju da je, zajedno sa Milošem Šaulićem, pripadao "tajnom udruženju" za "neutralisanje" interesa crnogorske države i crnogorskog naroda. U jednom pismu Ljubomiru Kovačeviću, ministru prosvjete u Srbiji, zaduženom za provođenje "Načertanija", Marko Cemović Srbiji "nudi" priključenje dijela Vasojevića (Donje Vasojeviće) u "turskoj granici", koji se "lavovski drže u borbi protiv knjaza Nikole, koji propovijeda svecrnogorstvo".

--------------------------------------------------------------------------------

Marko Backović, učitelj, pripadao je emigrantima u Beogradu. Autor je knjige "Crna Gora pri kraju XIX vijeka", Beograd, 1885. godine, pune uvreda i optužbi na račun knjaza Nikole i Crne Gore. Božo Petrović, rođak i ađutant knjaza Nikole i čuveni crnogorski emigrant, dobio je u Beogradu apartman, u kome su se okupljali crnogorski nezadovoljnici i protivnici. Tomo Orahovac, Savo Ivanov-ić i Janko Spasojević su bili potuđenici. Prihvatili su politiku i ideje i kreirali propagandu "Velike Srbije" i bezuslovni "ulazak Crne Gore u granice Srbije". Svi se ovi, preko pisama, hvališu svojima u Crnoj Gori, da "dobijaju po deset i više dukata i da ništa ne rade u Srbiji", što je bilo voema privlačno za lakovjerne. Poznato je da je Vlada Srbije davala "apanažu" samo onim crnogorskim emigrantima, doseljenicima i studentima, koji su "radili za srpsku stvar, na štetu Crne Gore". Ostali su teško živjeli, što je vidljivo na primjeru bivšeg crnogorskog serdara Jola Piletića, koji je živio na periferiji Niša u Srbiji. Srpski ministar inostranih djela, Andrija Nikolić, cijeneći njegove "zasluge za srpstvo", donio je Jolu Piletiću rješenje o povećanju mjesečne novčane pomoći na 150 dinara, 1893. godine. I prije, i poslije ovog rješenja, pomoć se neredovno isplaćuje. Pošto za posljednja četiri mje-seca nije primio ni "prebijene pare", bivši crnogorski serdar Jole Piletić, pismom moli Savu Grujića, predsjednika ministarskog savjeta Srbije, da mu redovno šalju novčanu pomoć i kaže da se "namučio živijeh muka". On ga u pismu "kumi Bogom i čašću", da izvoli narediti blagajniku Minist-arstva spoljnih poslova da mu se, za "sva četiri mjeseca", pošalje izdržavanje i, ubuduće, da mu se redovno šalje, jer "nema niotkuda druge pomoći", već mu je ovo sve i "misli da nije pravo, niti je razlog, kod određenog mu izdržavanja, da umre gladan".

Narodna stranka bila je utočište za crnogorsku emigraciju u Srbiji, kao i za organizovanje atentata na knjaza

Iz tih dana je i knjiga (pamflet) "Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović - Njegoševog doma", štampana u Osijeku 1898.godine, "o trošku generalisima Milana Obrenovića", a vjerovatnije "sredstvima zvaničnog srpskog režima". Knjigu potpisuje (nepostojeći) Glavni odbor crnogorske emigracije u Beogradu. Smatra se da je njen autor Savo Ivanović, emigrant sa Cetinja, raniji cnrogorski vojni pitomac i ađutant knjaza Nikole, uporno "sokoljen" od Maša Vrbice. Knjiga vrvi uvredama i omalovažavanjem crnogorske države i crnogorske dinastije Petrović. Pisana je najgrubljim "kočijaškim rječnikom, natopljenim patološkom mržnjom protiv svega što je crnogorsko". U ovom pamfletu, Petrovići su "narodna kuga", "božja kazna", "Pilati", "otrovi", "zvjerad u čovječijoj koži", "otužni i prepredeni zlikovci", "sramotna i hajdučka kuća" i sl. Mladom vladici Radu i njegovoj majci Ivani Proroković - Petrović, upućuju se najvulgarnije psovke. Njeguško pleme, koje je iznjedrilo vladajuću kuću Petrovića, naziva se "lacmanskim", a svi Njeguši "čarapani i palinoge".

Nasuprot Petrovićima, potuđenici "veličaju časnu uzvišenost i zavjetnu srpsku misao Obrenovića". Bilo je više crnogorskih potuđenika u Srbiji, koji su se, zajedno sa Savom Ivanovićem, upregli u anticrnogorsku prljavu propagandu. Prednjačili su Tomo Orahovac i Marko Backović. Crnogorska školska omladina u Beogradu, pod okriljem zvanične Srbije, osniva svoj "politički klub" 1903.godine. Nakon dvije godine - 1905. godine, opet uz pomoć srpske vlasti, donosi program "Riječ crnogorske univerzitetske omladine". Na donošenje crnogorskog Ustava, ovaj beogradski klub reaguje "Peticijom". Tačkom 8. Peticije, "podržava se srpska vlast, diskvalifikuje crnogorska politika i osuđuju crnogorski separatizam i crnogorski provincijalni interes". Sljedeće - 1906. godine, crnogorska univerzitetska omladina u Beogradu, u listu "Riječ crnogorske univerzitetske omladine", obraća se "Proglasom", u kome veoma ružnim riječima govori o Crnoj Gori, knjazu Nikoli i crnogorskoj politici. Uz crnogorsku emigraciju bili su ondašnji listovi "Odjek" i "Delo", dok su se emigraciji žestoko suprotstavljali listovi "Sloboda" (San-Francisko), "Dubrovnik", "Srbobran", "Naše doba", "Srpski glas" i "Branik". "Novosadska zastava" jednim člankom karakteriše crnogorsku emigraciju i konstatuje da su crnogorski emigranti u većini "srebroljupci" i da su emigrirali "iz ličnih uvreda", a ne iz "opštih pobuda". Crnogorska emigracija u Beogradu, uz novčanu pomoć srpskog režima, pokreće nedjeljnik "Crna Gora", 1908.godine. Pošto je konstituisana Narodna skupština na Cetinju, saglasno novom crnogorskom Ustavu, grupa velikosrpstvu privrženih poslanika podnosi (crnogorskoj) Narodnoj skupštini zahtjev, naslovljen "Adresa", koju svojeručno potpisuje Marko Cemović, onda srpski konzularni činovnik. Ovom "Adresom" se traži da se (crnogorska) Narodna skupština nazove "Srpska narodna skupština Knjaževine Crne Gore". Knjaz Nikola je odlučno reagovao i odmah bio napadnut od crnogorskih emigranata, da "vodi politiku očuvanja crnogorske države", što je krajnje neprincipijelno prema Srbiji. Dakle, za crnogorske potuđenike u Srbiji, svako "vođenje crnogorske nacionalne politike je izdaja srpstva". Zanimljivo je "protesno" pismo knjaza Nikole svome rođaku, Šaku Petroviću, predsjedniku Crnogorske narodne skupštine (1906), u kome se kaže: "Dragi Šako, razumio sam da je naša Skupština riješila nazvati se Srpsko-crnogorska narodna skupština. Ja protiv toga nemam ništa, ali ne znam što je poslanike naše na to navelo... Već kada je Skupština sebi dala ovu titulu, što ista zaboravi mene s predlogom na vladu, da se i ja prozovem: "Mi, po milosti božjoj knjaz i gospodar Srpsko-crnogorski". Jer kada su već gospoda, naši narodni poslanici htjeli i, za dobro naše, da potkrijepe "Černogorska", sa "Srpsko-crnogorska narodna skupština" ili "Hrišćansko-crnogorska narodna skupština" ili još "Podnebesko-narodna skupština...".

Iz ovog "spora" knjaza Nikole sa Crnogorskom narodnom skupštinom, vidi se da (veliko) Srbi smatraju Crnu Goru "srpskom zemljom", a Crnogorce "Srbima", ali ne i dinastiju Petrovića za "srpsku dinastiju", kao ni knjaževe - Danila i Nikolu, za "srpske knjaževe". Srpske dinastije - Obrenovići i Karađorđevići, formirale su snažan anticrnogorski front od crnogorske političke i ekonomske emigracije i omladine na školovanju u Beogradu i Srbiji. U političkim borbama, u Crnogorskoj narodnoj skupštini se formira i počinje da radi Narodna stranka. Za osnovu svog političkog i nacionalnog programa, Narodna stranka

"uzima" program Radikalne stranke Srbije. Sa sigurnošću se može tvrditi da je, ondašnja Narodna stranka, bila "utočište" političke aktivnosti crnogorske političke emigracije u Srbiji, pa i organizovanja atentata na knjaza Nikolu, 1909.godine. Ondašnja "Srpska omladina iz Crne Gore" u Beogradu, "poziva narod da stupi pod zastavu Na-rodne stranke" i povede borbu protiv "naših domaćih Turaka". Poznato je kako je Srbija, uz pomoć ruske obavještajne službe, grozomorno uklonila dinastiju Obrenovića 1903. godine i na vlast uzdigla dinastiju Karađorđevića. Odmah potom, Srbija se upinje da se, sa crnogorskog prijestola, ukloni i crnogorska dinastija Petrovića. Terorističku zavjeru, nazvanu "bombaška afera", skovali su student Todor Božović i Jovan Ćetković, koji su bili povezani sa crnogorskom političkom emigracijom u Beogradu. Organizatori "bombaške afere" su Marko Daković, onda "glavna veza" sa zavjernicima, Todor Božović, Jovan Ćetković i Petar Novaković. U "bombašku aferu" su bili još umiješani Đorđije Nastić i Vaso Ćulafić. Organizaciju su podržavali: Mihailo Ivanović, Milosav Raičević, Andrija Radović, Spasoje Piletić, Gavro Cerović i dr. Glavnim zavjerenicima (Marku Dakoviću, Todoru Božoviću, Jovanu Đonoviću i drugima), bombe je isporučio šef gorskog (četničkog) štaba u Makedoniji. Na spisku "osumnjičenih" bilo je sedamdeset lica iz Crne Gore i šesnaest koji su bili u inostranstvu. Konačno je optuženo 132 lica. Od njih su jedanaestoro aktivni učesnici. Glavni akteri: Marko Daković, Simo Šobajić, Milija Pavićević, Lazar Božović i Ljubo Pavić bili su u Srbiji. Srpska vlada ih nije htjela izručiti Crnoj Gori.

--------------------------------------------------------------------------------

Tek nakon protesta Crne Gore 1910. godine, Srbija je "protjerala" najistaknutije crnogorske političke emigrante: Marka Dakovića, Todora- Božovića, Sima Šobajića, Jovana Đonovića i Ljuba Pavića. Oni su se "razbježali" po svijetu. Cilj "bombaške afere" je bio da se, u toku izbora, izazovu nemiri i širi sukobi u Crnoj Gori, kako bi se u građanskom ratu srušili knjaz Nikola i dinastija Petrovića i uspostavila "srpska vlast" u Crnoj Gori. Etničke osobenosti Crnogoraca, crnogorska emigracija je tumačila kao "pokrajinske razlike u srpskom narodu". Svuda "objašnjavaju" da Crna Gora može egzistirati, samo kao "srpska država" i to do "određenog vremena", odnosno do ispunjenja svog "istorijskog zadatka". U njihovom "viđenju", Crna Gora može bitisati kao "srpski geografski prostor". Naziv Crna Gora je "preimenovan" u "Zeta", kako se ranije, u jednom periodu, nazivala crnogorska država. Crnogorski potuđenik u Srbiji bio je i dr Radovan Perović Tunguz Nevesinjski. On je veoma vješto "smislio" nekakav nepostojeći "Tajni austro-crnogorski sporazum" iz 1907. godine, a objavljen 1912. godine. Autor ovog lažnog "ugovora" je u vrijeme pisanja, bio student filozofije i književnosti u Briselu. Bio je srpski pitomac. Radovan Perović je naumio da ovim "lažnim ugovorom" obznani knjaza Nikolu kao izdajnika, što je u crnogorskom narodu najveća moralna optužba. Razlog je sasvim lični. Radovanovom ocu, serdaru Peru Peroviću, tokom Veljeg rata 1877.godine, crnogorska vojska je rekvirirala četiri vola. Grupa crnogorskih ratnika, u kojoj je bio i serdar Perović, plijenila je muslimanskim porodicama, u Hercegovini, više stotina goveda i druge sitne stoke za ishranu crnogorske vojske. Serdar Perović je nekoliko volova "zadržao u svom dvorištu", smatrajući da "mu pripadaju". Kada se to saznalo crnogorska vojska mu je uzela, ne samo zaplijenjene "turske", nego i četiri njegova

vola. Perov sin Radovan je, iz Brisela, napisao pismo predsjedniku Vlade Crne Gore - Lazaru Tomanoviću i tražio da mu "isplate volove" ili će napisati da Evropa "ima šta da čita" i da će sva "svjetska žurnalistika ispirati usta sa cetinjskim nazovi Kaurom i povampirenim kraljem Milanom sa Ćipura". Velikosrbi su stalno iznalazili "razloge za kritiku knjaza Nikole". Ogovarali su ga da je rat, protiv Austro-Ugarske Monarhije, "vodio mlako" i neodlučno, sa unaprijed "osmišljenim" planom. Tvrdili su da je kralj Nikola, napuštanjem Crne Gore 1915. godine, neskriveno "izdao srpske interese", skrivajući naredbu da "napusti ratne odbrambene položaje na Lovćenu", te da se na vrijeme, bez vojske, "sklonio iz Crne Gore". Aprila 1916. godine, našavši utočište na Seni, kraj Pariza, kralj Nikola "daje mandat", za sastav Vlade, Andriji Radoviću. Pod uticajem srpske vlade u izbjeglištvu, na čelu sa Nikolom Pašićem, preko Milenka Vesića, srpskog ambasadora u Parizu, crnogorska Vlada podnosi ostavku. Andrija Radović je bivši "otpadnik" sa bivšeg dvora kralja N-ikole, nosilac klevetničke kampanje i autor brojnih anticrnogorskih pamfleta. Bio je vojni inženjer, ministar finansija i građevinarstva, maršal dvora, načelnik Ministarstva unut-rašnjih djela, državni savjetnik i, konačno, predsjednik Savjeta (Vlade u egzilu). Njegovi odnosi i veze sa kraljevskom porodicom bili su svakodnevni, usrdni i intimni, da je sebe nazivao "četvrtim kraljevim sinom". Njegovi savjeti i jezik bili su fleksibilni (prevrtljivi). Prešao je put od "vatrenog Crnogorca", do "izdajnika" Crne Gore.Krajem Prvog svjetskog rata Andrija Radović je, sa još pet ministara iz crnogorske vlade, izdao kralja Nikolu i prešao na srpski kazan

Andrija Radović je prvobitno pričao da su mu "poznate Kraljeve najskrivenije misli", a kasnije da "nije znao Kraljeva gnusna djela". I kada je najžešće bio protiv kralja Nikole i Crne Gore, pred njim se pretvarao toliko, da mu je "nudio" prvo mjesto u jugoslovenskoj federaciji (što je moglo samo preko mrtvih Karađorđevića), kojeĘje on, tobože, nastojao da "skrpi". Pri kraju Prvog svjetskog rata, Andrija Radović, sa još pet ministara iz crnogorske vlade, izdao je kralja Nikolu i Crnu Goru i "prešao na srpski kazan", odnosno u Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, kojeg su formirali srpska vlada i Nikola Pašić, u izbjeglištvu na Krfu.

AGRESIVNOST SRPSKIH REŽIMA

Istorijska je istina da su srpski režimi (ne i srpski narod, koji je puki izvršilac), u prošlosti i skorije, bili agresivni. Nemanjići su poznati osvajači tuđih teritorija i porobljivači drugih naroda, skoro 200 godina (od kraja XII do sredine XIV vijeka). Osvajačkim poduhvatima se čak “ponose” Nemanjini sinovi - arhiepiskop Sava (kasnije narečeni sveti Sava) i raški (srpski) kralj Stefan Prvovjenčani i drugi. Nemanjići su redom osvajali: Kosovo, na kome je živjelo vizantijsko i albansko stanovništvo; Zetu i Zećane, pretke današnjih Crnogoraca; Makedoniju, sa Makedoncima; Albaniju, sa Albancima; djelove Bosne i Hercegovine, sa ondašnjim Bošnjacima; Bugarsku, sa Bugarima. Dalja osvajanja Nemanjića onemogućio je i, srpsku državu potpuno “rasturio”, mnogo veći od njih osvajač, Otomansko carstvo. Nakon šest vjekova (1912 - 1918), na čelu sa dinastijom Karađorđevića, Srbija ponovo osvaja i svojoj državi pripaja Kosovo, na kome su živjeli Albanci, Turci, Muslimani i Romi; potom Makedoniju, koju je preimenovala u “Južnu Srbiju”, u

kojoj su živjeli Makedonci, narečeni u “Južne Srbe” i Crnu Goru 1918. godine, naseljenu Crnogorcima, koju inače drsko tretira “srpskom zemljom”, a Crnogorce “Srbima”, pa je tako Crna Gora bez “Crnogoraca”. Poznato je, takođe, da je Vojvodina, u svojoj dugoj istoriji, prvi put “prišla” Srbiji, tek 1918. godine, ali je srpski narod masovno naseljavao Vojvodinu mnogo ranije. Naseljavali su se Srbi po Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Rumuniji, Mađarskoj i Rusiji. Bježeći ispred Turaka, zaposijiedali su tamošnje teritorije. Prema tome, događajna istorija, ranija i savremenija, konstatuje agresivnost srpskih režima. U posljednje vrijeme se, sasvim ispravno, sa naroda “skida” kolektivna odgovornost za počinjene zločine prema drugim narodima i personalizuje odgovornost pojedinaca - naredbodavaca i izvršilaca. Uporedo s tim, mnogo se šta prašta, ali se teško zaboravlja. Praštanje je osobina velikih ljudi i plemenitih naroda, što je ljudski i civilizacijski.

GENOCID NAD SRBIMA

Osvajanje okolnih, nesrpskih zemalja, srpski režimi su “obrazlagali” ugroženošću srpskog stanovništva i srpskih interesa u tim sredinama i genocidom nad srpskim narodom. Tokom Drugog svjetskog rata (1941 - 1945), hrvatski ustaški režim vršio je genocid nad srpskim narodom, na hrvatskim i bosansko - hercegovačkim prostorima, ali ne u broju kako se to često kazuje. Nauka je razjasnila demografski nestanak srpskog naroda, u Drugom svjetskom ratu. Poznato je nekoliko dokumentarnih studija (knjiga). Navodimo samo dvije najnovije: Vladimir Zirojević: “Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu” i Bogoljub Kovačević: “Žrtve Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji”. Nad srpskim stanovništvom su vršili genocid, ne samo hrvatske ustaše, nego i režimi srpskog generala Milana Nedića i pukovnika Draže Mihailovića, zajedno sa Njemcima - okupatorima Srbije. Samo u Beogradu je “ubijeno, većinom masakrirano (“zaklano”) 100.000, a u Nišu i drugim gradovima Srbije, “više od 100.000 stanovnika”. Njemci su vršili genocid i nad svojim, kao i nad drugim narodima. Prema tome, nad srpskim narodom genocid su vršili hrvatske ustaše, srpski četnici, Nedićevi kvislinzi, ali i režimi Obrenovića i Karađorđevića. Ubijali su, sakatili i, sa prijestola, zbacivali jedni druge, uz velike žrtve protivnika i to često, brat brata, otac sina i sin oca. Istorijska je istina da su velikosrpski režimi vršili genocid nad Crnogorcima, Makedoncima, Albancima, Muslimanima i Hrvatima, u periodu od 1912. do 1945. godine, pa i posljednje decenije XX vijeka (1991-1995) i nad Albancima na Kosovu i u Metohiji 1999. godine. Ubijani su ljudi, pljačkana imovina i paljene kuće. Sjetimo se samo Božićnog ustanka u Crnoj Gori 1919. godine i pogroma Crnogoraca od strane srpske vojske, sve do 1926. godine. Tragično su stradali i Muslimani u Vraneškoj Dolini, u Šahovićima kod Bijelog Polja, 1924. godine. Poznati su zločini srpskog četnika Draže Mihailovića i popa Đujića, kada je samo 1943. godine likvidirano 20.000 ljudi, spaljena čitava naselja, opljačkana i uništena imovina. Ilustrativan primjer velikosrpskog bezumlja i genocida nad Hrvatima i Muslimanima, su “Instrukcije” Draže Mihailovića majoru Đorđiju Lašiću, komandantu crnogorskih četničkih formacija, od 20. decembra 1941. godine, u kojima se kaže; “Stvorite Veliku Jugoslaviju i, u njoj, Veliku Srbiju, etnički čistu, u granicama Srbije,

Banata i Bačke. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata”. U “Instrukcijama” se nalaže da se, “u krajevima očišćenim od narodnih manjina i nacionalnih elemenata, izvrši naseljavanje Crnogoraca”. U Kraljevini Jugoslaviji vršen je neprekidni duhovni genocid nad crnogorskim, hrvatskim, makedonskim i albanskim narodom (nametanje srpskog jezika, literature, školskih programa, udžbenika, duhovnosti i svega što ima značaja za srpstvo). U Ustavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, od 23. juna 1921. godine (član 3) i Ustava Kraljevine Jugoslavije, od 3. septembra 1931. godine, bio je u upotrebi srpsko - hrvatsko -slovenački jezik. Ostali narodi: Crnogorci, Makedonci, Alba-nci, Muslimani, Mađari, Rumuni i drugi, imali su “pravo” i veliku “privilegiju da govore srpskim jezikom”. Konačno, (veliko)Srbi bi morali da shvate da, sve što “traže” za srpski narod, moraju “ponuditi” ostalim narodima u Srbiji, da i oni ostvaruju ista prava, da stvaraju “svoje” nacionalne države i ostale nacionalne institucije, koje imaju državna obilježja. Šta bi to značilo za Evropu? Opšti rat “svakoga protiv svih”.

-------------------------------------------------------------------------------- VELIKA SRBIJA STALNA SRPSKA OPSESIJA

Brojni današnji srpski političari, državnici, duhovnici, stručnjaci i intelektualci, kao i “prosti” ljudi (od čobanina do akademika), opsjednuti su “Velikom Srbijom”. Još od pojave “Načertanija” 1844. godine, u srcima i aktivnostima srpskih “velikodostojnika”, zavisno od prilika, “tinja” ili bukti” Velika Srbija. Današnji zagovornici velikosrpskog državnog projekta nastoje da svoj naum ostvare na dva načina. Jedan je “pripajanje Srbiji” svih teritorija prethodne Jugoslavije, na kojima su "Srbi" činili većinsko stanovništvo do 1918. godine. To su teritorije: Crna Gora, koju velikosrbi smatraju “srpskom zemljom”, a Crnogorce “elitnim Sbima”; djelovi današnje Hrvatske - Dalmacije, Lika, Kordun, Banija i Slavonija; čitav Srem, Banat, Bačka i Baranja; djelovi Bosne i čitava Hercegovina; cjelokupna Makedonija, koju Srbi smatraju “Južnom Srbijom”, a Makedonce “Južnim Srbima”. Dakle, sve ove tuđe teritorije (i nezavisne države) su proglašene “srpskim zemljama”, a Bošnjaci, crnogorski Muslimani, Crnogorci i Makedonci “preimenovani” u Srbe. Druga “mogućnost” stvaranja Velike Srbije je “ujedinjenje Srbije, Crne Gore, Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i Republike Srpske Krajine (koja više ne postoji ni na papiru), u jednu “srpsku državu”. Odavno je jasno svima u Evropi, osim srpskim nacional-šovinistima, da je projekat (“načertanijevske”) “Velike Srbije” nerealan i neizvodljiv. Javni je šovinizam danas smatrati Crnu Goru “sprskom (državom) zemljom”, a Crnogorce Srbima. U Crnoj Gori ima Srba (po popisu iz 1991. godine, ispod 10 odsto) i to niko normalan ne spori, ali oni nemaju pravo da Srbiji u “miraz prinesu” crnogorsku državu. Istim popisom (1991) iskazano je 551.557 Crnogoraca (odnosno pripadnika crnogorske nacije) i to: 380.484 u Crnoj Gori; 140.024 u Srbiji; 31.069 na teritoriji ostalih bivših jugoslovenskih republika. Slično je i sa Makedonijom, koja nije srpska država (zemlja), jer Makedonci tako ne misle i ne smatraju se Srbima. Ni Bošnjaci se ne osjaćaju “Srbima islamske vjere”, a to nijesu ni crnogorski, ni sandžački Muslimani. Savremenom demokratskom svijetu je jasno, sem srpskim šovinistima, da nezavisne (nesrpske) države i nesrpski narodi u njima, neće dobrovoljno da se “utope” u

zamišljenu Veliku Srbiju”. Neće da izvrše “samoubistvo u prisustvu srpskih vlasti”. Rat, koji su (srpska) Jugoslovenska narodna armija, njen rezervni i dobrovoljački sastav, policija i paravojne jedinice, vodili za osvajanje tuđih teritorija i drugih (nesrpskih) naroda, u periodu od 1991. do 1995. godine (djelova Hrvatske, djelova Bosne i čitave Hercegovine, uništavajući Hrvate i Muslimane), kao i protiv svog, jugoslovenskog naroda - Albanaca, na Kosovu i u Metohiji, 1999. godine, raskućio je i srpski narod u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na kosmetu i nanio neprocjenjive moralne, političke, materijalne i ljudske žrtve (državi) Srbiji. Ovi ratovi su zatrli svaku želju susjednih naroda za bilo kakvom državnom zajednicom sa Srbijom.

-------------------------------------------------------------------------------- HUMANO PRESELJAVANJE STANOVNIŠTVA

Davno je "sročena", u novije vrijeme je aktuelizovana, politika "preseljavanja stanovništva" i to "humanog preseljavanja". Sjetimo se dogovora bivšeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije - Dobrice Ćosića i hrvatskog predsjednika - dr Franje Tuđmana u Dubrovniku, o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske i "humanog preseljavanja stanovništva" u cilju stvaranja etnički "čistih država" "Velike Srbije" i "Velike Hrvatske".

Tokom XX vijeka bilo je nekoliko srpskih udara na Crnu Goru sa ciljem rasturanja crnogorske države i uništenja crnogorske nacionalnosti

U veoma ružnom sjećanju je “obećanje” visokog političkog i državnog funkcionera Srbije - predsjednika Srpske radikalne stranke, četničkog vojvode i potpredsjednika Vlade Republike Srbije, dr Vojislava Šešelja o “humanom preseljavanju” Crnogoraca iz Srbije i Muslimana iz Raške u Crnu Goru, kao i Srba iz Crne Gore u Srbiju, ako Crna Gora “obnovi” svoju nezavisnu državu. Veoma “humana politika”, nema šta. Poznato je da se svaki nacionalizam zasniva na negiranju drugih naroda. Nacionalizam “ne podnosi” egzistenciju drugih naroda u svojoj nacionalnoj i istorijskoj sredini. Dominacija “svog” nad “drugim” narodima, smatra se “svojim istorijskim pravom”. Umišljena “humana” preseljavanja nacionalisti “tumače” kao “manje zlo” od suživota u državi. Takav pristup doveo je do tragedije svih naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosmetu i u čitavoj Srbiji (“Rat Srbije sa najvećom svjetskom vojnom alijansom - NATO, 1999. godine). Ideologija svake velikodržavne (imperijalne) politike i konkretno zamišljene “Velike Srbije”, je, rat za teritorije, za veliku pljačku i za vlast. Sve se to u Srbiji “pravda” olinjalom tezom “srpstva”, kao ideologijom i propagandom. Istovr-emeno se javno propovijeda flos-kula o “izmišljenim narodima i nacijama”, unutar “srpskog nacionalnog korpusa”. Jedino nacionalizam ima “izdajnike” u sopstvenoj naciji. A to su svi oni, koji se drugačije nacionalno osjećaju ili drugačije razmišljaju. Dugo su na javnoj političkoj sceni velikosrpski hegemonizam, šovinizam i imperijalizam u svim oblicima: teritorijalnom, državnom, nacionalnom, političkom, vjerskom, kulturnom i svakom drugom pogledu. Konačno, i poslije svih srpskih ratova, protiv “svih i svakoga” i dalje je “otvoreno srpsko nacionalno i državno pitanje”. Velika Srbija je neostvarljiva. Sadašnja Republika Srbija formalno nije “samostalna i nezavisna država”, jer je u svijetu kao takva nepriznata. Srpsko “nacionalno pitanje” moguće je riješiti na ustavan i zakonit način, proglašavanjem nezavisne države Srbije u njenim državnim (avnojevskim) granicama,

kao građanske države. Mnogi srpski političari smatraju da Srbija treba da bude “federacija regija” (srpskih) - Šumadije, Vojvodine, Kosmeta, Raške oblasti i drugih. Srpski nacionalisti se “trude” da i Crna Gora bude “regija” u Srbiji. Nije dopušteno, a ni pametno, “edukovati Srbiju”, sa strane, kao što ona podučava druge, šta joj valja činiti. To najbolje znaju, njeni većinski srpski narod i manjinski narodi, kojih je u Srbiji blizu 40 odsto. Dobjeglim Srbima, koji žele da se vrate na svoja vjekovna ognjišta, treba omogućiti i obezbijediti im sva građanska prava, političke i ljudske slobode, kao manjinske, a nekima i kao konstitutivnim narodima u tim državama. Njihova lojalnost prema tamošnjim državama se podrazumijeva, jer su one i njihove. Očigledna je želja većine građana Srbije da Srbija bude nezavisna, samostalna i međunarodno priznata država i da, tako organizovana, gradi povjerenje među susjedima. Samo nezavisne i međunarodno priznate države, Srbija i Crna Gora, mogu graditi svoje nove međusobne odnose i saveze, neposredno i u okviru Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope. Svaki drugi pristup će i dalje Srbe “činiti izgubljenim narodom u vremenu i prostoru, a Srbiju nestabilnom i sve manjom državom”, smatraju mnogi srpski analitičari i političari.

-------------------------------------------------------------------------------- SRPSKI UDARI NA CRNU GORU

Tokom XX vijeka bilo je nekoliko srpskih udara na Crnu Goru, zdušno pomaganih “srpstvu odanim” Crnogorcima, sve sa jasnim ciljem rasturanja crnogorske države i uništenja crnogorske nacionalnosti. Poznata je odluka Narodne sku-pštine Srbije - o pripajanju Crne Gore Srbiji po završetku Prvog svjetskog rata, usvojena ratne 1915. godine u Nišu, neposredno uoči bježanije srpske vojske i Vlade iz zemlje, a što im je omogućila, žrtvujući sebe, crnogorska vojska. Ova odluka je sprovedena organizovanjem nelegalne i nelegitimne “Podgoričke skupštine” 1918. godine, od strane zvanične Srbije. Crna Gora je prethodno okupirana, od strane srpske vojske, a potom bezuslovno pripojena Srbiji. Sve se odvijalo skriveno od crnogorskog naroda i mimo učešća crnogorskih legalnih državnih organa (Narodne skupštine, Vlade i Kralja). Sve je “obavljeno” za rekordno kratko vrijeme, upotrebom srpske vojske i “srpske omladine” u Crnoj Gori. Gušeći Božićni ustanak Crnogoraca (1919 - 1926), srpska vojska i žandarmerija, predvođene Popovićem, Kalabićem i drugim, pobila je stotine ustanika, silovala stotine žena, zapalila hiljade kuća i opljačkala cjelokupnu imovinu i desetine hiljada grla stoke. Zajedno sa srpskom vojskom, bili su i mnogi zabludjeli crnogorski omladinci. O svemu ovome, uz živo narodno pamćenje, sačuvani su brojni dokumenti.

“Žabljački ustav” je na prepad i na brzinu “sklepan” i, sasvim je mirno i “legalno” pripojio Crnu Goru Srbiji, pod privremenim (tuđim) imenom: Savezna Republika Jugoslavija. Na referendumu, obavljenom za samo sedam dana, 1992. godine, zvanična crnogorska vlast postavlja svojim “podanicima” pitanje: “Da li ste za to da Crna Gora, kao suverena republika, nastavi da živi u zajedničkoj državi - Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama, koje to budu željele”. (Kakva javna sprdakarija). Službeno je saopšteno da se većina birača “izjasnila” za “da”, a minorna manjina “protiv”.

--------------------------------------------------------------------------------

Novo “mlado, pametno i lijepo” crnogorsko rukovodstvo je ucijenilo svoje građane da će podnijeti “ostavku”, ako se ne izjasne “za”. Ostale jugoslovenske republike nijesu “pitale” svoje građane, hoće li da žive u zajedničkoj državi - Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa Crnom Gorom. Takvu “želju” Crne Gore ne podrža nijedna republika. Na očigled javnosti, velikosrbi i crnogorski pomagači, još jednom prevariše crnogorski narod. Zbog toga se “Žabljački ustav” smatra “mračnom stranicom u istoriji “Južnih Slovena”. Ustavnim pučem Savezne (srpske) skupštine Jugoslavije, od 6. jula 2000. godine, Crna Gora je, i zvanično, “brisana” kao republika, u toj vještačkoj tvorevini - (srpskoj) Jugoslaviji. Za samo nekoliko minuta, sakriveno od zvanične crnogorske vlasti i javnosti, Crna Gora “ustavno” postade sastavni dio Srbije, pod privremenim tuđim imenom - Jugoslavija. Tek 1997. godine, Crna Gora pravi istorijski zaokret, koji će imati pozitivan uticaj na sve bivše jugoslovenske i balkanske zemlje. Ova nesuvisla dvočlana federa-cija, odnosno njena savezna administracija, po nazivu “jugoslovenska”, a po aktivnostima “srpska”, pokušava makar privremeno da “ospori” najstarijoj državi na Balkanu - Crnoj Gori, pravo na samostalnost i nezavisnost, dok su svi ostali jugoslovenski narodi to pravo ostvarili. Velikosrpska politika i propaganda su oslonjene na neke prosrpske političke stranke u Crnoj Gori, koje baštine srpsku ravnogorsku četničku ideologiju, kao i na neke, po nazivu crnogorske naučne, kulturne i društvene institucije, te grupe književnika i novinara i Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori.

-------------------------------------------------------------------------------- CRNOGORSKI OTPORI

U posljednje vrijeme uspostavlja se snažan front odbrane Crne Gore od velikosrpskog hegemonizma. U periodu od 1997. godine pa nadalje, Crna Gora je obnovila skoro sve svoje državne funkcije i na sigurnom je putu da uspostavi punu samostalnost i državnu nezavisnost. Povratila je skoro sva, ranije na federaciju prenijeta ovlašćenja, sem vojske i kontrole vazdušnog prostora. Crna Gora ne uplaćuje u federalne kase ni jedne “prebijene” pare, ne “uživa” nikakve federalne “blagodeti” i ne koristi nikakve federalne “usluge”. Trpi samo štete od nepriznate i nelegitimne savezne vlasti. Iako ne de jure, Srbija je de facto nezavisna država od 1989. godine, jer svojim Ustavom nije prenijela ni jednu važniju funkciju na federaciju. Crna Gora sličan status uspostavlja tek od 1997. godine. Prema tome, Jugoslavija kao savezna država (dvočlana federacija), postoji samo “na papiru”. Njena savezna vlada i sve savezne ustanove su par excellance paras-rpske ustanove. Služe za “disciplinovanje” Crne Gore, pošto ne mogu njome upravljati.

-------------------------------------------------------------------------------- DIPLOMATSKI ODNOSI CRNE GORE I SRBIJE

Sve do međunarodnog priznanja državne nezavisnosti Crne Gore i Srbije 1878. godine, na Berlinskom kongresu, njihovi međudržavni odnosi svodili su se na “diplomatske susrete” (“ad hoc diplomatiju”, odnosno povremenu komunikaciju. Tek poslije Berlinskog kongresa, Crna Gora uspostavlja zvanične diplomatske odnose sa zemljama u okruženju. Zbog materijalnih nemogućnosti, Crna Gora otvara svoja diplomatska predstavništva (poslanstva) samo u okolnim imperijama: Turskoj,

Austro-Ugarskoj, Rusiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Zvanične odnose sa Srbijom, Crna Gora uspostavlja kasnije, tek 1897. godine. Tada zvanična Srbija otvara svoje poslanstvo na Cetinju, koje povremeno biva “zatvoreno”, zbog međusobnih političkih trzavica. Bilo je to vrijeme vladav-ine kralja Aleksandra Obrenovića, u Srbiji i knjaza Nikole, u Crnoj Gori. Srpske diplomate (opunomoćeni otpravnici poslova) na Cetinju, bili su: pukovnik Jevrem Velimirović (1897), pukovnik Aleksandar Mašin (1897-1890), generalštabni pukovnik Vasilije Antonić (1901-1902), Miloš Vasić (1903-1907), Jovan Jovanović (1908), Todor Petković (1909-1911), dr Mihailo Gavrilović, (1911-1915), Ljuba Mihajlović (1915-1916) i Tihomir Popović (1917-1918), kada su prestali diplomatski odnosi, bezuslovnim pripajanjem države Crne Gore Srbiji. Kao što se vidi, Srbija među posljednjim evropskim državama uspostavlja diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Poslije nje, početkom XX vijeka, diplomatske odnose sa Crnom Gorom uspostavljaju samo Sjedinjene Američke Države i Njemačka. Sve ostale su ih uspostavile ranije.

Dok je crnogorska vojska krvarila na drinskom frontu i Sandžaku, Vlada Srbije se bavila pripajanjem Crne Gore Srbiji

Diplomatske odnose sa Srbijom, na recipročnoj osnovi, Crna Gora uspostavlja poslije balkanskih ratova i razgraničenja sa njom. Tek 19. oktobra 1913. godine, za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, u crnogorskom poslanstvu u Beogradu, imenovan je Lazar Mijušković, predsjednik Državnog savjeta u penziji. Poslanstvo se nalazilo u Svetosavskoj ulici, br. 41. Poslanstvo su činili: poslanik, kavaz i poslužitelj. U toku Prvog svjetskog rata, zajedno sa Vladom Srbije, u Niš se seli i crnogorsko poslanstvo. Nakon okupacije Srbije i Crne Gore od Austro - Ugarske monarhije, prestalo je sa radom crnogorsko poslanstvo u Srbiji.

-------------------------------------------------------------------------------- DOBROVOLJNO RATOVANJE ZA SOPSTVENO UNIŠTENJE

Crna Gora je dobrovoljno ušla u Prvi svjetski rat (1914 - 1918), isključivo motivisana odbranom Srbije od Austro - Ugarske monarhije; time je bila na "pravoj" - pobjedničkoj strani i tako "izvojevala sopstveno uništenje" kao samostalne države i odavno konstitisane nacije. Petar Plamenac, bivši ministar spoljnih poslova u Vladi Crne Gore, kaže: "Mi za rat nikoliko nijesmo bili spremni. Prvi balkanski rat i Srpsko-bugarski rat 1912/13. godine, potpuno su ispraznili naše vojne magazine. Ali, bez obzira na našu spremu, čim smo se upoznali sa sadržinom austrijskog ultimatuma Srbiji, dali smo znak Beogradu, da smo gotovi, u svakoj prilici, da sa braćom podijelimo, kako dobro, tako i zlo. Pašić nam je zahvalio i uvjeravao nas da će dijeliti bratski sa Crnom Gorom, sve ono što Srbija ima". Pripremajući napad na Srbiju, Austro - Ugarska monarhija je zahtijevala od Crne Gore neutralnost, nudeći joj teritorijalno proširenje: Skadar i Skenderiju (Skadarska Brda i Šestansku Krajinu), veći dio Sandžaka i zamašne investicije. Izražavajući istorijsku i tradicionalnu solidarnost sa srpskim narodom, Crna Gora je austrijsku “ponudu” odbila i objavila rat Austro-Ugarskoj monarhiji. Notom od 11. jula 1914. godine, crnogorska kraljevska Vlada obavještava Beograd da je Crna Gora spremna da pomogne Srbiji. Pašić ponovo zahvaljuje i obećava

crnogorskoj vojsci pomoć u oružju, džebani, hrani i novcu. Crna Gora je stupila u rat 6. avgusta 1914. godine. Ovaj Jermen, posrbljen u Zaječaru - Nikola Pašić, nikada nije držao do date riječi. Tako su, njegove “zahvalnost i naklonost” Crnoj Gori, trajale samo nekoliko dana. Čim je Velika Britanija ušla u rat protiv Austro-Ugarske monarhije, Pašić je “predviđao” pobjedu i potpuno “zaboravio” na Crnu Goru i njenu nesebičnu vojnu pomoć Srbiji. Želio je da Crna Gora što prije nestane kao nezavisna država.

--------------------------------------------------------------------------------

Samo nekoliko primjera nečasnog ponašanja srpskog režima prema Crnoj Gori, koja je žestoko krvarila, gladovala i, na kraju, “poginula” za Srbiju. Poznato je da, srpskoj vlasti, predvođenoj Nikolom Pašićem, nije bilo ni “na kraj pameti”, da oslobođene teritorije od austrougarske okupacije, “dijeli” sa Crnom Gorom. Srbija nije ispunjavala preuzete obaveze prema Crnoj Gori, u oružju, vojnoj odjeći, hrani i novcu. Čak i povremenu pomoć Rusije u oružju, Srbija je u cjelosti zadržavala za sebe. I dobijenu novčanu pomoć od saveznika, namijenjenu Srbiji i Crnoj Gori, Pašićeva Vlada je “velikodušno” dijelila. Svakom srpskom vojniku, za hranu, odjeću i obuću, davala je dnevno po sedam i po dinara, a crnogorskim vojnicima, za iste namjene, po jedan i po dinar. Tako su crnogorski vojnici, praznih vojničkih torbica, rame uz rame sa srpskim vojnicima, koji su imali pune torbe, jurišali na austro-ugarske regimente po Srbiji. Svaku pomoć, koju su crnogorski radnici iz inostranstva slali Crnoj Gori, preko konzulata i Crvenog krsta, nije stizala na odredište - Crnu Goru. Čitav novac je zadržavala i arčila Srbija. Nijesu pomogli crnogorski zahtjevi i protesti Vladi Srbije, preko srpskog poslanika u Carigradu - Mihailovića. Međunarodnu i svaku drugu pojedinačnu pomoć, adresovanu posebno na Crnu Goru i Srbiju, srpska vlast je uslovila Crnu Goru, postavljanjem srpskog oficira za načelnika Generalštaba crnogorske vojske. Tako je, za načelnika Vrhovne komande crnogorske vojske, postavljen srpski general Blažo Janković, koga je 21. jula 1915. godine, na toj dužnosti zamijenio srpski pukovnik Petar Pešić. I on je, kasnije, unaprijeđen u čin generala. Ova strana, “srpska” Vrhovna komanda crnogorske vojske, usmjerila je dvije trećine crnogorske vojske na srpsko ratište, u Snadžaku i Hercegovini, da “štite bokove” srpskim armijama u borbama i odstupnicama, a samo jedna trećina crnogorske vojske, angažovana je u odbrani čitave Crne Gore.

--------------------------------------------------------------------------------

I dok je crnogorska vojska žestoko krvarila na drinskom frontu i u Sandžaku, Vlada Srbije se “bavila pripajanjem Crne Gore Srbiji”. Iz Niša je poslala srpske agente među crnogorske vojnike, da ih ubjeđuju da se Crna Gora “dobrovoljno pripoji Srbiji, još dok traje rat”. Crnogorski izaslanik, pri Vrhovnoj komandi srpske vojske, početkom Prvog svjetskog rata, bio je brigadir Jovo Bećir. Prije nego što se očekivalo, ovaj crnogorski brigadir - Jovo Bećir, se vratio “nezadovoljan, jer se uvjerio da se, u srpskoj vojsci govori, da treba izvršiti srpsko-crnogorsko ujedinjenje nasilnim putem, to jest uklanjanjem sa vlasti dinastije Petrovića”. Vratio se “ubijeđen” da, između Crne Gore i Srbije, "ne može biti nikakve zajednice”. Takvo sopstveno “uvjerenje” dovelo je u “nemilost” cnrogorskog brigadira Jova Bećira, baš na “njegovom” crnogorskom Cetinju. I to je onda bilo moguće.

Uporedo sa agitacijom za pripajanje Crne Gore Srbiji, srpski vojvoda Radomir Putnik šalje poruku pukovniku Petru Pešiću i kaže: “Naše snage su svedene na manje od jedne četvrtine snage”. I predsjednik Vlade Srbije, Nikola Pašić, poručuje načelniku Generalštaba crnogorske vojske - pukovniku Petru Pešiću sljedeće: “Moramo se povući kroz Crnu Goru”. Našavši se skoro u bezizlaznom položaju, vojvoda Radomir Putnik, preko pukovnika Petra Pašića, apeluje na crnogorskog kralja Nikolu za “bratsku pomoć u nuždi”. Na to mu je kralj Nikola odgovorio: “Vojska je moja, a komanda tvoja”. Uz to ga još sokoli “koristi moje vojnike, kako misliš da je najbolje za zajedničku stvar Saveznika”. Pešić je to jedva dočekao i, svu crnogorsku vojsku iz Hercegovine, sa Drine i iz Albanije, angažovao da “spasava” što se još spasiti može u Srbiji. Odbrana Crne Gore je “posljednja rupa na svirali” načelnika Generalštaba crnogorske vojske - srpskog pukovnika Petra Pešića.

--------------------------------------------------------------------------------

Srpska Vlada dobjegla je u Skadar, 15. novembra 1915. godine, pošto ga je prethodno zauzela crnogorska vojska. Krajem novembra 1915. godine, ostaci srpske vojske (oko 63.000) stigli su u Podgoricu, u ostupnici za Albaniju. Za to vrijeme, crnogorska vojska ostaje sama u Srbiji i u Sandžaku i hrabro zaustavlja oko 60.000 austro-ugarskih vojnika, pod komandom generala Fon Keveša i omogućava “bježaniju” potučene srpske vojske. Francuski poslanik (ambasador) na Cetinju, izvještava svoju Vladu u Parizu: “Srbijanci su napustili svoju zemlju, pod zaštitom Crnogoraca”. On, dalje, ističe da su se, od strane Srbije “mnogo podcjenjivani Crnogorci, pokazali vrijednim potomcima svojih slavnih predaka”. Tokom novembra, uoči bježanije sprske vojske za Albaniju, srpski regent Aleksandar Karađorđević, čini posjetu Cetinju i kralju Nikoli i zvanično “zahvaljuje za crnogorsku bratsku pomoć Srbiji, u najte-žem vremenu”. Samo nepun mjesec dana kasnije, 9. i 10. decembra 1915. godine, na Cetinju je boravio i predsjednik Vlade Srbije - Nikola Pašić i “odao priznanje kralju Nikoli i Crnoj Gori za bratsku pomoć Srbiji”. Nakon svečane večere, koju je pripremio u njegovu čast kralj Nikola, ovaj srpski licemjer - Nikola Pašić, održao je “tajni sastanak” sa načelnikom Generalštaba crnogorske vojske, srpskim pukovnikom Petrom Pešićem i naredio mu da “izda Crnu Goru i kralja Nikolu”, što je Pešić revnosno izvršio”. Koliko su dinasti Karađorđevića mrzjeli Crnu Goru, pokazuje sljedeći primjer. Kada je srpski kralj Petar Karađorđević posjetio Carigrad, 1910. godine, među diplomatama koje je tom prilikom primio, nije bilo crnogorskog izaslanika u Carigradu - Jova Popovića. Ondašnji srpski izaslanik u Carigradu, Jaša Prodanović, to je “obrazložio”: “Njegovo Veličanstvo zapovedalo mi je da, na diplomatskom prijemu, ne želi vidjeti Jova Popovića i to ne, kao predstavnika Crne Gore, nego lično”. Crnogorski poslanik u Carigradu, Jovo Popović, to objašnjava ovako: “Kralj Petar Karađorđević mrzi Crnogorce i sve što je crnogorsko. Najbolji dokaz za to je i što su svim Crnogorcima, odjevenim u svečanoj (svitnoj) crnogorskoj narodnoj nošnji, koji su pohitali da dočekaju srpskog Kralja, vrata srpskog Poslanstva u Carigradu, bila zatvorena”.

--------------------------------------------------------------------------------

Dalja sudbina Crne Gore, na kraju Prvog svjetskog rata, je poznata. Srpska Vlada, na čelu sa Nikolom Pašićem, iskoristila je Prvi svjetski rat za uklanjanje sa vlasti crnogorskog kralja Nikole i dinastije Petrovića, kao i uništenje crnogorske države.

Nakon proboja Solunskog fronta, 21. oktobra 1918. godine, sprskog pukovnika Dragutina Milutinovića, komandanta Jadranskih trupa, primio je u Skoplju regent Aleksa-ndar Karađorđević i tom prilikom mu kazao: “Vama je osiguran čin generala, jer ste to i ranije zaslu-žili. Pri radu u Crnoj Gori, nemojte biti meka srca. Kralju Nikoli treba zabraniti dolazak u Crnu Goru, po svaku cijenu, pa makar upotrijebili i krajnja sredstva”. Zajedno sa srpskom vojskom, na čelu sa pukovnikom Dragutinom Milutinovićem, Vlada Srbije u Crnu Goru šalje “specijalne emisare”, da rade na bezuslovnom pripajanju Crne Gore Srbiji. Srpska Vrhovna komanda 24. oktobra 1918. godine, naređuje komandantu II armije da, “hitno prebaci u Peć činovnika srpskog Ministarstva inostranih poslova - Svetozara Tomića, jer je njegova misija najhitnije prirode”. Sljedećeg dana, 25. oktobra 1918. godine, Milutinović izvještava svoje pretpostavljene da je u Peć stigao “naročiti crnogorski odbor” i pominje Petra Kosovića, delegata Vlade Srbije sa Krfa, koji je neposredno i samostalno opštio sa Vladom Srbije.

Jovan Plamenac: Obrazovali su divlje bande, koje su po blatu razvlačile kosti svetaca Vasilija i Petra, samo zbog toga što su svečevi crnogorski

Taj “naročiti crnogorski odbor” regenta Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića, imao je “pri ruci” pedeset srpskih oficira i činovnika, porijeklom Crnogoraca - dobrovoljaca, koji su bili na raspolaganju Odboru, po zapovijesti Vrhovne vojne komande Srbije. Svi su oni zdušno radili na pripajanju Crne Gore Srbiji. Najbolju ocjenu o radu ovog Odbora, dao je srpski pukovnik Dragutin Milutinović, u jednom pismu, kada konstatuje da su to, za agitaciju “nevješti ljudi”, a Crnogorci ih nijesu ni poznavali. On ističe da se, kao “naši” - srbijanski oficiri i činovnici “bijahu otuđili od svoje braće u Crnoj Gori”. U Andrijevicu je, 3. novembra 1918. godine, stigao jedan od članova Crnogorskog odbora, Janko Spasojević, sa 200.000 dinara, “za potkupljivanje pristalica ujedinjenja”. Pukovnik Dragutin Milutinović obavještava svoje pretpostavljene, da je Janko Spasojević brzo “potrošio novac”, odnosno da ga je “razdijelio ljudima iz svog plemena, prije dolaska u Podgoricu”. Zbog toga Janko Spasojević hitno traži, od Vlade Srbije, “još milion franaka ili milion dinara”. I Dragutin Milutinović javlja Vladi Srbije da su, “potrebe za novcem, sve veće”, pa moli da se novac u Crnu Goru pošalje aeroplanom”. Agenti Vlade Srbije, dinastije Karađorđevića i Nikole Pašića: Svetozar Tomić, Petar Kosović, Janko Spasojević, Milosav Raičević i drugi, odlukom svojih nalogodavaca, proglašeni su za Izvršni centralni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, koji prelazi iz Andrijevice, u Podgoricu. Svetozar Tomić, 3. novembra 1918. godine, izvještava srpsku Vrhovnu vojnu komandu da, poslovi na ujedinjenju, “napreduju ne može biti bolje”, kao i da je u Andrijevičkom, Beranskom i Kolašinskom okrugu “uspostavljena vlast s našim ljudima. Naši se nalaze i na čelu svih važnih institucija”. Istovremeno traži da se “avionom pošalje milion franaka”. Jovan Simov Plamenac (1879-1944), iz Boljevića u Crmnici, predsjednik Vlade i ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u progonstvu i jedan od idejnih i duhovnih vođa Božićnog ustanka, po povratku iz progonstva, u kojem je bio od 1918. do 1925. godine, u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, u jednom listu je napisao: “U 1918. i 1919. godini, Crna Gora je bila svedena na groblje. Bili su na hiljade njih

pobijeni i na hiljade kuća spaljene. Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u plamen i oganj. Djeca su bacana kroz prozor napolje, gdje su padala na vrhove bajoneta, tamo namještenih. Nesrećnicima, koji bi još živi bili, kidani su uši, jezik i nos. Žene su silovane, pa su im poslije pod suknjama ubacivani mačkovi, koje su bezdušnici štapovima tukli i koji su raskidali trbuh žrtvama. Obrazovane su “bande”, koje su kao Huni puostošili krajeve, jedan za drugim, pljačkali sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka, vukući kao divljaci po blatu kosti svetog Vasilija Ostroškog i svetog Petra Cetinjskog, samo zato što su svečevi crnogorski”.

POGROM CRNE GORE U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

Srpska vojska je okupirala Crnu Goru krajem 1918. godine. Ušla je istim putem, kojim je krajem 1915. godine, prebjegla u Albaniju, pod zaštitom crnogorske vojske. Drastičnim sredstvima i neljudskim metodama, srpska vojska je činila masovne zločine na teritoriji Crne Gore, poslije njenog razaranja 1918. godine. Zločini su vršeni nad đacima, ženama, mlađim i starijim ljudima, koji nijesu podržavali srpsku okupaciju Crne Gore. Crnogorskim ustani-cima (Božićnog ustanka 1919 - 1927), njihovim porodicama, srodnicima, roditeljima i jatacima - civilnom stanovništvu, rušeni su i spaljivani domovi, pljačkana imovina i, na svirep i podmukao način, uzimani životi. Sve crnogorske svetinje i vrijednosti, varvarski su uništavani i odnošeni. Spaljeno je preko 3.000 kuća, a stotinama stanovnika oduzeti su životi. Bila su to “besudnja vremena” decenijskog uništavanja crnogoskog naroda, što se “ne htje vezati u srpske lance”. Samo na Rovčane (Bulatoviće i Vlahoviće) je, 13. novembra 1919. godine, krenula bratska srpska vojska, od “deset bataljona, nekoliko baterija topova, 24 mitraljeza i sa 100 mašinskih pušaka”. U rasturanju “Rovačke republike", onda je “silovano i nestalo 30 rovačkih žena i djevojaka"; utamničeno je u Kolašinu 420 žena i djece i 47 ljudi; oplja-čkano je 95 komada svinja; 3.000 ovaca, 446 goveda i uništeno na stotine košnica pčela; izgorjelo je 45 kuća i desetine staja za stoku i ljetnjih stanova”. U ondašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, “tamnici naroda”, crnogorski narod je bio “stavljen u bijedno stanje”. Crna Gora je bila najzapušteniji i najzabačeniji kraj te države. Svakodnevne represije vojnih vlasti i žandarma (policije), doveli su stanovništvo ispod granice izdržljivosti. Samo mali broj Crnogoraca, plaćenih od beogradskog režima, imao je privilegije. O položaju Crne Gore u Kraljevini Jugoslaviji,podaci o investicionim ulaganjima. Godišnje je ulagano po jednom stanovniku: u Crnoj Gori po jedan dinar; u Bosni po sedam dinara; u Srbiji po deset dinara; u Hrvatskoj po četrnaest dinara i u Sloveniji po dvadeset i jedan dinar. Od 723 miliona zlatnih franaka, dodijeljenih za ratnu odštetu u Prvom svjetskom ratu, u Crnu Goru je stiglo svega pet miliona, što ne čini ni jedan odsto. Međunarodnu i američku humanitarnu pomoć, zvanični Beograd je “dijelio” po Crnoj Gori kao “milostinju Srbije”. Sredinom četrdesetih godina, višak prihoda nad rashodima, u budžetu Zetske banovine, bio je 37 miliona dinara, a u Crnoj Gori se živjelo krajnje bijedno, ispod granice ljudske izdržljivosti. Mnoštvo je sličnih primjera zakidanja, na svakom koraku. Srbija je, iz Prvog svjetskog rata izašla sa mnogobrojnim obavezama, pa i dugom prema inostranstvu od po 7.500 dinara po jednom stanovniku. Crnogorski dug je bio zanemarljiv. Zbog toga je Srbija nastojala da se stvori, centralistički uređena, država,

kako bi sva vlast bila skoncentrisana u Radikalnoj stranci, na čijem čelu je bio Nikola Pašić (Baja). Tako su Vidovdanski ustav (1921) donijele samo srpske političke stranke: Radikalna, na čelu sa Nikolom Pašićem i Demokratska stranka, predvođena predsjednikom Ljubom Davidovićem. Zbog toga je i jedan od ratnih ciljeva Kraljevine Srbije 1915. godine, definisan u Nišu, bio “pripajanje Crne Gore Srbiji”. To je ujedno bila i “nagrada” Crnoj Gori, koja je ušla u rat da bi spasila Srbiju od uništenja. Dogodilo se da je ratovala za sopstveno uništenje. O bijednom životu crnogorskog naroda u (“velikosrpskoj”) Kralje-vini Jugoslaviji, izdašno su pisali listovi izvan Crne Gore. “Glas Crnogorca”, od 26. jula 1920. godine, prenio je pisanje zagrebačkog lista “Hrvat” i beog-radske “Republike” o teškom stanju u Crnoj Gori. Zagrebački list “Hrvat”, u brojevima 74 i 75, u uvodnim člancima konstatuje da je “nesrećnom srbijanskom (okupacijom) - upravom, narod ove jadne zemlje doveden do očajnog stanja. Vrlo mali broj Crnogoraca, koji je iz Brda, dobro je plaćen i pomaže srbijansku propagandu, dok se najveći dio crnogorskog stanovništva odmetnuo u gore (šume) i bori se protiv srbijanskog nasilja. Stanje u Crnoj Gori je najsloženije. I to većinom zbog toga, što su etnički osjećaji ovog plemenitog naroda povrijeđeni i što su, današnji upravljači, narodu nametnuti protiv njegove volje, što je razjagmljeno i ono malo hrane i odijela, jer je srbijanska uprava povjerena većinom mladićima od 16. do 18. godine, koji su činili mnoge zloupotrebe; što je u Crnoj Gori uništen kućni mir; što je srpska redovna vojska i stare ljude batinala”.

--------------------------------------------------------------------------------

Beogradska “Republika”, u broju 66, između ostalog kaže: “U Beogradu se staraju da što više poraze i upropaste ono malo sirotinje crnogorske. Prošla (1919) godina bila je izuzetno rđava. Usjevi su podbacili ispod polovine. Ni manje ni više nego polovina stanovništva nije imala svoje hrane. Radova nije bilo, a na njih niko i ne misli. Zarade apsolutno nikakve nema, pa se živi na kredit ili od prodaje posljednjih ostataka imovine. Gas (petrolej) se plaća po 20 franaka za litar, a kilogram šećera, od 80 do 120 franaka. Kad bi neko mogao da prođe Crnom Gorom i vidi kako je odjevena ona namučena sirotinja, morao bi reći da smo ispod civilizacijskih naroda.Svakog humanog čovjeka mora srce zaboljeti, kada vidi u kakvim je ritama narod odjeven i na kakvoj prostirci odmara procijeđeno i omršavljeno tijelo. Od Crnogoraca se traži nemoguće: da budu bijednici, da skapavaju od gladi, da budu mirni i da, filozofskom rezigniranošću, čekaju smrt od gladi i da budu lojalni...”. U tekstu se, dalje, kaže da se od Crnogoraca traži da “poštuju državu, da je vole i brane, a da oni, koji govore u njihovo ime, trguju njihovim kostima i da se izmeću u dahije i siledžije. Ali, zlo dobro ne donosi. Ovakav sistem rada shvatio se u Crnoj Gori, tako da je izvjesnim faktorima u Beogradu stalo, da što više sahrane (ne da nahrane) Crnu Goru, da što više zakrve Crnu Goru, da je vazda što više unize, da bi opravdali svoju suludu politiku i da bi mogli ćariti u ovoj velikoj nesreći. Ali, varaju se. Ova gruda će se braniti od svih dušmana, od svih poniženja, u uvjerenju da će doći dan, kada će i narod dobiti riječ i prečistiti stare i nove račune”. Stojan Špadijer, Pašićev i Stojadinovićev pristalica, na zboru beogradskih Crnogoraca u hotelu “Pariz” u Beogradu, oktobra 1928. godine, zažali što Puniša Račić “nije ispalio one metke u ljude koji sahraniše Crnu Goru i dovedoše do ovog stanja”. Za prve izbore, u konstituisanoj (srpskoj) Jugoslaviji 1920. godine, Vlada angažuje značajna sredstva za “podmićivanje birača”. “Radničke novine” od 6. novembra 1920.

godine, saopštavaju da je Ministarski savjet “odobrio kredit od 500.000 dinara”, koji je raspodijeljen okružnim načelstvima u Crnoj Gori na “slobodno raspolaganje” u cilju kupovine

Blažo Jovanović: Takozvano ujedinjenje 1918. izvršeno je protivno raspoloženju crnogorskog naroda, pomoću sile i bajoneta srpske vojske

Novac je raspoređen: Cetinju 100.000 dinara; Kolašinu 85.000; Andrijevici 85.000; Podgorici 65.000; Baru 65.000 i Nikšiću 10.000 dinara. Za “rezervu” je ostavljeno (zadržano) 90.000 dinara. U zaključku teksta se kaže: “Može li i sme li Vlada da demantuje ovu stvar? Može li i sme li da porekne ovaj dokumenat? Mi čekamo da to učini. Ali, Vlada je otćutala”. Viši komandant italijanskih oružanih okupacionih snaga 1941. godine u Crnoj Gori, Aleksandro Pircio Biroli, konstatuje da je “bivša Jugoslavija, veoma malo, skoro ništa učinila na podizanju ekonomike Crne Gore i povećanju blagostanja stanovništva poboljšanjem životnih i higijenskih uslova; ono malo utrošenog novca bilo je namijenjeno funkcionerima, penzionerima, kasarnama i žandarmeriji”. Aleksandro Pircio Biroli traži hitno od italijanske Vlade 150.000.000 dinara, za otvaranje javnih radova u Crnoj Gori i konstatuje: “Bez ovoga, svaka druga mjera je uzaludna”.

-------------------------------------------------------------------------------- OBNAVLJANJE CRNOGORSKE DRŽAVNOSTI

Crnogorski narod, predvođen crnogorskim komunistima, u okviru Komunističke partije Jugoslavije, zajedno sa ostalim jugoslovenskim narodima, tokom Drugog svjetskog rata (1941 - 1945), trainaestojulskim ustankom 1941. godine, četvorogodišnjom Narodno - oslobodilačkom borbom protiv ok-u-patora i socijalističkom revolucijom, obnovio je crnogorsku državnost. Komunistička partija Crne Gore iskazala je svoj stav o bezuslovnom i nasilnom pripajanju Crne Gore Srbiji 1918. godine. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Jugoslavije za Crnu Goru, 1948. godine, u svom referatu, Blažo Jovanović kaže: “Takozvano ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom, u novembru 1918. godine, izvršeno je, ne samo protivno Ustavu i raspoloženju crnogorskog naroda, nego i uz pomoć bajoneta srpske vojske i to na najgrublji način, putem sile i prevare. To takozvano ujedinjenje, bilo je obično prisajedinjenje. Crnogorski narod nije imao mogućnosti da sam odlučuje o svojoj sudbini. Ali, on nije bio protiv ujedinjenja sa Srbijom i ostalim južnoslovenskim narodima. Naprotiv, on je bio za ujedinjenje, za bratsko ujedinjenje na ravnopravnim osnovama, na osnovu poštovanja njene nacionalne posebnosti”. Očigledno je da je, za svestranu bratsku, vojnu i svaku drugu pomoć Srbiji, u svakoj nevolji kroz vjekove, a posebno u Drugom balkanskom (srpsko-bugarskom) ratu 1913. godine i u Prvom svjetskom ratu (1914 - 1918), Crna Gora “nagrađena” bezuslovnim i nasilnim pripajanjem Srbiji i uništenjem njene hiljadugodišnje državnosti i crnogorske nacionalnosti. Obnovljena 1945. godine, Crna Gora nije imala status samostalne države u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. To nijesu imale ni ostale jugoslovenske socijalističke republike. Crna Gora, kao republika, bila je u svemu ravnopravna sa ostalim jugoslovenskim republikama. Crnogorci, kao nacija, bili su u svemu ravnopravni sa ostalim nacijama i manjinskim narodima u Jugoslaviji.

--------------------------------------------------------------------------------

Svoj najveći materijalni i kulturni preporod, kao i ostali djelovi Jugoslavije, Crna Gora je doživjela u periodu od 1945. do 1990. godine. U relativno kratkom periodu, stanovništvo je prešlo sa petrolejki (gašnjača) na električno svjetlo; sa otvorenog ognjišta na električne šporete, frižidere i zamrzivače; sa volujskih i konjskih zaprega na traktore; sa motike, srpa i kose na samohodne poljoprivredne mašine; sa saonica (araba) i tovarnih konja na moderna saobraćajna sredstva - automobile, vozove, brodove i avione; sa drvenog i zemljanog poda u nove kuće i namještaje. Vjekovima su se ljudi rađali, živjeli i umirali, a da ne odu kod ljekara, a odjednom dobiju besplatnu zdravstvenu zaštitu i besplatno školovanje na svim stupnjevima obrazovanja i mnoštvo drugih socijalnih, ekonomskih i društvenih pogodnosti i privilegija. Crna Gora je doživjela svoj materijalni, kulturni i opštedruštveni prosperitet. Podsjećanja radi, Socijalistička Republika Crna Gora, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, imala je dodatna sredstva iz Fonda za nerazvijena područja, dotacije za penzije i obrazovanje (školstvo), kursne razlike, pomoć za otklanjanje posljedica od zemljotresa 1979. godine i još neke vidove dodatnih sredstava. Godine 1989. Crna Gora je imala društveni proizvod od milijardu i šest stotina miliona dolara (preko tri milijarde maraka). Te iste - 1989. godine, Crna Gora je (jedina uz Sloveniju) imala spoljnotrgovinski suficit. Samo Kombinat aluminijuma je tada ostvarivao po 120 miliona deviznog priliva godišnje. Zajedno sa turizmom i drugim djelatnostima, očekivan je ukupan devizni priliv preko četiri stotine miliona dolara. Deset godina kasnije, 1999. godine, društveni proizvod Crne Gore bio je oko 360 miliona dolara (oko 700 miliona maraka), preko milijardu i šest stotina miliona dolara (preko tri milijarde maraka) i spoljnotrgovinskim deficitom oko 150 miliona maraka (75 miliona dolara). Dakle, to su (porazni) rezultati zajedništva Crne Gore sa Srbijom, u “modernoj federaciji” (srpske) Jugoslavije.

-------------------------------------------------------------------------------- TREĆA (I NAJGORA) JUGOSLAVIJA

Poslije raspada druge (i najbolje) Jugoslavije 1991. godine, srpski režim, sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem na čelu, uz aktivnu ulogu ondašnje “poslušne crnogorske vlasti Beogradu”, stvorena je treća (i najgora) Jugoslavija - dvočlana federacija, sastavljena od republika Srbije i Crne Gore, 1992. godine. Zamišljena je kao “osnova Velike Srbije”, privremeno pod tuđim imenom - Savezna Republika Jugoslavija, kojoj (“milom ili silom”) treba da se “prisajedine projektovane takozvane srpske zemlje”. U Srbiji je “sročen” tekst novog Ustava, koji je sa “crnogorskim ekspertima” usaglašen na Žabljaku, pa je tada popularno nazvan “Žabljački ustav”. To je bio “legalan” način da se Crna Gora “inkorporira” (utisne) u Srbiju i to “željom ondašnjih crnogorskih političkih elita i vlasti”, ali ne i stvarnom voljom crnogorskog naroda. Ovim (saveznim) i svojim republičkim Ustavom, Crna Gora “prenosi” sve važnije državne funkcije na tu srpsko - crnogorsku federaciju. Srpskom režimu nije, ni “na kraj pameti” bilo da, funkcije srpske države, “prenese” na federaciju. Tako Ustav Republike Srbije nikada nije “usaglašen” sa saveznim (Žabljačkim) Ustavom. Federalna vlast “upravlja” samo (nadležnostima) osakaćenom Crnom Gorom i to, po

pravilu, uvijek na štetu Crne Gore, njene državnosti, privrede i duhovnosti. Federalna vlast i sve federalne ustanove i organi su radili u korist srpskog režima, koji federaciju nije nizašta pitao. Zapravo, federacija se povinovala srpskom režimu. Tako je federalna vlada postala “parasrpska vlada” nad Crnom Gorom. Zbog svega toga, slobodoumni i slobodoljubivi intelektualci (crnogorski i srpski) smatraju “Žabljački ustav” najmračnijim aktom u istoriji jugoslovenske države i prava.

--------------------------------------------------------------------------------

U praksi nije ostvarena čak ni ona “minimalna ravnopravnost” članica konstituenata - Srbije i Crne Gore. Zbog toga je raslo nezadovoljstvo u narodu, pa čak i u vladajućoj crnogorskoj partiji. Kada se Crna Gora “probudila” i spoznala svoje državne i nacionalne interese, napravila je prvi i pravi istorijski zaokret (1997) koji će imati krupne, pozitivne političke posljedice u regionu. Poslije takvog istorijskog iskoraka crnogorske aktuelne vlasti, crnogorski orijentisanih političkih partija i većeg dijela crnogorskog naroda, kao i svih manjinskih naroda, na Crnu Goru se obrušila velikosrpska šovinistička torcida. Krenula su “srpska braća” da, makar privremeno, najstarijoj državi na Balkanu - Crnoj Gori, ospore pravo na nezavisnost i samostalnost, dok su to pravo ostvarile sve jugoslovenske nacije. Prvo je iz Srbije, posredstvom federalnih organa, prosrpskih partija u Crnoj Gori i direktno, krenuo specijalni propagandni rat protiv “crnogorskog separatizma”, poimljući Crnu Goru kao dio Srbije. Iz svih srpskih medija, političkih partija i državnih organa “graktalo se iz petnih žila, na sve što je crnogorsko”. Poslije tako bučne “pripreme” terena, blokirana je granica Crne Gore prema Srbiji i prema susjedima (Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Albaniji). Ukinuti su trgovinski i platni promet sa Crnom Gorom i zaustavljen svaki dotok roba. Na scenu je stupila “privatizovana režimska” vojna sila, po imena Vojska Jugoslavije. Srbija je “hermetički” zatvorila Crnu Goru po graničnoj liniji i na svim izlaznim saobraćajnicama. Bez odobrenja takozvane, od zvanične Crne Gore nepriznate, Savezne (adekvatnije parasrpske) vlade, u Crnu Goru se nije moglo ići niotkuda - ni sa kopna, ni sa mora, ni iz vazduha. Robe, namijenjene Crnoj Gori, Vojska Jugoslavije je presrijetala, vraćala nazad ili pretovarala u svoje stokove.

--------------------------------------------------------------------------------

Nakon ovih sinhronizovanih aktivnosti, beogradski režim je izvršio “ustavni puč”, 6. jula 2000. go-dine, poznat kao “šestojulski puč”. Ukinuto je Vijeće republika u Saveznoj Skupštini, a izbor predsjednika SR Jugoslavije preusmjeren je, sa Savezne skupštine, “na narod”. Tako je Republika Crna Gora “svedena na srpski region”, što nije mogla, htjela i smjela da “prigrli”. Vlast u trećoj (Saveznoj Republici) Jugoslaviji (adekvatnije: u unitarnoj Srbiji) “bila je kao nekada u državi Zulu. Tamo gdje je kralj, gdje su njegovi šatori, sluge i robovi - tamo je vlast. Slobodan Milošević je gazdovao preduzećima, kontrolisao finansijske tokove u zemlji, primao strane državnike, sklapao međunarodne ugovore, uređivao medije i komandovao vojskom i policijom”, kaže prof. dr Vojin Dimitrijević. On konstatuje: “Bila je to mitingaška spoljnja i unutrašnja politika. Vlast se inatila sa čitavim svijetom, osim sa Bjelorusijom i Kinom, a sa osloncem na Libiju i Irak, jer se i ove države čvrsto drže svoga plota”.

Takozvane “plemenske skupštine” rastaču jedinstvo crnogorskog nacionalnog

tkiva sve sa ciljem rušenja crnogorske države

U posljednjoj deceniji XX vijeka, srpska zvanična politika, njena vladajuća elita (režim) i ne mnogo bolja opozicija, šire mržnju i "duvaju u ratne rogove" po Crnoj Gori. Vode specijalni medijski rat, nude hegemoniju i izolaciju od "ostatka svijeta", propovijedajući brutalnu diktaturu, kao "spasenje Crne Gore od gramzivog okruženja". Na svom "imperijalnom putu" gaze ustavne, političke i ljudske slobode, prava, demokratski život i svaki napredak Crne Gore. U aktivnostima na uništenju crnogorske države, nacije, crkve i njene duhovnosti uopšte, prednjače Srbi "poreklom iz Crne Gore", odnosno "terazijski Crnogorci" i njihovi trabanti u Crnoj Gori. Parcelišu Crnu Goru na davno prevaziđena plemena, nahije i teritorije i "obrazuju plemenske skupštine", na čelu sa povampirenim plemenskim poglavicama, što je recidiv XVII, XVIII i XX vijeka. Time se želi stvoriti utisak kod neobrazovanog stanovništva, da crnogorska nacija nije nikad konstituisana, odnosno da je Crna Gora na "rodovskom i plemenskom stupnju razvoja". Zvanična srpska politika i srpska vladajuća elita, uz pomoć svojih političkih ekspozitura u Crnoj Gori, pokušavaju da Crnogorcima ospore pravo na svoju državu i naciju i da je, što je moguće više, "zadrže" u srpskom nacionalnom korpusu i velikosrpskom projektu. Praviti ma kakvu državnu zajednicu sa takvom Srbijom, za Crnu Goru je pogubno. Svi srpski režimi, u posljednjih dvjesta godina, osporavaju crnogorsku državnost, negiraju crno-gorsku nacionalnost, kulturu, jezik, crkvu i sve druge crnogorske osobenosti, nastojeći da "srpče" Crnogorce. Na svaki način se pokušava uniziti Crna Gora. Bezočno i bezobzirno se klevetaju crnogorski politički i državni organi, vodeći državnici, političari i sve crnogorske institucije. Svi ljudi, a posebno nosioci političkih funkcija i ovlašćenja, koji se zalažu za nezavisnu crnogorsku državu i njen nacionalni, kultu-rni i materijalni prosperitet, kvalifikuju se "izdajnicima srpstva" i "slugama Zapada". Oni žele da Crna Gora žrtvuje samu sebe, za interese "vaskolikog srpstva", što je ideološka i politička odrednica za osvajanje teritorija okolnih država.

ANTICRNOGORSKA DJELATNOST SRPSKIH STRANAKA U CRNOJ GORI

Srpske "prosrpske" stranke u Crnoj Gori su ogranci ili privjesci političkih partija Srbije i, po pravilu, zastupaju (veliko)srpske interese u Crnoj Gori. Za takav odnos i ponašanje, jednom broju rukovodstava ovih partija (i stranaka), Srbija "daje" namještenje u Beogradu, federalne funkcije, plate i stanove. U tome su sadržani njihovi stranački programi, interesi i ideologija. Zbog toga nastoje da obezbijede "jedinstvo srpskih interesa u Crnoj Gori", što podrazumijeva uništenje crnogorske države, crnogorske nacionalnosti i duhovnosti. Sve se to radi pod okriljem sadašnje (srpske) Jugoslavije, koja praktično ne funkcioniše od kada je nastala. Ta bitka se bije i na javnoj sceni, po crnogorskim trgovima i u javnim istupima, parolama i ikonografiji. Narodna stranka i, iz nje nastala, Srpska narodna stranka, te Socijalistička narodna partija i, iz nje nastala, Narodna socijalistička stranka i mnoštvo srpskih desničarsko - ljevičarskih minornih stranaka i interesnih grupa i njihovo članstvo, se "nakostriješe" na svaki pomen crnogorstva. Narodna stranka se "uspješno" vratila svom izvornom srpskom nacional-šovinizmu. Njeni čelnici se "ozbiljno" ljute što, "višak" njihovog srpskog nacionalizma ne može da "stane" u crnogorske medije, posebno u "male" televi-zijske ekrane. Ova stranka se beskrupulozno angažuje, u Crnoj Gori i inostranstvu, na ruženju i rušenju crnogorske

države i njenom "integrisanju" u srbijanske regione. Skoro sve stranke, sa prefiksom "srpska", u Crnoj Gori su ekstre-mne i militantne. Izmećari su sva-ke srpske vlasti i gaje patološku mržnju prema crnogorskim svojstvima i obilježjima. "Terazijski Crnogorci", koji su zaposjeli stotine fotelja u nepost-ojećoj federaciji i političkom, privrednom i kulturnom životu Srbije, hoće Crnu Goru za "taoca". Oni se, "iz ratnih i petnih žila" angažuju na širenju "epidemije srpstva" po Crnoj Gori, kako oni kažu "srpskoj zemlji". Uz prosrpske stranke, kao "šipka uz pušku" su i novokomponovane "plemenske poglavice" u Crnoj Gori. To je bukvalno brukanje nekada uglednih crnogorskih plemena i plemenskih glavara. Svi oni, svjesno ili nesvjesno, rastaču jedinstvo crnogorskog nacionalnog tkiva, pokušavajući da reafirmišu prevaziđeni plemenski partikularizam i mentalitet, podstičući unutrašnje narodne podjele, sve sa ciljem rušenja crnogorske države. Smatralo se da su plemena u Crnoj Gori odavno "uspavana" forma socijalne strukture i "zaturena" negdje u starim enciklopedijama i narodnim umotvorinama. Treba imati u vidu i činjenicu da su Crnogorci, uvijek pamtili i danas znaju, ko od koga plemena potiče i ko kojem plemenu pripada. Današnja "plemanska" okupljanja po Crnoj Gori, usmjerena su na rušenje crnogorske države i bezuslovno pripajanje Srbiji, kao 1918. godine. Najradije bi Crnu Goru "sveli" na četiri nekadašnje crnogorske podlovćenske nahije, koje ni Turska nije mogla savladati. Ostale djelove (teritorije) crnogorske države, rado bi "pripojili Srbiji", a sve pod geslom "očuv-anja nepostojeće Jugoslavije", što je samo privremeno ime za "Veliku Srbiju". Najbrojniji su "vikend plemenici", koje organizuje i, od jednog do drugog skupa (mjesta) prevozi Socijalistička narodna partija. Iako je Socijalistička narodna partija stvarni organizator, treba reći da je u Beogradu "glavni štab" plemenskog okupljanja u Crnoj Gori. Iz javnih medija je vidljivo da su anahrona plemenska okupljanja "duvanje u ratne trube" za očuvanje nepostojeće Jugoslavije. Pre-thodna se "raspala", jer je nijesu htjeli srpski nacionaluisti. Ova treća, nikada se čestito nije konstituisala, a ni efikasno djelovala. Nikakvu Jugoslaviju neće srpski nacionalisti, srpske političke elite i najveći dio srpskog naroda. Oni hoće "Veliku Srbiju", privremeno pod tuđim imenom. Svaka Jugosl-avija je, za Srbe, "veliko zlo" i "grobnica srpstva". Njihova je teza "neka svaku Jugoslaviju nosi mutna Marica". Konstituisana je teorija o "zavjeri čitavog svijeta protiv Srba" i to "novim svjetskim poretkom". U suštini, radi se o "zajveri Srba protiv čitavog svijeta". Srpski režim (pozicija i opozicija) suprotstavio je "novom svjetskom poretku", svoj "novi srpski poredak" - "osvete Turcima i ustašama" i stvaranja "Velike Srbije". Zato svako "razdruživanje" Crne Gore od zajedničke države sa Srbijom, srpski šovinisti smatraju "smanjivan-jem države Srbije" i "crnogorčenjem" Srba. Po svojoj organizaciji, ciljevima i sadržini, plemenska okupljanja su očigledno retrogradna. Svuda u svijetu, sem u Amazoniji i Okeaniji, plemena su iščezla, odnosno "svjesno srasla" u narodne zajednice (nacije). Na "vaskrsavanje" plemena treba gledati i kao na "posljednju odbranu Velike Srbije" u Crnoj Gori.

--------------------------------------------------------------------------------

Sjedište okupljanja "savremenih plemenskih poglavica" je Manastir Morača, pod okriljem Srpske pravoslavne crkve i njene Mitro-polije u Crnoj Gori, što je vidljivo nastojanje da se, sadašnjost Crne Gore, poveže sa "nemanjićkom tradicijom".

Ovakvim ponašanjem, Srpska pravoslavna crkva "pokriva" crnogorsku državnu teritoriju i "sudi" crnogorskoj državi i crnogorskom narodu. Ove konstatacije potvrđuju neki primjeri "plemenskih" zahtjeva, zapisanih u crnog-orskim javnim glasilima. Na skupu u Međurječju, pleme Rovčana "poziva na odvajanje" od Crne Gore, ako se Crna Gora "odvoji od Srbije". To je svojevrstan poziv Rovčanima da se "dižu na oružje" i pripoje Srbiji. Koliko je Rovčana za takvu soluciju, vidjelo se. Složno su reagovali "crnogorski Rovčani" porukom: "Rovčani nemaju druge domovine, osim Crne Gore". Plemenski skup Vasojevića, održan u Andrijevici, na kome je bilo više "izvanjaca" nego domaćih, izjavi da "nikada neće prihvatiti odvajanje Crne Gore od Srbije. A, ako se to ipak desi, Vasojevići će biti dio Srbije", iako to dosada nikada nijesu bili. Ovom izjavom, "vasojevićki plemenski poglavice" daju pleme "u miraz" Srbiji. Slično se "zaklinju" nedokazani vasojevićki "patriote" i nepoznato udruženje "Vaso". Na sve te "prijetnje" odgovorili su im vasojevićki intelektuaci i najveći dio crnogorskog naroda, u tim sredinama. Plemenski skup Uskoka i Drobnjaka "poruči" da će oni "upotrijebiti svoje sposobnosti, znanje, hrabrost i odlučnost da sačuvaju Jugoslaviju", jer su u borbi za rasturanje prethodne Jugoslavije "iznjedrili" i dva poznata ratna zlo-činca - Radovana Karadžića i Veselina Šljivančanina. Plemena iz ravne Zete "poručiše" da ne mogu "promijeniti svoje nacionalno biće, niti svoju državnost, ni duh, ni svoju čast ni po cijenu života, a kamoli za američko brašno ili italijanske makarone". Tom prilikom, ne rekoše, ko im to traži. Skupština plemena Brajića, Majina, Paštrovića i Pobora, održana u Bečićima saopšti: "Narod je posljednjoj crnogorskoj nezavisnoj državi, čiji je sponzor bila fašisti-čka Italija 1941. godine, presudio trinaestojulskim ustankom". Patriotske i boračke organizacije i "narodne(plemenske skupštine) Boke Kotorske, Crnogo-rskog primorja i Cetinjske opštine, na zajedničkom skupu u Brajićima 17. avgusta 2001. godine, a potom na ponovnom skupu od 30. avgusta 2001. godine, zaklj-učiše: "Ukoliko aktuelna vlast ne uvaži interese naroda, da se ostane u zajedničkoj državi, Boka Kotorska zadržava pravo da odluči o svojoj sudbini". Plemenski skup Pipera kliče da, ako se državni status Crne Gore "promijeni protiv volje naroda", oni će preispitati odluku iz 1796. godine o prisajedinjenju plemena Pipera Crnoj Gori. Podržavajući Pipere i srpski režim, personifikovan u liku i djelu Slobodana Miloševića, ondašnje (beogradske) "Večernje novosti" preciziraju: "Piperi su, u svom proglasu, osudili aktivno učešće crnogorskih zvaničnika u američkim planovima da razbiju Jugoslaviju".

Nema veće mržnje od one kojom izdajnici mrze izdatu domovinu, ne zbog toga što je velika ili mala - već zato što je njihova

Ranija i nedavna prošlost svjedoče da nema "veće mržnje od one, kojom izdajnik mrzi izdatu domovinu, ne zato što je velika ili mala, već zbog toga što je njegova". Niko normalan ne može da razumije takozvane Crnogorce, koji se deklarišu kao "srpski Crnogorci" ili "crnogorski Srbi", koji se nakostriješe na svaki pomen crnogorske države, a da u svim prilikama "poštuju i zastupaju" srpske interese i srpsku državnu nezavisnost, zapisanu u Ustavu Srbije. Ko razuman može zamjeriti Crnogorcima, koji žive u Srbiji, što su "lojalni građani" srpskoj državi. To se podrazumijeva. Međutim, takvim "Crnogorcima", Crna Gora nikada više neće

dozvoliti da crnogorsku državu, kao "žrtvu" prilažu na "velikosrpski oltar".

CRNOGORSKA DRŽAVNA NEZAVISNOST JE U RUKAMA NJENIH GRAĐANA

Dosta je Crnom Gorom upravljano iz Beograda "daljinskim". Dugo su Crnogorci "podstanari" u svojoj kući. Beograd je postao "vlasnik" crnogorske imovine. Svakodnevne su uvrede i poniženja Crne Gore i Crnogoraca od beogradskog režima. Većina crnogorskih građana je konačno shvatila da, srpstvu "pokornu i poniznu" Crnu Goru, ne "hrani", ne brani i ne cijeni" Srbija. Svi, pa i današnji, srpski režimi "traže" od Crne Gore "bezuslovnu pokornost i žrtvovanje za sve srpske promašene projekte". Srpski nacionalisti hoće "bezuslovnu implementaciju" Crne Gore u Srbiju, "veliku ili malu", svejedno. I ništa manje, ni više od toga. Nadati se da Crnogorci, više nikada, neće održavati one, koji se bespogovorno stavljaju u služ-bu velikosrpstva. Brinuće o sebi, o svojoj familiji, o svojoj kući, o svojim građanima, o svojoj jedinoj domovini - Crnoj Gori. Kon-ačno je jasno ogromnoj većini stanovništva u Crnoj Gori, da je bolje biti "gazda" u svojoj, nego "sluga" u tuđoj kući. Danas je, kao nikada ranije, crnogorska državnost na dohvat njenim građanima. Toga su oni, u većini svjesni, što će pokazati dugo očekivani referendum.

POŽELJAN SAMOSTALAN ŽIVOT CRNE GORE

U svom viševjekovnom samostalnom istorijskom hodu, Crna Gora je pokazala da je "sposobna, zrela i spremna da upravlja sobom i svojom sudbinom, da živi u miru i saradnji sa svojim građanima, susjedima i članicama međunarodne zajednice, da savjesno i odgovorno ispunjava međunarodne obaveze, poštuje pravila i principe međunarodnog prava i međunarodne politike o prijateljskim odnosima i saradnji među državama". Crna Gora je veoma pogodno područje za ljudski život. Prije "samo" sto hiljada godina, čovjek je živio na prostoru današnje Crne Gore. O tome svjedoče arheološka nalazišta: Crvena Stijena, Odmut, Beran Krš, Budva, Ulcinj, Risan i drugi, ali su njihovi najvažniji eksponati u muzejima izvan Crne Gore (Zemaljski muzej u Sarajevu i drugdje). Današnja Crna Gora je velika 13.812 kvadratnih kilometara, sa 4.800 kvadratnih kilometara unutrašnjeg i teritorijalnog mora. U svijetu danas postoje i opstaju 34 nezavisne države koje su, po teritoriji ili broju stanovništva, manje od Crne Gore, a 20 ih je koje su manje i po teritoriji i po broju stanovnika. Tako, recimo, Andora ima 564.000 stanovnika; Luksemburg 401.000; Monako 32.000; Lihtenštajn 31.000; San Marino 25.000; Vatikan 1.000 stanovnika, i - svaka bolje živi od Crne Gore.

SAMOSTALNA CRNA GORA EKONOMSKI ODRŽIVA

Glavni resursi Crne Gore su: agrar, turizam, pomorstvo, industrija, saobraćaj, šumarstvo i druga brojna infrastruktura. Crnogorski agrarni resurs (zemlja, voda, klima i raspored stanovništva) je povoljan. Crna Gora raspolaže sa 517.000 hektara bruto poljoprivrednih površina ili 0,29 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta po stanovniku. Iako je struktura poljoprivrednih površina povoljna, još se prilično ekstenzivno obrađuje 24,80 odsto

raspoloživog zemljišta. Livadskih površina se koristi svega 118.000 hektara ili 22,80 odsto. Pašnjaka je oko 326.000 hektara ili 63,05 odsto. Na seoskom području Crne Gore živi oko 65.000 poljoprivrednih gazdinstava, sa relativno nepovoljnom starosnom strukturom. U prigradskim naseljima živi oko 35.000 porodica, koje svojom proizvodnjom dopunjavaju ponudu na lokalnom tržištu. Crnogorska država svojim mjerama i aktivnostima, stimulativno utiče na vraćanje ekonomije i života na devastiranom selu. Poređenja radi, Holandija mukotrpno "otima" zemlju od mora, a ima svega 0,06 hektara obradive zemlje po stanovniku i godišnji priliv od 15,3 milijarde dolara, od izvoza poljoprivrednih proizvoda. Danska ima 0,44 hektara po stanovniku i godišnji izvoz od 5,6 milijardi dolara. Francuska posjeduje 0,33 hektara po stanovniku i ima godišnji izvoz od dvanaest milijardi dolara. Irska raspolaže sa 0,35 hektara po stanovniku i godišnjim izvozom od šest milijardi dolara. Belgija ima 0,07 hektara po stanovniku obradljive zemlje i godišnji izvoz od 4,5 milijardi dolara. Treba reći da su Crnoj Gori naklonjeni hidrološki potencijali i veoma povoljan klimat.

Crnogorski agrar, iz sopstvene proizvodnje, zadovoljava 60 odsto prehrambenih potreba stanovništva. Ima pozitivne bilanse u proizvodnji mlijeka, jagnjećeg i ovčijeg mesa, krompira, voća (sredozemnog i kontinentalnog), povrća, jaja, meda, ribe, duvana i morske soli. Ima nešto i ekskluzivnih, strogo kontrolisanih proizvoda, sa sopstvenom markom: njeguški pršut, kastradina, goveđi košet, sušeni šaran, njeguški sir, pljevaljski sir, pivski skorup, lozova rakija, vino “Vranac”, "Nikšićko pivo" i maslinovo ulje. Pored ekskluzivnih, ima i visokokvalitetnih (zaštićenih i kont-rolisanih) proizvoda, sa sopstvenom markom: mješavina, kozji sir, kučki sir, suva smokva, stona maslina, mandarine, pomorandže, mnoštvo morskih proizvoda, proizvodnja ukljeva i pastrmki, povrće i koštičavo voće (orah, lješnik, badem). To, naravno, nijesu dovoljne, ali su respektabilne količine. Crna Gora je uvezla kvalitetan rasni sastav u stočarstvu. Prvi put se u Crnoj Gori proizvodi kvalitetan sjemenski sadni materijal (krompir, kontinentalno i sredozemno voće), koga ima i za izvoz. Razvijaju se plantažni voćnjaci i stočne farme kod individualnih seoskih domaćinstava. Nedostajući naturalno - finansijski bilans Crne Gore je: 40 odsto potrebnih količina, koje se moraju uvoziti iz evropskih zemalja, po principu najpovoljnije tržišne ponude. Potrebne godišnje količine: pšenice 120.000 tona; kukuruza 50.000 tona; šećera 16.000 tona; masnoće 10.000 tona i dr. Za uvoz, ovih nedostajućih količina, potrebno je devedeset sedam miliona dolara (po cijenama iz 2001. godine). Konačno, proizvodnja i potrošnja u crnogorskom agraru, mogu se nesmetano odvijati po tržišno-ekonomskom ustrojstvu. Dobrodošla je i svaka robno - novčana inostrana pomoć Crnoj Gori.

-------------------------------------------------------------------------------- NEKE PROIZVODNE MOGUĆNOSTI CRNE GORE

Crna Gora ima brojne kooperativne prednosti: očuvanu životnu sredinu, povoljan prirodno-geografski položaj, klimatske uslove, proizvodnju hrane, visoku tehnologiju, strategiju razvoja malih i srednjih preduzeća (i privrednih društava), stručnosti kadrova i dr. Crna Gora ima i značajne proizvodne kapacitete: 400.000 tona sirovog čelika

godišnje, 1.000.000 tona boksita, 280.000 tona glinice, 100.000 tona aluminijuma, 75.000 tona morske soli, 2.700 tona uglja, 3.000.000.000 kilovat časova električne energije godišnje, ogromne turističke kapacitete na moru, planini i selu, pomorsku privredu, saobraćajnu infrastrukturu, poljoprivredu i šumarstvo. Crnoj Gori godišnje treba oko 310.000 tona nafte, kao i drugih potrepština. Ukupan izvoz Crne Gore 1990. godine (izražen u robama, turizmu i pomorskoj privredi) iznosio je 1.050 miliona maraka, a 1999. godine 340 miliona maraka i to, u godini oružane intervencije združene vojske Ujedinjenih nacija, pod komandom NATO-a na SR Jugoslaviju. Samo ovaj pokazatelj je dovoljan da se vidi, koliko je Crnu Goru “koštala” zajednička država sa Srbijom. Kao što se vidi, to je čitava priča. Crnu Goru niko ne brani, osim njenih građana; niko ne hrani džabe, iz milosrđa; ne liječi i ne školuje njeno stanovništvo besplatno. To nije bilo u prošlosti, pa neće ni u buduće. Crna Gora je dorasla da vodi brigu o svojim građanima, a Srbija je “zaslužila” da ima briga manje. Dosta je “brinula” o Crnoj Gori.

26. marta 1920.

- U Rovcima su stradale brojne komitske porodice, njihova imovina i kuće. O tome komandir Ivan Bulatović piše: «Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna sa nama. Vojska je udarila od tri pravca, od Kolašina, Podgorice i Nikšića. Svaki kamen bio je u plamenu, zaliven čelikom i olovom, toliko je borba bila jaka. Ovom prilikom zapalili su 45 kuća Bulatovića, ne računajući staje za stoku, i ljetnje stanove. Plijenili su sve ustaško, zatvorili 420 žena i djece, 47 muškaraca, i skoro cijelo pleme opljačkali i učinili razna zvjerstva», piše, između ostalog, u izvještaju komandir Ivan Bulatović vladama savezničkih sila.

Može i drugačije SELO I OPTIMIZAM KAKO TO RADE U ROVAČKOM TRMANjU

Urbanoj imperiji uzvraćaju "udarac"

OSJEĆAO SAM DA SVJETOM NOSIM teret rođenja- pisao je najpoznatiji stanovnik Trmanja Veljko Vlahović. I imao je kome pisati jer kada su se nedavno okupili Boris, Zoran, Vule, Vukić, Zdravko, Momir, Dragoljub, Vranko Rade i ostali članovi Izvršnog odbora mjesne zajednice mogli su da konstatuju da je u njihovom selu u posljednjih petnaestak godina uloženo skoro milion eura...

Vratimo se svojim počecima, "pjevao" je Risto Tošović

Većina početaka unazad jednog nasloženog stoljeća desila se i dešavala se upravo na selu. Selo je bilo dominantna adresa početka. Vesko Laković iz "Agroinvesta" sa svojim učincima, preko ove mikro-finansijske štedionice, već godinama na konkretan način realizuje poslovni slogan svoje firme - za dobar život na selu. Iz nama susjedne i, naravno, najbliže države Srbije stižu najgledanije TV serije upravo sa seoskom problematikom i porukama sela - ne zna se ko je gledaniji: "Selo gori a baba se češlja", "Gorki plodovi" ili "Seljaci".

Očigledno je da je selo krenulo da urbanoj imperiji uzvrati "udarac". U Crnoj Gori nema previše TV serija o selu, ali zato aktivnosti nadležnog Ministarstva, sve veći iznosi Agrobudžeta, brojne kreditne podrške seoskim projektima i druge mjere i učinci, dovode potencijale sela u neke prostore društvenih superiornosti. Kao potvrda te priče je jedno rovačko selo. Vjerovatno najpitomije - Rovačko selo, gdje pored naviknutog rovačkog kamena ima i rovačkih livada i ravnica. Ravnica je bilo toliko da je u jednom trenutku, prije pola i više stoljeća, dio sela bio kandidovan i za vojni aerodrom. Selo se zove Trmanje i zaslužilo je da bude zapaženo po jednom specifičnom fluidu koji povezuje taj prostor sa ljudima kojima je taj prostor bio životni početak. Oni trenutno ne žive na Trmanju, ali se ponašaju kao da iz Trmanja nijesu "makli"...

A kako bi i "makli" kada je nemoguće iskoračiti od "tereta rođenja". Ili pobjeći od "tereta rođenja". Ako neko ima pravo da prisvoji "teret rođenja" onda to imaju Rovčani iz Trmanja. Upravo je njihov, ali i svjetski i internacionalni - Veljko Vlahović definisao tu crnogorsku i rovačku obavezu rođenja. Osjećao sam da svijetom nosim teret rođenja- pisao je Veljko Vlahović. Imao je to kome pisati, jer kada su se nedavno sakupili Boris, Zoran, Vule, Vukić, Zdravko, Momir, Dragoljub, Branko, Rade i ostali, naravno Vlahovići, članovi Izvršnog odbora mjesne zajednice Trmanje, mogli su da konstatuju da je u njihovo selo, u posljednjih petnaestak godina, uloženo skoro milion eura...

Prisjećamo se svega i to sa zasluženim ponosom. Prisjećamo se i davne 1991. godine kada je vojna pošta 4416 izvršila nasipanje puta od Jadranske magistrale do Trmanje, priča dr Vukajlo Vlahović. Iz godine u godinu je trebalo održavati ali i modernizovati taj putni pravac. U tih petnaestak kilometara, sada asfaltnog puta, do Trmanja uloženo je preko 700.000 eura. Put je uvijek krvotok koji sve pokreće i zbog toga gotovo da nije prošla ni jedna godina da nijesmo dobili neku bitku protiv bespuća. Elektrifikacija je takođe bila zahtjevna i zbog terena pomalo komplikovana ali smo uspjeli i u tome. Planiramo da otvorimo i prvu stranicu seoskog turizma tako što ćemo izgraditi jednu više namjensku planinsku kuću - kolibu, koja će, pored mještana, biti na usluzi lovcima, planinarima, izviđačima, izletnicima i ostalim turistima. Ipak, jedan od najvećih problema Trmanja je nedostatak vode. Nekada se čuvao snijeg u snježanicama a sada smo svjedoci da je snijega sve manje. Problem je kratkoročno rješavan sa manjim bistijernama a nabavili smo preko IRD-a i auto-cistijernu koja doprema vodu tamo gdje je najpotrebnije, ističe dr Vukajlo Vlahović.

Bitka za vodu kao stalni "front" Trmanja i onih koji mu pripadaju i adresom ali i dušom, od prije nekoliko mjeseci je ušla u novu "ofanzivu" koja se zove- izgradnja javne bistijerne zatvorenog tipa. Moderna bistijerna je zapremine 400 kubika sa 500 kvadrata slivne površine za kišnicu. Investitor za izgradnju bistijerne u Trmanju je Agencija za izgradnju i razvoj Poidgorice. Lokaciju bistijerne je odredio Savjet Mjesne zajednice a vodilo se računa o odgovarajućoj visinskoj koti kako bi se obezbijedio pad vode. Javna česma je locirana na sredini sela i biće na usluzi onim najbližim komšijama a to je 25 domaćinstava. Ni drugima nije daleko, a ono što je najvažnije jeste da je preduzeće "Sklonište Vlahović" već počelo sa zemljanim radovima a betonski se nastavljaju čim vremenske prilike to dozvole. Vrijednost ove kapitalne investicije za Trmanje je oko 120.000 eura a zanimljivo je da je izvođač radova preduzeće "Sklonište Vlahović", čiji je vlasnik dr Vukajlo Vlahović bilo i

donator - uradio je besplatno projektnu dokumentaciju, poklonio hiljadu kvadrata zemljišta za lokaciju bistijerne i istovremeno učestvuje sa 30 odsto u početnom finansiranju ovog projekta.Kada sa ponosom razmišljaju o svojim učincima "aktivisti" iz Trmanja se sjećaju dva važna radna sastanka i dogovora. Prvi je održan 6. maja 1998. na Mijoljici, dok je drugi održan četiri godina kasnije u Srednjem polju. U svakom slučaju rovačko selo Trmanje je primjer kako se treba vraćati svojim počecima i kako treba nositi "teret rođenja". U ovim danima i mjesecima kada se smišljaju odgovori na izazov krize, energija sela može biti valjano utočite da se sačuvaju aktuelni pokušaji i osvoje neki novi? "Teret rođenja " kao fabrika nade i optimizma...

Prave komšije

Aktivnost i učinak onih koji vole i vjeruju Trmanju imala je pozitivan učinak i na ostala Rovačka sela. Kada je 1. juna 1989. godine Kombinat aluminijuma odobrio 6.083 kilograma žice za dalekovode, vodilo se računa i o svojim komšijama. Za dalekovod Andrikevo- Bogutov Do je dato 1.700 kg, za Gornja Rovca 500 kg, za Andrijevo 900 kg...Trmanje je jedina rovačka teritorija koja pripada podgoričkoj Opštini ali je saradnja sa komšijama iz kolašinskih rovačkih adresa uvijek bila prava...

Zahvalnost potomaka Rovačkim precima

Savjet mjesne zajednice Trmanje je donio odluku da se u centralnom dijelu sela postavi spomen- ploča koja će biti zahvalnost potomaka Rovačkim precima za humanost prema Kučima za vrijema pohare od strane Turaka. Na Spomen ploči treba da piše..."Nakon pohare plemena Kuča od strane Turaka 1774. godine, preživjeli Kuči, na poziv Rovčana, su našli spas na ovom prostoru i živjeli sve do 1781. godine. Rovčani su žrtvovali sebe da bi spasili Kuče od potpunog uništenja te zajedničkim snagama, uz pomoć Kuča, vodili grčevitu borbu protiv znatno nadmoćnije vojske Skadarskog vezira Mehmed paše Bušatlije sa 15.000 vojnika i istog porazili ovdje na Trmanju. U znak zahvalnosti Rovačkim precima za njihovo junačno i humano djelo ovu Spomen ploču podigoše njihovi potomci..."

Euro za metar drva a svi zajedno za održavanje puteva

Da bi se održavali putevi kroz Trmanje dogovoreno da svaki "metar" drveta koji se "izveze" iz Trmanja radi dalje prodaje bude plaćen sa - jednim eurom. Euro za metar drva a svi zajedno za održavanje puteva.Aktivni savjet Mjesne zajednice Trmanje ide iz jednog u drugi zadatak. Prihvaćena je inicijativa Momira Vlahovića o istraživanju vode između šume i strana dok će situaciju sa bušotinom Srednje polje sa hidrolizima ispitati Zoran Vlahović. Zoran i Vule Vlahović su zaduženi da se od bove bistijerne do asfalta dovede voda i da se uradi javna česma.

Dražen Drašković

TRMANjE, NEKADAŠNjA BAZA CRNOGORSKIH SLOBODARA, ODIŠE NOVIM ŽIVOTOM

Pitoma oaza na orlovskim visinama

Pitoma oaza, pod gorostasnim Kamenikom, pogled sa orlovskih visina, rodno mjesto Veljka Vlahovića i njegova vječita inspiracija o Crnoj Gori i njenoj slobodi...

"Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je trpeza siromaštva, tuga napuštenog ognjišta, nemirna vječnost, majka koja je djecu tjerala ispod svojih skuta i zbog toga čupala raspuštene kose. Njene su planine i ljute i vesele, tužne i raspjevane. Ona je vječito otvoreni prozor slobode koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljica rose..."

Tako je, noseći u srcu rodno Trmanje i Crnu Goru, pisao Veljko Vlahović.

Trmanje danas, odiše novim životom, kojim se nadahnjuje penzioner Mošo Vlahović. Zajedno sa bratom Zoranom adaptirao je staru kulu i na taj način ispunio majčin zavjet: "Da se kuća okrijepi i da je sahrane u crnogorskoj odeždi".

- Ispunio sam zavjet majke, koju sam mnogo volio i, eto, kad god imam vremena dođem iz Podgorice ovdje u zavičaj - priča Mošo. Zavičaj me, kao i mnoge ljude, kad odmaknu godinama, sve više vuče i nadahnjuje. Trmanje danas, nastavlja on, nema stanovnika kao nekad. Ipak, ljudi vikendom dolaze, neki ovdje stanuju. Na livadama vidim jedno veliko stado ovaca. Da je put bolji možda bi ovdje bilo i turista. Moja kuća, ovdje, pored rodne kuće našeg rođaka i slobodara Veljka Vlahovića, bogom je dana za seoski turizam...

Kad Mošo dođe u Trmanje, on na improvizovan jarbol diže crnogorsku zastavu. Ulazak u selo napravi napis: "Dobro došli u rovačku republiku", sve u slavu onima koji su se 1919. borili pod geslom "Za slobodu, čast i pravo Crne Gore".

Mošo Vlahović dobro poznaje istoriju svoga zavičaja. Milinko i Toško bili su jedni od vođa Topličkog ustanka. Ovdje još ima voćaka koje je lično, svojom rukom, zasadio Veljko Vlahović. Veljkova kuća se adaptira, ali u njoj nema ničega osim jedne velike fotografije. Trmanje i uopšte Rovca imali su svoju republiku, koja je trajala nekih dvadesetak dana. Bio je tu najjači pokret otpora i baza crnogorskih slobodara i ustanika iz Božićnog ustanka, koji su branili nezavisnost Crne Gore. Zulum su pravi napravili srbijanski okupatori sa domaćim slugama. Nedavno su objavljeni podaci o žrtvama, jer su ovdje dovukli artiljeriju, rušili kuće, ubijali i zatvarali nedužne seljake. No, rovačke i crnogorske komite to nije obeshrabrilo da nastave borbu za crnogorsku nezavisnost ne priznajući legitimnost, mimo volje naroda održane podgoričke skupštine.

Za Momira Vlahovića, kažu da je pravi rovački dobročinitelj. Bio je vozač sedam predsjednika, što crnogorskih, što ondašnje zajedničke države. Obišao je svijet, ali kad je otišao u penziju došao je u zavičaj i sada se uspješno bavi stočarstvom i

poljoprivredom. Zasadio je Momir tri hektara krompira i raži. Gaji 80 ovaca. Proizvodi baš pravu hranu, a sa otkupom uopšte nema problema. Obezbijedio je potrebnu mehanizaciju tako da, uz pomoć Bosanca Muja Ćerimovića, održava poveliko imanje.

- Tokom minule zime, ovaj put, dug petnaestak kilometara od magistrale do Trmanja, bio je samo jedan dan neprohodan. Na traktoru sam, priča Momir, montirao snjegočistač, tako da održavam rovačke puteve. Stignem da komšijama uzorem njivu, da im pripomognem i zato ne tražim nadoknadu. Razumijem ja šta znači seljački život, a pravo da vam kažem nasitio sam se putovanja po bijelom svijetu. Ovdje sam našao svoj mir i očekujem da će druge moje komšije sve više boraviti u Trmanju.

Momir pokazuje kuću rovačkog plemenskog kapetana Puniše Selića i kaže da je to čardak u kome se dijelila pravda. Tu su sudilo i presuđivalo pravično, možda pravičnije nego što današnji sudovi rade, kaže Momir i prisjeća se predsjednika kojima je bio lični vozač: Marko Orlandić, Radivoje Brajović, Božina Ivanović, Momir Bulatović, Branko Kostić... U Trmanju donimira i kula Mitra Vlahovića nekadašnjeg perjanika kralja Nikole. Kamena kula sa oronulim balkonom je bila trmanjska škola. Bato Vlahović, Nikšićanin, namjerava da tu, prađedovsku, kulu okrijepi, ali kako?

- Od Nikšića do Trmanja, preko Podgorice, ima tačno 115 kilometara. Potrebno je da se napravi put do Ponikvica, a to je dionica dužine možda kilometar i po, pa bi Nikšić i Trmanje bilo udaljeno svega 46 kilometara. Vlahovići iz Nikšića, znači, više bi mogli da borave u svom starom zavičaju. Zašto se taj put ne napravi, a Rovca su na tromeđi nikšićke, kolašinske i danilovgradske opštine, nije mi poznato. U svakom slučaj kad bi se tražila naša pomoć da se ta kratka dionica završi mi bi pritekli, jer bi nam zavičaj na taj način bio mnogo bliži, kaže Bato Vlahović.

Trmanje pod Kamenikom, ovog proljeća sve više posjećuju oni koji su ga zaboravili. Mlađi dolaze rjeđe. Ipak, Mošo i Momir Vlahović se nadaju da će Trmanjci, bar oni stariji sve više i više pohoditi i uživati u ljepotama svoga zavičaja.

Mišo Drašković

Jednog dana skupe se Rovcani na Ceca da se dogovaraju i resavaju neke stvari u ime plemena, i pri samom zavrsetku dogovora jedan Gornjorovcanin dodje medju saplemenike u namjeri da im predoci sta ih ceka u novoj drzavi (SHS), pa se za tu priliku bio obukao ovako: na glavi nije imao kape, na trupu je nosio zlatni dzamadan i dusanku, dolje, od pojasa, poderane suknene gace, a na nogama oprijecane opanke. Kad ga vidjose takvoga, skup se stade komesati; jedni su se ljutili, neki smijali, dok dobar dio pomisli da je on zandarski placenik koji je narocito poslat da se s njima sprda!

Ne potraja dugo ta pometnja, a ovaj Rovcanin potpuno mirno progovori:

"Braco, sto se vi ljutite na mene, ja sam dosao samovoljno da vi objasnim neke stvari bez icijeg nagovora, pa zato budite mirni da vi to i saopstim - vidjite, ja sam bez kape,

a to znaci da grbova vise nece bit na njima, pa je zato nijesam ni ponio! Ovaj dzamadan i dusanka, to vam predstavlja nasu proslost, pa uzmite od nje oprostaj. Ove pocijepane gace znak su nase sadasnjosti", a zatim se okrenu i, kako na gacama nije bilo tura, rece:

"Ovo vi je, braco moja, buducnost!"

Zatim ovako zavrsi:

"Trpjeli ste muku svaku, sad trpite i ovakvu,dok izrastu krila zmaju, spas ce stici nasem kraju!"

Ljudi se uozbiljise, ne rekose nista, no se kao pokisli golubovi rasturise svak na svoju stranu.

Po pricanju Radovana Bulatovica, sakupio Radun Tripkovic

Smatra se da je Gojak, sin Nikše Ilijanova, rodonačelnik Rovčana. On se doselio sredinom XY vijeka i sa suprugom Grdom imao četiri sina-Bulata, Vlaha, Sreza i Šćepa čiji su potomci stvorili velika bratstva Bulatovića, Vlahovića, Srezojevića i Šćepanovića......................."Za nacionalni park Biogradska gora zakonom je proglašena 1952.godine ali je ovo područje pod zaštitu stavljeno mnogo ranije.Još u 19.stoljeću,kada je 1878.godine Kolašin ušao u sastav crnogorske države,stanovnici ovih krajeva- Rovčani i Moračani su dio svojih šuma u Biogadskoj gori poklanjali knjazu a kasnije kralju Nikoli Petrovicu.Tada su nastali i danas prisutni nazivi „Knjažev zabran“ i „Branik“.Tako je Biogradska gora jedinstvena i po tome što je,podrazumijevajući šira prostranstva u ovom dijelu Evrope,stavljena pod zaštitu prije više od 125 godina."

"Prema jednoj varijanti, postojao je izvjesni slovenski vojvoda Kolašin koji je podigao Kolašin pa bi, vjerovatno, selo Kolašin iz sultanovog bereta bilo pomenuto naselje iz narodnog predanja, naselje slovenskog vojvode Kolašina, čija je kneževska loza bila nasledna a pleme uticajno.

Odlukama Berlinskog kongresa, 1878. godine, Kolašin je i zvanično postao dio Crne Gore. Predhodno su Rovčani, Drobnjaci, Moračani, Vasojevići, Uskoci i ostali Crnogorci vodili borbe neprestane da bi ove krajeve, a i ostale, oslobodili od Turaka od turskih upada i zuluma. Još 1798. mladi Mina Radović, sin kneza Radula koga su ubili Turci, sačekao je i u blizini manastira Morače ubio Hasan-bega Mekića koji je došao da pokupi harač. Napad na Hasan bega izveden je u dogovoru sa vladikom i crnogorskim knjazom Petrom I. Mina Radović je dobio titulu vojvode 1799. na skupštini narodnih prvaka Crne Gore i Brda, održane na Cetinju, imenovan je za člana Praviteljstva suda crnogorskog i brdskog koji je u Crnoj Gori i Brdima vršio sudsku i upravnu vlast.Time se stavljalo do znanja da crnogorska država smatra Moraču svojim sastavnim dijelom. Da bi to postalo stvarnost, vodiće se borbe još punih osam decenija.O napadu na Kolašin 1858. godine, ostao je zapis vojvode Miljana Vukova koji je u tom boju predvodio Vasojeviće: “Bio sam u mnogim bojevima kao barjaktar, kapetan i vojvoda-njegovo je svjedočenje-ali nijedan nije bio tako strašan i krvav kao što je

bila borba pri osnivanju Kolašina 1858. godine, koja je, istina, bila jedna od najkrvavijih koje su se igdje dešavale na teritoriji Crne Gore“.Pobjeda u ovoj krvavoj bitki uspostavila je nove granice Crne Gore prema krajevima koji su i posle toga ostali pod turskom vlašću. Borba za oslobođenje potom je nastavljena u donjokolašinskim selima na lijevoj obali Tare, pri čemu je posebno poznat boj na Lipovu 1872. godine. Nije bilo mira sve do Berlinskog kongresa kada je Kolašin ušao u satav kneževine pa kraljevine Crne Gore a kasnije, zajedno sa njom, u jugoslovenskoj državi, stvorenoj neposredno poslije I svjetskog rata,bio sve do njenog nestanka sa istorijske scene.Godinu-dvije poslije Berlinskog kongresa formirana je kolašinska brigada crnogorske narodne vojske. U toku I svjetskog rata, ona je, kao dio Sanđžačke vojske pod komandom serdara Janka Vukotića, odigrala zapaženu ulogu krajem 1915. i početkom 1916. godine. U čuvenoj mojkovačkoj bitki, odbranila je „mojkovačka vrata“ odbivši sve napada mnogo brojnijih austrougarskih vojnika. U oslobodilačkim ratovima od 1912. do 1918. iz redova ove brigade poginulo je više od hiljadu vojnika i oficira.Teške dane, velike ljudske žrtve i razaranja kolašinski kraj doživio je u II svjetskom ratu. Posle kapitulacije Italije, ovaj dio Crne Gore bio je slobodan te je 15. i 16. novembra 1943. godine u Kolašinu, uz učešće 544 delegata iz svih crnogorskih krajeva, a 42 iz kolašinskog sreza, zasijedala prva skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća Crne Gore i Boke čije su odluke bile od presudnog značaja za ponovno uspostavljanje i izgradnju crnogorske države. Kolašin je tada bio „ratna prestonica Crne Gore“.Obzirom da su iseljavanja bila masovna, najprije u Srbiju a početkom XX vijeka sve više i u druge zemlje, naročito u Ameriku. Ostalo je tako zabilježeno da je 1911. godine svaki treći vojnik obaveznik kolašinske brigade bio na radu u inostranstvu.Sam grad Kolašin je od 1941. do 1944. više puta prelazio „iz ruke u ruke“, 18 puta bio bombardovan od strane Njemaca i Italijana a konačno su ga 29. decembra 1944. oslobodili borci Pete crnogorske proleterske brigade. U narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. sa područja Kolašina učestvovalo je preko 1.400 boraca a poginulo gotovo 400. Oko 250 rodoljuba izgubilo je živote na raznim okupatorskim mučilištima i gubilištima a bilo je dosta i besmislenih žrtava u bratoubilačkim obračunima. Bare Kraljske, Lubnice, Crkvine, Lug pokraj Tare, Breza-samo su neka od mjesta u kolašinskom kraju koja će se vječno pominjati po žrtvama i pogibijama.Devet Kolašinaca su proglašeni za narodne heroje-Veljko Vlahovič, Spasoje Dragović, Boško Janković, Vukman Kruščić, Milutin Lakićević, Savo Mašković, Jelica Mašković, Janko Ćirović i Savo Drljević. Kao mladi studenti protiv nadiranja Fašizma borili su se 1937. u Španiji Veljko Vlahović, Mijat Mašković, Mojsije Stevanović i Milovan Ćetković; Mijat Mašković i Mojsije Stevanović su poginuli, Veljko Vlahović je teško ranjen..."

Obzirom da znam koliko je Rovcana bilo na Vojnim Akademija u Rusiji, koliko je bilo skolovanih oficira i ratnika.. nesto me prirodno zacne od ofrlje spekulacija, bez ikakvog pametovanja. Argumenti za tu terminologiju pa i da NOB pocnemo nazivati teroristickom borbom i da slavimo i svercere partizanske, i sponzoruse vojne, i spijune, teroriste, sanere, bombase samoubice...., a zakone Njemacke i Italije dok su njihove trupe setali po CG da nazivamo drzavnim zakonima CG a sve ostale kriminalcima i naoruzanim i organizovanim bandama? Nemam ja nista protiv, samo iste arsine i sve OK.

Novak Adžić: CRNOGORSKI KOMITA IZ ROVACA MIKO VLAHOVIĆ (1881- 1927)

Autenticni istorijski izvori, arhivska gradja i relevantna literatura predstavljaju sasvim jasno, precizno i uvjerljivo svjedocanstvo o zlocinima nad crnogorskim narodom, koji su, organizovano i planski, vrseni od 1918. godine, od kada je Kraljevina Crna Gora likvidirana kao nezavisna drzava, prisajedinjena Srbiji i okupirana od strane njenih regularnih trupa i drugih militarnih grupacija pod njenom komandom i kontrolom. U tekstu koji slijedi osvrnucemo se na proganjanje, ucjenjivanje i stradanje crnogorskog patriote, ustanika, gerilca, komite Mika Vlahovica (1881-1927) iz Rovaca, koji je 1927. godine, kao borac za pravo, cast i slobodu Crne Gore, ubijen od strane okupacionih srpskih vlasti. Crnogorski ustanik Miko Vlahovic se u »Spisku crnogorskih vojnika u Gaeti 1919«, pod rednim brojem 234 pominje kao redov. Na spisku oficira i podoficira kraljevske crnogorske vojske u Italiji, u okviru Drugog Bataljona (Prva ceta) pod rednim brojem 32, kao vodnik, navodi se Miko Vlahovic. On se nekoliko puta pominje i u Izvjestaju komandira crnogorske vojske Ivana Bulatovica o »ustanku bataliona Rovackog za odbranu prava i casti Crne Gore«, koji obuhvata perod od 13. novembra 1918. godine do jula 1920. godine. U tom izvjestaju Miko Vlahovic se pominje kao crnogorski ustanik, gerilac, komita. Navodi se da je bio pripadnik ustanicke Cete Crkvicke i da je u tom svojstvu prisustvovao sastanku ustanickih vodja u Brocancu 1919 godine. U tom izvjestaju komandir Ivan Bulatovic navodi i ovo: »U novembru 1919.g. posao sam sa Perom Vukovicem, Petrom Savovicem, Dragitinom Radovicem, Milijom Rakocevicem, Mikom Vlahovicem i sa jos nekoliko Rovcana, da ucinimo sastanak sa komandirom Krstom Popovicem u Cuce. Po dolasku na granicu Cuca saznali smo da se komandir Popovic nalazi u blizini Brocanca dje smo se sastavili sa Popovicem i Zivkom Nikcevicem i na sastanku donijeli odluku, da se svi crnogorski ustanici pripreme za putovanje i da se na dan 6. decembra 1919. g. sastanemo navrh Pjesivaca, odakle da se produzi putovanje i priprema za osvajanje Bara«. Crnogorski komandir Ivan Bulatovic navodi da je licno ucestovao u borbama protiv srpskih okupacionih snaga i da je posao u pomoc Piperima krajem 1919. godine zajedno »sa komandirom Ibrom Bulatovicem, oficirom Bozom Bulatrovicem, post. cinovnikom Ilijom Bulatrovicem, Mikom, Grujicom i Dragisom Vlahovicima, sa 117 Rovcana jos«, izvjestava Ivan Bulatovic. On u tom izvjestaju navodi da su 1920. godine, prlikom napustanja Rovaca, popaljenih od strane srpske okupacione vojske, on i njegovi saborci jedne noci kad su zagazili krozu rijeku Moracu na Pjenavac bili napadnuti od strane srpskih vojnika i da je, pored ostalog, tada ranjen Miko Vlahovic. O tome komandir Ivan Bulatovic pise u svom izvjestaju od 29.oktobra 1921. godine /Sulmano/. Postoji sacuvan arhivski dokumenat, a to je Rjesenje Nacelstva kolasinskog okruga o oglasavanuu za hajduke Mika Vlahovica i Jokana Bulatovica. Naime, Nacelstvo Okruga Kolasinskog, aktom br. 172. od 17. januara 1922. godine, Nacelstvu Sreza Cetinje dostavlja Rjesenje kojim su oglaseni za hajduke: Miko Vlahovic i Jokan Bulatovic, oba iz opstine Rovacke, sreza Moracko-Rovackog, posto se nijesu prijavili i predali vlastima na osnovu poziva pomenutog nacelstva od 13. novembra 1921. godine. U tom aktu navodi se da ih je »slobodno svakome ubiti«. Navodi se da su Miko Vlahovic i Jokan Bilatovic ucijenjeni sa po 1.000 dinara. U tom rjesenju pise i ovo: »Miko Vlahovic, star 40 godina, rasta srednjeg, kose i brkova crnih, ociju crnih, lica okruglog, nosa i usta pravilnih, nosi povecu crnu bradu«. Za Jokana Bulatovica u

tom rjesenju tvdi se da je »star 25 godina, rasta viskog, kose smedje, brkova zutih, ociju graorastih, lica dugog, nosa i usta pravilnih, nosi zutu bradu«. Iz kancelarije Nacelstva Okruga Kolasinskog br. 3117 proistekla je i sljedeca Objava: »Rjesenjem gospodina Ministra Unutrasnjih Djela J. B. Broj 13346 od 3. juila 1922. povisene su ucjene oglasenih hajduka i to za: Milovana Bulatovica iz Rovaca od 10.000 (deset hiljada) na 20.000 (dvadeset hiljada) dinara. Radojicu Orovica iz Stitarice i Mika Vlahovica iz Rovaca od 1.000 (hiljadu) po na 10.000 (dest hiljada) dinara. Miladina Mestera iz Gornje Morace od 1.000 (hiljadu) na 5.000 (pet hiljada) dinara. Radosa Bulatovica iz Smailagica-polja i Mihaila Milikica iz Bjelojevica od 1.000 (hiljadu) na po 3.000 (tri hiljade) dinara. Ova ucjena dace se onome ko kojeg od naprijed imenovanih hajduka ubije, uhvati ili prokaze vlastima da se hajduk uhvati ili ubije, a isplatice se odmah iz Drzavne Kase, po osnovu cl. 6. Zakona o Javnoj bezbjednosti«. Sresko Nacelstvo Kraljevine SHS Cetinje, aktom br. 4758, od 14. jula 1923. godine, dostavlja Raspis Velikog Zupana Zetske oblasti Milovana Dzakovica, br. 2133 od 5. jula 1923. godine, kojim je on trazio da se povecaju ucjene za brojne crnogorske komite, medju kojima i za Mika Vlahovica. Veliki zupan Milovan Dzakovic trazi da se ucjena za njega poveca sa 10.000 na 25.000 dinara. Ministar unutrasnjih djela Kraljevine SHS je aktom J. Br. 9415 od 15. VII 1923. godine Rijesio da se povecaju ucjene za trazene crnogorske komite. Za crnogorskog gerilca iz Rovaca kod Kolasina Mika Vlahovica rjesenjem ministra policije Kraljevine SHS povecana je ucjena sa 10.000 na 25.000 dinara Crnogorski komita Miko Vlahovic je tokom 1924. godine boravio u Albaniji, odakle se, preko Skadra, Kastrata i drugih mjesta, kao i preko Skadarskog jezera vracao u Crnu Goru i preduzimao ustanicke, gerilske akcije sa svojim saborcima. To konstatuje i veliki zupan Zetske oblasti Milovan Dzakovic 13. oktobra 1924. godine, na osnovu informacija koje mu je dostavio konzul Kraljevine SHS u Skadru (Albanija). Inace, Milovan Dzakovic je bio na teritoriji okupirane i ukinute Crne Gore kao drzave veliki zupan Zetske oblasti od marta 1922. do 1927. godine kada je penzionisan. Imao je zadatak i ovlascenja da preduzme sve represivne i druge mjere za likvidaciju crnogorskog komitskog pokreta. Miko Vlahovic je poginuo 1927. godine. Visina posljednje ucjene koju su vlasti odredile za ubistvo ili hvatanje Mika Vlahovica iznosila je 70.000 (sedamdeset hiljada) dinara. List »Slobodna misao«, br. 2645 od 25. IX 1927. godine, pise u clanku »Pogibija odmetnika Vlahovica« ovo: »U nedjelju poslije podne u Katunima Rovackim poginuo je poznati odmetnik Miho Vlahovic, ucijenjen 70.000 dinara. Jedno potjerno odjeljenje sa narednikom Vujicem naislo je u Rovacke Katune. Vlahovic je sjedio pod jednim borom i citao proglas federalisticke omladine. Na pet koraka rastojanja pucao je Vujic. I od prve puske Vlahovic je smrtno ranjen. Isljednik podgorickog Suda g. Radovic izasao je na lice mjesta. Kod ubijenog nadjeno je cetiri dinara u gotovom i jedna objava izdata iz Tirane na ime Radovana Kovacevica kojom se Vlahovic sluzio«. Radi napomene: umjesto imena Miho, kojeg je objavila »Slobodna misao«, valjda treba da stoji Miko! Povodom pogibije poznatog crnogorskog rodoljuba i heroja, komite Mika Vlahovica, koja se zbila 18. septembra 1927. godine u Stitovu, list »Radni narod«, god I, u broju 7 od 1. oktobra 1927. godine objavio je clanak »Robovanje i agovanje«, u kojemu stoji i sljedce: »U planini Stitovu poginuo je 18. septembra odmetnik Miko Vlahovic. Ubilo ga je potjerno odjeljenje od sest ljudi, koje je predvodio Radovan Vujovic sa jos jednim kontrakomitom i 4 zandarma iz stanice Radovce. Pokojni Vlahovic bio je od

vlasti ucijenjen sa 70.000 dinara, a u odmetnistvu je bio jos od doba austrijske okupacije. Nije bio pljackas, niti drumski razbojnik. Posto je Vlahovic ubijen nastao je pravi uzas u Katunima na Stitovu. Radovan Vujovic sa druzinom uhvatio je Boska Vucinica i strasno ga izudarao kundacima. Njegovu zenu Novku probacili su kroz sake i udarali njome o vrata od kolibe. Od zadobivenih ozljeda na ledjima srusila se na zemlju, pa su je potom iskudnacili. Marka Milacica iz Rogama isprebijali su puskama. Miletu Vukanovica, starca od 50 godina, bez desne ruke, izvrnuli su na ledja, cupali ga na jednu stranu za brkove, a na drugu vukli za donju vilicu, rasklopili mu usta, pljuvali u njih i namoravali ga da guta njihovu pljuvacku. Miliju Vukanovica, cobana od 16 godina siljali su u Zupu da donese vina. On nije poslusao i tukli su ga toljagama sve dok je rekao da ce poci za vino. Vojina Vukanovica, cobana od 14 godina, tukli su tri puta za dva dana prostrta po zemlji samo za to sto je pukasao da se primakne i vidi mrtva Vlahovica. Djevojcice Kosu Vukanovic od 10 godina, Desanku Vucinic od 10 godina i Daru Vukanovic od 7 godina, koje su pokusavale da bjeze, preplasene od cuda koje su gledale, stigli su kontrakomiti i zandarmi, gadjali kundacima preko noga, obalili na zemlju i ispremlacivali. Jos nekoliko djece sitne, ispod 10 godina ispremlacivano je. Svi tuceni su iz opstine piperske, sreza podgorickog.

Sve seljake iz okolnih katuna sjurili su za stokom kod mrtvog Vlahovica. Seljake su postavili da cuvaju Vlahovica, a oni zametnuli kolo, pjesmu i pucanje. Od tolike treske razbjezala se stoka u bespuce i za dugo se nije mogla okupiti. Naslo se od te stoke i slomljenije noga sto su polomile u bjezanju od pucanja i veselja. Mrtvome i izresetanome Vlahovicu razvrtali su vilice i pljuvali mu u usta. Sudska komisija je izvrsila uvidjaj na mjestu gdje je Vlahovic poginuo i nije okrivila nikoga od postradalih seljaka. Zandarmerija je izvrsila premetacinu Bosku Vucinicu i Marku Milacicu, ali nije nista nasla sto bi ih teretilo. Bili su dva dana zatvoreni, a sad su pod policijskim nadzorom u Podgorici«, navodi, pored ostalog, list »Radni narod«. Negatori svega sto je nacionalno i drzavotvorno crnogorsko, poput velikosrpskih istoricara i istoriografa, kao sto su dr Zoran Lakic, dr Novak Raznatovic, dr Vladimir Jovicevic, dr Slavenko Terzic, dr Aleksandar Stamatovic i drugi frustrirani asimilatori ispod sinjela Amfilohija Radovica uvijek i svuda u svojim radovima i javnim nastupima namjerno precutkuju da navedu zlocine vrsene u Crnoj Gori iz krvavog albuma Karadjordjevica u periodu od 1918. do 1941. godine. Stradanje i smrt crnogorskog komite Mika Vlahovica, ciji sam portret u ovom tekstu nastojao da prikazem, ilustrativan je primjer kako je surovo ubijana crnogorska nezavisnost i sloboda. A danasnji velikosrpski eksponenti janjicarskog profila kojima je puna Crna Gora to svjesno i planski falsifikuju i hoce da potru. No, kako kaze Livius, »istina i previse trpi ali se nikada ne moze zatrti«. "

Bozidar A. Vukcevic

NAHIJE KOMARNICA, MORACA, ROVCA I DIO BJELOPAVLICA 1477. g

Posveceno sjecanju na Pavla Bulatovica

NAPOMENA:  U ovom izvodu navescu prvo komentar autora za Nahiju Rovca, u nesto

skracenom obliku:  "Podaci o Rovcima iz deftera mnogo su interesantniji nego oni o Gornjoj i Donjoj Moraci. Pre svega, tu je upisan legendarni Vuksan

kao knez Rovaca. To je, po predanju, Vuksan sin Bulatov, a unuk Gojakov koji je opet sin Niksin ( neki ga zovu Nisa) od koga poticu

Niksici i Rovca. ..."  "Dve trecine plemena Rovaca cine potomci Gojaka, a oni se dele na Bulatovice, Vlahovice, Srezojevice i Scepanovice. U defteru je upisan knez Vuksan za koga se zna da je Bulatov sin, a upisano je jos pet sinova Scepanovih, cetiri sina Srezojeva i dva sina Vlahova, i to kao prve kuce (  udovica Mara ce verovatno pripadati takodje kucama Vlahovih potomaka ), pa su tek onda upisani ostali. Ocigledno se prvih dvanaest-trinaest kuca isticu, pa su zato stavljene u prvi red

iza kneza."  Iz ovog navoda se jasno vidi ljepota i znacaj otomanskih

dokumenata.   No, ja bih se pozabavio "drugom stranom medalje" tj pokusacu da skrenem paznju na nekoliko licnosti prema kojima istorija kako su je prikazivale institucije kao CANU, izdavacka kuca “Djurdje Crnojevic”, Drzavni Muzej CG isl, nije bila korektna. Radi se o Radonji i Rajanu veled-i Cirne ( Crnojevicu ) iz nahije Komarnica u Drobnjacima i sinu Nikole Pavlovica  iz deftera dijela  nahije Zete ( Bjelopavlica ). Ovome treba dodati i Radica sina Crnoga ( Crnojevica ) kao i  Radica, rodjaka Crnojevica iz Deftera za Skadarski Sandzak iz 1485. g.

( Defteri i Regjistrimit te sanxhakut te Shkodres i vitit 1485.).  Jasno je da je Stefan Crnojevic, pored Djurdja koji je poginuo oko 1450. g. i Ivana, imao jos sinova, sto se vidi iz Sazdanja Cetinja, str. 29 i str. 172 dok. br. 7, 5. maj 1460. g. To bi bili Bozidar, poginuo oko 1450. g. i mozda Andrija koji se pominje par decenija kasnije. Predstoji istoriji da utvrdi kakva je bila stvarna veza 

gorepomenutih Crnojevica.  Kao razlog zasto se o ovome nije vise znalo prihvatio bih misljene dr. Radoslava Rotkovica iznijeto u Sazdanju Cetinja, str. 201 gdje citira Djurdjeva: "Jos bih dodao da je postojala tradicija da su begovi od Peci i Plava bili u srosdtvu sa dinastijom Petrovica i da su pre 400 godina ... presli na islam" sto su Petrovici, reklo bi se, krili. Ovome ide u prilog i misljenje P. Rovinjskog da su od Kalodjurdjevica iz jedne grane Djurasevici i od njih Crnojevici, a iz

neke druge Petrovici.  Iz slicnog razloga, prvenstveno zbog naloga dinastije Petrovica da se o 24 vlastelina Crne Gore iz 1489. g. od kojih su neki vjerovatno bili nemanjickog porijekla, ne smije nista saznati, ostalo je otezano indentifikovanje Nikole Pavlovica Stanjevica i njegovog brojnog

potomstva. U prilogu tome navodim sledece: Dr. Jovan Erdeljanovic: Stara Crna Gora, Beograd 1978., Dodatak, str.

756: Dopune povelji Ivana Crnojevica iz 1489. godine "Imena vlastelom: ot Njegusah knez Aleksa Bozidarevic, Stepan Petkovic, brat mu Vukosav, Radovan Punosevic, Dabiziv Dobrejevic, Miloe Zivkovic, Radonja  Radicevic, Dabiziv Brajkovic, brat mu Miloe, Radic Aleksic, Vukasin Dobrievic, Gjurg Bozidarovic; ot Ceklinja: Stevan Nikolic, Vuk Piperovic; ot Gorevuk: Stepan Dobrievik, Stepan Milosalic; ot Teklic: Petko Radosalic, Ljepoje Ostoic, Gjurg Miloevic, Borovac Boroevic; ot Uganj Radic Ostojic, Radosav

Bogosalic, Radosav Kaludjerovic, Nikola Pavlovic."  str 757:  "Imena vlastelom: ot Ceklinja: Radic Raskovic, Radelja Miruevic, Stepan Nikolic, Vuk Piperovic; ot Cetinja: knez Stepan Nenoevic, Vukota Ozrihnovic, Ratko Borovina, Strgo Bogoevic; ot Njegusah: Stepan Petkovic i brat mu Vukosav, Miloe Zivkovic, Petr Poborovik, Nikolai Radaljevic, Radic Dobrievic; ot Braik: Radic Braik, Ratko Ratkovic, Leka Ugljesic, Vucko Kaloevic; ot Uganj: Radin Ostoik,

Radosav Kalogerovic, Radosav Bogosavljevic, Nikolai Pavlovic";  str.758: " Ovakav postupak M. Dragovica daje nam razloga sumnjati u ispravnost i drugih dokumenata, koje je on objavljivao. Cini nam se najvjerovatnije, da je on imena tadasnjih vlastelina i knezova u Crnoj Gori izostavio iz ove povelje upravljajuci se po zeljama i uputstvima cetinjskog dvora, koji je smatrao pametnije, da se o tim

vlastelinima nista ne sazna."   Branislav Djurdjev se dosta pomucio da utvrdi ko je bio Nikola Pavlovic ( potomak Pavlov ) iz donjeg deftera i reklo bi se da u tome nije u potpunosti uspio. Isto, Rotkovic je uzeo stav da se radi o Nikoli, Pavlovome sinu. Moje je misljenje da su obojica u pravu, tj da se Cema'ati veledi Nikola ibn Pavli u ovom slucaju moze razumjeti i kao dzemat sina Nikole Pavlovica ( Djurdjev) i dzemat sina Nikolina, unuka Pavlova ( Rotkovic). S time sto bih ja ostavio mogucnost da se ovdje mozda radi o Nikoli Pavlovicu Stanjevicu, o cemu sam ranije pisao, bez toga da ulazim u eventualne analize razloga za i protiv takvog tvrdjena kao i na kojega se, od  pet sinova Nikole Pavlovica, to odnosi. To bi bilo isuvise dugo i zamorno

za ovu internet prezentaciju.

Bozidar Alekse Vukcevic    

 NAHIJA KOMARNICA U VOJNICIMA

 Dzemat Nikole sina Djurenova ( Gorenova )

 Spomenuti Nikola sin ( Gorena ), Radul sin Branisava, Dragisa sin Stiljana, Nikola sin Dobrosava, Stjepan sin Boblaca (?), Branisav sin Stiljana, Stjepan sin Stiljana, Ivan sin Radivoja, Stevsa sin Radivoja, Nikola sin Vlajka, Vlatko ( Vladko ) sin Dobrote, Radivoj sin Vukse, Milovac sin Radoste, Bozidar sin Radonje, Pobrad sin Radivoja, Vuksa sin Petka, Gruban sin Stojne, Milic sin Radojka, Marko sin Dobrika, Milj sin Radosala, Milorad sin Brajana, Dobricko sin Vujadila, Djuradj sin Radovana, Djurman sin Petra, Radojin sin Vukasina, Vukasin sin Radocila, Vukojina sin Petra, Radojin sin Ostoje, Ostoja sin Stojka, Vukmir sin Vukote, Vuksa sin Radsala, Milsa sin Radojina, Bogdan sin Milanka, Vukasin sin Petra, Djurman sin Radosala, Radivoj sin Radmana, Vladisav sin Ratka ( Radka ), Radoje sin Grojka, Radasin sin ..., Bogdan sin Vukse, Radojko sin Radasina, Petar sin Radasina, Petar sin Radasina, Radosav sin .... Na njega je upisana bastina koju mu je Isa-beg odredio. Radosav sin Vrbaka, Stanuje u mestu po imenu Vrba. Radoje sin njegov. I spomenuti tamo stanuje. Radivoj sin Branosev. I spomenuti ( tamo stanuje ) Radosav sin Petkov. I spomenuti tamo stanuje Bogavica sin Obrada, Vukac sin Zedine ( ? ), Vuksa brat njegov, Cvetko sin Stjepkov, Spomenuta dvojica takodje stanuju u mestu koje se zove Vrba. Petar sin Vukce, Rajo brat njegov, Radic sin njegov, Sirmerd brat njegov - musliman. Spomenuti cetiri coveka - sa Sirmerdom muslimanom koji je cetvrti covek - u mestu po imenu Trnova upisani su na bastinama koje su odvajkada drzali. Ali se trnova deli na dva dela. Oni su upisani

na dva dela. Tu zimuju. Na mestu Mastrak imaju letnje stanove. Kuca 56.  Na mestu zvanom Komarnica imaju zimske stanove, a na mestu zvanom

Jezera imaju letnje stanove.  Samci: Vuk sin Radivoja, Ivanis sin Milana, Ivanis sin Vlatka,

Radivoj sin Djurina, Radic sin Radonje, Herak brat spomenutog, Mahmut

sin Sirmeda. Sa bracom su im bastine zajednicke.  Kuca 7.

 Dzemat Radonje sina Djurdjeva

 Spomenuti, Radivoj sin Nenade, Radic sin Radoja, Radonja Pilic ( ? ), Radosav sin Dabiziva, Radocin sin Vukote, Radojko sin Vojihne, Obrad sin Radovina, Vuksan sin Maslese, Vuksa sin Grujice, Radovan sin Radocine, Bosko sin Bokcila, Ostoja sin Bogavca, Radosav sin Pokrajice, Vukosav sin Bozidara, Radonja sin Pribicica, Vladisav sin Kovaca, Bozidar sin Radonje, Radonja sin Dobrajka, Radoje sin Ljuboja, Bogdan sin Dobrasina, Radasin sin Milosa, Stojan sin Radosava, Radak sin Milomana, Milorad sin Radocina, Radilja sin Brajana, Grubajac sin Novaka, Iskrovoj (?) sin Stojana, Radosav sin Mihca. Isa-beg je uzeo tapiju ( taksu ) od njega, pa je na gornjoj strani bedema mosta dao komad njive. Ahmed, Mahmud i Radoje. Spomenuti imaju u selu Vrbi stare svoje bastine. U blizini katuna po imenu Ljubisa katun po imenu Bilinic sa katunom Vardic Planina i katunom po imenu Studenac takodje imaju u posedu. Radosav sin Miladina, Dabiziv sin ..., Stanisav sin Radujkov, Bozidar sin Bogoja, Vukasin sin Perise, Vladisav sin Perise, Vukic sin Radosava, Radile

sin Bogumila.  Kuca 40.  Na mestu zvanom Podpedje ( Potpecine ?) imaju zimske stanove, a na

mestu zvanom Petine imaju ljetnje stanove.  Samci: Radosav sin Radoja, Radosav sin Nenade, Radic sin Bogdana,

Vlatko sin Radoja.  Kuca 4.

 Dzemat Radonje "Veledi Cirne"  ( Crnojevica )

 Spomenuti, Rajan "veledi Cirne" ( Crnojevic ), Radas sin Vojihne, Brajko sin Vojihne, Radin sin Vojihne, Bojko sin Vojihne, Vukas sin Vojihne, Obrad sin Mihajla, Radosav sin Mihajla, Vlatko sin Milana,

Radun sin Milana, Ratko sin Vukasina, Djuras sin Cvetka. Kuca 13.  ( Upis sa strane nije fotografisan u celini, pa je nemoguce

procitati).  Samci: Ivanis sin ... ( napisano Viran ), Djuradj brat Djurasa,

Radonja sin Vojihne.  Kuca 3.  Bastina spomenutog Radonje je ovo sto se spominje: njive po imenu Papratnica i Orasje, bastina po imenu Mucinica u selu koje se zove Guja, u mestu koje se zove Piva, u katunu po imenu Crna Gora, u mestu

po imenu Biokovo mezra ( mezre'a) po imenu Vranic.

 Dzemat Danila sina Paskasa (?)

 Spomenuti, Mrdja sin Radovana, Dobravac sin Novaka, Milasin sin Divna, Stanko sin Radosava, Jovahina sin Radosava, Radonja sin Petka, Vukajica sin Petka, Radasin sin Petka,  Stjepan sin Radovana, Stjepko sin Radovana, Stjepasin sin Radovana, Ostoja sin Vukote, Grbak sin Mirosava, Mileta sin Mirosava, Radic sin Kovaca, Radojin sin Bogave, Vukajica sin Vukosava, Delac sin Radosava, Bratmio sin Radosava, Bratan sin Radosava, Gojak sin Kovaca, Ivan sin Radovana, Vukosav sin

Vukote (?), Dragisa sin Vukote (?), Ostoja sin Nikojice, Milorad sin Radmila, Radonja sin Milobrada, Branko sin Ursula (?), Vukosav sin Ljubana, Vuksa sin Nenade, Bratic sin Bogote, Vukojica sin Velica, Cvetko sin Golupca, Vlatko sin Bogica, Radosav sin Kasa (?), Vukac

sin Milosa.  Imaju zimske stanove u mestu zvanom Kruseva, a letnje stanove na

mestu zvanom Jezera.  Kuca 37.  Samci stanuju u mestu zvanom Kruseva: Vukman sin Tase, Rado sin Radojice, Vukajica sin Milobrada, Ratko sin Stjepka, Radosav sin Grujaka, Cvetko sin Ostoje, Radulah sin Vukce, Bozidar sin Vukosava,

Radonja sin ..., Radojko brat njegov, Radic sin Zilajice (?).  Kuca 11

 Dzemat Vuka sina Mihajice

 Vukasin sin Vedriska, Bogdan sin Radosava, Vukas sin Stanisava, Radovac sin Bacijca (?), Radin sin Bacijca, Vukasin sin Radica, Radovan sin Marisava, Radosav sin Marisava, Djurdj sin Bojice, Dobrilo sin Gojnaka, Radonja sin Brajice, Radic sin Brajice, Radic sin Brajice, Radivoj sin Radinka, Radojin sin Ivrise (?), Dobras sin Brajka, Stjepan sin Djerosa (?), Radivoj sin Mirne, Vukosav sin Vlada, Radonja sin Dujka, Radosav sin Dobroja, Radivoj sin Iline (?), Radosav sin Race, Vukac sin Vucihne, Novak sin Radojice, Vuksa brat njegov. Dao je tapiju ( taksu ) i na njega je upisana bastina koju

drzi. Kuca 27 sa staresinom dzemata.  Imaju zimske stanove na mestu koje se zove Tara, a letnje stanove na

mestu po imenu Petine.  Samci: Radovan sin Rajice, Radic sin Obrada, Radic sin Radinka,

Cvetko sin Radoja, Radojko sin Radica.  Kuca 5.

 Dzemat Vukse sina Druskova

 Stjepan sin Djursila (?), Cvetko sin Radoja, Radivoj sin Radica, Vukas sin Vukica, Radoje sin Djurica, Vukota ( Vukoje ) sin Radmana,

Vukas sin Vujana. Kuca 8 sa staresinom dzemata.  Samci: Radonja sin Ljube, Rale sin Ljubica.  Kuce 2.  Imaju zimske stanove na mestu zvanom Trnovi, a ljetnje stanove na mestu zvanom Gucevac. Imaju takodje delove u mestu zvanom Mastrovica;

od davnina su dosli u posed.

 Dzemat Bogovca sina Novakova

 Spomenuti, Nikola sin njegov, Mile sin Pokrajice, ... ( neprocitano) brat njegov, Ivanis sin Jovaka ( Novaka?), Vukasin sin Bogote, Vuksa sin Radenka, Radoje sin Djurice (?), Radenko sin Radocine, Radinic sin Radenka, Radoje sin Radojine, Stjepan sin Radenka, Dobrivuk sin Radenka, Vukasin brat njegov, Vukajica sin Radovana, Radovan sin Radmila, Radoje sin Radine, Bogic sin Radocine, Bozidar brat njegov, Dobrovac sin Stjepka, Vukasin sin Vitka, Radoje Kas (?), Stiljan sin

Stjepka, Radosav sin Radesina.  Imaju zimske stanove u mestu zvanom Postenje, a ljetnje stanove na

mestu zvanom Djersovica (?).  Kuca 24  Samci: Radenko sin Djerice (?), Radosav sin Radonje, Brajan sin

Radesina, Bozidar sin Radosala. Kuca 4.

 Dzemat Radosava sina Nikolina

 Spomenuti, Vlatko brat njegov, Radivoj sin Guje, Mihac sin Guje, Radojica sin Borine ( Borete ?), Radibrad sin Borine ( Borete ?),

Vukasin sin Grujice, Radonja sin Milodavca. Kuca 8. Imaju zimska stanista na mestu zvanom Simobor, a letnja stanista na

mestu zvanom Jezera.  Samci: Djuradj brat Vlatkov, Paun brat njegov.  Kuca 2.

 Dzemat kneza Radosava sina Stjepanova

 Opresa sin Dobrog, Ivan sin Dobrog, Vukosav sin Marinka, Vuk sin Marinka, Andrija sin Marinka, Pavle sin Ruska, Rajin sin Vukasina, Radmio sin Dubotica, Radmile sin Radosala, Radovan sin Dujica, Vlatko sin Bogdana, Dobri sin Strahinje, Nikola sin Stanoja, Radic sin Obrada, Vukasin sin Radesina, Radonja sin Jovaka ( Novaka ?), Vukosav sin Raduna, Radasin sin Obrica, Vukosav sin ... ( napisano Zakuk), Vukajica sin Radasina, Radoje sin Radosala, Pribio sin Radosala, Radivoj sin Bogdana, Bogota sin Borovca, Bogdan sin Radana, Petko sin Tajosa, Radic sin Grujice, Djurica sin Stjepana, Radin sin Jovice, Vukajica sin Dobrinje, Bratul sin Radila, Bratul sin Vukote, Dobrinja sin Vukote, Ivan sin Radoja, Ugljesa sin Dobrog, Radenko sin Nika, Radosav sin Matosa, Vitas sin Mrcine, Vladimir sin Brajaka, Ljuba sin Radonje, Ivan sin Vladisava, Branisav sin Olivera, Djuradj sin Vlatka, Vuksa sin Vladoja, Vukosav sin Vitoja, Vitomir sin Olivera, Vukota ( Vukoje ?) sin Vlatka, Cvetko sin Bogdana, Radonja sin Ikavije (?), Radman sin Radmila, Petko sin Radujka, Radule sin Podbice (?), Radojica sin Radonje, Bratosav sin Dobrog, Radile sin Bratoja, Vitas sin Strahinje, Vucerin sin Bratoja, Vukmio sin Ratka, Obrad sin Ratka, Bratoje sin Nikole, Dobravac sin Nikole, Dobras sin

Radovana.  Kuca 63 sa staresinom dzemata.  Imaju zimske stanove na mestu zvanom Brezovic, a letnje stanove na

mestu zvanom Jezera.  Samci: Ivanis sin Grubise, Nikola sin Dumila, Ostoja sin Sujicem,

Radule sin Djurice, Vukasin sin Radmila.  Kuca 5.

 Dzemat Bogdana sina Bratulova

 Spomenuti, Dobrosav sin Bratula, Ratko sin Radovana, Radic sin Bogmila, Jovan sin Vladislava, Branko ( Brajko ?) sin Bogdana, Vlatko sin Paskasa (?), Vukic sin Bratoja, Vukajica sin Bratoja, Vukajica sin Milana, Vukasin sin Milana, Branko sin Radojice, Mirosav sin Radojice, Dobroje sin Videna, Ivanis sin Brajana, Ivan sin Brajka, Bratic sin Stavre (?), Vukodrag sin Borine, Oliver sin Vladoja,

Radosav sin Dabiziva.  Kuca 20.

 Imaju zimske stanove na mestu zvanom Zajelje, a letnje stanove na

mestu zvanom Ljubiste.  Samci: Bozidar sin Dobrosala, Radin sin Jovice, Radic sin Djurasina.

 Kuca 3.

 Dzemat Radivoja sina kneza Heraka

 Radosav sin Ratkov, Vuksa sin Radojice, Dobri sin Radojice, Djurin sin Radojice, Ivanis sin Radojice, Kovac sin Tvrtka, Djurdje sin Ratka, Radic sin Rodice (?), Lukac sin Radula, Steran sin Ivana, Vukasin sin Ivana, Ivanis sin Petkov, Radonja sin Petka, Miodrag sin Petkov, Dobrisa sin Petkov, Stjepan sin Petkov, Vlatko sin Ivka, Vuk sin Radojka, Stjepan sin Vukse, Djuradj sin Vukote, Vukajica sin Dobresina, Radosav sin Nenade, Tihorad sin Bratula, Radosav sin Ratka, Radman sin Pokrajice, Dobrica sin Pokrajice, Milan sin Mikola, Djurdjica sin Djursila, Miroc sin Djurasa, Vlatko sin Vukse, Vlatkoje sin Petka, Djuren sin Radmana, Dobras sin Bogote, Stjepan sin Jovine, Radan sin Borine ( Borete ?), Radosav sin Bogovca, Milko sin Vukoja, Nikola sin Cvetka, Ratko sin Bogosava, Vlatko sin Bogosala, Vukas sin Stevice, Radosav sin Bozidara, Milovac sin Obrada, Bregun sin Obrada, Radovan sin Obrada, Brajan ( Bratan ?) sin Obrada, Radosav sin

Stojisava.  Imaju zimske stanove na mestu zvanom Komarnica, a letnje stanove na

mestu zvanom Jezera.  Kuca 48 sa glavarom dzemata.  Samci: Mioko sin Vukica, Dancul sin Djurdja, Ivanis sin Milica,

Bogdan sin Gudelje.  Kuca 4.

 Dzemat Radmana sina Bogavceva.  Ovaj spomenuti ima staru bastinu u selu po imenu Cisnica; ponovo je

na njega upisana. Ratko sin Radmana, Vuk sin Bogavca, Paskas (?) sin Bogavca, Ivan sin Bogavca, Grubas sin Bogomora, Tvrtko sin Radica, Radonja sin Zigomira, Obrad sin Krstovca, Radosav sin Dobrog, Radic sin Radovana, Radmio sin Radesina, Dobrasin sin Kopila, Vucerina sin Vlatka, Raqjan

sin Grubajice, Djuradj sin Radmila, Bogdan sin Okovija (?). Imaju zimske stanove na mestu zvanom Komarnica, a letnje stanove na

mestu zvanom Jezera.  Kuca 17 sa staresinom dzemata.  Samci: Vukosav sin Radise, Ivan sin Radosala.  Kuce 2.

 Dzemat Heraka sina Kovaceva i Velimira

 Vukota ( Vukoje ?) sin Milise, Vuksa sin Milise, Vuksan sin Milise, pop Nikola, Bogosav sin Radivoja, Rahoje sin Miluna, Radonja sin Radivoja, Ivan sin Obrada, Radovan sin Branka, Radan sin Pribisila, Radoje sin Pribisila, Bogota sin Petka, Radosav sin Obrada, Radonja sin Obrada, Radovan sin Radmila, Bozidar sin Ostoja, Radovan sin Bogoja, Cekoje sin Bule ( ili Jole), Radman sin Novaka, Bogota sin Raca, Ivko sin Milana, Radenko sin Djuroja, Rahoje sin Milana, Novisa sin Boze, Radovan sin Grujice, Mahmud Musliman, Vukmir sin Vitka, Vukman sin Vitka, Radovan sin Radosala, Radosav sin Radica, Vukmir sin Brajana, Ostoja sin Vuceta, Vukasin sin Kovaca, Radivoj sin

Kovaca, Petko sin Bogdana, Ratko sin Stjepka, Dragisa sin Vuka, Radoje sin Selaka, Radivoj sin Djursila, Brajin sin Brajana, Ratko sin Kovaca, Radosav sin Vukasina, Petko sin Graje (?), Radomir sin

Mirioca.  Imaju zimske stanove na mestu po imenu Komarnica i letnje stanove na

mestu po imenu Jezera.  Spomenuti Herak ima u Onogostu jednu napustenu mezru ( mezre'a) po

imenu Orah.  Kuca 45 sa staresinom dzemata.  Samci: Jovan sin Stjepanov, Radica sin Cvetka.  Kuce: 2.

 Dzemat Mijice sina Toholjeva

 Radosav sin popov, Vukac sin Radila, Vukosav sin Petkuna, Ostoja sin Gacka (?), Radic sin Bogdana, Vukajica sin Radesa, Vladislav sin Radise, Radonja sin Doratkovana (?), Vukosav sinVladisala, Radic sin Vladisala, Radesin sin Vise, Radovac sin Bozidara, Mrksa sin Vladise, Bjeladin sin Radise, Radosav sin Bogdana, Ivan sin Ostoje, Radin sin Grbca, Vukosav sin Brajana, Radosav sin Meduse, Radasin sin Glusca, Radonja sin Cicica, Vukasin sin Rodje, Novak sin Bogote, Bozidar sin Novaka, Radosav sin Djursila, Vlatko sin Grbana, Radosav sin Radivoja, Radosav sin Brajana, Radivoj sin Bajice, Radovac sin Raska, Dragic sin Stjepana, Branisav sin Djelana (?), Djuric sin Djelana (?), Branisav sin Cuvavijuka (?), Paskas (?) sin Dobrog, Radoje sin Branisava, Selak sin Radmana, Vlatko sin Vise, Karan sin Prla, Brajan sin Prla, Strezimir sin Radivoja, Nikola sin Dobrice, Radovan sin Vukse, Vukic sin Radoja, Bogdan sin Vukse, Toholj sin Branka, Rasko sin Branka, Vuksa sin Tomasa, Branisav sin Mirasa, Radosav sin Djurena, Vuksa sin Vukosala, Radonja sin Dobrog, Vucihna, sin Djursila, Radonja sin Milana, Radisa sin Milana, Vukasin sin Mileta, Radosav sin Milana, Vukas sin Hlapca, Radic sin Djurena, Vukoje ( Vukota ?) sin Dobrog, Dragoje sin Dobrog, Dragisa sin Dobrog, Radic sin Dragoja, Ivanis isn Ostoje, Paskas (?) sin Branka, Vukosav sin

Branka, Stjepan sin Paskasa.  Imaju zimske stanove na mjestu zvanom Bijela, a letnje stanove na

mestu zvanom Vrh Puzen.  Kuca 68 sa staresinom sela.  Samci: Sladoje sin Paskasev (?), Radosav sin Tomasev, Darosav sin

Dragoja, Radosav sin Dragise, Ljubisav sin Hlapca.  Kuca 5.

 Dzemat Vukasina sina Radivojeva

 Pribil sin Vukce, Vukosav sin Ostoje, Bogavac sin Heraka, Radman sin Heraka, Dobrusko sin Heraka, Stojan sin Ivana, Nikola sin Radivoja, Vukajica sin Radivoja, Gradisav sin Bojka, Djuren sin Radovca, Ratko sin Radovca, Radman sin Tadovca, Bratul sin Dobrila, Dabiziv sin Vojihne, Radosav sin Sisoja, Radoje sin Sisoja, Vukac sin Milosa, Radoje sin Milosa, Radonja sin Milosa, Milan sin Vladete, Vlatko sin Visava, Radilo sin Bogmila, Mijobrad sin Paje (?), Petko sin Ljubisava, Radac sin Radovana, Radman sin Radovana, Cvetko sin Vukosava, Milenko sin Vukosava, Ljubisav sin Dobrasina, Radoje sinradosava, Cvetko sin Petka, Radosav sin Bogosava, Pavko sin Bogosava, Dabiziv sin Bogosava, Radonja sin Bogosava, Bogosav sin Vladica, Pribio sin Vucka, Radosav sin Vukce, Radoje sin Graba, Dobravac sin Ruse, Radovan sin Pribuna, Radivoj sin Milica, Vukac sin

Vukosava, Branimio sin Bozidara, Dobrusko sin Brajila, Radonja sin Izgrpolja (?) ( Iz Gropolja ?), Radoje sin Branka, Brajo sin

Mijorada, Vukac sin Ostoja, Vukajica sin Radoja.  Imaju zimske stanove na mestu zvanom Bukovica, Poljana i Komarnica,

a letnje stanove na mestu zvanom Podgrizje, Brakije i Selac.  Kuca 51 sa staresinom dzemata.

 Dzemat Radica sina Gradisala

 Spomenuti, Bogarac sin Grujana, Radosav sin Velaka, Mrksin sin Vukina, Radonja u kuci Radica, Grujac sin Velaka, Vladisav sin Ivcine, Radonja sin Velaka, Vucihna sin Veselka, Radila sin Petka, Radojko sin Petka, Zoran sin Zinkasa (?), Ivan sin Vukasina, Vladoje sin Berine, Stjepan sin Radosala, Susa u njegovoj kuci, Radosav sin

Berine. Kuca 17.

 Dzemat Radosava sina Berkova

 Spomenuti, Radonja sin Vukce, Berin sin Miomana, Bogdan sin Bozidara, Ivanis sin Cvetina, Stiljan sin Vukce, Gojcal sin Jagode, Radonja sin Boze, Radojko sin Boze, Boza sin Obrada, Radonja sin Bogosala, Miho sin Olivera, Radoje sin Vladusa, Vukac njegov brat, Radonja sin Radisala, Djuren sin Paskasa, Obrad sin Radine, Miobrad, Vukac sin Ripca, Vuk sin Vukmana, Radin sin Obrada, Radoje sin Kobica, Miladin sin Vukce, Stjepan sin Heraka, Pokrajica sin

Radovana, Dobrilo sin Medoja.  Kuca 26.

 Dzemat Ivana sina Velimirova

 Stjepan sin Velimirov, Radosav sin Pribe, Pribo sin Kobilice, Petko sin Ivana, Bozidar Kuc, Radosav sin Vucerina, Dobrovac sin Stjepka,

Stiljan sin Stjepka.  Kuca 9 sa starjesinom dzemata.

 Branislav Djurdjev i  Lamija Hadziosmanovic  

ISTRORIJSKI ZAPISI, Godina XIII, Knj. XVII, sv. 1

Dr Branislav Djurdjev

NOVI PODACI O NAJSTARIJOJ ISTORIJI BRDSKIH PLEMENA

Nahija Gornja Moraca

Dzemat vojvode Radosava sina Stjepanova

Vukman sin Vukce, Radivoj sin Radonje, Radic sin Radonje, Bogovac sin Bogoja, Radoje sin Petka, Djuras sin Budisava, Brajko ( ili Branko ) sin Nikole, Radman sin Brajana, Bozidar sin Milovca, Radosav sin Brajana, Ivanis sin Heraka (?), Radosav sin Sladoja, Obrad sin Vukasina, Vlatko ( pis.: Vladko) sin popov, Radonja sin Pribila,

Bratko sin Radjelje), Dimitrije sin Radoja, Ratko ( pis.: Radko) sin Radaka, Radenko sin Radmila, Bogdan sin Milovana, Vukosav sin Nikole, Radosav sin ...), Radic sin Vlatka ( pis.: Ivladko), Dobrac sin Vlatka ( pis.: Vladko), Radan sin Radosava, Milosko sin Bratula, Cvetko sin Dobrila, Rajin sin Cvetka, Vukmir sin Stjepana, Milorad sin Radosala, Vukac sin Radoja, Stjepan sin Novaka, Branisav sin Dobrasina, Djurica njegov brat, Grbac sin Dabiziva, Milan sin Ratka ( pis.: Radko), Radosav sin Dabiziva, Radosav sin Djursina (?), Brajin sin Vitasa, Radosav sin Novakov, Radman sin Milka, Radjelja sin Radmilja, Radic sin Radosava, Bogovan sin Milana, Radonja sin Bogoja, Radoje sin Dubravca, Branko sin Radmilja, Paun sin Vlatka ( pis.: Vladko), Radosav sin Zeljana (?), Radovan sin Radosala, Tvrtko

( pis.:Tvrdko) sin Vukce. Kuca 52 sa glavarom dzemata. Nevernik po imenu Hlapac (?) sin Nenade ima jedan komad zemlje koji

se zove Stub Crkovni. Samci ( mucerredan): Obrad sin Bogmila, Branislav sin Radmila, Herak sin Djurasa, Dobrio sin Bogovca, Milobrad sin Petka, Djuran sin Budisava, Djurdje sin

Radosava. Kuca 7. Zimuju na mestima po imenu Milosevine, Jelica (?), Pristo (?), Bukva, Visoka, Mrtvice, Starce, Puz, Rasko, Bistrica i Opalica ( mozda: Ubalica), a letuju na mestima po imenu Javorje, Kostin Dol, Starceva

Kovacevica, Vuceva (?) i Rzaca. Polje Stube deo u posedu Ivana. Polje Milocani. - Polovina u posedu Radosava, a druga polovina u posedu nevernika po imenu Tvrtko ( pis.: Tvrdko) sin Vukce. Daju

desetinu. Spomenuti glavar katuna od bivsih begova uzeo je tapijom zemlje koje se nabrajaju: bastinu Vukosava Radunovica sa mlinom, zemljistem i pasnjakom, u selu Ljubovicu Pribilov vinograd i u Moraci Djurasev vinograd. Te spomenute zemlje drzi zajedno sa svojim bratom Hamzom i

sa licima po imenu Obrad i Todor.

Nahija Donja Moraca

(Delovi) od sela Lijesnje, Ibrija, Jasenova i Svadija ( ? pise:

Isvadiya)

Dzemat Budisava sina Obradova

spomenuti, Dobriko sin Radica, Djurko sin Dobrila, Mrksa sin Guje, Miodrag sin Gujica, Radosav sin Pribila, Bogdan sin Cvatka, Vukosav sin Radovana, Radic sin Ljube, Milan sin Brajka, Dimitrije sin Radosala, Jakoje (?) sin Kudila, Bozidar sin Vlatka ( pis. Vladko ), Radelja sin Mica, Butras (?) sin Bogisa, Ivan sin Tasa, Vukasin sin Tasa, Radic sin ..., Radesin sin Stjepana, Mile (?) sin ..., Radovan sin Pribila, Rasko sin Bogica, Bozidar sin Novaka, Bogovac sin Radojice, Radovan sin Srdje, Radic sin Radoja, Radman sin Pribila, Obrad sin Cvatka, Burisko sin Mirana (?), Milan sin Radosala, Gubac

sin Novaka, Vladilo sin Novaka. Kuca 32. Samci: Djuras sin Novaka, Radosav sin Romana (?), Bogdan sin Pelena

(?). Kuca 3.

Crkva Pirgiste (?) ( Manastir Moraca ?) (I)guman ..., Roman sin Mardar(a), Sava sin popov, Romio sin Tvrtka (

pisano: Tvrdko), pop Radile, Mihail sin Bozidara. Kuca 6. Prihod otsekom godisnje 350 ( akci). Zemlje koje su ranije uzivali i koje sada takodje drze u posedu,

ponovo su na njih upisane.

Dzemat Radosava sina popa Dimitrija

spomenuti, Dimitrije sin Vukoja, Vitas sin Vukoja, Vukas sin Vladisala, Vladisav sin Vukoja, Vuksa sin Petka, Vladun sin Vukoja, Djuras sin Bozidara, Ratko ( pis.: Radko) sin Vukoja, Djurovac sin ..., Petko sin Bogdana, Ratko ( pis.: Radko) sin Radesina, Milos sin ..., Radica sin Gosa, Radic sin Radice, Grubac (? pis.: Gurubac ) sin Radovca, pop Boreta, Vukosav sin Miojice, Radonja sin Vitasa,

Vitas sin Vitasa, Bozidar sin Novaka, Radonja sinMiomana,  Radosav sin Radula, Radovan sin Vlatka ( pis.: Vladko), Ratko ( pis.: Radko) sin Vukasa, Djurdje sin popov, Miros sin Radjelje, Selak sin Miomana, Radic sin Radomana, Vukasin sin Stoje (?), Radic sin popov, Radic sin Kaludjerov ( pis.: Kalavir), Dabiziv sin Daruna, Radonja sin Radjelje, Radovan sin Dabiziva, Milosko sin Vukse, Bogdan sin

Jovana. Kuca 37. U mestu po imenu selo Ljubotic, selo Djurdjevine, selo Vrana, selo

Vruca i selo Seoca (?) zimuju i ljetuju. Samci: Radesin sin Vukse, Radjelja sin popov, Vukmio sin Stoje (?),

pop Djuradj. Kuca 4.

Potraziti list 27b i 28.

Dzemat Bogica sina Bratoja

Selo Dobricic, Kos i Crtiza ( ? mozda: Crnine) u podrucju Donje

Morace.

spomenuti Bogic, Radonja sin Radovana, Bogdan sin Radovana, Radosav sin Ratka ( pis.: Radko), Radic sin Petka, Milan sin Petka, Radosav sin Petka, Milovac sin ..., Radojko njegov brat, Stojko sin Brajka, Brajko sin Milana, Vitomir sin ..., Nikola sin Radovina, Petar sin Pribila, Radojko sin Pribila, Radonja sin Ratka ( pis.: Radko), Djuradj sin Radosala, Novko sin Smilja, Bjeladin sin Vitana, Vuksa sin Vitana, Novak sin Hlapca, Bozidar sin Radosala, Djuradj sin Ruze, Vukasin sin Stojka, Nikola sin Novaka, Radojko sin Djurka, Djurko sin ..., Pribo sin Radjelje, Petar sin Radmana, Bogovac sin Radila, ...sin Radila, Djurko sin Radosala, Djuras sin Radosala,

Djuras sin Radosala, Ostoja sin Vukoja, Radile sin Brata. Kuca 36. Samci: Vuja sin Stjepana, Dajko sin Radise, Petko sin Pribila, Radin

sin Bogdana. Kuca 4.

Nahija Rovca   Dzemat kneza Vuksana

Spomenuti, Vukac sin Stjepana, Vlatko ( pis.: Vladko) sin Stjepana, Bozidar sin Stjepana, Radonja sin Srezoja ( pis.: Isrezoye), Radic sin Srezoja, Lukac sin Srezoja, Vukasin sin Srezo(ja), Radoje sin Stjepana, Stanisa ( pis.: Istanisa) sin Stjepana, Bogdan sin Vlaha ( pis.: Iflah), Mara udovica Vlada, Vuk sin Vlaha, Nikola sin ..., Vuksa sin Vitomira, Dobrovac sin Dobrasina, Vukac sin Petka, Stojan sin Miosa, Radjelja sin Petka, Bozidar sin Pribila, Rados sin Brajice, Miodrag sin Ratka ( pis.: Radko), Radonja sin Brajka, Djurko sin Petka, Stanule sin Ljube, Mileta sin Radoja, Vukasin sin Kovaca, Velisav sin Miose, Bozidar sin Radise, Radosav sin Grbana, Pribo sin Radoca, Radosav sin Brajice, Radonja sin Radoja, Petko sin Bogica, Milic sin Radmila, Obrad sin Velicka, Radosav sin Velicka, Radman sin Radise, Pribin sin Djurdja, Radisa sin Brajica, Milos sin Radmila, Radovac sin Radica, Stojan ( pis.: Istoyan) sin Stojasina (?), Radile sin Radmana, Radosav sin Radmila, Dajko sin Pribka, Bratul sin Dajka, Radovan sin Vukote, Mihac sin Radosava, Ratko ( pis.: Radko) sin

Pribisava, Petar sin Radoca. Kuca 51. U mestima po imenu Bogutov Dol, Gostilje, Plate (?), Janiste i Kranovic (?) zimuju, a na mestima po imenu Stitovo, Ponikvica,

Vukotica i Brnik letuju.

(Deo) od nahije Zete koju zovu takodje Bjelopavlici

Dzemat vojvode Radosava

Petar sin Brajka ( ili Branka ), Hlapen sin Vlaha ( pis.: Iflah), Brajk njegov sin, Radjelja sin Bogavca, Vukoje sin Gudese (?), Dobrac sin Brajka, Ratko ( pis.: Radko) sin Radovana, Brajilo sin Nikole, Vuca sin Vojina, ... sin Novaka, Radonja brat njegov, Radic sin Dimitrasa, Djuradj sin Bratula, Dimitras sin Petra, Stjepan sin Radica, Djuradj sin Radica, Vuksan sin Heraka, Radosav sin Stojcina ( pis.: Istoycin), Vukosav sin Ratka ( pis.: Radko), Mica (?) sin Progona, Bjeloka sin Mrkse, Vuk sin Vukse, Vuksan sin Dobroga ( pis.: Dobri), Radonja sin Bogdana, Radjelja sin Grube, Radonja sin ..., Ratko ( pis.: Radko) sin Bokce, Miokus sin Vladoja, Radic sin Vladoja, Nikola sin Radoja, Djuras sin Vladoja, Gvozden ( pis.: Igvozden) sin Djina (?), Vukja sin Bogdana, Vukas sin Vejka, Vuleta sin Milica, Vuceta sin Vejka, Petko sin ..., Paun sin Petoja (?), Radic sin Vukse, Ratko ( pis.: Radko) sin Mirka, Dakoje (?) sin

Bogdana. Kuca vojvode Radosava 44 sa glavarom dzemata.

Dzemat sina Nikolina potomka Pavlova ( Cema'ati veledi Nikola ibn

Pavli, Dzemat sina Nikolina unuka Pavlova).

Spomenuti, Djuradj sin Grupka, Lazar sin Ratka ( pis.: Radko), Radonja sin Ratka, Radonja sin Rajka, Vukota sin Radica, Djurko sin Vitoja, Vlad sin Vitoja, Bosko ( pis.:  Bojko) sin Petra, Bogdan sin Stojse ( pis.: Istoysa), Rajak sin Milana, Bosko sin Rada, Hlapen sin Kalimana, Dragonja sin Grujka, Stjepan sin Radica, Herak sin Vukmila, Radonja sin Ralka ( mozda: Zalka), Dobresin sinBrajana, Andrija sin Stjepana, Radonja sin Kaludjer (? Kalivir) ..., Andrija sin Radonje, Dimitrije sin Bozada, Radosav sin ..., Radjelja kovac, Punos sin

Petra, Radic sin Bogosava, Milovac sin Bogoja, Radin sin Bogoja, Bogdan sin Bogoja, Milovac sin Punosa, Miotos sin Radjelje, Radonja sin Bogoja, Dimitrije sin Djurka, Miroje sin Djurka, Radoje sin Miluna, Rasko sin Kala, Dragonja sin Brajka, Radonja sin Nikse, Pedja (?) sin Kaludjer ( ? Kalivir) ..., Radosav sin Brajka, Medun sin Milete, Janko sin Braje, Radosav sin Bozada, Mirko sin Radonje, Radosav sin Radica, Bozidar sin Milana, Ostoja sin Milana, Nikola sin Milana, Ivan sin Vuka, Pavko sin Bozidara, Bosko ( pis.: Bojko) sin Vuka, Bozidar sin Braja, Radosav sin Braja, Vukosav sin Ljesa, Radic sin Nika, Bogic sin Djurdja, Bozidar sin Bogdana, Vuceta sin Bogica, Vukosav sin Bogica, Vladoje njegov brat, Miokus sin Dajkov, Vukac sin Ruze, Vuk sin Djurdja, Radosav sin Vukce, Djuras sin Radonje, Miljko

sin Djurdja, Priban sin Ratka ( pis.: Radko). Kuca 67.

Dzemat Stanise sina Radjelje.

Milko sin Mojica, Radun sin Mile, Vuksan sin Lazara, Vuksa sin Ljepsica, Radosav sin Djurice, Miro sin Nika, Vuk sin Djurdja, Djuro sin Vuka, Leko sin Bjeljaka, Radjelja sin Djuraice, Radjelja sin Nikole, Lalic sin Radaka, Petko sin Nikse, Vuksan sin Djurdja, Radonja sin Bozidara, Paun sin Kala (?), Basta (?) sin Stipica ( pis.: Istipik), Lazar sin Stjepana, Zutac sin Mihaila, Djuro sin Ostoje, Vitomir sin Vite, Bozidar sin Vukce, Nikola sin Radena, Golub sin Radojka, Petar sin Draguna, Dujko sin Budosa, Radjelja sin Nikole, Bozidar sin Miljaka, Vukasin sin Radovca, Radonja sin Stojca

(?), Vukasin sin Pribka, Radonja sin Brajka. Kuce 33 sa glavarom dzemata.

Dzemat Bogdana sina Ugljesina.

Spomenuti, Lipovac sin Uska (?), Radic sin Vukosala, Djuradj sin Boska, Petar sin Borka, Sredoje sin Vitomira, Vuk sin Vitomira, Matovac sin Bogise, Nenada sin Bogise, Lukac sin Bogdana, Vuk sin Ivka, Vlatko ( pis.: Vladko) sin Uska (?), Vitomir sin Slepca, Bogdan sin Vladoja, Radic sin Mihorada, Rades sin Bogdana, Radonja sin Radomana, Vitko sin Ugljese, Radovan sin Rajana, Iljas sin Igrala (?), Ivan sin Ilije, Vukdrag sin Vitomira, Dragoje sin Vitomira, Vukdrag sin Ivana, Vukosav sin Bogdana, Nikola sin Petka ( ili Pejka), ... sin Brajica, Radosav sin Petra, Ratko sin Pribisava, Radovac sin Slepca ( pisano: Islepac), Vitomir sin Budena (?), Vukasin sin Radovca, Radjelja sin Bozidara, Ilija kovac, Nikola sin Vitasa, Stjepan sin Dobrosala, Bogdan sin Radonje, Radjelja sin Miluna, Ivan sin ..., Radmio sin Vidoja, Petar sin Ivka, Golub sin Vlahinje ( pis.: Iflahine), Rasko sin Mihorada, Hlapen ( pis.: Ihlapen) sin Vitoja, Vuk sin Radosala, Radosav sin Milosa, Djuradj sin Bjeladina, Rasko sin Bogdana, Miodrag sin Bjeloja, Vukosav sin Ilije, Bozidar sin Bogoja, Zivko sin Dobrila, Branko sin Zutoja,

Nikola sin popov, Ivanis sin Bjeljaka. Kuca 55.

B. A. Vukcevic

Ровачка братства – потомство Гојака Никшина

Братство Булатовића

Братство Булатовића потиче од Булата, сина Гојакова. Булат Гојаков се населио у село Горња Ровца, у заселак Грабље. Булат је имао сина Вуксана, кнеза ровачке нахије који је уписан у херцеговачком тефтеру 1477 године. Сви Булатовићи потичу од Батрића и Богића (Вуксанови синови). Батрићеве потомке зову Горњоровчани или Батрићевци, а Богићеве потомке зову Церовчани или Богићевићи. Батрић Вуксанов имао је четири сина: Драгића, Илијана, Драгишу и Вука.Од Драгише Батрићевог потичу: Секулићи, Томићи, Вучелићи и Савићи.Од Илијана Батрићевог потичу: Ивановићи, Минићи, Новељићи, Радивојевићи, Радуловићи, Богдановићи, Милијићи, Тодорићи и Ишићи. Од Минића су Огранци Дминићи, Никетићи и Тошковићи.Од Драгића Батрићевог су Мртводубочани: Ненадићи, Бајовићи, Пешићи, Зрновићи, Ђурковићи и Бошковићи.Од Бошковића су Ђокићи, Лакићевићи и Ђурковићи.Од Вука Батрићевог су Булатовићи у Кучима. Од њих су Трипковићи, Токовићи, Томашевићи, Тодићи, Кликовићи, Будинићи, Боланџићи, Бојановићи, Радуновићи и Оташевићи.Од Богића Вуксановог су огранци: Ђуровићи, Голубовићи, Лакетићи, Тапушковићи, Ћетковићи, Тодоровићи, Радојичићи и Савићи. Од Ђуровића су Ђинђићи. Од Голубовића су Аџићи и Ћатовићи. Од Лакетића су Реџићи. Од Тапушковића су Пуреновићи и Пушковићи. Од Тодоровића су Радојевићи.Постоји још родова који су пореклом од Булатовића: Башчаревићи, Баруџије, Вељовићи (огранак Стајовића из Мртвог Дубоког), Величковићи (огранак Стајовића), Дацићи, Дошљаци (огранак Стајовића), Ћаловићи, Ђурашиновићи (Радоичићи и Тодоровићи), Живковићи, Карличићи (неки се презивају Карлице), Кљајићи (од њих су Маринковићи, Марковићи, Јакшићи, Радивојевићи), Крцаловићи, Лончари, Вуковићи, Марашевићи (променили славу, славе Св. Саву), Марићевићи, Маричићи, Маркишићи, Мердовићи, Мијатовићи, Мишелићи, Нешовићи (огранак Стајовића), Павићевићи, Перовићи (живе у Топлици и Јабланици), Пођанин (огранак Стајовића), Радовановићи, Ровчанин, Станишићи, Тацовићи (огранак Стајовића), Ћаловићи, Ћесаци, Ћућиловићи, Ћуповићи, Црнчевићи, Читлучани или Чибучани, Џудовићи (огранак Стајовића), Пајовићи (живе у околини Ариља и Гуче и од њих су настала презимена: Димитријевићи, Јовановићи, Радоњићи, Бојовићи, Ђоковићи, Тимотијевићи), Булат.

Братство Влаховића

Влаховићи носе презиме по Гојаковом сину Влаху. Влахо се доселио у Богутов До и ту формирао своју породицу. Имао је два сина Богету и Николу и кћер Сенију.Од Богетових синова настала су ужа братства (огранци): Вукановићи, Ђурашевићи, Палевићи, Раичевићи и Симоновићи. Пресељењем дела Богетових потомака у Србију 1878 – 1903 настали су нови огранци: од Вукановића - Божинићи, од Палевића - Миловановићи, од Раичевића - Миковићи...

Од Николиних синова развили су се огранци: Вељовићи, Дуровићи, Ђуричићи, Јуковићи, Марковићи, Мартиновићи, Ницовићи и Селићи. Од ових огранака један број породица се одселио у Србију и од њих су настали нови огранци. Од Дуровића - Спасојевићи, Спасићи и Пајовићи, од Ницовића - Секулићи. Од Мућа Николина развило се пет огранака: Јововићи, Милајићи, Милићевићи, Новаковићи и Пековићи. Од Јововића развили су се Лакићевићи. Од Пековића настали су огранци Вуксановићи и Митрићи. У Васојевићима су насељени Богавци који тврде да потичу из Роваца и да су огранак Влаховића.

Братство Шћепановића

Братство Шћепановића је добило презиме по Шћепану Гојаковом. Шћепан се населио у село Липље, на десној обали Мораче у близини манастира Морача. Пошто у Липљима није било довољно обрадиве земље, Шћепанови потомци се селе у Веље Дубоко, у Вишње и у Међуречје. Шћепан Гојаков је имао пет синова: Вукца (Вука), Влатка, Божидара, Станишу и Радоја.Потомство Станише Радоњина дели се на огранке: Бошковићи (у Барице, Поља и Ровачко Требаљево), Муцовићи, Радојичићи. Од Бошковића су Вучетићи и Димбовићи. Од Радоичића су Драшковићи, Крстовићи, Мишовићи, Ђекићи и Вујиновићи. Од Драшковића су Бећковићи, Вујовићи, Крстићи, Маркићевићи, Радојевићи и Делимарковићи. Од Мишовића су Ровчани (н). Од Ђекића су Грезићи. Од Вујиновића су Милићи.Потомство Марка Петрова: Лазаревићи и Лешперовићи. Од Лазаревића су Јовановићи, Милуновићи и Јоковићи. Од Лешперовића су Видићи и Ваганари. Од Видића су Миловановићи. Потомство Шћепана Петрова су: Ковачевићи и Гогићи. Од Гогића су Гугићи и Вукојичићи. Од Ковачевића су: Мандићи, Симоновићи, Пењајићи, Бојовићи, Вељовићи и Руповићи. Од Мандића су Пулетићи и Божовићи. Грабљани су Шћепановићи из Стратешке Горе који се деле на седам огранака. Потомци Станка Стаматова су: Вукови, Ниношевићи и Ракитићи. Од Ракитића су Јоковићи Потомци Јездимира Јегоријева су тзв. Давидовићи.Потомци Пурише Ристова тзв. Шћепановићи – Пуришићи и од њих су: Ђокићи, Веснићи и Тошковићи. Постоји још родова који су пореклом од Шћепановића: Бојовићи (рођакају се са Мутаповићима), Божовићи (рођакају се са Мутаповићима), Богдановићи (рођакају се са Мутаповићима), Вукашиновићи (рођакају се са Мутаповићима), Гојковићи (рођакају се са Мутаповићима), Зубановићи, Јоксимовићи (рођакају се са Мутаповићима), Јокићи (рођакају се са Војиновићима, Костићима и Милићичима), Јакшићи, Јаковићи (потићу од Јакшића из Вишања), Костићи (рођакају се са Јокићима, Миличићима и Вујиновићима), Красојевићи (рођакају се са Мутаповићима), Каровићи (потичу од Кара, брата војводе Мутапа Лазара - Јовановићи), Кезуновићи (од Миличића), Мрдовићи (огранак Јакшића), Миличићи, Мутаповићи, Мићићи (рођакају се са Мутаповићима), Мулићи (рођакају се са Мутаповићима), Одовићи, Порубовићи, Станојевићи (у Вичи), Стјепановићи (потичу од Митра, брата војводе Лазара Мутапа), Стаматовићи, Чичаревићи (рођакају се са Перишићима, Вујовићима, Челебићима и Бошковићима), Челебићи (не треба их

мешати са истоименим муслиманским родом у Босни).Дрекаловића, досељени у Ровца (Веље Дубоко) у 17. веку. Јањушевићи су из Озринића, а даљње порекло из Бањана, Радмановићи су из Загарача, Милетићи су по некима староседеоци, а по некима досељеници из Бјелопоавлића, Синђићи (староседеоци), Дмитрићи (староседеоци), Петричићи (из Катунске нахије), Ковачевићи из Бјелопавлића, Јукићи из Босне, Татићи...

Братство Срезојевића

Братство Срезојевића је добило презиме по Стојану Гојаковом, званом Срезоје. Ово презиме није никада озваничено, нити је као такво, братственичко, презиме у прошлости постојало, сем што су знали да су потомци Срезоја Гојакова.Срезоје је имао четири сина: Радоњу, Радича, Луку и Вукаша. По кнезу Иванишу Радоњином, Срезојевићи који су се одселили у Попово и Пољицу добијају презиме Иванишевић. Од рода Иванишевића развили су се огранци Липаве, Мостарици, Сетеничићи, Глигићи, Рунде, Милићи, Чолак и други...Од Ненеза Срезојевића су Јовановићи, Илинчићи, Марковићи. Од Јовановића је настало братство Максимовићи. Од Максимовића су Поповићи (у Колашину), Новаковићи (у Липову). Огранци Илинчића су Никићи и Мијатовићи. Од Мијатовића су настали Вуловићи, Мишовићи и Новићи.Потомство кнеза Богдана Војинића (Љешњанина): Кнез Богдан Љешњанин се прво доселио са Чева у Љешанску нахију па онда у Ровца. Имао је четири сина од којих су се развила братства: Вуковићи, Јанковићи, Јоковићи, Јововићи, Перишићи и Букилићи. Братство Радуловићи кажу да потичу од оних Радуловића из Комана (Катунска нахија).

Остала братства у Ровцима

Радовићи (давно досељени из Мораче, Миоска), Пижурице су пореклом из Куча, од Дрекаловића, досељени у Ровца (Веље Дубоко) у 17. веку. Јањушевићи су из Озринића, а даљње порекло из Бањана, Радмановићи су из Загарача, Милетићи су по некима староседеоци, а по некима досељеници из Бјелопоавлића, Синђићи (староседеоци), Дмитрићи (староседеоци), Петричићи (из Катунске нахије), Ковачевићи из Бјелопавлића, Јукићи из Босне, Татићи...

Ulazem protest na netacnu informaciju. Jukići u Rovcima su Vasojevići porijeklom i greska je nastala valjda sto se vezuju sa prezimenjacima oko Podgorice. Na primjer ima dosta Jukića u Hrvatskoj koji za svoje porijeklo navode Rovca, a neki nemaju bas nikakve veze sa Crnom Gorom i to su starośedioci u Hrvatskoj. PS.

Sa sedam strana

Tekst Ilije Brakovica „Vezirov most i prva pohara plemena Kuca" iz 1932. godine i kratak komentar o tom dogadjaju

Prva pohara Kuca od strane skadarskog vezira Mehmed-pase Busatlije dogodila se 1774. godine. Ova pohara je jedan od najznacajnijih i najtuznijih, a istovremeno i najsvjetlijih dogadjaja u istoriji ovog plemena.

O ovom dogadjaju i tom teskom vremenu pisali su mnogi pisci, hronicari, istoricari i obicni gradjani. To su najbolje uradili vojvoda Marko Miljanov u svom djelu „Pleme Kuci u narodnoj prici i pjesmi" dr Rastislav Petrovic u knjizi „Pleme Kuci 1684-1796", Stevan Popovic u knjizi „Rovca i Rovcani", Ðono Vucelic u knjigama „Na braniku slobode" i „Bratstvo Vucelica i Bratonozica", Ilija Zlaticanin u „Nasim starinama", Rajko Raosavljevic u „Rovcima i Moraci", J. Erdeljanovic u „Bratonozicima", Ilija Brakovic u „Zeti" 13.03.1932. godine.

U pomenutom tekstu Brakovic pise:

Pokusaj podmicivanja

„Kao pogranicno pleme Kuci su bili u neprestanoj borbi sa Turcima. Narocito su poznate strasne turske kasapnice na Malom Orljevu 1688. i na velikom Orljevu 1738. godine.

Buduci po samom geografskom polozaju u kontaktu sa Kucima, Bratonozici su skoro uvijek dijelili sa Kucima dobro i zlo. Zna se pouzdano da su u borbi na Velikom Orljevu ucestvovali i Bratonozici i u narodnom predanju ostala je ziva uspomena da su Bratonozice u toj borbi predvodili Bozo Nikolin, prvi bratonoski barjaktar za kojega narodno predanje zna, otac Braka Bozova od koga vodi porijeklo danasnje bratstvo Brakovici i Gilici u Bratonozicima, Podgorici i Peci, i veliko bratstvo Barjaktarovici u Beranama, Bioru, Petnjiku i drugim mjestima u Srbiji i Sandzaku, Brale Stanisin, takodje barjaktar od koga vode porijeklo bratonoski Stanisici preseljeni u Srbiju, dok danasnji Stanisici koji zive u Bratonozicima, vode porijeklo od njegova brata

Zoga Stanisina i Šako DJurisin od koga vodi porijeklo danasnje bratstvo Šakovica u Bratonozicima, Podgorici i drugim mjestima.

Turci, kivni Kucima narocito zbog ove dvije strasne pogibije su pretrpjeli na Malom i Velikom Orljevu krojili su planove kako da im se osvete i da ih potpuno uniste. Taj njihov plan dostigao je svoju kulminaciju u prvoj pohari Kuca 1774. godine. Skadarski vezir zatrazi od Kuca da plate caru arac, ali ovi kategoricki odbise.

Cuvsi to, vezir dade mito u Kuce da bi se medju sobom izdali jer je to bio jedini nacin da Turci postignu svoj cilj, da se osvete Kucima u cemu su donekle i uspjeli. (Tada su Punan Dedin, Beco Savicev i dr. primili po "kapu pulja" - jedna pulja 15 krajcara) i stavili se Turcima na raspolozenje.

Vezir je dosao s vojskom u Zetu i tu su mu dosli dva orahovska junaka, DJulja Jovanov i Iveza Vukov. Vezir ponudi DJulji barjak pred Turcima protiv Drekalovica,

obecavajuci mu velike darove i carsko znamenje.

No, kad je DJulja to sve prezrivo odbio, vezir je spustio kroz prozor od kule Begovica konopac i barjak i kazao: "Biraj DJulja ili barjak pred vojskom ili konopac na grlo". DJulja je na to odgovorio veziru: "Hocu konopac a nikako barjak protivu brace." Prisao je vjesalima i sam sebi metnuo konopac na grlo i gurnuo dasku ispod nogu.

Tako je slavno zavrsio svoj zivot na vjesalima ovaj ponositi sin ovih surih brda i ostavio primjer pokoljenju kako se umire za svoju bracu i narodnu slobodu. Ista ova sudbina postigla bi i njegova druga, pomenutog Ivezu Vukova da mu nije njegov poturceni rodjak molbom otkupio zivot kod Adzi - pase a ovaj kod vezira.

Surovi obracun

Oni koji primise novac od Turaka stavise im se na raspolozenje a sa Drekalovicima pristase od Starih Kuca Krivodoljani, Zikovici i Bakocevici.

Vezir skadarski rasporedi vojsku da udari Kucima u sedam strana: bosansko-hercegovacki begovi preko Kupusaca, Mecikukic preko Bioca, Beg Zotovic preko Fundine, Usein Ot preko Zatrijebca, beg Sabanagic i pasa Mahmutbegovic preko Orahova, kapetan Nekic od Kolasina preko Veruse i skadarski vezir na Medun.

Drekalovici, videci da se ne mogu tolikoj sili turskoj oduprijeti, nijesu se zatvarali u grad ve su napravili sanac na Ubli i tu su docekali Turke, a stoku i nejac - zene, djecu i starce sklonili su na Malu Rijeku, misleci da ih tamo u onim prokletim vrletima, nece naci.

Vezirova vojska od Meduna prva je udarila na sanac a u toliko su pristigla i druga odjeljenja turske vojske. Drekalovici su se borili kao lavovi ali je sili turskoj bilo nemoguce odoljeti te Turci udarijese u sanac i posjekose 70 glava ali i oni ostadose oko sanca povaljani na gomile.

Kuci su poslije strasnog okrsaja bili primorani napustiti sanac i povuci se prema Cvilinu, gdje ih je srela druga neprijateljska vojska s kojom su vodili ogorcenu borbu.

S ovog polozaja Kuci su morali izmicati pred turskom silom, zadajuci joj teske gubitke dok su sisli na Malu Rijeku gdje im je bila stoka i nejac. Turci, ne moguci oruzjem unistiti ostatak kuckog stanovnistva, urvu kamenje niz strme malorecke strane.

Vriska zena, djece i staraca kao i poklic vojnika, mijesao se sa strasnom grmljavinom kamena koji lomljahu i goru pred sobom i sagonjahu u korito malorecko...

Prosla je ova uzasna noc i osvanuo je dan. Turci ne zeleci ginuti kao proslog dana na pecini, postave strazu da Kuci ne pobjegnu a znali su da nemaju hrane pa su racunali da ce im se sami predati.

S druge strane, Turci porucise i zaprijetise Bratonozicima da ne puste Kuce da predju preko njihove teritorije, jer, ako to ucine, svu ce svoju vojsku okrenuti na njih i sve im zivo plijeniti a sve musko pod sablju turiti.

Vezir je cekao na Medun da mu dovedu kucko roblje iz pecine, koju su Turci drzali u opsadi. Bratonozici su se nasli u vrlo nezgodan polozaj.

Gledati Kuce da ih Turci kolju i drze u opsadu u pecini, tesko im je padalo na dusu. Izbaviti ih iz turskih saka, ispred onolike turske vojske, nijesu imali tolio moci i snage, utoliko prije sto su Turci strasno zaprijetili Bratonozicima da nikako ne puste Kucima prolaz preko njihovog zemljista.

No, i pored svega ovoga, vidjeniji prvaci bratonoski iz Peleva brijega, Vilca, Kisjelice i Klopota, medju kojima narodno predanje pominje: popa Maska i brata mu Asana Scepanova Toskovica, Radoja Premovica, Radovana Spahijina Pavicevica, Adziju Brakova, Radoja Vuceva, Radosa Veskova, Janka Toskova, Radosa LJakova i druge, bili su se skupili na dogovor, kako i na koji nacin da pomognu Kucima.

Bjekstvo iz pecine

Pred samu noc toga dana, stize kod njih rovacki vojvoda Minja Radulov sa nekoliko druga. Bratonozici i Rovcani podju zajedno ne bi li uspjeli da pored turske straze nocu izvedu opsjednute Kuce iz pecine.

Turska straza bila je slaba a nije ni znala puteve i prolaze kroz malorecke stijene, a Bratonozicima je to sve bilo poznato, te su sa Rovcanima vjesto i neosjetno sisli u pecinu. Kuci se obradovase i kod njih se javi iskra nade na spasenje.

Dogovore se da krenu u jedan sat poslije ponoci da bi u to doba najlakse prosli pored turske straze.

Mrtve ostavise u pecini, ranjenike i nejac krenuse sobom i izdadose takvo naredjenje da niko ne smije kasnuti niti recice izgovoriti, da se strogo da nikome ne torokne kamen pod nogom, a majka koja ne bi mogla na drugi nacin umiriti dijete u kolijevci, da ga zakolje ili rukom ugusi, je ako turska straza opazi, sve ce biti pohvatani i poklani.

Turska straza, ne poznajuci teren, nije uhvatila sve prolaze, a Bratonozici, poznajuci svaku stazu, uspjeli su da Kuce srecno provedu pored turske straze uz strmenitu stranu zvanu „Oble ulice", pa da ne bi nagazili na strazu, koja je bila na Stubici od Male grede, skrenu lijevo preko Velje grede, Priboja i Bunijesa i izadju na vrh maloreckih strana.

Tu su se malo odmorili i majke su pregledale djecu u kolijevkama pa su nasle da su sedmoro djece udavile zatvarajuci im usta da ne placu samo da bi prosli pored turske straze.

Odavde su se krenuli ispod sela Vilca i Kisjelice i zora ih je zatekla na putu pored sela Lutova, pa su izasli na vrh morackijeg strana koje se zovu Platije a odatle pravo u Rovca gdje su ih Rovcani bratski docekali.No ipak, Kuci su se tamo potucali bez kuca i imanja punih sedam godina.

Turska osveta

Posto Turci vidjose da Kuca nema u pecini i doznadose da su ih Bratonozici preveli pored njihove straze i preveli u Rovca, bili su jako ozloijedjeni na Bratonozice i vrebali su priliku da im se osvete.

Malo vremena iza toga Turci prevarom domame cetvoricu od onih Bratonozica koji su bili silazili u pecinu i iz iste izveli Kuce, te je skadarski vezir, odnosno Adzi-pasa Osmanagic iz Podgorice zbog toga objesio na danasnjoj Sahat Kuli u Podgorici: popa Maska i brata mu Asana Scepanova Toskovica, Radoja Premovica i Radovana Spahijina Pavicevica a vrebali su da uhvate i objese i ostalu dvojicu t. j. Adziju Brakovica i Radoja Vuceva, koji su bili glavni inicijatori i putovodje za prevodjenje Kuca iz pecine, ali u tome Turci nijesu uspjeli.

Oni nijesu bili zadovoljni time sto su objesili cetvoricu bratonoskih prvaka vec namisle da plijene svu bratonosku stoku te da im se i na taj nacin osvete za prevodjenje Kuca preko bratonoskog zemljista u Rovca".

Prilikom opisa dogadjaja o vjesanju bratonozickih prvaka kod Sahat Kule u Podgorici, Ilija Brakovic je ispustio da opise detaljno kako je pop Masko ispustio dusu pod vjesalima.

Naime, pop Masko je trazio od Turaka, da mu dozvole da se kao svestenik pricesti. Turci, koji su bili pobozni, pristadose da priceste popa Maska te mu donesose pun metalni putijer (bokal) vina i pruzice mu ga.

Pop Masko, kojemu je vec bila omca na grlu a daska pod nogama, cim je dohvatio metalni bokal sa vinom, podigao ga je u vis kao da hoce da se pricesti, pa kada ga je dovoljno podigao objema rukama, snazno je udario tim bokalom turskog dzelata (koji je cekao ispred njega da mu vrati putir a zatim da izvuce dasku ispod njegovih nogu) u glavu tako da je dzelat na mjestu ostavo mrtav a pop Masko je potom, videci da se zamijenio, sam odgurnuo nogom dasku pod njim i objesio se. Hrabra Prenta

Tekst Ilije Brakovica „Vezirov most i prva pohara plemena Kuca" iz 1932. godine i kratak komentar o tom dogadjaju

Dalje, Brakovic pise:„No Turci ne ostavise Kuce na miru ni u Rovca vec poruce Rovcanima i strogo im zaprijete, da ce sva Rovca popaliti ako im ne vrate kucko roblje. Videci Turci da Rovcani nece vratiti Drekalovice, pocnu se spremati da ih napadnu, vezir krene na njih veliku vojsku, koja se bijase prikupila u Spuz i pocinula na bjelopavlicko polje nize Martinica.

Cuvsi za ovo, Kuci i Rovcani posalju veziru i Turcima jednu zenu iz Rovaca sa djetetom u kolijevci, da ponudi Turcima sisano kumstvo. Kada je ove zena stigla kod vojske, ponudila je veziru i turskim vojskovodjama kumstvo, moleci ih da ne vode vojsku u Rovca.

Turci su je nemilosrdno odgurnuli, rugajuci joj se i psujuci i nju i hriscanskog svetog Jovana. LJutita Rovcanka izvadi preslicu iza pojasa i pobode ju ispred vezirova satora

govoreci:

„Naprijed Turci na nas ako vam majka nije „Jana", ali cete, ako Bog da, proci kao na Orljevo".

Ova se zena zvala Prenta i od toga doba ovo se mjesto gdje pobola preslicu nazove Prentina Glavica. Tu je do prije 50 godina bio pazar svake nedjelje gdje su dolazili Crnogorci i Brdjani da trguju.

Prenta se vrati u Rovca istoga dana i javi Kucima i Rovcanima da se spremaju jer Turci nijesu prihvatili kumstvo vec vode veliku vojsku na njih.

Velika pobjeda

Kako narodno predanje i pjesma kazu, turske je vojske bilo 30.000 i udarili su na Kuce i Rovcane, kojima su i susjedna plemena priskocila u pomoc. Kuci i Rovcani su hrabro docekali Turke i u ovom ljutom okrsaju, koji nije dugo trajao, poginulo im je sezdeset, ali su i Turci strasno razbijeni, tako da su se kroz gudure i vrleti strasno polomili i u neredi povukli natrag.

Od trideset hiljada Turaka vratilo se samo trinaest hiljada. Ostalo je sve pobijeno i zarobljeno. Ranjeni vezir, koji je jedva iznio glavu, razjaren ovim neuspjehom, bez obzirice odstupio je na vrat na nos sa ostatkom svoje vojske preko Kolasina, Vasojevica i Bratonozica za Podgoricu.

Cim je stigao u Podgoricu, izdao je najstroziju naredbu da Turci opljackaju sve sto nadju zivo u Bratonozicima i svu stoku da dotjeraju u Podgoricu, a ako se ko usprotivi, da ce sve predati ognju i macu.

Bratonozici su bili jedno od crnogorskih plemena koje nikada nije bilo stvarno potcinjeno Turcima. Pored toga, bratonoski vojvoda Pejo Stanojev Balevic, dobio je od turskog sultana Mehmeda Á, svog zeta po sestri, sto godina prije ovog dogadjaja, carsku povelju da Bratonozici, od Lopata do Ivovika, nikome ne placaju nikakav danak ni kuluk i da ih bez carskoga znanja i dozvole niko ne smije napasti.

Skadarski je vezir za ovo dobro znao, te se Turci nijesu lako rjesavali da nagaze carsku naredbu, vec su gledali da to lukavstvom i prevarom izvedu.

Ovu svoju namjeru Turci su ostvarili pomocu Murata Cpatova, unuka vec pomenutog Bralja Stanisina, kojega prevarom domame u Podgoricu i predstave mu da carska povelja data bratonoskom vojvodi Peju vise nema vrednosti posto vojvoda bijase vec odavno umro i da ce mnogo bolje biti za njih da dotjeraju veziru svu stoku nego da on ide s vojskom na njih. Murat, ne znajuci tursku politiku, pristane i vezir posalje sa njim svoju pratnju.

Neuspjela podjela

Za vrijeme vladike Rada kao i prilikom odstupanje Austrije 1918. g. most je bombardovan ali ni prvi ni drugi put nije mu ucinjen veci kvar, sto svjedoci da je zidan narocitim malterom i da je zaista neimar bio specijalista u svom poslu...

Sada da vidimo sta bi sa Kacima. Oni se rastrkase po Primorju, Hercegovini, Kolasinu i Bijelom Polju, ali najvise se njih zadrzalo u Rovcima gdje se i danas zovu Kucke livade, bastine i katuni. Tamo su zivjeli punih sedam godina. Ziveci u izgnanstvu, oni su cetovali i svetili se onijema koji su ih izdali. Dok su Drekalovici bili u izgnanstvu, na njihove kuce i imanja dodigli su Turci i Arbanasi, a skadarski vezir rijesi da i planinu njihovu podijeli Arbanasima i drugim susjedima.

U tu svrhu vezir je poslao komisiju od svojih ljudi, koja je posla iz Podgorice preko Bratonozica a kada su bili uz Vjetarnik jedan od clanova komisije rekao je: "Nemojte braco da idemo da dijelimo planinu Drekalovica jer je to od Boga grehota, a sto ce biti s nama ako se Drekalovici sjutra opet povrate na svoja imanja". Na ove rijeci, vodja komisije S. B. stavio je ruku na prsa i odgovorio: "Ja micem svu grehotu na moju dusu".

U tom momentu pukla je puska LJakica Stanojevica LJakovica, koji je vodio Kucku cetu i pogodila je vodju vezirovih izaslanika kroz ruku u prsa i na mjestu je ostao mrtav. Utoliko zapucase puske i ostalih kuckih cetnika i vezirove izaslanike pobise sve do jednoga, te tako kucka planina ostade nepodijeljena.

Ova je ceta od 12 ljudi, malo dana iza toga, opkoljena od Turaka Arbanasa u mjestu zvanom "Djebeza" i tu su svi junacki poginuli samo se spasao Novak R. Vujadinovic i skloni se kod dordja dukica u Brskut, a odatle posao kod neke odive Drekalovica koja je bila udata u Pipere. Cuvsi za njega, vezir je obecao dobru nagradu onome ko ga uhvati i najzad je uspio da ga uhvati i objesi.

Iza ovoga, obrazovana je deputacija od srba i Turaka, koja je posla kod skadarskog vezira da ga moli, da dozvoli Drekalovicima da se mogu vratiti na svoje kuce i imanja. Vezir vec bijase dozvolio Kucima koji nijesu bili Drekalovici da se mogu vratiti, ali poslije velikog navaljivanja deputacije, najzad dozvoli povratak i Drekalovica".

Osveta nad Rovcanima

"Znali su Kuci (u pecini V.V.) da je pasa izdao naredjenje da se niko ne smije usuditi da im pruzi pomoc. Prijetnja je bila vise nego stravicna i glasila je: Ako se iko usudi da pruzi pomoc Drekalovicima, njegovo pleme ce biti predato ognju i macu..."

"Rovcani, cija se teritorija nije granicila sa kuckom, kada su saznali sta se desava, odlucili su, na predlog njihovog vojvode Minje Radulova, ili da izbave Drekalovice, ili da izginu zajedno sa njima.

Medjutim, kad su posli u pomoc Drekalovicima, Ljevorecani im nijesu dali da prijedju preko njihove teritorije, jer su znali da bi im se Mahmut-pasa osvetio.Tada je rovacki vojvoda odlucio da sa jos dva druga i nekoliko Bratnozica, iduci bespucem pod zastitom mraka, stigne do pecine gdje su bili Drekalovici.

Noc je cuvala junake a njihov lagani hod vodio ih je u vjecnost. Kada su spasioci stigli, svi su se spremili i polako, vodeci racuna da ih Turci ne opaze, iduci za Rovcanima i Bratonozicima, Drekalovici su se izbavili...

Saznavsi sto se desilo, Mehmed-pasa, razjaren, izdao je naredjenje da se popljacka sve sto ima zivo u Bratonozicima i da se primjerno kazne zbog toga sto su dozvolili da se Drekalovici izbave preko njihove teritorije i sto su njih nekoliko ucestvovali u tom spasavanju.

Zatim je izdao naredjenje vojsci da preko Pipera i Bjelopavlica napadne Rovcane, koji prethodno, na njegovo trazenje nijesu htjeli da mu predaju Drekalovice..."Pokolj u Niksicu"Ono sto nije postigao Mehmed-pasa, da se osveti Rovcanima, postigao je njegov sin Mahmut-pasa, dvanaest godina kasnije, kada je na prevaru domamio u Niksic 57 najuglednijih Rovcana, pod izgovorom da zajedno sa njima i Piperima napadne na Gacko.

Ne sumnjajuci nista, jer ce s njima biti i Piperi, Rovcani su, predvodjeni knezom, stigli u Niksic gdje su Turci, po pasinom naredjenju izvrsili pravi pokolj nad njima. Od njih 57 uspjeli su da se spasu samo cetvorica.

Sam pasa je zaklao rovackog kneza, dok je niksicki dizdar odsjekao glavu kaludjeru. Bio je to jedan od najsurovijih zlocina koji je izvrsio ovaj, inace po zlu cuveni Busatlija...

Ako Mehmed-pasa nije za zivota uspio da se osveti Rovcanima, Bratonozici su za sva vremena zapamtili poharu koja je izvrsena nad njima. Tom prilikom je, po pasinom naredjenju, dovedeno u Podgoricu mnogo krupne i sitne stoke koja je prodata, a od novca koji je dobijen za bratonosku sirotinju, napravljen je most preko Morace.

Pasa je ipak u necemu uspio-ovjekovjecio je sebe kroz zlocin, jer se most i danas zove po njemu VEZIROV MOST.Istovremeno, dok se sabirao prikupljeni novac za izgradnju mosta, Adzi-pasa Osmanagic je domamio na prevaru cetvoricu Bratonozica koji su pomogli Drekalovicima da se izbave, i naredio da se javno objese ispred Sahat-kule nasred Podgorice".

Jovo Popović: Pop izdaje

Glava 15

"Oderali tri živa katolička popa"

U augustu 1942. godine naglo počinje mijenjanje prilika i odnosa u sje-vernoj Dalmaciji. To je vrijeme snažnog prodora narodnooslobodilačkog po-kreta u svim dijelovima Dalmacije. "Dolazak srpskih i crnogorskih proletar-skih brigada jako je djelovao na stanovništvo, pa i na same četnike", ocjenjuje u augustu štab 4. operativne zone NOPO Dalmacije. Razložno je utvrdeno da je "situacija u Kninskoj krajini svakim danom sve bolja".1 Raspopljeni vojvo-da Momčilo je pak i dalje pravio spiskove svojih pukova i svojih žrtava, kadar da uvjerava Talijane kako "čvrsto drži situaciju u rukama". S pohoda prema Livnu ušao je u Knin, okićenog automobila na kojem je Periša Dobrijević,2 četnički pjesnik i pisac nadriskečeva i drama o vojvodi Momčilu, ispisao ćirilicom "Osvetnik Kosova". U štabu talijanske divizije su ga dočekali suzdržano, kako pop nije navikao. Pop koji je vojvodovao, pa i pored Uzunčevićeve prisutnosti u Strmici, uporno nastupa kao "zastupnik komandanta

Dinarske divizije", vjerovao je da će na smrti Paje Popovića graditi još uspješniju kolaboraciju, ali se dogodilo obratno. Mnogi, do ljeta bliski suradnici Paje Popovića su upravo po ceremonijalnom pogrebu, organiziranom uz talijanske bajonete, shvatili Pajinu dvoličnu igru. Pajin brat, Dušan Popović, odigrao je značajnu ulogu u procesu nove diferencijacije, tako da se četnicima u tadašnjoj mobili-zaciji "nitko nije javio". Ima o tome podatak u analitičkom izvještaju štaba 4. operativne (dalmatinske) zone od početka augusta:

"Situacija u Kninskoj krajini svakim danom je sve bolja ... Ovakvom stanju i razvoju situacije u Kninskoj krajini pored naprijed navedenih razloga doprinosi, osim rada naših drugova, i rad šestorice Kninjana, bivših Pajinih saradnika. Već sam njihov povratak je mnogo odjeknuo po Kninskoj krajini, jer su skoro svi smatrali kao sigurno da su streljani. Njihovim povratkom je razbijena čitava kula, koju je na njihovoj smrti gradio pop Đujić ... Ovoj pre-orijentaciji koja se vrši u Kninskoj krajini doprinosi dobar i požrtvovan rad Dušana Popovića, brata Paje Popovića ... U razgovoru koji smo sa njim imali iznosio je dobro raspoloženje naroda za narodnooslobodilačku borbu i sve to veće povjerenje prema partizanima ..."3

Sve učestalije su Draži Mihailoviću slane vijesti da se "borbe sa komunistima ređaju iz dana u dan, jedna za drugom: mi se branimo, a oni stalno napadaju i uspevaju ... nismo im mogli sa uspehom odolevati"." Nemoćan da u borbu pokrene sve dijelove Dinarske divizije, Đujić je 9. augusta formi-rao "udarni bataljon od 400 ljudi". Taj bataljon je imao zadatak da zaustavi prodore jedinica NOVJ od Drvara prema Kninskoj krajini. S tim bataljonom Đujić je u drugoj polovici augusta držao položaje oko Tiškovca. Izvještavaju-ći o tome, obavještajni oficir 5. krajiškog odreda Dane Tanjga sredinom au-gusta piše da "Đujić sa svojima drži položaj oko Tiškovca", a da su "mobilisani četnici koji su držali položaj na Stožištima" otišli kućama. I dalje je na položaju nasuprot partizanskog rasporeda ostao Mane Rokvić "sa svojih oko 70 ljudi". Seoske čete Bogunovićevog puka "Gavrilo Princip", teško pokretljive, zadržavale su se u svojim selima, odnosno svaka od tih seoskihjedinica, vodova ili četa, "drži položaj oko svoga sela". Ti grahovski četnici su na sve načine davali partizanima do znanja da nisu za borbe, a uključuju se u njih sa-mo zbog toga što ih — poticani od vojvode Momčila — "tjeraju Mane Rokvić i Ćućuz". Tanjga je od svojih suradnika iz jugoistočne Like saznao "da bi se mogao Đujić povući sa sadašnjeg položaja, kao da predosjeća napad. Što se tiče naroda četničkih sela oni nisu raspoloženi za nikakav otpor", ali ih terori-zira "u svakom selu po nekoliko bandita". Čak i na Jelinom polju, na Dinari, gdje su se četnici stalno okupljali, četrdesetak četnika je početkom augusta, kad su saznali da su partizani zauzeli Livno, poručivalo "da bi se oni predali bez borbe", odnosno — u slučaju napada — "svakako neće davati otpor". Za jednog od četničkih komandira, iz sela Luke, Đujićje saznao daje s partizani-ma "u stalnoj vezi", pa gaje zatvorio; "banda" gaje — piše Tanjga — "tuk-la". Nekoliko mjeseci kasnije, kad proletarskejedinice prodru preko Dinare u Kninsku krajinu, pokazat će se da je Tanjgina augustovska informacija o to-me kako se "u slučaju našeg napada sa jačim snagama može računati s potpu-nim rasulom" četnika, bila točna. Od zapadnobosanskih četnika najžešći su bili Rokvić i Ćućuz, a Brane Bogunović "se stalno šeće automobilom Knin — Grahovo i izgleda dok osjeti za napad da će kidnuti".5

Sumnjičav prema svemu i svakome, stalno u procijepu izmedu svojih nametljivo ambicioznih kolega, vojvoda, antihrvatski, šovinistički opterećen, a

prilikama i talijanskim pritiskom primoran na suradnju s ustašama, nikad do-voljno siguran u često mijenjane talijanske stavove, koji su ga tren hvalili i da-rovali, a tren potom smatrali da prema "četnicima popa Đujića ne treba biti široke ruke", jer "ne ulijevaju mnogo povjerenja"6 vojvoda Momčilo je kra-jem augusta imao dojam, i to s mnogo razloga, da gubi tlo pod nogama. Sme-tali su mu pukovnik Uzunčević, i samovoljni, prevrtljivi, samoljubivi Mane Rokvić, nervirala su ga braća Cicvare iz Gračaca, koji su stalno tražili nekak-vu samostalnost, kao i braća Marići... U njegovom rodnom Topolju sve učestalije se čuo glas partizanske propagande, a Golubić, gdje se poslije bije-ga iz Drvara usidrio Rokvić sa "180 Bosanaca, nešto Ličana" i stotinjak "pri-silno mobilisanih iz domaćih sela"7 naglo je svrstavan u partizanske redove. Činilo se vojvodi Momčilu da su "ponajviše za komunistički teror krivi" Jošo Durbara u Topolju i golubički gimnazijalac Stevo Opačić, sin jednog od naj-bogatijih seljaka onoga kraja. U nekoliko navrata je tražio od najpovjerljivijih četnika da tu dvojicu "na svaki način likvidiraju", kao i brata Paje Popovića, Dušana i Nenada Sinobada, koji je pored strahovitog Rokvićevog terora "us-pio da sa nekolicinom ljudi održi sastanak u samom Golubiću".8 Krajem au-gusta, kad se vraćao iz Knina sa sastanka u štabu divizije "Sassar", gdje je bio utanačavan plan septembarske ofenzive u pravcima Grahovo — Drvar i Gra-hovo — Glamoč, na ulazu u Golubić je saznao da je u selu partizanski koman-dir osamnaestogodišnji Stevan Opačić. Prije rata je često zalazio u Opačićevu kuću. Majka Opačićeva je iz Topolja, od Jejina, Đujićeva susjeda. Vojvoda je na brzinu prikupio grupu domaćih četnika i naredio im da opkole kuću Opačićevih, nad Butužnicom, blizu željezničke stanice, između škole i crkve. Đuro Reljan je prije četnika doletio k Opačićima. Zadihano zove Stevićevu majku Milicu:

— Četnici ti kuću opkoljavaju!

166

Mladi partizanski komandir je prethodne noći došao u selo kriomice iz Donjeg Lapca, gdje je završio oficirsku školu. Čuo je Reljanovo upozorenje i, uvijek oprezan, iskočio kroz prozor na zadnju stranu kuće i domogao se vinograda. Četnici su ga opazili i počeli bjesomučno pucati, ali — sudeći po ishodu — čini se da ni jedan nije gađao u mladića. Kad je partizanski komandir umakao, u dvorište velike kuće Opačićevih je ujahao vojvoda Momčilo sa svojim pratiocima. Pucnjava se još čula. Pop s konja psuje majku Milicu, pa kaže:

— Odi gore, eno ti tvoje kopile na straniku leži u krvi! Majka sluti: živ je njen sin. Što bi, inače, četnici i dalje pucali:

— Ne bi vi njega ni mrtva smjeli ostaviti, a kamo li ranjenog. Nosali bi vi njega, da se junačite nad mrtvim junakom.

Jedan od vojvodinih pratilaca, poručnik kraljeve garde, komšija Opačićevih iz Golubića, Đuro Vunduk, koji je više vremena provodio kod vojvode Birčanina u Splitu, nego na položajima, zamahnu kundakom na ženu, a ona stoji stameno, drska iz straha za sina:

— Bijete žene, kad junake ne možete!

Vojvoda ne sjahuje. Nareduje Milici da četnicima za ručak pošalje četiri pršuta, mješinu sira, bačvu vina, deset peka bijelog kruha i pogače, pa kad sve to spremi da pošalje i kćer Olgu da služi četnike. Majka Milica neće s vojvodom da razgovara. Četnicima govori:

— Poručite vojvodi Đujiću — kao da on nije tu, i kao da ga ne zna od rođenja — da ću ga i nahraniti i napojiti, kako zapovijeda. Kćer mu ne šaljem. To su Turci radili. Srbi nikada. Ako ovdje ima Srba!

Đujić je, pamte mnogi već i stoga što je priča u par dana pronešena svim selima Tromeđe, "ošinio konja i bijesno odjahao prema crkvi".9

Više prikriveno nego otvoreno, Kninska krajina je sve vidljivije svrstavana na drugu stranu od Đujića. Vojno-političko rukovodstvo narodnooslobodilačkog pokreta u Dalmaciji je s razlogom tvrdilo da "i u samom četničkom taboru dolazi do velikog podvajanja"10 i da bi mnogi četnici rado predali oružje, pa čak bi "i da priđu partizanima, ali se boje represalija od strane Talijana i Đujića". Poslije Đujićevog prepada na kuću Steve Opačića, štab 4. operativne zone (dalmatinske) je povjerovao da se u Golubiću "nalazi glavni štab Đujića". Majka Stevića Opačića je svojim držanjem toliko osokolila Golubićane, da je profesor Nenad Sinobad uspio da "pored sve straže, održi zbor u obližnjoj šumi, na kojem je bilo oko 100 seljaka"."

Štab 4. operativne zone je u dva navrata pokušao da organizira zasjedu i zarobi ili ubije vojvodu Đujića. Prvi put je zadatak povjeren Đujićevom susjedu iz Topolja, Joši Durbabi. Primivši naredenje od komandanta zone Vicka Krstulovića, Durbaba je iz 1. dalmatinskog bataljona izabrao četiri borca — Milana Grubića, Miloša i Todu Sinobada i Boška Žunića. Prevalivši dugi put iz Livanjskog polja, Durbaba i njegovi borci su postavili zasjedu na cesti Strmica — Knin, kod Bolandže. Dvije noći su uzaludno čekali. Predzoru trećeg dana njihov suradnik iz Golubića, Jovo Vuković ih je obavijesto da je "pop otputovao u Split", a da su četnici naslutili borce u zasjedi, pa ih — "eto sad, raspoređujući se u zaleđu zasjede, na Plješivici i Vršini" — opkoljavaju. Zahvaljujući Durbabinoj snalažljivosti i odlučnosti njegovih drugova, probili su se kroz četnički obruč proslijedivši prema partizanskom logoru na Podiću.12

Sljedeću zasjedu je postavio 1. bataljon 2. dalmatinske brigade 26. septembra. No, prije nego što je išta poduzeo, bataljon je povučen procijenivši da teren "apsolutno ne odgovara predvidenom zadatku". Sutradan je zasjedu postavila grupa boraca. Ujutro 27. septembra sačekali su Đujićev auto, ali u kolima je bio samo šofer; vojvode Đujića ni ovoga puta nije bilo.13

Početkom septembra Jošo Durbaba je sa 16 partizana još jednom pokušao uhvatiti popa Momčila. Đujić je i ovoga puta izbjegao zlu kob, ali je njegov 4. bataljon puka "Petar Mrkonjić" tučen kao nikad do tada. Sutradan 3. septembra komandant četničkog bataljona Nikola Berić i komandir jedne četničke čete Stevan Novaković su, na zahtjev popa Momčila, poslali "bratu Joši Durbabi komandantu partizanskog odreda" pismo:

"Jakom špijunažom u korist vašu saznali ste, da se je naš bataljon nalazio na položaju i izvršili ste napad na nas i tom prilikom zarobljeno nam je nekoliko boraca, a ima verovatnoće da se je neki od boraca i sam predao. Jošo neka ti je na znanje da

nam odmah čim primiš ovo pismo pustiš sve naše bor-ce ... Ako mi ne vratite naše borce, biću prinuden da uništim sve partizanske familije i to:

1. Za Lazu Bjelića iz sela Strmica — ubijamo Joše Durbabe ženu i sina i sve mu spaljivamo.

2. Za Đuru Kotaraša, uništavamo i ubijamo ženu Marka Durbabe i sve njegovo, koji je tamo sa dve ćerke.

3. Za Jejinu Todu ubijamo i uništavamo Đujića Nikolu i svu njegovu familiju, čiji je sin kod vas Veljko.

4. Za Stevu Ćuruviju ubijamo oca i mater Mile Đujića, koji je kod vas.

5. Za Medića Đorđa ubijamo i poništavamo Žabarovu familiju.

6. Za sve ostale naše ljude koji su jutros tamo zarobljeni ili se predali vama, imaju se svi pustiti kućama sa oružjem i priborom, u protivno će biti sve familije pristalice partizana uništene i spaljene. Ovo isto važi i za selo Kninsko Polje."14

Četnici su Durbabi poslali pismo po njegovoj staroj majci Andeliji. Zaboljela ga je pomisao da bi mu četnici mogli ubiti malo dijete i suprugu, ali odgovarajući im na pismo nije dvoumio:

"• • • Vi znate da sam ja odnedavna pregorio sve svoje i samoga sebe. Meni je milija borba za slobodu pa makar sve izgubio, pa makar još živio samo jedan dan, nego li da me narod spominje kao izdajicu i prodanca... Ja vam savjetujem da se dobro promislite. Vi srljate u propast, jer kud ćete i što ćete, kad dode dan slobode, a ako imate i malo pameti, morate znati, da se naš neprijatelj lomi i da mu je propast vrlo blizu."15

Ovoga puta četnici se nisu usudili da izvrše prijetnju. Zapravo, u noći kad je pokolj nevinih zakazan po Đujićevom naredenju Topoljčani su iz opkoljene kuće Joše Durbabe domišljato izveli njegovu ženu i sinčića, te ih odveli partizanima.

Jake partizanske snage na grebenu Dinare su unijele velik nemir u čet-nicke redove i primorale Talijane da užurbano pripreme operaciju "Dinara", kojom su htjeli ponovo okupirati jugozapad Bosanske krajine i prodrijeti u Livno. Operacija je provodena u suglasnosti s Nijemcima koji su, poslije slo-ma na Manjači i gubitka Jajca, sa svoje dvije divizije, ustašama i četnicima Rade Radića vodili ofenzivu s linije Sanski Most — Bronzani Majdan — Tur-ne — Donji Vakufu pravcu Mrkonjić Grada i Jajca.

Vrhovni štab NOPO i DVJ je za pripremanje talijansko-četničke ofenzive saznao s više strana. Najviše podataka o tome je bilo u Đujićevom pismu Urošu Drenoviću odnosno Bogdanu Iviću. Četnik Mito Miljević, ubijen sredinom septembra, održavao je veze i s Ivićem i s Drenovićem. Iz uhvaćenog pisma popa Đujića — piše 15. septembra komandant 4. krajiške brigade Milutin Morača Vrhovnom štabu — "vidi se da okupator, zajedno sa četnicima, sprema ofenzivu prema oslobodenom teritoriju Bosanske krajine". Računalo se da će u ofenzivi sudjelovati "do 15.000

okupatorske vojske, 20 tenkova i topova raznog kalibra i četničke snage u Kninu, Krajini i Grahovu". Po pismu popa Đujića, očekivalo se da će talijansko-četničke snage "biti upućene na Drvar u dva moguća pravca: cestom Knin — Grahovo — Drvar i, koristeći Tiškovačku dolinu, porušenom prugom prema Trubaru i Kamenici". Medutim, više je pažnje trebalo pokloniti drugoj varijanti, takoder navedenoj u Đujićevom pismu: da Talijani i četnici udare "cestom Grahovo — Livno radi veze sa četničkim ostacima u pl. Staretini (Ivić) i četnicima u Crnoj Gori (planini povrh s. Crni Vrh do Mliništa)"."1 Krajem septembra, Talijani su — najavljujući ofenzivu — iz aviona bacali letke sa četničkom propagandom.17

Operacija "Dinara" je angažirala sve raspoložive četničke jedinice Dinarske divizije, kojom je preko svog "opunomoćenika na terenu" pukovnika Dimitrija Uzunčevića komandirao vojvoda Birčanin. Iz Vrlike, Sinja i Aržana napad na slobodni teritorij je počeo 20. oktobra. Ključni pravci napada usmjereni su prema Livnu i Duvnu. Dio Dinarske divizije s Talijanima istovremeno je zaposjeo obrambene položaje ispred Bosanskog Grahova, budući da je grupa partizanskih brigada pod komandom Koče Popovića 10. oktobra dobila "zadatak da manjim odjeljenjima prodre u neprijateljsku pozadinu ka Strmici, Vrlici i ličkoj pruzi".18 U operaciji "Dinara" četničku grupu koja je vršila ispade s grabovskog sektora prema Livnu vodio je pop Đujić, a Mane Rokvić, koji je Đujiću sve više smetao u ambicioznoj karijerskoj kombinatorici, da bi dobio neku pomoć kod Talijanskih generala, poduzeo je "kaznenu ekspediciju" u Poljičkim selima Gata, Tugari i Ostrvice, gdje je uz svesrdnu pomoć kaluđera i talijanskih oficira ubio 190 ljudi, žena i djece.18'1 Poručnik Nikolić o tome izvještava Mihailovića:

"Krajem septembra meseca Mane Rokvić na zahtev Komande Talijanske Divizije "Sassari" čijoj se vlasti jedino i pokoravao, preduzme akciju protiv hrvatskih sela iznad Splita i Klisa ka Sinju. Kako je u izgledu bila dobra pljačka uspeo je da sakupi oko 120 boraca vičnih njemu — sve same aramije — i pođe u akciju.

Kako je docnije sam pričao i otvoreno se hvalio, uspeo je da spali 19 hrvatskih sela i da pobije sav narod — govorio je da je samo u jednom selu zapalio školu zajedno sa svima đacima i učiteljima. Prilikom ove akcije na misteriozan način gine akt. vazduh. p. poručnik Ilić, rodom iz Drvara19, od mitraljeza i ako tada nije bilo borbe, kako je poginuo ko ga je ubio i zašto niko nije smeo da pokuša da rasvetli. Plena od ove akcije bilo je dosta — svega i svačega. Kao posledica ove akcije imali smo: celokupno dalmatinsko hrvatsko stanovništvo protivu sebe kao i 6000 novih partizana, koji su posle tog slučaja listom prilazili vođi dalmatinskih partizana Vici Buljanu, tako da je bilo slučajeva da je narod čitavih dalmatinskih ostrva prelazio u partizane (slučaj sa stanovništvom ostrva V. in M. Iž kod Zadra). Mnogi od nas bili smo protivni ovoj akciji, ali samovolji Mane Rokvića koga su štitili talijanske i hrvatske vlasti niko nije mogao stati na put, pa čak ni sam vojvoda Đujić. Zbog prednjeg tražili smo da se Mane Rokvić isključi iz organizacije kao apsolutno štetan. Umesto toga dolazi dekret o njegovom unapredenju u čin četničkog vojvode, a unapređen je na predlog kapetana Ivaniševića. Taj Mane Rokvić, do rata šloser kod Šipada u Drvaru, odjednom je postao bujer. Njegova žena nosila se po poslednjoj modi i postala velika dama; stanovao je u ustaškom hotelu "Grandu" u Kninu, a kao nagradu za verno služenje Pavelićevim ustaškim vlastima dobija na poklon od Pavelićevog Župana Davida Sinčića automobil marke "Ford" poslednjega modela.

Sve ovo grizlo me je i jelo, ali sam bio suviše nemoćan da bio sprečim, poćele su se raditi grozne stvari, mito i korupcija uzimale su maha."20

Podžupan velike župe Cetina, Jurij Stanojević, 5. oktobra je obavijestio ustaško ministarstvo unutrašnjih poslova ("Tajništvo Ministra Artukovića") i "Obćeg Upravnog Povjerenika kod Višega zapovjedničtva talijanskih oružanih snaga Slovenija — Dalmacija" (Supersloda):

"Dne 1. listopada oko 6:30 sati četnici su iz Omiša pod vodstvom svojih i talijanskih časnika pješke krenuli u selo Gata, Naklice, Zvečanje i Čišla. Na putu prema Gatima susreli su 6 devojaka (mljekarica) koje su silovali i zatim ubili. U Gatima su od reda palili kuće i klali žene i djecu i starce i ljude. Po do sada dobivenim podatcima u Gatima su ubili 85 osoba i skoro sve kuće zapalili, u Zvačanju preko 20 ubijenih i mnogo kuća zapaljeno, u Čišlama 18 ubijenih i mnogo kuća zapaljeno, u Naklicama 1 ubijen i jedna kuća zapaljena.

Četnici su dne 2. listopada 1942. g. palili i pljačkali u selu Gatima. Oko 14 sati su povučeni te su odputovali preko Mravinaca i Klisa u Dugopolje. Dne 2., 3. i 4. listopada četnici su palili kuće i haračili po selima Dugopolje, Kotlenice, Dolac Gornji i Srijane. O ljudskim žrtvama u Dugopolju i Kotlenicama nemamo podataka, dočim u Docu Gornjem i Srijanama ima po nekoliko ubijenih. U Srijanima je ubijen i mjesni župnik...

Pojava i djelovanje četnika pod vodstvom talijanskih vojnih vlasti na području ove Velike Župe nimalo ne doprinosi smirivanju, nego naprotiv jača partizanske redove, jer narod videći s jedne strane nemoć naših vlasti, a s druge postupak Talijana, rade se priklanja partizanima ..."

Uz taj krvavi poljički pir, četnici su prodrli i u Dugopolje kod Sinja: selo su spalili, a 31 starac, zatečen u selu, zločinački je ubijen.22 Prethodno su u septembru, u vrijeme talijansko-četničke operacije "Albia" protiv partizana na Biokovu, četničke jedinice bivšeg advokata, rezervnog majora Petra Baćovića "zapalile i potpuno uništile" 17 hrvatskih sela prodirući na makarsko primorje preko Ljubuškog i Imotskog. Izvještavajući o tim zločinima, Baćević je pisao Draži Mihailoviću da su četnici njegove "kaznene ekspedicije" izmedu Ljubuškog i Krgovca "oderali živa tri katolička svećenika" i da su "ubijali sve muškarce od 15 godina na više"." Draža Mihailovićje na to odgovorio: "Zadovoljan sam sa vašim izveštajem o izbijanju na more. Iskoristite ovu akciju da se postavi siguran kanal za vezu sa Dinarskom divizijom. Na ovome kanalu postaviti naše odrede a pored ovih i hrvatske odrede kojima na čelo staviti Hrvate oficire koji su se ranije stavili vojvodi na raspoloženje. Posle ovoga za najkraće vreme Vi zajedno sa dinarcima treba da raščistite prostoriju izmedu:

Mostar — Konjic — Visoko — Travnik — Jajce — Livno, Dinarce postaći na jači rad i što hitniju organizaciju i aktivnu borbu protiv komunista i ustaša."

Ono što su izmedu Vrhovca i Ljubuškog, te u Pagicima uradili Baćevićevi i Rokvićevi četnici, u Biteliću kod Sinja učinjeno je po naređenju popa Đujića. Satnik Zambata o tome piše Obćem vojničkom povjereništvu kod Superslode 3. novembra još bez podataka "o poginulim seljanima". Satnik Zambata se žalio na "talijanske

vojne snage", koje su 21. oktobra "sa 360 četnika iz Knina" upale u Bitelić, "te je poduzetom akcijom popaljeno 220 kuća, otjerano oko 400 ovaca, krupne stoke 24, 33 konja i magaradi". Četiri dana kasnije Đujićevi četnici su u Otišiću uhvatili šest seljaka koje su proglasili komunistima. U Ribariću su oružnici zahtijevali da im četnici predaju Duška Vunića, Radu Vunića, Stjepana Miletića, Stanka Marića iz Stankovaca, te Antu Pelaića i Antu Jurjevića iz Vodica. Zambata se žali na četnike jer "uhapšene nisu htjeli predati oružnicima, navodeći da uhvaćene komuniste moraju predati talijanskim vlastima", a potom su ih strijeljali sve osim malodobnog Ante Marića."

Zbog ponavljanja četničkih zločina u hrvatskim selima, general Roatta je 15. oktobra vodio duge razgovore s "poglavnikom" Antom Pavelićem. Rim će tri dana kasnije obavijestiti da je postignut "sporazum s Poglavnikom u vezi s "četničkim" formacijama dobrovoljne milicije za borbu protiv komunista." Na sastanku Roatta — Pavelić je "u cilju spriječavanja izgreda od strane četnika" dogovoreno da se "ponovo uputi opomenu rukovodiocima Trifunoviću i Jevđeviću, uz prijetnju da će se jedinicama čiji vojnici izazivaju izgrede obustaviti snabdijevanje životnim namirnicama i novcem", ali o razoružavanju četnika Roatta nije htio ni govoriti, osim u slučajevima kad se dokaže krivica odredenih jedinica. Pavelić je Roatti dao "na raspolaganje 3000 ljudi hrvatske vojske", ali je — izražavajući pouzdanje samo u ustaške jedinice — pri tome "ukazao da se ne može računati na hrvatske katoličko-muslimanske dobrovoljne formacije, jer, kako sad stvari stoje, moral i držanje stanovništva nisu takvi da osiguravaju formiranje pouzdanih jedinica".26

Mane Rokvić nije pozvan ni na kakvu odgovornost, ali će Đujić — gradeći i na ovom slučaju svoje značenje — preko svojih ljudi, kojima je u kninskom ustaškom "vrhovničtvu" vjerovano, ustaše uvjeriti da se odred Mane Rokvića "nakon njegova pohoda u sela Gata i Ostrvice" potpuno raspao, "a radi svađe u diobi pljena". Ustašama je rečeno da je Rokvić, izmijenivši potpuno svoj prethodni, suradnički odnos spram ustaša, "izgubio svaki oslon u ovom kraju"."

Dok se u ustaškim komandama i raznim "vrhovničtvima" još žustro raspravljalo o četničkim zločinima, koji su na sve načine opisivani i procjenjivani28, Talijani su u Kninu organizirali paradu "sjedinjenih odreda" talijanske vojske, ustaša i četnika. Parada — podžupan u izvještaju od 5. novembra kaže: "mimohod vojske, koja je sudjelovala u borbi protiv partizana" — je održana pred komandantom divizije "Sassari" generalom Berardijem 4. novembra.

Postrojene talijanske, ustaške i četničke jedinice Berardi je euforično hvalio "za njihovo držanje u borbi", a poslije njegovog govora uslijedio je "mimohod i to tako, da prva bude hrvatska vojska, za njom talijanska, a zadnji četnici. Kad je prošla hrvatska i talijanska vojska pred generalom je iztupio zapovjednik četnika bivši jugoslavenski častnik Boško Asanović te rekao:

"Gospodine Generale mi se niesmo sa Hrvatima pomirili, a niti ćemo se ikada pomiriti, za Vas ćemo sve dati, ali znajte da za hrvatskim stopama nećemo marširati, prošle godine su nas klali. Mi ćemo vama dati počast, ali korak na lievo, a ako Vam nije po volji izvolite primite naše oružje, mi nećemo da nas Hrvati vode." General mu je preko svog tumača odgovorio: "Što imate vi sa Hrvatima, pred Vama je general talijanske vojske. Vi meni dajete počast, a ne hrvatskoj vojsci, izvolite izvršite

pozdrav." Na to je zapovjednik četnika poveo četnike i dao počast generalu, ali drugim smjerom tj. van linije kuda je promarširala hrvatska i italijanska vojska ... Kada su četnici poslije mimohoda prolazili kroz ulice Knina pjevali su izazovne pjesme: "Oj Hrvati mi ćemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati — Paveliću jebem li ti nanu, tebe četnik čeka na megdanu," te vikali doli Hrvatska Država, koja pomaže partizanima, doli hrvatska vojska. Kad su prolazili sa željezničke stanice vikali su: doli Pavelić, doli Ustaška Hrvatska, Živio kralj Petar. Ovo su sve četnici učinili ne kao pojedinci, već u stroju ... Iz ovoga je jasno, kakave su posljedice nastupile uslied duge promičbe, koju pop Momčilo Đujić vrši izmedu četnika kninske okolice ... Napominjemo da je u mimohodu sudjelovalo oko 400 naoružanih četnika ..."

I Talijani i ustaše su, neovisno o stvarnoj četničkoj hijerarhiji, od uspostavljanja Dinarske divizije smatrali popa Momčila Đujića komandantom te divizije. Za njih je on uvijek bio "komandant svih četnika od Knina do Ogulina". Prije reorganizacije formacija i komandiranja, kad su uspostavljeni korpusi i brigade, a uz komandu divizije uspostavljena nadredena joj "divizijska oblast" s Đujićem na čelu, u oktobru 1941. godine ustaše u Kninu su Đujića vidjeli kao "zapovjednika divizije". Po njihovim saznanjima, uz popa su se u štabu nalazili: Dimitrije Uzunčević, bivši jugoslavenski pukovnik, rodom iz Vranja i Vojo Perišić, bivši jugoslavenski satnik, rodom iz Ivanjice ("ovaj posljednji vrši dužnost ađutanta divizije"). Po njima, divizija je imala pet pukova. Ne spominju Đujićev puk "Petar Mrkonjić" ni gračački puk "Vožd Karadorđe", ali zato bukovački četnički odred smatraju 5. pukom. Divizija je, po podacima Ustaške nadzorne službe, u oktobru imala tri do tri i po hiljade ljudi u pukovima:

• "Kralj Aleksandar", premješten iz Drvara u Grahovo, "odakle se je djelomično spustio u Strmicu i okolicu". Od puka se odvojio odred žandarmerijskog narednika Branka Torbice. Uz komandanta Rokvića je ostao samo "jedan odred od 150 ljudi od najgore vrsti razbojnika i pljačkaša sa sjedištem u Golubiću".

• "Gavrilo Princip", grahovski sektor, ojačan Torbičinim odredom. Puk je "pod izravnim zapovjedničtvom poručnika Cvjetićanina".

• "Kralj Petar II", sa četiri bataljona, sjedište u Strmici, komandant pop Đujić. Očito, ustaše su izmiješale podatke o "Mrkonjiću" i "Kralju Petru", jer su ti pukovi povezani poslije prodora 3. ličke brigade u jugoistočnu Liku.

• "Onisim Popović", sjedište u Kosovu, zapovjednik bivši jugoslavenski satnik Živko Mladenović, rodom iz Aleksinca, a njegov pobočnik, bivši jugoslavenski satnik Rade Ćuruvija iz Topolja. Komandanti bataljona: Savo Amanović, potporučnik iz Vrbnika (250 ljudi), potporučnik Boško Asanović iz Žitnića (280 ljudi), satnik Rade Ćuruvija (oko 600 ljudi), a 3. bataljon u Tepljuhu je ostao bez komandanta, koji je poginuo (150 ljudi).

• Bukovački puk pod komandom posjednika iz Knina Vlade Novakovića s potporučnikom Milanom Đućurom, iz Banje Luke i Đordem Nikolićem, iz Srbije (150 ljudi).

Po ustašama, u rajonu Gračaca djelovale su "dvije skupine: s jednom zapovjeda Branko Marić, a s drugom bivši jugoslavenski satnik Ciganović" (450 ljudi)."

Svih tih 3000 do 3500 četnika redovno "hranu dobivaju od Talijana:

tjestenina, brašno, začini i kruh kojeg svakodnevno primaju, te još neke manje stvari", dok se "za meso brinu sami: ili ga pliene po svojim selima ili ga kradu, ili pak kolju ono blago koje je u borbama zaplienjeno"."

Oko angažiranja četnika u jesenjim talijanskim operacijama, posebno u "velikoj operaciji protiv komunista na liniji Livno — Glamoč — Jajce", bilo je i žustrih rasprava, kako u talijanskim tako i u četničkim i ustaško-domobranskim štabovima. Kad su u Split, u Birčaninov štab, doprle "sa više strana autentične vesti da su komunisti grupisali oko 14.000 partizana na prostoriji Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakuf i da se u Livnu nalazi vodstvo komunističke partije Jugoslavije na čelu sa Titom, a uvidajući neposrednu opasnost za četničke jedinice dosadanje Dinarske divizije", vojvoda Birčaninje — što javlja svom "gospodinu Ministru i dragom bratu" Draži Mihailoviću — otputovao u Sušak "da u štabu II italijanske armije izdejstvuje odobrenje, zajednu operaciju najširih razmera u kojoj bi uzele učešće ne samo naše jedinice, već i jedinice italijanske vojske".

Istovremeno je vojvoda Birčanin rješavao i pitanje nadležnosti. Roatta mu je potčinio sve četničke jedinice u Lici, kojima je preko majora Slavka Bjelajca i Miloša Radojlovića ("sjev°rna zona" i "južna zona") komandirao generalštabni potpukovnik Ilija Mihić. Kapetan Radovan Ivanišević Raša načelnik štaba vojvode Birčanina, u vezi s tim piše majoru Zahariju Ostojiću 29. septembra:

"Mihićje zvanično i od strane samih Italijana (arm. đeneral Roata) potčinjen vojvodi, kome su izdati uredni dokumenti da može slobodno da se kreće po teritoriji V, VII i XVIII ital. arm. korpusa, t.j. po celokupnoj teritoriji koja je od strane Italijana okupirana (Hercegovina, Dalmacija, Lika, deo Hrvatske i Slovenačka)."

Krajnje sklon vojvodi Birčaninu, Roatta je rado prihvatio sve njegove prijedloge, mada će Dražinoj vrhovnoj komandi biti rečeno da je Talijanima "naturen plan za odlučnu bitku protiv komunista". Medutim, kad je Roatta prenio svojoj vrhovnoj komandi u Rimu Birčaninove prijedloge, tamo je riješeno da u predstojećoj operaciji sudjeluje i Pavelićeva vojska. Komandant Glavnog stana poglavnika maršal Kvaternik je 23. septembra obavijestio Roattu o suglasnosti s operacijom između Dinare i Vrbasa, ali je otklonio (barem do 15. oktobra) mogućnost angažiranja ustaša i domobrana, ne samo stoga što su bili zaokupljeni borbama na drugim sektorima, već i zbog toga što je bilo neophodno dobiti njemačko odobrenje za ustaško-domobranske akcije izvan njemačke okupacione zone. "Sa hrvatske tačke gledišta", pisao je Kvaternik Roatti, "ne bi bilo umjesno ... da se u ovoj akciji angažiraju četnici, s obzirom da je u tom kraju hrvatsko stanovništvo u većini i s obzirom na njihovo teško iskustvo s četnicima"." Kad je Roatta — uz odluku da i pored ustaških prigovora na odredenim pravcima u operaciji "Dinara" angažira četnike Momčila Đujića — prenio vojvodi Birčaninu Pavelićev i Kvaternikov stav, Birčanin mu je napisao rezignirano pismo:

"Izjavljujem, da iako stari protivnik komunističke doktrine, kao vođa četničkog pokreta na jednom velikom području, nisam u stanju da pod ovako teškim uslovima branim pred Srpskim narodom i njegovom istorijom kolaboraciju sa italijanskom vojskom.

Po sebi se razume da ovaj moj stav niukoliko ne obavezuje moje mlade prijatelje i saradnike iz četničke organizacije. Oni mogu, pod ličnom odgovornošću, bez ikakvog ometanja sa moje strane, produžiti saradnju ako nalaze da moj način gledanja na stvari, ne odgovara narodnim interesima."35

...............................

marširala hrvatska i italijanska vojska ... Kada su četnici poslije mimohoda prolazili kroz ulice Knina pjevali su izazovne pjesme: "0j Hrvati mi ćemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati — Paveliću jebem li ti nanu, tebe četnik če-ka na megdanu," te vikali doli Hrvatska Država, koja pomaže partizanima, doli hrvatska vojska. Kad su prolazili sa željezničke stanice vikali su: doli Pa-velić, doli Ustaška Hrvatska, Živio kralj Petar. Ovo su sve četnici učinili ne kao pojedinci, već u stroju ... Iz ovoga je jasno, kakave su posljedice nastupi-le uslied duge promičbe, koju pop Momčilo Đujić vrši izmedu četnika knin-ske okolice ... Napominjemo da je u mimohodu sudjelovalo oko 400 naoru-žanih četnika ..."

1 Talijani i ustaše su, neovisno o stvarnoj četničkoj hijerarhiji, od us-postavljanja Dinarske divizije smatrali popa Momčila Đujića komandantom te divizije. Za njih je on uvijek bio "komandant svih četnika od Knina do Ogulina". Prije reorganizacije formacija i komandiranja, kad su uspostavljeni korpusi i brigade, a uz komandu divizije uspostavljena nadredena joj "divizij-ska oblast" s Đujićem na čelu, u oktobru 1941. godine ustaše u Kriinu su Đujića vidjeli kao "zapovjednika divizije". Po njihovim saznanjima, uz popa su se u štabu nalazili: Dimitrije Uzunčević, bivši jugoslavenski pukovnik, rodom iz Vranja i Vojo Perišić, bivši jugoslavenski satnik, rodom iz Ivanjice ("ovaj posljednji vrši dužnost adutanta divizije"). Po njima, divizija je imala pet pu-kova. Ne spominju Đujićev puk "Petar Mirkonjić" ni gračački puk "Vožd Karadorđe", ali zato bukovački četnički odred smatraju 5. pukom. Divizijaje, po podacima Ustaške nadzorne službe, u oktobru imala tri do tri i po hiljade ljudi u pukovima:

• "Kralj Aleksandar", premješten iz Drvara u Grahovo, "odakle se je djelomično spustio u Strmicu i okolicu". Od puka se odvojio odred žandar-merijskog narednika Branka Torbice. Uz komandanta Rokvića je ostao samo "jedan odred od 150 ljudi od najgore vrsti razbojnika i pljačkaša sa sjedištem u Golubiću".

• "Gavrilo Princip", grahovski sektor, ojačan Torbičinim odredom. Puk je "pod izravnim zapovjedničtvom poručnika Cvjetićanina".

• "Kralj Petar II", sa četiri bataljona, sjedište u Strmici, komandant pop Đujić. Očito, ustaše su izmiješale podatke o "Mrkonjiću" i "Kralju Pet-ru", jer su ti pukovi povezani poslije prodora 3. ličke brigade u jugoisto-čnu Liku.

• "0nisim Popović", sjedište u Kosovu, zapovjednik bivši jugosla-venski satnik Živko Mladenović, rodom iz Aleksinca, a njegov pobočnik, bivši jugoslavenski satnik

Rade Ćuruvija iz Topolja. Komandanti bataljona: Savo Amanović, potporučnik iz Vrbnika (250 ljudi), potporučnik Boško Asanović iz Žitnića (280 ljudi), satnik Rade Ćuruvija (oko 600 ljudi), a 3. bataljon u Tep-ljuhu je ostao bez komandanta, koji je poginuo (150 ljudi).

• Bukovački puk pod komandom posjednika iz Knina Vlade Nova-kovića s potporučnikom Milanom Đućurom, iz Banje Luke i Đordem Nikoli-ćem, iz Srbije (150 ljudi).

Po ustašama, u rajonu Gračaca djelovale su "dvije skupine: s jednom zapovjeda Branko Marić, a s drugom bivši jugoslavenski satnik Ciganović" (450 ljudi)."

Svih tih 3000 do 3500 četnika redovno "hranu dobivaju od Talijana:

tjestenina, brašno, začini i kruh kojeg svakodnevno primaju, te još neke manje

stvari", dok se "za meso brinu sami: ili ga pliene po svojim selima ili ga kra-du, ili pak kolju ono blago koje je u borbama zaplienjeno"."

Oko angažiranja četnika u jesenjim talijanskim operacijama, posebno u "velikoj operaciji protiv komunista na liniji Livno — Glamoč — Jajce", bilo je i žustrih rasprava, kako u talijanskim tako i u četničkim i ustaško-domob-ranskim štabovima. Kad su u Split, u Birčaninov štab, doprle "sa više strana autentične vesti da su komunisti grupisali oko 14.000 partizana na prostoriji Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakufi da se u Livnu nalazi vodstvo komunistič-ke partije Jugoslavije na čelu sa Titom, a uvidajući neposrednu opasnost za četničke jedinice dosadanje Dinarske divizije", vojvoda Birčaninje — štojav-lja svom "gospodinu Ministru i dragom bratu" Draži Mihailoviću — otputo-vao u Sušak "da u štabu II italijanske armije izdejstvuje odobrenje, zajednu operaciju najširih razmera u kojoj bi uzele učešće ne samo naše jedinice, već i jedinice italijanske vojske".

Istovremeno je vojvoda Birčanin rješavao i pitanje nadležnosti. Roatta mu je potčinio sve četničke jedinice u Lici, kojima je preko majora Slavka Bje-lajca i Miloša Radojlovića ("sjev°rna zona" i "južna zona") komandirao ge-neralštabni potpukovnik Ilija Mihić. Kapetan Radovan Ivanišević Raša načel-nik štaba vojvode Birčanina, u vezi s tim piše majoru Zahariju Ostojiću 29. septembra:

"Mihićje zvanično i od strane samih Italijana (arm. đeneral Roata) po-tčinjen vojvodi, kome su izdati uredni dokumenti da može slobodno da se kre-će po teritoriji V, VII i XVIII ital. arm. korpusa, t.j. po celokupnoj teritoriji koja je od strane Italijana okupirana (Hercegovina, Dalmacija, Lika, deo Hrvatske i Slovenačka)."

Krajnje sklon vojvodi Birčaninu, Roatta je rado prihvatio sve njegove prijedloge, mada će Dražinoj vrhovnoj komandi biti rečeno da je Talijanima "naturen plan za odlučnu bitku protiv komunista". Medutim, kad je Roatta prenio svojoj vrhovnoj komandi u Rimu Birčaninove prijedloge, tamo je rije-šeno da u predstojećoj operaciji sudjeluje i Pavelićeva vojska. Komandant Glavnog stana poglavnika maršal Kvaternikje 23. septembra obavijestio Ro-attu o suglasnosti s operacijom između Dinare i Vrbasa, ali je otklonio (barem do 15. oktobra) mogućnost angažiranja ustaša i domobrana, ne samo stoga što su bili zaokupljeni borbama na drugim sektorima, već i

zbog toga što je bilo neophodno dobiti njemačko odobrenje za ustaško-domobranske akcije izvan njemačke okupacione zone. "Sa hrvatske tačke gledišta", pisao je Kvaternik Roatti, "ne bi bilo umjesno ... da se u ovoj akciji angažiraju četnici, s obzi-rom da je u tom kraju hrvatsko stanovništvo u većini i s obzirom na njihovo teško iskustvo s četnicima"." Kad je Roatta — uz odluku da i pored ustaških prigovora na odredenim pravcima u operaciji "Dinara" angažira četnike Momčila Đujića — prenio vojvodi Birčaninu Pavelićev i Kvaternikov stav, Birčanin mu je napisao rezignirano pismo:

"Izjavljujem, da iako stari protivnik komunističke doktrine, kao vođa četničkog pokreta na jednom velikom području, nisam u stanju da pod ovako teškim uslovima branim pred Srpskim narodom i njegovom istorijom kolabo-raciju sa italijanskom vojskom.

Po sebi se razume da ovaj moj stav niukoliko ne obavezuje moje mlade prijatelje i saradnike iz četničke organizacije. Oni mogu, pod ličnom odgovor-nošću, bez ikakvog ometanja sa moje strane, produžiti saradnju ako nalaze da moj način gledanja na stvari, ne odgovara narodnim interesima."35

marširala hrvatska i italijanska vojska ... Kada su četnici poslije mimohoda prolazili kroz ulice Knina pjevali su izazovne pjesme: "0j Hrvati mi ćemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati — Paveliću jebem li ti nanu, tebe četnik če-ka na megdanu," te vikali doli Hrvatska Država, koja pomaže partizanima, doli hrvatska vojska. Kad su prolazili sa željezničke stanice vikali su: doli Pa-velić, doli Ustaška Hrvatska, Živio kralj Petar. Ovo su sve četnici učinili ne kao pojedinci, već u stroju ... Iz ovoga je jasno, kakave su posljedice nastupi-le uslied duge promičbe, koju pop Momčilo Đujić vrši izmedu četnika knin-ske okolice ... Napominjemo da je u mimohodu sudjelovalo oko 400 naoru-žanih četnika ..."

1 Talijani i ustaše su, neovisno o stvarnoj četničkoj hijerarhiji, od us-postavljanja Dinarske divizije smatrali popa Momčila Đujića komandantom te divizije. Za njih je on uvijek bio "komandant svih četnika od Knina do Ogulina". Prije reorganizacije formacija i komandiranja, kad su uspostavljeni korpusi i brigade, a uz komandu divizije uspostavljena nadredena joj "divizij-ska oblast" s Đujićem na čelu, u oktobru 1941. godine ustaše u Kriinu su Đujića vidjeli kao "zapovjednika divizije". Po njihovim saznanjima, uz popa su se u štabu nalazili: Dimitrije Uzunčević, bivši jugoslavenski pukovnik, rodom iz Vranja i Vojo Perišić, bivši jugoslavenski satnik, rodom iz Ivanjice ("ovaj posljednji vrši dužnost adutanta divizije"). Po njima, divizija je imala pet pu-kova. Ne spominju Đujićev puk "Petar Mirkonjić" ni gračački puk "Vožd Karadorđe", ali zato bukovački četnički odred smatraju 5. pukom. Divizijaje, po podacima Ustaške nadzorne službe, u oktobru imala tri do tri i po hiljade ljudi u pukovima:

• "Kralj Aleksandar", premješten iz Drvara u Grahovo, "odakle se je djelomično spustio u Strmicu i okolicu". Od puka se odvojio odred žandar-merijskog narednika Branka Torbice. Uz komandanta Rokvića je ostao samo "jedan odred od 150 ljudi od najgore vrsti razbojnika i pljačkaša sa sjedištem u Golubiću".

• "Gavrilo Princip", grahovski sektor, ojačan Torbičinim odredom. Puk je "pod izravnim zapovjedničtvom poručnika Cvjetićanina".

• "Kralj Petar II", sa četiri bataljona, sjedište u Strmici, komandant pop Đujić. Očito, ustaše su izmiješale podatke o "Mrkonjiću" i "Kralju Pet-ru", jer su ti pukovi povezani poslije prodora 3. ličke brigade u jugoisto-čnu Liku.

• "0nisim Popović", sjedište u Kosovu, zapovjednik bivši jugosla-venski satnik Živko Mladenović, rodom iz Aleksinca, a njegov pobočnik, bivši jugoslavenski satnik Rade Ćuruvija iz Topolja. Komandanti bataljona: Savo Amanović, potporučnik iz Vrbnika (250 ljudi), potporučnik Boško Asanović iz Žitnića (280 ljudi), satnik Rade Ćuruvija (oko 600 ljudi), a 3. bataljon u Tep-ljuhu je ostao bez komandanta, koji je poginuo (150 ljudi).

• Bukovački puk pod komandom posjednika iz Knina Vlade Nova-kovića s potporučnikom Milanom Đućurom, iz Banje Luke i Đordem Nikoli-ćem, iz Srbije (150 ljudi).

Po ustašama, u rajonu Gračaca djelovale su "dvije skupine: s jednom zapovjeda Branko Marić, a s drugom bivši jugoslavenski satnik Ciganović" (450 ljudi)."

Svih tih 3000 do 3500 četnika redovno "hranu dobivaju od Talijana:

tjestenina, brašno, začini i kruh kojeg svakodnevno primaju, te još neke manje

stvari", dok se "za meso brinu sami: ili ga pliene po svojim selima ili ga kra-du, ili pak kolju ono blago koje je u borbama zaplienjeno"."

Oko angažiranja četnika u jesenjim talijanskim operacijama, posebno u "velikoj operaciji protiv komunista na liniji Livno — Glamoč — Jajce", bilo je i žustrih rasprava, kako u talijanskim tako i u četničkim i ustaško-domob-ranskim štabovima. Kad su u Split, u Birčaninov štab, doprle "sa više strana autentične vesti da su komunisti grupisali oko 14.000 partizana na prostoriji Jajce — Glamoč — Livno — D. Vakufi da se u Livnu nalazi vodstvo komunistič-ke partije Jugoslavije na čelu sa Titom, a uvidajući neposrednu opasnost za četničke jedinice dosadanje Dinarske divizije", vojvoda Birčaninje — štojav-lja svom "gospodinu Ministru i dragom bratu" Draži Mihailoviću — otputo-vao u Sušak "da u štabu II italijanske armije izdejstvuje odobrenje, zajednu operaciju najširih razmera u kojoj bi uzele učešće ne samo naše jedinice, već i jedinice italijanske vojske".

Istovremeno je vojvoda Birčanin rješavao i pitanje nadležnosti. Roatta mu je potčinio sve četničke jedinice u Lici, kojima je preko majora Slavka Bje-lajca i Miloša Radojlovića ("sjev°rna zona" i "južna zona") komandirao ge-neralštabni potpukovnik Ilija Mihić. Kapetan Radovan Ivanišević Raša načel-nik štaba vojvode Birčanina, u vezi s tim piše majoru Zahariju Ostojiću 29. septembra:

"Mihićje zvanično i od strane samih Italijana (arm. đeneral Roata) po-tčinjen vojvodi, kome su izdati uredni dokumenti da može slobodno da se kre-će po teritoriji V, VII i XVIII ital. arm. korpusa, t.j. po celokupnoj teritoriji koja je od strane Italijana okupirana (Hercegovina, Dalmacija, Lika, deo Hrvatske i Slovenačka)."

Krajnje sklon vojvodi Birčaninu, Roatta je rado prihvatio sve njegove prijedloge, mada će Dražinoj vrhovnoj komandi biti rečeno da je Talijanima "naturen

plan za odlučnu bitku protiv komunista". Medutim, kad je Roatta prenio svojoj vrhovnoj komandi u Rimu Birčaninove prijedloge, tamo je rije-šeno da u predstojećoj operaciji sudjeluje i Pavelićeva vojska. Komandant Glavnog stana poglavnika maršal Kvaternikje 23. septembra obavijestio Ro-attu o suglasnosti s operacijom između Dinare i Vrbasa, ali je otklonio (barem do 15. oktobra) mogućnost angažiranja ustaša i domobrana, ne samo stoga što su bili zaokupljeni borbama na drugim sektorima, već i zbog toga što je bilo neophodno dobiti njemačko odobrenje za ustaško-domobranske akcije izvan njemačke okupacione zone. "Sa hrvatske tačke gledišta", pisao je Kvaternik Roatti, "ne bi bilo umjesno ... da se u ovoj akciji angažiraju četnici, s obzi-rom da je u tom kraju hrvatsko stanovništvo u većini i s obzirom na njihovo teško iskustvo s četnicima"." Kad je Roatta — uz odluku da i pored ustaških prigovora na odredenim pravcima u operaciji "Dinara" angažira četnike Momčila Đujića — prenio vojvodi Birčaninu Pavelićev i Kvaternikov stav, Birčanin mu je napisao rezignirano pismo:

"Izjavljujem, da iako stari protivnik komunističke doktrine, kao vođa četničkog pokreta na jednom velikom području, nisam u stanju da pod ovako teškim uslovima branim pred Srpskim narodom i njegovom istorijom kolabo-raciju sa italijanskom vojskom.

Po sebi se razume da ovaj moj stav niukoliko ne obavezuje moje mlade prijatelje i saradnike iz četničke organizacije. Oni mogu, pod ličnom odgovor-nošću, bez ikakvog ometanja sa moje strane, produžiti saradnju ako nalaze da moj način gledanja na stvari, ne odgovara narodnim interesima."35

......................

Poslije Baćovićeve zločinačke akcije, kad je zapalio 17 sela, "oderao tri živa katolička svećenika" i na putu prema Makarskoj ubijao "sve muškarce od 15 godina na više" i poslije Rokvićevog zločina u Poljicima, štoje učinjeno pod nadzorom talijanskih oficira, pitanje ustaško-četničkog sudjelovanja u operaciji "Dinara" sejoš više zapetljalo. Roattaje preko kapetana Radovana Ivaniševića, načelnika Birčaninovog štaba, obavijestio vojvodu — što vojvoda javlja Draži Mihailoviću 20. oktobra — "da se operacija uz učešće četnika uopšte neće izvoditi... iz bojazni da četnici ne izvrše pokolj Hrvata, kako se to već desilo, po njihovim obaveštenjima, u Biokovu i Omišu. Ipak, oni su i pored toga, što isključuju učešće četnika pod ovako teškom optužbom, zahtevali od Dinarske divizije da im ostavi na raspoloženje 500 četnika radi osiguranja boka jedne od njihovih napadnih kolona^36 Birčanin "gospodinu Ministru i dragom bratu" tvrdi da "taj predlog" nije prihvatio, našto je uslijedio prijeteći telegram generala Roatte:

"Molim da se dade na znanje Vojvodi Trifunoviću da ako odmah ne prestanu sa strane četnika nasilja prema hrvatskom i muslimanskom pučanstvu, biće obustavljena prehrana i plaćanje nadnica onim formacijama, kojima pripadaju krivci tih nasilja. Ako bi ta ilegalna situacija i napred trajala, preduzeće se strože mere."

Birčanin Mihailoviću piše da je Roatti odgovorio s mnogo obzira ("Ako bi taj stav poremetio kolaboraciju, neće biti krivica Vojvodina, jer on ne može i nema prava da utiče na Ekselenciju (Roatta) da svoje već formirano mišljenje o potrebi strožijih mera prema četnicima izmeni") i sa žaljenjem što je "čitavu godinu radio na jednoj

strani, koja je Srbe koštala velikih žrtava bez nekakve osobite koristi" i što će "Vojvodi, ako ga komunisti i ustaše, koji su ga već osudili na smrt baš radi te kolaboracije, ranije ne ubiju, sigurno suditi njegovi Srbi za ovu nedovoljnu obazrivost".38

Vojvoda Birčanin je 22. oktobra pozvan kod novog komandanta 18. armijskog korpusa generala Umberta Spiga, što je tražio general Roatta, insistirajući na punoj kolaboraciji uz obostrano povjerenje. O tom razgovoru vođenom u Splitu 22. oktobra Draži Mihailoviću je 23. oktobra pisao generalštabni kapetan 1 klase Radovan Ivanišević: "Vojvoda, mada teško bolestan, prihvata taj poziv i odlazi na razgovor u italijansku komandu, bez znanja i odobrenja lekara, čime je naglo pogoršao stanje svog zdravlja. Komandant je bio doneo čvrstu odluku, da im otvoreno i u lice kaže sve što misli, što je, kako ćete videti iz priloženog opisa razgovora i učinio. Uzdržao se ipak da prekine dosadašnju kolaboraciju pre, nego to Vi naredite, a da bi dobio u vremenu dok dobije Vaš odgovor, on je prividno i privremeno likvidirao zategnute odnose.

Protivno savetima lekara koji su naredili apsolutan mir i izolovanost, g. vojvoda je naredio da dode, pa mi je ležeći, slabim glasom, tako da sam ga jedva razumeo, rekao: "obavestite Gospodina Ministra o sastanku i zamolite ga u moje ime da mi objasni, da li da prekinem ili produžim kolaboraciju".39

Na to pitanje Draža Mihailović je "dragom bratu Vojvodi" odgovorio čestitkama "na pravilnom gledanju naše opšte stvari i visokom shvatanju nacionalne linije koje se držimo u toku našeg rada".40

Roatta, dakako, nije mogao odustati od četničke suradnje. Neovisno o tome da li mu je vojvoda Birčanin zaista pisao ono što citira u pismu Mihailoviću, Roatta je u operaciji "Dinara" angažirao sve raspoložive snage Dinarske divizije, a to je bilo gotovo 1000 pušaka. Dan-dva prije nego što će te četnike povesti prema Livnu, pop Momčilo Đujić je u Splitu posjetio komandanta talijanskog 18. armijskog korpusa i vojvodu Birčanina. U talijanskoj komandi je dobio zadatke u predstojećoj operaciji, a s Birčaninom je raspravljao o nekim emisijama Radio-Londona u kojimaje četničko-okupatorska kolaboracija nazvana pravim imenom. Radio-London još nije — mada su Englezi imali potpun pregled situacije u jugoslavenskim zemljama — za Dražu i njegov četnički ravnogorski pokret rekao da je to pokret izdaje, još je uzdizao "četničku oslobodilačku misiju", ali je septembra 1942. u dva navrata emitirao komentare u kojima se — to Birčanin piše Mihailoviću — "kaže da ima izvesnih grupacija koje saraduju sa okupatorom i zovu se četnici, mada to u stvari nisu, već sluge okupatora i izdajnici". U tim saopštenjima, žali se vojvoda Birčanin svom "gospodinu Ministru i dragom bratu", "skreće se pažnja četnicima Like, severne Dalmacije i Bosne da ne saraduju s ustašama, već da rade pod vašom komandom". Ne zna vojvoda "sa kakvim ciljem i po čijem naredenju se daju ovakva saopštenja", ali zna "da hude ugledu četničke organizacije i ubijaju ugled njenih vođa u narodu pa čak i medu samim borcima". Zaprepašćuje u Birčaninovom pismu Draži Mihailoviću pitanje: "Potrebno je da znam da li se oba ta saopštenja odnose na mene i jedinice kojima komandujem?" Kao da od okupacije nije organizirao izdajničku kolaboraciju, i to sa znanjem i odobrenjem njegovog "gospodina Ministra i dragog brata"." U narednom pismu, 20. oktobra, Birčanin je emisije Radio-Londona nazvao "zločinačkom akcijom ... protiv najnacionalnijih elemenata u zemlji". Tražio je od

Draže Mihailovića da intervenira kod izbjegličke vlade, a ne učini li se što vojvoda traži, vojvoda će — tvrdi — "po želji Srba ovih krajeva, pa i po želji izvesnih Hrvata, koji još nisu navukli crveni mantil, biti prinuden da povedem otvorenu borbu sa tom londonskom gospoštinom". I, eto, tu se pojavljuje pop i vojvoda Momčilo Đujić, dolazi 19. oktobra k Birčaninu javljajući se "kao tumač opšteg neraspoloženja" i kao "najistaknutiji vođa Srba ovih krajeva". Četnički vojvoda Đujić je 19. oktobra 1942, poslije uspješno isplaniranog sudjelovanja u operaciji "Dinara", od svog komandanta, vojvode Birčanina, "u ime 8.000 naoružanih četnika energično zahtevao da se prekine sa tom nenarodnom kampanjom iz Londona",42 to jest da Radio-London prestane govoriti kako "ima izvesnih grupacija koje saraduju sa okupatorom i zovu se četnici, mada to u stvari nisu već sluge okupatora i izdajnici".43 Birčaninje Mihailoviću pisao da mu je "najistaknutiji vođa Srba ovih krajeva četnički vojvoda Momčilo Đujić" 19. oktobra "izjavio da ne sme da se vrati, a da svojim vojnicima neda obrazloženje, zašto se preko Londonske radiostanice slave partizani, a napadaju pojedini istaknuti nacionalni prvaci — Srbi ovih krajeva. Rekao sam mu da obavesti narod, da se to radi bez Vašeg znanja i odobrenja i da ćete Vi biti u stanju, da to sasečete u korenu."44

Sovjetska vlada, potpuno obaviještena o prilikama i odnosima na jugoslavenskom ratištu, što neće uvijek pokazati pred zapadnim saveznicima, 16. novembra 1942. godine je nedvosmisleno upozorila jugoslavensku vladu u izbjeglištvu da je njen vojni ministar Mihailović "obustavio borbe u zemlji, čime je tamo izgubio sav autoritet". Takoder je rečeno da se Mihailovićevi "ljudi u zemlji bore samo protiv partizana, i to u sporazumu i zajednički s Talijanima". Sovjetska vlada je također jugoslavenskoj vladi dala do znanja da joj je poznato kako je "Mihailović pregovarao i sa Nedićem, i to u sporazumu s jugoslavenskom vladom".45

Britanska sredstva javnog informiranja javno, a vlada svojim putevima sve upornije vrše pritisak da se četnici uključe u oslobodilačku borbu. "Legendarni junak balkanskih planina", Mihailović, prestaje biti tema britanskih novina, a sve više se piše o partizanima i njihovoj borbi. Nekoliko mjeseci kasnije, kad u London stigne izvještaj britanskog šefa misije kod Mihailovića pukovnika W. S. Baileya o Dražinom govoru kod Kolašina, u Lipovu ("... Sve dok Italijani budu naš jedini pravi izvor pomoći i opšte podrške, saveznici neće uopšte moći uticati na mene da izmenim svoj stav prema njima. Moji neprijatelji su partizani, ustaše, muslimani i Hrvati ...") britanska vlada je poduzela nekoliko oštrih mjera, koje su temeljito uzdrmale dotad razmjerno čvrst položaj jugoslavenske vlade. Churchill je upozorio kraljevsko-jugoslavenskog predsjednika Slobodana Jovanovića kako britanska vlada "nikada ne može opravdati pred britanskom javnošću ni pred svojim saveznicima stalnu podršku pokretu čiji se vođa ne dvoumi da jasno izjavi da su mu neprijatelji njegovi saveznici", odnosno "da mu neprijatelji nisu njemački i talijanski osvajači njegove zemlje, nego njegovi zemljaci Jugoslaveni i vođa tih ljudi, koji se baš u ovome trenutku bore i daju svoje živote za oslobođenje vlastite zemlje od jarma stranih osvajača^'"'

Gotovo u isto vrijeme general Paolo Berardi, komandant divizije "Sassari", zadovoljan prilikama u Kninskoj krajini, posebno stoga "što je srpski element odlučno nama sklon i sasvim dovoljno nama potčinjen", štabu 18. korpusa je pisao i o popu Đujiću, koji se — po Berardiju — "sve više afirmira kod srpskog življa kao autoritativni vođa". Zapazio je kod popa "tendencu, da se otrese od vojvode

Trifunovića. Pop nastoji da lokalnoj politici pravoslavnog življa dade jedan jasan početak, koji bi se mogao okarakterisati u slijedećem:

1) Apsolutna nekompromisnost u odnosu prema Hrvatima nastojeći ipak da ne dođe do otvorenog neprijateljstva.

2) Borba do maksimuma protiv partizana.

3) Iridentizam srpski.

Prema nama pop — koji razumije koliko koristi može proizići za njegovu stvar od naše pomoći — pokazuje se lojalan i iskren prijatelj, iako često od njega moramo trpiti radi njegove neobuzdanosti, kao i od pojedinog njegovog sljedbenika. Velika većina manjih prvaka sigurno su nam privrženiji, kao što su i njihove niže starješine. Uistinu ne vole doći sa nama u kontakt čim im se pruži prilika, posebno sa našim obavještajnim uredima, da bi tražili šta je njima potrebno, na pr: oružje, municiju, hranu, odijela, zatim da dadu podatke i predlože različite vojne operacije. Ovo je u suprotnosti sa direktivama popa, koji bi želio da sva traženja idu preko njega."41

Učestale emisije Radio-Londona o borbama "rodoljuba" protiv okupatora s najavom sjedinjavanja narodnooslobodilačkih antifašističkih jedinica NOVJ sa četnicima Draže Mihailovića, unijele su višestruki nemir u mnoge organizatore kolaboracije. Nije samo Momčilo Đujić ustreptao pri pomisli na ujedinjevanje "jugoslovenske vojske u otadžbini", čijim dijelom je smatrao i svoju Dinarsku diviziju. Elementi panike su zahvatili i komandu dalmatinsko-ličkih i bosansko-hercegovačkih četnika u Splitu, a posebno predstavnika te komande pri Comando Superiore FF.AA. Slovenia e Dalmazia — Superslode u Sušaku Radmila Grđića. "Htjeti otpočeti u ovom času neprijateljstva, znači hteti sledeće" — pisao je Grđić krajem septembra Draži Mihailoviću:

"slom naše četničke organizacije, zato što ona nije u stanju da se iznese sa italijanskom armijom i što velik deo te organizacije ne bi mogao biti privoljen da ude u tu borbu;

17fi

baciti srpski narod u treću nevolju — posle one ustaške i one partizanske — i to: pred najstrašniju zimu naterati ga ponovo u planinske zbegove i raskućiti ostatke srpskih sela i naselja;

dizanjem italijanske zaštite, osuditi milion Srba u N.D.H na gotovu smrt. Ustaše i muslimani čekaju kao krvožedni vukovi na takav momenat da dokrajče ostatke srpstva;

uneti razdor u srpsko voćstvo, jer mi politički vodi Srba iz ovih krajeva ne bi mogli nikako poneti odgovornost za takav jedan korak;

osujetiti sve napore za organizovanje svega što je potrebno za obnovu našeg novog nacionalnog i državnog života."48

Napasti Talijane, po Grđiću — štoje i Mihailović mislio — bio bi "početak katastrofe srpskog naroda." "0stao je samo jedan put za spasavanje naroda — put kolaboracije sa Italijanima." Posumnjavši — bez realne osnove — u Dražinu politiku kolaboracije, Grđić ga je podsjećao "da nije bilo te dobre volje i pomoći italijanske, ja ne znam kad bi se — i da li bi se uopšte — obnovila četnička organizacija, i kad bi se ovi krajevi oslobodili od partizana."'"1

Draža je Grđiću odgovorio 8. oktobra: "Mogu da Vas izvestim, da su vesti na osnovu kojih ste Vi bazirali sadržinu vašeg pisma, potpuno tendenciozne i lažne i da potiču od naših neprijatelja."

Istovremeno je i "dragom bratu vojvodi" Birčaninu, koji se upravo bio vratio iz Sušaka, gdje mu je Roatta dao "200 pušaka za Dinaru i 100 pušaka za Liku" s tim što će do kraja oktobra "izliferovati — po partijama — 6000 pušaka za Dinaru i još 3000 za Liku",50 smirujući ga, pisao:

"Vest o akciji protivu Muslimana i Italijana bila je lažna, i podmetnuta od strane naših neprijatelja."51

Draža Mihailović je u depešama predsjedniku vlade Slobodanu Jovanoviću krajnje oštro protestirao zbog napada na Birčanina i Đujića u nekoliko emisija Radio-Londona i zbog pohvalnih vijesti o borbama rodoljuba, koji "nisu niko drugi nego komunisti izraziti antisrpski i antijugoslovenski elementi sa kojima vodimo borbu na život i smrt"." Budući da mu je Birčanin ponudio ostavku, Draža ga je smirivao uvjeravanjem kako "niko ne bi mogao rešiti ova pitanja (kolaboracija i — dr. — prim. a.) bolje nego što ste ih vi rešili", uz ocjenu da je Birčaninov put u Sušak "urodio plodom", izražava nadu da "i pored svih teškoća sa kojima se borite, nećete nas napustiti jer je vaš prilog našoj stvari tako dragocen, da ja ne mogu zamisliti rad u vašoj zoni bez vašeg rukovodstva"."

Momčilo Đujić je bio u neposrednim, čak prisnim vezama sa svojim starijim vojvodskim kolegom Ilijom Trifunovićem Birčaninom. Obojica su i u odnosu na Mihailovića, odnosno kraljevskojugoslavensku vladu i u odnosu na okupatora iskazivali isti stav. Pa i kad ne pišu sve što čine i kako čine, oni su osnovno priznali: da su, "sveteći Kosovo", potpuno u funkciji talijanskog okupatora, uz parole o srpstvu, otadžbini i kralju.

Bilješke

• Zb. NOR, V/7, 16.

2 Perišu Dobrijevića je Đujić ostavio s nekoliko stotina ranjenih četnika "na jednom pre-voju prema Zrmariji", 3. decembra 1944. godine, gdje je i zarobljen. ("Srbija" br. 197, septem-bar 1980)

3 Zb. NOR, V/7, 16-17.

4 AV1I, 154,34/3-23.

! Isto, 162, 9/6.

6 A'Ofi M Dalmaciji, 5, 923.

7 Isto,3, 182.

' Isto, 181.

' Mile Medić, Ilija Dukic, Narodni heroji Kninske krajine, Knin 1979, 277 10 Komandant i komesar Četvrte operativne zone NOPO Hrvatske, Vicko Krstulović i Ivica Kukoč Jordan su 1. septembra 1942. godine pisali komesaru Glavnog staba Hrvatske dr Vladimiru Bakariću: "Mnogi četnici, medu kojima ima i 4 komandira, traže vezu s našim drugovima, nude im svoje usluge, daju im obavještenja o kretanjima četnika, a sami sprovode naše ljude po selima, mimo straža četničkih zasjeda." (Zb. NOR, V/7, 16) ' Zb. NOR, V/7, 17.

Mile Medić, Ilija Dukić, n.d. 201.

NOB u Dalmaciji, 4, 114.

Isto, 3, 691 — 692.

Isto, 692.

Zb. NOR,V/7,81.

Isto, 124.

AVII,2,31/1. a Isto, 259, 44/1.

Veljko Ilić Đedo je iz Knina, a otac mu je imao trgovinu u Drvaru. Odrastao je u Splitu. Pokušao je studirati u Zagrebu, a potom se opredijelio za vojnu akademiju. Poginuo je 2. oktobra 1942. godine, i to od grupe splitskih partizana među kojima je bilo nekoliko njegovih kolega iz splitske realke. Prefekt Zerbino javlja da je Ilić poginuo kad je "izvršena akcija pročešljavanja u rajonu Dugopolja u kojoj su sudjelovali: jedna četa 89. bataljona crnih košulja, dijelovi jedne baterije artiljerije, četnički bataljon iz Knina, kao i 4 tenka". (NOB u Dalmaciji, 4, 398) " AVII, 154,34/3 - 28-29.

NOB u Dalmaciji. 4, 631.

AVII, 249, 44/1 — 4.

Isto,Ča, 170, 51/3.

Zb. NOR. XIV/1, 615.

AVII, 224, 31/10 — 1.

NOB u Dalmaciji. 4, 435.

Isto, 669.

' Na osnovi zahtjeva "tajničtva ministra unutrašnjih poslova od 2. novembra, velika župa Cetina je izvijestila da su četnici u drugoj polovici augusta u selu Rašćane, kod Imotskog, "zapalili oko 40 kuća, te mučili i ubili 37 osoba: ubijeno je iz puške, bačeno živih ili prethodno ubijenih u vatru i ubijeno mučenjem" desetoro Lendića, dvadeset i jedan Erceg, te dva Belajića, Ivan Križanić, Jure Družijanić, Josip Ožić i don Ivan Čendić ("ubijen i ostavljen na cesti. Talijanska vojska prolazila je mimo mrtvog tijela, a da nije ništa poduzela da se mrtvi župnik zakopa.") U biokovskoj župi ubijen je, "gol svućen i ostavljen u planini" don Jozo Brainović. U Kozicama, kotar Makarska, ubijene su 63 osobe, a u Dragljanima 41 osoba, među njima Ivan Vuletić (73 godine), Jakov Vuletić (82), Mate Jujinović (66), Jozo Jujinović (76), Petar Begović (62), Martin Begović (66), Vice Begović (12), Mijo Begović (15), Nikola Begović (70), Ivan Begović (10), Marijan Pucar (80), Mijo Pucar (80), Luka Pucar (86), Marijan Ravlić (65), Stipan Glavaš (80), Ivan Katić (61), Jozo Katić (70), Ivan Katić (80), Jozo Miočević (70), Mijo Katić (80), Grga Katić (85), Frane Ve-kić (75), fra VI. Ivanković, Jozo Pejdo (65), Matija Antunović (70), Šimun Pavić (75), Mate Pavić (62), Andrija Maras (78), Mate Maras (80), Ivan Okmažić (70), Marko Okmažić (70), Luka Jović (65), Jure Jović (63), Stipe Vujičić (62), Ivan Majstorović (72), Božo Majstorović (66), Frane Maj-storović (68), Ivan Jović (63), Ivan Grgić (62), Ante Radalj (66), Niko Radalj (78), Jure Radalj (68). Dokazujući da nitko od ubijenih nije imao veze s narodnooslobodilačkim pokretom, veliki župan Cetine tvrdi, lažući svjesno ili nesvjesno: "Iz kotara Imotski odmetnulo se u partizane 26 osoba, a kotar broji 54 hiljade osoba." U istom izvještaju su opisana "zvjerstva koja su počinili" četnici "sa talijanskom vojskom" u selima Gata ("na čelu svake čete bila je crna zastava sa mrtvačkom glavom"), Naklice, Čišlu, Ostrvici, Dugopolje, Srijane, Kotlenice i Dolcu Gornjem, gdje su četnici "zaklali i ubili" 120 osoba, među njima: Petar Juranović (70), Luka Šaškor (65), Luce Šaškor (3 godine), Bare Šaškor (65), Špiro Kardun (70), Andrija Generalić (62), Mate Luka-čević (70), Mate Mekinić (70), Mila Kuvaćić (12), Mate Kuvačić Pović (73), Iva'Kuvačič (65), Jozo Kuvačić (65) Marija Kuvačić (14), Mate Kuvačić (87), Ana Kuvačić (80), Darko Cović (1), Petar Pivčević (62), Matija Cović (72), Ivka Beović (70), Ante Bagat (12), Božidar Miloš (11), Vesna Mi-loš (I), Zvonko Miloš (15), Marko Preso (65), župnik don Frane Babić, SIavko Juras (60), Stipo

178

Pivčević (60), Božo Vidović (65), te trinaest žena iz Dugopolja. "Poklane su većinom starije osobe, žene i djeca koje nisu imale nikakve veze s partizanima." U Biteliću 21. oktobra zločin je izvršilo 360 kninskih četnika, koji su izvršavali Đujićev zadatak, 600 četnika iz Otišića, "u sastavu talijanske vojske, koja je brojila preko tisuću ljudi". Svaki "katolik bio je mučen i zaklan, a poslije većina lješina izmrcvarena na najgrozniji način". Dani su podaci za ubojstvo 29 osoba: Iva Buljan, zaklana i izmrcvarena, Nikola Buljan, zaklan, Šimun Buljan, zaklan nožem, Jura Buljan, zaklana, Srećko Buljan, strijeljan i sva mu glava razbijena, Anda Buljan, ubijena i leš tako izmrcvaren da više nije sličila čovjeku, Ivan Buljan, strijeljan, Ivana Blaž, strijeljana, Mate Buljan, zaklan, Marko Buljan, zaklan, Iva Buljan, zaklana i izvađena joj crijeva, Božo Buljan, zaklan i leš iznakažen, Matija Buljan, rasječena na komade, Frano Buljan, živ bačen u vatru, sav izgorio samo mu ostala glava, Mijo Matković, zaklan i izrezane mu žile iznad pete, Anđelina Matković, zaklana, Mate Ćurković, zaklan i izvadene mu oći, Dragutin Ćurković, zaklan, Marko Ćurkovic, zaklan, Mile Ćurković, zaklan, Mijo Ćurković, zaklan i pogoden s dva metka iz

puške, Anda Ćurković, zaklana i pogođena iz puške, Mate Ćurković, zaklan, Dragutin Ćurković, ubijen bombom, Pavao Ćurković, ubijen iz puške, Marija Ćurković^ bačena niz zid, slomila vrat, Iva Hrgović, ubijena iz puške, Iva Buljan, ubijena iz puške, Jakov Ćurković, zaklan. "Radi zvjerstava počinjenih od četnika, posjetio je zamjenik kotarskog predstojnika Zapovjedničtvo talijanske divizije u Sinju, gdje mu je zapovjednik stožera izjavio, da njima o svemu ništa nije poznato." (672 — 682) (NOB u Dalmaciji. 4). Detaljnije o pokolju u selu Župa, v. Nedjeljko Kujundžić, Imotska krajina u NOB u 1941 — 1945. Imotski, 1981, 146.

"Grupe četnika koje su izvršile prethodno spominjane zločine, po ustaških podacima, u Omišu su 30. septembra pjevale: "Spremte se spremte četnici silna će borba da bude. Kralja Petra ljubite. Kralju Petru dođi preko mora, nema više ustaških logora. Nije ovo Pavelića banda, većje ovo Kralja Petra garda. Dalmacijo al si na kamenu, a sutra ćeš biti u plamenu." U Klisu 2. oktobra: "Nama Petar iz Londona piše, oj Hrvati nema vas više — Ljepši Petar nego Ante, oj Hrvati j...li vam mater — Marširala Kralja Petra garda, oj sve korak za korakom, a ja junak za junakom ..." (NOB u Dalmaciji. 4, 677)

30 NOB u Dalmaciji. 4, 677.

31 Isto, 657 — 660. S gračačkim četnicima, ponajviše zbog samovolje braće Toćana i Dane Stanisavljevića, Đujić je imao mnogo problema, sve dok 23. septembra komandant talijanskog garnizona u Gračacu, major Demetrio de Bisano nije u posebnom "uputstvu" odredio — po Đujićevom nagovoru: "Italijanske vlasti pomagaće četnike u svemu što se uopšte može učiniti u cilju da služba bezbednosti u selima i u Gračacu bude što veća, a saradnja za vojničke operacije što bolja. Ova komanda dala je već četnicima u saglasnosti sa divizijom "Sassari" oružje, šatorska krila, životne namirnice, cokule, municiju, kao i pomoć (15.000 dinara) najsiromasnijima četničkim porodicama." (Saopštenja br. 66 — 93 o zločinima okupatora i njihovih pomagača, Beograd 1946, 679)

32 NOB u Dalmaciji. 4, 660.

33 Zb. NOR, XIV/1, 636.

3" AVII.91,6/5.

" Zb. NOR,XIV/1,644.

3" VII, 159,49/2.

37 Zb. NOR, XIV/1, 672.

3" Isto.

" Isto, 679-680.

"° VII, Ca, 1, 22/3.

41 Zb. NOR, XIV/1, 647-648.

" Isto, 675.

43 Isto,647.

44 Isto, 675.

4! AVII, 269, 30/2-8.

"' Vojmir Kljaković, Politika Veiike Brilamje prema Jugoslaviji u prvoj polovici 1943. godine. zb. Neretva Sutjeska 1943, Beograd 1969, 229.

47 AVII, 262, 52 — 1/28.

48 Zb. NOR, XIV/1, 654.

49 Isto,652.

50 AVII, X-X-38.

51 Zb. NOR, XIV/1, 665.

" AVII, 302, 11/1.

" Zb. NOR, XIV/1, 665.

Miroslav Lazanski

KO JE PREVARIO GENERALA

Prođe i Nova godina, niko da demantuje Božidara Delića

Prvo sam pomislio da je to novogodišnja šala, onda sam očekivao demanti generala da kaže kako nije za jedne novine rekao to što je rekao.Razmišljao sam i o tome da li se javni tužilac možda zainteresovao. Ništa od toga, prođe i Nova godina, niko da demantuje generala u penziji Božidara Delića. A on je moj omiljeni general, nekadašnji komandant legendarne 549. motorizovane brigade vojske Jugoslavije iz Prizrena. U vreme agresije NATO-a na SRJ general Delić je sa svojom brigadom zatvarao najosetljiviji pravac na granici s Albanijom i kada je krenula masovna ofanziva OVK, potpomognuta regularnim jedinicama albanske vojske podržane i tenkovima, general Delić je naredio da se otvori vatra po albanskim tenkovima koji su nadirali preko granične linije. Pet ispaljenih ruskih protivoklopnih raketa „fagot” i pet uništenih albanskih tenkova. Albanska vojska je stala, ofanziva OVK je slomljena. Sledećih dana jedna grupa komandosa iz sastava 549. motorizovane brigade našla se u blizini tromeđe Jugoslavija, Albanija i Makedonija, na lokaciji Radika pored Globočice. Na improvizovanom helidromu sa druge strane granice komandosi iz 549. brigade opazili su tri američka helikoptera, dva „apača” i jedan „činuk”, kao i jednu cisternu sa gorivom. Nekoliko ispaljenih projektila tipa „osa” i „činuk”, jedan „apač” i cisterna sa gorivom pretvoreni su u plamen. Drugi „apač” krenuo je u potragu za napadačima, ali komandosi su vešto iskoristili brdovit teren i umakli.

Rat se završio, 549. motorizovana brigada iz Prizrena odlikovana je Ordenom narodnog heroja, što bi značilo da su i svi njeni pripadnici narodni heroji, uključujući i generala Božu Delića. Nekome to očito nije bilo drago, pa je u okviru velikih vojnih reformi 549. motorizovana rasformirana. Nema brigade, nema Ordena narodnog heroja, nema ni heroja. Nema ni generala Bože Delića u aktivnoj vojnoj službi. Istina, zadržali su ga još neko vreme posle demokratskih promena u oktobru 2000. godine, ali onda je krenula čistka ratnih kadrova. Delića su optužili da je 5. oktobra na ulice Beograda hteo da izvede tenkove. On se branio da je samo sa pozicija oko Beograda u kasarnu vratio jednu tenkovsku četu. Nije vredelo, penzionisali su ga. Verovatno revoltiran, otišao je u političare, u Srpsku radikalnu stranku. Onda je posle raskola u toj stranci malo javno i zaplakao. Iskreno, zasmetalo mi je to, heroji sa Kosova ne bi smeli da plaču zbog stranačkih problema i razlaza. No, dobro, niko nije savršen.

I onda pred Novu godinu pročitah mali intervju generala Delića u jednim našim novinama gde se pozabavio uvozom i izvozom oružja. Bio sam zapanjen, general je prvo optužio kompaniju „Jugoimport SDPR”  u vezi sa izvozom 150.000 pancira i 300.000 pancirnih ploča za Irak. Po mišljenju Delića, „Jugoimport SDPR”  uvozi te pancire iz inostranstva i u Srbiji ih samo prepakuje, a u Srbiji ima firmi koje to mogu da samostalno proizvedu. Zatim je optužio i Ministarstvo odbrane Srbije da se odlučilo za nabavku finskih borbenih oklopnih transportera točkaša u vrednosti od 360 miliona evra. Po Delićevom mišljenju, bio je tender, a na tenderu su bili austrijski „pandur”, švajcarska „pirana”, finska „patrija” i ruski BTR-90, pa je i pored toga što je dvostruko skuplja od ruskog vozila izabrana finska „patrija”.

Neko je generala u vezi sa tim teško prevario ili je dozvolio da bude prevaren. Bazični materijali za pancirne prsluke ne proizvode se u Srbiji, u svetu postoji samo nekoliko proizvođača takvih materijala i svi koji u Srbiji šiju pancirne prsluke kupuju bazične materijale u inostranstvu. Od tih, takozvanih mekih slojeva pancira, koji se obavezno uvoze, ali ne i iz Izraela, kako tvrdi general Delić, pod posebnim presama prave se pancirne ploče i tim postupkom ovladalo je nekoliko firmi u Srbiji, između ostalih i „Krušik”. Posao izrade 150.000 pancira i 300.000 pancirnih ploča za Irak nije mogao, zbog kratkih rokova isporuke, da bude poveren samo jednoj kompaniji u Srbiji, pa je proizvodnja organizovana u nekoliko firmi. Svi su dobili deo porudžbine iz Iraka, neko više neko manje.

Što se tiče navodne kupovine finske „patrije”, za novo borbeno vozilo točkaš još nisu na nivou vojske Srbije definisani ni te-te zahtevi, nije bilo ni tendera, nije bilo ni demonstracije rada vozila u Srbiji, pa nema još ni odluke. U vezi sa kupovinom izraelskih bespilotnih letelica general bi mogao malo da zapita neke iz Generalštaba kako su se to naši pukovnici gostili po Izraelu i gde je testirana ta mala taktička bespilotna letelica. I da li je testirana?

Nije problem u tome što general očito nije raspolagao odgovarajućim informacijama kada je davao taj intervju, već što je taj njegov intervju bio u kontekstu sukoba između donedavnog načelnika Generalštaba i ministra odbrane, pa čak i stranački motivisan. Ispada da je naš sistem odbrane odjednom apsolutno ugrožen. Mnogi su zabrinuti za budućnost srpske odbrambene politike, hoće li ta politika ići nekim svojim putem, hoće li biti redefinisana, hoćemo li sačuvati tehnološku kompetenciju u vojnoj industriji, ko će dobiti prioritet u vojnim programima?

Jer generali izgleda vole oružje, a neki od njih, što je mnogo veći problem, vole i moć...

Miroslav Lazanskiobjavljeno: 10/01/2009

Dragan Pavlovic | 06/12/2007 09:27

CESTITKE POLICIJI NAJZAD POCINJE PRAVI OBRACUN SA GLAVNIM MAFIJASKIM BOSOVIMA BALKANA !!!!!!!!Sve mafijaske organizacije imaju korene u CRNOJ GORI Fudbalsku mafiju je osnovao umisljeni "General" Jovo Popovic sef za bezbednost Partizana.On je "otac Arkana" i cele mafije koja je ubijala za SLUZBU.Njegov koncept je bio "chiken farm" -farme pilica (fudbalera ) koje za velike pare prodaju trzistu Evrope.Njegov kompanjon je bio i Zarko Zecevic,Curkovic,Bjekovic.Njima je isao lavovski deo novca a Partizanu mrvice.Brana Micunovic je iz istog Udbaskog miljea vezan za Vukasina Marasa i Djukanovica i sa njima cini vrh mafije u Srbiji i Crnoj Gori.Fudbalski klubovi su postali centar trgovine drogom i nova prestonica narko kartela postao je Novi Sad i Milov brat od ujaka Bata Kan-Kan.Policija treba da otkrije kako su kupljeni hoteli Park i ostali hoteli ovog direktora Vojvodine i sefa mafije Naovog Sada.Ovo je vrlo ozbiljan i opasan projekat jer je ta mafija izuzetno opasna a ima na platnom spisku sem sudija ,politicara i vrhunske americke diplomate (Vilijem Mongomery)koji im obezbedjuju alibi po principu :navodne kontrole pod prednjom hapsenja ako recimo ne udju u NATO.Ta parica je palila ali Evropska zajednica posebno Italija koja gubi milijarde eura svake godine su se pobunile.Ova akcija ZAHTEVA koordinaciju svih policija Balkana.To je jedini izlaz iz tunela i totalnog mraka i sansa da ce nasa deca imati sansu u skolskoj dobi gde ih ova mafija sacekuje u dvoristima prodajuci drogu.Jocicu ,ovaj potez vas profilise u ministra velikog formata ali budite pazljivi jer ovi ne prezaju od nicega i imaju svoje ljude u svim porama javne i drzavne bezbednosti.Vazno je ici do kraja.

Sinisa Dragovic | 06/12/2007 11:43

Gradjani Srbije neznaju biografiju Toplice spasojevica.Pa od njega veceg mafijasa nema.On je od pripravnika u :Yugoslavia commerce" plackom iste stigao do velikog biznismena.Neka policija pogleda njegov dosije,videce koliko krivicnih prijava od pre 10 i vise godina,koje stoje u necijim fijokama.Nejga je licno stitio Jovica Stanisic.Uz pomoc pok.Boska Kostica cija je zena bila zajedno sa Toplicom bila u firmi Yugoslavija commerc bila u Londonu.Pa on licno preko svojih veza sabotira sudskih proces koji preko 20 godina vodi protiv "njegove" privatizacije,YUKOMA,i pored tolikih veza Vrhovni Sud Srbije ponistio.Miskovic je sa nim zapoceo posao "NAIK" jos dok je bos iz sela Bosnjsana kod Varvarina bio Potpredsednik Vlade Srbije kog je na to mesto dovela rada Andjelkovic,koja je sa Miskovicem radila u fabrici "ZUPA" iz Krusevaca.Prema tome ne prebacujte loptu na Piksija,to sto je ucinjeno na stadionu je maslo bas Toplice Spasojevica jer on ima iskustva u radu sa kriminalcima,jer za odbranu svojih lopovluka,protiv radnika koji su strajkovali protiv privatizacije,angazovao kriminalce

na celu sa ubicom Isom Lerom Dzmabom,koji je tada imao agenciju "KARMEN" koje je debelo platio za sta postoji dokumentacija.Zato molim policiju da ptegleda i poslovanje njegove firme ITM,u koju niko ne ulazi kao nekad u firmu Stanka Subotica.Policija treba da pregleda poslovanje i partizana kao i svih sumnjivih klubova i sve koji ucestvovali u lopovlucima nadju se iza brave.nicija nije gorela do zore.

Jovan Popović: Narodnooslobodilački rat

napiši komentar »

Kad je metalac Josip Broz 1938. godine od Georgi Dimitrova, sekretara Izvršnog komiteta Komunističke internacionale, u Moskvi dobio zadatak da preuzme kormilo Komunističke partije Jugoslavije, jedne od članica Internacionale, da Partiju reorganizira i osposobi za revolucionarnu borbu, Josip Broz (Rudi, ili Tito, ili Valter) tada mu je rekao:

-Ako je i bilo ljaga na našoj Partiji, mi ćemo te ljage oprati!

Pet godina poslije toga razgovora s Dimitrovom, Tito je u Jajcu, govoreći na jednom partijskom tečaju o povijesti Partije, rekao:

”Ja vam kažem ovdje otvoreno da sam 1938. godine dao riječ drugu Dimitrovu, da će naša Partija oprati ljagu sa svojeg imena pred Kominternom, i ja mislim da sam održao tu riječ i da je naša Partija oprala Ijagu u ovoj narodnooslobodilačkoj borbi.”

Kominterna je, naime, uoči Titovog dolaska na čelo KPJ, vjerovala kako je Kompartija Jugoslavije toliko slabo organizirana, da su u Moskvi razmišljali o tome da je raspuste. A poslije rata, kad su se sreli Tito i Dimitrov, stari revolucioner Dimitrov se osmijehnuo:

-Ah, kako smo svi mi malo znali o čvrstini jugoslavenskih komunista!

Tito, u modroj uniformi maršala, tiho i ozbiljno je upitao:

-A ono o ljagi, jesmo li je oprali'?

-Po sto puta. Vaša Partija je više od svih drugih Partija digla zastavu proleterske re-volucije!

Ovaj izlet u tri različita razdoblja naše povijesti, hoćemo reći izlet u tri razdoblja iz života Josipa Broza, na poseban način ilustrira stanje koje je Tito zatekao u Partiji, preuzevši kormilo; zatim: Titovu iskrenost pred mladim komunistima, kojima je uvijek govorio punu istinu, lenjinski čist; i, konačno: priznanje prvog čovjeka Kominterne za sve ono čudesno što je Broz s narodima Jugoslavije učinio u nadčovječanskoj borbi.

U ovom malom poglavlju govorimo o veličini te borbe i o njenom organizatoru, o prvom ratniku oslobodilačkog rata Jugoslavije, o revolucionaru Brozu za kojeg je u ono vrijeme i jedan od Hitlerovih doglavnika rekao:

”… On je stari komunist, taj herr Josip Broz. čvrst čovjek! Nažalost, on je naš protivnik. Taj je zaista zaslužio titulu maršala… On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tuce Tita u Njemačkoj… On se nalazi između Rusa, Engleza i Amerikanaca, a ima petlje da tjera šegu i da ponižava Engleze i Amerikance na najsmješniji način… Uvijek je bio opkoljen, ali taj je čovjek uvijek našao načina da se probije. Nikad nije kapitulirao. Mi znamo bolje nego itko drugi kakve nam on sve nedaće zadaje … ”

Ravno sedam godina je živio u ilegali: u inozemstvu kao Valter Fridrih, ili Spiridon Mekas, ili drug Rudi; u zemlji: kao inž. Ivan Kostanjšek, ili inž. Slavko Babić. Od proljeća 1934. do rujna 1941. godine sudbinski bogata aktivnost Josipa Broza odvija se u konspiraciji. I tek od 16. rujna 1941. godine, kad s ispravama na ime nekog Nijemca, u pratnji dviju ilegalki i jednog ilegalca, izlazi iz Beograda i odlazi na slobodni teritorij, u ustaničku zonu Užica, koja će kasnije uzeti njegovo ime, Broz kao Josip Broz Tito ulazi na najveća, širom raskriljena vrata u povijest – a trebalo bi reći: u budućnost – naših naroda; zauvijek izlazi iz ilegalnosti: dotadašnji komandant Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda ravno 10 dana poslije odlaska iz Beograda, na savjetovanju rukovodilaca oslobodilačke borbe u mještancu Stolice postaje Vrhovni komandant.

To savjetovanje u Stolicama, održano u jeku svenarodnog ustanka, u vrijeme kad je plamen oslobodilačke borbe već bio razgorio, ili je razgorjevao sva područja Jugoslavije, drug Tito kaže da smatra >>jednim od naših najznačajnijih savjetovanja, na kome su donesene i najznačajnije odluke. Tu smo već riješili da stvaramo Vrhovni štab. Prije je to bilo više onako, a tu smo riješili da se stvore glavni štabovi Hrvatske, Slovenije, itd. Tu je bila izvršena analiza čitave unutrašnje političke situacije uopće, pa, koliko smo znali, i međunarodne situacije. Tu je takođe bilo mnogo diskusije o kratkotrajnom i dugotrajnom ratu. Tu je većina već tada, a to je prihvaćeno od svih, smatrala da će rat trajati duže vremena … <<

Stolice su zaista izuzetno značajno čvorište početka rata, ali ratno putovanje Josipa Broza ne počinje u Stolicama. Onih njegovih 12.000 komunista i tridesetak tisuća skojevaca bili su svrstani za borbu još prije njemačko-talijanskog i bugarsko-mađarskog napada na Jugoslaviju. Oni nisu priznali travanjsku kapitulaciju. Na sjednicama CK KPJ u Zagrebu, u Solovljevoj, u Hercegovačkoj, ili na Bukovcu, Tito je svojim drugovima onog travnja govorio:

- Rat nije završen. Rat tek počinje. Komunisti su davno najavili ovu katastrofu. Očekivali smo sve ovo i pripremili se za borbu.

U maju je, u Zagrebu, održao savjetovanje CK KPJ.

Poslije savjetovanja Tito prelazi u Beograd. Na Dedinju, u susjedstvu okupatorskog komandanta Beograda (taj je već u rujnu 1941. godine u jednom pismu Hitleru javljao: ”Komunistima je uspjelo da oko svoje parole okupe i one elemente koji nikad ranije nisu ni sanjali o nekoj saradnji s komunistima… Dobivam utisak da čak i vijest

o kapitulaciji SSSR-a ne bi dovela do kapitulacije ovih bandita koji su žilavi kako se samo može zamisliti…”), Josip Broz zamislio strategiju oslobodilačkog rata i njegovo preraštanje u revoluciju. Zapamćen je kako stoji ”na visokoj terasi kuće na Dedinju… promatra Beograd. Njegove oči toga su jutra prelivene senkom tuge…”. Odatle on čitavo ono vrelo ljeto nevidljivim nitima rukovodi ustankom. Njegovi kuriri stižu do Alpa i Kajmakčalana. Njegove riječi, kratko sročene, pisane velikim, neujednačenim slovima, najčešće uspravnim, poticaj su nevidljivih razmjera. On kaže: kakva je partizanska zakletva, kakva je kapa, kakva je ta vlast što je stvaraju odredi oslobodilaca. On već u kolovozu 1941. godine, kad tek izdaje prvi broj Biltena Glavnog štaba, u jednom pismu Radi Končaru govori kako će doskoro stvoriti Narodni komitet oslobođenja, što bi ”bila neke vrste narodna vlada”: 14 mjeseci prije nego je uputio pozive vijećnicima za prvo zasjedanje AVNOJ-a, on već ima zamisao o ratnom parlamentu.

Taj izuzetni čovjek, koji je ”uprkos mukama, borbi, gladi i žeđi, uprkos smrtnim opasnostima, jednako u miru kao i u ratu … od svega najviše vole prosto život i prosto čoveka”, na čelu svojih proleterskih kolona prevalio je tisuće kilometara bespuća. Bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koje se osobno nalazio u streljačkom stroju, lako izmjerljiv preko nišana i mušice. Često na rastojanju od neprijatelja koliko može pogoditi revolverski hitac.

Jedan takav slučaj je bio 28. studenog 1941. godine: na dan povlačenja Titovih snaga iz Užica. Toga dana Tito je, s radiotelegrafistom Veljkom Dragovićem i jednim pratiocem, kolima krenuo prema Zlatiboru. Među posljednjima je napustio Užice. Ostali članovi Vrhovnog štaba su iz grada izišli nešto ranije. Prije rastanka s drugovima, rekao im je da će se svi ponovo okupiti na Zlatiboru. Sastali su se kod hotela na Palisadu, a odatle su u svanuće – s Titom na čelu kolone – krenuli prema Uvcu. Tek što su krenuli, najednom je do Tito dopro šapat njegove sekretarice Zdenke:

- Stani, Stari, eto Švaba!

Komandir prateće čete je smirio uzbuđenu Zdenku:

-Tiho, da ne čuju!

Njemačka pješadija, razvijena u strelce, išla je ravno prema maloj koloni Vrhovnog štaba. Bio je još mrak, i magla, i slabo se vidjelo, pa ih nacisti nisu zamijetili. Kasnije, Tito je još jednom naletio na njemačku kolonu. Spasio se sklonivši se u šipražje. Već je bio pograbio automat, spreman da svakog trenutka otvori vatru, ali – srećom – nisu ga ni ovoga puta zamijetili. Iznad njega i nekoliko drugova koji su se našli uza nj fijukali su meci i resko sjekli prohladno jutro rafali, u blizini su grmile eksplozije avionskih bombi, ali Tito je znao da će i to minuti. Ponekad je neophodna strpljivost; u ratu treba znati čekati. Kad su njemačke kolone krenule na drugu stranu, Tito se izvukao iz grmlja i smireno, kao da se ništa nije dogodilo, mahnuo rukom:

-Naprijed, drugovi!

Druge put je on osobno bio meta nacistima kad je pregazio Sutjesku i u ratnom rasporedu Druge proleterske divizije, na zelengorskoj vrleti, dvadesetpetog dana

operacije ”Schwarz”, čekao da najpoznatiju rijeku iz narodnooslobodilačkog rata pređe Savina divizija s četiri tisuće ranjenika.

Tito se sa pratnjom i s članovima engleske vojne misije, koji su mu se priključili na Durmitoru 28. svibnja 1943. godine, trinaestog dana ofenzive. Spustivši se padobranima, kretao u centralnom rasporedu svoje četiri divizije. Čitav dan 8. lipnja proveo je u kanjonu Sutjeske, između Suhe i Tjentišta. Uveče je rukom dao znak:

-Pokret!

Nebo se bilo otvorilo i kiša se u mlazovima slijevala po Titu i borcima. Pokret je bio krajnje naporan. Uto: neprijatelj otvori artiljerijsku vatru. Nijemci su tukli s Košura. Granate su eksplodirale desno od čela Titove male kolone. Nekoliko boraca je ranjeno. Jedan pade smrtno pogođen. Tito izbi na čelo kolone i krenu ljevlje, u gustiš pored Usovičkog potoka. Spustila se mrkla, hladna, kišna planinska noć. Tito se zaustavlja. Oprez.

- Prenesi dalje: tiho!

Kad su zastali jasno su čuli u neposrednoj blizini zveckanje oružja. Bili su pored neke vojske. Lako se moglo dogoditi da nabasaju na njemačke položaje. Tito šapatom naređuje jednom od pratilaca. Komandiru kurira Marku Piperu, da se prišulja nepoznatima. Piper je brzo izvršio zadatak. Pravac kretanja odredila mu je vatra u šumi. Kad se prikrao do vatre vidio je uokolo Nijemce: bilo ih je nekoliko stotina. Dalje se nije moglo. Krenuli su tek u cik zore 9. lipnja. Tada su pronašli usku, planinsku pješačku stazu, koja im je u noći bila nevidljiva. Penjali su se uz južne padine Ozrena. Gore, na Ozrenu sreli su se s borcima 4. proleterske brigade, kojom je komandovao Vasilije Đurović Vako.

Tito je, zagledan u topografsku kartu, određivao daljnje pravce prodora. Opkoljen sa svih strana, on tako svojih 14.500 boraca i preko 4.000 ranjenika vodi preko nepočinplanina od 15. svibnja, kad je počela ofenziva poznata kao bitka na Sutjesci. Opkoljen je sa 120.000 njemačko-talijanskih i bugarsko-ustaških vojnika. Ipak, Tito ni jednog trenutka ne sumnja da će njegovi ratnici prosjeći obruče. Upravo toga dana glavnokomandujući svim neprijateljskim trupama u operaciji, general Lüters javlja vrhovnom komandantu Jugoistoka:

”Borbe pokazuju da su komunističke snage, pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene, s borbenim moralom što izaziva kod svih nas zaprepaštenje…Komunistima uvijek polazi za rudom da iskoriste mrak, maglu i kišu, izbiju pred naše položaje i tako nadoknade nedostatak teškog naoružanja…”

Kapetan Stewhard, šef engleske misije, korača uz Tita. Njemu ništa nije jasno. Kad je Tito zastao i zagledao se u kartu, i Englez se nagnuo prema njemu: on po linijama i znakovima na karti ne vidi izlaza. Tiho pita:

-Hoćemo li se morati predati?

Tito se naglo uspravi. Na njemu kratka vojnička bluza stegnuta opasačem, na opasaču pištolj ”valter”, o vratu mu vise dalekozor i baterijska lampa, na jednom ramenu

kožna oficirska torba, na drugom automat. Titovo lice, trenutak ranije zabrinuto, s podočnjacima od nesna i umora, ozari čudni smiješak:

-Kapetane, partizani se nikad ne predaju!

Već se bilo razdanilo i nad Zelengorom su zaredala jata njemačkih aviona: po 9 glomaznih dornijera, 12 crnih štuka, po 4 meseršmita, hajnkela ili savoje. Od 15. svibnja, do početka te najteže ofenzive, onog je dana – 9. u lipnju – izvršen najveći broj avionskih naleta: 78 borbenih, 3 izviđačka, 7 za hitan transport ranjenika i 8 za opskrbljivanje trupa.

-Odolit će partizani! – uvjerljivo kaže Tito Englezu.

A tutanj kao da nikad neće prestati. Borcima ovladala mučna letargija; stanje kao u polusnu. Dani zamorne gladi i stalni pokreti, stalni juriši i protujuriši, iscrpljivali su ostatke snage. Kad se Tito s kolonom Vrhovnog štaba našao na stazi što od Tjentišta vijuga preko Ozrena, kroz zonu naznačenu imenom Milinklade, nekoliko stotina metara jugoistočije od topografskog znaka 1011, sav prostor uokolo bio je zasut avionskim bombama. Štuke su, zavijajući stravično svojim nesnošljivim sirenama, pikirale ravno na kolonu Vrhovnog komandanta. A Vrhovni komandant zastao, tren gleda kartu, tren diže pogled prema avionima, smiren – i ta čudesna mirnoća, to stanje lišeno svakog osjećaja straha, prelazi na sve oko njega, i nemoguće je zamijetiti trunku panike. Vrhovni komandant nešto glasnije nego obično, da ga čuju u onoj kanonadi eksplozija, kaže:

-Pozovite mi komandanta 4. crnogorske!

Bombe uokolo neprestano eksplodiraju, a komandant trči k Titu, koji pokazuje Vaki Đuroviću goli, zatravnjeni prijevoj na lijevom boku puteljka kojim od Lučkih za Vrbničke kolibe, prema sjeveru, na putu iz obruča, treba da prođu sve jedinice udarne grupe Vrhovnog štaba:

-Ovo je, komandante, Ljubin grob. Pošalji jedan bataljon tamo i drži to mjesto po svaku cjenu. To je ključno mjesto našeg proboja…

Komandant jednostavno kaže:

-Razumijem, druže Stari! – i leti natrag, k brigadi. Ali put mu je presjekla jedna od avionskih bombi. Eksplozija ga diže, pa sunovrati. Teško ranjeni komandant je krvario, ali ustaje. Posrnu. Nekako učini dva-tri koraka, a onda pade. Više nije mogao ustati. Ali ne odustaje: puzi. Stigao je do svojih drugova i na karti im pokazao gdje trebaju zauzeti položaj. U samrtnom grču, jedva čujno šapće:

-Drug Tito je naredio, Ljubin grob držati po svaku cijenu…

To su bile posljednje riječi Vake Đurovića.

A Tito je krenuo dalje: prema njemačkom rasporedu. Tumači: što smo bliže Nijemcima, manje će nas bombardirati! Tito se kretao treći u koloni: Ispred njega pratilac Ristanović i sekretarica Zdenka Paunović. Oko Tita grupice boraca. Avioni

stalno nadlijeću. ”Šuma se tresla kao da zemlja gori – pričao je kasnije Rade Ristanović. Avioni su bacali bombe sistematski, na svaki pedalj zemlje. Jedna bomba fijuknu iznad naših glava. Bacih se na zemlju. To učiniše i drug Tito i ostali. U neposrednoj blizini odjeknu snažna eksplozija…” Josip Broz je legao uz deblo davno oborene bukve. Njegov vjerni pas Luks, kojeg su partizani uhvatili u Prozoru prije godinu dana i poklonili ga Vrhovnom komandantu (nekad je taj pas pripadao njemačkom komandantu Prozora), skočio je na Tita i gotovo svega ga prekrio. Krhotine bombe su zasule po njima. Luksa su gotovo sasjekle, a Vrhovnog komandanta je samo jedna pogodila u lijevu ruku.

Kad se detonacija slegla i laki povjetarac raznio dim i silnu prašinu, Tito je ustao:

-Drugovi, ima li živih?

Uokolo su bolno ječali ranjenici. Oko Tita desetak mrtvih drugova. Španjolski borac, Titov lični pratilac, ležao je mrtav nekoliko metara dalje od Vrhovnog komandanta. Uza njega kapetan Stewhard… Rana u lijevoj ruci oštro je pekla. Oči vrhovnog komandanta se zamaglile:

-Ja sam ranjen…

Pritrčali su mu pratilac Ristanović, sekretarica Zdenka i komandir čete Stojčić. Zamolili su Tita da se skloni s razbojišta, a onda su mu, stotinjak metara dalje od mjesta ranjavanja, u nekom zaklonu, pažljivo skinuli bluzu. Lijeva ruka je naviše do lakta bila sva u krvi. Preosjetljiva Zdenka ciknu:

-Šta ćemo sad, druže Stari. Nema liječnika…

-Ne stvaraj paniku. Previjte kako znate!

Netko je od boraca u svojoj torbici našao zavoj s kojim su, preko košulje, zavili ranu Vrhovnog komandanta. Jedan komad zavoja stavili su drugu Titu oko vrata, kako bi na to oslonio ruku. Sutradan ga je tako previjenog stigao general Sava Orović. Prije nego je fotografirao Vrhovnog komandanta s rukom u zavoju, stao je mirno i vojnički pozdravio:

-Sretne ti rane, junače!

Tako ranjen, Tito je na čelu svojih kolona, koje su prosjekle nacističke obruče na Zelengori, proslijedio na zapad, prema Jajcu, gdje će u noći 29. i 30. studenog na drugom zasjedanju ratnog parlamenta – Antifašističkog vijeća – dobiti zvanje maršala i biti izabran za predsjednika novoosnovanog Komiteta nacionalnog oslobođenja Jugoslavije.

Posljednji put se Josip Broz našao izravno na nišanu nacističkih strijelaca na svoj pedeset i drugi rođendan, 25. svibnja 1944. godine, u pećini ponad Unca u Drvaru. Tada su divizije i korpusi kojima je komandovao bili jedan od izuzetno značajnih frontova antifašističke koalicije u Evropi. Slava Josipa Broza već je bila pronesena širom svijeta. Bile su objavljene knjige i stotine članaka o njemu slične uvodniku u njujorškom ”The Time” od listopada 1943:

”…Kad bude ispaljen posljednji metak u drugom svjetskom ratu, Tita će historičari i njegovi narodi smatrati za Georga Washingtona, Simona Bolivara, Benita Juareza i Bernarda O'Higginsa…”

Sve ofenzivo koje je Hitler preko svojih generala organizirao protiv Tita završile su krahom. ”Mi smo redovno poslije svake ofenzive javljali Führeru – piše jedan od tih generala – da su Titove bande razbijene. Ali već sutradan Tito bi nas napadao bolje organiziran, s jačim snagama…Teren kojeg bismo mi pročešljali ostajao bi zapaljenih kuća. Uhvatili bismo ponekog seljaka i ubili ga, a partizanima ni traga… Uvijek su nas nadmudrili…” Shvativši da mu ofenzivama ništa ne može, Hitlerov generalštab je pokušao da Tita uhvati na prepad. Organiziran je desant. Operacija nazvana u tajnim dokumentima Konjićev skok, pripremana je mjesecima. Najogrezliji nacisti su bili specijalno opremljeni i avionima i jedrilicama dovezeni nad Drvar i odatle spušteni u jednu od Titovih ratnih metropola. Svaki padobranac je imao sliku Maršala Tita. Napad je izvršen rano u jutro 25. svibnja 1944. U Drvaru toga dana nije bilo partizana; samo oficirska škola i čete Pratećeg bataljona. Tek iza 11 sati stigla je 3. lička proleterska brigada i razbila snage desanta.

Onog jutra Josip Broz se zatekao u pećini nad Uncem.

Ulaz u pećinu neprestano su tukli snajperisti i mitraljesci. Kasnije, kad su se Tito i drugovi spustili iz pećine i krenuli uz Gradinu, opet su bili tučeni gustom vatrom.

Ali nacisti ni ovoga puta nisu uspjeli.

Josip Broz je sve vrijeme rata dijelio sudbinu svojih boraca. Ako su jurišali, i on je u jurišnom rasporedu, ako su se smrzavali, i on je mrznuo, ako su gladovali, i on je bio gladan. On je kod svakog budio samopouzdanje. Oduševljavao je brigom o čovjeku, posebno o ranjenicima. Vojska kojom je komandovao nikad nije ni od koga, ni u selu, ni u oslobođenom gradu, uzimala ništa na silu. Istina, bili su u prednosti: ono što je imao, narod je sa svojim borcima redovno dijelio. Nažalost, i narod je onih godina gladovao.

Naročito je bilo gladno proljeće 1943. godine. Udarna grupa Vrhovnog štaba je vodila je vodila neprestane, danonoćne borbe od 20. siječnja, kad je počela velika njemačko-talijansko-kvislinška operacija Weiss. Tito je tada izveo na Neretvi čudesni manevar, kojim je potpuno zbunio neprijatelja. Udarna grupa je s više tisuća ranjenika i tifusara bila u čvrstom obruču. Partizanske divizije su nadirale prema Neretvi. Ali kad se neprijateljski front na pravcu partizanskog udara pojačao, Tito naređuje:

-Srušiti mostove preko Neretve!

Najprokušanijim proleterskim brigadama šalje zapovijest da udare u suprotnom pravcu. Njemački generali su uvjereni da Tito želi da se probija u pravcu sjeverozapada; da je odustao od prelaska Neretve. Ali to je bila samo zamka. Tek što su neprijateljske snage rokirane, inžinjerci Vrhovnog štaba su osposobili most kod Jablanice i kolone su s ranjenicima krenule uz strmi Prenj, da bi tamo do nogu potukle Dražine četnike. Na desnoj obali Neretve Nijemci nisu nikoga zatekli: mogli su samo dalekozorima pratiti vijugavu kolonu umornih ratnika kako odmiču uz smrzli Prenj.

Potom: slijedi udar na istok. Ali vojska je nevjerovatno iznurena. S vojskom: 4500 ranjenika. I narod se povlači s borcima. Velika je glad.

Uoči 1. svibnja 1943. godine, poslije prelaska Neretve i Drine, Vrhovni štab je stigao u mjesto Govza. Tada je Tito naredio intendantu Niketiću da pribavi nešto hrane za borce. Upozorava:

-Uzeti samo ono što narod daruje!

Niketić je malo skupio. A za Vrhovnog komandanta je donio komad suhe slanine. Gladan, Vrhovni komandant pruži ruku da uzme slanini i da prizalogaji, ali onda se namršti:

-Jesu li svi borci dobili ovoliko parče?

Intendant je bio zbunjen. Muca:

-Nije bilo za sve, druže Stari. Nema više…

-Vrati i ovo parče u rezervu. I zapamti: koliko ostali dobij, toliko i meni pripada. Ni zalogaj više!

Intendant je to dobro zapamtio.

A znalo se dešavati da Vrhovni komandant ne dobije ni koliko ostali. Kad je Titov štab prvi put posjetio Peko Dapčević, u prosincu 1941. godine, nekoliko dana prije nogo je drug Tito u Rudu osnovao 1. proletersku brigadu, Tito je odustao od svog objeda:

-Jedi druže Peko. Putovao si, umoran si…

Dapčević se sjeća:

”Na stolu je bilo malo kačamaka, nešto kajmaka i sira, dakle sve što je trebalo, osim pribora za jelo. Tražiti ga nijesam mogao, a ja nisam imao baš nikakvog pribora… Pokušah da korom hljeba zahvatim parče kačamaka, No to mi nije sasvim uspijevalo… Tito je to, očigledno, primjetio. Brzo mi pruži svoju, jedinu kašiku…

-A čime ćeš ti, druže Tito, jesti…

No, Tito mi ugura u ruke kašiku. Brzo sam pojeo nekoliko zalogaja kačamaka i kajmaka, hitro ustao u pošao da operem kašiku, da mu je vratim…

-Kamo ćeš? – upita Tito.

-Da operem kašiku.

-Ne treba, očistiću je ja – reče.

Tada sam, kao stari vojnik, obrisao kašiku o kraj bluze i pružio je Titu.

-Pravilno – nasmija se Tito…”

U koloni Josipa Broza uvijek je bilo i dječaka. Prvi od njih se zvao Albin Pibernik: on je u koloni Vrhovnog komandanta krenuo iz Užica. Bio je najmlađi borac 1. proleterske brigade; dvanaestogodišnjak. Kad je 1. brigada bila prvi put postrojena pred Vrhovnim komandantom, Albin prozvan Mali stajao je u dvoredu čete ”Ivan Cankar” 5. šumadijskog bataljona. S brigadom je kasnije sudjelovao u legendarnom Igmanskom maršu, a poslije marša, kad je Tito svoj štab smjestio u Foči, u Prateći bataljon je uzeo kompletnu četu ”Cankar”. Od posljedica smrzavanja na Igmanskom maršu Albinova majka Anica je umrla u Foči. Veliki Albin, otac dvanaestogodišnjeg proletera Albina, naprosto nije mogao utješiti sina. I Tito, uvijek pažljiv prema svima iz svoga stroja, vidio je dječakove suze. Naredio je da Albinu sašiju uniformu i kapu i da mu dadu opasač. I krevet mu je uredio u svojoj sobi. Na zidnim novinama Pratećeg bataljona netko je tada napisao stihove:

Ne plaši se naš drug Stari,

Uza njega spava

Albin Mali

Kasnije je bilo mnogo dječaka u koloni Vrhovnog komandanta. Za vrijeme bitke na Sutjesci najmlađi je on onih oko Tito bio Milan Jokić. Nije imao punih 13. godina. Iznuren neprestanim tridesetodnevnim pokretima po bespuću, zaspao je na Zelengori. Tu su ga Nijemci zarobili. Jedan domobran, koji je kasnije prebjegao partizanima, ispričao je kako su nacisti tukli i ispitivali malog borca Okića. Najprije su ga ispitivali o Titu. Kaže da nije ni čuo za njega. Oficir ga udari; prijeti:

-Uhvatit ćemo mi Tita, još danas!

Dječak raskrvavljenog lica se tad razgoropadio:

-Nikad vi nas nećete pobijediti ni Tita uhvatiti!

Oficir je bjesno naredio da dječaka odmah streljaju. To je trebao učiniti onaj domobran, koji je kasnije prebjegao partizanima. Poveo je dječaka u šumu, ali nije ga streljao, nego ga umotao u ćebe, pa ubacio u neki sanduk u kamionu. U tom sanduku Jokić je stigao do Sarajeva. Na ulasku u grad je iskočio, pobjegao i opet se priključio partizanima…

Treći dječak iz kolone Vrhovnog komandanta, legendaran i po onome što je sve učinio, i po crtežu Andrejevića Kuna (Kurir Jovica) zvao se Jovica Tolman. Komesar pratećeg bataljona Branka Savić kaže da je to bio najsposobniji kurir za vrijeme Titovog boravka u Jajcu i Drvaru.

Jedan stranac, Brazilijanac Oliveira, pisao je poslije rata da je Jugoslavija ”zemlja u kojoj su u toku rata ispisane najljepše stranice borbe i istrajnosti”. To je kazano iz mnogo razloga.

Najprije: Jugoslavija je jedina zemlja u kojoj je plamen antifašističkog rata buknuo još onda dok je sva Evropa bila obvijena crnom kukastokrižnom zastavom smrti. Jedini zračak slobode u porobljenoj Evropi.

Drugo: Jugoslavija je jedina zemlja u Evropi oslobođena snagama vlastitih armija.

Treće: Jugoslavija je zemlja koja je u odnosu na broj stanovnika dala najbrojnije žrtve u drugom svjetskom ratu.

A sve ono što je učinjeno, činjeno je po zamislima Josipa Broza Tita. One mračne 1941. godine, kad je malotko znao što treba činiti i kako treba činiti, Josip Broz, revolucioner za kojeg će najpoznatiji američki komentator Lippmann kasnije pisati da je ”najvažniji od svih misionara komunizma” (povjesničar Fred Neal će pak zapisati da je Titov put ”postao najznačajniji kvalitetni skok u razvitku marksizma poslije oktobarske revolucije”), genijalnim umjećem da teoriju razvija u praksi, objasnio je Partije i svojim narodima:

-Revolucija, ali ne barikade u gradovima, nego dugotrajni partizanski rat!

I tako je pokret kojeg je on vodio bio jedini antifašistički pokret u porobljenoj Evropi koji nije ostao samo pokret otpora, samo diverzije i sitne akcije, nego je prerastao u općenarodni oslobodilački rat.

Kad je Hitler izbio pred Moskvu, Tito ima hrabrosti da u slobodnom Užicu postroji svoje četa: 7. studenog, o odanu oktobarske revolucije, njegove su trupe izvršile prvi defile oslobodilačkih snaga u Evropi.

Kad svi saveznici šalju Petru Karađorđeviću čestitke za dvadeseti rođendan, Josip Broz ima petlje da zaprepasti saveznike: on stvara vladu nove Jugoslavije; u Jajcu u jesen 1943. godine. Kasnije će sam reći, govoreći o odlukama u Jajcu: ”Znali smo da će Drugo zasjedanje AVNOJ-a imati u historiji nove Jugoslavije jednu od najdalekosežnijih i najistaknutijih uloga… Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije stvorili su sinovi svih naših naroda, pravi narodni predstavnici, u jeku revolucionarne borbe za slobodu i novi, bolji život. U najtežim časovima svoje historije, narodi naše zemlje imali su dovoljno snage i sposobnosti da ostvare jednu od svojih najvećih tekovina. Poniklo iz samog naroda, i formirano na Prvom zasjedanju u Bihaću, ovo tada centralno političko tijelo izrazilo je na svom Drugom zasjedanju u Jajcu čvrstu rješenost svih naših naroda da, kao rezultat svoje borbe, ostvare svoj slobodni život i pravednije društveno uređenje u jedinstvenoj i ravnopravnoj bratskoj zajednici. Na temeljima tada postavljenim bilo je potrebno, u daljim žestokim borbama protiv okrutnog neprijatelja, ostvariti konačno oslobođenje zemlje i… učvrstiti međunarodni položaj nove Jugoslavije – i, na principima socijalizma i samoupravljanja, na osnovama istinske demokratije, graditi i razvijati našu novu državnu tvorevinu…”

Te ”noći rješenosti”, u renoviranom zdanju usamljene kuće na desnoj obali Plive, stotinjak metara prije njenog utoka u Vrbas, pretposljednje noću u studenom 1941. godine, prvi je put odjeknula pjesma:

Druže Tito, mladi maršale,

Mase su te izabrale.

U očima vijećnika (i sjedobradih staraca i golobradih dječaka, u očima prokušanih ratnika kaljenih na sovjetskim i mađarskim i španjolskim i jugoslavenskim ratištima i u očima starih političara koji su shvatili da je Titova misija sudbinski presudna za sve jugoslavenske narode) zaiskrile su suze. Bezmjerna radost je sve obuzela: čovjek koji se već bio posvjedočio kao simbol i izraz humanističke vizije svijeta, proglašen je od predstavnika svih naših naroda maršalom Jugoslavije. Prijedlog je obrazlagao akademik dr. Josip Vidmar:

”Da bismo dali izraza sadašnjem stanju naše vojske koje se iz malih partizanskih i diverzantskih odreda, kroz teške borbe, razvila u redovnu, disciplinovanu, moderno organizovanu i naoružanu, jedinstveno rukovođenu vojsku, da bismo samosvesno dokumentovali njeno sadašnje brojno i kvalitetno stanje i da bismo joj u isto vreme dali najviše priznanje za njena velika i slavna dela u našoj oslobodilačkoj borbi, predlažem, u ime slovenačke delegacije, da Predsedništvo AVNOJ-a donese odluku o dodeljivanju naziva maršala Jugoslavije vrhovnom komandantu NOV i POJ, drugu Titu.”

Dobro je zapamćen iz tih dana: ”Srednjeg je rasta, čvrsto građen, glavu drži ponosno, Lice mu je blijedo, obrijano, kosa plava, na sljepoočnicama prosijeda, čelo visoko, oči mu leže duboko, svijetlo-modre su, malko zamagljene i umorne, nos izrazito povijen, izraz usta beskrajno kompliciran, brada jaka, čitav izraz lica energičan i očaravajući; u njemu je nešto napoleonsko, a moglo bi da bude i lice umjetnika.”

To je lice stvaraoca. Božidar Jakac, koji ga je portretirao studenog 1943. godine u Jajcu, uz crtež nam je ostavio i opis: ”Svijetlo, blijedo, ozbiljno, a ipak toplo izražajno… muška odlučnost, oštrina i ozbiljnost smjenjivali su se na svijetlim, sanjalačkim izrazom umjetnika i smiješkom koji budi u čovjeku toplo ljudsko osjećanje.”

A kad je išao, teško su ga stizali. To je uspravni, žustri, brzi hod. Njegovi pratioci bi trčali, da ga stignu. Na putu do Zelengore preko Jahorine i Romanije prema Jajcu, ili na putu od Jajca za Drvar, Kroz planine snijegom zavijane, ratnici koji su ga slijedili neprestano su priželjkivali da uzjaha bosanskog žilavog konjića: lakše je bila stizati konjče, nego brzonogog Komandanta.

Do ulaska u Beograd popodne 23. listopada 1944. godine, duže je vremena proveo u Užicama, Foči, na Mliništu, u Bihaću, Jajcu, Drvaru i na Vicu. To su Bile ratne metropole. Svaka od njih predstavlja određenu fazu rata, iako se sve te faze prožimaju i tek viđene zajedno čine cjelinu.

Užice, 1941: inicijative i objedinjavanje.

Foča, siječanj-svibanj 1942: jasne naznake rata koji prerasta u revoluciju.

Mliništa, nadmorska visina 1400 metara, šatori, kasno ljeto i rana jesen 1942: vrijeme razrastanja partizanskih snaga, stvaranje Narodnooslobodilačke vojske

Bihać, jesen 1942, do siječnja 1943: stvaranje AVNOJ-a. Proširivanje slobodne teritorije, koja je bila veća od mnogih evropskih država.

Zatim slijedi dugi period pokreta: od kraja siječnja do 25. kolovoza 1943. godine Josip Broz i oni koji su ga slijedili nisu čak imali priliku ni da legnu u krevet.

Jajce, od 25. kolovoza 1943. do 7. siječnja 1944: razdoblje utemeljenja nove države. Učvršćivanje tekovina borbene revolucije. Vrijeme kad je NOV stasala – sa svojih 400.000 boraca – za vođenje velikih operacija, kojima su saveznici priznali značaj presudnih frontova.

Drvar, siječanj 1944, – 25. svibanj 1944.: intenzivna nastojanja usmjerena na međunarodno priznanje nove Jugoslavije uz shvatanje, da ćemo priznati biti onoliko, koliko smo jaki. A svijet već priznaje, u proljeće 1944. da je ”danas maršal Tito ličnost čije ime po važnosti dolazi u isti red s maršalom Staljinom, Dwightom Eisenhowerom, Bernardom Montgomeryjem”; razdoblje je to kad se sve učestalije u britanskom parlamentu čuje: ”Tito veli da jugoslavenski narod ne želi stari poredak, narod želi nove uvjete života u Jugoslaviji. A Mihajlović želi stare uvjete i zato je prišao Nijemcima…” U tom periodu su i Sovjeti poslali svoju misiju kod Titovog štaba, kojeg sovjetski general Kornjejev – pred ostalim savezničkim izaslanicima – u veljači 1944. pozdravlja kao ”najtalentiranijeg organizatora i rukovodioca”, jer – to će pak reći jedan Britanac, Churchillov sin Randolph – ” ono što su Tito i partizani učinili trebalo bi poslužiti kao primjer svim okupiranim zemljama”.

Vis, poslije Drvara, do ulaska u Beograd: međunarodno priznanje. Jasno uočavanje pobjede. Razdoblje kad američka štampa piše da je Tito stvorio armiju ”koja je razbijala više njemačkih divizija nego cijela naša i britanska vojska u Italiji”

Beograd. Pobjeda. Slobodna Jugoslavija.

Do ulaska u oslobođeni Beograd, Vrhovni komandant maršal Jugoslavije Josip Broz Tito se sreo s dvojicom državnika: u kolovozu 1944. s Winstonom Leonardom Spencerom Churchillom, šefom britanske vlade, a u rujnu 1944. s generalismusom Josifom Visarionovičem Džungašvilijem Staljinom, predsjednikom sovjetske Vlade.

U dvomotornom avionu anglo-američke komande Sredozemlja putovao je na susret s Churchillom 6. kolovoza 1944. godine. Na Visu je tada Vrhovni štab imao odličan aerodrom, kojeg su partizani izgradili u travnju – u sredini otoka, tamo gdje su nekad bili veliki vinogradi vugave. Zajedno s Titom putovao je i njegov sin Žarko, koji je upravo bio navršio dvadeset godina, a imao je već trogodišnje iskustvo ratnika: borio se do 1944. u redovima Crvene armije i ruku je izgubio u bitki za Moskvu. Od 6. do 11. kolovoza Tito je obilazio saveznički front u Italiji. Tu se upoznao i s generalom Haroldom Alexanderom, koji će pola godine kasnije, obišavši Sremski front, reći Titu:

-Tek kad sam se u Italiji iskrcao sa svojim pobjedonosnim armijama, shvatio sam i ispravno ocjenio ogromnu pomoć i potporu koju ste davali savezničkoj stvari!

Taj čuveni britanski feldmaršal je također rekao da je ”NOV jedina saveznička vojska u Evropi, kojoj je povjeren poseban front i koja vodi samostalne operacije pod komandom svog vrhovnog komandanta maršala Tita”.

Churchill je putovao u Italiju samo da se susretne s Titom. ”Želim vidjeti samo vas i maršala Jugoslavije” – javio se generalima Alexanderu i Wilsonu. Sastanak je upriličen 12. kolovoza na terasi vile ”Rivalti” u Kazerti kod Napulja. Prvi razgovor je vođen pred golemom kartom evropskog ratišta. Churchill preleti očima kartu; zadržava pogled na Balkanu:

-Imate, gospodine maršal, istaknuto mjesto u čitavoj strateškoj slici Evrope.

-Mi nemamo dovoljno oružja. Nemamo avijacije. Teško naoružanje nam je krajnje slabo. Ali za Balkan se ne uzbuđujte: NOV Jugoslavije je pouzdan saveznik.

Churchill podsjeća maršala da Hitler još raspolaže s 321 divizijom na frontu od 15.000 kilometara: preko 9.000.000 vojnika. Tito se osmjehnuo. Churchill zna: Titove divizije su i dosad uspješno tukle neprijatelja koji je imao i do 830.000 vojnika na jugoslavenskom ratištu.

Nisu se sukobljavali razgovarajući u domeni vođenja rata. Stavovi su bili različiti kad su – razgovarajući 12. i 13. kolovoza – prešli u domenu političkog. Hoće li Tito uvesti komunizam ”po ugledu na Rusiju”. Šta će biti s mladim kraljem? Poslijeratna sudbina Istre? ”Tito je – zapisano je – s mnogo argumenata iznosio značaj borbe jugoslavenskih partizana ne samo za oslobođenje Jugoslavije, nego i za zajedničku savezničku pobjedu. Inzistirao je na preciznijoj razradi vojne suradnje i isporuke oružje. Kad je riječ o Istri i Trstu, napomenuo je jasno da Jugoslavija ne može pristati na nekakvu italijansku civilnu administraciju, jer narodnooslobodilački pokret, realno, svojom mrežom narodne vlasti, upravlja već najvećim dijelom tih oblasti, a osim toga jugoslavenski narodi su već dosad svojom herojskom borbom i jasno izraženom voljom donijeli neizmijenjivu političku odluku o budućnosti ovoga dijela rodnog tla…”. Na pitanje o komunizmu, Tito je marksistički odgovorio:

-Svaka revolucija, pa i jugoslavenska, ima svoje puteve. Nama rusko iskustvo može koristiti, ali nismo nikad mislili doslovno primijeniti ta iskustva.

Imao je spreman odgovor i za pitanje o kralju. Jednostavno:

-Neka dođe i neka se bori, kao i svi njegovi vršnjaci u Jugoslaviji.

Predveče prvog dana razgovora, kuriri Vrhovnog štaba, koji su neprekidivo prenosili vijesti (Vis – Bari – Kazerta), predali su Titu depešu: grupacija od tri divizije NOV prodrla u Srbiju, razbile Nijemce, Bugare i četnike na Kopaoniku, kreću u srce Srbije; dvije najelitnije divizije – 1. proleterska i 6. proleterska – u borbenom su maršu za Srbiju…

Nekoliko mjeseci kasnije Churchill je u britanskom parlamentu izjavio da je ”najozbiljniji podržavalac maršala Tita u inozemstvu”; i, osim toga: ”Tito je jedan od mojih najboljih prijatelja… Ja se najozbiljnije nadam da će se dokazati da on može

biti i spasilac i ujedinitelj svoje zemlje, kao što je, van svake sumnje, sada njen neosporni gospodar…”

Bio je velik državnik, blistav strateg, jedan od najrealnijih političara, znao je pouzdano da je Tito i spasilac i ujedinitelj svojih naroda, ”neosporni gospodar” Jugoslavije u ratnom razdoblju, a ipak – o tome sam piše – uvjeren da samo veliki rješavaju sudbinu svijeta, da samo oni mogu krojiti kartu svijeta. Njegovi moskovski razgovori sa Staljinom, listopada 1944. godine, često su opisivani. Sam Churchill je zapisao kako je dao Staljinu ceduljicu s prijedlogom da Jugoslaviju dijele: pola-pola. A Staljin je, kaže, na to zadovoljno stavio potpis!

Prije toga razgovora Churchill – Staljin, u Moskvi je nekoliko dana boravio Josip Broz: kraj rujna 1944. godine. Putovao je avionom, preko Krajove, gdje je bio štab maršala Tolbuhina, komandanta III ukrajinskog fronta. Dakota u kojoj su osim Maršala bili i Ivan Milutinović, član Politbiroa i Vrhovnog štaba i šef kabineta Vrhovnog komandanta Mitar Bakić, uzletila je noću 21. i 22. rujna 1944. Avionom su upravljali sovjetski piloti. Već 24. rujna Tito je bio u Moskvi. Tada je Tito prvi put – oči u oči – razgovarao s Josifom Visarionovičem. Trupe Crvene armije su brzim tempom napredovale na zapad; preko Rumunije i Bugarske bližile su se jugoslavenskoj granici. Staljin je, kao i Churchill, s mnogo realnosti u ocjenama, govorio o izuzetnoj važnosti borbenih akcija Titovih divizija na južnom krilu ukrajinskog fronta. Tih dana u Moskvi je dogovoreno koordiniranje u oslobodilačkim operacijama. U saopštenju objavljenom poslije razgovora naglašeno je da je sovjetska komanda tražila i dobila dozvolu za ulazak trupa Crvene armije na jugoslavenski teritorij kojeg će napustiti nakon završenih vojnih operacija. U oblastima (dogovoreno je da sovjetske trupe jednim korpusom sudjeluju u beogradskoj operaciji i da se kreće sjevernim rubom zemlje) gdje će privremeno biti sovjetske trupe – za razliku od svih ostalih zemalja kroz koje je prolazila Crvena armija – kompletna civilna uprava ostaje sve vrijeme u nadležnosti Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije.

Tito se iz Moskve vratio u Krajovu, a odatle je otputovao u Vršac, pa u Belu Crkvu, odakle je komandovao – preko radio-veza – jedinicama koje su oslobađale Srbiju i onima koje su oslobađale Dalmaciju. Predveče 23. listopada stigao je u oslobođeni Beograd. Proslavljeni komandant armijske grupacije, koja je potukla njemačke divizije na prilazima Beogradu i u Beogradu, Peko Dapčević, predao mu je raport da dunavskom keju. Kad im se, nešto kasnije, u Užičkoj 15. pridružio predsjednik Prezidijuma AVNOJ-a dr. Ivan Ribar, Tito mu se obratio:

-Zar nisam rekao u Jajcu: treće zasjedanje AVNOJ-a bit će u slobodnom Beogradu!

Beograd je bio oslobođen u listopadu, a do oslobođenja čitave zemlje trebalo je još krvariti više od pola godine. Da bi borba u svom završetku bila što uspješnija, Tito je u novoj 1945. godini osnovao tri armije, a nešto kasnije još jednu. Te su armije, pod komandama Peka Dapčevića, Koče Popovića, Koste Nađa i Petra Drapšina, u suradnji s partizanskim korpusima u neprijateljskoj pozadini, u četiri posljednja mjeseca rata potukle kompletne hitlerovske snage pod komandom generala Löhra, vrhovnog komandanta Jugoistoka. Te snage su pružale žilav otpor, zajedno s ustašama i četnicima, sve do potpunog poraza 15. 5. 1945. godine.