3. TUMAČENJE ZNAKOVA NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

3.1. Facijalna ekspresija (pokreti i izrazi lica i očiju)

Lice predstavlja veoma važan kanal neverbalne komunikacije. Mi izraze lica koristimo u

širokom spektru socijalnih situacija i to kada želimo pokazati svoje emocije, osobine naše

ličnosti, inteligenciju, narav i slično (Slika 1)14.

Naš osmijeh govori ljudima da nam je drago što ih vidimo, mrgođenje ih odbija, pogled

uperen u pod im daje do znanja da nismo baš najsrećniji, a podignuta glava i izvijene

usne ukazuju da smo raspoloženi za šalu. Mnogo toga možemo reći licem. Možemo da

koristimo izraze lica onda kada su riječi nepodobne, a kada neko kaže nešto što i nije baš

u redu mi licem možemo da mu pokažemo da je napravio grešku. Iz ovoga postaje jasno

da je glavna uloga lica u našem korištenju govora tijela izražavanje emocija. Lice daje

veliki doprinos u samom izražavanju intenziteta neke emocije koju osjećamo. Govor lica

se ne ograničava samo na izraze lica. Ovdje je važno istaći i ulogu pojedinih njegovih

dijelova, a to su usne, oči, obrve, ljepota, pa i boja lica koja ovisi od stepena uzbuđenosti

našeg organizma ili našeg zdravstvenog stanja. Još u 19 i 20 vijeku postojale su dvije

grane, nazovimo ih pretečama moderne misli, frenologija i fiziognomija koje su davale

karakteristične upute i dokaze za tumačenje osobina ljudi na osnovu izgleda njihove

glave. Tačnije, frenologija, čiji je osnivač bio Franz Joseph Gall, zagovara stanovište po

kojem svako područje na ljudskoj

glavi odgovara određenim osobinama ličnosti i sposobnostima, pa prema tome oblici

(udubljenja ili ispupčenja) koja su karakteristična za neku osobu i koja se nalaze na tako

određenim područjima govore nešto o ličnosti te osobe. Termin fiziognomija (ili

fiziognomika) se odnosi na svojstva lica koja se pokušavaju povezati sa nekim

karakteristikama ili temperamentom pojedinca. Ta svojstva uključuju oblike i pozicije

glavnih područja lobanje i obilježja lica, kao što su čelo, obrve, nos, obrazi i usta. Druge

oznake nisu direktno povezane sa lubanjom, kao što su boja i tekstura kože, tjelesna

dlakavost, kao i detaljne osobine ostalih dijelova tijela (npr. mesnati obrazi, punije usne i

sl.), a svi se ovi dijelovi pomalo mijenjaju tokom vremena tako noseči fiziognomske

14 Slika 1, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje. Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd, 1979, str. 28.

34

poruke. Pretpostavljanje povezanosti između ovih facijalnih karakteristika i drugih

aspekata osobe, uključujući ličnost, karakter, medicinske tretmane, ljubavni život ili

sudbinu osobe, jeste fiziognomski pristup.

Također, još jedan važan aspekt izražavanja govora tijela putem facijalne ekspresije i

lica jesu artifakti. U njih spadaju brkovi, brade, naočare, minđuše, frizura i upotreba

šminke. Pošto takve stvari utiču na našu pojavu i govore puno o nama, treba da uzmemo

u obzir i način na koji oni utiču. Na primjer, brkovi i brada će često ukazivati na veću

starost nego obrijana gornja usna, što može biti razlog tedencije nekih mladih ljudi da je

puštaju. Naočare često doprinose da se osobama pripisuje veća inteligencija od one koju

posjeduju. Postoje još razne varijacije na temu artifakata i njihovog značenja, a o njima

ćemo opširnije govoriti u nastavku teksta.

Istraživanje izraza lica nije samo otkrilo njihovu ulogu u izražavanju emocija, već nam je

pružilo uvid i u njihovu ulogu u otkrivanju tipova ličnosti, stavova prema drugima,

seksualnoj privlačnosti, želju za komunikacijom i stepen izražajnosti tokom

komunikacije. Također, kada prvi put sretnemo nekoga i pogledamo ga u lice vjerovatno

je prvi sud koji donesemo da li nam se dopada ili ne, da li nas privlači ili ne, ljepota lica

druge osobe. I prilikom pozdravljanja pokret koji se skoro univerzalno pojavljuje svugdje

u svijetu jeste podizanje obrva.

Znakovima koje odaje lice i njegovi dijelovi, odnosno facijalnom ekspresijom, mi

ljudima koji nas okružuju možemo u interakciji pružati različite signale, a ovo su neki

znakovi:15

Izražavanje emocija. Osnovni kanal izražanja emocija jesu facijalne ekspresije kojima

se izražavaju različite emocije. Dva američka istraživaća, Ekman i Friesen, otkrili su da

postoji šest glavnih izraza lica koji se koriste da pokažu sreću, tugu, ljutnju, strah,

gađenje i iznenađenje (slike dolje) (Ekman, 1997)16:

15 Značenja znakova i tumačenja poglavlja 3. ove diplomske radnje su najvećim dijelom preuzeti iz dva izvora: Givens B. David: The Nonverbal dictionary of gestures, signs & body language cues From Adams-Apple Jump to Zygomatic Smile, na internet stranicama http://members.aol.com/nonverbal2/diction.html (a u nastavku teksta The Nonverbal Dictionary...)Morris. D.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd, 1979. (u nastavku Morris D. Otkrivanje čovjeka...)

16 Ilustracije izažavanja emocija preuzete sa internet stranice: http://face-and-emotion.com/dataface/emotion/expression.jsp

35

Sreća. Izražavanje sreće je univerzalno i lako prepoznatljivo, a interpretira se preko

poruka koje se povezuju sa uživanjem, zadovoljstvom, pozitivnim osjećanjima i

prijateljstvom. Osmijeh se lako može upotrijebiti u manipulatorske svrhe i često smo u

prilici da kod ljudi vidimo lažno osmjehivanje koje je često u funkciji maskiranja nekih

pravih osjećanja. Tako je lažni osmijeh moguće prepoznati po krajevima usana

zakrivljenim nadole i prema očima koje ostaju u pozi pravog osjećanja, odnosno rubovi

očiju se ne zatežu nagore zajedno sa krajevima usana i licem u smijeh čitavog lica. Slika

gore pokazuje iskreni osmijeh koji karakteriše podizanje uglova usna i podizanje uglova

očiju tako da se „čitavo lice smije“(Slika 2).

Tuga. Mišljenje koje dijeli većina psihologa je da emocije tuge predstavljaju formu lica

koje plače, ali umanjenog intenziteta. Premda su i suze zajednička pojava svim tužnim

stanjima one nisu indikator neke posebne emocije jer mogu biti viđene i u stanjima velike

sreće (Slika 3).

Ljutnja. Znakovi ljutnje uključuju ukrućeno tijelo, namrštene obrve, stisnuta usta,

raširene nozdrve i „oči koje sijevaju“. Ljutnja se jasno vidi u donjem dijelu lica i

području obrva (Ekman, Friesen i Tomkins, 1971; prema Givens, 2005). Ova facijalna

ekspresija se javlja kod dojenčadi između tri i četiri mjeseca (Burgoon i sur., 1989; prema

Givens 2005) (Slika 4).

Strah. Emocija straha se kod nekoga može prepoznati po povećanoj ugaonoj udaljenosti,

po pojačanom znojenju, ubrzanom disanju, plakanju, po češćem treptanju očima,

reakcijama ukočenosti, po znojnim dlanovima, po sušenju usta, nakostriješenim dlakama,

pročišćavanju grla, po proširenim zjenicama i zaprepaštenom izrazu očiju. Strah se jasno

vidi u području očiju (Ekman, Friesen i Tomkins, 1971; prema Givens, 2005) (Slika 5).

36

Slika 2 Slika 3 Slika 4 Slika 6 Slika 5 Slika 7

Gađenje je ekpresija koja prati tjelesni odgovor na objekte koji nam se gade, koji nas

tjeraju na povraćanje i koji nas veoma uznemiruju. Karakteriše ga iskrivljeni izraz lica

kao što je prikazano na slici (Slika 6).

Iznenađenje. Izraz koji se skoro uvijek javlja u situacijama kada se desi nešto

neočekivano. Iznenađenje karakterišu otvorena usta, raskolačene oči, trenutna ukoćenost

lica i tijela, ubrzan puls i gubitak daha (Slika 7).

LJEPOTA jeste kvalitet izgleda ljudskog lica koji izaziva estetsko divljenje, požudu i

privlačnost. Iako se možemo držati izreke da je ljepota u očima posmatrača postoje neke

kvalitete i proporcije za koje se smatra da su obilježje univerzalne ljepote.

Istraživači su 1930 godine izolirali posebne karakteristike koje neko lice karakterišu kao

„slatko“, a koje su prihvaćene od strane svih društava. To su tzv. mladalačke odlike i

proporcije odnosno popularno nazvani baby face (engl. bebino lice čije su karakteristike

široko razmaknute i krupne oči, pune usne i mekana, glatka koža) koje se jednako jako

sviđaju i muškarcima i ženama (Givens, 2005).

Lijevo: fotografija supermodela Kate Moss, desno: primjer fotografije 4-godišnje

djevojčice. Lice Kate Moss jasno pokazuje karakteristike bejbi fejsa (baby face) i

karakteristike lica odrasle žene. Cunningham tvrdi da je prisustvo ove dvije osobine

karakteristika aktraktivnog lica (Slika 8).17 U istraživanju koje je sa pripadnicima

različitih kultura proveo Cunningham (1995)18 utvrđeno je je većina atraktivnih ženskih

lica imalo krupnije široko razmaknute oči, manje noseve, manje brade, obrve više

postavljene, veće i spuštenije usne, šire osmijehe, proširene zjenice i

gustu, dugu kosu. Neka druga istraživanja koja su provedena na životinjama govore u

korist simetrije kao oblika ljepote, naime istraživanja na zebrama su pokazala da one

redovno biraju partnere koji imaju simetrične šare, jer se naime pretpostavlja da su i kod

njih asimetrične šare znak slabosti i nekih nedostataka (Molnar i Segestrile, 1997).

17

? Slika 8 preuzeta sa internet stranice:  http://www.beautycheck.de/english

18 Istraživanje izvor: Schmidhuber, Juergen (1998) Facial beauty and fractal geometry. Technical Report

IDSIA-28-98, Machine Learning Institute, IDSIA., http://cogprints.org/690/00/newlocoface.html

37

Slika 8

Bezizrazno lice je facijalni znak predstavljen neutralnim, relaksiranim licem bez emocija

(Slika 9).19 Kroz svoju bezizražajnost ovaj znak šalje jaku emocionalnu poruku „ne

uznemiravaj“. Naročito ukoliko se nalazimo u šoping centrima, liftovima ili tramvajima

mi pravimo bezizražajno lice kako bi se distancirali od stranaca. U psihijatriji, jedan

simptom šizofrenije predstavlja pojava bezizražajnog lica (Givens, 2005).

Crvenilo lica je jak emocionalni znak fizičke aktivnosti, stida ili ljutnje (Sl. 10). Crvenilo

lica je rijetko znak čiste agresivnosti pojedinca, kako se popularno vjeruje, već je češće

znak moguće ili trenutne odbrane, pokazuju istraživanja. Istraživanja koja je sproveo

Ekman (1998) također pokazuju da je crvenilo lica redovno znak da osoba obraća pažnju

na sebe, što je slučaj kod stida, a u jednom istraživanju, Blurton Jonesa (1967), djece u

obdaništu utvrđeno je da je do crvenjenja lica došlo samo kod one djece koja su bila m

otivirana da nekog napadnu ali u stvari to nisu ni uradila.20

KONTAKT OČIMA. U svakodnevnim ljudskim interakcijama postoji nekoliko situacija

ili načina na koji se gledamo sa drugim ljudima i na osnovu načina gledanja između ljudi

mi možemo zaključiti u kakvom se međusobnom odnosu oni nalaze (Sl.11).21 U

prijateljskim susretima, u društvu, kontakti pomoću očiju traju nešto duže nego obično,

također kada neki pojedinac nalazi da mu je sagovornica privlačna osoba on je duže

gleda. To produženo fiksiranje se obično vrši nesvjesno i njegova poruka se prima na isti

način. Sagovornici su svjesni neobične topline susreta, ali oni ne

analiziraju znake koji se tu daju.

19 Slike 9 i 10, izvor: The Nonverbal dictionary...

20 Istraživanja, izvor: Gary Collier, Donna DiCarlo: Emotional Expression, Lawrence Erlbaum

Associates, New York, 1985.

21 Slika 11, Izvor: The Nonverbal Dictionary...

38

Gledišno ponašanje mladih ljubavnika prolazi kroz nekoliko različitih faza. U početku,

zbog stidljivosti dolazi do čestog gledanja u stranu, kolebanja i izbjegavanja pogleda

onog drugog. Tu su zatim i pogledi iskosa, pri kojima oči gledaju u partnera dok je glava

i dalje okrenuta na drugu stranu. Ponekad se taj položaj namjerno usvaja i kao šaljivo

flertovanje. Kasnije kad ljubavnici postanu istinski bliski i nema više straha, oni mogu da

sjede jedno uz drugo, duboko zagledani jedno drugom u oči, samo uz povremeno

skretanje pogleda u stranu (Morris, 1979).

A šta se događa sa očima kada umjesto ljubavi, u nekom odnosu postoji preovlađujući

status. Tako, aktivno neprijateljski nastrojen muškarac – pretpostavljeni unosi se svojim

licem u lice zaplašenog potčinjenog koji ne smije da se sretne sa njegovim pogledom.

Kada oba protivnika aktivno prijete jedan drugom, piljenje na malom rastojanju postaje

uzajamno i dvojica koji se svađaju gledaju jedan drugome pravo u oči.

Sumirajući sve ove prizore ljubavi i mržnje, možemo reći da direktan pogled u oči

ukazuje na veoma aktivna osjećanja ljubavi, neprijateljstva ili straha, dok je skrenut

pogled vezan za stidljivost, indiferentnu nadmoćnost ili potčinjenost.

Gledanje je svakako važan aspekt svakog oblika ljudske komunikacije i možemo u

svakodnevnom životu naići na različite varijacije u gledanju ovisno od situacije i ličnosti

pojedinca. Tako možemo susresti brbljive ljude koji ne skreću svoj pogled sa

sugovornika, stidljive ljude koji nas manje gledaju, ljude koji pilje u nas kako bi smo mi

prvi skrenuli pogled kako bi oni pokazali svoju nadmoćnost i slično. I ostale emocije

ispoljavaju tipično ponašanje očiju. Kada su ljudi uzbuđeni, oči im naginju ka brzim,

skenirajućim pokretima. Kada su uplašeni, oči im djeluju razgoračeno i sleđeno, kao da

ne žele da propuste ni najmanji pokret koji bi mogao još više da im približi opasnost.

Kada su ljuti, oči su im sužene, često liče na male proreze. Tuga se ispoljava gledanjem

na dole, smanjivanjem kontakta očima, a to se dešava skoro svugdje u svijetu (Heslett i

Samter, 1997). Rezultati istraživanja kontakta očima pokazuju da mi generalno

započinjemo svoje izjave tako što sklonimo pogled od sugovornika, a završavamo ih tako

što ga ponovo pogledamo. Tokom govora mi neizmjenično gledamo u i od sugovornika

(Nielsen, 1962; Argyle i Dean, 1965; Kendon, 1967 prema Givens, 2005). Potom,

kontakt očima je direktniji kada postoji sviđanje i kooperacija između dvoje ljudi (Argyle

i Dean 1965, prema Givens, 2005). Nadalje, ljudi prave manje kontakata očima kada se

39

ne vole i kada ne dijele isto mišljenje (Argyle i Dean 1965, prema Givens, 2005). Kod

primata direktno i dugotrajno zurenje u oči predstavlja znak dominantnosti i prijetnje

(Blurton Jones 1967, Eibl-Eibesfeldt 1975, prema Givens, 2005), dok izbjegavanje

pogleda znači submisivnost (Altmann 1967, prema Givens, 2005).

Širenje i skupljanje zjenica. Na veličinu naših zjenica ne utiče samo promjena

svjetlosti. One su podložne i uticaju naših emocionalnih promjena (Sl.12).22 I upravo zato

što emocionalne promjene mogu primjetno da mijenjaju veličinu naših zjenica pri nekom

stalnom svjetlu, povećavanje i smanjivanje zjenica su znaci koji govore o čovjekovom

raspoloženju. Ako ugledamo nešto što nas uzbuđuje, bilo da nam je zastrašujuće ili

prijatno, naše zjenice se prošire više nego obično pod postojećim svjetlosnim uvjetima.

Ako ugledamo nešto čega se blago gnušamo, one se skupe više nego što bi trebalo pod

postojećim svjetlosnim uvjetima. Ove se promjene normalno događaju bez našeg znanja,

a kako su umnogome i izvan naše kontrole, one predstavljaju vrijedan vodič kroz

čovjekova istinska osjećanja.

Ali, zjenični signali ne samo da se nesvjesno emituju već se nesvjesno i primaju. Dva

prijatelja koja razgovaraju imat će međusobno veće emocionalno uzbuđenje ukoliko im

se zjenice šire, a osjećat će međusobno gnušanje ukoliko im se zjenice skupljaju. Obojica

osjećaju da se nešto između njih događa ali im ni na kraj pameti ne bi bilo da je uzrok u

veličini njihovih zjenica (Morris, 1979).

U nekim su istraživanjima grupi gledalaca bile pokazivane dvije slike iste djevojke, s tim

da je na jednoj slici djevojka imala sužene zjenice, a na drugoj proširene. Potom se

ispitivalo koja im je djevojka sa koje slike izgledala ljepše. Oni su znali da se radi o

nekom triku ali nisu znali šta je u pitanju i svi su birali djevojku sa proširenim zjenicama

(prema Morris, 1979). U prošlosti su italijanske kurtizane koristile drogu koju su

ukapljavale u oči kako bi im se proširivale zjenice da bi one izgledale ljepše, zato je ta

droga poslije nazvana „belladona“ (lijepa žena), a ovu činjenicu nalazimo u više izvora o

neverbalnoj komunikaciji. Kasniji nam primjeri dolaze iz Kine gdje se masovno trgovalo

dragim kamenom žadom. „Orijentalni trgovci su imali običaj nositi tamne naočare, kako

22 Slika 12, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka...

40

nebi izgubili igru kada vide posebno dobar primjerak“, govori Morris D. 23 (koje u ovom

slučaju otkriva veliku zainteresovanost za kamen, pa bi tako morali platiti veću cijenu).

Usmjeravanje očiju na stranu je pokret koji se redovno javlja kao neverbalna reakcija

na postavljeno verbalno pitanje. Ovaj pokret se naročito javlja kada neko rješava

postavljeni zadatak koji zahtijeva razmišljanje i signalizira procesiranje informacije i

razmišljanje (Sl.13).24 U klasičnoj studiji koju je proveo Harnad (1972, prema Givens

2005) o lateralnom kretanju očiju kod matematičara tokom mentalne aktivnosti, utvrđeno

je da je pomjeranje očiju na desnu stranu povezano sa simboličnim razmišljanjem, dok je

pomjeranje očiju na lijevu stranu povezano sa vizuelnim mišljenjem. Za ljude koji češće

pomjeraju oči na lijevu stranu kada razmišljaju se smatra da su kreativniji. „Inače se ljudi

mogu podijeliti na one koji tokom razmišljanja redovito pomjeraju oči na lijevu stranu i

na one koji ih redovito pomjeraju u desnu.“

23 Ibid., str. 198.24 Slika 13, izvor: The Nonverbal Dictionary. Napomena: slike u nastavku teksta opisa pokreta lica su iz istog izvora.

41

Treptanje je pokret brzog spuštanja i podizanja očnih kapaka, a posmatranje brzine tih

pokreta može biti sredstvo detekcije laži. Naime, dosta istraživanja na temu ovog

neverbalnog znaka daju rezultatse koji kažu da se u normalnim situacijama ljudsko

treptanje svodi na oko 20 treptaja, a kada je pristno uzbuđenje i emocionalni stres

količina treptaja se znatno povećava. Istraživanja pokazuju da kod mentalnih bolesnika,

dolazi do povećanog treptanja očima kada se govori o anksioznim i napetim temama, kao

i kada se započinje nova tema (Kanfer 1960).25

Mrštenje obrva. Kao dio facijalne ekspresije se vidi u situacijama koncentracije, ljutnje,

ne sviđanja ili razmišljanja, a predstavlja skupljene i prema predjelu između očiju

spuštene obrve (Sl.14). Smatra se, a i istraživanja su pokazala, da mrštenje predstavlja

senzitivni indikator neslaganja, sumnje ili nesigurnosti. "Nizovi skorašnjih studija

otkrivaju da muškarci i žene u grupnim situacijama kada trebaju odgovarati ženskim

vođama reaguju mrgođenjem i mrštenjem, dok se smiju i klimaju glavom kada su u

pitanju muški lideri koji govori istu stvar“.26

Podizanje obrva je izraz lica koji se može javiti u različitim situacijama. Može se javiti

kao bljesak obrvama prilikom pozdravljanja, kao pojačavanje dominantnosti ili kao

naglašavanje submisivnosti. Prema Morrisu (1979) podizanje obrve odražava nečiji

skepticizam.27

USNE. Usne kao dio znakova facijane ekspresije predstavljaju emocionalno

najekspresivniji dio tijela. Usne pružaju puno znakova o nečijim unutrašnjim

osjećanjima i raspoloženjima. Nesvjesna napetost u području usana odražava naša

stvarna osjećanja. Tako, samo lagano spuštanje krajeva usana, može odražavati

našu trenutnu tugu ili razočarenje.

25 Istraživanja, izvor: Erik J. Coats, Robert S. Feldman, Pierre Philippot: Nonverbal Behavior in Clinical Settings, Oxford University Press. New York. 2003.

26 The Nonverbal Dictionary, prema The Manpower Comments, 2004.27 Prema: Otkrivanje čovjeka...

42

Kompresija usana je obično negativan znak koji izražava trenutnu ljutnju, nesviđanje,

tugu ili nesigurnost. Prema Ekmanu (1998) kada su muškarci iz Nove Gvineje pitani koji

bi izraz pokazali ako su ljuti, oni su pravili kompresiju usana (Sl.15).28

Durenje usnama. Ekspresija kada se donja usna izboči prema gornjoj, a izražava

razočarenje, tugu, nezadovoljstvo ili nesigurnost. Ovaj izraz viđamo kod djece koja se

dure, a ukoliko kod odraslih vidimo ovaj izraz za konferencijskim stolom on predstavlja

neslaganje sa komentarima (Sl.16).29

Napućene usne viđamo kod postojanja neslaganja, intrigiranja ili proračunatog

razmišljanja (Sl.17). Zato što je pućenje usana signal mentalnog otpora, govornik bi

odmah trebao upitati svog slušatelja da li se slaže sa njim, prije nego nastavi svoj

verbalni argument, a ovo bi opet trebalo da izazove zahvalnost slušatelja spram

govornikove intuitivnosti o shvaćanju njegovih misli.30

Dodirivanje nosa je radnja vezana za trenutni stres. Kada čovjekove misli nisu u skladu

sa njegovom prividnom smirenošću, on svoj nos može da dodirne, protrlja ili pritisne

(Sl.18).

Ovaj signal se smatra prikrivenim ili premještenim pokrivanjem usta jer lažov

izbjegavajući da pokrije njih pokriva nos koji je odmah iznad. Morris kaže: „Među

gestovima koji se koriste tokom obmanjivanja su: glađenje brade, češkanje obrve,

povlačenje za uho, pritiskanje usana, pokrivanje usta, dodirivanje nosa, trljanje obraza i

glađenje kose. U toku obmanjivanja najčešće se prave dva: dodirivanje nosa i pokrivanje

usta. Pokrivanje usta je najlakše razumjeti kao lažne riječi naviru na usta, a mozak kojem

je to neugodno šalje poruku ruci da pokrije usta. Ima više tipičnih oblika te radnje:

lepezasto rašireni prsti, kažiprst spušten na gornju usnu ili ruka na obrazu pored usta. 28 The Nonverbal Dictionary..., fraza Lip-compression29 Ibid., fraza Lip-purse30 Ibid., fraza Lip -pout

43

Ovdje je važno dodati da, ako vidite nekog kako pravi taj djelimičan gest pokrivanja usta,

to ne mora značiti da on laže. To samo znači da on vjerovatno laže onda kada mu ruka ne

traži usta !“31

Dodirivanje usana je signal za mnoga raspoloženja i mentalna stanja uključujući

anksioznost, dosadu, uzbuđenje, strah, zaprepaštenost i nesigurnost. Kao samo-

dodirujući gest, dodirivanje usana je ekvivalent za infantilno sisanje palca. Tokom

konverzacije, unakrsnog ispitivanja ili intervjua, ova radnja predstavlja tačku

ispitivanja tj. odražava neko unutrašnje stanje koje tek treba ispitati. Ovaj akt se

često povezuje sa signalom laganja (Givens, 2005).

Zijevanje je iznenadna inhalacija vazduha kroz otvorena usta, a javlja se u situacijama

kada osjećamo pospanost, dosadu, emocionalni konflikt ili zamor. Kada se ovaj znak

pojavi u javnosti obično ga je teško preduhitriti i zaustaviti. Zijevanje se također javlja i

na poslovnim sastancima kao znak blage anksioznosti, neslaganja ili nesigurnosti (Sl.19).

3.2. Znakovi koje šalje tijelo

Kao što je u tekstu ranije navedeno, a ovdje ponavljamo, govor tijela je poseban kanal

neverbalne komunikacije koji je najviše proučavan, kojem se daje najveća praktična

vrijednost i koji u više slučajeva predstavlja sinonim onoga što je neverbalna

komunikacija. Drugi naziv za ovo područje je kinezika, izraz „kinesis“ označava kretanje

i prvi je pojam uveo R. Birdwhistell32, a bavi se proučavanjem pokreta tijela i

dekodiranjem tih značenja. Kada se kao komunikativni sistem posmatraju pokreti i

stavovi tijela, to se odnosi na sve njegove dijelove i to: na pokrete glave, ruku, nogu, na

stavove tijela i na gestove koji se prave bilo licem ili rukama.

Svaki čovjek tokom svoje komunikacije sa drugima zauzima različite stavove tijela, a svi

ti stavovi imaju određeno značenje i predstavljaju znake na osnovu kojih drugi ljudi

mogu zaključivati o nama, a i mi o njima. Znakovi koje šalje tijelo mogu pokazivati

31 Morris, D., Otkrivanje čovjeka..., str. 11032 Vidi tekst u uvodu diplomske radnje

44

nečiju dominantnost, submisivnost, nesvjesnu želju za zaštitom, nervozu, agresivnost,

nesigurnost, a ukoliko su ti znaci kontradiktorni, i naša osjećanja koja pokušavamo

sakriti. Tako, Desmond Morris (1979) u svojoj knjizi Otkrivanje čovjeka kroz gestove i

ponašanje, kada sažima tjelesne stavove, između ostalog govori o postojanju znakova

zaklona (barijera), o ppp radnjama, o iskopčavanju, o kontradiktornim znacima i o

autokontaktnim ponašanjima (samododirivanju).

Znaci zaklona (barijere). Su sve one radnje kojima čovjek štiti svoje tijelo u društvu.

Naime, kada se u nađu u nekoj stranoj situaciji, a u kojoj se na bilo koji način osjete

ugroženima, ljudi oko sebe naprave neke vrste fizičke barijere. Kada malo dijete osjeti

takvu potrebu kada se nađe ispred neke strane osobe, ono na to reaguje prostim

sakrivanjem iza majčinog tijela ili, ukoliko ona nije tu može zaklon potražiti iza neke

stolice ili kauča. Kako čovjek odrasta, strah od stranih situacija i dalje ostaje prisutan u

njemu ali se načini na koje on pravi tjelesne barijere počinju mijenjati. Tako u

svakodnevnim situacijama možemo vidjeti ljude kako prave neke sitne tjelesne pokrete

koji ustvari predstavljaju „skrivanje iz majčine suknje“.

Najpopularniji oblik znaka zaklona jeste „tjelesni krst“. 33 Tu se šake ili ruke drže

prekrižene na grudima. Postoje razne druge varijacije ovog ponašanja. Tako neka ugledna

ličnost prilikom izlaska iz limuzine može, prije neugodnog susreta sa mnogim

zvanicama, ovlaš desnom rukom načiniti pokret kao da popravlja dugme na svom odijelu.

U sličnoj prilici, specijalni gost je žena. Upravo u trenutku u kojem bi se muškarac

njenog ranga pozabavio dugmencetom na manžetni, ona pokreće desnu ruku i njome

malčice i diskretno popravlja položaj svoje tašne koja joj visi na lijevo.

Ima i drugih varijacija na ovu temu. Muškarac može da se igra i sa dugmetom na kaputu

ili da dodiruje kaišić na svom ručnom satu, umjesto dugmenceta na manžetni. Žena može

da ispravlja neki zamišljeni nabor na svom rukavu ili da popravlja položaj marame ili

kaputa prebačenog preko njene lijeve ruke.

Manje privlačni oblici tjelesnog krsta mogu se vidjeti kod manje iskusnih pojedinaca.

Tako neka osoba može ući u restoran trljajući svoje ruke jednu od drugu ili ih držeći

stisnute pravo ispred sebe.

33 Vidi dodatno značenje na str. 51 u nastavku teksta

45

Kada ljudi stoje i razgovaraju ako se jedan čovjek mnogo približi drugom, ovaj pravi

radikalniji pokret nego što je to bilo diranje manžetne, ovaj sada pravi frontalni znak

barijere ili prekrštanje ruku na grudima. On nesvjesno šalje poruku „Ne približavaj se

više!“. Ovakav stav možemo vidjeti i kod tjelohranitelja koji nekoga čuvaju.

Izgled ovih barijera može da se proširi u situacijama kada sjedimo na gestove prekriženih

nogu koje su okrenute u pravcu suprotnom od sagovornika, ili često viđeni položaj

prekriženih ruku između nogu (Sl.20)34, a psihološki veoma jak znak ove barijere jeste

u situaciji poslovnih ljudi koji ne bi mogli opstati u kancelarijama bez sakrivanja iza

svojih stolova (u ovom su slučaju njihovi stolovi njihova barijera). Djevojke koje nose

oskudne haljine što im otkrivaju butine često daju specijalne odbrambene znake sa

prekriženim rukama postavljenim između nogu tj. prave gestove kojima štite genitalije.

Ovaj djevojački gest predstavlja prenaglašavanje radnje sakrivanja svoj intime, naime

kada neki muškarac sjedi nasuprot djevojci koja sjedi prekriženih nogu i tako ih jako

stišće to je isto kao da ih je skroz raširila, jer, prema Morrisu, ona samo naglašava ono o

čemu razmišlja, a to je seksualni kontakt sa muškarcem peko puta nje (strah od istog).

Iskopčavanje – Iskopčavanje je način na koji ljudi tokom konverzacije nalaze načina da

se na momenat isključe i odlutaju u svoj svijet, odnosno da se odmore ukoliko osjete

preveliki pritisak od strane društva u kojem se nalaze. Svakodenevne oblike iskopčavanja

vidimo kada osoba koja sa nama razgovara, na momenat, zatvori oči ili okrene glavu na

drugu stranu ili pokrije oči ili ima tzv. mucav pogled (dok nas gleda on stalo spušta

trepavice kao da će da zatvori oči). To su trenutci u kojima naš sagovornik ne želi reći

otvoreno da mu je potrebno malo mira i tišine, već nam tim malim iskopčavanjima

pokazuje da bi radije bio negdje drugdje nego tu sa nama. Ekstremne oblike iskopčavanja

imamo kod duševnih bolesnika kada se oni npr. satima drže za pognutu glavu zatvorenih

očiju.

Pomicanje, pomjeranje, premještanje – PPP radnje. PPP-radnje su sitni, naizgled

beznačajni pokreti koje ljudi prave u trenutcima unutrašnjeg konflikta ili frustracije.

Tako, nervozna djevojka koja čeka da je pozovu na važan razgovor, sjedi i stalno otvara i

34 Slika 20, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka..., str.135. Napomena: slike 21 i 22 u nastavku ovog teksta su iz istog izvora.

46

zatvara kopču na svojoj narukvici iako toj kopči ništa ne fali i narukvica sasvim

bezbjedno stoji na ruci. Ovdje djevojka radi jednu radnju ppp-premještanja. Ona je

trenutno toliko uzbuđena, ali trenutno ne može ništa da učini. Nije u stanju da svoje

uzbuđenje preobrati u glavne radnje – ne smije da umaršira u sobu nadležnog za razgovor

prije nego što je pozovu, a ne može ni da jurne ka izlazu i ona reaguje umetanjem

beznačajnih sitnih radnji u nastalu prazninu svog ponašanja. Posmatranja vršena na

željezničkim stanicama prije polaska vozom i na aeorodromima prije polijetanja

avionom, pokazala su da u situacijama prije polijetanja, ima deset puta više ovakvih

putničkih ppp-radnji nego na željeznici. Razni vidovi ppp-aktivnosti su načini nesvjesnog

odabira vršenja nekih radnji kako bi se maskirao onaj unutrašnji emocionalni nemir.

Mnogi ljudi razvijaju svoje lične ppp-navike kao što su: zveckanje sitninom u džepu ili

glađenje kose koja nije čupava, češkanje po glavi ili zijevanje.

Postoje zanimljivi izvještaji o ppp-spavanja (zijevanje) kada su vojnici u Drugom

svjetskom ratu imali neodoljivu želju da spavaju u trenutcima kada bi im bilo naređeno

da pođu u napad. Nije to bilo niti zabušavanje niti prava iscrpljenost. I čim bi stvarno

prešli u napad, vojnici bi se potpuno rasanili. Samo je neposredno pred odlazak u napad

dolazilo do iznenadnog, jakog osjećanja sanjivosti.

Pored navedenih ppp-radnji postoje i ppp-pušenja (ljudi najviše popuše cigareta kada su u

konfliktnim situacijama), ppp-pijenja i ppp-hranjenja (koji su najizraženiji na nekim

napetim društvenim skupovima), te ppp-sređivanja (kada neka domaćica koja ima goste

slaže časopise koji su već složeni) itd.

Nakanjivanje ili smjerajući pokreti. Pod ovom skupinom pokreta Morris

podrazumijeva sve one pokrete koji ukazuju na naše buduće namjere. Npr. kada želimo

da ustanemo mi svjesno ili nesvjesno možemo na stolici napraviti smjerajući pokret ka

ustajanju i taj stav često djeluje drugoj osobi kao nagovještaj potrebe da prekinemo

razgovor (Sl. 21).

Kontradiktorni znaci su oni znaci kada se istovremeno daju dva potpuno suprotna

znaka. Na primjer, čovjek koji stisnutom pesnicom traži mir, daje jedan kontradiktoran

47

znak posebne vrste. Kad gledamo, mi nalazimo da je njegovo raspoloženje u suprotnosti

sa njegovom verbalnom porukom, te smo skloni da znacima koje on daje svojim tijelom

vjerujemo više nego što bi on to želio. Imajući ovo na umu, moguće je izraditi skalu

vjerovatnoće za različite vrste radnji. Kada se počne od najvjerovatnijih do najmanje

vjerovatnih, to će izgledati ovako:

1. Autonomni znaci. Oni su najpouzdaniji jer i onda kad smo ih svjesni rijetko

možemo da ih kontrolišemo, kao što su crvenjenje ili bljedilo lica. Neke možemo

i glumiti kao što je zadihanost i problemi sa disanjem.

2. Znaci nogom i stopalom. Očigledan primjer jeste u situaciji kada sjedimo sa

čovjekom koji nas sluša, a koji u isto vrijeme pomiče svoje stopalo gore dole.

Iako je lice i gornji dio tijela miran, noge i stopala odaju njegovo pravo

raspoloženje. Drugi pokreti stopalom koji otkrivaju igru predstavljaju jednu malu,

skraćenu verziju agresivnog trzaja – kratko trzanje nožnog palca sa unutrašnjim

bockanjem luba cipele – koje može da prati prijateljske radnje gornjeg dijela

tijela. Ovdje su stopalna neprijateljstva pouzdaniji elementi, te se na sudrugova

prijateljska osjećanja može gledati sa sumnjom. Ili najzad, seksualne nožne radnje

koje su u suprotnosti sa krutim gornjim dijelom tijela. Ako to učini djevojka čije

je ponašanje ne-erotično (npr. trljanje noge od nogu ili trljanje noge rukom) onda

se ona vjerovatno osjeća seksualnije nego što želi priznati.

3. Znaci trupom. Cjelokupan tjelesni stav osobe u nekoj nekonvencionalnoj situaciji

jeste koristan vodič u istinsko raspoloženje posmatrane osobe, jer on odražava

mišični tonus cijelog tjelesnog sistema. Uzrujanom je čovjeku tako teško održati

tijelo opuštenim i relaksiranim, ma koliko on to pokušavao.

4. Neidentifikovane gestikulacije. Ruke kontrolišemo nešto strože nego stopala, noge

i trup. Ako rukama pravimo pokrete dok govorimo mi ih vidimo ispred sebe. Mi

smo ih „polusvjesni“. Tako, političar koji dok govori o potrebi i neophodnosti

miroljubivnog razrješenja situacije, a istodobno bijesno prstom bocka vazduh,

daje jedan potpuno kontradiktoran znak.

5. Izrazi lica. Mi smo toliko svjesni naših izraza lica da ovisno od situacije možemo

da odglumimo nešto što stvarno ne osjećamo. Značajan je primjer lažnog osmjeha

za koji je karakteristično krivljenje krajeva usana ma koliko se mi trudili da taj

48

smijeh izgleda istinski. Kontradiktoran je i tzv. lažni stid, kada osoba pored

pravog znaka stida, spuštanja glave, podiže pogled i pravo nas gleda u oči (Sl.22).

Autokontaktno ponašanje (samododirivanje) – Autokontaktno ponašanje se javlja

kadgod dodirujemo naše sopstveno tijelo. Kada sami sebe dodirujemo mi puno o tome ne

razmišljamo jer samodrodirivanje smatramo normalnim i datim, pa je ono tako uglavnom

nesvjestan čin. Upravo zbog toga, ono može da pruži prave, nepatvorene putokaze za

tumačenje našeg raspoloženja. Najčešći oblik autokontakta jeste samoprisnost, a može se

definisati kao niz pokreta koji nam pružaju ugodnost, jer oni su naši nesvjesni mimički

činovi koji nam pružaju osjećanje da nas neko drugi dodiruje. Postoje tri oblika

autokontaktnog ponašanja koji pružaju olakšanje u trenutcima napetosti. Ruka pritisnuta

uz usta podsjeća na trenutke bezbjednosti odojčeta na majčinim grudima, dok ruka na

bradi simulira milovanje. Samoobgrljivanje predstavlja ekstreman oblik kod kojeg tijelo

samo sebe obgrljuje gotovo kao da su dvije osobe spojene zagrljajem.

Proučavanje stotina pokreta ruka-glavi radnji omogućilo je pronalaženje najomiljenijih

rješenja problema odraslih kako bi našli male utjehe u društvu punom prinuda i stresova.

Najčešća su slijedeća: 1) podnimljena vilica; 2) podnimljena brada; 3) obuhvatanje kose;

4) podupiranje obraza; 5) dodirivanje usta i 6) podupiranje sljepoočnice.

Prekrštanje ruku, kojima se stvara zaštitna barijera preko grudi također ima u sebi

elemenat utjehe, kao da se time stiže na po puta ka samoobujmljivanju. U napetim

situacijama ljudi su mnogo skloniji da drže „ruke k sebi“ na taj način što isprepliću prste

ili spoje šake. Isto tako, svi oblici prekrštanja nogu pružaju neku noga-nozi samoprisnost

pri kojoj jedna površina tog uda osjeća ugodan pritisak drugog. Tijesno priljubljivanje

jedne noge uz drugu može pojačati to osjećanje, a ta radnja je pouzdan znak da je onome

tko je vrši potrebna utjeha (Morris, 1979; Givens, 2005).

49

3.3. Tumačenja pojedinih pokreta tijela

Kretanje adamove jabučice predstavlja nesvjestan signal emocionalne anksioznosti,

straha, stida ili stresa (Sl.23).35 Na primjer, kada na poslovnim sastancima vidimo

pomjeranje adamove jabučice kod slušaoca, on ili ona se jako ne slaže sa sugestijama

govornika, njegovim perspektivama ili tačkom gledišta. Pokret je evidentan kod

kontrakcije mišića za gutanje, kod pročišćavanja grla ili vokalizacije nedorečenih stvari.

Istraživački izvještaji govore da je pokret gutanja povezan sa submisivnošću i

izbjegavanjem36

Ruke prekrižene preko grudi jeste tjelesni stav koji predstavlja samostimulirajući i

odmarajući položaj ruku, a nesvjesno se koristi da ublaži anksioznost i socijalni stres.

Premda se ovaj stav redovno dekodira kao odbrambeni stav tijela, prekrižene ruke

predstavljaju odmarajuću poziciju za relaksaciju ramena (Sl.24). Ukoliko su ramena i

laktovi čvrsto stisnuti i priljubljeni uz tijelo ovaj gest može otkrivati akutnu nervoznost ili

kroničnu anksioznost osobe. Ukoliko se ruke drže manje čvrsto nasuprot grudima i sa

laktovima usmjerenim od tijela, prekrštanje ruku predstavlja stav sličan stražarskom,

sugestirajući aroganciju, nesviđanje ili neslaganje (Morris, 1979).

Istraživanja koja su proveli Baxter i Rozelle (1975) navode da se u velikim gužvama

pojava prekriženih ruku preko grudi povećava, Vrugt i Kerkstra (1984) navode da žene

koriste poze otvorenih ramena i ruku ukoliko su u društvu muškaraca koji im se sviđaju, a

35 Slika 23, izvor: The Nonverbal Dictionary..., a slike u nastavku teksta su iz istog izvora.36 Ibid., a prema Grant, E.: Human Facial Expressions, 1969, pp. 528.

50

pozu prekriženih ruku ako im se taj muškarac ne sviđa, te također da žene pokazuju

uznemirenost prekrštajući svoje ruke, a muškarci ne. Nadalje, Richmond i sur. (1991)37

navode da prekrižene ruke mogu biti neka vrsta zaštite od nekog verbalnog ili

neverbalnog napada, a Desmond Morris navodi da ovaj stav širom svijeta znači

odbrambenost.38

Njihanje ramenima je tjelesni pokret kojim pokrećemo ruke u ramenima, obično dok

hodamo (Sl.25). Istraživanja pokazuju da opušteni pokreti njihanja ramena pri

konferencijskom stolu odnosno na sastancima predstavlja nesvjesnu želju da se „odšeta“

sa sastanka (Givens, 2005).

Povijanje tijela je veoma jak ekspresivni znak i ovaj stav predstavlja jak signal našeg

trenutnog raspoloženja (Sl.26). Ukoliko osoba koja sjedi nasuprot nas, npr. tokom nekog

sastanka, napravi ovaj pokret, to je pouzdan znak nesviđanja, neslaganja ili stida (Givens,

2005).

Isprsivanje je znak pokazivanja moći tj. akt raširivanja i pokazivanja tjelesne veličine

kako bi se dominiralo, prijetilo ili zavaralo protivnika. U životinjskom svijetu se ovaj

znak pojavljuje kako bi se pokazala fizička moć, a u ljudskom svijetu postoje primjeri

poslovnih odijela i vojnih uniformi koji se kroje tako da bi se istakla veličina gornjeg

dijela tijela kao znaka dominantnosti i snage (Givens, 2005).

Ruka iza glave je pokret koji se u konverzaciji može protumačiti kao potencijalni znak

nesigurnosti, konflikta, neslaganja, frustracije, ljutnje ili nesviđanja (društvene averzije).

37 Navodi i istraživanja iz: The Nonverbal Dictionary..., izraz Arms-cros38 Morris, D.: Otkrivanje čovjeka..., str. 251.

51

Ovaj pokret obično reflektira negativne misli, osjećanja i raspoloženja (Sl.26). U

savjetovanju, intervjuisanju ili unakrsnom ispitivanju ovaj gest odašilje neko neriješeno

pitanje koje treba izverbalizirati i istražiti. Prema Grantu (1969) u psihijatrijskim

intervjuima, pacijenti koriste pokret ruka iza glave kada se ne slažu sa ljekarom.

Brannigan i Humphries (1969) nalaze da djeca i omladina koriste ovaj gest u

frustrirajućim situacijama. Nierenberg i Calero (1971) govore da sportisti ovaj pokret

koriste kada su frustrirani ili ljuti, a Eibl-Eibesfeldt (1973) opservira da u frustrirajućim,

zamršenim i konfliktnim situacijama, gluhonijema djeca češu svoje glave (istraživanja

prema Givens, 2005) .

Ruke na bokovima ili akimbo stav. Psiholog Albert Mehrabian otkriva da u

komunikaciji u kojoj obje osobe stoje, položaj akimbo biva upotrijebljen više spram

osoba koje nam se ne sviđaju (Sl.27). Morris D. govori da ovaj stav širom svijeta znači

„drži se dalje od mene", kao i to da je ovo nesvjesna radnja koju vršimo kada se osjećamo

anti-socijalno u socijalnom okruženju, viđena je kod sportista kada izgube šansu, igru ili

takmičenje. Nadalje, Morris govori da je ovaj stav viđen kod Malazijaca i Filipinaca kao

znak ljutnje i bijesa (Givens 2005, fraza hands on hips).

Nagnuta glava može pokazivati znak submisivnosti, prijateljstva ili osjećaja slatkoće

prema nečemu (Sl.28). Istraživanja pokazuju da se ova poza redovno viđa kod žena kao

znak flertovanja tokom udvaranja (Givens 1978). Ovaj se pokret kod djece i odraslih

tumači kao znak stida (Givens 1972)(prema Givens, 2005).

52

Nesigurnost je kognitivno osjećanje neodlučnosti i sumnje. Nesigurnost druge osobe mi

možemo vidjeti po: gestovima samododirivanja, mrštenju, pozama ruka iza glave,

kretanjem glave sa jedne strane na drugu (tamo-vamo), po stisnutim usnama, napućenim

usnama, po usmjeravanju očiju na stranu (vidi u nastavku teksta), ručnom gestom

dlanovima okrenutim na gore i po slijeganju ramenima (Sl.29). Pokret slijeganja

ramenima je pokret tijela kojeg je identificirao Charles Darwin (1872), u knjizi

Ekspresija emocija kod čovjeka i životinja, a ovaj se pokret širom svijeta koristi kako bi

se pokazala bespomoćnost, rezignacija i nesignurnost. Ukoliko kod nekoga, u situacijama

nekog unakrsnog ispitivanja ili intervjua, primjetimo znakove nesigurnosti možemo

iskoristiti za podrobnije propitivanje.

Spušten pogled je stav povijanja i spuštanja glave tako da oči gledaju u pod (Sl.30). Stav

spuštenog pogleda može odražavati krivnju, sramotu ili submisivnost, a u situacijama

kada neka osoba laže i kada kaže „nevin sam“, a u isto vrijeme spusti pogled to govori da

možda ne govori istinu. Istinite izjave se obično daju sa samouvjerenošću i stavom licem

u lice tj. pogledom koji može trajati duže od tri sekunde (Givens, 2005).

53

Dodirivanje je znak fizičkog kontakta i u terminologiji neverbalne komunikacije se

pojam dodirivanja označava kao taktilna ili haptička komunikacija. Znakovi dodirivanja

se širom svijeta koriste kao signali izražavanja emocija u situacijama njege za djecu, kod

udvaranja i u prijateljskim odnosima. Postoje i oblici samododirivanja39koje se redovno

primjećuje u anksioznim i napetim situacijama kao oblik samo-stimulacije (Givens,

2005). Od trenutka rođenja tjelesni dodir je prvi kontakt djeteta sa vanjskim svijetom,

majke sa djetetom, a on je izuzetno značajan za razvoj i zdravlje djeteta. Procesom

odrastanja ovaj najraniji oblik međuljudske komunikacije postaje podložan različitim

društvenim normama koje počinju određivati dopuštene i nedopuštene načine tjelesnog

dodirivanja i načine interpretiranja pojedinih tjelesnih dodira. Na osnovu vrste i mjesta

nekog dodira mi možemo, kao posmatraći, a i kao sudionici zaključiti o kakvom se

odnosu radi, emotivnom, dominantnom, submisivnom ili poslovnom. Za neka zaposlenja

je karakterističan čest dodir sa klijentima npr. kod medicinskih sestara, psihologa,

psihijatara, fizioterapeuta, zubara, liječnika, kozmetičara i slično (Sl.31). Edward Hall

(1966) govori da postoje kulture koje podržavaju veći stepen dodirivanja kao što je u

Francuskoj, Latinskoj Americi i Saudijskoj Arabiji, a za razliku od njih postoje i kulture

koja podržavaju manje kontakata dodirivanjem kao što je u Njemačkoj i Sjevernoj

Americi. Poseban, svakodnevno viđen, oblik dodirivanja jeste rukovanje i predstavlja

široko rasprostranjen oblik iskazivanja čestitanja, pozdravljanja ili opraštanja.40

3.3. Gestovi

Gestovi kao dio znakova neverbalne komunikacije obuhvataju jedan veliki opus

pojedinačnih vrsta znakova i njihovih značenja, a sve ovisno od konteksta u kojem se

javljaju. Jedna od najvažnijih karakteristika gestova jeste mijenjanje njihovog značenja

kroz kulturu, odnosno jedan te isti gest može imati desetine različitih značenja u

različitim dijelovima svijeta. Tako npr. gest koji predstavlja jednostavno gore-dole

39 Vidi str. 50, ovog teksta.

40 Edward T. Hall: Proxemic Theory, 1966, na internet stranici: www. csiss.com

54

klimanje glavom, koje je svima nama poznato kako gest kojim govorimo da i slažem se,

može imati potpuno suprotno značenje i značiti ne u nekom dijelu planete zemlje. Isti je

slučaj i sa gestom palac gore, koji ima značenje da je nešto dobro i ima široku upotrebu

kod autostopera, ali taj isti gest u nekim dijelovima Španije označava uvredu falusnog

tipa. Postoje razne vrste podjela gestova, a jednu su podjelu dali i Ekman i Friesen koji

gestove dijele u pet grupa: amblemi (pokreti koji zamjenjuju riječi), ilustratori (pokret

koji prate govor), regulatori (pokreti koji zadržavaju ili signaliziraju promjenu u ulozi

govornika ili slušaoca), adapteri (pokreti kao što su češkanje glave ili trljanje ruku, a koji

mogu da ukažu na emocionalno stanje te osobe) i pokazivači efekta (pokreti koji

direktnije izražavaju emocije, kao što su izrazi lica) (Wainwright, 2001).

Najbolju i najopširniju podjelu gestova i njihovo mijenjanje kroz kulture dao je Morris

Desmond u svojoj knjizi Mape Gestova, a u kojoj podrobno opisuje dvadesetak osnovnih

gestova i promjenu njihovog značenja kroz različite zemaljske regije. Desmond Morris

polazi od činjenice da se gestovi po regijama mijenjaju isto kao i jezik, odnosno govori o

sličnosti mapa gestova i lingvističkih mapa (Kendon, 1994).

Što se tiče ovih kulturoloških razlika, one nisu samo ograničene na gestove već se odnose

na cjelokupan govor tijela. Tako Edward Hall, u svojim studijama proksemike, govori o

slučajevima u kojima neodgovarajuće neverbalno ponašanje zajedno sa opštom

kulturnom neosjetljivošću može prouzrokovati lošu komunikaciju i njen potpuni prekid.

Gestovi, nadalje, mogu biti mimički tj. gestovi kojima nešto pokušavamo opisati npr.

rukom opisujemo čašu kao da pijemo vodu; ili hranu kao da jedemo; cigaru kao da

pušimo, izrazni; to je svijet osmijeha i podrugljivih grimasa, slijeganja ramenima i

durenja, smijeha i trzanja, crvenila i blijedila, mahanja i klimanja, naklona i buljenja.

Potom imamo simbolične gestove koji ukazuju na jedan apstraktan kvalitet koji nema

prost ekvivalent u svijetu predmeta i pokreta. Tako, kada simbolično želimo za nekoga

reći da je tupoglav, mi ćemo to uraditi zavrtanjem kažiprsta na sljepoočnici. Mnogi bi

ljudi razumjeli ovu radnju sa kažiprstom na sljepoočnici, ali neki i ne bi. Ovi drugi bi

imali svoje sopstvene lokalne gestove za prikazivanje tupoglavosti, koji bi nas opet

zbunjivali. Situacija se dalje komplikuje činjenicom da neki signali koji označavaju

tupoglavost znače nešto sasvim drugo u drugim zemljama. Na primjer, u Saudijskoj

Arabiji tupoglavost se signališe dodirivanjem donjeg očnog kapka vrhom kažiprsta. A ta

55

ista radnja u raznim drugim zemljama može označavati nevjericu, odobravanje, slaganje,

sumnju, skepticizam, opreznost, tajnost, lukavost, opasnost ili krivicu. Postoje i tehnički

gestovi koje izumjeva manjina samo za upotrebu u granicama njene specifične aktivnosti.

Znaci televizijskih gestova su dobar primjer tehničkih gestova u današnjoj upotrebi.

Vatrogasci, rukovaoci kranova, ronioci, aerodromski signalizatori na pisti, krupijei u

kockarnicama, osoblje restorana – svi se oni služe svojim specifičnim tehničkim

gestovima. Šifrovani gestovi za razliku od svih ostalih predstavljaju dio formalnog

sistema znakova. Oni stoje u uzajamnom odnosu tj. jedan je u vezi sa drugim na složen i

sistematski način, tako da sačinjavaju jedan pravi jezik. Najznačajniji primjer za ovo jeste

jezik znakova gluhonijemih koji se sastoji od jednoručne i dvoručne verzije (Sl.32)

(Morris, 1979; Kendon, 1994).

Kao što smo vidjeli postoje razne varijacije gestova, a osim gore navedenih značenja

gestovima se mogu iskazati i razne vrste uvredljivih znakova, potom gestovima na razne

načine možemo pokazati pravac kretanja ili smjer gdje se nešto nalazi (tzv. znaci

kažiputi), kao i ogroman opus prijetećih znakova koje možemo poslati našim ručnim ili

tjelesnim gestovima (Sl.33 predstavlja neke od prijetećih gestova, pokazivanje pesnice,

davljenje, zavrtanje šije, bodenje očiju, ugriz, odsijecanje glave, prema Morris D.

Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, str. 196).

DIRIGENTSKI ZNACI. Dirigentski znaci daju takt riječima koje izgovaramo i

odražavaju nihov ritam. Ruke živahnog govornika rijetko miruju; one se trzaju, podižu i

spuštaju dok on diriguje muziku svoji riječi (Morris, 1979).

Dlanovi na dole. Dok slušamo ili govorimo, gest dlanovima na dole pokazuje

samopouzdanost, asertivnost i dominantnost (Sl.34). Praćeno sa agresivnim, dlanovima

na dole signalima udaranja, naše ideje, mišljenja i zaključci izgledaju jače i uvjerljivije

(Givens 2005, izraz palms-down).

56

Dlanovi na gore predstavljaju ranjivu ili neagresivnu pozu koja apelira na slušatelje

kao na saveznike, a ne rivale (Sl.35). Oko svijeta ovaj znak reflektira raspoloženja

poniznosti, skromnosti i nesigurnosti. Za konferencijskim stolom ova nas poza

poziva na mir. Waal (1982) navodi da ovaj znak sa dlanovima na gore koriste šimpanze

kada mole za hranu, kada pozivaju na tjelesni kontakt i kada traže potporu tokom

konflikta (Givens 2005, izraz palms-up).

Morris D. u svom iscrpnom opisu gestova u knjizi Otkrivanje čovjeka kroz gestove i

ponašanje prikazuje ukupno dvanaest vrsta dirigentskih znakova koji se javljaju u

govorničkim izlaganjima (Sl.36):

1. Vakumski zahvat preciznosti. Ovaj oblik dirigovanja rukom-palicom odražava

govornikovu prinudu da se izrazi delikatno i sa velikom tačnošću. Postoje dva

oblika vakumskog zahvata preciznosti, dodir palac-kažiprst i dodir ruka-kesa.

2. Namišljeni zahvat preciznosti. Ruka-palica u ovom položaju pravi zamišljeni

pokret nježnoh hvatanja nekog imaginarnog, malog predmeta, ali ta radnja ne ide

do kraja, do tačke na kojoj se vrh palca spaja sa vrhovima prstiju. Taj pokret koji

odražava raspoloženje koje je više neko traženje preciznosti nego sama

preciznost. Tu obično postoji elemenat sumnje ili neizvjesnosti u stavu

gestikulatora, kao da istražuje nešto.

3. Vakumski energični zahvat. Ovaj energični zahvat se odražava kroz pokret čvrsto

stisnute pesnice. Ovaj pokret najjače odražava naše raspoloženje i nosi poruku o

našoj odlučnosti. Često, prilikom govora, političari koji govore konfuzno i

neodređeno mogu namjerno da obmanjivački koriste ovaj pokret kako bi pokazali

svoju mentalnu krepkost i odlučnost. Različit je pokret savijena ruka kod kojeg

prsti samo ovlaš dodiruju šaku. Ovo je prilično bledunjav položaj ruke-palice i on

ne odražava ni preciznu misao ni žestinu.

57

4. Namišljeni energični zahvat. To je položaj zahvat vazduha i koristi ga govornik

koji želi da se nametne i koji nastoji da svojim govorom postane gospodar

situacije, ali u tome još nije uspio.

5. Vakuumski udarac. To su položaji ručni zasjek sa krutom pravom rukom koja

reže vazduh kao sjekira. Ovaj gest pokazuje agresivnog govornika koji želi da

njegove ideje prođu kroz konfuziju situacije, kao jedno nametnuto rješenje.

Potom, pokret ručne makaze koji atmosferi govora dodaje jak ukus osporavnja ili

odbijanja. U ovoj varijanti stiče se utisak da govornik prosijeca svoj put kroz neku

neprijateljsku barijeru, negirajući opoziciju na taj način što je udarcima odbija od

sebe i sa lijeva i sa desna. „Dirigovanje“ nazvano ručni bod, pri kojem vrhovi

prstiju oštro bodu vazduh u pravcu slušaoca, također je agresivan gest, ali je ovdje

agresija specifičnija. Ona je više u vezi sa slušaocem nego sa opštim problemom.

Udar kroz vazduh je najagresivniji položaj ruke-palice pri dirigovanju govora.

Skoro je isto značenje ovog gesta i stisnute pesnice.

6. Poluispružena ruka. Umjesto zamišljenog hvatanja ili udaranja dirigujuća ruka

može jednostavno da se pruži ispred tijela sa laktom uz grudni koš. Ovdje je bitan

položaj dlana govornika. Dlan naviše: preklinjajuća, prosjačka ruka, ruke

govornika u ovom slučaju mole publiku da se složi. Dlan naniže: dirigovanje koje

ima tenziju smirivanja situacije. Dlan naprijed. Odbojna ruka onog koji

protestuje. Šaka je okrenuta ka slušaocima kao da treba da zaštiti govornika od

napada. Dlan unazad: prigrljujuća ruka onog koji traži utjehu. Obje ruke su

istovremeno okrenute sa dlanovima ka grudima. Njihov položaj odaje

govornikovu težnju da prigrli neku ideju, da obuhvati misao o kojoj se diskutuje

ili da druge osobe metaforički približi sebi. Dlan u stranu: posežuća ruka

pregovarača. Reklo bi se da je ovdje preovladavajuće raspoloženje jaka želja da se

premosti jaz između govornika i slušaoca – da ideja izražena riječima dosegne

svijest druge osobe.

7. Namišljeni dodir. Kada se prsti rašire u zrakasti oblik. Ovaj položaj se zove dodir

vazduha i pokret je omiljen među profesionalnim komunikatorima. Ovdje

saopštavać širi ruke kao da će svakim vrškom prsta dosegnuti i dodirnuti po jedan

dio auditorijuma. Sličnost ovog pokreta jeste sa već pomenutim zahvatom

58

preciznosti, a razlika je u tome što se ovdje prave namišljeni pokreti dodirivanja

slušalaca.

8. Spojene ruke. Ako govornik spoji svoju lijevu ruku sa desnom u nekoj vrsti ruka-

ruci dodira, taj gest teži da zamijeni dirigovanje. Ovi učutkani dirigentski pokreti

su uobičajeni među pojedincima punim strepnje i nesigurnosti usljed napetosti

društvene situacije u kojoj su se našli, ali koji ipak osjećaju jaku prinudu da svoja

osjećanja kažu drugima.

9. Kažiprst-palica. To je položaj sa ispruženim kažiprstom. Postoje dva oblika:

frontalni kažiprst palica i podignuti kažiprst palica. Razlika je u tome što se prvi

pokret koristi za naglašavanje nekog pojma ili predmeta važnog za diskusiju, a

drugi se koristi kao agresivna dominantnost ili usmjeravanje prijetnje prema

nekome (bockanje prsta po vazduhu kao zamjena za „oružje“).

10. Glava-palica. Često se naglo spuštanje i podizanje glave koristi kao dirigentski

znak.

11. Tijelo-palica. Sličan glavi–palici i ovaj dirigentski znak se javlja u

najdramatičnijim slučajevima kada se govornik bukvalno baca u ulogu

komunikatora kako bi u nešto ubijedio svoje slušaoce.

12. Stopalo-palica. Stopalo ima manju ulogu kao dirigentski znak ali ovdje postoji

jedan izuzetak, a to je tupkanje nogom. Ovaj pokret je isključivo vezan za vatreno,

žestoko naglašavanje, kad govornik maltene izgubi živce.

59

3.4. Prostorni raspored, razdaljina i orijentacija

Proksemika predstavlja studiju ljudske percepcije i upotrebe prostora. Korištenje prostora

govori isto kao i facijalna ekspresija, gestovi i tjelesni stavovi. Kao što smo u uvodnom

dijelu ove radnje rekli, utemeljitelj proksemike je antropolog Edward Hall o kojoj govori

u svojoj knjizi The Silent Language (prev. Tihi jezik). Da se podsjetimo, Hall identificira

četiri tjelesne razdaljine ili zone: intimnu (oko 50 cm), osobnu udaljenost (oko 1 metar),

socijalnu udaljenost (1 do 2 metra) i javnu udaljenost (više od 2 metra). Svi ovi oblici

udaljenosti se odnose na načine na koje smo u odnosu spram ljudi svakoga dana i ovisno

od poznavanja ljudi i naše intimnosti sa njima mi zauzimamo i određene distance u

odnosu na njih. Hall također zapaža da postoje različite norme o upotrebi osobnog

prostora u različitim kulturama, tokom poslovnih dogovora ili u udvaranju. Ukoliko neko

ne poznaje pravila o korištenju osobnog prostora u nekoj kulturi, može doživjeti kulturni

šok (Pennington, 1997; Poyatos, 2002; Collier i DiCarlo, 1985). .

Sumiranjem različitih istraživanja na ovu temu Vrugt i Kerkstra (1984, prema Dalgleish

1999) zaključuju da u interakciji između stranaca interpersonalna udaljenost između žena

jeste manja nego između muškaraca i žena koji su stranci. Nadalje, način na koji mi

upravljamo svojim ličnim prostorom i način na koji ulazimo u osobni prostor drugih jeste

usko povezan sa našim odnosom prema drugim ljudima. Veoma je važno da ljudi

posjeduju svoj vlastiti prostor, a pozicije koje osoba u tom prostoru zauzima i način

uređenja stvari u tom prostoru govore nešto i o toj osobi. Da li gost na nekoj

rođendanskoj zabavi sjedi među ostalim ljudima ili pak sjedi negdje odvojeno? Sa kim on

60

sjedi? Da li je mjesto koje je on zauzeo u sredini zbivanja ili negdje na periferiji? Koliko

prostora između sebe i drugih pravi ova osoba? Da li on gleda spram vrata ili je okrenut

ka drugim ljudima u sobi? Sve su pitanja koja se odnose na upotrebu vlastitog prostora, a

koja nam u isto vrijeme govore o nekoj osobi i njenom položaju u odnosu na grupu u

kojoj se nalazi.

Jedan drugi prostorni aspekt je način na koji ljudi namještaju svoje domove kako bi

odgovarali njihovim potrebama i zahtjevima. Ukoliko posmatrate unutrašnjost doma neke

osobe, vi možete puno zaključiti o toj osobi, a na osnovu uređenja njenog doma i onoga

što se nazivaju artifakti ili predmeti koje osoba posjeduje. Tu se može odgovarati na

pitanja: Kako je osobni prostor podijeljen? Da li su sobe pretrpane materijalnim stvarima

ili su prazne? Šta mislite koliko prostora je potrebno ovoj osobi ?

Distanca. Međusobne distance koje zauzimaju osobe u interakciji imaju nekoliko ciljeva.

Mijenjanje te udaljenosti signalizira početak i kraj neke konverzacije. Ta udaljenost

također signalizira o tome koliko su osobe u interakciji međusobno intimne te koliko

zajedničkog iskustva i zajedničkih tema one dijele. Prigodna upotreba distance između

partnera u razgovoru je podosta određena kulturnim normama i socijalnim pravilima

društva (Poyatos, 2002).

Blizina. Fizička udaljenost koju držimo u odnosu na druge i naša reakcija na to kako nam

neki ljudi prilaze, ima veliki uticaj na naše diskusije i veze sa tim ljudima. Količina

osobnog prostora kojeg tom prilikom koristimo, ima također veliku povezanost sa

kulturom kojoj pripadamo (kao kod distanci imamo kulture koje preferiraju bliži kontakt i

one koje preferiraju dalji kontakt). Ukoliko nam se neko približi više nego što smo mi to

navikli, to može u nama stvoriti osjećaj nelagodnosti. Iz takve se situacije izvlačimo

pomjeranjem tijela unazad i vračanjem u naš originalni osobni prostor u kojem se

osjećamo ugodno. Zaključak je da svaki čovjek treba neki optimalni osobni prostor kako

bi se u interakciji sa drugima osjećao dobro. U istraživanjima koja sprovodi Mehrabian

(1969, prema Poytos, 2002) navodi da usmjerenje gornjeg dijela tijela prema nekoj osobi

prenosi poruke sviđanja, a ne ukoliko je tijelo pod nekim kutom okrenuto od tijela osobe

kojoj govorimo. Nadalje, Mehrabian zaključuje da naginjanje unaprijed govori o

61

postojanju prijateljstva, dok odmicanje unatrag predstavlja neki negativan stav i pozu.

Nadalje, Givens (2005), u opisivanju ljubavnih signala pri Neverbalnom Rječniku,

navodi da prilikom udvaranja žene i muškarci nesvjesno naginju svoje tijelo u pravcu

partnera koji im se sviđa, iako istovremeno okreću svoje lice i oči na drugu stranu.

Konferencijski sto je još jedan očigledan primjer upotrebe osobnog prostora i

teritorijalnosti, a u aspektima sastanaka i mjesta koja zauzimamo kada sjedimo za stolom

(tokom nekog razgovora)(Sl.37). U situacijama kada sjedimo za horizontalnom ravnom

površinom, zvanom sto, mi tokom razgovora šaljemo mnoge odbrambene i napadačke

poruke svojim očima, licem, rukama i ramenima. Neverbalno, mi sjedeći za

konferencijskim stolom, pokazujemo znakove i signale gornjim dijelom svojeg tijela.

Sam oblik stola i veličina, te raspored sjedenja utiču na dinamiku grupe i mogu uticati i

na emocionalni ton i ishod diskusije. U isto vrijeme, donji dijelovi tijela su maskirani

ispod površine stola i ne nadmeću se sa znakovima i signalima koje šalju ruke, glava i

oči. Opservacije pokazuju da je konferencijski sto polje neverbalnih bitaka. Tu govornici,

kako bi naglasili bitne stvari, treba da koriste stavove naginjanja naprijed preko stola i

treba da koriste gestove ruke dlanovima okrenutim na dole (u ovim bi okolnostima

naginjanje unazad od stola i upotreba gestova dlanovi na gore mogla značiti

submisivnost, ili nedostatak ubjeđenja).41 Istraživanja pokazuju da dominantni pojedinci

biraju centralna mjesta za sjedenje i vode veći dio razgovora (Hare i Bales, 1973; prema

Givens, 2005). Nadalje, vodstvo i središnja pozicija sjedenja idu ruka uz ruku (Burgoon i

sur., 1989; prema Givens, 2005). Natjecanje između suprotnih strana stola vidi se u tonu

glasa, brzom govoru, u nestrpljenju, netečnosti verbalnih iskaza, tečnim gestovima i po

kontaktu očima. Slušatelji na ove dominantne znakove odgovaraju negativno i to glasnim

govorom, mrštenjem obrva, zurenjem, te pozama sa izraženim mišičnim tenzijama

(Driskell i Salas, 1993; prema Givens, 2005).

Evo jednog prikaza kako se koristi i kako izgleda prostorni raspored sudionika u ostalim

vrstama razgovora:42

41 Vidi: Givens, B., The Nonverbal Dictionary...,izraz conference-table42 Izvor: Havelka M.: Zdravstvena psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1998, str.41.

62

Položaj sudionika Vrsta interakcije Primjer situacije

razgovor 1. savjetovanje

2. intervju prilikom zapošljavanja

saradnja 1. prijateljski razgovori

2. nastavnik koji pomaže učeniku

kompeticija 1. neki intervjui prilikom zapošljavanja

2. razgovor ravnatelja škole i učenika

3. igranje natjecateljskih igara (npr.šah)

1. ljudi koji sjede zajedno u restoranu i

zajednička aktivnost poznaju se

2. studenti u biblioteci koji se ne poznaju

3. ljudi koji sjede u vozu i ne poznaju se

3.5. Neverbalni aspekti govora ili parajezik

Mnoge stvari zaključujemo iz nečijeg glasa. Sudimo o starosnoj dobi, polu, privlačnosti,

socijalnoj klasi i obrazovanju. Također, koristimo vokalne karakteristike da bi odredili

profesije, odlučili da li nekome vjerujemo ili imamo povjerenja, i one nam pomažu da

odlučimo da li nam se neko dopada ili ne. Većina ljudi je nekada u životu bila u situaciji

da vidi nekog privlačnog stranca kome bi se rado približili, a onda bi bili potpuno

odbijeni kada mu čuju glas (Poyatos, 2002; Rot, 2004; Givens, 2005).

63

Poruka može biti dodata riječima koje koristimo u izgovorenoj rečenici korištenjem

intonacije u našem glasu. Ovo će poslati poruku slušatelju na koji način treba

interpretirati poruku. Na primjer, pitanje „zašto mi nisi ovo rekla prije?“ se može prenijeti

na više različitih načina i značenja samo upotrebom drugačije vrste intonacije. Tako mi

možemo ovu rečenicu reči ljutitim glasom, sa razočarenjem u glasu ili sa srećom

dodatom izgovorenim riječima. Kada razgovaramo preko telefona, mi ne možemo

koristiti tjelesne signale kao što su gestovi, facijalna ekspresija i dodir. Slušatelj ne može

vidjeti naš govor tijela i mi to redovno kompenziramo stavljanjem emocionalnog i

intonacionog naglaska na riječi koje izgovaramo. Tako, tugu obično karakteriše niska

jačina, ozbiljan ton, dublji kvalitet glasa nego obično, spor govor i relativno jednako

naglašavanje riječi. Sreću i uzvišenost, s druge strane, karakteriše veća jačina glasa,

oštriji ton, kvalitet glasa bez daha, brz govor i primjetnije naglašavanje riječi i fraza.

Interpunkciju u govoru također određuju neki od ovih elemenata, kao i klimanje glavom,

gestovi i prekidanje kontakta očima. Obično postoje pauze između rečenica. Do pauza

također može doći prije i poslije određenih riječi i fraza koje govornik želi da naglasi.

Većina ljudi smatra da je izuzetno teško čitati bez grešaka u govoru. Često je povećana

stopa grešaka u govoru indikacija da neko laže ili pokušava na neki drugi način da nas

prevari. Te greške mogu dobiti i formu pogrešno izgovorenih riječi, mogu poprimiti oblik

mucanja i zastajkivanja, a ovo će kod ljudi kojima se to obično ne dešava, biti

protumačeno kao nervoza ili sklonost ka prevari. Također se u govoru pojavljuju različiti

„hm-ovi“, „a-ovi“, uzdisaji i slični zvuci, koji omogućavaju govorniku da napravi pauzu

da bi razmislio, a da potpuno ne ušuti i na taj način nam daje na znanje kako više nema

šta za reći. Često je bolje trenirati sebe i pokušavati izbjegavati pravljenje takvih zvukova

i stanki, jer one mogu od strane slušatelja biti protumačene kao neznanje i nedostatak

riječi. Izgovorene riječi također, mogu biti u potpunoj kontradikciji sa govorom tijela i u

takvim se situacijama više vjeruje ovom drugom. Tako, ako sa smijehom nekoj osobi

kažemo „ubit ću te“ ta osoba to neće shvatiti ozbiljno, isto tako ukoliko nešto lijepo

kažemo, a imamo odbojan i hladan izraz lica, osoba kojoj govorimo neće vjerovati našim

riječima, već onome što joj naše tijelo govori (Wainwright, 2001).

64

Pročišćavanje grla je parajezički signal kojeg je u Neverbalnom Rječniku

identificirao Givens, a koji predstavlja neverbalnu vibraciju grla. Givens (2005)

navodi da ukoliko se ovaj znak desi na nekom poslovnom sastanku, kod slušatelja,

on odražava slušateljevo neslaganje, anksioznost ili sumnju. Ako se ovo desi nekome

tko govori, pročišćavanje grla može odavati nesigurnost, a akutno i abnormalno

pročišćavanje grla je vjerovatno znak obmane. Nadalje, agresivna verzija

pročišćavanja grla može se koristiti kako bi se izazvao govornik, a svjesno se ovaj

znak može koristiti i da bi neko naglasio svoje prisustvo u sobi.

Postoje mnoga istraživanja na temu parajezika. Tako se u nekim istraživanjima prati broj

i trajanje pauza u toku govora ili stepen u kojem su pauze ispunjene popratnim šumovima

i glasovima. U svojoj knjizi Poyatos (2002)43 navodi istraživanje koje je izvršio

Goldman-Eisler (1961) u kojem su prezentovane slike iz nekih stripova, ali bez teksta.

Potom se od ispitanika tražilo da prepričaju date slike i da opišu smisao istih. Mjereni su

broj i trajanje pauza u rečenicama. Pronađeno je da je broj tih pauza veći ukoliko je bilo

potrebno navesti smisao tih slika.

U drugom istraživanju koje Poyatos navodi, a koje su sproveli Zay i Baron (1968)

utvrđeno je da se negativnije crte i osobine ličnosti pripisuju osobama koje prave više

pogrešaka u govoru.

Po pitanju određivanja pojedinih crta ličnosti na osnovu parajezičkih znakova Rot navodi

istraživanje koje su sproveli Hunt i Lin (1967)44. U ovom ispitivanju ispitanici su navodili

u kom je stepenu 18 ispitivanih osobina razvijeno kod čitalaca tekstova. Ocjene ispitanika

upoređivane su sa samoocjenama osoba koje su čitale tekst. Tačnost ocjena bila je iznad

slučajnog pogađanja. Tačnije su ocjenjivane neke od osobina; osobine snažan-nježan;

uporan-uzdržljiv, smio-oprezan; realističan-idealističan. Druge su osobine ocjenjivane

manje uspješno, kao brz-spor i uredan-neuredan.

Kao i kod tumačenja svih drugih aspekata neverbalne komunikacije, tako i kod tumačenja

parajezičkih znakova treba obratiti pažnju na druge faktore, a to su tema o kojoj diskutuju

sagovornici, personalni odnosi među njima, kao i situacija u kojoj se razgovor odvija.

43 Fernando Poyatos: Nonverbal communication across disciplines, Vol.2, John Benjamins Publishing Company, 2002, p.216.44 Rot, N.: Znakovi i značenja: Verbalna i neverbalna komunikacija, Plato, Beograd, 2004, str.166

65

3.6. Artifakti

Još jedan od važnih aspekata neverbalne komunikacije kod ljudi su artifakti ili materijalni

predmeti koje posjeduju. Kao najjednostavniji primjer javlja se upotreba artifakata za

isticanje i popravljanje vlastite ljudske pojavnosti, a među njih svrstavamo odjeću, nakit,

boje, mirise i sve druge oblike kojima ljudi pokušavaju svoju kožu, kosu i tijelo učiniti

što privlačnijim ili karakterističnijim. Također, pojavnost ili način na koji predstavljamo

sebe, je pod ogromnim uticajem ličnih artifakata. Nadalje, ljudi i njihovi artifakti pružaju

različite vizualne performance pod različitim uvjetima prirodne ili umjetne svjetlosti.

Karakteristike lica. Oči, nos, usta i obrazi su dijelovi tijela koji kao artifakt koriste razne

vrste šminke uz pomoć koje se šalju signali drugim ljudima. Ti signali mogu biti različite

prirode, od onih seksualnih do onih prijetećih. I kozmetika ima dugu i složenu istoriju.

Šminka za oči u starom Egiptu je sadržavala supstancu za zaštitu od sunca, ali je i kod

njih šminka bila dekorativnog karaktera. Od tog vremena do danas pojavilo se mnogo

različitih stilova šminkanja. Postoji velika upotreba živih boja, ali se u poslednje vrijeme

teži da se na vještački način postigne što prirodniji izgled (Morris, 1979).

Na čitavom licu, oči su te kojima se poklanja najviše pažnje. One se ističu raznim

lajnerima, olovkama, maskarama, umjetnim trepavicama i sjenama za oči. Ljudi također

koriste i kontaktne leće i naočale kako bi promijenili svoju vanjsku pojavnost. Tako

naočale raznih oblika i vrsta daju ljudima neki željeni izgled koji redovno varira u odnosu

na dob, spol, zanimanje i društvenu klasu. Nadalje, usne i razne vrste ruževa daju

određenu veličinu i izgled usnama, koje jesu jedna važna zona seksualnog interesa; tako

crveni karmin na ženskim usnama privlači muški pogled. Puderi, korektori i razne kreme

utiču na pojavnost kože lica. Bore koje se javljaju oko očiju, danas se smanjuju posebnim

kremama koje koriste i muškarci i žene, a i umjetni brkovi mogu biti zaljepljeni na lice.

Kako vidimo, postoji veliki broj različitih proizvoda koji se danas mogu kupiti kako bi se

promijenio izgled ljudskog lica, a svi oni jesu artifakti kojima ljudi mijenjaju svoju

pojavnost. Ponekad, ljudi preduzimaju neke drastičnije mjere promjene svog izgleda pa

idu na skupe plastične operacije, tako mijenjajući svoj spol, svoje grudi, usta i sve za šta

misle da će poboljšati njihovu pojavu i izgled.

66

U Zapadnim društvima su se minđuše tradicionalno nosile samo od strane žena, a

početkom 80-tih godina dolazi do masovne upotrebe naušnica od strane i muškaraca i

žena, samo što se sada one stavljaju i na probušene noseve i na jezike i na pupak. Među

ostale artifakte koji utiču na našu pojavnost spadaju, tjelesna dlakavost, zubi, nokti, koža,

kosa, tetovaže, odjeća, nakit, izbor boja i mirisi. Ljudi također briju svoje glave, prave

različite frizure, žene briju noge, a sve kako bi drugim ljudima i sebi ostavljali što bolje

utiske u komunikaciji. Broj, veličina, oblik i položaj zuba zajedno sa dentalnom

higijenom i zdravljem stvaraju jake efekte na vizualni performans osobe. Danas postoje

razne zubne paste koje ljudima pomažu kako bi im zubi bili što bjelji, a i stomatologija je

napredovala toliko da je moguće imati savršene zube. Čak se i u plemenu drevnih Maya

koristilo razno drago kamenje kako bi se poboljšao i ukrasio izgled zuba (Romero, 1970;

prema Miller i Schiffe, 1999). Ljudi širom svijeta rade određene tjelesne vježbe kako bi

povećali mišićnu masu određenog dijela tijela, kako bi smršali ili poboljšali tjelesnu

strukturu, a sve sa ciljem uticaja na svoju pojavnost. U ranim industrijskim društvima,

samo su se kovači vizuelno razlikovali od drugih muškaraca po obliku i mišićima gornjeg

dijela tijela, a to je bilo prouzrokovano njihovim svakodnevnim radom na kovanju

željeza. Danas, u moderno vrijeme ljudi kupuju skupe sprave kojima vježbaju određene

mišićne grupe ili posjećuju razne fitnes centre. Također, kako bi uticali na svoju tjelesnu

strukturu ljudi se koriste raznim preparatima za mršavljenje ili za stvaranje mišićne mase,

a ekstremne su plastične operacije ili liposukcijski zahvati.

Što se tiče frizura, istraživanja antropologa pokazuju da u mnogim društvima duga kosa

pokazuje „otvorenost“, „strast“ i „nedostatak inhibicije“, dok obrijane glave i kratka kosa

simboliziraju „disciplinu“, „poricanje“ i „konformizam“ (Alford, 1966; prema Givens,

2005).

Perike su u upotrebi bar 5.000 godina. Mnogi drevni Egipćani su brijali glave, a zatim

stavljali na njih brižljivo izrađene i dotjerane perike za razne ceremonije. U nekim

historijskim periodima perike su se nosile neupadljivo, u drugim – razmetljivo. Posljednji

period nošenja očigledno vještačke kose bile su šezdesete godine prošlog vijeka kada su

pomodne perike raznih boja kupovane naveliko (Morris, 1979).

67

U sedamnaestom vijeku svijet je bilo zahvatilo ludilo „tačaka ljepote“ – malih crnih

flasterčića kojima su se pokrivali ožiljci i bubuljice na licu. U Londonu su ti vještački

mladeži korišteni kao političko sredstvo: vigovci (na desnom krilu) nosili su ih na

desnom obrazu, a lijevi torijevci nosili su ih na lijevom. Te obične crne tačke ubrzo su

prerasle u pomodne oblike kao što su polumjeseci i zvijezde, dok je na dvoru Luja XV

određeno mjesto tih ukrasa na licu imalo i određeno značenje: ugao oka – strast; sredina

obraza – veselost; nos – drskost; čelo – uzvišenost i tako dalje po cijelom licu (Morris,

1979).

Nema te odjeće koju nosimo, a kojom ne dajemo društvene znakove. Svaki kostim priča

neku priču o osobi koja ga nosi. U nekim društvima, odijevanje može biti jednostavno i

pokrivati samo spolne organe, kako je u plemenima Nove Gvineje, a u drugim se može

zahtijevati potpuno pokrivanje, kao što je slučaj pokrivenih žena u islamskom svijetu.

Članovi mnogih društvenih grupa danas mogu birati razne vrste odjeće, različitih boja,

različitih materijala i dizajna. Na osnovu izbora odjeće, posmatrači mogu puno zaključiti

o osobi koja tu odjeću nosi, uključujući komunikativnost, socijalni status, spol, kupovnu

moć, nacionalnost, etničku pripadnost, religiju, privlačnost, seksualnost, slobodne

aktivnosti, dob, te zanimanje i društvenu ulogu (Burgoon i Walther, 1990; Cahill, 1989;

Hill i sur., 1987; Joseph, 1986; Kaiser, 1985; Wobst, 1977; a prema Miller i Schiffe,

199945).

U prošlosti je paradna funkcija odjeće bila često obilježena krajnjom okrutnošću. Na

primjer, u 14 vijeku u Engleskoj, odijevanje nije bilo stvar stila ili ukusa već zakona, a

tadašnji parlament je dosta vremena posvećivao izradi strogih propisa o načinima

odijevanja koji su bili dopušteni različitim društvenim klasama. Tako bi neka osoba iz

nižeg staleža mogla biti kažnjena ukoliko bi nosila odjeću koja je bila namijenjena

visokom društvu.

Socijalni psiholozi su proveli mnogo eksperimenata kako bi demonstrirali kako su odnosi

i interakcije pod uticajem odijevanja. U jednoj takvoj studiji koju je na ulicama New

45 Sva ostala istraživanja iz ovog teksta su iz izvora: Andrea R. Miller, Michael Brian Schiffe: The

Material Life of Human Beings: Artifacts, Behavior, and Communication, Routledge, 1999.

68

Yorka proveo Bickman (1974), ispituje se kako se pješaci povinuju zahtjevima koje

prave muški eksperimentatori koji nose različita odijela. Postojala su tri načina

odijevanja: 1) civilno, noseći sportsku jaknu i teniske, 2) uniforma mljekara, odjeća bijela

sa košarom punom praznih flaša mlijeka i 3) službeno, policijska uniforma sa značkom i

činovima. Tako odjeveni eksperimentatori su potom postavljali naređenja pješacima. U

rezultatima ovog istraživanja je pronađena velika razlika u povinovanju na naredbe. Kao i

što je bilo očekivano, policajca u službenoj odori je poslušalo do 89 procenata pješaka,

mljekara do 64 procenta, a civila samo 36 procenata slučajnih prolaznika (Miller i

Schiffe, 1999). Petpostavlja se da bi se u opservacijama u još prirodnijim uvjetima dobili

još veći postotci koji govore kako odijevanje utiče na interakciju.

Nadalje u biznisu, najbolje boje odijela za muškarce su teget plava, svijetlo plava, crna i

sve nijanse sive. Smeđa je boja ta koja zahtijeva opreznost zato što odijela te boje

izgledaju jeftino i mnogo ljudi ima negativne reakcije na njega (Bixler, 1984). Najbolje

boje za žene u poslovnom okruženju su crna, plava, bež i sve nijanse sive. Što je tamnija

boja, više autoriteta će odijelo davati ženi koja ga nosi. Na nekim radnim mjestima

ženama treba sva moguća podrška koju mogu izvući iz odjeće (Bixler, 1984). Što se tiče

simbolizma boje poslovnih odijela, tamno plava izgleda „teže“ i „ozbiljnije“ nego

svijetlije boje, npr. roza ili žuta. Plavo kreira zadovoljstvo, smirenost, transcedentalno

raspoloženje i simbolizira dignitet i istinu (mišljenje je Richmonda i sur., 1991). Neki

ljudi vjeruju da je svojevremeno Richard Nixon, bivši Američki predsjednik, pobijedio na

predsjedničkim izborima zato jer je vladao upotrebom boje kako bi predstavio svoj

karakter. On je na jednoj televizijskoj debati nosio tamo plavo odijelo, a taj tv studio je

imao pozadinu svijetlo-plave boje. Ta svijetlo-plava pozadina, zajedno sa Nixonovim

tamno-plavim odijelom stvorila je auru iskrenosti i integriteta.

Nakit i drugi ornamenti kao što su to ogrlice, prstenje, naušnice i ostalo, utiču na izgled i

pojavnost našeg vrata, prstiju, nogu. Ove vrste artifakata omogućavaju nekada da drugi

ljudi o nama donose sudove o našoj religioznoj pripadnosti, kada npr. nosimo oznake

naše vjere, potom mogu vidjeti naš bračni status (putem prstena na ruci) i slično.

Hemijske performanse ili mirisi igraju također važnu ulogu u komunikaciji kako ljudi

tako i životinja (Albone, 1984; MacDonald, 1980). Na često čak nesvjestan način naši

mirisi i osjeti mirisa utiču na naše veze sa drugim ljudima (Ackerman, 1990; Coren i sur.,

69

1994; Doty, 1985; Kirk-Smith i Booth, 1980; Rogel, 1978; Stoddart, 1990; Van Toller i

Dodd, 1992). Dokazano je da dojenčad na osnovu tjelesnog mirisa mogu prepoznati

svoju majku i tako se orijentirati prema njoj (Schleidt i Genzel, 1990). Mnogi

eksperimenti su pokazali da često ljudi biraju druge osobe sa kojima će se družiti na

osnovu njihove urednosti i mirisa, čak i kod intervjuisanja za posao miris može imati

presudnu ulogu, a u medicinskoj dijagnostici je ponekad moguće na osnovu tjelesnih

mirisa pretpostaviti postojanje neke bolesti.

Ljudi u mnogim društvima upravljaju svojim tjelesnim mirisima, uklanjajući ih i

poboljšavajući sa hemijski napravljenim artifaktima koji su namijenjeni za tu svrhu, a to

su razni parfemi, šamponi, sapuni, toaletne vode, sprejevi za kosu, ulja za masažu, puder

za stopala, osvježavajuće maramice, razne kreme i slično. Da li je potrebno još reći da su

artificijalni mirisi u širokoj upotrebi na svim stranama zemaljske kugle i to redovno u

situacijama gdje su ljudi u međusobnoj interakciji. Naravno, isto važi i za sve druge

artifakte (sve prema Miller i Schiffe, 1999).

70

71