View
338
Download
1
Category
Preview:
Citation preview
STATISTIČKE I METRIJSKE
KARAKTERISTIKE
MOTORIČKIH MERNIH
INSTRUMENATA
Pred istraživače se prilikom definisanja uzorka,
odnosno baterije motoričkih testova, uvek
postavljaju osnovna pitanja:
• koju motoričku sposobnost odgovarajući
motorički merni instrument meri?, ili
• kojim mernim instrumentom treba da se meri
(proceni) analizirana motorička sposobnost ?
Uobičajeno je mišljenje da određeni merni
instrument meri jednu motoričku sposobnost.
Na prvi pogled radi se o jednodimenzionalnosti,
odnosno osobini da se čestice motoričkog testa
ponašaju homogeno.
Ova osobina je neophodna za dobre motoričke
testove, ali praktično nema ni jednog motoričkog
testa koji može da meri samo jednu motoričku
sposobnost.
Kada se definiše bilo koji model motoričkih
merenja, moramo biti svesni da u reakcijama na
svaki zadatak u motoričkom testu, učestvuje ne
samo više motoričkih sposobnosti, nego i
kompletna ličnost, odnosno više antropoloških
dimenzija ispitanika.
Efikasnost realizacije motoričkog testa je u
sposobnosti da se različite dimenzije iskoriste u
jednom pravcu i smeru, da se istakne ona koja
treba da dominira, a da se akcija i intenzitet
remetećih dimenzija što više redukuje, pa, ako je
moguće, i isključi.
Prema tome, ne postoje "čisti" motorički merni
instrumenti, ali se dobrom konstrukcijom i
standardizacijom uslova njihovih primena teži
dobiti "što čistiji" merni instrumenti.
Drugim rečima, potrebno je imati u vidu da svaki
motorički merni instrument meri razne dimenzije
ispitanika u raznim proporcijama, ali značajno
najveći deo treba da je odgovarajuća motorička
sposobnost ili veština, i to homogeno u više
ponavljanja.
Motorički testovi sa dobrim metrijskim
karakteristikama sastoje se od delova, odnosno
čestica testa, koji se u psihometriji nazivaju
ajtemi (stavke). Takvi testovi se nazivaju
kompozitni testovi sa odgovarajućim brojem
čestica.
To su, u stvari, motorički zadaci koji mogu biti
veoma slični ili identični, i koji se izvode dva ili
više puta uzastopce, sa pauzom dovoljnom da se
organizam ispitanika odmori od prethodnog
izvođenja.
Najčešće su to replikacije (ponavljanje) istog
motoričkog zadatka, pa je uobičajen naziv u praksi
“ponavljanje izvođenja istog motoričkog zadatka”,
a u kineziometriji “čestica testa”.
U kineziometriji obično se primenjuju motorički
testovi sa 3-6 čestica, što zavisi od učešća veličine i
trajanja energetske ili informatičke komponente u
izvođenju odgovarajućih motoričkih zadataka.
Između ponavljanja potrebna je odgovarajuća
pauza, kako bi se organizam oporavio od
prethodnog izvođenja.
Metrijske karakteristike su kvantitativne
vrednosti dobijenih parametara ili statistika u
konkretnim testovnim situacijama u nekom
istraživanju, i to na ispitanicima sa određenim
karakteristikama.
Zbog toga je neophodno da se pre svakog
istraživanja formira uzorak mernih instrumenata
sa dobrim metrijskim karakteristikama (na
osnovu nekih ranijih rezultata), a u samom
istraživanju treba obavezno proveravati njihove
metrijske karakteristike.
Valjanost (validnost) je najvažnija karakteristika
bilo kog mernog, pa tako i motoričkog mernog
instrumenta. Obično se definiše kao osobina
mernog instrumenta da meri upravo onu motoričku
sposobnost koju treba da meri.
Motorički merni instrument može da ima veoma
dobre ostale metrijske karakteristike, ali bez
informacije o validnosti tog instrumenta nije
moguće doneti sud o njegovoj stvarnoj korisnosti
za konkretno istraživanje. Ako odgovarajući
instrument nije validan, onda niti rezultati
istraživanja nisu validni.
Valjanost rezultata u celokupnom testu mora da
se definiše na osnovu eksternih metrijskih
karakteristika (logička, faktorska i pragmatička
valjanost).
Kada se u nekom istraživanju utvrde metrijske
karakteristike motoričkih testova, to nisu
njihove trajne karakteristike. One se odnose na
konkretno istraživanje i na uzorak koji je
obuhvaćen njime.
Veoma korisne informacije, naročito za praksu,
pružaju tzv. statističke karakteristike
motoričkog testa, odnosno njegovih čestica.
One daju informacije o merama centralne
tendencije i merama varijabilnosti, kao i o
distribuciji rezultata merenja u odgovarajućem
testu.
Na taj način se određuje osetljivost
(diskriminativnost), baždarenosti i primerenost
motoričkog testa.
STATISTIČKE KARAKTERISTIKE
MOTORIČKIH MERNIH
INSTRUMENATA
Statističke karakteristike motoričkih mernih
instrumenata dobijaju se izračunavanjem osnovnih
centralnih i disperzionih statistika ili parametara
funkcija distribucija rezultata merenja pomoću
konkretnog motoričkog mernog instrumenta.
Najčešće karakteristike se odnose na osetljivost
(diskriminativnost), baždarenost, asimetričnost,
varijabilnost (homogenost) svih rezultata
merenja (varijabli), odnosno u prenosnom smislu
to su karakteristike motoričkih mernih
instrumenata.
Osetljivost (diskriminativnost) je takva
karakteristika motoričkog mernog
instrumenta koja predstavlja mogućnost
razlikovanja ispitanika na osnovu njihovih
rezultata dobijenih pomoću tog mernog
instrumenta.
Procena osetljivosti mernog instrumenta ili
njegovih čestica, vrši se na osnovu
varijabiliteta rezultata merenja ispitanika,
odnosno standardnom devijacijom.
Standardna devijacija kod dobrog motoričkog
testa treba da iznosi oko 1/3 aritmetičke sredine
tih rezultata merenja odgovarajućeg uzorka
ispitanika. Može se proceniti i koeficijentom
varijacije (AS/SD * 100), kada se u procentima
izražava varijabilnost.
Na osnovu toga se može zaključiti da je važno
da se odrede i neke statističke karakteristike
rezultata primene motoričkih instrumenata,
pored njihovih metrijskih karakteristika.
Statističke karakteristike mernih instrumenata,
odnosno odgovarajućih varijabli (aritmetička
sredina, standardna devijacija, minimalni i
maksimalni rezultat merenja), su osnovni podaci
za bilo kakvu analizu rezultata kinezioloških
istraživanja.
Neophodne su za komparaciju između ispitanika,
ili unutar uzorka ispitanika ili između nekih
drugih uzoraka ispitanika.
Primerenosti zadatka po težini odgovarajućem
uzorku ispitanika, određuje se na osnovu
odstupanja uočene distribucije od teoretske
normalne distribucije, pošto se smatra da većina
distribucija rezultata motoričkih testiranja
hipotetski značajno ne odstupa u populaciji od
normalne distribucije. To ne znači da ti rezultati
zaista imaju normalnu distribuciju.
Asimetričnost dobijene distribucije pokazuje da li
je motorički zadatak odviše lak ili pretežak za neki
uzorak ispitanika.
Kada je motorički zadatak u nekom motoričkom testu
previše lak, distribucija rezultata je negativno asimetrična,
tj. aritmetička sredina i mod, pa i medijana, nalaze se u
zoni kvalitativno većih rezultata, a distribucija je
razvučena prema manjim vrednostima. Za preteške
motoričke zadatke važi obratno.
TEŠKO LAKO
Homogenosti rezultata ispitanika u izvođenju
motoričkog testa može se analizirati na osnovu
zaobljenosti vrha krivulje distribucije rezultata,
koja se naziva kurtosis.
Izražena izduženost (leptokuričnost) krivulje
ukazuje na veću homogenost ispitanika, odnosno
na smanjenu diskriminativnost motoričkog testa.
Dok izražena spljoštenost krivulje(platikurtičnost)
ukazuje na povećanu heterogenost, odnosno veću
diskriminaivnost motoričkog testa.
Baždarenost (graduiranost) je karakteristika
nekog motoričkog mernog instrumenta na
osnovu koje se uočava mogućnost utvrđivanja
kvantitativne vrednosti individualnog rezultata
merenja pomoću tog instrumenta.
Baždarenost motoričkog mernog instrumenta
je direktno povezana sa njegovom
osetljivošću.
Ako neki motorički merni instrument nije
dovoljno osetljiv, tj. ako se ne mogu dovoljno
razlikovati postignuti rezultati u nekoj grupi
ispitanika, potrebno ga je baždariti tako da se
npr. umanje merne jedinice ili da se poveća broj
ponavljanja motoričkog zadatka u testu (broj
čestica).
Tako npr. kod motoričkog testa za procenu
eksplozivne snage “skok udalj iz mesta” može
se rezultat izraziti u dm, cm ili mm.
Različita baždarenost daće različitu osetljivost
testa. Ako se zadrži baždarenost u cm,
povećanjem broja skokova, što se, takođe, može
smatrati kao jedinica baždarenosti, može se
poboljšati osetljivost.
Na isti način može se promeniti baždarenost u
testovima za procenu repetitivne snage.
Mogućnost izvođenja pokreta u motoričkom
zadatku nekog motoričkog testa meri se,
najčešće, frekvencijama.
Često su takvi testovi slabo baždareni, naročito u
nekoj selekcionisanoj grupi ispitanika.
Povećanjem broja ponavljanja motoričkog
zadatka, menja se baždarenost, a time se
poboljšava osetljivost motoričkog testa.
Ostale mogućnosti su da se rezultati koji se
izražavaju vremenskim jedinicama izražavaju u
umanjenim jedinicama.
Npr. motorički zadatak umesto u sekundama (s)
meri se u desetinkama sekunde (0.1 s) i slično.
INTERNE METRIJSKE
KARAKTERISTIKE
MOTORIČKIH TESTOVA
Korišćenja kompozitnih motoričkih mernih
instrumenata, najčešće motoričkih testova koji
sadrže nekoliko čestica (ponavljanja), ukazuje na
to da je osnovni problem u određivanju internih
metrijskih karakteristika mernog instrumenta u
celini, kao i čestica od kojih je takav merni
instrument sačinjen.
Pored toga, problem je kako obračunati ukupan
rezultat u testu na osnovu rezultata u česticama,
sa ciljem da se postigne tačnost merenja, ali i
diskriminativnost ispitanika na tom testu.
Problem određivanja internih metrijskih
karakteristika motoričkih testova svodi se na
određivanje reprezentativnosti, pouzdanosti,
homogenosti i valjanosti čestica, te na
određivanje reprezentativnosti, pouzdanosti i
homogenosti ukupnog rezultata u motoričkom
testu.
Reprezentativnost nekog kompozitnog
motoričkog mernog instrumenta je karakteristika
koja se odnosi na količinu informacija koja se
može dobiti sa određenim brojem čestica merenja
u odnosu na konačni broj čestica merenja.
Ondosi se na problem određivanja optimalnog
broja čestica merenja (ponavljanja zadatka).
Određuje se na osnovu koeficijenta MSA
(Measure of Sampling Adequncy), koji ima
vrednost od 0 -1: preko 0,90 odlična, od 0,80-
0,90 vrlo dobra i 0,70 – 0,80 dobra
reprezentativnost.
Pošto se primena motoričkih mernih
instrumenata, koji ne moraju uvek da budu
motorički testovi, nego i razna ocenjivanja
kinezioloških aktivnosti, može vršiti od strane
više merilaca ili ocenjivača, potrebno je
određivati i objektivnost motoričkih mernih
instrumenata, odnosno bolje rečeno
objektivnost merne situacije ili objektivnost
ocenjivanja.
Objektivnost nekog motoričkog mernog
instrumenta je karakteristika koja se može
definisati kao nezavisnost merenja od merilaca.
Merni postupak je objektivan samo u slučaju
kada različiti merioci, ispitujući jednim istim
motoričkim testom, ili ocenjivanjem neke
motoričke aktivnosti iste ispitanike, dolaze do
jednakih, ili veoma sličnih, rezultata.
Objektivnost će se poboljšati velikim delom ako
se merioci pridržavaju propisanih standardnih
uslova i kriterija za merni postupak.
Objektivnost se definiše izračunavanjem
koeficijenta korelacije između rezultata
merilaca koji su bili na isti način instruisani i
koji su vršili merenja istim motoričkim
mernim instrumentom na istom uzorku
ispitanika, u istim, ili veoma sličnim uslovima.
Smatra se da takva korelacija treba da je
najmanje 0,90 - 0,95 da bi se neki motorički
merni instrument smatrao objektivnim.
Pouzdanost (relijabilnost) nekog motoričkog
mernog instrumenta je metrijska karakteristika
koja pokazuje koliko taj instrument tačno meri
sopstveni predmet merenja, odnosno
odgovarajuću motoričku sposobnost.
Mere pouzdanosti su koeficijenti pouzdanosti
(relijabilnosti) čija se vrednost kreće od 0.00
(odsustvo bilo kakve pouzdanosti) do 1.00
(idealno pouzdan test.
Ako taj koeficijent iznosi najmanje 0.90, smatra
se da analizirani motorički test ili njegove čestice
imaju dobru pouzdanost.
Najpopularniji, mada i ne najtačniji, način
određivanja koeficijenta pouzdanosti
kompozitnog motoričkog testa je na osnovu
Cronbach-ovog α-koeficijenta za određivanje
mere pouzdanosti motoričkog testa pod
hipotezom da sve čestice podjenako učestvuju
u određivanju glavnog predmeta merenja.
NAČIN ODREĐIVANJA REZULTATA
MERENJA KOMPOZITNIM
MOTORIČKIM MERNIM INSTRUMENTOM
Prilikom korišćenja kompozitnih motoričkih
testova nameće se ključno pitanje: koji rezultat
merenja, odnosno koju česticu treba uzeti kao
konačni rezultat merenja.
Ako je korišćen kompozitni motorički test od tri
čestice, potrebno je registrovati sva tri pokušaja,
odnosno sve tri čestice.
Mogućnosti za dalje korišćenje tih informacija su
sledeće:
1) u svakom testu uzeti u obzir samo prvo od tri
izvođenja (prva čestica);
2) kvalitativno najbolji rezultat od tri izvođenja
(najbolja čestica);
3) aritmetička sredina tri čestice (što je lakše za
shvatanje prirode izvođenja testa, ali su
potrebna dodatna izračunavanja), odnosno
sumacija rezultata sva tri izvođenja (zbir tri
čestice - što olakšava celokupno statističko
izračunavanje a ne menja ništa u odnosu
izvođenja testa);
4) faktorski skorovi prve glavne komponente
matrice interkorelacija rezulata u sva tri
izvođenja jednog testa.
U praksi je odomaćeno da se primenjuje
motorički test samo sa jednom česticom, što je
za naučnoistraživački rad najgore rešenje.
Drugi odomaćen način je da se primenjuje
motorički test sa tri čestice, ali se uzima u
obzir najbolja čestica, što je već nešto bolje
rešenje.
Analize su pokazale da se najviše i najbolje
informacije dobijaju kada se uzimaju u obzir sve
čestice, a rezultat ispitanika je njegov faktorski
skor prve glavne komponente matrice
interkorelacija rezultata u svim izvođenjima
odgovarajućeg testa.
Sledeći kvalitetan način za uzimanje početnog
rezultata za naučnoistraživačku analizu je
sumacija svih čestica svakog pojedinog
ispitanika.
Treći način se bazira na kvalitetno najboljem
rezultatu od svih pokušaja (čestica). Pri tome
treba voditi računa o prirodi maksimalnog
rezultata (npr. testovi za procenu brzine imaju
inverznu skalu merenja (manje vreme – bolji
rezultat, i obratno), dok testovi za procenu
snage imaju direktnu relaciju na
odgovarajućoj mernoj skali, odnosno više kg,
više frekvencija – bolji rezultat.
Četvrti način je da se uzima u obzir samo jedno,
odnosno prvo izvođenja motoričkog testa.
Naravno, pri takvom registrovanju rezultata
merenja odgovarajuće motoričke sposobnosti
gubi se najviše informacija o stvarnom
potencijalu ispitanika.
Zbog toga treba izbegavati primenu motoričkih
testova samo sa jednim izvođenjem.
U pedagoškoj i sportskoj praksi, u slučaju
primene motoričkog testa samo sa jednim
pokušajem koji će se registrovati kao rezultat,
preporučuje se jednostavno rešenje: pre
registracije izvođenja testa, ispitanici treba da
budu zagrejani i da izvedu dva-tri probna
pokušaja (bez registrovanja rezultata), a onda
samo jedno izvođenje, pri čemu se rezultat
upisuje u odgovarajući lični karton.
Radi se o jednom izvođenju motoričkog testa ali
sa prethodnim probnim pokušajima (koji se ne
registruju).
Da bi imali što korisniju evaluaciju motoričkim
merenjima (testiranjima), potrebno je razmotriti
sledeća pitanja:
• Da li merenje zaista meri ono što treba da meri ?
(validnost)
• Da li je merenje uvek konzistentno, tačno ?
(pouzdanost)
• Da li merenje daje veoma slične rezultate i kada
ga sprovodi neka druga osoba?
(objektivnost)
• Da li je merenje korektno i jednostavno za
sprovođenje i ocenjivanje (administriranje)?
• Da li se može sprovesti od strane samog
ispitanika ili partnera, ili merenje mora potpuno
sprovesti ispitivač (nastavnik, trener).
• Da li je dostupan merni instrumentarij za
merenje?
(primenljivost - izvodljivost)
Da li se rezultati mogu koristiti za valjane
teorijske i obrazovne svrhe, za planiranje
programa vežbanja ili izveštaj o razvoju
(napredovanju) dece i omladine, status
odraslih i sportista i sl.?
(korisnost)
Recommended