Priredio: Milivoj Bujanić
1
K a z a l o
Osvrt na zbirku ......................................................................3
Ponešto o meni ......................................................................5
Stalo mi ..................................................................................6
Bog ti pomogao .....................................................................7
Pozivnica................................................................................9
Pradomovina Hrvata ...........................................................13
Baština .................................................................................14
Gle, kako je morska pjena slična ljudima ..........................16
Nevjerojatna sličnost ...........................................................17
Probuđeni sretnik ................................................................18
Priznanica ............................................................................19
Čaše ne traju dugo ...............................................................20
Biraj......................................................................................21
Ako tražiš spas ....................................................................22
Bori se za budućnost ...........................................................23
Sve što je vrijedno ...............................................................24
Ništa strašno ........................................................................25
Jer je duh od Boga ...............................................................26
Impresija širokog pogleda ..................................................27
Čuđenje ................................................................................30
Šteta......................................................................................31
Ovisnost ...............................................................................33
Gdje je ta, ljudska veličina?................................................34
Čovjek nije igračka .............................................................35
Zašto uopće o tome pričam.................................................36
Sam sebi velim ....................................................................37
Pismo sinu, Matiji ...............................................................39
2
Podsjetnik za Anu i Luciju .................................................45
Ne sudi! ................................................................................47
Probao sam ..........................................................................48
Nije mudro ...........................................................................49
Po savjesti i s Ljubavlju ......................................................50
Ljubav na Izvoru .................................................................51
Oda Ljubavi .........................................................................52
Život je lijep – sonetni vijenac ...........................................53
Dakle odluči.........................................................................68
I na kraju .............................................................................69
Ako ima kreacije .................................................................70
Kad se sve zbroji .................................................................71
Umjesto pogovora ...............................................................72
3
Osvrt na zbirku
U vrijeme kada je duhovna obnova u Hrvatskoj izgubila
snagu prvog zamaha, Marko Lukić čitateljskoj publici nudi
novu zbirku duhovnih pjesama u kojoj jednostavnim pjesnič-
kim izričajem pokušava sročiti osobna iskustva sa skrivenom
duhovnom stvarnošću. Pjesnik nema religijskih dvojbi. On je
kršćanin i po njegovom dubokom uvjerenju, koje nastoji preni-
jeti i na čitatelja, Bog jest, Bog Stvoritelj i jest Isus, Spasitelj.
Bog nas Svetim Pismom poziva k sebi i želi po tom istom
Pismu, da budemo čista karaktera. Pjesnik ne izmišlja novu
etiku već svojim pjesmama upućuje sugestivni poziv čitatelju
da ispravi svoje životne staze. On nije licemjer. Naprotiv! I
sam je često išao «kraćim putem» i mislio da čini pravo, ali
poslije dramatskog susreta s Bogom shvaća da je griješio te kao
«Probuđeni sretnik» shvaća i da mu je Bog oprostio i
iskazujući mu milost dao novu mogućnost da svoj karakter
oblikuje bolje.
Naši životi su puni mrlja. Marko Lukić zato svakog
pojedinca, počev od svoje djece, poziva na preispitivanje
savjesti. Na prvo mjesto stavlja ljubav prema bližnjemu i
ljubav pre-ma Bogu i ta bi ljubav trebala upravljati našim
životima. Jedna bez druge ne mogu opstati. Kao da osjeća duh
misionstva u sebi kojim «izgubljene ovce» pokušava vratiti u
tor gdje je pastir Isus. O umjetničkom dometu zbirke sigurno bi
se dalo raspravljati. Osjeća se utjecaj hrvatskih i slovenskih
klasika, koji su mu očito je, pomogli da mîsli i osjećaje
oblikuje klasičnim oblicima, ali se jednako osjeća i to da autoru
nije najvažnije ostvariti što snažniji umjetnički dojam već mu
je želja da u čitatelju probudi potrebu za analizom osobnog
života i uoči propuste u njemu te spoznaju o našoj udaljenosti
od Boga i čistoće srca. Njegove pjesme ne blješću bogatstvom
pjesničkih sredstava niti posebnošću pjesničkih slika, ali zato
4
će njegova iskrena briga za svakoga od nas i našu vječnu
sudbinu, vjerujem, otvoriti srce svakom čitate-lju za prijem
poruka koje Marko Lukić svojim djelom šalje iz invalidskih
kolica.
Marija Pekica
5
Ponešto o meni
Rođen sam 10. 3. 1959. godine u Sivši, Usora – Bosna.
Živio sam u Vodnjanu i poslovao u Istri, dok mi se nije u
prometnoj nesreći – 12. 11. '92., život prelomio.
Otad mi se život mijenja do neprepoznatljivosti.
Devedeset i pete počinjem pisati stihove.
Danas živim u Varaždinu.
Objavljujem samostalno i skupno. Od dosadašnjih samostalnih
izdanja zapažena mi je zbirka pjesama za djecu: Porasti i budi
dijete. U pripravi mi je autobiografski roman – priča o životu…
Život je poput stakla – lomljiv je.
Ali ne mora završiti kao slomljeno staklo.
Jer se životne krhotine mogu ulijepiti u novi život.
Samo je potrebno koristiti pravo ljepilo.
Marko Lukić
6
Stalo mi
Jesam li pjesnik ko svi drugi što su,
il se sugestijom stavljam mimo svima?
Ne znam, tek znam da moja rima
poruke šalje u drugom zanosu.
Ne sričem rime sadašnjem ni prošlom,
misao mi samo u budućnosti je,
jedva da sročim rimu ili dvije
ičem što nije putokaz za Dom.
Hvalim te Bože što tako je baš
i molim da Ti me pjesnikom priznaš –
ocijeniš vrijednim poetsko mi djelo,
dovoljno da crno mi pretvoriš u bijelo:
Nije mi do nagrade, na trenutak sjajne,
stalo mi do Tvoje svjetlosti, beskrajne.
7
Kad ti na prozor granê sunce, zrake prodru kroza nj i
osvijetle sobu. Ako navučeš zavjesu zrake će nestati: tad se
nemoj ljutiti što ti je sobom zavladala tama, nego razmakni
zavjesu. Bog ti pomogao
S ovog svijeta istom kad iščeznem,
moje rime imat će težinu;
osjećam, od Boga zadužbinu
da učinim sve, brate, da te prenem.
I ti, sestro, ako nisi budna
probudi se da nije uzaludna
muka koju pod nebes'ma mučiš.
Blago onom tko život nauči,
onom koji hodi putom nade,
strpljivo po mjeri uskog puta.
Lako pliva tko plivati znade,
tko ne pliva voda ga proguta.
Ko i rijeka i život proteče –
na jednoj smo obali, čekamo
prelazak na drugu stranu, samo
– neplivači preplivati neće.
Dokle čeka mudar plivat uči
pri prelasku da se ne utopi,
za steć' mudrost ne trebaš se mučit
samo gledaj, kada oči sklopiš.
S ovog svijeta istom kad iščeznem,
moje rime imat će težinu
8
jer ćeš tada gledat na Istinu
s mislima na iščezlog mene.
Pitat ćeš se što se zbilo sa mnom;
čemu ti se nadat, što će s tobom
biti: Il' preplivat il' se utopiti?
Bog ti pomogao mudrost dokučiti!
9
Pozivnica
U životu vidjeh svake ljepote,
vidjeh što jesi – sve što jesi, živote
i što nisi vidjeh, kao na dlanu –
pa sad, i da oslijepim vidio bih Granu
na koju mi je sjesti.
U noć mnogu, mnogu, besanu –
preteču mnogom crnom danu,
do današnjeg dana, svijetla,
počuh pjev mnogoga pijetla
i ovo očuh u kukurijeku:
Da nije svanuće kad svane čovjeku
pred očima, nego u umu.
Vidim život kad vidim rijeku,
vidim prolaznost, vidim prašumu;
tko bez Kompasa kroz prašumu prolazi,
zaluta, odluta – putniče, pazi!
Putujemo. Prijevozom besplatnim? Ne!
Ide Dan naplate putarine;
naplate konačne, na kraju –
sretni li su oni što ušteđevinu imaju.
Štediš li, pitam, a možda ne bih trebo –
tako. Možda bih trebao malo umotati?
Ne umotava se što odmota Nebo,
ne pokriva što je otkriveno;
tko vidi sunce vidjet mu je dano
i ono iznad, suncem zakriveno –
poruka je rimovanja moga
na slavu Jahve, Boga, konkretnoga.
10
Vjerovati u boga tamo nekoga
(boga maglovitog, apstraktnoga)
i nije nešto, ne – nije ništa,
nema čovjeka tako jakoga
da se odgurne bez Uporišta:
Sa stijene ćeš se lako odgurnuti,
guraš li se iz mulja potonut ćeš dublje.
Oduvijek uživam na suncu se grijati
– upijati sunčeve zrake,
ali nikad nisam pročitao Znake
pa sam tako propustio znati:
Jabuka ne postoji tek da bi se jela,
već da bi nam duša providjela
slast i kis tko li u nju stavlja,
tko plodove zemlje boji,
o svemu što pod Nebom postoji
sam sa sobom mudar raspravlja:
Tko li crva u jabuku stavi,
tko li stavi crva u čovjeka,
od kuda i kamo teče rijeka,
od pitanja vrti se u glavi;
zar crv sve, baš sve pojede,
za opstanak imamo li izglede,
zar na kraju sve je samo prah?
Samo tijelu takav konac stoji,
blago onom koga nije strah,
teško onom koji se ne boji.
Mačku o rep mudrovanje svoje,
ravnat nam se kako pisano je.
Željezo će hrđa izgristi,
izgriženo raspada se, propada –
kao i željezu, tijelu kraj je isti,
11
za Dušu je pričuvana Na(gra)da.
Svako tijelo kraju se privelo
i privest će se svako, zacijelo –
konac duši određuje djelo.
Kad ti život ostane bez daha
i vidiš se na kraju, u prahu;
ne plaši se, nemoj biti u strahu,
već se sjeti da si čovjek, od praha.
Da smo prah i prahu nam se vratiti
nije li nam rečeno unaprijed?
Dođosmo na svijet kad nas pozva red,
po redu nam ga je i napustiti.
Netko kroz smrt prođe, netko tamo zapne,
ovisi koliko za života napne
vijuge da dopre do srži, do biti
i zaputi se budućnost loviti.
Jer budućnost poslije smrti
imaju samo oni
čiji su životni pogledi
u budućnost uprti.
Jednom davno, kiša je padala –
činilo mi se da gledam dramu,
ali nisam gledao, već osobno upao u tamu;
tama me strahom okovala
i na tri mjeseca odvela u prazno.
Tri mjeseca ne bje događanja,
tri mjeseca dubokog spavanja,
a po buđenju sudar sa stvarnošću…
Ostadoh u stvarnosti, na oporavku
i gle!
Ja, oporavljen, Božji stvor,
premda kao kornjača spor,
12
stigoh na cilj
čitajući tragove iskonske Istine;
Istina me vinu u visine
i izvede na Put Snova:
Ako želiš sa mnom, u širinu Svemira
slušati tišinu Nebeskoga Mira,
samo slijedi pravac mojih stihova.
Dobro ga prati…
Da bi se vratio otkud si došao, put moraš znati!
13
Pradomovina Hrvata
Pradomovina Hrvata
nije
u pustinjama Perzije,
niti na vrletima Karpata –
prije toga
stigli smo od Boga.
I poslije svega
vraćamo se kod Njega,
da s Njim vječnost dijelimo
– ako to želimo!
14
Baština
(Posvećeno mojoj baki Jelici)
Usora nije poznata ko Sena,
niti Sivša Pariz kao što je,
ali je Sivša, rodno selo moje
dušom mojom i rimom obgrljena
i srcu mi najpoznatija.
Što mi znače metropole svjetske?
Ništa, kao ni njihove rijeke.
Kràj své vike i glamurozne dreke,
zvuka rodnog kraja u njim' čuti nije.
Gdje ponikne i dušu navikne, čovjek
nosi u srcu zauvijek:
u dnu duše čuva, mislima uvije
slike drage milog zavičaja
i pradjedova svojih običaja…
Kad se sjetim kad ste tata i ti,
zlopatili, kako preživjeti –
draga mama, i baka kako je
podsjećanjem na oskudno svoje,
govorila: «Dobro, nismo sami;
upamtite djeco – Bog je, uvijek s nami»!
Što si rekla bako, upamtio
i život me istôm naučio:
počivaj u Miru pređo moja mila,
pravo si nam, pravo govorila!
Draga mama,
kad si ono bila
u nevoljama i ljutim mukama,
dok si mnoga, gladna usta hranila
i činilo se da nećemo moći,
uzmogli smo, s Božjom pomoći.
15
Prošla su otada mnoga ljeta,
otišla je baka s ovog svijeta,
a njezinih riječi još se sjećam.
I osjećam, sve jače osjećam –
kad sam sâm, kako nisam sam…
16
Gle, kako je morska pjena slična ljudima:
I nje ima
samo dok je plima.
17
Nevjerojatna sličnost
Čovjek niče iz sjemena.
I biljka niče iz sjemena.
Svaka biljka sazrijeva.
I poneki čovjek to uspijeva.
18
Probuđeni sretnik
«Bilo mi je lijepo, živio sam –
prošlo vrijeme, a što ću sad?»
Pitao sam se tako onda kad
oživljen vidjeh da ne znam:
što je život, smisao mu što je,
ni tko sam i zašto na svijetu tom?
Kad vječnost spoznah ko odgovor, Dom,
u nj se useli sve mišljenje moje
i posta mi – vječnost, sveto otkriće,
o kom sam stao pisati kao
nedonošče, temi nedorastao,
ushićeno, ko izvan sebe biće –
i predstavih se kao fanatik.
A ja sam samo,
probuđeni sretnik!
19
Priznanica
Da nema brata dok ne rodi majka
mislio sam i ja, prije.
Otkad život gledam iz prikrajka,
osvjedočen sam da nije
tako: Ima brata i kad majka ne rodi.
Kad najteža nevolja me pogodi
i snađe me životna pogibelj,
priskoči mi prijatelj, najbolji…
(«U svako doba ljubi prijatelj
i brat postaje u nevolji»1)! Nedžadu
Salihoviću
1 Biblija
20
Čaše ne traju dugo
Gledaj, moje lice;
sivo poput izmaglice,
a kô jučer bijah golobrad
– pa ti vidi što mi dob urad',
i paziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!
– il ne pazi, vrijeme isto prolazi;
u prolazu, malo, po malo nakazi…
ovo isto što uradi meni i tebi će, znaj:
I ti ćeš proć kroz dobni šminkeraj;
i za kraj –
na svom ćeš licu,
već sutra vidjet izmaglicu…
Na kraju priče, uvijek – čaša se razbije, ali se tekućina ne mora proliti.
21
Biraj
Dok je puna, vreća stoji uspravno. Kao što se tijelo, dok
je duh u njemu, kreće: Kad se isprazni, vreća ne može stajati.
Kao što se ni tijelo, kad ga napusti duh, ne može kretati.
Dakle isto je, prazna vreća i prazno tijelo. U duhu je život, u
životu mi – pa zar ćemo biti nesretni?
Raduj se, postojiš!
Kad bi oni što ne postoje u nepostojanju postojali bili bi svjesni
svoga nepostojanja i očajno nesretni zbog toga. Ali jer oni ne
postoje, ne postoji ni nesreća u nepostojanju. Nesreća postoji
samo u postojanju, zato ću tebi, duši postojećoj za utjehu reći:
Ako si nesretna, dušo postojeća – ako za sreću trebaš većeg
razloga od toga što postojiš, ne brini – sigurno će biti uklonjen
uzrok tvoje nesreće, prestat ćeš postojati…
«Pred čovjekom je i život i smrt:
što on više voli, to će mu se dati».2 Bog nam je dao pravo birati:
Ako si mudar nisi gladan,
ako si gladan nisi mudar:
Život ili smrt, što želiš na dar
– biraj, izbor je lagan.
2 Biblija
22
Ako tražiš spas
Nemoj se ugledati u one koji se
ugledaju u ono što je prolazno;
kojima životi o niti vise,
kad nit pukne padaju u prazno.
Ponor između Boga i čovjeka
što ga nesretni grijeh napravi,
Krist je Križem premostio i neka
te, mudrost na Most upravi.
Sve što trebaš, skupi grijehe svoje
i odnesi ih u podnožje Križa,
pronađi točku koja je najniža –
ostavi ih tamo za vijek neka stoje...
Ne služi onom što ničem ne služi,
ako tražiš spas sa Spasom se druži!
23
Bori se za budućnost
Zašto se trudimo? Da nam bude bolje –
sutra. U budućnosti, kao.
Činimo sve da nismo dolje,
trošimo se i nije nam žao.
I državu vodimo u budućnost, Unije…
tek što je uvedemo već nas u njoj nije –
pa isplati li se za budućnost boriti?
Da, ali ne za ovu što se ima zbiti
sutra, a prekosutra završiti...
o ne, Bože sačuvaj!
Nije budućnost iza čeg' je kraj.
24
Sve što je vrijedno
Svaka sjena ima tijelo svoje,
dok je tijelâ i sjene postoje,
ali kada tijela propadnu
skončaju l' i sjene isto, na dnu?
Ako nije od tijela odvojena,
u propast s tijelom biva povučena,
ali ako odstojanje drži
tad propast preskoči, izdrži…
Sjena je duh koji tijelo prati,
ali nikad nije s tijelom jedno,
tijelo u prah, duh se Bogu vrati;
duh je sve! sve što je vrijedno.
«No pitaj samo prošle naraštaje,
na mudrost pređa njihovih pripazi.
Od jučer mi smo i ništa ne znamo,
poput sjene na zemlji nam dani.
Oni će te poučit i reći ti,
iz srca svog će izvući besjede»3:
«Hodajući svijetom ja nemam drugog cilja nego vas
upozoravati da ne popustite tijelu ni bogatstvu niti korak, nego
sa žarom nastojte usavršiti duh. Ja vam kažem da bogatstvo ne
rađa čovjeka nego iz duha dolazi bogatstvo. I sve dobro bilo za
pojedinca bilo za državu. Ja sam stoga poput neumornog
obada: nikad vas ne prestajem buditi»4.
3 Biblija
4 Sokrat
25
Ništa strašno
Nakon zdravih nogu, u kolica sjesti,
nije strašna stvar –
kad dopre do svijesti
da smo noge dobili na dar.
Tko je dao, prâvo Mu i uzeti…
a nije uzeo, duh će razumjeti:
Kàko valja činit, Bog reče ljudima,
ali činom samovoljnim,
gle, čovjek me sruši, i što ima –
da, što Bog ima s tim?
Hvala Bogu što me povrati iz kome
i upravi me k tebi, o vječni Dome!
26
Jer je duh od Boga
Svega ima nema čega nema,
samo nema nikakvih problema
u životu mom –
kažem čovjeku, tamo onom
što se sklupčao od bola:
manjka mu droge, alkohola
(tko će znati čega?) –
Jer nema Njega
i Njegovog mira;
nema aure, ograde, okvira
da se zakloni od strijela Zloga…
Jer je duh od Boga
kako ga droga
može nadjačati?
Nikako! ako Mu se za pomoć obratiš.
27
Ako ne vidiš dokaze da ima Boga, traži dokaz da Ga
nema. Kad ga ne nađeš, širom otvori oči i u svemu što vidiš
vidjet ćeš Ga i počet ćeš misliti širom otvorenih očiju.
Impresija širokog pogleda
Ljetos, u smiraj vrućeg kolovoškog dana, sjedio sam na
rubu natkrivene terase jednog restorana na moru, gotovo na
plaži i uživao u prizoru koji mi je priuštila još preostala poveća
skupina kupača. Među njima je bilo puno djece koja su užitak
pratila vriskom, kroz plićak razdragano trčkarala i na rukama
plivala za loptom. Jedino su kupači uzburkavali more, mirno
kao ulje u boci, umanjujući sliku prave bonace. I sve okolo bilo
je tako lijepo, savršeno skladno, umirujuće kao ispunjena želja.
Odmarao sam oči u nestvarno lijepom prikazanju svega oko
mene: od prekrasnog cvijeća u restoranskim vazama, preko
mirnog mora, do čarobno oslikanog nebeskog platna. A na
obzorju, na crti spajanja neba i mora, Veliki Umjetnik je
uprizorio raj za oči – zalazak sunca. Sunce je tonulo utapalo se
u more kao da je dokazivalo predhomerovsko vjerovanje da
zalazi u more i iz njega izlazi. Oko još nepotonule sunčeve
polovice nebesko platno bijaše premazao neopisivim spektrom
žarkih boja, plamenonarančastih, vatrenih tonova, omeđenih
mnogim nijansama predvečernjeg nebeskog plavetnila. A u
vodi preslika te, neopisive ljepote. Na trenutak, ponovo svratih
pogled na vodeni ples veselih kupača, ali mi prizor pokvariše
neke žene u moralno izjedenim kupaćim kostimima te opet
uperih oči ka horizontu, no u trenu i horizont se presvukao.
Kao da se sramio mog pogleda, iskoristio je trenutak dok ga
nisam promatrao i presvukao se. Sunce je sasvim potonulo,
nestalo je žarkih plamenonarančastih, vatrenih boja. I nebeskog
plavetnila je nestalo. Na nebo se navukoše olovni, gotovo crni
28
oblaci; svjetlice nebo prošaraše, podiže se vjetar koji veliki
ugođaj učini. Vjetar more uznemiri i pokoja kap kiše prokapa.
Uznemiriše se i kupači i u minuti svi iz mora izjuriše, odjenuše
se i nestadoše. Ostadoh gotovo sam na pustoj plaži, na malne
ispražnjenoj restoranskoj terasi. Samo za stolom do moga neki
su polupijani domaći gosti vodili prepoznatljivo nacionalistički
dnevnopolitički razgovor. Njihovo me viđenje političke istine
nije zanimalo te sam se posve isključio i upro pogled k
novonastalom, čarobnom prizoru: «Dođoh na svoje» –
pomislih.
Nebo mi je uprizorilo baš ono što hrani moju romantičnu dušu,
što me ispunjava, nadahnjuje. Zastrašujuće, gotovo prijeteće
olovno nebo sve češće prošarano svjetlicama i sve ljući vjetar,
najavljivali su oluju. I nadahnuli me tako jako, da je ovaj slap
riječi iscurio iz mene kao voda iz slavine.
Borovi su se savijali poklanjajući se Gospodaru vjetrova, a
kišne kapi još uvijek lijeno prolijetale, kao da su davale priliku
onima koji još nisu našli zaklon, da se sklone. Začuh lepet
galebovih krila. Omanje jato galebova u niskom letu proletje,
uznemireno tražeći zaklon. Uznemiri se i društvo za susjednim
stolom. Netko reče:
- Bome se gadno nevrijeme sprema! Ajmo mi bižat dok
nas nije uvatilo!
Ostali na mah prihvatiše, platiše i utrčaše u nedaleko parkirani
automobil koji je jedini oskvrnjivao prelijepu, Veliku
umjetnost. Ostadoh sam; družeći se sa svojim mislima, zapitah
se: «Zašto ljudi ovo vrijeme nazivaju nevremenom, kad to nije
nevrijeme, nego tek vremenska suprotnost netom minulom
vremenu? I zašto se samo sunčano i toplo vrijeme naziva
lijepim, kad je i olujno vrijeme lijepo i nadasve korisno?»
Nadolazeći, po svoj prilici veliki dažd, nasušno je potreban
zemlji koja je postala sušâ nego što će ujutro biti suha grla
mojih, ispod nadstrešnice pokislih susjeda. Nasušno potreban
nama ljudima jer samo iz vodom natopljene zemlje raste kruh,
29
što život znači. A vjetar dođe kao pravi lijek poslije nesnosne
kolovoške omare, veliki božanski ventilator. Munje, radost za
oči; gromovi, Božji glas... Kako je korisno slušati grmljavinu!
U tom me razmišljanju zateče jedan iznebuha banuli
gost – njemački turist, koji je izgledao kao netko tko sam sebe
traži. Naručio je pelinkovac:
- Pelinkovac ist gut! – rekao je, premda ga je popio s
mrštenjem. Promatrao sam ga i pomislio: «Kako možeš piti
gorčinu čovječe, umjesto da se sladiš ljepotom Božje
umjetnosti?!»
Udaljio sam pogled od te bedastoće, ponovo ga upro na obzorje
i divio se spoju olovnog neba i valovitog – silnog, modrog
mora. Kakva ljepota, kakav sklad! Netremice sam gledao tu
čarobnu ljepotu, dok sam na ispruženi dlan pokušavao uloviti
koju kap lijeno padajuće kiše. Još jedan, valjda zadnji
nesklonjeni galeb uznemireno proletje. I baš kad je letio iznad
moga dlana iskrcao je teret, ravno na dlan. Nisam se naljutio,
naprotiv, nasmiješio sam se i rekao:
- Hvala galebe!
Jer mi je taj nečisti teret u trenu ponudio zaključak:
Zar slučajno nasta' sav taj sklad,
kad slučajno ne nastaje ni smrad?
30
Čuđenje
Čovjek izlazi iz praha zemaljskoga;
kakvog je početka, i kraja je istoga
pa kako smije,
dok u prahu nije,
mudrovat da nema Stvoritelja svoga?!
31
«Mnoge već zavede njihova umišljenost,
i opaka uobraženost iskrivi im misli».5
Šteta
Kad sam bio mali, u mom rodnom selu dokone bakice
su izmislile priču tobože za utjehu Jeli, seoskoj ljepotici iz
nekih prošlih vremena, čiju su ljubav – Boru, ubili... Da su
doktori ustanovili da je Boro imao dva srca: jedno, ono
probodeno – što je pumpalo krv i život održavalo – a drugo je
jednostavno nastalo, od silne ljubavi što ju je Boro imao za
Jelu. I to je srce samo od sebe odlučilo nastati i nastalo je kao
dom za Jelu; toliko je, eto, on nju volio.
Priča mi je zanimljiva jer je usporediva s teorijom evolucije, po
kojoj je čovjek, čovjek zato što je odlučio postati čovjekom,
sam, dok je bio neka prijelazna vrsta, kopnene ribe… Jer je
čovjek prije tristo i šezdeset milijuna godina bio riba i živio je
u vodi, a onda je riba odlučila izaći iz vode – duboko je
udahnula, od siline udaha škrge joj se preobrazile u pluća te se
počela uspinjati po evolucijskom stablu, sve dok nije postala
čovjekom...
Otprilike tako je glupa štuka postala Einstein – odlučila tako. I
komarac je komarac zato što je sam odlučio postati komarcem;
kopitaru su se razvila kopita zato što se prilagodio tvrdoj
konfiguraciji terena – prilagodio se životnom okolišu. I sve je
to posve moguće, samo su potrebni mnogi milijuni, a fala Bogu
– ako nema ničega, a ono ima milijuna.
5 Biblija
32
Šteta što je čovjekovo utapanje minutno, što nije milijunsko jer
kad bi trajalo milijunima godina utopljenik bi se sigurno
prilagodio životnom okolišu – ponovo bi postao riba, ne bi se
utopio – mislim, u skladu s razmišljanjem «znanstvenika»
evolucionista i seoskih baba.
«Nemoj, sine, slušati nauke
koja te odvodi od riječi razumnih.
Kloni se poganih praznih razgovora
i prepiranja lažno nazvanoga razuma».6
6 Biblija
33
Ovisnost
Kad se stablo sruši,
u vatru ga čovjek naloži.
Drvo, puno energije
barem grije,
dok ne izgori.
Ali kad se sruši čovjek,
u prah se pretvori;
no svejedno velim, prvo:
Bolje je biti čovjek, nego drvo;
i velim, potom odmah:
vrednije je drvo, nego prah.
O čovjeku ili o prahu, priča različna je:
Čovjek, duša, jer znade od koga je –
Stvoritelju slavu, hvalu i čast daje;
a prah živi, tako: «Nek traje dok traje».
Ne izniče korijen iz grane,
nit' ovisan o granama je;
sa granama ili bez, korijen isto traje,
samo grana bez korijena mrtva je.
Ovisan je čovjek o Stvoritelju,
kao grana o korijenu što je,
k'o što lišće treba grane svoje:
otrgnut od grane, list uvene.
Kraja je istoga
i čovjek otrgnut od Stvoritelja svoga.
34
Gdje je ta, ljudska veličina?
Zvali su me «Car», velikim me zvali;
veličinu umislih. A tako sam mali.
Mali je čovjek u svojoj biti.
I veliki, koliko uspije prihvatiti da je mali.
Gdje je ta, ljudska veličina
kad je crv iznad nje?
Tamo gdje vlada grobna tišina,
najveći je od najmanjeg još, milijun puta umanjen.
35
Čovjek nije igračka, prâvi je, i ne završava kao igračka. Svaka igračka
završava na smetlištu, smetlišta se pale i zagrću zemljom.
Smeće, u zemlji ili odbačeno na zemlji, trune, pretvara se u
pepeo i prah.
Mnoge igračke naviju se i hodaju, kao roboti; ali njihov hod
traje samo koliko su navijene, kad stanu završe kao smeće. I
čovjeka se navija, ključ za navijanje čovjeka je Božji dah. Ni
čovjekov hod ne traje vječno – ako čovjek dok je navijen ne
hoda stazom kojom ga je upravio Onaj – Vječni, koji ga je
navio. Kad prestane biti navijen tad prestaje biti čovjek,
prestaje biti pravi i išta vredniji od igračke – prevrne se i poput
odbačene igračke, prolazi kroz trulež – postaje i za vječnost
ostaje prah.
36
Ne vole ljudi čuti priču o svome koncu, znam;
pa zašto uopće o tome pričam?
Jer je korisno, povrh svega,
imati sliku kraja svojega
pred očima, osviještenu –
da se u smrtnom trenu,
umjesto na kraju, nađeš na početku tek.
Da budeš na kraju što i na početku – čovjek.
Mi ljudi rađamo se u čovječjem obličju, ali čovječje
atribute ne dobivamo rođenjem automatski po krvi, nego si
čovječnost priskrbimo životnim vrlinama ili zauvijek ostajemo
na razini obličja i zajedno s obličjem nestajemo.
37
Sam sebi velim:
Sve je dobro dok mi je tlo pod nogama.
I bolje će biti, kad mi noge budu pod tlom – ako je bilo reda u životu mom.
Ne živi u prošlosti Lukiću Marko,
što si bio, nisi, i nećeš biti,
za prošlošću nemoj žaliti,
što te stiglo primi i živi kako
prilike nalažu i trudi se tako
u sadašnjosti gnijezdo si sviti,
jer budućnost nećeš uloviti
iz prošlosti, nemoj naopako!
Što je život bez budućnosti?
Što i rijeka bez vodice svoje:
Trune meso, istrunu i kosti;
neka trunu, dobro… ma sve dobro je
kad se duh vrati vječnosti –
ako je dobrom nahranjen, napojen.
Boga nam valja pojmiti kao Veliko Centralno Računalo, koje je
razgranalo mrežu od preko šest milijardi malih računala. Svako
malo računalo jedan je čovjek, dakako. Dotrajalo računalo biva
odloženo na groblje dotrajalih računala; dotrajalost je odlika
čovjekovog tijela. Dotrajalo čovjekovo tijelo odlaže se na
groblje, odlagalište mrtvih tijela.
Računalna memorija jest čovjekov duh. Memorija – duh,
mrežom odlazi k Velikom Centralnom Računalu – Bogu –
Velikom Duhu, na očitavanje. Ako su u memoriji – duhu
38
zapisani valjani podaci, memorija – duh, biva sačuvan; a ako
podaci nisu valjani, memorija – duh se briše. «Jer je Bog
naš oganj koji spaljuje».7
7 Biblija
39
Pismo sinu, Matiji
«Jedi med, sine moj, jer je dobar,
i saće je slatko nepcu tvome.
Takva je, znaj, i mudrost tvojoj
duši:
ako je nađeš, našao si budućnost,
i nada tvoja neće propasti».8 Dragi sine, da te priupitam o životu što mi možeš reći: vodi l' život bezuvjetno sreći il udara neki drugi ritam? Pitam te, a odgovor znam – dobro znam, da ti kažem pravo te odlučih evo da ti predam znanje što mi ga je život predao: Život nije što mislimo da jest, poput vjetra, u jedan smjer neće, kamo hoće tamo i okreće, i okrene – ponekad na bolest; a kad mu se bôlja ustanovi, sruše se svi čovjekovi snovi. Kad se život kao staklo slomi – život sâm posvjedočio mi, krhotine da se ne bacaju, ulijepljene, novi život daju. Samo je važno, vrlo važno kojim ljepilom se lijepe krhotine; nije mudro prihvatiti svojim, ljepilo ko'm rok trajanja mine. Ono koje popusti, ishlapi, čim dođe u dodir s dvije kapi, nego koje svojstva zadržava
i kada ga okupa poplava…
8 Biblija
40
Lijepka toga ne napravi svijet,
Lijepak je sam Stvoritelj naš, Svet.
Čovjek pravi za život planove,
ali život po svome programu,
piše roman, nekad, nekad dramu,
ne mareći za čovjekove snove.
Po duši mu posije otrove,
provede kroz paklene dne
prilične baš užasu i stravi
i posjekline teške mu napravi –
opasne po opstoj, il bezopasne,
tâ ovisi čime se liječe.
Koji čovjek Lijeka zaniječe,
posjeklina takvom ne zacijeli
da popije tableta tisuću,
bolest će ga umoriti, velim
i život mu nestat u bespuću.
Nije pamet već od Boga dana,
kao i sve i um o Njemu ovisi:
«Što to imaš da primio nisi»9,
zar bez stabla može izrast grana?
Koja grana od stabla se odlomi,
mimo stabla, sama, se osuši;
kad pomislim na to sine, zlo mi,
odlomljenost poznata mi duši,
tà bio sam ko grana slomljena;
ah, bio sam ko bez tijela sjena!
A živio na visokoj nozi,
prije toga, prošo kroz vremena:
meda, mlijeka, sklada i u slozi…
9 Biblija
41
a onda, ništa – ostao bez svega.
O, kako je dobro što čuh Njega,
spasio me mraka, najcrnjega! –
Kad, osupnut, stadoh pred zrcalo,
mišlju rekoh: «Čekaj, stani malo;
ta spodoba, pa to nisam ja!»
Zbunjenost u glavi, pitanja:
Sve što mišljah da znam, evo ne znam;
tko je taj ko'g vidim, a ja tko sam?
Ruševinu vidjeh tijela moga,
al to nisam ja, ma ni vidio ga!
Što je čovjek, gdje je…o, zaboga!
Odijevah baš lijepo, ali koga?
Što sam bio, znao – nema toga;
bez staroga i bez sklopa novoga,
93., svibnja, dana zadnjeg,
gledajuć u stvarnost ne vidjeh ničeg!
Šminker bijah, onaj totalni,
jer razmišljah: «Tijelo, to sam ja»,
dadoh tijelu sve ko samom sebi;
davao sam, kako sebi ne bih?
Slatki život svetinja mi bio,
dok se nisam pren'o, probudio…
Ko u zoru što se ruše sni,
uruši se sklop moj mentalni,
kad ugledah ruševinu tijela
i osjetih: «Duša mi je cijela,
zdrav sam ko dren, baš ništa mi nije,
ali gdje, gdje se ja to krijem?» –
Ne vidim se, tek osjećam, čujem;
posve zdravim, tko da mi vjeruje?
42
Nije hrabrost s trojicom se potući,
već je hrabrost sam u sebe ući,
istražiti vlastitu dubinu
i spoznati o sebi istinu.
Iznad svega, sine, korisno je
spoznat sebe, spoznat biće svoje,
vrednije je no sve blago svijeta.
Nije korist, za dušu je šteta
brojit novce koji se ne broje
kad odemo na konačni račun,
tada novci ne pomažu, ni trun;
ni potvrda mračnog Srednjeg vijeka,
ispit duše čeka čovjeka.
Dok sam sanjao vìle i bazene,
i ljubavi imao putene,
što sam duši korisnog činio?
Ništa, sine, Bog mi providio
da uronim u sebe, duboko,
prhnem u vis kao sivi sokol
i ugledam ozgor sa visine
usku stazu stvarnosti, Istine;
i ronim dalje, ko ronilac u more:
uroni li duboko dno je vidio,
uronim li duboko na vrhu sam, gore.
Život nije drugo nego li,
šetnja izmeđ' sjemena i praha,
ne daj tijelu da čini što voli,
imat nam je nužnu dozu straha
od Onog što nas je u šetnju poslao.
Moraš biti lud da bi vjerovao
da je sve to: lijepô, sjajnô, bajnô;
nastalo tek tako, slučajno.
Kome li je razum kao teret pao?
43
Klokan skače, sretan što postoji
i skakavac iz istog razloga,
slave tako Stvoritelja svoga.
I, poneki čovjek žićem svojim.
«Čovjek niče iz sjemena, stoji;
kao biljka, iz sjemena niče,
vene biljka i čovjek uvene» –
kad pomislim uvijek se prenem.
Vidi sine, čovjek i biljka sliče
pa ipak ih, bitnô, razlikuje:
biljka nema razum pa ne mudruje.
Neki ljudi nikad ne dozore,
zahvalnosti ne vuče ih potreba,
za zemaljsko svim bićem se bore,
ne zanima ih, ne, ponuda Neba.
Kad bi čovjek prihvatio da je
tu, na zemlji, tek mogućnost da se,
za vijek vijeka vjerne duše spase,
i da život potvrdu izdaje
tko j' za vijek tko za prolaz tek;
ne bi čovjek, o ne, ne bi čovjek
odstupio nikad od Pouke
ni vidio nikad ne bi muke.
Okreni se, daj, pogledaj òko,
uživaj u skladu i ljepoti –
nemoj nikad očitomu protiv:
Tren u kojem cvijet se otvara
slika je Stvoritelja, dok stvara.
Čovjek, sine, za kraj ću još dodat:
kriv je sebi ako mu ne ide,
Bog je uvijek na vrhu piramide,
bez Vojskovođe ne dobiva se rat.
44
Kad sam bio uboga sirota,
bez ičega, imao sam svega,
ljeti sunca i zimi snijega,
u Sivši mojoj, milina, divota;
uživao u cvrkutu ptîća,
u barici kraj potoka Lukića.
A poslije, kad se nešto steklo
živio sam, kako bi se reklo,
život po mom, izvan Pouke,
zgrtao rad' ispraznosti puke…
I sve prođe, kao da ni bilo nije.
Život nije, vile i bazeni;
život je spoznaja, blago meni;
nit' je sreća na materijalnoj razini,
sreća je pronaći sebe u Istini;
udaljenost od sunca što je veća,
zemlja je hladnija – u tmini;
ne udaljavaj se od Istine, sine, jer je sreća
veća što smo bliži Istini!
45
Podsjetnik za Anu i Luciju
Davna jesen, kišoviti dan:
Čvrsto sam se primio za volan,
volan puče, utonuh u san;
no živ i zdrav vrnuh se iz kome,
živog-zdravog drage moje, evo me,
komad srca moga da vam dam.
Kćeri moje, moje sjeme milo,
štò sam prošo ni izreći ne znam;
strava, užas – što li je to bilo?
Što je da je važnost mu ne pridam,
samo me je, silno rastužilo
što ne bjeh kadar dizat vas na krilo
ni ljubiti, moje krasotice
djevojčice slatke kad ste bile,
onako lijepe, drage, mile –
moje.
Bespomoćno vas promatrah, sa strane,
živeć' neke tužne, tužne dane.
Štò mi osta' mìlê od idile,
pitao bih se optimizma da nije,
optimizma što u meni zrije,
izobilno hranjenog u vjeri.
Što mislite mile moje kćeri
da li čovjek osjećaje izgubi
kad ostane bez snage tjelesne?
46
Krasne moje u mnoge noći nesne,
tata vas vaš mišlju izljùbi,
mišlju koja iz duha izničê,
tijelo slabi, za duh nema priče,
koga voli od njeg ne odmiče,
ne odstupa – ni u kojem slučaju...
U mladosti imao sam kao
i svi zdravi, mladi – ideal:
o vlastitom gnijezdu sanjao;
što sam snio to sam ostvario,
na visokom gnijezdo savio,
svoje jato u gnijezdu grij'o.
Isprva me život mazio,
a potom mi leđa okrenuo,
ispao sam iz gnijezda, tresnuo;
kao kruška opala sa stabla,
otkotrljah
se; i sada živim bez vaše blizine,
udaljismo se kao laž od Istine,
otuđismo, postadosmo stranci.
Odrasle ste, ne upoznasmo se,
to je priča po kojoj oči rose
no, pustimo suze, jadikovke, tugu
i ako vas nemam u vidokrugu
i premda tijelom padoh,
duhom ustadoh –
kojim volim, ko što vas i voljeh –
Krasne moje!
Nije grijeh
što ne razumijete tatu svog,
razumjet ćete, dat će Bog.
I ne dao vam, života samotnog!
47
Ne sudi!
Tko si da mi mjeriš što valja, što ne?
Tà Bog samo to mi može mjeriti,
ne stavljaj se nad Njegove zakone,
tko sudi, sam će se osuditi.
Život nije, izaberi što želiš,
ni istina ono što ti veliš,
već je točno što baš točno jest.
Proučio sam života mog povijest
i podsjetio se na sve što sam skrio,
umotao, vješto udaljio –
od koga? Od oka ljudskoga,
ne i od Onog što sve vidi, Boga.
Pa zar je važno kako mjere ljudi?
Nije važno, i tako Bog sudi!
48
Probao sam
Probao sam, o da, kako ne,
po ponoći opijat' se gadno;
gledao kako mjerilo mi tone
i pada sve niže i sasvim na dno.
Mamile me, al ne mogu reći
da su za moje opijanje krive,
pijah od volje koketno mameći,
pijanom mi ruže i koprive –
ispio sam puno, puno otrova,
ispijao do dna čaše, strasti;
ah! u strasti su varljive slasti:
Kad ishlapi slatki okus vina,
ostaje gorčina, samoća, praznina.
U strasti nema dugovjekih snova.
49
Nije mudro, privlačnost tjelesnu Ljubavlju nazivati. Jer u one dane kad
tjelesne privlačnosti nestane, nestane svega – ako nema Njega
Ljubav da zalije i svježom je održi.
50
Po savjesti i s Ljubavlju
Nije mudro tažiti glad
za provodom, po vlastitoj volji:
svaki onaj naći će se u nevolji,
sa savješću koj' ne lovi sklad.
Jer je savjest linija po kojoj
Stvoritelj naš savjete nam daje,
kako duši ne naudit svojoj,
kako čovjek vječno da potraje…
Sve što činiš po savjesti čini.
I s Ljubavlju, il radnju prekini…
Jer je Ljubav, bît. Bît je Ljubav;
uzalud nam sve pa i život sav,
Ljubav ako na razini nije,
potrebnoj da život ide, naprijed.
Kao rijeka što uspori teći
ako li joj brana tok priječi
i život tako tijek zaustavi,
kad je ispod minimuma Ljubavi.
Samo, gle: rijeka branu provali,
silna voda na nju kad navali,
a život bez Ljubavi sve slabiji biva –
bez Ljubavi život je bez goriva.
Ljubav je gorivo što život pokreće,
Ljubav je zakon, od njeg nema većeg!
51
Ljubav na Izvoru
Na Izvoru dvije Ljubavi žive:
Jedna je Ljubav za Stvoritelja, Boga,
druga za draganu, dragoga: Novi život rađa se od dvoga,
od dvojice, nikad, ni od dvije;
što ne stvara, ne, to Ljubav nije
– lažna ljubav lako prepozna se,
od Ljubavi nisu oni što život gase.
52
Oda Ljubavi
Snovi mi se u stvarnost zapleli
i pomeli s puta mog ostruge,
kao da sam prošo ispod duge
Ljubav sreću takvu mi udijeli.
Bjeh bezličan i povratih lik
oživjelog srca kad začuh usklik.
Ja, koji padoh ko stablo srušeno
podigoh se, gle, ljubim te ženo.
Što je Ljubav ako nije lijek,
što je lijek ako Ljubav nije?
Toplo li je kad Ljubav ugrije,
Vjero moja grij me zauvijek…
Emotivno umrijeh i oživjeh, ludo;
o, Ljubavi, ti si divno čudo!
53
Život je lijep
(Sonetni vijenac)
Život je lijep, ne reci da nije
ni kad ti ne ide kao po loju.
Život je lijep i kad je po kroju
nošenom davno, davno prije.
Život je lijep samo ako li je
kruha, vode i ako u glavi ne poju
ptice, ako imamo misao svoju;
ako čovjek gnijezdo savije
i nastani se u prirodnom staništu.
Život je lijep ako se napajaš
na Izvoru – pa i ako živiš u sirotištu.
Život je lijep i ako samo život imaš…
Ne daj gladnim očima da ištu
i nikad ne reci da ništa nemaš!
54
I nikad ne reci da ništa nemaš,
kukavni na se crn oblak navlače;
nije mudro da čovjek plače
kad nema razloga, nema ga baš.
U životu sve, baš sve što trebaš
promisli su razumne, koje znače
zaklon od bola, trnja i drače…
Život je lijep, gore ako gledaš,
ako do dna spoznaš biće svoje,
prije drugog sebe upoznaš,
upoznaš Stablo i korijene svoje,
od Oaze ako ne odlutaš;
u pustinji žedni se ne poje.
Visoko je znanje, dohvati ga, moraš!
55
Visoko je znanje, dohvati ga, moraš;
bez znanja nema bijega sa dna,
stvarnost na dnu mistična je, mračna;
u mraku tumaraš, ne hodaš –
izvan života, dolje, ne igraš:
Život je lijepa igra nagradna,
glavna nagrada svima je dostupna;
pitanje je poznato, odgovor znaš
i zašto da plačeš? nije smak svijeta,
ni tvoj problem nije za vijek;
zalijevaj život da procvjeta,
ostani što si, ostani čovjek.
Nauči lekciju od suncokreta.
Ozdravi dušu, pripremi je za vijek.
56
Ozdravi dušu, pripremi je za vijek;
zdravo tijelo s dušom bolesnom,
isto je što i bez krova dom.
Bez kišobrana pokisne čovjek,
u kući bez krova koliko više tek?
Lijepo je živjeti pod suhim krovom,
lijepo snivati mirnim snom,
imati potporu, potpore na pretek.
Bez potpore preživjeti, zapravo
ne možeš, kao što nitko ne uspije,
ne-podržano biće je nezdravo,
nezdravo što je suđeno mu mrijet,
preživi samo ono što je zdravo;
trči za zdravljem, trči da dobiješ!
57
Trči za zdravljem, trči da dobiješ,
ova je trka tek pobjede gladna,
za pobjednika trka je nagradna,
ciljano istrči trku, dobij je!
Život je lijep ako se umiješ
na zrakama vedrine dići sa dna,
bez vedrine stvarnost je oblačna,
u oblacima života nije.
Svaki život vedru stranu ima,
s vedre strane prići mu moraš,
budi vidljiv sunčevim zracima;
preni se, daj, zašto drijemaš?!
Živimo duhom, a ne tijelima,
junački, silno i žustro baš.
58
Junački, silno i žustro baš –
u duhu je vedrina, život u vedrom.
Računaj drugom kao sebi samom,
zbrajaš li krivo sebi oduzimaš.
Dva i dva su četiri, ako mora, znaš –
više je bilo u računu mom,
u mom računu pravljenom okom,
bilo je kao da krugom poravnaš.
Probao sam svega, radio svašta,
siromah sam bio i, Jugo bogataš,
na sudu savjesti tko sam sebi prašta,
u pitomoj vrsti maslina je divlja.
Nemoral u moral jedino izrasta,
energično ako, sa htjenjem ciljaš.
59
Energično ako, sa htjenjem ciljaš
svaku ćeš metu pogoditi,
možeš i mašiti, uopće ne strijeliti;
možeš si pomoći, ali ne moraš.
Život je lijep, ljepotu propuštaš
dopustiš li se zarobiti
bogatstvu kojim svijet se kiti,
samo se u duhu postaje bogataš.
Lovio sam bogatstvo svijeta;
srčano, žarko, u krvi mi bje.
Mudrost me dovede do preokreta,
ludosti u životu mjesto nije –
sudila joj strijela odapeta,
ludost kad naciljaš ustrijeli je.
60
Ludost kad naciljaš ustrijeli je.
Mišljah, mlađan, da je važno samo
da se dobro, dobro zabavljamo
i sagradih djelo što na korist nije.
Mudrost me uputi u svoje lekcije:
stari su bili mladi, nekad tamo;
mladi, svi, ne ostare, znamo.
Grijati nam se dok sunce sije.
Ima draži koje ne koriste
i koristi koje mlad odbacih;
učinih mnoge čine nečiste,
dok me nisu zakrili oblaci...
Vrh i dno nisu mjere iste;
izdvoji se, ne idi za luđacim'!
61
Izdvoji se, ne idi za luđacim';
ne dopustiš li ludost da te svlada,
mudrost će ti stići ko nagrada.
Gore gledaj, probijaju zraci.
«Na muci se poznaju junaci»,
netko reče, pravo, kad ikada;
junačko mi srce ne postrada
ni kad me zakriše najcrnji oblaci.
Lako se junačiti dok je Zaleđine,
nitko ti ništa ne može, ne smije;
pogibelj kako vidiš tako mine.
Život je lijep onom tko se uspije
kroz oštrice laži provuć do Istine.
Jačaj vatru koja dušu grije!
62
Jačaj vatru koja dušu grije:
Drvo tijelu toplinu daje,
kad drva nestane glava mrzla je,
prolazna je toplina materije.
Duh je priča od druge Energije,
Energije koja ne nestaje,
ne troši se, trajat ne prestaje –
blažena duša koja na njoj zrije!
Duh, toplinom trajno prožet;
tijelo bez drva mrzlo je, za bacit;
djelima pravičan duh, i svet –
djela od tijela loši su predznaci.
Tijelo bez duha srušeni je svijet;
Energija životna, Božji su zraci.
63
11 Energija životna, Božji su zraci;
što grije odozdo za vremena je,
samo odozgor što je, traje –
postojano, nepodložno zamci,
paklenoj stupici, otrovni mamci
remetit ne mogu šetnju beskrajem.
Život je lijepa, velim s uzdisajem,
vožnja do kraja na beskrajnoj traci.
Drvo izgori, nestane –
umre, kao da nikad ni bilo nije;
kratkotrajna mu je vatra, plane –
neživo život ne ogrije,
toplina drveta, pokrov je od slame;
primi toplinu Božje Energije!
64
12 Primi toplinu Božje Energije,
ne smrzne se tko se grije njome;
smrznuti, sleđeni lako se slome
u duhu Božjim, život neslomljiv je.
Život je lijep, o lijep li je,
naročito lijep poslije kome;
ne popucaju li životne spone,
od životne slasti nema slasnije.
Živote nam je živjeti kao
što nas upravljaju nebeski znaci,
čuvaj se da ne bi u zamku upao
i okovan istrunuo u zamci.
Nećeš ako si Pomoć prizvao…
Moje su rime smjernice, pravci.
65
13 Moje su rime smjernice, pravci:
Kad sam dokučio koliko je
dva i dva, mimo računice moje,
novi čovjek tad staro ruho zbaci.
Batinom se nagone magarci,
čovjek čini sve od volje svoje,
nije dobro sve od volje što je;
što ne valja zagubi, zabaci:
Ne čini što i bezumni ljudi,
stani pod krov koji ima crijep,
ne kupuj sve što svijet nudi,
mudro gledaj, kao čovjek slijep.
Što je to što stihovima nudim?
Laserski zraci za u život prodrijet.
66
14 Laserski zraci za u život prodrijet.
Kad imaš puno novaca, tada
misliš o njima i sva ti je nada
vezana za domet materije.
Iz oblaka snijeg, led, kiša lije;
ah! previše je muke i jada,
iz vedra neba sunce nam sklada
melodije lijepe, vesele arije.
Toplo-hladno, laž ili Istina?
Na peći se duša ne ogrije,
niti ako hodi kud je hladovina,
neće duša hlada, na Izvoru grij je;
nije li kao ispuhana mješina
Život je lijep, ne reci da nije!
67
15
Magistrale
Život je lijep, ne reci da nije
I nikad ne reci da ništa nemaš,
Visoko je znanje, dohvati ga, moraš;
Ozdravi dušu, pripremi je za vijek.
Trči za zdravljem, trči da dobiješ,
Junački, silno i žustro baš.
Energično ako, sa htjenjem ciljaš
Ludost kad naciljaš ustrijeli je.
Izdvoji se, ne idi za luđacim',;
Jačaj vatru koja dušu grije,
Energija životna Božji su zraci,
Primi toplinu Božje Energije…
Moje su rime smjernice, pravci –
Laserski zraci za u život prodrijet.
68
Jer su nevolje i muke,
ili mir –
dubok kao svemir,
stvar odluke,
dakle odluči: U životu uživaj, ili se s njim muči.
69
I na kraju
Ja, lik iz drame sretnog kraja,
velim ti da moja muka ne potraja
jer kad se nađoh u mrkloj tmuši
i hrđa mi se prosu po duši,
Svjetlost me obasja i sve počisti
i Bogu hvala, nisam više isti!
Uljudnost nalaže zahvaliti
kad nam netko mrvu dobra učini,
koliko to više želim učiniti
jer ugledah Svjetlo po životu u tmini… Sretan li je čovjek u Istini!
Sretan kraj ima ona drama
i samo ona u kojoj čovjek shvati,
da samo Bog hrđu pozlati.
Što je hrđa zlatu naprama,
to prolazno je naprama vječnog.
Nema vijeka u čovjeka, tjelesnog!
«Jer je svako tijelo kao trava, i
svaka slava čovječja kao cvijet
travni: osuši se trava, i cvijet otpadne».10
10
Biblija
70
Čija je kreacija ovo cvijeće krasno?
Reci svima, kratko i jasno:
Jer slučajnost nije kreativna, Stvoriteljeva je ova kreacija divna
i reci svima:
Ako ima kreacije i Kreatora ima!
71
Kad se sve zbroji
Kad se sve zbroji, račun pokazuje,
A ne možeš protiv računa –
Da nema ptića praznoga kljuna,
Sve stvorenje hranom obiluje.
Eto baš sve! – stvarnost poručuje:
Sito je stvorenja milijun milijuna,
Velika i mala usta su puna,
Em nam voda protiv žeđi tu je.
Zbrojit se ne može obilje, svega,
Bilja i ploda jestivog.
Reci vidje li negdje, podno brijega,
Od gladi umrlog ptića jadnog –
Jednog, o kojem se nitko ne stara
I, bez darovatelja, vidje li dara?
72
Umjesto pogovora…
Možemo li smjestiti meduzu izvan mora, ili kišnu glistu
na sunce? Možemo, ali se brzo osuše. Možemo i pingvina na
santi leda prenijeti u Saharu, ali bi se led otopio, a pingvin bi
uginuo. I živjeti je moguće mimo Životvorca, ali se život brzo
ugasi…
Sve nam valja staviti u okvire prirodnog.
Autor
73
Koliko je sati?
Tek što mi odgovoriš već toliko nije,
nego je bilo malo prije.
O, kako sekunde jure, zapazi; to život prolazi –
p a z i !