Priredio: Milivoj Bujanić

1

K a z a l o

Osvrt na zbirku ......................................................................3

Ponešto o meni ......................................................................5

Stalo mi ..................................................................................6

Bog ti pomogao .....................................................................7

Pozivnica................................................................................9

Pradomovina Hrvata ...........................................................13

Baština .................................................................................14

Gle, kako je morska pjena slična ljudima ..........................16

Nevjerojatna sličnost ...........................................................17

Probuđeni sretnik ................................................................18

Priznanica ............................................................................19

Čaše ne traju dugo ...............................................................20

Biraj......................................................................................21

Ako tražiš spas ....................................................................22

Bori se za budućnost ...........................................................23

Sve što je vrijedno ...............................................................24

Ništa strašno ........................................................................25

Jer je duh od Boga ...............................................................26

Impresija širokog pogleda ..................................................27

Čuđenje ................................................................................30

Šteta......................................................................................31

Ovisnost ...............................................................................33

Gdje je ta, ljudska veličina?................................................34

Čovjek nije igračka .............................................................35

Zašto uopće o tome pričam.................................................36

Sam sebi velim ....................................................................37

Pismo sinu, Matiji ...............................................................39

2

Podsjetnik za Anu i Luciju .................................................45

Ne sudi! ................................................................................47

Probao sam ..........................................................................48

Nije mudro ...........................................................................49

Po savjesti i s Ljubavlju ......................................................50

Ljubav na Izvoru .................................................................51

Oda Ljubavi .........................................................................52

Život je lijep – sonetni vijenac ...........................................53

Dakle odluči.........................................................................68

I na kraju .............................................................................69

Ako ima kreacije .................................................................70

Kad se sve zbroji .................................................................71

Umjesto pogovora ...............................................................72

3

Osvrt na zbirku

U vrijeme kada je duhovna obnova u Hrvatskoj izgubila

snagu prvog zamaha, Marko Lukić čitateljskoj publici nudi

novu zbirku duhovnih pjesama u kojoj jednostavnim pjesnič-

kim izričajem pokušava sročiti osobna iskustva sa skrivenom

duhovnom stvarnošću. Pjesnik nema religijskih dvojbi. On je

kršćanin i po njegovom dubokom uvjerenju, koje nastoji preni-

jeti i na čitatelja, Bog jest, Bog Stvoritelj i jest Isus, Spasitelj.

Bog nas Svetim Pismom poziva k sebi i želi po tom istom

Pismu, da budemo čista karaktera. Pjesnik ne izmišlja novu

etiku već svojim pjesmama upućuje sugestivni poziv čitatelju

da ispravi svoje životne staze. On nije licemjer. Naprotiv! I

sam je često išao «kraćim putem» i mislio da čini pravo, ali

poslije dramatskog susreta s Bogom shvaća da je griješio te kao

«Probuđeni sretnik» shvaća i da mu je Bog oprostio i

iskazujući mu milost dao novu mogućnost da svoj karakter

oblikuje bolje.

Naši životi su puni mrlja. Marko Lukić zato svakog

pojedinca, počev od svoje djece, poziva na preispitivanje

savjesti. Na prvo mjesto stavlja ljubav prema bližnjemu i

ljubav pre-ma Bogu i ta bi ljubav trebala upravljati našim

životima. Jedna bez druge ne mogu opstati. Kao da osjeća duh

misionstva u sebi kojim «izgubljene ovce» pokušava vratiti u

tor gdje je pastir Isus. O umjetničkom dometu zbirke sigurno bi

se dalo raspravljati. Osjeća se utjecaj hrvatskih i slovenskih

klasika, koji su mu očito je, pomogli da mîsli i osjećaje

oblikuje klasičnim oblicima, ali se jednako osjeća i to da autoru

nije najvažnije ostvariti što snažniji umjetnički dojam već mu

je želja da u čitatelju probudi potrebu za analizom osobnog

života i uoči propuste u njemu te spoznaju o našoj udaljenosti

od Boga i čistoće srca. Njegove pjesme ne blješću bogatstvom

pjesničkih sredstava niti posebnošću pjesničkih slika, ali zato

4

će njegova iskrena briga za svakoga od nas i našu vječnu

sudbinu, vjerujem, otvoriti srce svakom čitate-lju za prijem

poruka koje Marko Lukić svojim djelom šalje iz invalidskih

kolica.

Marija Pekica

5

Ponešto o meni

Rođen sam 10. 3. 1959. godine u Sivši, Usora – Bosna.

Živio sam u Vodnjanu i poslovao u Istri, dok mi se nije u

prometnoj nesreći – 12. 11. '92., život prelomio.

Otad mi se život mijenja do neprepoznatljivosti.

Devedeset i pete počinjem pisati stihove.

Danas živim u Varaždinu.

Objavljujem samostalno i skupno. Od dosadašnjih samostalnih

izdanja zapažena mi je zbirka pjesama za djecu: Porasti i budi

dijete. U pripravi mi je autobiografski roman – priča o životu…

Život je poput stakla – lomljiv je.

Ali ne mora završiti kao slomljeno staklo.

Jer se životne krhotine mogu ulijepiti u novi život.

Samo je potrebno koristiti pravo ljepilo.

Marko Lukić

6

Stalo mi

Jesam li pjesnik ko svi drugi što su,

il se sugestijom stavljam mimo svima?

Ne znam, tek znam da moja rima

poruke šalje u drugom zanosu.

Ne sričem rime sadašnjem ni prošlom,

misao mi samo u budućnosti je,

jedva da sročim rimu ili dvije

ičem što nije putokaz za Dom.

Hvalim te Bože što tako je baš

i molim da Ti me pjesnikom priznaš –

ocijeniš vrijednim poetsko mi djelo,

dovoljno da crno mi pretvoriš u bijelo:

Nije mi do nagrade, na trenutak sjajne,

stalo mi do Tvoje svjetlosti, beskrajne.

7

Kad ti na prozor granê sunce, zrake prodru kroza nj i

osvijetle sobu. Ako navučeš zavjesu zrake će nestati: tad se

nemoj ljutiti što ti je sobom zavladala tama, nego razmakni

zavjesu. Bog ti pomogao

S ovog svijeta istom kad iščeznem,

moje rime imat će težinu;

osjećam, od Boga zadužbinu

da učinim sve, brate, da te prenem.

I ti, sestro, ako nisi budna

probudi se da nije uzaludna

muka koju pod nebes'ma mučiš.

Blago onom tko život nauči,

onom koji hodi putom nade,

strpljivo po mjeri uskog puta.

Lako pliva tko plivati znade,

tko ne pliva voda ga proguta.

Ko i rijeka i život proteče –

na jednoj smo obali, čekamo

prelazak na drugu stranu, samo

– neplivači preplivati neće.

Dokle čeka mudar plivat uči

pri prelasku da se ne utopi,

za steć' mudrost ne trebaš se mučit

samo gledaj, kada oči sklopiš.

S ovog svijeta istom kad iščeznem,

moje rime imat će težinu

8

jer ćeš tada gledat na Istinu

s mislima na iščezlog mene.

Pitat ćeš se što se zbilo sa mnom;

čemu ti se nadat, što će s tobom

biti: Il' preplivat il' se utopiti?

Bog ti pomogao mudrost dokučiti!

9

Pozivnica

U životu vidjeh svake ljepote,

vidjeh što jesi – sve što jesi, živote

i što nisi vidjeh, kao na dlanu –

pa sad, i da oslijepim vidio bih Granu

na koju mi je sjesti.

U noć mnogu, mnogu, besanu –

preteču mnogom crnom danu,

do današnjeg dana, svijetla,

počuh pjev mnogoga pijetla

i ovo očuh u kukurijeku:

Da nije svanuće kad svane čovjeku

pred očima, nego u umu.

Vidim život kad vidim rijeku,

vidim prolaznost, vidim prašumu;

tko bez Kompasa kroz prašumu prolazi,

zaluta, odluta – putniče, pazi!

Putujemo. Prijevozom besplatnim? Ne!

Ide Dan naplate putarine;

naplate konačne, na kraju –

sretni li su oni što ušteđevinu imaju.

Štediš li, pitam, a možda ne bih trebo –

tako. Možda bih trebao malo umotati?

Ne umotava se što odmota Nebo,

ne pokriva što je otkriveno;

tko vidi sunce vidjet mu je dano

i ono iznad, suncem zakriveno –

poruka je rimovanja moga

na slavu Jahve, Boga, konkretnoga.

10

Vjerovati u boga tamo nekoga

(boga maglovitog, apstraktnoga)

i nije nešto, ne – nije ništa,

nema čovjeka tako jakoga

da se odgurne bez Uporišta:

Sa stijene ćeš se lako odgurnuti,

guraš li se iz mulja potonut ćeš dublje.

Oduvijek uživam na suncu se grijati

– upijati sunčeve zrake,

ali nikad nisam pročitao Znake

pa sam tako propustio znati:

Jabuka ne postoji tek da bi se jela,

već da bi nam duša providjela

slast i kis tko li u nju stavlja,

tko plodove zemlje boji,

o svemu što pod Nebom postoji

sam sa sobom mudar raspravlja:

Tko li crva u jabuku stavi,

tko li stavi crva u čovjeka,

od kuda i kamo teče rijeka,

od pitanja vrti se u glavi;

zar crv sve, baš sve pojede,

za opstanak imamo li izglede,

zar na kraju sve je samo prah?

Samo tijelu takav konac stoji,

blago onom koga nije strah,

teško onom koji se ne boji.

Mačku o rep mudrovanje svoje,

ravnat nam se kako pisano je.

Željezo će hrđa izgristi,

izgriženo raspada se, propada –

kao i željezu, tijelu kraj je isti,

11

za Dušu je pričuvana Na(gra)da.

Svako tijelo kraju se privelo

i privest će se svako, zacijelo –

konac duši određuje djelo.

Kad ti život ostane bez daha

i vidiš se na kraju, u prahu;

ne plaši se, nemoj biti u strahu,

već se sjeti da si čovjek, od praha.

Da smo prah i prahu nam se vratiti

nije li nam rečeno unaprijed?

Dođosmo na svijet kad nas pozva red,

po redu nam ga je i napustiti.

Netko kroz smrt prođe, netko tamo zapne,

ovisi koliko za života napne

vijuge da dopre do srži, do biti

i zaputi se budućnost loviti.

Jer budućnost poslije smrti

imaju samo oni

čiji su životni pogledi

u budućnost uprti.

Jednom davno, kiša je padala –

činilo mi se da gledam dramu,

ali nisam gledao, već osobno upao u tamu;

tama me strahom okovala

i na tri mjeseca odvela u prazno.

Tri mjeseca ne bje događanja,

tri mjeseca dubokog spavanja,

a po buđenju sudar sa stvarnošću…

Ostadoh u stvarnosti, na oporavku

i gle!

Ja, oporavljen, Božji stvor,

premda kao kornjača spor,

12

stigoh na cilj

čitajući tragove iskonske Istine;

Istina me vinu u visine

i izvede na Put Snova:

Ako želiš sa mnom, u širinu Svemira

slušati tišinu Nebeskoga Mira,

samo slijedi pravac mojih stihova.

Dobro ga prati…

Da bi se vratio otkud si došao, put moraš znati!

13

Pradomovina Hrvata

Pradomovina Hrvata

nije

u pustinjama Perzije,

niti na vrletima Karpata –

prije toga

stigli smo od Boga.

I poslije svega

vraćamo se kod Njega,

da s Njim vječnost dijelimo

– ako to želimo!

14

Baština

(Posvećeno mojoj baki Jelici)

Usora nije poznata ko Sena,

niti Sivša Pariz kao što je,

ali je Sivša, rodno selo moje

dušom mojom i rimom obgrljena

i srcu mi najpoznatija.

Što mi znače metropole svjetske?

Ništa, kao ni njihove rijeke.

Kràj své vike i glamurozne dreke,

zvuka rodnog kraja u njim' čuti nije.

Gdje ponikne i dušu navikne, čovjek

nosi u srcu zauvijek:

u dnu duše čuva, mislima uvije

slike drage milog zavičaja

i pradjedova svojih običaja…

Kad se sjetim kad ste tata i ti,

zlopatili, kako preživjeti –

draga mama, i baka kako je

podsjećanjem na oskudno svoje,

govorila: «Dobro, nismo sami;

upamtite djeco – Bog je, uvijek s nami»!

Što si rekla bako, upamtio

i život me istôm naučio:

počivaj u Miru pređo moja mila,

pravo si nam, pravo govorila!

Draga mama,

kad si ono bila

u nevoljama i ljutim mukama,

dok si mnoga, gladna usta hranila

i činilo se da nećemo moći,

uzmogli smo, s Božjom pomoći.

15

Prošla su otada mnoga ljeta,

otišla je baka s ovog svijeta,

a njezinih riječi još se sjećam.

I osjećam, sve jače osjećam –

kad sam sâm, kako nisam sam…

16

Gle, kako je morska pjena slična ljudima:

I nje ima

samo dok je plima.

17

Nevjerojatna sličnost

Čovjek niče iz sjemena.

I biljka niče iz sjemena.

Svaka biljka sazrijeva.

I poneki čovjek to uspijeva.

18

Probuđeni sretnik

«Bilo mi je lijepo, živio sam –

prošlo vrijeme, a što ću sad?»

Pitao sam se tako onda kad

oživljen vidjeh da ne znam:

što je život, smisao mu što je,

ni tko sam i zašto na svijetu tom?

Kad vječnost spoznah ko odgovor, Dom,

u nj se useli sve mišljenje moje

i posta mi – vječnost, sveto otkriće,

o kom sam stao pisati kao

nedonošče, temi nedorastao,

ushićeno, ko izvan sebe biće –

i predstavih se kao fanatik.

A ja sam samo,

probuđeni sretnik!

19

Priznanica

Da nema brata dok ne rodi majka

mislio sam i ja, prije.

Otkad život gledam iz prikrajka,

osvjedočen sam da nije

tako: Ima brata i kad majka ne rodi.

Kad najteža nevolja me pogodi

i snađe me životna pogibelj,

priskoči mi prijatelj, najbolji…

(«U svako doba ljubi prijatelj

i brat postaje u nevolji»1)! Nedžadu

Salihoviću

1 Biblija

20

Čaše ne traju dugo

Gledaj, moje lice;

sivo poput izmaglice,

a kô jučer bijah golobrad

– pa ti vidi što mi dob urad',

i paziiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!

– il ne pazi, vrijeme isto prolazi;

u prolazu, malo, po malo nakazi…

ovo isto što uradi meni i tebi će, znaj:

I ti ćeš proć kroz dobni šminkeraj;

i za kraj –

na svom ćeš licu,

već sutra vidjet izmaglicu…

Na kraju priče, uvijek – čaša se razbije, ali se tekućina ne mora proliti.

21

Biraj

Dok je puna, vreća stoji uspravno. Kao što se tijelo, dok

je duh u njemu, kreće: Kad se isprazni, vreća ne može stajati.

Kao što se ni tijelo, kad ga napusti duh, ne može kretati.

Dakle isto je, prazna vreća i prazno tijelo. U duhu je život, u

životu mi – pa zar ćemo biti nesretni?

Raduj se, postojiš!

Kad bi oni što ne postoje u nepostojanju postojali bili bi svjesni

svoga nepostojanja i očajno nesretni zbog toga. Ali jer oni ne

postoje, ne postoji ni nesreća u nepostojanju. Nesreća postoji

samo u postojanju, zato ću tebi, duši postojećoj za utjehu reći:

Ako si nesretna, dušo postojeća – ako za sreću trebaš većeg

razloga od toga što postojiš, ne brini – sigurno će biti uklonjen

uzrok tvoje nesreće, prestat ćeš postojati…

«Pred čovjekom je i život i smrt:

što on više voli, to će mu se dati».2 Bog nam je dao pravo birati:

Ako si mudar nisi gladan,

ako si gladan nisi mudar:

Život ili smrt, što želiš na dar

– biraj, izbor je lagan.

2 Biblija

22

Ako tražiš spas

Nemoj se ugledati u one koji se

ugledaju u ono što je prolazno;

kojima životi o niti vise,

kad nit pukne padaju u prazno.

Ponor između Boga i čovjeka

što ga nesretni grijeh napravi,

Krist je Križem premostio i neka

te, mudrost na Most upravi.

Sve što trebaš, skupi grijehe svoje

i odnesi ih u podnožje Križa,

pronađi točku koja je najniža –

ostavi ih tamo za vijek neka stoje...

Ne služi onom što ničem ne služi,

ako tražiš spas sa Spasom se druži!

23

Bori se za budućnost

Zašto se trudimo? Da nam bude bolje –

sutra. U budućnosti, kao.

Činimo sve da nismo dolje,

trošimo se i nije nam žao.

I državu vodimo u budućnost, Unije…

tek što je uvedemo već nas u njoj nije –

pa isplati li se za budućnost boriti?

Da, ali ne za ovu što se ima zbiti

sutra, a prekosutra završiti...

o ne, Bože sačuvaj!

Nije budućnost iza čeg' je kraj.

24

Sve što je vrijedno

Svaka sjena ima tijelo svoje,

dok je tijelâ i sjene postoje,

ali kada tijela propadnu

skončaju l' i sjene isto, na dnu?

Ako nije od tijela odvojena,

u propast s tijelom biva povučena,

ali ako odstojanje drži

tad propast preskoči, izdrži…

Sjena je duh koji tijelo prati,

ali nikad nije s tijelom jedno,

tijelo u prah, duh se Bogu vrati;

duh je sve! sve što je vrijedno.

«No pitaj samo prošle naraštaje,

na mudrost pređa njihovih pripazi.

Od jučer mi smo i ništa ne znamo,

poput sjene na zemlji nam dani.

Oni će te poučit i reći ti,

iz srca svog će izvući besjede»3:

«Hodajući svijetom ja nemam drugog cilja nego vas

upozoravati da ne popustite tijelu ni bogatstvu niti korak, nego

sa žarom nastojte usavršiti duh. Ja vam kažem da bogatstvo ne

rađa čovjeka nego iz duha dolazi bogatstvo. I sve dobro bilo za

pojedinca bilo za državu. Ja sam stoga poput neumornog

obada: nikad vas ne prestajem buditi»4.

3 Biblija

4 Sokrat

25

Ništa strašno

Nakon zdravih nogu, u kolica sjesti,

nije strašna stvar –

kad dopre do svijesti

da smo noge dobili na dar.

Tko je dao, prâvo Mu i uzeti…

a nije uzeo, duh će razumjeti:

Kàko valja činit, Bog reče ljudima,

ali činom samovoljnim,

gle, čovjek me sruši, i što ima –

da, što Bog ima s tim?

Hvala Bogu što me povrati iz kome

i upravi me k tebi, o vječni Dome!

26

Jer je duh od Boga

Svega ima nema čega nema,

samo nema nikakvih problema

u životu mom –

kažem čovjeku, tamo onom

što se sklupčao od bola:

manjka mu droge, alkohola

(tko će znati čega?) –

Jer nema Njega

i Njegovog mira;

nema aure, ograde, okvira

da se zakloni od strijela Zloga…

Jer je duh od Boga

kako ga droga

može nadjačati?

Nikako! ako Mu se za pomoć obratiš.

27

Ako ne vidiš dokaze da ima Boga, traži dokaz da Ga

nema. Kad ga ne nađeš, širom otvori oči i u svemu što vidiš

vidjet ćeš Ga i počet ćeš misliti širom otvorenih očiju.

Impresija širokog pogleda

Ljetos, u smiraj vrućeg kolovoškog dana, sjedio sam na

rubu natkrivene terase jednog restorana na moru, gotovo na

plaži i uživao u prizoru koji mi je priuštila još preostala poveća

skupina kupača. Među njima je bilo puno djece koja su užitak

pratila vriskom, kroz plićak razdragano trčkarala i na rukama

plivala za loptom. Jedino su kupači uzburkavali more, mirno

kao ulje u boci, umanjujući sliku prave bonace. I sve okolo bilo

je tako lijepo, savršeno skladno, umirujuće kao ispunjena želja.

Odmarao sam oči u nestvarno lijepom prikazanju svega oko

mene: od prekrasnog cvijeća u restoranskim vazama, preko

mirnog mora, do čarobno oslikanog nebeskog platna. A na

obzorju, na crti spajanja neba i mora, Veliki Umjetnik je

uprizorio raj za oči – zalazak sunca. Sunce je tonulo utapalo se

u more kao da je dokazivalo predhomerovsko vjerovanje da

zalazi u more i iz njega izlazi. Oko još nepotonule sunčeve

polovice nebesko platno bijaše premazao neopisivim spektrom

žarkih boja, plamenonarančastih, vatrenih tonova, omeđenih

mnogim nijansama predvečernjeg nebeskog plavetnila. A u

vodi preslika te, neopisive ljepote. Na trenutak, ponovo svratih

pogled na vodeni ples veselih kupača, ali mi prizor pokvariše

neke žene u moralno izjedenim kupaćim kostimima te opet

uperih oči ka horizontu, no u trenu i horizont se presvukao.

Kao da se sramio mog pogleda, iskoristio je trenutak dok ga

nisam promatrao i presvukao se. Sunce je sasvim potonulo,

nestalo je žarkih plamenonarančastih, vatrenih boja. I nebeskog

plavetnila je nestalo. Na nebo se navukoše olovni, gotovo crni

28

oblaci; svjetlice nebo prošaraše, podiže se vjetar koji veliki

ugođaj učini. Vjetar more uznemiri i pokoja kap kiše prokapa.

Uznemiriše se i kupači i u minuti svi iz mora izjuriše, odjenuše

se i nestadoše. Ostadoh gotovo sam na pustoj plaži, na malne

ispražnjenoj restoranskoj terasi. Samo za stolom do moga neki

su polupijani domaći gosti vodili prepoznatljivo nacionalistički

dnevnopolitički razgovor. Njihovo me viđenje političke istine

nije zanimalo te sam se posve isključio i upro pogled k

novonastalom, čarobnom prizoru: «Dođoh na svoje» –

pomislih.

Nebo mi je uprizorilo baš ono što hrani moju romantičnu dušu,

što me ispunjava, nadahnjuje. Zastrašujuće, gotovo prijeteće

olovno nebo sve češće prošarano svjetlicama i sve ljući vjetar,

najavljivali su oluju. I nadahnuli me tako jako, da je ovaj slap

riječi iscurio iz mene kao voda iz slavine.

Borovi su se savijali poklanjajući se Gospodaru vjetrova, a

kišne kapi još uvijek lijeno prolijetale, kao da su davale priliku

onima koji još nisu našli zaklon, da se sklone. Začuh lepet

galebovih krila. Omanje jato galebova u niskom letu proletje,

uznemireno tražeći zaklon. Uznemiri se i društvo za susjednim

stolom. Netko reče:

- Bome se gadno nevrijeme sprema! Ajmo mi bižat dok

nas nije uvatilo!

Ostali na mah prihvatiše, platiše i utrčaše u nedaleko parkirani

automobil koji je jedini oskvrnjivao prelijepu, Veliku

umjetnost. Ostadoh sam; družeći se sa svojim mislima, zapitah

se: «Zašto ljudi ovo vrijeme nazivaju nevremenom, kad to nije

nevrijeme, nego tek vremenska suprotnost netom minulom

vremenu? I zašto se samo sunčano i toplo vrijeme naziva

lijepim, kad je i olujno vrijeme lijepo i nadasve korisno?»

Nadolazeći, po svoj prilici veliki dažd, nasušno je potreban

zemlji koja je postala sušâ nego što će ujutro biti suha grla

mojih, ispod nadstrešnice pokislih susjeda. Nasušno potreban

nama ljudima jer samo iz vodom natopljene zemlje raste kruh,

29

što život znači. A vjetar dođe kao pravi lijek poslije nesnosne

kolovoške omare, veliki božanski ventilator. Munje, radost za

oči; gromovi, Božji glas... Kako je korisno slušati grmljavinu!

U tom me razmišljanju zateče jedan iznebuha banuli

gost – njemački turist, koji je izgledao kao netko tko sam sebe

traži. Naručio je pelinkovac:

- Pelinkovac ist gut! – rekao je, premda ga je popio s

mrštenjem. Promatrao sam ga i pomislio: «Kako možeš piti

gorčinu čovječe, umjesto da se sladiš ljepotom Božje

umjetnosti?!»

Udaljio sam pogled od te bedastoće, ponovo ga upro na obzorje

i divio se spoju olovnog neba i valovitog – silnog, modrog

mora. Kakva ljepota, kakav sklad! Netremice sam gledao tu

čarobnu ljepotu, dok sam na ispruženi dlan pokušavao uloviti

koju kap lijeno padajuće kiše. Još jedan, valjda zadnji

nesklonjeni galeb uznemireno proletje. I baš kad je letio iznad

moga dlana iskrcao je teret, ravno na dlan. Nisam se naljutio,

naprotiv, nasmiješio sam se i rekao:

- Hvala galebe!

Jer mi je taj nečisti teret u trenu ponudio zaključak:

Zar slučajno nasta' sav taj sklad,

kad slučajno ne nastaje ni smrad?

30

Čuđenje

Čovjek izlazi iz praha zemaljskoga;

kakvog je početka, i kraja je istoga

pa kako smije,

dok u prahu nije,

mudrovat da nema Stvoritelja svoga?!

31

«Mnoge već zavede njihova umišljenost,

i opaka uobraženost iskrivi im misli».5

Šteta

Kad sam bio mali, u mom rodnom selu dokone bakice

su izmislile priču tobože za utjehu Jeli, seoskoj ljepotici iz

nekih prošlih vremena, čiju su ljubav – Boru, ubili... Da su

doktori ustanovili da je Boro imao dva srca: jedno, ono

probodeno – što je pumpalo krv i život održavalo – a drugo je

jednostavno nastalo, od silne ljubavi što ju je Boro imao za

Jelu. I to je srce samo od sebe odlučilo nastati i nastalo je kao

dom za Jelu; toliko je, eto, on nju volio.

Priča mi je zanimljiva jer je usporediva s teorijom evolucije, po

kojoj je čovjek, čovjek zato što je odlučio postati čovjekom,

sam, dok je bio neka prijelazna vrsta, kopnene ribe… Jer je

čovjek prije tristo i šezdeset milijuna godina bio riba i živio je

u vodi, a onda je riba odlučila izaći iz vode – duboko je

udahnula, od siline udaha škrge joj se preobrazile u pluća te se

počela uspinjati po evolucijskom stablu, sve dok nije postala

čovjekom...

Otprilike tako je glupa štuka postala Einstein – odlučila tako. I

komarac je komarac zato što je sam odlučio postati komarcem;

kopitaru su se razvila kopita zato što se prilagodio tvrdoj

konfiguraciji terena – prilagodio se životnom okolišu. I sve je

to posve moguće, samo su potrebni mnogi milijuni, a fala Bogu

– ako nema ničega, a ono ima milijuna.

5 Biblija

32

Šteta što je čovjekovo utapanje minutno, što nije milijunsko jer

kad bi trajalo milijunima godina utopljenik bi se sigurno

prilagodio životnom okolišu – ponovo bi postao riba, ne bi se

utopio – mislim, u skladu s razmišljanjem «znanstvenika»

evolucionista i seoskih baba.

«Nemoj, sine, slušati nauke

koja te odvodi od riječi razumnih.

Kloni se poganih praznih razgovora

i prepiranja lažno nazvanoga razuma».6

6 Biblija

33

Ovisnost

Kad se stablo sruši,

u vatru ga čovjek naloži.

Drvo, puno energije

barem grije,

dok ne izgori.

Ali kad se sruši čovjek,

u prah se pretvori;

no svejedno velim, prvo:

Bolje je biti čovjek, nego drvo;

i velim, potom odmah:

vrednije je drvo, nego prah.

O čovjeku ili o prahu, priča različna je:

Čovjek, duša, jer znade od koga je –

Stvoritelju slavu, hvalu i čast daje;

a prah živi, tako: «Nek traje dok traje».

Ne izniče korijen iz grane,

nit' ovisan o granama je;

sa granama ili bez, korijen isto traje,

samo grana bez korijena mrtva je.

Ovisan je čovjek o Stvoritelju,

kao grana o korijenu što je,

k'o što lišće treba grane svoje:

otrgnut od grane, list uvene.

Kraja je istoga

i čovjek otrgnut od Stvoritelja svoga.

34

Gdje je ta, ljudska veličina?

Zvali su me «Car», velikim me zvali;

veličinu umislih. A tako sam mali.

Mali je čovjek u svojoj biti.

I veliki, koliko uspije prihvatiti da je mali.

Gdje je ta, ljudska veličina

kad je crv iznad nje?

Tamo gdje vlada grobna tišina,

najveći je od najmanjeg još, milijun puta umanjen.

35

Čovjek nije igračka, prâvi je, i ne završava kao igračka. Svaka igračka

završava na smetlištu, smetlišta se pale i zagrću zemljom.

Smeće, u zemlji ili odbačeno na zemlji, trune, pretvara se u

pepeo i prah.

Mnoge igračke naviju se i hodaju, kao roboti; ali njihov hod

traje samo koliko su navijene, kad stanu završe kao smeće. I

čovjeka se navija, ključ za navijanje čovjeka je Božji dah. Ni

čovjekov hod ne traje vječno – ako čovjek dok je navijen ne

hoda stazom kojom ga je upravio Onaj – Vječni, koji ga je

navio. Kad prestane biti navijen tad prestaje biti čovjek,

prestaje biti pravi i išta vredniji od igračke – prevrne se i poput

odbačene igračke, prolazi kroz trulež – postaje i za vječnost

ostaje prah.

36

Ne vole ljudi čuti priču o svome koncu, znam;

pa zašto uopće o tome pričam?

Jer je korisno, povrh svega,

imati sliku kraja svojega

pred očima, osviještenu –

da se u smrtnom trenu,

umjesto na kraju, nađeš na početku tek.

Da budeš na kraju što i na početku – čovjek.

Mi ljudi rađamo se u čovječjem obličju, ali čovječje

atribute ne dobivamo rođenjem automatski po krvi, nego si

čovječnost priskrbimo životnim vrlinama ili zauvijek ostajemo

na razini obličja i zajedno s obličjem nestajemo.

37

Sam sebi velim:

Sve je dobro dok mi je tlo pod nogama.

I bolje će biti, kad mi noge budu pod tlom – ako je bilo reda u životu mom.

Ne živi u prošlosti Lukiću Marko,

što si bio, nisi, i nećeš biti,

za prošlošću nemoj žaliti,

što te stiglo primi i živi kako

prilike nalažu i trudi se tako

u sadašnjosti gnijezdo si sviti,

jer budućnost nećeš uloviti

iz prošlosti, nemoj naopako!

Što je život bez budućnosti?

Što i rijeka bez vodice svoje:

Trune meso, istrunu i kosti;

neka trunu, dobro… ma sve dobro je

kad se duh vrati vječnosti –

ako je dobrom nahranjen, napojen.

Boga nam valja pojmiti kao Veliko Centralno Računalo, koje je

razgranalo mrežu od preko šest milijardi malih računala. Svako

malo računalo jedan je čovjek, dakako. Dotrajalo računalo biva

odloženo na groblje dotrajalih računala; dotrajalost je odlika

čovjekovog tijela. Dotrajalo čovjekovo tijelo odlaže se na

groblje, odlagalište mrtvih tijela.

Računalna memorija jest čovjekov duh. Memorija – duh,

mrežom odlazi k Velikom Centralnom Računalu – Bogu –

Velikom Duhu, na očitavanje. Ako su u memoriji – duhu

38

zapisani valjani podaci, memorija – duh, biva sačuvan; a ako

podaci nisu valjani, memorija – duh se briše. «Jer je Bog

naš oganj koji spaljuje».7

7 Biblija

39

Pismo sinu, Matiji

«Jedi med, sine moj, jer je dobar,

i saće je slatko nepcu tvome.

Takva je, znaj, i mudrost tvojoj

duši:

ako je nađeš, našao si budućnost,

i nada tvoja neće propasti».8 Dragi sine, da te priupitam o životu što mi možeš reći: vodi l' život bezuvjetno sreći il udara neki drugi ritam? Pitam te, a odgovor znam – dobro znam, da ti kažem pravo te odlučih evo da ti predam znanje što mi ga je život predao: Život nije što mislimo da jest, poput vjetra, u jedan smjer neće, kamo hoće tamo i okreće, i okrene – ponekad na bolest; a kad mu se bôlja ustanovi, sruše se svi čovjekovi snovi. Kad se život kao staklo slomi – život sâm posvjedočio mi, krhotine da se ne bacaju, ulijepljene, novi život daju. Samo je važno, vrlo važno kojim ljepilom se lijepe krhotine; nije mudro prihvatiti svojim, ljepilo ko'm rok trajanja mine. Ono koje popusti, ishlapi, čim dođe u dodir s dvije kapi, nego koje svojstva zadržava

i kada ga okupa poplava…

8 Biblija

40

Lijepka toga ne napravi svijet,

Lijepak je sam Stvoritelj naš, Svet.

Čovjek pravi za život planove,

ali život po svome programu,

piše roman, nekad, nekad dramu,

ne mareći za čovjekove snove.

Po duši mu posije otrove,

provede kroz paklene dne

prilične baš užasu i stravi

i posjekline teške mu napravi –

opasne po opstoj, il bezopasne,

tâ ovisi čime se liječe.

Koji čovjek Lijeka zaniječe,

posjeklina takvom ne zacijeli

da popije tableta tisuću,

bolest će ga umoriti, velim

i život mu nestat u bespuću.

Nije pamet već od Boga dana,

kao i sve i um o Njemu ovisi:

«Što to imaš da primio nisi»9,

zar bez stabla može izrast grana?

Koja grana od stabla se odlomi,

mimo stabla, sama, se osuši;

kad pomislim na to sine, zlo mi,

odlomljenost poznata mi duši,

tà bio sam ko grana slomljena;

ah, bio sam ko bez tijela sjena!

A živio na visokoj nozi,

prije toga, prošo kroz vremena:

meda, mlijeka, sklada i u slozi…

9 Biblija

41

a onda, ništa – ostao bez svega.

O, kako je dobro što čuh Njega,

spasio me mraka, najcrnjega! –

Kad, osupnut, stadoh pred zrcalo,

mišlju rekoh: «Čekaj, stani malo;

ta spodoba, pa to nisam ja!»

Zbunjenost u glavi, pitanja:

Sve što mišljah da znam, evo ne znam;

tko je taj ko'g vidim, a ja tko sam?

Ruševinu vidjeh tijela moga,

al to nisam ja, ma ni vidio ga!

Što je čovjek, gdje je…o, zaboga!

Odijevah baš lijepo, ali koga?

Što sam bio, znao – nema toga;

bez staroga i bez sklopa novoga,

93., svibnja, dana zadnjeg,

gledajuć u stvarnost ne vidjeh ničeg!

Šminker bijah, onaj totalni,

jer razmišljah: «Tijelo, to sam ja»,

dadoh tijelu sve ko samom sebi;

davao sam, kako sebi ne bih?

Slatki život svetinja mi bio,

dok se nisam pren'o, probudio…

Ko u zoru što se ruše sni,

uruši se sklop moj mentalni,

kad ugledah ruševinu tijela

i osjetih: «Duša mi je cijela,

zdrav sam ko dren, baš ništa mi nije,

ali gdje, gdje se ja to krijem?» –

Ne vidim se, tek osjećam, čujem;

posve zdravim, tko da mi vjeruje?

42

Nije hrabrost s trojicom se potući,

već je hrabrost sam u sebe ući,

istražiti vlastitu dubinu

i spoznati o sebi istinu.

Iznad svega, sine, korisno je

spoznat sebe, spoznat biće svoje,

vrednije je no sve blago svijeta.

Nije korist, za dušu je šteta

brojit novce koji se ne broje

kad odemo na konačni račun,

tada novci ne pomažu, ni trun;

ni potvrda mračnog Srednjeg vijeka,

ispit duše čeka čovjeka.

Dok sam sanjao vìle i bazene,

i ljubavi imao putene,

što sam duši korisnog činio?

Ništa, sine, Bog mi providio

da uronim u sebe, duboko,

prhnem u vis kao sivi sokol

i ugledam ozgor sa visine

usku stazu stvarnosti, Istine;

i ronim dalje, ko ronilac u more:

uroni li duboko dno je vidio,

uronim li duboko na vrhu sam, gore.

Život nije drugo nego li,

šetnja izmeđ' sjemena i praha,

ne daj tijelu da čini što voli,

imat nam je nužnu dozu straha

od Onog što nas je u šetnju poslao.

Moraš biti lud da bi vjerovao

da je sve to: lijepô, sjajnô, bajnô;

nastalo tek tako, slučajno.

Kome li je razum kao teret pao?

43

Klokan skače, sretan što postoji

i skakavac iz istog razloga,

slave tako Stvoritelja svoga.

I, poneki čovjek žićem svojim.

«Čovjek niče iz sjemena, stoji;

kao biljka, iz sjemena niče,

vene biljka i čovjek uvene» –

kad pomislim uvijek se prenem.

Vidi sine, čovjek i biljka sliče

pa ipak ih, bitnô, razlikuje:

biljka nema razum pa ne mudruje.

Neki ljudi nikad ne dozore,

zahvalnosti ne vuče ih potreba,

za zemaljsko svim bićem se bore,

ne zanima ih, ne, ponuda Neba.

Kad bi čovjek prihvatio da je

tu, na zemlji, tek mogućnost da se,

za vijek vijeka vjerne duše spase,

i da život potvrdu izdaje

tko j' za vijek tko za prolaz tek;

ne bi čovjek, o ne, ne bi čovjek

odstupio nikad od Pouke

ni vidio nikad ne bi muke.

Okreni se, daj, pogledaj òko,

uživaj u skladu i ljepoti –

nemoj nikad očitomu protiv:

Tren u kojem cvijet se otvara

slika je Stvoritelja, dok stvara.

Čovjek, sine, za kraj ću još dodat:

kriv je sebi ako mu ne ide,

Bog je uvijek na vrhu piramide,

bez Vojskovođe ne dobiva se rat.

44

Kad sam bio uboga sirota,

bez ičega, imao sam svega,

ljeti sunca i zimi snijega,

u Sivši mojoj, milina, divota;

uživao u cvrkutu ptîća,

u barici kraj potoka Lukića.

A poslije, kad se nešto steklo

živio sam, kako bi se reklo,

život po mom, izvan Pouke,

zgrtao rad' ispraznosti puke…

I sve prođe, kao da ni bilo nije.

Život nije, vile i bazeni;

život je spoznaja, blago meni;

nit' je sreća na materijalnoj razini,

sreća je pronaći sebe u Istini;

udaljenost od sunca što je veća,

zemlja je hladnija – u tmini;

ne udaljavaj se od Istine, sine, jer je sreća

veća što smo bliži Istini!

45

Podsjetnik za Anu i Luciju

Davna jesen, kišoviti dan:

Čvrsto sam se primio za volan,

volan puče, utonuh u san;

no živ i zdrav vrnuh se iz kome,

živog-zdravog drage moje, evo me,

komad srca moga da vam dam.

Kćeri moje, moje sjeme milo,

štò sam prošo ni izreći ne znam;

strava, užas – što li je to bilo?

Što je da je važnost mu ne pridam,

samo me je, silno rastužilo

što ne bjeh kadar dizat vas na krilo

ni ljubiti, moje krasotice

djevojčice slatke kad ste bile,

onako lijepe, drage, mile –

moje.

Bespomoćno vas promatrah, sa strane,

živeć' neke tužne, tužne dane.

Štò mi osta' mìlê od idile,

pitao bih se optimizma da nije,

optimizma što u meni zrije,

izobilno hranjenog u vjeri.

Što mislite mile moje kćeri

da li čovjek osjećaje izgubi

kad ostane bez snage tjelesne?

46

Krasne moje u mnoge noći nesne,

tata vas vaš mišlju izljùbi,

mišlju koja iz duha izničê,

tijelo slabi, za duh nema priče,

koga voli od njeg ne odmiče,

ne odstupa – ni u kojem slučaju...

U mladosti imao sam kao

i svi zdravi, mladi – ideal:

o vlastitom gnijezdu sanjao;

što sam snio to sam ostvario,

na visokom gnijezdo savio,

svoje jato u gnijezdu grij'o.

Isprva me život mazio,

a potom mi leđa okrenuo,

ispao sam iz gnijezda, tresnuo;

kao kruška opala sa stabla,

otkotrljah

se; i sada živim bez vaše blizine,

udaljismo se kao laž od Istine,

otuđismo, postadosmo stranci.

Odrasle ste, ne upoznasmo se,

to je priča po kojoj oči rose

no, pustimo suze, jadikovke, tugu

i ako vas nemam u vidokrugu

i premda tijelom padoh,

duhom ustadoh –

kojim volim, ko što vas i voljeh –

Krasne moje!

Nije grijeh

što ne razumijete tatu svog,

razumjet ćete, dat će Bog.

I ne dao vam, života samotnog!

47

Ne sudi!

Tko si da mi mjeriš što valja, što ne?

Tà Bog samo to mi može mjeriti,

ne stavljaj se nad Njegove zakone,

tko sudi, sam će se osuditi.

Život nije, izaberi što želiš,

ni istina ono što ti veliš,

već je točno što baš točno jest.

Proučio sam života mog povijest

i podsjetio se na sve što sam skrio,

umotao, vješto udaljio –

od koga? Od oka ljudskoga,

ne i od Onog što sve vidi, Boga.

Pa zar je važno kako mjere ljudi?

Nije važno, i tako Bog sudi!

48

Probao sam

Probao sam, o da, kako ne,

po ponoći opijat' se gadno;

gledao kako mjerilo mi tone

i pada sve niže i sasvim na dno.

Mamile me, al ne mogu reći

da su za moje opijanje krive,

pijah od volje koketno mameći,

pijanom mi ruže i koprive –

ispio sam puno, puno otrova,

ispijao do dna čaše, strasti;

ah! u strasti su varljive slasti:

Kad ishlapi slatki okus vina,

ostaje gorčina, samoća, praznina.

U strasti nema dugovjekih snova.

49

Nije mudro, privlačnost tjelesnu Ljubavlju nazivati. Jer u one dane kad

tjelesne privlačnosti nestane, nestane svega – ako nema Njega

Ljubav da zalije i svježom je održi.

50

Po savjesti i s Ljubavlju

Nije mudro tažiti glad

za provodom, po vlastitoj volji:

svaki onaj naći će se u nevolji,

sa savješću koj' ne lovi sklad.

Jer je savjest linija po kojoj

Stvoritelj naš savjete nam daje,

kako duši ne naudit svojoj,

kako čovjek vječno da potraje…

Sve što činiš po savjesti čini.

I s Ljubavlju, il radnju prekini…

Jer je Ljubav, bît. Bît je Ljubav;

uzalud nam sve pa i život sav,

Ljubav ako na razini nije,

potrebnoj da život ide, naprijed.

Kao rijeka što uspori teći

ako li joj brana tok priječi

i život tako tijek zaustavi,

kad je ispod minimuma Ljubavi.

Samo, gle: rijeka branu provali,

silna voda na nju kad navali,

a život bez Ljubavi sve slabiji biva –

bez Ljubavi život je bez goriva.

Ljubav je gorivo što život pokreće,

Ljubav je zakon, od njeg nema većeg!

51

Ljubav na Izvoru

Na Izvoru dvije Ljubavi žive:

Jedna je Ljubav za Stvoritelja, Boga,

druga za draganu, dragoga: Novi život rađa se od dvoga,

od dvojice, nikad, ni od dvije;

što ne stvara, ne, to Ljubav nije

– lažna ljubav lako prepozna se,

od Ljubavi nisu oni što život gase.

52

Oda Ljubavi

Snovi mi se u stvarnost zapleli

i pomeli s puta mog ostruge,

kao da sam prošo ispod duge

Ljubav sreću takvu mi udijeli.

Bjeh bezličan i povratih lik

oživjelog srca kad začuh usklik.

Ja, koji padoh ko stablo srušeno

podigoh se, gle, ljubim te ženo.

Što je Ljubav ako nije lijek,

što je lijek ako Ljubav nije?

Toplo li je kad Ljubav ugrije,

Vjero moja grij me zauvijek…

Emotivno umrijeh i oživjeh, ludo;

o, Ljubavi, ti si divno čudo!

53

Život je lijep

(Sonetni vijenac)

Život je lijep, ne reci da nije

ni kad ti ne ide kao po loju.

Život je lijep i kad je po kroju

nošenom davno, davno prije.

Život je lijep samo ako li je

kruha, vode i ako u glavi ne poju

ptice, ako imamo misao svoju;

ako čovjek gnijezdo savije

i nastani se u prirodnom staništu.

Život je lijep ako se napajaš

na Izvoru – pa i ako živiš u sirotištu.

Život je lijep i ako samo život imaš…

Ne daj gladnim očima da ištu

i nikad ne reci da ništa nemaš!

54

I nikad ne reci da ništa nemaš,

kukavni na se crn oblak navlače;

nije mudro da čovjek plače

kad nema razloga, nema ga baš.

U životu sve, baš sve što trebaš

promisli su razumne, koje znače

zaklon od bola, trnja i drače…

Život je lijep, gore ako gledaš,

ako do dna spoznaš biće svoje,

prije drugog sebe upoznaš,

upoznaš Stablo i korijene svoje,

od Oaze ako ne odlutaš;

u pustinji žedni se ne poje.

Visoko je znanje, dohvati ga, moraš!

55

Visoko je znanje, dohvati ga, moraš;

bez znanja nema bijega sa dna,

stvarnost na dnu mistična je, mračna;

u mraku tumaraš, ne hodaš –

izvan života, dolje, ne igraš:

Život je lijepa igra nagradna,

glavna nagrada svima je dostupna;

pitanje je poznato, odgovor znaš

i zašto da plačeš? nije smak svijeta,

ni tvoj problem nije za vijek;

zalijevaj život da procvjeta,

ostani što si, ostani čovjek.

Nauči lekciju od suncokreta.

Ozdravi dušu, pripremi je za vijek.

56

Ozdravi dušu, pripremi je za vijek;

zdravo tijelo s dušom bolesnom,

isto je što i bez krova dom.

Bez kišobrana pokisne čovjek,

u kući bez krova koliko više tek?

Lijepo je živjeti pod suhim krovom,

lijepo snivati mirnim snom,

imati potporu, potpore na pretek.

Bez potpore preživjeti, zapravo

ne možeš, kao što nitko ne uspije,

ne-podržano biće je nezdravo,

nezdravo što je suđeno mu mrijet,

preživi samo ono što je zdravo;

trči za zdravljem, trči da dobiješ!

57

Trči za zdravljem, trči da dobiješ,

ova je trka tek pobjede gladna,

za pobjednika trka je nagradna,

ciljano istrči trku, dobij je!

Život je lijep ako se umiješ

na zrakama vedrine dići sa dna,

bez vedrine stvarnost je oblačna,

u oblacima života nije.

Svaki život vedru stranu ima,

s vedre strane prići mu moraš,

budi vidljiv sunčevim zracima;

preni se, daj, zašto drijemaš?!

Živimo duhom, a ne tijelima,

junački, silno i žustro baš.

58

Junački, silno i žustro baš –

u duhu je vedrina, život u vedrom.

Računaj drugom kao sebi samom,

zbrajaš li krivo sebi oduzimaš.

Dva i dva su četiri, ako mora, znaš –

više je bilo u računu mom,

u mom računu pravljenom okom,

bilo je kao da krugom poravnaš.

Probao sam svega, radio svašta,

siromah sam bio i, Jugo bogataš,

na sudu savjesti tko sam sebi prašta,

u pitomoj vrsti maslina je divlja.

Nemoral u moral jedino izrasta,

energično ako, sa htjenjem ciljaš.

59

Energično ako, sa htjenjem ciljaš

svaku ćeš metu pogoditi,

možeš i mašiti, uopće ne strijeliti;

možeš si pomoći, ali ne moraš.

Život je lijep, ljepotu propuštaš

dopustiš li se zarobiti

bogatstvu kojim svijet se kiti,

samo se u duhu postaje bogataš.

Lovio sam bogatstvo svijeta;

srčano, žarko, u krvi mi bje.

Mudrost me dovede do preokreta,

ludosti u životu mjesto nije –

sudila joj strijela odapeta,

ludost kad naciljaš ustrijeli je.

60

Ludost kad naciljaš ustrijeli je.

Mišljah, mlađan, da je važno samo

da se dobro, dobro zabavljamo

i sagradih djelo što na korist nije.

Mudrost me uputi u svoje lekcije:

stari su bili mladi, nekad tamo;

mladi, svi, ne ostare, znamo.

Grijati nam se dok sunce sije.

Ima draži koje ne koriste

i koristi koje mlad odbacih;

učinih mnoge čine nečiste,

dok me nisu zakrili oblaci...

Vrh i dno nisu mjere iste;

izdvoji se, ne idi za luđacim'!

61

Izdvoji se, ne idi za luđacim';

ne dopustiš li ludost da te svlada,

mudrost će ti stići ko nagrada.

Gore gledaj, probijaju zraci.

«Na muci se poznaju junaci»,

netko reče, pravo, kad ikada;

junačko mi srce ne postrada

ni kad me zakriše najcrnji oblaci.

Lako se junačiti dok je Zaleđine,

nitko ti ništa ne može, ne smije;

pogibelj kako vidiš tako mine.

Život je lijep onom tko se uspije

kroz oštrice laži provuć do Istine.

Jačaj vatru koja dušu grije!

62

Jačaj vatru koja dušu grije:

Drvo tijelu toplinu daje,

kad drva nestane glava mrzla je,

prolazna je toplina materije.

Duh je priča od druge Energije,

Energije koja ne nestaje,

ne troši se, trajat ne prestaje –

blažena duša koja na njoj zrije!

Duh, toplinom trajno prožet;

tijelo bez drva mrzlo je, za bacit;

djelima pravičan duh, i svet –

djela od tijela loši su predznaci.

Tijelo bez duha srušeni je svijet;

Energija životna, Božji su zraci.

63

11 Energija životna, Božji su zraci;

što grije odozdo za vremena je,

samo odozgor što je, traje –

postojano, nepodložno zamci,

paklenoj stupici, otrovni mamci

remetit ne mogu šetnju beskrajem.

Život je lijepa, velim s uzdisajem,

vožnja do kraja na beskrajnoj traci.

Drvo izgori, nestane –

umre, kao da nikad ni bilo nije;

kratkotrajna mu je vatra, plane –

neživo život ne ogrije,

toplina drveta, pokrov je od slame;

primi toplinu Božje Energije!

64

12 Primi toplinu Božje Energije,

ne smrzne se tko se grije njome;

smrznuti, sleđeni lako se slome

u duhu Božjim, život neslomljiv je.

Život je lijep, o lijep li je,

naročito lijep poslije kome;

ne popucaju li životne spone,

od životne slasti nema slasnije.

Živote nam je živjeti kao

što nas upravljaju nebeski znaci,

čuvaj se da ne bi u zamku upao

i okovan istrunuo u zamci.

Nećeš ako si Pomoć prizvao…

Moje su rime smjernice, pravci.

65

13 Moje su rime smjernice, pravci:

Kad sam dokučio koliko je

dva i dva, mimo računice moje,

novi čovjek tad staro ruho zbaci.

Batinom se nagone magarci,

čovjek čini sve od volje svoje,

nije dobro sve od volje što je;

što ne valja zagubi, zabaci:

Ne čini što i bezumni ljudi,

stani pod krov koji ima crijep,

ne kupuj sve što svijet nudi,

mudro gledaj, kao čovjek slijep.

Što je to što stihovima nudim?

Laserski zraci za u život prodrijet.

66

14 Laserski zraci za u život prodrijet.

Kad imaš puno novaca, tada

misliš o njima i sva ti je nada

vezana za domet materije.

Iz oblaka snijeg, led, kiša lije;

ah! previše je muke i jada,

iz vedra neba sunce nam sklada

melodije lijepe, vesele arije.

Toplo-hladno, laž ili Istina?

Na peći se duša ne ogrije,

niti ako hodi kud je hladovina,

neće duša hlada, na Izvoru grij je;

nije li kao ispuhana mješina

Život je lijep, ne reci da nije!

67

15

Magistrale

Život je lijep, ne reci da nije

I nikad ne reci da ništa nemaš,

Visoko je znanje, dohvati ga, moraš;

Ozdravi dušu, pripremi je za vijek.

Trči za zdravljem, trči da dobiješ,

Junački, silno i žustro baš.

Energično ako, sa htjenjem ciljaš

Ludost kad naciljaš ustrijeli je.

Izdvoji se, ne idi za luđacim',;

Jačaj vatru koja dušu grije,

Energija životna Božji su zraci,

Primi toplinu Božje Energije…

Moje su rime smjernice, pravci –

Laserski zraci za u život prodrijet.

68

Jer su nevolje i muke,

ili mir –

dubok kao svemir,

stvar odluke,

dakle odluči: U životu uživaj, ili se s njim muči.

69

I na kraju

Ja, lik iz drame sretnog kraja,

velim ti da moja muka ne potraja

jer kad se nađoh u mrkloj tmuši

i hrđa mi se prosu po duši,

Svjetlost me obasja i sve počisti

i Bogu hvala, nisam više isti!

Uljudnost nalaže zahvaliti

kad nam netko mrvu dobra učini,

koliko to više želim učiniti

jer ugledah Svjetlo po životu u tmini… Sretan li je čovjek u Istini!

Sretan kraj ima ona drama

i samo ona u kojoj čovjek shvati,

da samo Bog hrđu pozlati.

Što je hrđa zlatu naprama,

to prolazno je naprama vječnog.

Nema vijeka u čovjeka, tjelesnog!

«Jer je svako tijelo kao trava, i

svaka slava čovječja kao cvijet

travni: osuši se trava, i cvijet otpadne».10

10

Biblija

70

Čija je kreacija ovo cvijeće krasno?

Reci svima, kratko i jasno:

Jer slučajnost nije kreativna, Stvoriteljeva je ova kreacija divna

i reci svima:

Ako ima kreacije i Kreatora ima!

71

Kad se sve zbroji

Kad se sve zbroji, račun pokazuje,

A ne možeš protiv računa –

Da nema ptića praznoga kljuna,

Sve stvorenje hranom obiluje.

Eto baš sve! – stvarnost poručuje:

Sito je stvorenja milijun milijuna,

Velika i mala usta su puna,

Em nam voda protiv žeđi tu je.

Zbrojit se ne može obilje, svega,

Bilja i ploda jestivog.

Reci vidje li negdje, podno brijega,

Od gladi umrlog ptića jadnog –

Jednog, o kojem se nitko ne stara

I, bez darovatelja, vidje li dara?

72

Umjesto pogovora…

Možemo li smjestiti meduzu izvan mora, ili kišnu glistu

na sunce? Možemo, ali se brzo osuše. Možemo i pingvina na

santi leda prenijeti u Saharu, ali bi se led otopio, a pingvin bi

uginuo. I živjeti je moguće mimo Životvorca, ali se život brzo

ugasi…

Sve nam valja staviti u okvire prirodnog.

Autor

73

Koliko je sati?

Tek što mi odgovoriš već toliko nije,

nego je bilo malo prije.

O, kako sekunde jure, zapazi; to život prolazi –

p a z i !