Ove 2011. godine 20. prosinca. navršava 45 godina od smrti jednog od najvećih talenata

koprivničke glazbeMilana Brace Šimunovića.

Pamte ga mnogi Koprivničanci, danas već nešto starije dobi, kao izvanrednog glazbenika, harmonikaša,

trubača i klavijaturista, koji je već kao dečko s petnaestak godina počeo oduševljavati publiku na javnim nastupima, plesnjacima i zabavama krajem pedesetih pa do polovine šezdesetih godina. Nas

nekoliko prijatelja iz škole, benda i privatnog života nekako smo osjetili potrebu da povodom ove, za nas tužne godišnjice, pripremimo in memoriam koncert uz

pomoć nekoliko generacija koprivničkih glazbenika, u znak sjećanja na njega i glazbu u koju je bio zaljubljen.

2

Naši počeciBracin glazbeni put, kao i nas mnogih koji smo

se dobar dio života bavili glazbom, počinje sjećanjem na Stjepana Miklaužića, jednog velikog čovjeka, glaz-benog pedagoga, entuzijasta, zaslužnog za odgoj gene-racija koprivničkih glazbenika. Naša generacija je pod njegovu dirigentsku palicu došla davne 1952. godine, kao druga generacija poslijeratnih tamburaša, a vodio nas je punih osam godina. No nije vodio samo tambu-raše. Odgojio je i usadio ljubav prema glazbi i mnogim malim harmonikašima i puhačima te ostavio traga i u vođenju pjevačkih zborova. O njemu se pričaju aneg-dote dandanas i usprkos tome što su ga mnogi zapamtili po ne baš pedagoškim mjerama, svima je ostao u divnoj uspomeni.

Učo (po tom nadimku ga pamtimo) mnogima od nas odredio je glazbeni put za mnogo godina unaprijed. Sviranje u tamburaškom orkestru dalo nam je osnovna znanja i ljubav prema glazbi, slušanje nekih starijih ko-lega, koji su tada bili prisutni na koprivničkoj glazbenoj sceni, potaknulo je interes pa smo na Bracinu inicijati-

Tamburaški orkestar s Miklaužićem.

3

vu počeli razmišljati o stvaranju zabavnog benda već u osmom razredu osnovne škole.

Moram svakako spomenuti neka imena starijih kolega kojih se sjećam iz pedesetih godina i koje smo rado slušali na plesnjacima i zabavama u Domoljubu. Tu su bili braća Herceg, naš profesor Šavor, Max Šimunko-vić, Stanč Bešenić, Dado Hrubec, Dražen Haberštok, Zlatko Jurjević, moj susjed Stanko Pika i mnogi drugi. Stanka su inače zvali Piksić i vjerojatno je bio jedan od najta-lentiranijih bubnjara u poslijeratnom vremenu i šteta da se rano prestao baviti glazbom. U sjećanju su mi ostala njegova sola na bubnjevima u stilu poznatog američkog bubnjara Gena Krupe. U nekoliko navrata Piksić je su-rađivao s Bracom i vjerujte da je to bio u ono vrijeme glazbeni doživljaj. S nekima od spomenutih mi mlađi

Čaga u Domoljubu 1960. Za klavirom je Braco Šimunović, na harmonici Zlatko Šestak, bubnjevi Stanko Pika, truba Jerko Kučan

i na basu vjerojatno Zdravko Ogrinec.

4

imali smo kasnije prilike i svirati i naravno, mnogo toga naučiti. Srećom da su svi ovi spomenuti ljudi imali vrlo istančan glazbeni ukus pa smo i mi od njih preuzeli re-pertoar evergrinske glazbe koji je kasnije godinama bio osnova i našeg repertoara.

Uz našeg Uču Miklaužića, na Bracin glazbeni ra-zvoj utjecala su još trojica poznatih Koprivničanaca: gospodin Cesarec s prvim podukama klavira, nastavio je gospodin Vladimir Dominis a poduke iz harmonike je do-bivao od legendarne Mariške Holubek. Uz Marišku nas veže i jedna poznata anegdota kojoj sam osobno prisu-stvovao jer sam Braci pomagao nositi poveću harmoni-ku. Mariška je, naime, prakticirala za vrijeme poduke i kuhati pa je jednom, dok je Braci dala svirati vježbu, otišla u podrum po krumpir i naravno, jednim uhom slušala kako Braco svira. Odjedanput se iz podruma čulo:

- Falš! Od početka!Kao i mnogi klinci u tim godinama i takvoj situ-

aciji, i mi smo se našli pred nekim gotovo nerješivim problemima: kako pribaviti instrumente za normalni početak rada benda? Olakšavajuća nam je situacija bila što je Braco bio iz relativno dobro stojeće obitelji pa je doma imao harmoniku i klavir, što naravno nije bilo dosta, ali ipak nešto konkretno za početak. Druga po-voljna okolnost je bila što je naš poštovani učitelj Mi-klaužić imao mnogo razumijevanja za naš početak pa nam je posuđivao instrumente tamburaškog orkestra. Nismo, doduše, izgledali kao “pravi” bendovi, ali za početak dosta.

5

Slijedeća velika sreća je bila što sam u to vrijeme dobio od dede iz Amerike nekoliko dolara pa sam uz malu tatinu pomoć mogao kupiti prvu gitaru. Naravno, gitara je bila bez pojačala jer tada za to gotovo nismo niti znali, a kamoli imali novca za tako nešto kupiti.

Novi problem je bio kako riješiti pitanje bubnje-va, bez kojeg se niti jedan normalan bend nije mogao zamisliti. Za to smo pronašli rješenje na Bracinom tava-nu, gdje smo našli neke materijale slične koži i to smo napeli na okvir starog sita. Ton nije bilo baš kakav smo očekivali no boljega od toga nije bilo. Tek koji mjesec kasnije smo uspjeli kupiti nekakav bubanj koji vidite na slici s prvog našeg nastupa. Još nam je ostalo dati ime bendu. To je bilo vrijeme našeg odrastanja kad smo još uvijek bili jako zaluđeni igrom kauboja i Indijanaca i romanima Karla Maya pa smo nekako normalno dali ime prvom bendu “Winetou”. Bend je mogao početi s

Braco na harmonici, Zvonko Sekelj na gitari, Ivan Ferenčak “pjevač”,Zlatko Keršun na zvečkama i Josip Šafar na bubnjevima.

Iza Brace je tamburaška berda koju je svirao Zdravko Ogrinec.

6

radom. Kako je to izgledalo na prvom javnom nastupu pogledajte na slici.

Nekoliko riječi o tom prvom nastupu. Kraj je osmog razreda, generacija se razilazi, opraštamo se od nastavnika pa je i red da taj oproštaj nekako obilježimo. Po uzoru na tada popularne emisije Radija Zagreb, Bra-co organizira “Mikrofon je vaš” u danas već srušenoj zgra-di druge osnovne škole. Na fotografiji s te priredbe već se vidi osnova na kojoj će u budućnosti počivati bend, doduše u malo drugačijim ulogama. Na fotografiji su: Braco na harmonici, Zvonko Sekelj na gitari, Zdravko Ogrinec Cico na berdi, Josip Šafar Joha na bubnjevi-ma, Zlatko Keršun Pele (nažalost također pokojni), na zvečkama i ja u ulozi pjevača. Srećom za publiku to je za mene bio jedini solistički nastup. Dobio sam, dodu-še, prvu nagradu od dvjesto dinara za izvođenje pjesme Pepita de Mallorka, a toliko mi je dao i ponosni otac.

Tako sam zaradio prvih četiristo dinara sa glaz-bom u životu. U duetu s kolegom Željkom Kukecom otpjevao sam još i veliki hit Paula Anke “Diana”. Sje-ćam se da je Braco nakon nastupa na toj priredbi već istu večer ugovorio “gažu” u dječjem domu u Basariče-kovoj. Zamislite klince od četrnaest godina s dvije gaže u istom danu. Honorar za ovu drugu gažu bili su kolači i nekakav sok.

Bend postaje sve poznatiji, a to nam stvara obvezu da više vježbamo i obogatimo repertoar, ali i da pobolj-šamo kvalitetu naših instrumenata. Kako nam je prvi gitarist Zvonko uskoro otišao u sjemenište (danas je ugledni visokopozicionirani crkveni dužnosnik), ja sam

7

se morao prihvatiti gitare, a bend dobiva tri nova člana: Jerka Kučana i Martina Petrića na trubi, a za pjevača dola-zi Boško Lukač. Taj je bend, pod imenom “Bolero”, počeo organizirati vrlo popularne plesove u dvorištu Boška Lukača u Gornjem Banovcu, o čemu svjedoči članak i sli-ka iz Glasa Podravine od 8. kolovoza 1959. Za te ple-snjake smo imali čak osmišljenu “reklamu”. Jedan stariji kolega, Darko Jovanović, dao je izraditi drvenu piramidu, obukao je u čvrsto platno, na koje je nešto nacrtao i is-pisao poziv na čagu. Ovo što vidite u Boškovoj lijevoj ruci je stalak i mikrofon iz kućne radinosti, a umjesto pravog zvučnika glas je izlazio iz starog radioaparata.

Koliko je taj bend trajao, teško mi je reći ali smo nekako u to vrijeme, sad već gimnazijalci, imali nešto

Na slici u Glasu Podravine od 8. kolovoza 1959. su slijeva: Ivan Ferenčak, Braco Šimunović, Martin Petrić, Jerko Kučan, Josip

Šafar i Boško Lukač.

8

veće apetite pa smo počeli svirati po plesnjacima u Ko-privnici i okolici. Sjećam se prvog nastupa na plesnjaku u Peterancu, a dobili smo priliku svirati u Kloštru Podrav-skom pa u kratko vrijeme u Novigradu nastupiti čak dva puta.

Iz tog vremena moram spomenuti neke anegdote. U Peteranec smo krenuli vlakom i da si skratimo vrije-me do polaska počeli smo svirati u ondašnjim G-kolima. Za koju minutu nas je jedan željezničar zapitao kamo putujemo i onda nam skrenuo pažnju da smo u vlaku za Varaždin. Naš je vlak u međuvremenu već bio neg-dje oko Danice. Da spasimo stvar, Martin je skoknuo doma po bicikl i odvezao se do Peteranca a mi ostali krenuli smo pješice uz prugu. Negdje na pola puta došli su organizatori pred nas biciklima pa smo tako na prvu gažu izvan Koprivnice putovali kombinirano: pješke i biciklima.

U Kloštru Podravskom imali smo priliku nastupi-ti s tada vrlo popularnim koprivničkim GAK-om (grad-skim amaterskim kazalištem). GAK je davao kazališnu predstavu “Klupko”, a mi smo nakon predstave odsvi-

Svirka u Novigradu, 1959. Na slici slijeva: Josip Šafar, Jerko Kučan, Ivan Ferenčak, Slavko Česi (vozač kombija), Braco

Šimunović.

9

rali zabavu.Za Novigrad je vezana jedna nezgodna anegdota.

Razglas na koji smo svirali bio je spojen sa zvučnicima po cijelom selu, što mi tada nismo znali. U pauzama smo razgovarali malo “slobodnije”, sve dok netko od organizatora nije dobio informaciju o sadržaju našeg razgovora. Usprkos tome u Novigradu smo i kasni-je bili rado viđeni bend. Iz slike je vidljivo da smo bili dosta opušteni pa nije čudno da je u eter otišla i koja nezgodna riječ.

Prvi razred gimnazije smo upisali u jesen 1959. i kao gimnazijski bend dobili smo dvoranu za vježbanje u podrumu gimnazije, gdje su bili za ono vrijeme pri-hvatljivi bubnjevi, a bio nam je na raspolaganju i škol-ski klavir. Prvi učitelj benda je bio poznati koprivnički

Slika s jedne čage u nekoj gimnazijskoj učioniciNa toj slici je bend koji je formiran za samo nekoliko svirki. Na slici su: Braco, Škuro Slukić, Jerko Kučan i Joha Šafar. Ja u tom bendu

još nisam svirao.

10

violinist, gitarist i glazbeni pedagog Željko Gregl, koji je preminuo zadnjih dana 2011. godine. Kako u to vri-jeme gitara bez pojačala i nije značila puno, na Bracin prijedlog ja prelazim na bubnjeve. Ustvari o tome je odlučio čisti slučaj. Drugog dana nove godine bubnjar se malo “razbolio” a kako sam ja bio uvijek negdje tu, zamijenio sam ga tu večer i tako je ostalo slijedećih dva-desetak godina, pa pomalo još i danas. Tada se formira bend koji se održao pune dvije godine svirajući na ple-snjacima u gimnaziji ili u Domoljubu.

Kako u to vrijeme nije bili pravog razglasa, a ben-dovi nisu ni mogli sanjati o vlastitom razglasu, svirali smo uglavnom instrumentalnu plesnu glazbu, pretežno američke evergrine i, naravno, šlagere s domaćih festi-vala. Bendovi nisu imali niti pjevača osim na priredba-ma à la “Mikrofon je vaš”, kad bi dobili neki društveni razglas upitne kvalitete.

Prva gaža u Opatiji 1961.Bend je napredovao, zahvaljujući vrlo čestim pro-

bama pa smo već u drugom razredu gimnazije počeli razmišljati o gaži na moru, što nam se i ostvarilo 1961., iako je bila plaćena dosta visoka cijena te avanture. Nai-me, na kraju drugog razreda gimnazije dogodile su nam se stvari koje su nam malo zakomplicirale život iako smo, čini mi se, i sami puno tome doprinijeli.

U to vrijeme redovito se odlazilo na dobrovoljne akcije na izgradnju autoputa “Bratstvo i jedinstvo” i treba-lo se pokazati u dobrom svijetlu, naravno i u kulturnom

11

životu. Bracin bend trebao je biti glavni adut kopriv-ničke gimnazijske brigade pa je bilo najnormalnije da se tamo i pojavimo. Kao i svi ostali brigadisti bili smo cijepljeni protiv nekih boleština i čekao se samo dan po-laska. U čitavu igru uklopio se i izbor novog predsjed-nika omladine na gimnaziji, što je trebao biti Braco kao vrlo popularan dečko među đacima i profesorima, iako je završio tek drugi razred. Ta se dužnost nije ni u snu smjela odbiti iako smo koji dan prije već znali da smo dobili dvo i pol mjesečnu gažu u Opatiji. Braci su napi-sali govor, objasnili protokol omladinske konferencije, koja se poklapala upravo s našim danom odlaska. Osim nas petorice iz benda, nitko nije znao što se sprema. Ni-sam siguran da su za taj slučaj znali i naši roditelji jer bi se događaji vjerojatno odvijali drugačije.

Uglavnom, na dan konferencije mi smo pokupi-li instrumente i garderobu i najranijim vlakom krenuli put Opatije. Kakva je frka nastala u Koprivnici saznali smo dva dana kasnije kad je naš član benda Zlatko Šestak Žač kao maturant došao u Opatiju i donio nam najnovi-je informacije. Nas trojica gimnazijalaca, četvrti je bio iz ekonomske škole, bili smo predloženi za isključenje iz škole. Sreća u nesreći bila je da su Cicina mama, pro-fesorica Olga Ogrinec i teta, profesorica Zora Damja-nić, bile profesorice na gimnaziji pa su uspjele ishoditi samo ukor pred isključenje. No taj grijeh nas je pratio do kraja školovanja u gimnaziji. Bili smo krivi za puno toga, neki su gimnaziju morali završiti u Križevcima, neki iz ničega nisu mogli dobiti pet, a posebno Braco kao vođa benda i začetnik svih akcija benda.

12

Na priloženoj slici je bend (Braco Šimunović, Zlatko Šestak, Marijan Posavec, Zdravko Ogrinec i Ivan Ferenčak) koji je to ljeto svirao na jednoj maloj terasi, bez razglasa i bez pjevača, što danas vjerojatno za mlade kolege muzičare zvuči gotovo nevjerojatno. Iz slike je vidljivo da Braco svira trubu. Naime, uz privatno uče-nje klavira, Braco je bio polaznik srednje glazbene ško-le u Varaždinu. Prvu trubu kupio je od tada poznatog koprivničkog trubača Zlatka Jurjevića Jure koji mu je i dao prve poduke na trubi.

Ta gaža za bend je bila strašan dobitak. Pripremili smo pristojan repertoar a i publika je bila vrlo zadovolj-na. U slučaju kiše nismo svirali, što je za nas bila do-bra situacija, ne zato što nam se nije sviralo, nego smo mogli slušati poznate bendove u opatijskim hotelima. Uskoro smo se upoznali s tadašnjim poznatim zagre-bačkim muzičarima, koji su svirali u big bendu na tera-si hotela Kvarner, pa su nam pristali davati instrukcije.

Na slici prva gaža na moru 1961. u Opatiji. Slijeva: Zlatko Šestak - harmonika, Zdravko Ogrinec - bas, Braco Šimunović - truba, Ivan

Ferenčak - bubnjevi i Marijan Posavec - saksofon.

13

Braco je išao na satove trube k Robertu Švabenicu, Cico k Šari Šatraku a ja k Ivici Gereku, tadašnjemu bubnjaru big benda i Zagrebačkog jazz kvarteta.

Iz toga ljeta ostala mi je u sjećanju jedna divna anegdota s našim poznatim kompozitorom Ljubom Kuntarićem. Bracin brat ga je doveo na terasu da čuje taj bend mladih nada i naravno da smo mi odsvirali nje-govu, tada vrlo popularnu kompoziciju, “Kad si kupim mali motorin”. Na pitanje kako mu se bend sviđa, Ljubo je odgovorio: “Dečki jako dobro sviraju, al bi prosil da moje kompozije više ne sviraju”.

Nije baš neki kompliment, ali nam je pomogao da još više vježbamo. Sve u svemu ljeto za pamćenje. Goto-vo tri mjeseca uživanja, stjecanja dragocjenog iskustva, za sedamnaestogodišnjake u ono doba - gotovo nestvar-no. Prva ljetna gaža otvorila nam je apetite i naravno da smo to sve htjeli ponoviti. Ali između dva ljeta dosta se toga promijenilo. Harmonikaš Žač odlazi u Zagreb na studij, a umjesto njega na harmoniku i klavir dolazi Tihomir Šifkorn, danas poznati teniski entuzijast. Svi-ramo na kojekakvim čagama i zabavama, a posebno mi je u sjećanju ostala maturalna zabava na dočeku Nove godine 1961./62. za Poljoprivrednu školu u Križevci-ma. Osim dobre zabave i lijepih djevojaka, atrakcija su bili crni studenti iz nesvrstanih zemalja koji su se isticali svojim plesom.

Ovaj bend je u proljeće 1962. prestao s radom, no kako je Braco već imao dogovorenu gažu na istom mje-stu u Opatiji kao i 1961. , trebalo je oformiti novi bend za to ljeto.

14

Opatija 1962.U sastav ulazi naš poznati Koprivničanac Vinko

Hraščanec na harmonici. Moram reći da je i sjajno pjevao ali ga je bilo malo teže nagovoriti da to čini češće. Godinu-dvije kasnije pobjedio je na “Prvom pljesku” u zagrebačkom varijeteu s pjesmom “Mesec, seno i noć”, a pjevao je i u mnogim kasnijim koprivničkim bendovima. Dogodio nam se, doduše, peh pred sam odlazak u Opatiju, jer nas je napustio basist Cico, pa smo na gažu otišli u malo čudnom sastavu: Braco na klaviru, Vinko na harmonici i ja na bubnjevima. Slučaj je htio da već za dan-dva na terasu dođe Duško Paro, saksofonist iz Ičića, koji je tražio bend. Došao je kao kec na desetku, a posebno je bio zanimljiv jer je pjevao tada popularne talijanske šlagere. Duško je kasnije bio dugogodišnji vođa poznatog benda “Opatijski suveniri” koji je godinama nastupao u hotelu Kvarner kao prateći bend Ive Robića.

Da bi ta sezona bila zapamćena po još nečemu, opet se pobrinuo Braco jednim dodatnim poslom. S turističkom agencijom “Kvarner express” ugovorio je gažu na izletničkom brodu za Rab. Taj put svake srijede na relaciji Opatija - Lovran - Medveja - Crikvenica - Rab i natrag, bio nam je pravi doživljaj i totalna zabava. Gosti su bili iz svih mogućih europskih zemalja, svih mogućih uzrasta i naravno različitih navika zabave. Za štimung, nećete vjerovali, najbolji su bili Englezi, pogotovo dok su se svirali njima poznati evergrini. Dobri su bili i Talijani, a Nijemci bi se uglavnom “zabavljali” uz dobro i jeftino piće. Naročito je bilo

15

zabavno na povratku s izleta. Nije se ni na Rabu gubilo vrijeme pa je vožnja prema Opatiji bila nezaboravni štimung. Hodalo se po brodu gore, dolje, unutra, van, svirale se kojekakve internacionalne stvari koje su svi poznali. Braco bi za tu prigodu svirao trubu, Vinko i Duško na svojim instrumentima a ja bih na remen objesio mali bubanj i tako smo bili mobilni za pravi brodski šou. Kako to obično biva, dok se turisti opuste, a bili su puni alkohola “kak Majka božja milosti”, bili su i široke ruke što se tiče love. Na povratku smo jedanput imali problema da zbrojimo i razvrstamo svu lovu u svim mogućim valutama i apoenima. Duško je pun oduševljenja viknuo: “Ljudi pa mi smo bogati!” Naravno da je to bilo daleko od bilokakvog bogatstva ali je bilo dosta za jednu obilnu finu večeru za cijeli bend.

Ta ljetna gaža nije možda bila za pamćenje po kvaliteti svirke, ali je definitivno bila jedna od najzabavnijih od svih četrnaest ljetnih gaža, koliko sam ih odsvirao tijekom bavljenja glazbom.

Slika benda na brodu s jednog od putovanja na Rab u ljeto 1962. Na slici koju je snimio Braco su: Duško Paro, Vinko Hraščanec i

Ivan Ferenčak.

16

Prvi jazz bendKraj sezone u ljeto 1962. značio je i razlaz tog

benda i počela je potraga za novim članovima i novim izazovima. Braco je bio dosta sklon jazzu, a kao trubač mnogo je slušao velikog jazz trubača Milesa Davisa. Kad bi došli noću doma sa svirke, on bi na gramofon stavio LP ploču Milesa Davisa “Seven steps to Heaven”, slušao je do kasno u noć i skidao Milesove numere. No kako ta vrsta glazbe u to vrijeme baš i nije bila previše omiljena kod naše publike, odlučili smo se za jednu prihvatljiviju varijantu jazza: diksilend. Uz Bracu na trubi bend su činili: Zvonko Kučinić Kićo na saksofonu, Martin Petrić Pepa na trombonu, Miroslav Kokot Ruco na klaviru, Zdravko Ogrinec Cico na basu i ja na bubnjevima. Taj je bend trajao oko godinu dana i moram reći da je za ono vrijeme sjajno zvučao. Redovite probe održavali smo uglavnom u Domoljubu i to po svakakvim uvjetima. Sjećam se da smo zimi 1962./63. došli na probu u jednu prostoriju bez grijanja pa smo svi osim Ruce nosili rukavice i sjedili u zimskim kaputima. U jednom trenutku je došao tadašnji domar, gospon Travinić i pital:”Kaj je dečki? Je sparinjava?”

Gaže su bile uglavnom po zabavama i čagama, a posebno pamtim doček Nove godine u organizaciji sportskog društva “Partizan”, koju je kao glavni organizator vodio poznati koprivnički sportski radnik Rudi Šestak. Nakon godinu dana razišli smo se, iako se zapravo ne sjećam pravog razloga, osim činjenice da smo te godine maturirali, a dio benda (Braco, Cico i ja) odlazi u Zagreb na studij.

17

Moram spomenuti i jednu za nas neobičnu gažu na kraju gimnazije i jedno novo iskustvo. Dobili smo ponudu da sviramo na svatovima poznatog sportaša Branka Županića i Barice Klauček. Tu se baš i nismo snalazili jer za svirati svatove na Starom Brežancu trebalo je imati hrabrosti. Bilo je poznato da su se svatovi u tom koprivničkom kvartu znali dobro zabavljati i naravno da je trebalo svirati vrlo “šareni” repertoar. Izlaz je bio u tome da uz naš standardni repertoar naučimo i prigodne pjesme. Zamolili smo Nanu (Bracinu dadilju) da nam pjeva sve čega se sjeti za takve prilike. Braco bi bilježio note a ja sam zapisivao tekstove. Dvodnevna svirka je uspjela iznad svih očekivanja, a svatovi se pamte po ludoj zabavi za koju smo i mi bili zaslužni. Prvi smo dan svirali do nedjelje ujutro i već smo za ručak morali doći natrag i svirati do ponedjeljka ujutro. Sa svatova direktno u školu. Kako je to bilo zimi a sjedili smo u razredu pored peći izdržali smo samo prva dva sata i onda doma na spavanje.

18

Bend je za tu priliku bio u sastavu: Braco na har-monici (prvi slijeva), Paja Posavec na saksu i klarinetu, Cico Ogrinec na basu i ja na bubnjevima.

ŠkolovanjeIako nije vezano uz glazbu, nekako mi se čini da

o Braci treba reći i nekoliko riječi kao đaku, naročito o onom dijelu za vrijeme školovanja u gimnaziji. Osnov-no obrazovanje smo manje više proveli u igri i pomalo učenju. Bilo je kojekakvih aktivnosti: od ranije spome-nutih igara kauboja i Indijanaca, logorovanja u Braci-nim goricama, proslavama rođendana pa do obaveznih posjeta kinu. Ako se dobro sjećam, nismo bili baš u pr-vim redovima odlikaša, ali smo bili tu negdje između četvorke i mršave petice. No zato smo bili izuzetno ak-tivni u tamburaškom orkestru i mnogobrojnim dječjim predstavama za kolege, roditelje i one koji su tih godina bili zainteresirani za kulturni život školaraca.

U gimnaziji se sve to još više potenciralo pa je Braco osim na školskim priredbama sudjelovao u radu glumačke sekcije glumeći neke zahtjevne uloge kao što

19

je bila ona u “Nebeskom odredu” kojeg je režirao, ako se dobro sjećam, profesor biologije Slavko Domazet. U drugom razredu morali smo se opredijeliti za jedan od smjerova, društveni ili prirodni, pa su tako formirani razredi sljedeće tri godine bili uglavnom isti. U našem se razredu brzo iskristalizirala jedna pomalo “čudna” četvorka, ali je odlično funkcionirala do samog kraja gimnazijskog školovanja. Zašto čudna? Dvojica su bili sportaši - Dieter Benotić i Đorđe Karlović, sjajni ruko-metaši, dugogodišnji nositelji rukometa u Koprivnici, a Braco i ja smo se posvetili glazbi. Bili smo prisutni svugdje, koristili smo svaki slobodni trenutak za druže-nje i zabavu. Posebno mi je ostalo u pamćenju matural-no putovanje i zgode i nezgode s tog dvotjednog

puta na relaciji: Koprivnica - Zagreb - Sarajevo - Dubrovnik - Starigrad na Hvaru - Split - Rijeka - Ko-privnica. Nešto i nije za ovaj tekst ali ću ispričati jednu anegdoticu iz Dubrovnika.

U ono vrijeme smo bili smještani po privatnim kućama po dvoje-troje, ovisno kakva je bila ponuda

Predstava “Nebeski odred” (Braco stoji drugi zdesna).

20

iznajmljivača soba. Nas smo četvorica ostali na kraju s dvojicom profesora u nadi da se bude našla nekakva četverokrevetna soba. Međutim ostale su samo dvije trokrevetne i na moju žalost, trojica mojih prijatelja su bili za trenutak brži, zgrabili jednu sobu a u drugoj sam ostao ja s ova dva profesora. Jedan je bio naš razrednik Ivo Kušek a drugi, Sveto Komatina, bio je određen da nam bude svojevrsni čuvar jer smo kao razred bili na-vodno malo nestašni. Tu mi pada na pamet još jedna zgoda vezano uz nas četvoricu prijatelja. Čini mi se da je to bilo u trećem razredu. Malo smo se “zaigrali” i na polugodištu katastrofa. Cijeli razred je imao ukupno 27 jedinica, a nas smo četvorica sami skupili 17. Roditelji-ma nismo rekli ni riječi, ali smo se morali tijekom zim-skih praznika malo potruditi da isperemo tu sramotu. Kako je izgledala ta četvorka vidite na priloženoj slici, koja je snimljena na našem oproštajnom od gimnazije.

U ono vrijeme bila je tradicija da vicematuranti prirede oproštaj starijim kolegama maturantima. I baš se na nama slomilo. Godinu dana prije, na oproštaju od starijih kolega, bilo je malo “veselo” (nas četvorica bili smo zaduženi za nabavu pića) i kad smo se mi opraštali, stigla nas je prohibicija. Direktorica je zabranila točenje alkohola pa smo morali nešto poduzeti za malo štimun-ga. Na slici vidite flašice Cokte, ali vjerujte da je to po-služilo samo za slikanje. Ključ rješenja bio je u lozinki “Šaran”, koje se još uvijek, ponekad nestašna trojka, živa i zdrava, jako rado sjeti.

Jedna pak zgoda je povezana s našom maturom i glazbom. Počeli smo se pripremati za maturu na vrije-

21

me, kod mene u dvorišnoj sobici. Nesreća je bila što je ta sobica bila iznad podruma a u podrumu je bilo i fino-ga domaćeg šilera. Stalno je bilo “imamo još vremena, bu-demo stigli sve na vrijeme”, dok nismo jednog dana shvatili da je matura već tu. Počeli smo intenzivnije učiti i po noći, da nadoknadimo ona opuštanja ranijih dana. Jed-ne večeri Braco se vraćao doma biciklom, naletio u Du-goj ulici na nekakvu grabu, pao s bicikla i puko mu je prednji zub. Dao je napraviti novi zub ali taj nije mogao izdržati pritisak kod sviranja trube. Možda jednog dana malo detaljnije opišem još masu zgoda u kojima smo sudjelovali tijekom gimnazijskoga školovanja.

U muzičkom vakuumu 1963./64. sviramo po čvrgama u različitim postavama, no kako nismo ima-li stalni bend, nismo te godine mogli niti tražiti ljetnu gažu na moru. Najčešće smo Braco, Cico i ja svirali u

Četvorka na oproštajnom od gimnazije. Slijeva: Đorđe Karlović, Braco Šimunović, Dieter Benotić i Ivan Ferenčak.

22

triju pa bismo vikendom obilazili dvorane u Koprivnici gdje su svirali naši stariji kolege. Mi bismo u pauzama išli na pozornicu i molili da nas puste odsvirati nekoli-ko stvari. To bi se događalo gotovo redovito u dvorani “Željezničara”, u starom Domu JNA pa čak i u čuve-nom i zloglasnom Kalniku u koji kao gimnazijalci ni-smo smjeli ulaziti. Poslije jednog takvog posjeta Kalni-ku imali smo u kasnije noćne sate bliski susret s jednim našim nastavnikom pa je Cico nakon malo “nezgodne” komunikacije s njim gimnaziju završio u Križevcima. Svirali bismo uglavnom evergrinske standarde koje je rado slušala mlađa publika jer smo bili malo drugačiji nego naši stariji kolege. S tim smo kolegama kasnije tu i tamo i nastupali po kojekakvim gažama pa čak i na svatovima.

Kao trio nastavljamo nastupati i u Zagrebu po ne-kim čagama. Ja sam uspio već za prvu Novu godinu u Zagrebu dobiti gažu u “Gradskom podrumu”, a neko vri-jeme i u klubu mađarskih studenata u Radićevoj.

Bend za vrijeme studija i pobjeda 1964.

Upravo u to vrijeme Braco počinje s okupljanjem novog benda za jednu posebnu priliku, za natjecanje omladinskih zabavnih bendova u Hrvatskoj. U ma-đarskom klubu sviram s kolegom s faksa Arpadom koji postaje novi član benda na saksofonu. Peti član postaje

23

poznati Koprivničanac Pavao Dominis Aki na klaviru. Probe održavamo u Koprivnici, a za uhodavanje odra-đujemo nekoliko čaga i zabava. Natjecanja su bila po kup-sistemu po regijama, a naš koprivnički bend do-bio je priliku nastupiti u finalu u tadašnjem Narodnom sveučilištu grada Zagreb u Kordunskoj ulici. Osim nas nastupao je jedan daruvarski bend, jedan bjelovarski, a četvrtog se, moram priznati, ne sjećam. Pobijedili smo (18. ožujka 1964.) uvjerljivo jer je tako odlučio žiri sa-stavljen od poznatih zagrebačkih muzičara. U žiriju su bili tada poznati pjevač i trubač Ivica Keretić i Boris Ci-glenečki Cigla dugogodišnji bubnjar “Komba pet”. Mo-ram spomenuti da je ugovor (kojega čuvam i danas) za taj nastup potpisao Koprivničanac Ivan Meandžija kao predstavnik organizatora. Pobjedu smo dosta bučno i nestašno proslavili u Gradskom podrumu s našim ko-legama iz Bjelovara. Ovaj bend je nastupao još neko vrijeme tijekom proljeća 1964., no onda je došlo do promjena pred ljetnu gažu na Cresu.

Cico i ja smo izašli iz benda (ne sjećam se zbog ko-jih razloga), a na naša mjesta dolaze Vlado Sverak Master (dugogodišnji violinist zagrebačkih solista) na bubnjeve i (da ne povjerujete) Zlatko Kauzlarić Atač na kontrabas. Drago Horvat Čarli je na klaviru, a on je poslije Bracine smrti došao na njegovo mjesto u bend. Ispred ovog trija bili su Braco na trubi i Paja Posavec na saksofonu i klari-netu. Ovaj je bend trajao samo jedno ljeto jer smo već u jesen 1964. počeli raditi na okupljanju novog benda i pripremati se za ljetnu gažu 1965.

24

Nova gaža u Opatiji 1965.Došlo je vrijeme za kvalitetnije promjene jer smo

već iza sebe imali dvije godine “zagrebačkog” iskustva i ozbiljnije smo pristupali glazbi. Braco definitivno ostavlja trubu, jer mu zub stalno radi probleme, prelazi na klavijature a počinjemo intenzivno tražiti i pjevača za bend. Našli smo ga u jednom mladom koprivničkom polazniku glazbene škole u Varaždinu, Ivici Martinčeviću Tinči. Sjećam se da je na prvoj probi pjevao tada vrlo popularan šlager “Platno, boje, kist i tvist”, s kojim je po-bijedio na nekom omladinskom natjecanju. Novi čla-novi benda opet su moji kolege sa studija, Jelenko Minigo Faust na saksofonu i Vlado Mijić Zeko na gitari. Javlja nam se stari problem s prostorom za probe, no kako su dečki bili školovani glazbenici, mogli smo se dobro pri-premiti i za probe i nastupe. Približavala se nova ljetna gaža, ponovno u Opatiji, našli smo se na nekoliko dana u Koprivnici i intenzivno radili na repertoaru.

Ovaj put je postalo sve jako ozbiljno jer smo gažu dobili u centru Opatije na terasi hotela Jadran, današnjem hotelu Millenium. Tu je stvarno trebalo dati najbolje od sebe jer su pored terase svaku večer prolazile stotine turista šetača, a tog je ljeta i konkurencija bila strašna. Naime na potezu od Voloskog do Ičića, na udaljenosti od 3-4 kilometra, tog ljeta sviralo je devet živih orke-stara. Za publiku se trebalo izboriti. Srećom imali smo mladog ambicioznog direktora, koji je imao vrlo stroge kriterije i stalno nas je tjerao na vježbanje i proširenje repertoara. Na kraju sezone bend je već imao prepo-

25

znatljiv zvuk, dobro uigran repertoar i naravno mnogo planova za budućnost. I dok je dio benda, zbog obveza u školi i na faksu, nakon sezone otputovao prema Za-grebu, nas trojica (Braco, Cico i ja) malo smo produ-žili sezonu za još mjesec dana u crikveničkom hotelu “International”, gdje nam se pridružio samo Ante, sak-sofonist tadašnjih riječkih “Sinova mora”. Braco je ostao s jednim domaćim bendom u tom hotelu čitavu zimu, a ja sam ga redovito posjećivao jer, ruku na srce, imao sam dosta vremena s obzirom da ni Braci ni meni u to vrijeme studij nije bio u prvom planu.

Velika obećavajuća 1966. i tužan kraj

Proljeće 1966. donosi nove izazove, velika očeki-vanja, mnogo divnih trenutaka, ali je završila na naj-tužniji mogući način. Najprije se događa jedna velika promjena. U bend pred odlazak na gažu u Mali Lošinj uvodimo umjesto kontrabasa bas gitaru koju svira Ivi-ca Martinčević, a Braco kupuje za ono vrijeme “strašne” orgulje “Farfisa”. Tako smo dobili malo suvremeniji zvuk, a ruku na srce bilo je racionalnije raditi s manjim bendom. Počinje više nego dobro. Braco se već sjajno snalazi u riječkim glazbenim krugovima i u kratko vri-jeme dobivamo tri gaže u najprestižnijem opatijskom hotelu “Kvarner”.

Prvi nastup smo imali s Anom Štefok, tada velikom zvijezdom zabavne glazbe, a druga dva posve slučajno s Ivom Robićem. Naime gažu smo dobili mi kao bend, s

26

Tinčom kao vokalistom, a kontrabas je s nama svirao te gaže jedan odličan riječki basist Pic. Kako je Robić bio doma u Ičićima, bio je redoviti gost takoreći “svojega” hotela pa je bilo normalno da sa svojom Martom navrati na večeru. Te prigode su bile uskrsni vikend i kongres turističkih radnika Europe kad je Kvarner bio pun ino-zemnih gostiju. Gosti su bili uglavnom iz Njemačke, Austrije i Italije pa su kao i ljudi iz turizma dobro znali tko je Robić. Čim bi ga gosti opazili, spontano su po-čeli s pljeskom i naravno tražili da nešto otpjeva. Bio je vrlo uviđavan prema nama. Pogledao je notni materijal i tekstove koje je imao Tinča i izabrao ono što je mislio da možemo odsvirati od prve. Bio je tu naravno i neza-obilazni “Morgen”. Kako nam je bilo pratiti Robića bez probe možete misliti, no sve je prošlo više nego dobro. Rezultat toga: Robić nam je dao nekoliko savjeta i su-gestija i natuknuo kako traži stalni bend za ljetne svirke u “Kvarneru”. Braco i on razmijenili su brojeve telefona i uskoro su počeli razgovori o mogućoj suradnji. Neko-liko telefonskih razgovora završilo je dogovorom da se čuju u jesen nakon ljetne gaže.

Ove tri gaže u tako poznatom hotelu i s imenima kakva su bila Ana Štefok i Ivo Robić, podigli su nam cijenu, dobro kotiramo među bendovima na riječkoj estradi pa dobivamo vrlo atraktivnu gažu na Malom Lo-šinju u “Vili Karlolini” i to već od prvog svibnja. Zašto atraktivnu? Nekim čudom je u koncesiju na deset godi-na tu vilu i terasu dobio talijanski državljanin Angelino Mancini. Gaža ko gaža mislili smo i malo se prevarili. Naime, taj je gospodin odmah postavio stroge kriterije

27

i sve to lijepo stavio u ugovor: od ponašanja, odijevanja, dužine svirke do obveznih dnevnih proba u trajanju od sat i pol. Na Bracinu inicijativu bili smo prisiljeni potpisati i međusobni ugovor o poštivanju discipline i načina rada u bendu. Imam i taj ugovor koji je sklopljen 30. travnja 1966. Sve u svemu svakodnevno smo svirali normalno radno vrijeme od osam sati. Nismo ni slutili da smo odjednom postali profesionalci.

Dobili smo i dodatni posao, jer je na mjesec dana na gažu došao naš, tada vrlo popularni pjevač, Zvon-ko Špišić. To vam je izgledalo otprilike ovako: jutarnja proba od devet do pola jedanaest ali se protegnula i do ručka. Gazda nam je nosio iz Italije note za sve svjet-ske hitove ili nam je donosio ploče pa smo talijanske i svjetske hitove morali skidati s magnetofona. Tijekom tjedna svirali smo od 19 do 24 sata, a subotom i nedje-ljom do jedan ili čak do dva sata u noći. Ovisilo je o publici na terasi. No kad imate 21 ili 22 godine, ništa vam nije teško.

S gazdom Angelinom riješili smo još jedan gorući problem: jedan, za ono vrijeme, odličan talijanski ra-zglas Meazzi, na kojeg je otišao dobar dio zarade benda tog ljeta. Navodno je na takav razglas u Italiji pjevao čuveni talijanski urlator Adriano Celentano. Ja sam pak preko Angelina nabavio bongose i nove činele koje je gazda zvao piato (tanjur) pa sam za njega i njegovu gos-pođu ostao cijelo ljeto mister Piato!

Zadnjih mjesec dana dobili smo jedno pojačanje u osobi mlade riječke pjevačice u usponu: Ire Kraljić. Mo-ram reći da smo s njom mnogo dobili na kvaliteti: kao

28

čovjek se brzo uklopila u bend, povećali smo još više repertoar, a s Tinčom je sjajno pjevala u ono vrijeme vrlo popularne duete. Suradnja s Irom nastavljena je i nakon Bracine smrti pa je s nama odradila i slijedeće go-dine cijelu sezonu.

Sve u svemu bend je zvučao dobro, sa širokim i vrlo dobro uigranim repertoarom. Terasa je svake veče-ri bila puna iako je primala više od 700 gostiju. Sjećam se da bismo svaku večer, među ostalim, morali svirati tada popularne plesove Jenka song i La bamba. Kako su to tada bili plesovi popularni u čitavoj Evropi, bilo je divno vidjeti kad bi se gotovo svi gosti digli i zakrčili plesni podij uživajući u opuštenom plesu.

Sezona 1966. u Lošinju je već pomalo bila pri kra-ju kad nam je došla nova ponuda. Iz Lošinja smo otpu-tovali na petnaest dana u Poreč u Plavu lagunu. Nezgoda je bila u tome što je Tinča, još uvijek đak, morao otići u rujnu u školu pa smo morali uzeti zamjenu na basu. Bio je to Šiljo, kolega koji nas je slušao čitavo ljeto pa mu se nije bilo teško uklopiti s obzirom da je odlično svirao i gitaru i bas. Ira je ostala jedini vokalist. Plava laguna bila je i novi izazov i drugačiji način svirke. Naime svi-rali smo i na terasi i u baru. To je značilo: od 19 do 23. 30 terasa pa preseljenje u bar od ponoći do tri sata uju-tro. Kondicije za takvu svirku smo imali, ali je dodatni problem bio program u baru. To je bio naš prvi susret s artistima a ono što nas je posebno uzbuđivalo, bio je nastup striptizete. Moram vam reći da smo se upravo sa striptizetom Sonjom brzo skompali i postali dobri pri-jatelji. Sonja je naime bila u kompi s Bracom pokretač

29

mnogih nepodopština pa su ta dva tjedna proletjela kao dva dana. U to vrijeme je Plava laguna bilo mjesto gdje su se zabavljali uglavnom mladi iz cijele Evrope i vjeruj-te da su se sklopila mnoga divna prijateljstva.

Za nas sezona nikako da završi. Još se nismo za-pravo niti snašli u Poreču i već je stigla ponuda za gažu u baru hotela Adriatic u Umagu. Bend se sve više sma-njivao jer je iz Poreča morao otići i saksofonist Faust pa smo ostali u kvartetu samo s Irom. Tih mjesec dana bilo je izuzetno zanimljivo i zabavno. Sa svirkom ni-smo imali problema, društvo u baru bilo je sjajno pa se sve svodilo na ludu zabavu. Imam osjećaj da je nekakav prst božji tjerao Bracu na čisti hedonizam. Gotovo je izmišljao što da radimo tijekom slobodnog vremena ili slobodnih dana, kao da je slutio što će se dogoditi samo dva mjeseca kasnije. Uostalom tako je izgledalo cijelo to ljeto: mnogo posla ali i vrlo mnogo zabave.

Bend na terasi “Karoline” 1966. Slijeva: Ivica Martinčević, Braco Šimunović, Ivan Ferenčak, Jelenko Minigo i Vlado Mijić.

30

1966: Zadnja dva mjeseca jednog mladog života

Povratak u Koprivnicu značio je mali odmor ali i nekakav novi početak. Braco se sa studijem stomato-logije preselio u Maribor jer je Koprivnica bila bliže nego Rijeka. Počeo je razmišljati o novom bendu čija bi okosnica i dalje bili Koprivničanci. On, Tinča i ja po-čeli smo s probama u triju s jednom velikom novinom: troglasno pjevanje dok ne dobijemo nove članove. Oba-vili smo nekoliko proba i da provjerimo kako to bude primljeno, dogovorili smo svirku na čagi u tadašnjem domu JNA, danas Dom mladih. Bio je 17. prosinca 1966. Dvorana je bila puna jer smo nekako koprivnič-ku publiku i ranijih godina naviknuli da po povratku s ljetnih gaža odsviramo čagu ili koncert. Već negdje kod postavljanja instrumenata činilo nam se da nešto nije u redu s Bracom. Naime ubo se u prst na nekakvu žicu i potekla je tekućina čudno svijetle boje. Naravno da ni-smo kao laici mogli ni slutiti što bi to moglo biti. Čim je počela svirka sve smo brzo zaboravili i koncentrirali se na novi nastup ovog trija. Bili smo na dobrom putu da učinimo nešto veliko, ali je život otišao drugim putem.

Posebno pamtim posljednju zajedničku večer. Braco je došao sa svojom zaručnicom k meni doma na kolinjsku večeru. Obožavao je krvavice i godinama su on i drugi kolege iz generacije dolazili k meni na koli-

31

nje. Bio je nekako umoran, brzo poslije večere je otišao doma. Kasno u noći mu je pozlilo, završio je u bolnici. Vjerovali smo da će se stvari srediti za nekoliko dana, no samo tri dana nakon zadnje odsvirane čage, u utorak 20. prosinca 1966. jedan veliki glazbeni talent nije do-bio šansu da se razvije do kraja.

Nekim slučajem događaji tih dana su se čudesno poklopili. Naime, na dan Bracine smrti već je bio na-javljen u Domoljubu koncert s našim prijateljem Zvon-kom Špišićem. Da spasimo situaciju koncert odgađamo za 22. prosinca i umjesto Brace angažiramo poznatog zagrebačkog glazbenika Stjepana Mihaljinca na klaviru da možemo odraditi već dogovoreni posao. Koncerta nije bilo, a na taj dan je Zvonko Špišić umjesto koncerta prisustvovao zadnjem ispraćaju našega dugogodišnjeg prijatelja i lidera benda Milana Brace Šimunovića. U ne-viđenoj povorci do tada, Koprivničanci svih uzrasta, prijatelji glazbe i kolege iz generacije oprostili su se od svog mladog sugrađanina Brace.

Slučaj je htio da smo za doček Nove godine 1967. imali već i dogovorenu gažu na Lošinju na tradicional-nom svjetskom kupu podvodnih ribolovaca, s obzirom da smo od ljetne gaže ostavili vrlo dobre dojmove. Gažu smo naravno morali prepustiti nekom drugom bendu. Ja sam boravio za novogodišnje praznike na Lo-šinju privatno, no to je za mene bio najtužniji doček u životu. Na svakom koraku u poznatoj lošinjskoj uvali Čikat Braco je bio još prisutan. 3

2

32

Bendovi nakon Brace 1967-1980. .Bracinog benda više nema ali ozračje jednog ta-

lenta pratilo nas je još godinama. Želja mi je da napišem i jedan prikaz ostalih bendova koji su nastavak Bracinog rada, ustvari da opišem kontinuitet bendova u kojima smo nakon Brace nastupali Tinča i ja kao Koprivničanci i višegodišnji članovi Bracinog benda. Trebalo nam je nekoliko mjeseci da se vratimo u realnost i da shvatimo gdje smo i što hoćemo.

Vraćamo se zadnjem bendu iz ljeta 1966. Ja pre-uzimam poslovno vođenje benda, a tražimo zamjenu za glazbenog lidera. Dobivamo informaciju od našeg starog gazde Angelina da nas ponovno želi angažirati za ljetnu gažu u Karolini, pod uvjetom da mi to želimo i da možemo na odgovarajući način riješiti zamjenu za Bracu na klavijaturama. Počinjemo dogovore s Dragom Horvatom Čarlijem, on pristaje ali nema instrument. To rješavam razgovorom s Bracinom mamom koja Čarli-ju, na moju riječ, daje gotovo nove orgulje na otplatu. Nastavljamo tamo gdje smo stali s Bracom, pojačani za cijelo ljeto s Irom Kraljić. Uz početne poteškoće oko svladavanja našeg uigranog repertoara, brzo dolazimo u nekakvu optimalnu formu i odradimo cijelu sezonu u profesionalnom ritmu kojeg nam je već godinu dana prije nametnuo gazda. Koliko je bilo teško svirati na pozornici, na kojoj smo čitavu jednu ljetnu gažu od-svirali s Bracom i svirati uglavnom repertoar koji je on postavio, možete zamisliti. Emocije su bile još previše jake.

33

Kraj sezone dočekujemo s novom ponudom za stalnu gažu u studentskom domu “Cvjetno naselje” u Zagrebu gdje se zadržavamo pune dvije godine svi-rajući plesnjake svake subote i nedjelje, a svake druge srijede na plesnjak dovodimo poznate zagrebačke pje-vače: Zvonka Špišića, Bojana Kodriča, Anu Štefok, To-nija Leskovara, Žarka Dančua, Vjekoslava Jutta i druge. Ovaj bend, još pod jakim utjecajem Brace i njegovog doživljaja glazbe, svoj vrhunac postiže godinu dana po-slije Bracine smrti kad organiziramo “In memorim Braci” s našim dragim prijateljima Zvonkom Špišićem, Anom Štefok i Irom Kraljić.

Lošinj, 1967. Slijeva: Drago Horvat, Vlado Mijić, Jelenko Minigo, Ira Kraljić, Ivan Ferenčak i Ivica Martinčević.

34

Nekoliko mjeseci kasnije iz benda izlazi najprije Faust, kojeg zamjenjuje jedan od najboljih zagrebačkih saksofonista Tomislav Karlović Ranac. To je bio pun po-godak. Kroz bendove u kojima sam svirao, prodefili-ralo je 7-8 saksofonista ali je Ranac bio daleko najbolji i najinteresantniji kao čovjek. Uz njega je bend dobio drugog “pjevača” na saksofonu. Njegov tenor je ustvari pjevao i puno je doprinio kvaliteti svirke tijekom pune dvije godine.

Poreč 1968.

Pred ljetnu gažu te godine ostajemo i bez Čarlija i u velikoj smo potrazi u zadnji čas za klavijaturistom s obzirom da je na gažu u Zelenoj laguni u Poreču tre-balo doći već prvog svibnja. Dakle ta se godina pamti. Svirali smo u baru “Zabavnog centra” od 1. svibnja do 30. rujna i promijenili jedanaest ljudi: trojicu klavijaturista, dvojicu saksofonista, trombonista, dva pjevača, dvojicu basista a jedini stalni članovi bili smo Zeko na gitari i ja na bubnjevima. Naša je sreća bila da je objekt bio tek otvoren, svi su se pomalo uhodavali i tražili pa na orkestar nisu posebno obraćali pažnju. Čak smo na kraju i profitirali. Naime mi smo svirali u baru zabavnog centra u Zelenoj laguni a na terasi su svirali “Roboti”, tada vjerojatno prvi hrvat-ski bend. Kad su 31. kolovoza otišli, na njihovo su mje-sto došli koparski “Kameleoni”, a kako su za ono vrije-me imali strašnu opremu i bili veoma glasni, na što su se gosti žalili, već nakon 2-3 dana su dobili otkaz. S nama je umjesto Tinče ostao basist Robota Rajmond Ruić. Mi smo dobili priliku da do kraja ljeta odradimo dvostruku

35

gažu: od 19 do 24 sata i od 00.30- četiri sata bar. Jest da je bilo naporno ali je trajalo samo mjesec dana uz za ono vrijeme vrlo obilan honorar.

Po povratku u Zagreb nastavljamo sa plesnjacima na “Cvjetnom”, a na upražnjeno mjesto klavijaturista dolazi Mladen Brajša, tek devetnaestogodišnjak, iz po-znate glazbene obitelji. U toj postavi bend radi nešto više od godinu dana i odrađujemo ljetnu gažu u Selcu.

1969. SelceNekako mi se čini da je to bila posljednja gaža na

kojoj se još osjećao utjecaj Brace i repertoara kojeg smo pripremili pod njegovim vodstvom. Od Bracinog ben-da ostali smo još Tinča i ja, Ranac je na saksu i Mla-

Studentski dom “Cvjetno naselje” 1968. Slijeva: Ivan Ferenčak,Tomislav Karlović, Mladen Brajša i Ivica Martinčević.

36

den na klavijaturama. Promjena je utoliko što je Tinča samo pjevao a na basu je naš susjed Međimurec Stjepan Magdalenić Mojs, sjajan muzičar tada student akademije na violončelu. Kako je Ranac bio zaposlen pa je mo-gao svirati samo za vrijeme godišnjeg, tijekom znatnog dijela gaže zamijenio ga je Braco Kramarić Kit, poznati zagrebački glazbeni pedagog i dugogodišnji član benda u Ritz baru. Jedna divna sezona na lijepoj terasi hotela Slaven s pogledom na Crikvenicu.

To ljeto pamtim po dvama događajima: dva kon-certa s Ivom Robićem i finale Hrvatske za pjevače ama-tere. Koncerti s Ivom Robićem bili su posebno intere-santni ali i naporni. Robić je u to vrijeme dolazio na gaže sa Stjepanom Mihaljincem koji je basisti i meni donio popis stvari koje se sviraju u dva dijela. Na Mojsovom popisu bili su nazivi kompozicija i tonaliteti a na mojem nazivi i ritmovi. O probi nije bilo ni govora. Gledaj u Mihu i sviraj. Kako me je to izmorilo na prvom koncer-tu, prije drugoga sam se išao vagnuti. Za nešto više od dva sata sam izgubio dva kilograma. Što je najvažnije, Mojs i ja smo svirali za čavle. Na drugi koncert nam je Robićeva Marta donijela onda poznati konjak David. Na finalu Hrvatske za mlade pjevače nastupili su poslije poznata braća Tomislav i Vedran Ivčić, Nevia Rigutto, riječ-ka pjevačica kasnije poznata kao druga pjevačica uz Iru Kraljić u poznatom bendu “Grupa 777”, a pobijedila je Inga Romac iz Sinja koja se nakon kratkog vremena pot-puno izgubila s glazbene scene.

37

1969. do 1973.U tom razdoblju bend iz “Cvjetnog” imao je samo

jednu veću gažu izvan stalne gaže. Odsvirali smo doček Nove godine 1969. /70. u Umagu u hotelu “Turist” s Vjekoslavom Juttom, tada vrlo popularnim pjevačem. Po-četkom 1970. vraćam se pomalo studiju, uglavnom sam u Zagrebu i jedina ozbiljnija gaža bila je mjesec dana tijekom ljeta u baru u Čateškim Toplicama. Čvrgaril sam s kojekakvim bendovima, tek toliko da popunim prazan studentski džep i pripremam se za posao kojeg sam dobio 15. rujna 1970. u koprivničkoj Podravki.

Početkom 1971. osniva se “Zodijak” u sastavu: Antal Papp na klavijaturama i saksofonu, Davor Švarc na gitari, Mladen Antolić na basu i ja na bubnjevima. Moram reći da je to za mene bilo nešto novo, pomalo izazovno, čak i na momente zabavno, no trajalo je tek nekoliko mjeseci. Uglavnom se sviralo na čagama u ta-dašnjem domu JNA pred punom dvoranom koprivnič-ke omladine i nekoliko nastupa u okviru Dana mladosti u Koprivnici i okolnim mjestima. Odnosi među člano-vima nisu bili baš idilični i ta kratka i slatka avantura je brzo završila.

Krajem 1971. odlazim u vojsku, nakon jedanaest mjeseci se vraćam i za nekoliko dana dobivam ponu-du od tada već uigranog i poznatog benda “Panonije”. Prva postava je bila: Ivo Hanžek na klavijaturama, Zlatko Kesteli Paja na trubi, Davor Premec Dixi na saksofonu, Ivan Stanišić Hans na gitari, Slavek Česi Česka na basu i ja na bubnjevima. U tom sastavu se zadržavamo nešto

38

više od godinu dana. Sviramo u hotelu Podravka triput tjedno, za potrebe Podravke u različitim prilikama, lje-to sviramo najprije na Šoderici a onda mjesec dana u hotelu “Colentum” na Murteru. I kako to obično biva, mjesec dana zajedničkog svakodnevnog života na po-vršinu donese sve ono što inače u rijetkim nastupima ne dolazi do izražaja. Bend se raspada: jedan dio ostaje na okupu, a drugi dio - kud koji, mili moji. Ja sam u ovom drugom djelu i opet pomalo čvrgarim tek toliko da ubijem vrijeme i tu i tam popravim malo džeparac. U tom trenutku već ponovno radim u Podravki pa mi glazba nije toliko važna kao izvor prihoda.

1976. do 1980.

Godine 1976. ponovno dolazim u “Panoniju” i čini mi se da poslije onih vrlo plodnih i uspješnih go-dina 1966. i 67. dolazi novi zlatni period dobre svirke i rekao bih novog profesionalizma. Naime, taj je bend bio gotovo četiri godine rasprodan i svirao bez pauze na način: četiri godine, u zimskim mjesecima od 1. stude-noga do 1. ožujka svakodnevna svirka u koprivničkom hotelu “Podravka”, a ostale mjesece smo kružili: hotel “Central” u Bjelovaru, hotel “Kalnik” u Križevcima, hotel “Putnik” u Ludbregu, hotel “Slavonija” u Virovitici”, ho-tel “Turist” u Varaždinu i “Motel Vrbovec” u Vrbovcu. U Vrbovcu smo 1. svibnja 1980. i završili karijeru, barem bend u kojem smo još sudjelovali Tinča i ja, kao ne-kadašnji članovi Bracinog benda. Eventualne slobodne termine pretežno smo odrađivali po želji Ive Hanžeka u Đurđevcu i okolici.

39

Tu bih rado istaknuo prve dvije godine kad je Panonia nastu-pala u sastavu: Ivo Hanžek, Ivan Stanišić, Slavek Česi i ja. Te dvije godine njegovali smo dva paralel-na repertoara: šlagerski repertoar za plesnjake po hotelima i zabavama širom Podravine i drugi dio re-pertoara koji je bio usmjeren na Golden Gate Quartet, Abbu i slične sastave, njegujući višeglasno pje-vanje.

Moram reći da smo to dobro radili, zvučali smo vrlo uvjerlji-vo pa smo to odlično “prodavali” i pred ozbiljnijom publikom. Taj bend odradio je tri ljetne gaže po mjesec dana, koliko smo dobili godišnjeg odmora, s obzirom da smo svi bili u radnom odnosu. Bilo je to na Zlatnim stijenama u Puli u “Tvrđavi baru”, na terasi hotela “Park” u Puntu na Krku i u baru hotela “Horizont” u Baškoj Vodi. Na pola tog razdoblja osjećao se već lagani umor od neprestanog nastupanja pa najprije bend i glazbu uopće napušta Česka, zamje-njuje ga Tinča na basu i naravno postaje prvi vokal a nakon kraćeg vremena iz benda odlazi Ivo Hanžek a na njegovo mjesto dolazi Vinko Hraščanec na klavijatura-ma ali i kao pjevač.

Moram reći da su potencijali bili stvarno veliki ali se dogodilo nešto drugo. Harmonija glasova nije bila

Panonia na ljetnoj gaži u hotelu “Horizont”

u Baškoj vodi. Na slici slijeva: Ivan Ferenčak, Ivo

Hanžek, Ivan Stanišić i Vjekoslav Česi.

40

ni blizu onog što je imao stari bend jer smo imali dva odlična pjevača (Tinča i Vinko) jednog vrlo korektnog (Hans) ali smo izgubili onaj saund koji je krasio bend u djelu repertoara višeglasnog pjevanja, posebno Golden Gate repertoara. Ostali smo još uvijek solidan bend i još uvijek smo jako traženi u tom djelu Hrvatske. Zadrža-vamo zimske gaže u koprivničkom hotelu, sviramo u Virovitici i Vrbovcu.

Umor od stalnih gaža učinili su svoje. Ne radimo previše na repertoaru, postajemo pomalo apatični i za-sićeni pa je kraj dominacije jednog benda posve logičan na dan 31.svibnja 1980. u motelu Vrbovec. Vinko, Tinča i ja prestajemo s aktivnim bavljenja glazbom a Hans se još neko vrijeme drži u bendovima koje više nažalost nisam pratio.

Postava zadnjeg benda iz 1980., hotel Podravina, zdesna: Ivan Stanišić, Vinko Hraščanec, Ivica Martinčević i Ivan Ferenčak.

Trubač je odsvirao 2-3 stvari kao gost.

41

2010. Povratak nakon 30 godina

Znate već kako to ide. Iako sam ubrzo nakon pre-stanka prodao bubnjeve da ne padnem u napast, jedna potajna želja za aktiviranjem je stalno tinjala. Susret s prijateljem Davorom Švarcom je uvijek završavao s pi-tanjem: “Stari, bumo napravili bend?” i tako više od de-setak godina. Slično je bilo i s Tinčom. Čim bi popi-li dva gemišta na nekoj zabavi započeo bi razgovor o okupljanju novog benda. Davorova upornost je urodila plodom i nakon punih trideset godina pristajem se ak-tivirati i osniva se BPS 300. (Pogodite zašto ovaj 300?) Kakav je to osjećaj teško mi je opisati. S jedne strane ve-liko veselje ponovnog bavljenja glazbom a s druge stra-ne godine su učinile svoje, ruke i noge su teške i glazba pomalo postaje opterećenje. Dodatna poteškoća je i u sastavu članova benda. Razlika između mene i dečki je bila sedam pa čak do deset godina života. To se narav-no reflektiralo u radu benda. Bili smo jednostavno ljudi iz različitih glazbenih filmova, s različitim idejama oko stvaranja repertoara, načina rada i naravno iskustva.

Uz nas petoricu: Davora Švarca, Duška Bodinovca, Zlatka Samošćanca, Ivana Bukovčana i mene, gotovo stalni članovi benda su i vokali Anita Šepec i Augustina Posavec te moj kum Ivica Marinčević Tinča. Radili smo otprilike godinu i pol dana i u to vrijeme odradili šest nastupa: dva prva svibnja na glavnom koprivničkom trgu, jedne “Podravske motive”, dvije svirke u hotelu i zadnja moja svirka s bendom je bila 15. srpnja 2011. na plesnjaku u Domu mladih. Nekoliko dana prije te zadnje svirke sam

42

odlučio napustiti bend u nadi da će bend imati više sreće s mlađim bubnjarom od mene. Od srca bih želio da taj bend uspije. Sve moje ambicije i aktivnosti sam odlučio usmjeriti na in memoriam koncert povodom 45. godišnjice Bracine smrti kako sam to napisao u uvodu ovog teksta.

20. 12. 2011. Drugi in memoriam koncert: 45. godišnjica Bracine

smrti

Ideja se nametnula u proljeće ove godine u razgo-voru s prijateljima i članovima Bracinih bendova:Atačem i Tinčom. Osim toga podržali su me i prijatelji naše ge-neracije s kojima svake godine, početkom lipnja slavim godišnjicu mature. Ideja je bila: okupiti muzičare neko-liko generacija koji će svirati glazbu iz razdoblja 1958. -1966. u vremenu kad je djelovao Bracin bend. Narav-no da to nismo bili u stanju učiniti sami pa smo potraži-li pomoć mnogih generacija koprivničkih glazbenika i hvala im da su žrtvovali svoje dragocjeno vrijeme za probe i završni nastup u “Domu mladih”. Prvi razgovori bili su obavljeni već u srpnju kad smo dobili suglasnost dvojice sjajnih koprivničkih glazbenika: Marina Hraščanca i Fer-dinanda Buhanca. Tinča i ja smo bili tu i sad smo trebali animirati još neke kolege. Već prije sam dobio suglasnost od našeg poznatog koprivničkog glazbenika sa stanom u Zagrebu Krešimira Trumbetaša Boča, poznatog glazbe-nog pedagoga i dugogodišnjeg člana zabavnog orkestra

43

RTV-a. Bez razmišljanja nam se pridružio i trombonist Tihomir Klauček, vrlo aktivan koprivnički glazbenik i ravnatelj koprivničke glazbene škole, bez obzira što je upravo tih dana bio vrlo zauzet svojim obvezama. Na trubi nam se pridružio Mario Lončar, nadareni mladi i vrlo traženi glazbenik, koji je upravo pred krajem studi-ja na zagrebačkoj glazbenoj akademiji. Ja sam pak dobio kao pojačanje mladog perspektivnog bubnjara Gorana Vdovića koji nam se pridružio na kongama i bongosima. Nisam naravno zaboravio Tinču koji je glavni vokalist s repertoarom iz tog vremena, a pridružila nam se i čla-nica “Pralina” Anita Šepec.

Kao gost je nastupio i Vis BPS 300, bend u koje-mu sam svirao od siječnja 2010. do srpnja 2011. Bend je doživio neke promjene, vjerujem da će biti uspješ-ni s novim članovima, a ja sam na ovom koncertu bio njihov gost. Koncert je protekao vrlo dobro s obzirom na činjenicu da smo imali malo prilika za ozbiljnije za-jedničke probe, ali glede glazbenika koji su sudjelovali, s njihovim iskustvom i kvalitetom, odradili smo vrlo

44

dobar posao na zadovoljstvo mnogobrojne publike. Već istu večer mnogi od njih došli su izraziti svoje zadovolj-stvo i oduševljenje s onim što smo im pokazali, a još nekoliko dana poslije koncerta nazivali su me prijatelji i kolege iz generacije i zahvalili nam na dva sata pod-sjećanja na jedan mladi život i glazbu iz tog vremena. Vjerujem da su se mnogi u dvorani vratili u mislima u to vrijeme kad su s nama dijelili radost života i glazbe.

Na kraju moram izreći veliko HVALA svim ovim dragim ljudima, sudionicima koncerta

kao i mnogim prijateljima koji su prema svojim financijskim mogućnostima pomogli realizaciju

ove naše ideje.

Ono što smo mogli učiniti za sudionike bio je poziv na malu zakusku, a svi oni koji su na bilo koji način pomogli rea-lizaciji ove ideje, u znak pažnje i zahvale dobit će DVD kon-certa i ovaj tekst koji je pred vama.

45

Zamro je džez

Prazno je mjesto za klaviromne dira nitko bijele tipkemiruju napete žicene svira orkestar.Tuguju prijateljisuze kaplju na crni mramor.Još se čuje žamor.Njega nema tusakriva ga crni mramor.

Slavko ZlatićTuguju prijatelji

Tuguju balade za njim-upražnjeno mjesto u orkestrukruti su sad ti prstine dira nitko tipke njegovog klavira.Šute slogovi nota,zamro je džez.Ne zvoni više njegova truba melodiju tangai plesni su koraci postali koracišto ga prate ka kamenim stepenicama.Godina dana otkako ga nema s nama,nema suza, al srca još plaču.O, prokleta, gorka sudbinozašto nam ga oteprijatelja našeg Bracu?Nema ga više sa namane tuguju samo njegov otac i mama.Oni tuguju sa nama.Svima su nam misli u crno zavijenei svijeća je dogorjela na njegovu grobu.Prošla je godina dana otkako nije sa nama,crna mu je hunka sada i sunce mu više ne sja.

Slavko Zlatić

Doprinos ovom in memoriam koncertu za Bracu dao je i naš mlađi sugrađanim Slavko Zlatić sa ove dvije pjesme.

46

Sudionici in memoriam koncerta

U glazbenom dijelu sudjelovali:Marin Hraščanec - klavijatureFerdinand Buhanec - basKrešimir Trumbetaš ; tenor sax, klarinet, flauta Mario Lončar - trubaTihomir Klauček - trombonGoran Vdović - konge i bongosiIvan Ferenčak - bubnjeviVokali: Ivica Martinčević, Anita Šepec,

Gosti programa: Vis 300Davor Švarc - gitara,Sven Pierobon - gitara,Ivan Bukovčan - klavijatureDuško Bodinovac - bas Renato Glavak - kongeIvan Ferenčak - bubnjevi; kao gostAnita Šepec i Augustina Posavec - vokali

Voditelj i koautor scenarija: Zlatko KauzlarićSuvoditelj i autor teksta: Ivan FerenčakOzvučenje postavili: Braća BardekVizualni efekti: Robert Ostriž