U javnosti se ovih dana intenzivno govori o velikim građevinskim projektima na području Kantona Sarajevo. Većina zvaničnika o ovome govori sa uzbuđen-jem, kao o projektima koji će višestruko koristiti lokalnom ekonomskom razvoju, a rijetki su glasovi koji su spremni da javno dovedu u pitanje najavljene projekte. Uglavnom ne postoji saznanje o tome kako je širi, pravno institucionalni kontekst ovih projekata Prostorni plan Kantona Sarajeva za period 2003.-2023., odnosno dopune i izmjene Plana, trenutno u proceduri usvajanja, u formi nacrta. Ono o čemu se međutim ne govori, jeste činjenica da plan u ovom obliku i sa inovacijama koje se tiču procedura putem kojih će ga biti moguće mijenjati, može trajno ugroziti vodosnabdijevanje grada. Dopune i izmjene Plana omogućavaju intenziviranje izgradnje na svakom pedlju Kantona i daju nove široke ovlasti općinskim vlastima. Bez ozbiljnih korekci-ja i ponavljanja javne rasprave voditi će daljnjem ugrožavanju održivosti osnovnih zajedničkih dobara poput vode i prostora, kratkoročnim finansijskim dobicima lokalne uprave, a nikako široj i dugoročnoj društvenoj korisnosti.

Snabdijevanje Sarajeva vodom

Centralni sistem vodosnabdijevanja Sarajeva se napaja iz većeg broja različitih izvora uključujući bunarska postrojenja, izvorišta i riječne vodozahvate. Najvažnija izvorišta vode su bunarska postrojenja koja obezbjeđuju preko 75 procenata od oko 72 miliona m3 vode koliko su godišnje potrebe Sarajeva.

Na kraju rata, Sarajevo se zateklo u situaciji teško oštećenog vodovodnog sistema sa procijenjenim gubicima u mreži od oko 70 procenata. Nekoliko pokrenutih projekata u cilju, kao i realizacija pojedinih interventnih i prelaznih rješenja, su do 2000. godine rezultirale smanjenjem gubitaka na oko 56 procenata. U periodu 1999. – 2000.

godine, urađena je kompleksna studija pod nazivom “Dugoročno rješavanje vodosnabdijevanja, odvodnje i tretmana otpadnih voda u Kantonu Sarajevo”, koja je realizovana u dvije faze: Master plan i Studija izvodljivosti.

Jedna od primarnih analiza provedenih u Master planu odnosi se na utvrđivanje održive izdašnosti postojećih izvorišta vodosnabdijevanja. Analiza je pokazala da postojeći riječni zahvati i vrela koja su uključena u sistem vodosnabdijevanja, imaju održivu izdašnost u pogledu količina, pouzdanosti i kvaliteta. Među-tim, skoro pola količine vode iz bunarskih postrojenja obezbjeđuju se vještačkim prihranjivanjem, a u praksi se pokazalo da u tom procesu dolazi do intenzivnog zatrpavanja podzemnih rezervoara vode (u stručnoj terminologiji: kolmiranja akvifera) i postepenog smanjenja izdašnosti.

Osim toga, ocijenjeno je da prihranjivanje nije dugoročno održivo rješenje, pa je održiva izdašnost bunarskih postrojenja ograničena na 22 miliona m3 godišnje (700 l/s). Kada se tome doda održiva izdašnost vrela i riječnih zahvata Vogošće i Moščanice (6.3 miliona m3/god), onda ukupna održiva izdašnost izvora, iz kojih se napaja Centralni sistem vodosnabdije-vanja, iznosi 41.2 miliona m3/god., ili samo oko 41% od ukupnih trenutnih potreba.

S obzirom da kapacitet Vrela Bosne u cijelosti ne “pokriva” deficit voda u planskom periodu (do 2020. godine), u okviru Master plana su razmatrane i tri potencijalne lokacije akumulacija: Crna Rijeka, Bijela Rijeka i Misoča. Plan je trebao biti implementiran po slijedećem programu: 1) vodozahvat na rijeci Bosni (planirana realizacija zahvata od 1000 l/s do 2004. godine); 2) akumulacija Crna Rijeka (planirana realizacija do kraja 2006. godine); 3) reduciranje gubitaka u sistemu (prihvatljiv nivo od 40% u 2020. godini). Izgradnja akumulacije na Bijeloj rijeci je ostavljena za postplanski period. Od svega navedenog realiziran je samo vodozahvat na rijeci Bosni.

2015. godine, gubici u mreži iznose preko 75% (što je na nivou gradova u zemljama tzv. Trećeg svijeta, zadnjih godina se gubici godišnje uvećavaju za po jedan procenat) uz stalne noćne redukcije u nekim dijelovima grada, koje nose dodatne rizike po zdravlje stanovništva, zbog mogućnosti kontaminacije preko međuveza. O čemu se radi: Svaki put kada

tokom redukcija dođe do pada pritiska u vodovodnom sistemu, kroz pukotine u cijevima, otvorene ventile i slavine, u vodovodne cijevi mogu biti usisane otpadne vode, fekalije, pesticidi i druge štetne hemikalije.

Konačno, nužno je istaći i dugoročne izazove koje za vodosnabdijevanje, ne samo Sarajeva predstavljaju klimatske promjene koje kroz „učestale ekstreme svih vrsta“ (Ž. Majstorović), mogu izazvati nepredvidljive promjene vodnog režima u Bosni i Hercegovini. Međutim, u ovako problematičnim okolnostima ne postoje nikakvi planovi za umanjenje rizika izazvanog promjenama klime.

Da sumiramo, trenutno stanje vodosnab-dijevanja Sarajeva i izazovi koji u tom smislu predstoje, kulminacija su niza događaja, pogrešnih poteza, nedopustivih odluka i propusta i nedostatka odgovorne javne vizije o jednom od osnovnih pitanja bilo kojeg grada ili zajednice.

Jedna epizoda uništavanja – Vrelo Bosne

Vjerovatno najgori u ovom nizu, slučaj je Vrela Bosne. Još su početkom 80-tih,

prilikom priprema za izgradnju olimpi-jskih objekata za Zimske olimpijske igre 1984. godine, istraživanja pokazala da oborinske vode sa dijelova Igmana i Bjelašnice, na kojima su se nalazila olimpijska borilišta, zbog prirode terena, vrlo brzo završe u Vrelu Bosne. Da bi se spriječilo zagađenje voda Vrela Bosne, u čijoj se neposrednoj blizini nalaze i izvorišta vode iz kojih se snabdijeva veći dio Sarajevo, izgrađena je kanalizacija za otpadne vode hotela na Igmanu i Bjelašni-ci, koja je sprovedena od Babinog Dola do Hadžića, a trebala je spriječiti miješanje otpadnih voda sa pitkom vodom.

Niz događaja u posljednjih petnestak godina uzrokovati će vrlo ozbiljne posljed-ice za ovaj neprocjenjivi izvor. Neposred-no nakon rata obnovljen je i počeo je da radi hotel Maršal. 2005. godine otpočinje gradnja prvih apartmana na Bjelašnici. U martu 2010.godine, nekoliko udruženja građana upozorava javnost na moguće zagađenje Vrela Bosne fekalnim bakterija-ma, uzrokovano začepljenjem kolektora i izlijevanjem kanalizacije iz apartmana i hotela na Bjelašnici. Federalna inspekcija izlazi na teren, a sedmicama traju nagađanja oko uzroka zagađenja. U maju 2010. godine, Zavod za javno zdravlje

Kantona Sarajevo izdaje saopćenje o pronalasku fekalnih bakterija u vodi Vrela Bosne i od tada voda sa Vrela Bosne više nije za piće.

Iz medijskih napisa i zvaničnih saopćenja postaje jasno da su nadležne institucije godinama znale da je Vrelo Bosne zagađeno fekalnim bakterijama. „Rezultati mikrobioloških analiza vode uzorkovane na vodnom objektu Vrela Bosne na tački prije sistema dezinfekcije, ukazuju da je voda sa Vrela Bosne u periodu od 1998.-2010., bakteriološki opterećena“, navodi se u saopćenju “Vodovoda i kanalizacije“ od 6. juna 2010.godine. Dnevni Avaz (23.6.2010.) navodi kako su u Općini Hadžići „prije nekoliko godina upozoravali na ozbiljan problem s kolektorom.“ Izjava Sadika Selimovića, radnika ZOI-a, dodatno je potvrdila sumnje. Prema Selimoviću: „Sve fekalne vode išle su prema Vrelu Bosne. Iako su to svi znali, nadležni su izdavali dozvole za gradnju.” (Dnevni Avaz, 27.6.2010.). Nakon toga, na popravku kolektora koja još uvijek nije završena, potrošeni su milioni. Strateška procjena utjecaja na okoliš, čiju je izradu tada hitno zahtijevalo preduzeće “Vodovod i kanalizacija“, nikada nije urađena. Štaviše, stambena izgradnja na području Igmana i Bjelašnice, legalna i nelegalna, je intenzivirana, uz najavu dramatične ekspanzije, posebno na području Prečkog polja, neposredno iznad Bijele rijeke koja je jedan od tri preostala moguća nova izvora snabdijevanja Sarajeva pitkom vodom.

Zaštita i neposredni izazovi

Zaštićena područja se svugdje u svijetu smatraju značajnim izvorom prihoda i zapošljavanja, pogotovo za stanovništvo lokalnih zajednica. U prosjeku, 25% teritorije zemalja članica EU je pod nekim oblikom zaštite. Međutim, kada su zaštićena područja u pitanju, Bosna i Hercegovina je, sa manje od 2% teritorije pod zaštitom, na posljednjem mjestu u Evropi i među deset najlošije rangiranih zemalja svijeta.

Prostornim je planom RBiH 1981-2000., koji je – s obzirom da pandan ovom u FBiH još uvijek nije donešen, važeći u ovom dijelu Bosni i Hercegovine, zbog velike raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta i pejzažnih vrijednosti, bila predviđena široka zaštita područja Igmana, Bjelašnice, Treskavice i Visočice. I nakon rata, dosta je vremena i truda uloženo u dalju elaboraciju zakonske zaštite, urađene su brojne studije, a 2008.

godine pokrenut je i petogodišnji projekat Svjetske banke, vrijedan 6 miliona dolara, koji je, između ostalog, trebao pomoći uspostavu Nacionalnog parka Igman, Bjelašnica, Igman, Visočica.

Međutim, umjesto nacionalnog parka, na Bjelašnici smo dobili izgradnju novih stambenih i turističkih objekata, legalnih i nelegalnih. Već izgrađeni objekti, osim profita investitorima, jedva da su doprini-jeli razvoju turizma i rastu zaposlenosti, uz sve posljedice po okoliš koje takva gradnja nosi. Istovremeno, nikada nije urađena Strateška procjena utjecaja na okoliš, čiju je izradu hitno tražilo preduzeće Vodovod i kanalizacija 2010. godine, nakon što je definitivno utvrđeno i javno obznanjeno zagađenje Vrela Bosne. Sada, utjecaj građevinskog lobija doveo je toga da je u Prostornom planu Kantona Sarajevo za period od 2003. do 2023., na velikim područjima Igmanu i Bjelašnice omogućena gradnja, suprotno odredbama, još uvijek važećeg i obavezujućeg, Prostor-nog plana RBiH. Ovakav razvoj je posljed-ica kratkoročnih interesa lokalnih vlasti, a ne bilo kakvih ozbiljnih razvojnih planova ili programa. Sve odluke o uređenju prostora Igmana i Bjelašnice, zaštićenog područja po prostornom planu RBiH, od vitalnog značaja i za buduće vodosnabdije-vanje grada, do sada su se također, donosile bez učešća, nerijetko i bez uvida javnosti. Sa najnovijim izmjenama i dopunama Prostornog plana Kantona u proceduri, predviđeno je da se moć odluke o prenamjeni zemljišta u građevinsko, na bilo kojoj lokaciji u Kantonu, stavi u ruke vrlo uskog kruga zvaničnika. Prema nacrtu izmjena i dopuna, ovakvi će postupci biti dozvoljeni kada je to u „funkciji razvoja lokalne zajednice“ (član 19. nacrta izmjena i dopuna), što je formulacija koja treba da zamjeni, puno precizniju i prikladniju formulaciju iz važećeg plana, koja kaže da će ovo biti dozvoljeno onda kada je to „u funkciji razvoja široke ponude seoskog turizma“ (član. 23 važećeg plana). Ovo bi za posljedicu lako moglo imati uništenje nekih od najvećih prirodnih vrijednosti BiH, poput doline Studenog potoka na Bjelašnici.

To što je neko dobio četiri godine mandata u institucijama države, ne znači da je dobio pravo da, kao vlastitom svojinom, raspolaže izvorima pitke vode i najvrijed-nijim objektima naše kulturne i prirodne baštine. Šta više, izlazak iz okvira ovlaštenja, pogotovo kad su u pitanju vitalni resursi društva, zahtjeva i legitimi-ra najrazličitije oblike vaninstitucionalnog otpora.

VODA I BORBA ZA

ŽIVOTBr

oj 4

/5

Slob

odno

um

noži

, pod

ijeli

i pre

prič

aj! S

araj

evo,

juli

2016

. Dru

štve

ni li

st P

rogr

ama

Gra

dolo

gija

ww

w.g

rado

logi

ja.b

a U

druž

enje

za

kultu

ru i

umje

tnos

t CR

VEN

A

Uvodnik: Dobra i javnost

Javni resursi su ona dobra koja proizvodi i distribuira javna uprava, javne institucije i javne kompanije, a koje, prema pravilima jednakog pristupa, konzumira cijelo društvo ili određena zajednica. Karakteristično za tzv. čista javna dobra je da se ona kroz upotrebu ne troše, niti se njihova dostupnost smanjuje, te je njihovo ograničavanje vrlo teško. Bez obzira da li pojedinačno učestvujete u trošku proizvodnje javnog dobra ili ne, putem npr. plaćanja poreza, ovo dobro će vam biti dostupno. Ovo je, na primjer, jasno vidljivo u slučaju javne sigurnosti, koja se smatra jednim od čistih javnih dobara. Drugim riječima, ukoliko u određenom gradu ili državi nema nasilnih kriminalnih djela, svi će biti podjednako zaštićeni, čak i ukoliko su nezaposleni ili na drugi način ne doprinose skupljanju javnih sredstava. Stvari se krenu dodatno komplikovati, kada zadatak postane proizvesti i distrubuirati dobra koja se korištenjem troše. Ovdje se suočavamo sa pitanjem distribucije ograničenih dobara, kao i sa pitanjem odlučivanja o ograničavanju pristupa. Jedno ovakvo dobro je npr. poljoprivredno zemljište, čije je korištenje u ovom slučaju, rivalsko. Ukoliko se dakle, koristi jedna parcela, dostupnost dobra je time smanjena. U ovakvim slučajevim, upravo je učestvovanje u trošku najčešći kriterij pristupa. On će, prije svega, biti određen vlasničkim odnosima u odnosu na resurs, ali i eventualnim drugim aranžmanima prema kojima se resurs koristi i prema kojima se učestvuje u trošku proizvodnje i distribucije. Osnovni zadatak svake zajednice je da definiše forme proizvodnje i raspolaganja resursima, tako da oni maksimalno koriste svim članovima i članicama zajednice. U današnje doba dominira dogma kako su na slobodnom tržištu, privatno posjedovanje i raspodjela usmjerena profitnim motivom, superiorno efikasan model koji vodi maksimalno korisnim ishodima za maksimalan broj članova i članica zajednice, što podrazumjeva povlačenje države iz proizvodnje svih resursa. S druge strane, svjedočimo i sve otvorenijim nastojanjima da se ova pretpostavka dovede u pitanje.

U tekstovima koji slijede nastojimo dati mali doprinos ovoj diskusiju i otvoriti neka pitanja s kojima se društvo već suočava ili će vrlo brzo biti prisiljeno da se suoči.

Izvori: BHAS Anketa o radnoj snazi, izdanja 2008-2015; Centralna Banka BiH: statistics.cbbh.ba

Od devedesetih godina prošlog vijeka govori se o tzv. „Vašingtonskom konsenzusu.“ Radi se o listi od 10 ekonomskih mjera koje su, kako je utvrdio njihov autor, a poslije zdušno zagovarale Svjetska banka, Međunarodni Monetarni Fond, kao i vlade razvijenog zapada, nužne kako bi se omogućio oporavak zemalja pogođenih teškim ekonomskim krizama, prije svega u Latinskoj Americi. Prvi put ih je 1989. godine u jednom konferencijskom tekstu za Institut za Međunarodnu ekonomiju, formulisao John Williamson. Od tada su se ove mjere, suprotno zamisli i na nezadovoljstvo njihovog autora, učvrstile kao set preporu-ka uvijek pri ruci, koje se i danas, bez razlike preporučuju „partnerima“ međun-arodnih finansijera. Otkako je kriza stigla u Evropu, prestale su biti alati samo za nerazvijeni Jug svijeta, a sve više i alati za jug Evrope. Jedna od osnovih, u domaćem kontekstu sigurno najčešće isticanih mjera sa ove liste, jeste liberalizacija (ulaznih) direkt-nih stranih investicija. Sama fraza: „stane investicije“, obavijena je gotovo magičnom aurom, i u najmanju bi ruku, osoba koja se izjasni ili pokuša da argumentira protiv ove prakse, bila proglašena ludom. I pored ovakvog statusa, nemamo analizu stvarnih efekata investicija.

Budimo na kratko ta luda osoba i pokušaj-mo ponuditi nekoliko argumenata koji bi mogli poljuljati bezuvjetnu vjeru u njihove pozitivne efekte.

Najprije, treba primjetiti da je u proiz-vodne kapacitete kombinirano preko 55 posto investicija u tekstilnoj i prehram-benoj industriji, kao sektorima niske dodatne vrijednosti (oko 35 procenata) i u bankarskom sektoru, kroz povećanje osnovnog kapitala. Ovakve investicije vrlo malo doprinose razvoju domaćih kapacite-ta i „dodavanju vrijednosti“, te ne mijenja-ju bitno poziciju zemlje na međunarod-nom tržištu.

Ako pogledamo kretanje zaposlenosti, čiji se rast smatra višestruko poželjnim, u posljednjih 10 godina, ništa nam ne sugeriše značajan doprinos ovih investicija (vidi tabele). Ishod desetogodišnjeg perioda je vrlo slab i ne čini se kako postoji bilo kakva povezanost.

Naravno, bez detaljnije analize ne možemo tvrditi kako investicije nisu značile i nova radna mjesta (relativno u odnosu na kretanja drugih novih poslova kreiranih lokalno). Međutim, ukoliko znamo da je većina investicija tzv. brownfield tipa, koji karakterizira preuzimanje već postojećih kapaciteta, a tek mali procenat tzv. greenfield investici-ja koje razvijaju nove kapacitete, sa pravom možemo sumnjati da je bilo značajnog novog zapošljavanja kao rezultata ovih investicija.

Istovremeno, ako pogledamo kretanje zaposlenih i samozaposlenih moguće je kako su upravo investicije, kroz kompeti-tivne pritiske, smanjile samozaposlenu radnu snagu, odnosno, male obrte. U tom slučaju, čak i ako jesu stvorili dodatna radna mjesta, investicije su utjecala na restrukturiranje tržišta radne snage i na, ako smijemo upotrijebiti tu riječ, daljnju proletarizaciju stanovništva.

Nadalje, ako pratimo dinamiku investicija vidimo kako je malo vjerovatno da ona ovisi o faktorima koji se uobičajeno navode kao odlučujući za efekat „odbijan-ja“ investicija, a to su: niski rezultati na famoznom Doing Business indeksu, politička nestabilnost, visoki državni nameti i visoka cijena rada. (kada su u pitanju posljednja dva treba istaći da se tu radi o mitovima koji ne odgovaraju realnom stanju u kojem je porez na dobit u zemlji jedan od najnižih u Evropi, dok je ukupna cijena rada za poslodavca niža od Evropskog prosjeka).

Čak štaviše, s obzirom na prilično prom-jenjivu dinamiku, unutar više-manje nepromjenjenih institucionalnih uslova, sve sugeriše na kompleksniju uzročnu dinamiku povezanu sa lokalnim investici-jskim prilikama, globalnim kretanjima kapitala, skupljanjem, odnosno širenjem lokalne, regionalne i globalne ekonomije, kao i restrukturiranjem globalnog tržišta rada.

Konačno, treba istaći nonšalanciju kojom se o stranim investicijama govori kao o dinamici koja nije povezana sa drugim procesima poslijeratnog razvoja, iako je ovaj u velikoj mjeri slijedio mjere

navedene u pomenutom setu alata. Tako se proizvodi javna predstava koja ne uzima u obzir duboku vezu stranih investicija sa jednim od najbitnijih procesa ovog perioda: privatizacijom (također jednom od mjera Konsenzusa).

Istorija privatizacije nikada nije napisana, jer ona još uvijek nije postala stvar prošlosti. Riječ je o toliko dalekosežnom i destruktivnom procesu koji, ne samo da je otuđio ogromna društvena dobra, uspostavio drugačije ekonomske odnose i unesrećio stvarne ljude, nego je i dubinski transformisao društvene odnose i prekin-uo ne-narodne odnose solidarnosti. Jednom kada istorija privatizacije bude pisana, direktne strane investicije će morati biti jedno važno poglavlje.

Bez obzira na sve, strane investicije i dalje drže povlašteno mjesto unutar slabo artikulisane razvojne orijentacija koja tek pluta na valovima sve uzburkanije međunarodne ekonomske paradigme koja, sve se jasnije pokazuje, ne može proizvesti dobitnike, a da pritom ne proizvede mase najtežih gubitnika kojima su uskraćeni najosnovniji resursi.

Sve za investitore

Ovo najbolje ilustruje pompozni poslovni skup u Sarajevu pod imenom, Sarajevo Biznis Forum 2016, koji je u maju 2016. godine, na jedno mjesto doveo šaroliku skupinu. Sve je bilo puno bivših i sadašn-jih predsjednika država, premijera, ministara, izvršnih direktora, bankara, investitora sa različitih strana svijeta. Mediji su prenijeli kako je u svom obraćanju skupu visoki zvaničnik Bosne i Hercegovine izjavio : „Sve ćemo učiniti za investitore.“ Ovo ilustrira status koji investicije imaju. Izjava koja dolazi sa tog mjesta, po kojoj valja „učiniti sve za

investitore“, predstavlja formulaciju i izraz „javnog interesa.“ Logika na kojoj izjava počiva je jednostavna. Investicije znače prihode, zapošljavanje, rast, boljitak, a ovo ne može ne biti opšti interes. Pitanje je međutim koliko smo daleko spremni ići. Pod pretpostavkom da je privatni interes definisan racionalnom namjerom da se ostvari maksimalna korist za onoga koji se uključuje u bilo kakvu društvenu transak-ciju, a on se dakle u najčišćoj formi izražava na tržištu, javni interes bi morao biti upravljan namjerom da se ostvari maksimalna korist unutar sfere raspod-jele, kojom upravlja državni aparat.

Treba primjetiti kako javni interes nije neposredno dat, već će biti određen tek kroz posredovanje određenih osnovnih društvenih orijentacija, oko kojih je izgrađen konsenzus ili koje su naturali-zirane u formi „prirodnih zakona.“

Drugim riječima, osnovna liberalna pretpostavka kako će bogatstvo pojedinaca nužno značiti dobrobit svima, svodi značenje javnog interesa na povećanje bogatstva pojedinaca.

Onda, u društveno-političkom kontekstu u kojem dominira dogma efikasnosti i privatnog vlasništva kao jedino efikasnog, postaje krajnje ograničena mogućnost da se artikulišu interesne smjernice čiji okviri dovode u pitanje ove odnose. Nažalost, čak i onda kada ovo može imati vrlo dalekosežne posljedice (vidi: druge tekstove u ovom broju).

Upravo tu možemo vidjeti šta tačno znači ideja razvoja koja je godinama sistemski razvijana, ne samo u Bosni i Hercegovini, već u nepreglednom arhipelagu razvoja „nerazvijenih“ ili slabije razvijenih zemalja, a temelji se na pomenutom priručniku.

Najmanje dva faktora objašnjavaju dominaciju ovog priručnika u Bosni i Hercegovini. Najprije, to je činjenica da je ekonomski model oporavka i razvoja zemlje od kraja sukoba dizajniran pod patronatom upravo onih institucija koje su na svjetskoj sceni uspostavili priručnik kao instrukciju koja će bez puno muke usmjeravati akcije korisnika. Drugi je faktor činjenica kako se „pogrešno mišljenje“ duboko ukorjenilo u prosječnoj svijesti što onda zahtjeva temeljitu reedukaciju za koju smo sigurni da će se desiti vrlo teško.

Osnovno pitanje jedne zajednice je pitanje resursa. Uloga, praktična upotreba i iskorištavanje resursa unutar jedne zajednice biće određeni materijalnim odnosnima upravljanja (i vlasništva) i dominantnim interpretativnim okvirom koji posreduje društveni odnos spram resursa i koji je na snazi unutar dotične zajednice.

Možemo zamisliti kako se u tzv. primi-tivnim društvima ovaj okvir sastoji od nekolicine jednostavnih obrazaca ponašanja i pravila. Međutim, kako vidimo, i u, uslovno rečeno, razvijenim društvima, vizija razvoja može biti krajnje svedena, a za njeno ostvarivanje biće dovoljno pogledati u 25 godina star priručnik - koji to nikada nije trebao biti!

Dugotrajno ideološko nasilje, učinilo je naš imaginativni horizont potpuno skučenim, umrtvljenim, prepuštenim jednostavnim lekcijama i bez trunke samopouzdanja koje bi ga moglo odvesti iza horizonta. Na isti je način politički onesposobljen jer nije u stanju artikulirati i mobilizirati drugačiji okvir za političko ekonomsku imaginaciju. Pitanje je kako zaustaviti reprodukciju ovakvog stanja.

BM, 10.06.2016.

JEDANSTARI PRIRUČNIK-------

-------

-------

miliona KM. Jedan od razloga zbog kojih već ranije nije prodan su nejasni imovins-ko pravni odnosi, odnosno spor između Općine Ilidža i Federalnog Zavoda PIO. Od 2014 godine do danas, cijena objekta i zemljišta je smanjena za 7 miliona KM. Nije jasno prema kojem osnovu, kada je stanje objekta vrlo malo promijenjeno, dok je val gradnje u okruženju mogao značiti samo rast vrijednosti.

Iza sada reaktualizovane namjere da se objekat proda, sruši i zamjeni još jednim staklenim prodajnim centrom ili novom stambenom zgradom upitnog kvaliteta gradnje, urbanističke forme i arhitekton-skog dizajna, treba vidjeti trend pretva-ranja javnog vlasništva u privatno, vođenog spekulativnom, brzom i jeftinom poslijeratnom izgradnjom.

Krnjić je 2014. izjavio da će novac od prodaje upotrijebiti za konsolidaciju Federalnog Zavoda, bez navođenja da li bi to značilo povećanje plata uposlenika Zavoda, upošljavanje rodbine i prijatelja iz stranke, putovanje na Kubu da se uporedi njihov sistem ubiranja i dijeljenja penzija sa našim, ili nešto četvrto. Mnogi bi se vjerovatno složili sa idejom da je bolje da se proda i sruši nego da polus-rušeno zjapi na margini postojećeg društvenog i političkog sistema. Ono što treba vidjeti iza ovog prevlađujućeg sentimenta je dominantni konsenzus o poželjnosti generalnog prelaza od privatnog vlasništva kuće, stana, (što generalno nije problem jer svi nešto posjedujemo kao naše), na privatno vlasništvo dijelova grada, gradskih kompleksa, javnih zelenih površina, što je korak ka konačnom učvršćivanju institucije „privatnog grada” kako je to sve jasnije vidljivo u nekim dijelovima svijeta.

U tom smislu ,treba vidjeti kako je budućnost velikog privatnog grada sve bliža. Grad je to nejednakog, ograničenog pristupa, u kojem se participacija zasniva na mogućnosti da se plate usluge i proizvodi koje pruža privatni grad. Svaka, pa i najbanalnija, rasprodaja ima početak i kraj. Tako će jednoga dana doći kraj i rasprodaji javnih prostora Saraje-va. Tada će nam biti jasno da je taj grad nekada pripadao svima nama i da to više nije tako. Možemo se samo nadati kako će daljnje ograničenje pristupa resursima, koji uključuju i prostore, biti pokretač na osnovu kojeg će se graditi nove utopije zajedničkog gradskog prostora i života.

AP/

ZG: Šta je politika danas, neki kažu da je nestala, da više nije moguća, jer postoji dominantni konsenzus oko osnovnih smjerova društvenog kretanja i jer je prekogranična integracija toliko suzila manevarski prostor?

Halilović: Čini se kako je istovremeno i sve i ništa. Ipak, ponešto se mora moći reći sa sigurnošću. Jedna dimenzija odgovora tiče se najšire percepcije i iskustva onoga šta politika jeste, kao forma kolektivnog djelovanja. Politika dakle, postoji kao objekt kolektivne imaginacije, kao ime za određenu realnost. Drugim riječima, politika je nešto što nam se pojavljuje dok razgovaramo sa prijateljima uz kafu ili sok, rakiju ili pivo, dok čitamo novine, gledamo televiziju ili surfamo internetom. Tu se otkrivaju i ustanovljavaju političke reference, imena i objašnjenja političkih odnosa, tu se iscrtavaju, povlače i utvrđuju političke granice.

Druga se dimenzija tiče istinskih materi-jalnih operacija i posljedica politike unutar i izvan mreža institucija i među onima koji unutar i izvan mreže djeluju. Politika se realizuje kao prikupljanje i trošenje budžeta, kao materijalno kretanje u parlamente i iz parlamenata, smjene i postavljanje službenika, upravnika, direktora, ali i kroz predizborne kampan-je, večere i poruke, kao i kroz obavještajni rad. Realizuje se međutim, i kroz organizovanje, mobilizovanje, protesto-vanje, informiranje, kroz peticije, razgovo-re, debate izvan institucija.

Treća se dimenzija tiče obrade, distribuci-je i posredovanja sadržaja i posljedica politike i njezinih razlikovnih znakova. Politika, kao materijalna praksa i kolek-tivni objekt, većini je stanovništva dostupna tek posredno i tek nakon medijske obrade, što samo podvlači činjenicu kako je velika većina stanovništ-va, minimalno politički uključena ili je uključena tek posredno.

ZG: Kako nam ovo razlikovanje može pomoći u potrazi za drugim oblicima političkog djelovanja?

Halilović: Pomaže nam kako bismo mogli analizirati na kojim je sve mjestima potrebno djelovati. Na razini šireg iskustva, politika među „širokim narod-nim masama“ se pretežito misli, promišlja i konstruira u nekoj vrsti dnevnopolitičkog spektakla. U njemu je svaki dan novi čin predstave; glavne uloge igraju partije na koje smo već svi navikli i za koje mislimo kako su jedini pravi organizacioni oblici putem kojih se „vodi politika“. Istovreme-no je najšire dijeljen sentiment među stanovništvom, kako je pravi lokus djelovanja potpuno izmješten. Politika je označena kao „kurva“, kao nekakav moralni ponor što je dodatno otuđilo politiku shvaćenu kao alat društvene transformacije. Pitanje je kako obrnuti ovakvo shvatanje.

Kada su u pitanju materijalne operacije koje sam spomenuo, olako se zaboravljaju osnovne činjenice: kada je u pitanju pasivno izborno pravo – pravo da se bude izabran – ono je samo načelno jednaka prilika za svakoga da postane predsjednik ili predstavnica u parlamentu. U praksi, mjesta su rezervisana za predstavnike partija čija infrastruktura i „ekonomska baza“ dozvoljava regrutaciju članstva i mobilizaciju birača i biračica, a to znači novčana i materijalna sredstva koja su nedostupna prosječnoj osobi ili većini organiziranih grupa. Na ravni najdirektni-jih posljedica, jednom kada ovako osvojite pozicije u javnom sektoru, višestruko vam se povećava mogućnost da tu ostanete duže. U tom je smislu nejednakost strukturalna i reproducira se sa manje poteškoća i veliki je izazov pronaći način na koji ovo može biti promijenjeno.

Nadalje, ključna za posredovanje politike, je medijska obrada; sa sigurnošću možemo tvrditi kako je bez ovog elementa moderna politika upravo nemoguća. Politički diskurs u nekoj zamišljenoj javnoj sferi se dominantno referira na ono što se u svakodnevnom medijskom vrtlogu prezentira kao politika, a sastanci vođa partija, sjednice vlade i parlamenta, dogovori i pregovori, afere, prevare i optužnice, legitimiraju se tako kao „prava“ politika. Politika se svodi na niz namjerno ili nasumično izabranih sadržaja za koje mediji, odnosno urednici i urednice, ocijene da se moraju javno iskomunicirati. Klasični mediji su tako u najvećoj mjeri izgubljeni, jer su dio političko korpora-tivne mašine. Mreže i internet sasvim

sigurno jesu mjesta alternativne medijaci-je, ali i ovdje tržište sve više postaje osnovni mehanizam koordinacije, pa je kontinuirani izazov graditi i braniti slobodne političke prostore na internetu.

ZG: Šta to znači u odnosu na ideju demokratije, koja i dalje visoko kotira među najrazličitijim političkim tendencijama? Ako se možemo složiti da je potrebno usavršavati demokratiju, kako mijenjati ove institucije bez da ih se potpuno odbaci? Šta se od demokratije kakvu poznajemo da spasiti?

Halilović: I sve i ništa. Sami izbori postavljeni su kao uzvišeni element demokratije, kao momenat u kojem svako ima „priliku da odluči“, „izrazi svoje nezadovoljstvo“, „kazni“ ove ili one. Iako načelno predstavljaju trenutak u kojem su sve opcije otvorene, u stvari, bez izuzetka, nude samo vrlo ograničen izbor. Nisu li iste političke partije, na smjenu, u vlasti posljednjih 20 i kusur godina? U velikoj većini zemalja. Nije li slavljena američka demokratija ništa drugo do duža ili kraća dežura jedne ili druge političke opcije? Transmisija moći je toliko ukorijenjena u politiku da je teško vidjeti kako je ovaj odnos uopšte moguće preokrenuti. Pogledajte samo lobističke strukture u Americi ili Evropskoj Uniji. Pogledajte zemlje poput Brazila, koje prepoznajemo kao progresivne, i vidjećete politiku usmjerenu jedino ka rastu vrijednosti korporacija i to po svaku cijenu. Tu, demokratija kao ideja, nema nikakav odgovor ili još gore, samo služi takvim ciljevima.

Iako su izbori zaista na neki način još uvijek u stanju da radikalno odluče, u praksi se gotovo po pravilu radi samo o relativnoj promjeni podjele snaga među elitama, a nikako realizaciji popularnih, opštih političkih ciljeva, a nerijetko o nečem puno gorem. Kao što je slučaj Grčke neumoljivo pokazao, u određenim širim okolnostima, demokratska volja izražena na izborima znači vrlo malo. Drugim riječima, suverenitet političke odluke na razini jedne države, jednog demosa, podređen je dejstvu poslovnog ugovora koji se tiče samih temelja suverenosti, odnosno prava da se upravlja novcem. Istovremeno, ne možemo zamisliti politiku u današnjem dobu bez odnosa predstavljanja i partijskog posredovanja. U konačnici, bez obzira na vrstu institucionalnih inovacija, odnosi predstavljanja će gotovo sigurno i dalje

biti neophodni i u tome nema ništa po sebi loše. Osnovna podjela rada je neophodna, no trebaju se definisati koordinate nove osnovne podjele rada kao i ciljevi društvenog rada.

ZG: Koja politika može voditi ovakvoj reformulaciji smisla demokratskih odnosa? Da li se oni mogu otkriti kroz proteste, plenume i okupacije?

Halilović: Teško je reći. Protesti, plenumi, okupacije, svakako jesu bili nešto drugo. Odjednom se pojavila neka druga politika, jedna druga snaga, ali nije imala snage, niti je mogla išta više od onog što je napravila, a napravila je užasno važnu stvar. Otkrila je i testirala moć i mogućnost političkog djelovanja u novom, potpuno originalnom trenutku i bila najvažnija lekcija bilo kojem lokalnom pokretu. Međutim, jednako je jasno da ovo niti izbliza nije dovoljno da bi se uspostavilo moćno alternativno mnijenje. Ponovo će mašina, sitni trač i ozbiljnja fabrikacija, uz dozu javne paranoje, obraditi ovo što se desilo kao još jednu epizodu u koju su umiješani svi najcrnji đavoli i preći će dalje, na Dodik ovo, Bakir ono, „uhapsiše Fahru“, Ustavni sud ovo,

Parlament ono, za i protiv Dejtona, 20 godina, itd. Osnovna lekcija ovog iskustva je da pravo političko mišljenje mora biti ponovno pronađeno izvan dnevno političkog informiranja, sa parametrima i utemeljenjima kojima nisu potrebna svakodnevna potkrepljenja, koje autonomno klizi iznad mase dnevno političkih slika i temelji se na novim društvenim povezivanjima. Mi ne možemo zazivati politiku transcendentnog jer znamo gdje nas to može odvesti; to mora biti politika kolektivne kreacije prilika za mišljenje i dejstvo.

ZG: Mnogi su tada mislili kako je vrlo malo dovoljno da se desi radikalna promjena i kako smo u pravom smislu „bili na korak od revolucije.“ Ipak, bilo je jasno da se radi tek o romantičnoj nadi i kako se ništa temeljito nije izmjenilo. Neki od nas tada su otkrili surovu istinu kako bez obzira na motive, igramo krajnje nejednaku utakmicu. Kako reartikulisati princip jednakosti u politici i međunarodnoj politici i voditi politiku kao utokovljenu u međunarodni tok moći, uticaja, interesa kao polje principijelne jednakosti?

Mislim kako se potrebno vratiti na pitanje razdvajanja društvenog, političkog i ekonomskog života. Uz pomoć periodično-sti izbora, ekonomska borba, onih koji proizvode i onih koji prisvajaju viškove, učinila je borbu radnika i radnica sa pojedinačnim kapitalistima individual-nom. Ograničila je opseg zamislivih formi kolektivnog izražavanja volje, dok je istovremeno univerzalizirajući sadržaj politike uspostavila oznakama nacional-nog jedinstva, nacionalnih interesa, itd. Tek kada preobrne ove univerzalizirajuće učinke, demokratija može imati nekakvog smisla, a ovo je moguće jedino kroz težak politički rad koji će uvesti nova politička značenja, poput npr. ideja „zajedničkih dobara“ ili „participativnog društva“ ili nečeg trećeg.

ZG: Život prema nekadašnjim parametrima osmosatnog radnog vremena, osmosatne razbibrige i osmosatnog odmora, danas se čini nemogućim. Kakvi smo sa vremen-om?

Ovo je osnovno pitanje i tiče se same prakse politike. Zaboravljeno je kakva je to pobjeda radničkog pokreta bila, osmosatno radno vrijeme, pa zato i ne vidimo koliko smo daleko od toga danas. Za bavljenje politikom potrebno je vrijeme. Pokušajte biti aktivni u maloj stranci ili pokretu sa nestabilnim poslom, povremenim drugim angažmanima, djecom i kućnim ljubimcima. Država, odnosno grupe koje njome upravljaju kroz aparat, sa druge strane, imaju svo vrijeme, ili barem ono između mandata. Danas je vrijeme stješnjeno i ima ga sve manje. Zato će za bilo kakvo političko djelovanje koje će biti usmjereno protiv formi koje dominiraju, biti potrebno osloboditi dodatno vrijeme. A ovo je moguće jedino kroz skraćenje vremena potrebnog za samoreprodukciju, poznatog kao radno vrijeme, odnosno kroz neku vrstu redefinisanja odnosa rada spram društ-vene reprodukcije. Međutim, još je važnije kreirati vrijeme drugačije kvalitete, vrijeme za kolektivni kreativni napor, a novo pitanje koje se tu pojavljuje tiče se naših kapaciteta da kroz ovaj napor stvorimo i jednu drugu političku stvarnost i trajanje.

Odgovarao: dr Anton Halilović, nezavisni istraživač, Massachusets SAD

RAZGOVOR ZA

RAZGOVORDR ANTON HALILOVIĆ,

NEZAVISNI ISTRAŽIVAČ, MASSACHUSETS SAD

Istorija tranzicije Sarajeva sačinjena je dobrim dijelom i od privatizacije prostora i resursa koji su nekada bili društveno vlasništvo. Koliko je ova transformacija i pod međunarodnim uticajem pokazuje razvidno, sada već davni, jedan od najupečatljivijih slučajeva rasprodaje javnog u Sarajevu, a koji se ticao prodaje dijela bivše kasarne JNA „Maršal Tito”, poznatije kao „Maršalka”, vladi SAD-a.

1997. godine, neposredno poslije rata, kompleks kasarne, koji je sadržavao jednu od najvažnijih srednjih vojnih škola na prostoru bivše Jugoslavije i bio prepoznatljiv simbola grada, dodijeljen je Sarajevskom Univerzitetu. Tokom rata je uništen veliki dio kompleksa, ali je većina preostalih zgrada, učionica, kabineta, kao i objekti konstruisani u periodu u kojem su snage UN-a kontrolisale veći dio kompleksa, mogla poslužiti novoj funkciji univerzitetskog kampusa.

Po svemu se činilo kako se radi o dobroj odluci. Funkcionalni kontinuitet u samoj organizaciji prostora i skup fakulteta sa pratećim sadržajima: kinima, galerija-ma, koncertnim salama i studentskim domom, mogao je ponuditi prostor, ne samo za one koji se obrazuju, već i za sve one kojima je potreban dodatni prostor za javni i društveni život.

Osim toga, ukoliko se slučaj razmotri unutar istorije urbanizacije i urbanizma Sarajeva, “Maršalka” je predstavljala idealan prostor za eventualni eksperi-ment urbane reciklaže, otvoren prema gradu i stanovništvu.

S druge strane, kada je godine 2000. objavljen internacionalni konkurs pod nazivom „Urbano planiranje distrikta Marijin Dvor”, u opisu je stajalo kako Maršalka predstavlja glavnu prepreku za urbani kontinuitet grada, što je značilo da u zamislima onih koji stoje iza ovakvog opisa nikakva šansa za budućnost niti potencijal ovog prostora,

ne postoji. Priča je ostala na ideji, i bila je tek dobar trening onima koji se profesio-nalno bave ili nastoje baviti prostorom ili gradom. Godine 2005., odlukom Vijeća Ministara, dio Maršalke prodan je za izgradnju nove zgrade Američke ambasa-de. Odlukom su narušeni i zanemareni urbani kontinuitet grada, a i drastično su promjenjeni simbolički i sigurnosni status i okruženje ove zone.

Danas je Maršalka fragmentirana urbana zona sa nekoliko pomiješanih funkcija i režima vlasništva. Jedni pored drugih su tu: Univerzitetski kampus, Američka ambasada, napuštene i urušene zgrade prekrivene spontanim gradskim zelenilom, privatni hotel sa teniskim terenima i bazenom, parking, privatni

skladišni prostori, poluregularna autobuska stanica, kao i jedna potpuno odjeljena i nedostupna zona podivljalog zelenila. Osim univerzitetskog života, Maršalka se vrlo malo koristi za druge društvene namjene. Koristi se najčešće kao kratica, jer predstavlja vezu između autobuske stanice i tramvajske linije.

Novac od prodaje ovog dijela Maršalke, 7 miliona KM, praktično je nestao. Novine

su tada pisale kako će se taj isti novac biti iskorišten za unaprijeđenje i obnovu Kampusa, ali još uvijek nije jasno na koji je način je novac potrošen.

O još jednom interesantnom slučaju izvijestio je 5. Januara 2016. Portal Sarajevo Times, sa informacijom kako Federalni Zavod PIO planira da proda polusrušenu, šarenu zgradu Doma Penzionera na Stupu, za 13,5 miliona KM.

Zgrada nikada nije bila stavljena u funkciju, a prije rata nalazila se u posljednjoj fazi konstrukcije. Nakon rata, objekat se koristio za crtanje grafita, kao privremeno sklonište za beskućnike, narkofile, romske porodice, ali i za one koji se zanimaju za prostore na nekon-vencionalan način. Iako polusrušen,

privlači pažnju bojama, veličinom i formom i sigurno je prepoznatljiv znak zapadnog dijela grada.

O prodaji ovog objekta i zemljišta pisalo se i 2014. godine. Tada je Zijad Krnjić, direktor Zavoda, naveo kako bi se objekat vrlo brzo prodao, jer je lokacija odlična za izgradnju nekog novog objekta kojim bi se Sarajevo ponosilo. Tada je njegova vrijednost procijenjena na preko 20

PRIVATNI GRAD I PROSTORI NA PRODAJU

Pri

vati

zaci

jaPr

ivat

izac

ija je

rije

č ko

ja je

u p

oslje

dnjih

20

god

ina

post

ala

jedn

a od

naj

češć

e ko

rišt

enih

. Zav

isno

od

pers

pekt

ive,

in

terp

retir

a se

ili k

ao p

refe

rira

ni m

odel

up

ravl

janj

a ili

kao

vel

iki p

roje

kat p

ljačk

e za

jedn

ički

h od

nosn

o ja

vnih

dob

ara.

U

najš

irem

smis

lu, p

odra

zum

ijeva

pro

mje

nu

vlas

ničk

ih o

dnos

a, o

dnos

no tr

ansf

orm

aciju

vl

asni

štva

iz d

rušt

veno

g od

nosn

o ja

vnog

u

priv

atno

. Pos

trat

ni ra

zvoj

i re

kons

truk

cija

Bo

sne

i Her

cego

vine

isto

vrem

eno

su i

isto

rija

ove

tran

sfor

mac

ije. U

prko

s in

sist

iran

ju m

eđun

arod

nih

men

tora

kak

o je

ovo

naj

efik

asni

ji pu

t da

se iz

ne

fleks

ibiln

e, d

ržav

no o

rgan

izir

ane

ekon

omije

, pođ

e pu

tem

trži

šne

ekon

omije

, ni

z pri

mje

ra su

geri

ra k

ako

neri

jetk

o re

zulta

ti bi

vaju

pot

puno

supr

otni

. Dru

gim

ri

ječi

ma,

um

jest

o pr

ospe

rite

ta,

priv

atiz

acija

je u

mno

ge k

ompa

nije

do

nije

la te

k ja

d i č

emer

. Naž

alos

t, jo

š uv

ijek

nem

amo

poda

tke

o uk

upno

m

proc

esu

priv

atiz

acije

na

osno

vu k

ojih

bi

smo

mog

li i d

onije

ti ko

nača

n su

d.

Priv

atiz

irat

i se

mož

e sv

e, o

d vo

de, p

reko

liv

ade,

pa

sve

do za

jedn

ičke

pro

stor

ije u

ul

azu.

U sv

akod

nevn

om g

ovor

u če

sto

ćem

o re

ći k

ako

je o

soba

pri

vatiz

iral

a (n

pr.

smet

ljarn

ik) č

ak i

ako

nije

doš

lo d

o fo

rmal

ne p

rom

jene

vla

sniš

tva.

IZ P

OJM

OVN

IKA

GRA

DA

Zajednički grad je skromno nastojanje da se zajednički razmišlja o gradu kao o prostoru koji otkriva, do sada skrivene potencijale društvene saradnje i preobražaja.

Gradologiju i rad CRVENE možete pratite na našim Facebook stranicama https://www.facebook.com/gradologija.ba i https://www.facebook.com/crvena.baili na www.gradologija.ba i www.crvena.ba

Stavovi izraženi u tekstovima isključiva su odgovornost izdavača.

BES

PUĆ

A G

RAD

SK

E S

TVAR

NO

STI